PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

5. svibnja 2022. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Članak 157. UFEU‑a – Protokol (br. 33) – Jednako postupanje prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada – Direktiva 2006/54/EZ – Članak 5. točka (c) i članak 12. – Zabrana svake neizravne diskriminacije na temelju spola – Sustav strukovnog socijalnog osiguranja koji se primjenjivao nakon datuma navedenog u tom protokolu i tom članku 12. – Starosne mirovine službenika – Nacionalni propis kojim se predviđa godišnja prilagodba starosnih mirovina – Socijalno diferencirana prilagodba s obzirom na visinu iznosa starosne mirovine uz potpuno isključivanje prilagodbe iznad određenog iznosa – Razlozi za opravdanje”

U predmetu C‑405/20,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Cour administrative, Austrija), odlukom od 31. srpnja 2020., koju je Sud zaprimio 28. kolovoza 2020., u postupku

EB,

JS,

DP

protiv

Versicherungsanstalt öffentlich Bediensteter, Eisenbahnen und Bergbau (BVAEB),

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, L. Bay Larsen, potpredsjednikSuda, u svojstvu suca prvog vijeća, I. Ziemele, T. von Danwitz (izvjestitelj) i P. G. Xuereb, suci,

nezavisni odvjetnik: A. Rantos,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za osobe JS i EB, M. Riedl, Rechtsanwalt,

za osobu DP, M. Riedl, Rechtsanwalt i ona sama,

za austrijsku vladu, J. Schmoll i C. Leeb, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i A. Szmytkowska, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 27. siječnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 157. UFEU‑a, Protokola (br. 33) o članku 157. UFEU‑a, priloženog UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol br. 33) kao i članaka 5. i 12. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.).

2

Zahtjev je upućen u okviru triju sporova između osoba EB, JS i DP i Versicherungsanstalta öffentlich Bediensteter, Eisenbahnen und Bergbau (BVAEB) (Fond za zdravstveno osiguranje javnih službenika i namještenika javnih tijela, željezničkog i rudarskog sektora, Austrija), u vezi s godišnjom prilagodbom njihovih starosnih mirovina.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

Protokol br. 33 određuje:

„U svrhu članka 157. [UFEU‑a], prava iz sustava profesionalne socijalne sigurnosti ne smatraju se primicima od rada, ako, i u mjeri u kojoj, se odnose na vrijeme zaposlenja prije 17. svibnja 1990., osim u slučaju radnika ili osoba koje postavljaju zahtjev i koji su prije tog datuma pokrenuli sudski postupak ili podnijeli istovrijedan zahtjev na temelju primjenjivog nacionalnog prava.”

4

Prema članku 1. Direktive 2006/54:

„Cilj je ove direktive osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada.

Ona u tu svrhu sadrži odredbe za provedbu načela jednakog postupanja s obzirom na:

[…]

(c) sustave strukovnog socijalnog osiguranja.

[…]”

5

Članak 2. stavak 1. te direktive propisuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)

,izravna diskriminacija’ postoji ako osoba zbog svoga spola ima nepovoljniji tretman nego što ga ima ili bi ga imala druga osoba u usporedivoj situaciji;

(b)

,neizravna diskriminacija’ postoji ako prividno neutralna odredba, kriterij ili postupak može na određeni način staviti u nepovoljniji položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola, osim ako je ta odredba, kriterij odnosno postupak objektivno opravdan legitimnim ciljem i ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna;

[…]

(f)

,sustavi strukovnog socijalnog osiguranja’ su sustavi koji nisu uređeni Direktivom Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u području socijalne sigurnosti [(SL 1979., L 6, str. 24.)], čija je svrha osigurati davanja radnicima određenog poduzeća ili grupe poduzeća, grane djelatnosti, zanimanja ili grupe zanimanja, bilo da se radi o zaposlenicima ili samozaposlenima, kojima se nadopunjuju ili zamjenjuju davanja na temelju zakonskih sustava socijalnog osiguranja, bez obzira [na to] je li članstvo u tim sustavima obvezatno ili dobrovoljno.”

6

U skladu s člankom 3. navedene direktive, naslovljenim „Pozitivno djelovanje”:

„Države članice mogu nastaviti provoditi odnosno donijeti mjere u smislu članka [157. stavka 4. UFEU‑a] s ciljem osiguravanja potpune i stvarne jednakosti muškaraca i žena u poslovnom životu.”

