–

za litavsku vladu, K. Dieninis i V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Albenzio, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, F. Clotuche‑Duvieusart i J. Jokubauskaitė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 124. stavka 1. točke (e) Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90.; SL 2015., L 70, str. 64.; SL 2016., L 267, str. 2.; SL 2018., L 294, str. 44. i SL 2022., L 43, str. 93.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije), članka 2. točke (b) i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL 2009., L 9, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 174.) i članka 70. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV‑u).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između osobe UB, tužitelja iz glavnog postupka, s jedne strane, te Kauno teritorinė muitinė (Carinski ured u Kaunasu, Litva) i Muitinės departamentas prie Finansų ministerijosa (Odjel za carine pri Ministarstvu financija Republike Litve), u vezi s odlukom tog carinskog ureda o određivanju iznosa trošarina i poreza na dodanu vrijednost (PDV) koje treba snositi osoba UB zbog nezakonitog unosa cigareta na litavsko državno područje iz Bjelorusije.

3

U skladu s člankom 42. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije:

„Svaka država članica predviđa sankcije za nepoštovanje carinskog zakonodavstva. Takve sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćujuće.”

4

Člankom 79. tog zakonika, naslovljenim „Carinski dug koji nastaje uslijed neispunjavanja obveza”, određuje se:

„1.   Za robu koja podliježe uvoznoj carini, uvozni carinski dug nastaje uslijed neispunjavanja bilo čega od sljedećeg:

[…]”

5

Člankom 124. navedenog zakonika, naslovljenim „Gašenje”, predviđeno je:

„1.   Ne dovodeći u pitanje važeće odredbe koje se odnose na ne‑naplatu iznosa uvozne ili izvozne carine koji odgovara carinskom dugu u slučaju sudski utvrđene nesposobnosti plaćanja dužnika, uvozni ili izvozni carinski dug gasi se na jedan od sljedećih načina:

[…]

[…]

2.   U slučajevima iz stavka 1. točke (e), smatra se da carinski dug, s ciljem sankcija koje se primjenjuju na carinske prekršaje, ipak nije ugašen ako, prema pravu države članice, uvozna ili izvozna carina ili postojanje carinskog duga pružaju osnovu za utvrđivanje sankcija.

[…]”

6

U skladu s njegovim člankom 286. stavkom 1., navedenim zakonikom stavlja se izvan snage Uredba (EZ) br. 450/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o Carinskom zakoniku Zajednice (Modernizirani carinski zakonik) (SL 2008., L 145, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 245.), kojom je pak stavljena izvan snage Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.).

7

U članku 86. Uredbe br. 450/2008, naslovljenom „Oduzimanje”, predviđalo se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 68. i važeće odredbe koje se odnose na ne‑naplatu iznosa uvozne ili izvozne carine koji odgovara carinskom dugu u slučaju sudski utvrđene nesposobnosti plaćanja dužnika, uvozni ili izvozni carinski dug gasi se na jedan od sljedećih načina:

[…]

[…]”

8

Člankom 202. Uredbe br. 2913/92 predviđalo se:

„1.   Uvozni carinski dug nastaje:

Za potrebe ovog članka, nezakoniti unos znači svaki unos uz nepoštivanje odredaba članaka 38. do 41. i članka 177. druge alineje.

2.   Carinski dug nastaje u trenutku nezakonita unosa robe.

[…]”

9

Člankom 233. te uredbe, naslovljenim „Gašenje carinskog duga”, određivalo se:

„Ne dovodeći u pitanje važeće odredbe koje se odnose na zastaru carinskog duga ili neplaćanje takvog duga u slučaju pravno utvrđene nesposobnosti plaćanja dužnika, carinski dug se gasi:

[…]

[…]”

10

U skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive 2008/118:

„Trošarinska roba je podložna trošarini u trenutku:

[…]

(b) njezinog uvoza na područje Zajednice.”