7

Poglavlje 2. glave II. Direktive 2006/54, naslovljeno „Jednako postupanje u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja”, sadržava, među ostalim, članke 5. i 12.

8

U skladu s člankom 5. Direktive 2006/54, naslovljenim „Zabrana diskriminacije”:

„Ne dovodeći u pitanje članak 4., zabranjuje se izravna ili neizravna diskriminacija na temelju spola u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja, posebno s obzirom na:

(a)

opseg tih sustava i uvjete pristupanja sustavima;

(b)

obvezu uplaćivanja doprinosa i obračun doprinosa;

(c)

obračun davanja, uključujući dopunska davanja koja se isplaćuju za bračnog druga i uzdržavane članove obitelji te uvjete kojima je uređeno trajanje i zadržavanje prava na davanja.”

9

Člankom 12. te direktive, naslovljenim „Retroaktivni učinak”, određuje se:

„1.   Mjere za provedbu ovog poglavlja u odnosu na radnike uključuju sva davanja iz sustava strukovnog socijalnog osiguranja koja potječu iz razdoblja zaposlenja nakon 17. svibnja 1990. i primjenjuju se retroaktivno do tog datuma, osim kod radnika i drugih korisnika – članova obitelji radnika koji su prije tog datuma pokrenuli sudski ili drugi istovjetni postupak na temelju nacionalnog prava. U tom se slučaju provedbene mjere primjenjuju retroaktivno do 8. travnja 1976. i uključuju sva davanja koja potječu iz razdoblja zaposlenja nakon tog datuma. Za države članice koje su pristupile [Uniji] nakon 8. travnja 1976. i prije 17. svibnja 1990. taj se datum zamjenjuje datumom kad se članak [157. UFEU‑a] počeo primjenjivati na njihovom području.

2.   Druga rečenica stavka 1. ne priječi primjenu nacionalnih propisa u vezi s rokovima za podnošenje tužbi na temelju nacionalnog prava u odnosu na radnike i druge korisnike – članove obitelji radnika koji su pokrenuli sudski postupak ili drugi istovjetni postupak na temelju nacionalnog prava prije 17. svibnja 1990., pod uvjetom da oni nisu nepovoljniji za tu vrstu tužbe u odnosu na slične tužbe u okviru nacionalnog prava i da u praksi ne onemogućuju ostvarivanje prava osiguranih na temelju prava [Unije].

3.   Za države članice koje su Zajednici pristupile nakon 17. svibnja 1990. i koje su 1. siječnja 1994. bile stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, datum 17. svibnja 1990. iz prve rečenice stavka 1. zamjenjuje se datumom 1. siječnja 1994.

4.   Za ostale države članice koje su Zajednici pristupile nakon 17. svibnja 1990., datum 17. svibnja 1990. iz stavka 1. i 2. zamjenjuje se datumom kad se članak [157. UFEU‑a] počeo primjenjivati na njihovom području.”

Austrijsko pravo

10

Članak 41. Bundesgesetza über die Pensionsansprüche der Bundesbeamten, ihrer Hinterbliebenen und Angehörigen (Pensionsgesetz 1965) (Savezni zakon o mirovinskim pravima saveznih službenika, njihovih nadživjelih i članova njihove obitelji (Zakon o mirovinama iz 1965.)) od 18. studenoga 1965. (BGBl., 340/1965), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: PG iz 1965.), glasi:

„[…]

(2)   Starosne mirovine i obiteljske mirovine koje se isplaćuju na temelju ovog zakona […] prilagođavaju se u istom trenutku i u istoj mjeri kao i mirovine obuhvaćene obveznim sustavom mirovinskog osiguranja,

1.

ako je mirovinsko pravo već utvrđeno prije 1. siječnja predmetne godine

[…]

(4)   Za kalendarsku godinu 2018. po analogiji se primjenjuje metoda prilagodbe mirovina utvrđena člankom 711. [Algemeines Sozialversicherungsgesetza (Opći zakon o socijalnoj sigurnosti)] […]. U slučaju povećanja na temelju članka 711. stavka 1. točke 2. [Općeg zakona o socijalnoj sigurnosti)], ukupan iznos povećanja treba pripisati starosnoj ili obiteljskoj mirovini.”

11

Člankom 108.f