11

Člankom 7. stavcima 1. i 2. te direktive propisuje se:

„1.   Obveza obračuna trošarine nastaje puštanjem u potrošnju u državi članici.

2.   U smislu ove Direktive ‚puštanje u potrošnju’ znači:

[…]

12

Članak 2. stavak 1. točka (d) Direktive o PDV‑u glasi:

„Sljedeće transakcije podliježu PDV‑u:

[…]

(d) uvoz robe.”

13

U skladu s člankom 70. te direktive „[o]porezivi događaj nastaje i obveza obračuna PDV‑a nastupa prilikom uvoza robe”.

14

Na temelju članka 71. stavka 1. drugog podstavka navedene direktive „kad uvezena roba podliježe carinskim davanjima, [poljoprivrednim pristojbama] ili davanjima koja imaju sličan učinak a koji se primjenjuju u skladu sa zajedničkom politikom, oporezivi događaj nastaje a obveza obračuna PDV‑a nastupa kada nastupa oporezivi događaj koji se odnosi na ta davanja i kad nastupa obveza obračuna tih davanja.”

15

Člankom 93. Lietuvos Respublikos mokesčių administravimo įstatymasa (Zakon Republike Litve o poreznoj upravi) od 13. travnja 2004. (Žin., 2004., br. 63 – 2243), naslovljenim „Gašenje porezne obveze”, u stavku 2. točki 3. predviđalo se da „svaka obveza u pogledu porezâ kojima upravlja Carina prestaje i […] ako je roba zadržana u trenutku njezina nezakonitog ulaska i, istodobno ili naknadno, oduzeta”.

16

Ta je odredba stavljena izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2017. i zamijenjena sljedećim odredbama:

17

UB, tužitelj iz glavnog postupka, djelujući u skupini sudionika, organizirao je nezakonito unošenje (krijumčarenje) robe koja podliježe trošarinama iz Bjelorusije na područje Litve. Dana 22. rujna 2016. na izoliranom mjestu 6000 kutija cigareta (u daljnjem tekstu: dotična roba) prebačeno je preko granice i preuzeto. Istog su datuma vozilo koje je prevozilo dotičnu robu na litavskom državnom području zaustavili granični službenici koji su oduzeli tu robu.

18

Na temelju kaznenog naloga, koji je 23. siječnja 2017. u okviru kaznenog postupka izdao Vilniaus apygardos teismas (Okružni sud u Vilniusu, Litva), osoba UB proglašena je krivom za kazneno djelo te joj je izrečena novčana kazna od 16947 eura; također je donesena odluka o zapljeni dotične robe, a nadležnim je tijelima naloženo njezino uništenje.

19

Uzimajući u obzir taj kazneni nalog, Carinski ured u Kaunasu utvrdio je da je osoba UB, solidarno s trećim osobama, dužna platiti porezni dug u iznosu od 10237 eura trošarine i 2679 eura PDV‑a na uvoz, uz 1674 eura, odnosno 438 eura zateznih kamata na te poreze. S druge strane, kad je riječ o carinama, taj carinski ured nije izračunao ni utvrdio njihov iznos jer je smatrao da je carinski dug ugašen na temelju članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije.

20

Odjel za carine pri Ministarstvu financija, kojem je osoba UB podnijela prigovor, odlukom od 9. svibnja 2018. potvrdio je odluku Carinskog ureda u Kaunasu.

21

Osoba UB je podnijela tužbu Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva). UB je u bitnome tvrdio da, s obzirom na to da je carinski dug ugašen zbog razloga iz članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije, njegovu obvezu plaćanja trošarine i PDV‑a na uvoz također treba smatrati ugašenom.

22

Presudom od 30. listopada 2018. Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu) odbio je tu tužbu kao potpuno pravno neosnovanu. Taj je sud, među ostalim, smatrao da se Carinskim zakonikom Unije ne uređuju razlozi za gašenje obveze plaćanja trošarine i/ili PDV‑a na uvoz.

23

Osoba UB podnijela je žalbu protiv te presude Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), odnosno sudu koji je uputio zahtjev.

24

Sud koji je uputio zahtjev pita se, s jedne strane, predstavljaju li oduzimanje i zapljena poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku temelj za gašenje carinskog duga na temelju članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije. Napominje da se tekst te odredbe razlikuje od teksta članka 233. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 2913/92, kojim se izričito predviđalo da se krijumčarena roba mora oduzeti „[pri nezakonitom unosu]” te robe kako bi se smatralo da je carinski dug ugašen. Stoga je moguće utvrditi da, u skladu s Carinskim zakonikom Unije, trenutak u kojem je roba oduzeta nije relevantan i da se carinski dug gasi čak i ako je krijumčarena roba oduzeta nakon što je već bila unesena na carinsko područje Unije, odnosno izvan zone u kojoj se nalazi prvi carinski ured unutar tog područja.

25

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se o utjecaju gašenja carinskog duga na obvezu plaćanja trošarine i PDV‑a na uvoz. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu napominje da, iako se čini da sudska praksa Suda, uključujući presudu od 29. travnja 2010., Dansk Transport og Logistik (C‑230/08, EU:C:2010:231), pretpostavlja postojanje „paralelizma” između gašenja carinskog duga, s jedne strane, i gašenja drugih poreznih obveza, poput obveza plaćanja trošarine i PDV‑a na uvoz, s druge strane, ni Direktiva 2008/118 ni Direktiva o PDV‑u ne sadržavaju odredbe kojima se predviđa gašenje tih obaveza u slučaju nezakonitog unosa nakon kojeg je uslijedilo oduzimanje i zapljena robe.

26

U tom je kontekstu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li članak 124. stavak 1. točku (e) Carinskog zakonika Unije tumačiti na način da se carinski dug gasi kad je roba oduzeta i naknadno zaplijenjena nakon što je već nezakonito unesena u carinsko područje Europske unije.

28

Uvodno treba podsjetiti na to da, prilikom tumačenja odredbe prava Unije, valja voditi računa ne samo o njezinu tekstu nego i o njezinu kontekstu i ciljevima koji se nastoje postići propisima kojih je ona dio i, osobito, uzeti u obzir kontekst nastanka tih propisa (presuda od 5. travnja 2022., C‑140/20, Commissioner of An Garda Síochána, EU:C:2022:258, t. 32.).

29

Što se tiče teksta članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije, tom se odredbom predviđa da, ne dovodeći u pitanje važeće odredbe koje se odnose na ne‑naplatu iznosa uvozne ili izvozne carine koji odgovara carinskom dugu u slučaju sudski utvrđene nesposobnosti plaćanja dužnika, uvozni ili izvozni carinski dug gasi se, među ostalim, ako je krijumčarena roba koja podliježe uvoznoj ili izvoznoj carini zaplijenjena ili oduzeta i istovremeno ili naknadno zaplijenjena.

30

Slijedom toga, tekst te odredbe ne upućuje na trenutak u kojem se roba oduzima kao na uvjet za gašenje carinskog duga.

31

U tom pogledu, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 30., 34. i 35. svojeg mišljenja, tekst te odredbe, kojom je zamijenjen članak 86. stavak 1. točku (e) Uredbe br. 450/2008, razlikuje se od teksta članka 233. prvog stavka točke (d) Uredbe br. 2913/92, koji se izričito odnosio na zadržavanje „[pri nezakonitom unosu]” robe na carinsko područje Unije.

32

U okviru sustava uspostavljenog člankom 233. prvim stavkom točkom (d) Uredbe br. 2913/92, da bi došlo do gašenja carinskog duga, zadržavanje robe koja je nezakonito unesena na carinsko područje Zajednice mora se obaviti prije nego što navedena roba prođe prvi carinski ured koji se nalazi unutar tog područja (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2010., Dansk Transport og Logistik, C‑230/08, EU:C:2010:231, t. 50.).

33

Kada je donio članak 86. stavak 1. točku (e) Uredbe br. 450/2008, a zatim članak 124. stavak 1. točku (e) Carinskog zakonika Unije, zakonodavac Unije odabrao je da gašenje carinskog duga više neće uvjetovati time da se oduzimanje provede istodobno s unošenjem robe na carinsko područje Unije.

34

Prema tome, činjenica da su oduzimanje i naknadna zapljena izvršeni nakon nezakonitog unosa robe na carinsko područje Unije ne utječe na primjenjivost članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije, tako da valja smatrati da je s time povezan carinski dug također ugašen u tom slučaju.

35

To tumačenje članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije u skladu je s ciljevima tog zakonika, uključujući, među ostalim, uvođenje odgovarajuće razine učinkovitih, odvraćajućih i proporcionalnih sankcija na cijelom unutarnjem tržištu radi zaštite financijskih interesa Unije, u smislu uvodnih izjava 11. i 23. navedenog zakonika.

36

U tom pogledu valja pojasniti da gašenje carinskog duga ni na koji način ne sprečava izricanje sankcija za nepoštovanje carinskog zakonodavstva.

37

Naime, na temelju članka 42. stavka 1. Carinskog zakonika Unije svaka država članica dužna je predvidjeti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za nepoštovanje carinskog zakonodavstva, a u skladu s člankom 124. stavkom 2. tog zakonika smatra se da carinski dug, za potrebe sankcija koje se primjenjuju na carinske prekršaje, nije ugašen ako, prema pravu države članice, uvozna ili izvozna carina ili postojanje carinskog duga pružaju osnovu za utvrđivanje sankcija.

38

Stoga gašenje carinskog duga iz članka 124. stavka 1. točke (e) navedenog zakonika u slučaju oduzimanja i zapljene robe nakon njezina nezakonitog unošenja na carinsko područje Unije ne može spriječiti primjenu sankcija niti ugroziti odvraćajući učinak tih sankcija.

39

Stoga, na prvo pitanje treba odgovoriti da članak 124. stavak 1. točku (e) Carinskog zakonika Unije treba tumačiti na način da se carinski dug gasi u situaciji u kojoj je nezakonito uvezena roba oduzeta i naknadno zaplijenjena nakon što je već nezakonito unesena u carinsko područje Europske unije.

40

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 2. točku (b) i članak 7. stavak 1. Direktive 2008/118 te članak 2. stavak 1. točku (d) i članak 70. Direktive o PDV‑u tumačiti na način da gašenje carinskog duga na temelju članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije dovodi do gašenja duga koji se odnosi na trošarine i na PDV za robu koja je nezakonito unesena na carinsko područje Unije.

41

Što se tiče obveze plaćanja trošarina, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 2. točke (b) Direktive 2008/118, trošarinska roba podliježe trošarini u trenutku njezina unošenja na područje Unije. U skladu s člankom 7. stavkom 1. te direktive obveza obračunavanja trošarine nastaje puštanjem u potrošnju u državi članici. U članku 7. stavku 2. točki (d) navedene direktive predviđa se da pojam „puštanje u potrošnju” obuhvaća uvoz trošarinske robe, uključujući nepravilni uvoz, osim ako se trošarinska roba odmah nakon uvoza stavi u sustav odgode plaćanja trošarine.

42

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 42. svojeg mišljenja, Direktiva 2008/118 ne sadržava odredbu o gašenju obveze plaćanja trošarine u slučaju gašenja carinskog duga za krijumčarenu robu na temelju članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije. Iz toga slijedi da, jednom kad nastane obveza obračuna trošarine za tu robu, tu trošarinu treba platiti.

43

Tu ocjenu potvrđuje činjenica da, kada tijela oduzmu i zaplijene robu koja je nezakonito uvezena nakon što je napustila prvi carinski ured koji se nalazi unutar područja Unije, valja smatrati da je ona uvezena u Uniju, tako da je u odnosu na nju nastao događaj na temelju kojeg nastaje trošarina (vidjeti po analogiji presudu od 29. travnja 2010., Dansk Transport og Logistik, C‑230/08, EU:C:2010:231, t. 74.).

44

Usto, smatra se da je roba koja je tako nepravilno uvezena puštena u potrošnju, tako da njezino naknadno stavljanje u postupak carinskog skladištenja, nakon njezina oduzimanja i zapljene, nema nikakav utjecaj na obvezu obračunavanja trošarine (vidjeti po analogiji presudu od 29. travnja 2010., Dansk Transport og Logistik, C‑230/08, EU:C:2010:231, t. 81.).

45

U ovom slučaju, s obzirom na to da je dotična roba oduzeta i zaplijenjena nakon puštanja u potrošnju, u smislu članka 7. stavka 2. točke (d) Direktive 2008/118, trošarina je i dalje dospjela jer gašenje odgovarajućeg carinskog duga nema utjecaja u tom pogledu.

46

Što se tiče obveze plaćanja PDV‑a, valja utvrditi da, u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (d) Direktive o PDV‑u, uvoz robe podliježe PDV‑u. U skladu s člankom 70. Direktive o PDV‑u oporezivi događaj nastaje i obveza obračuna PDV‑a nastupa prilikom uvoza robe.

47

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, PDV na uvoz i carinska davanja imaju slična osnovna obilježja s obzirom na to da nastaju pri uvozu u Uniju, a nakon toga i pri ulasku robe u gospodarski tok država članica. Taj paralelizam potvrđuje i činjenica da članak 71. stavak 1. drugi podstavak Direktive o PDV‑u državama članicama omogućuje da se oporezivi događaj i obveza obračuna PDV‑a na uvoz povezuju s oporezivim događajem i obvezom obračuna carinskih davanja (presuda od 3. ožujka 2021., Hauptzollamt Münster (Mjesto nastanka PDV‑a), C‑7/20, EU:C:2021:161, t. 29. i navedena sudska praksa).

48

Stoga, dug po osnovi PDV‑a može se dodati carinskom dugu ako nezakonito postupanje koje je dovelo do tog duga omogućuje pretpostavku da je predmetna roba ušla u gospodarske tokove Unije i da je, dakle, mogla biti predmet potrošnje, stvarajući tako oporezivi događaj u pogledu PDV‑a (presuda od 3. ožujka 2021., Hauptzollamt Münster (Mjesto nastanka PDV‑a), C‑7/20, EU:C:2021:161, t. 30. i navedena sudska praksa).

49

Direktiva o PDV‑u ne sadržava odredbu o gašenju obveze plaćanja poreza u slučaju gašenja carinskog duga za krijumčarenu robu na temelju članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije. Iz toga slijedi da se, jednom kad nastane obveza obračuna, mora platiti PDV na takvu robu.

50

Tu ocjenu potvrđuje činjenica da je, kad je roba oduzeta i zaplijenjena nakon što je prošla prvi carinski ured koji se nalazi unutar carinskog područja Unije, događaj oporeziv PDV‑om već nastao, a s njime i obveza obračuna PDV‑a (vidjeti po analogiji presudu od 29. travnja 2010., Dansk Transport og Logistik, C‑230/08, EU:C:2010:231, t. 94.).

51

U ovom slučaju, s obzirom na to da je dotična roba oduzeta i zaplijenjena nakon njezina uvoza, u smislu članka 70. Direktive o PDV‑u, obveza obračuna PDV‑a i dalje postoji, pri čemu gašenje odgovarajućeg carinskog duga nema utjecaja u tom pogledu.

52

Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku (b) i članak 7. stavak 1. Direktive 2008/118 te članak 2. stavak 1. točku (d) i članak 70. Direktive o PDV‑u treba tumačiti na način da gašenje carinskog duga na temelju članka 124. stavka 1. točke (e) Carinskog zakonika Unije ne dovodi do gašenja duga koji se odnosi na trošarine i na PDV za robu koja je nezakonito unesena na carinsko područje Unije.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: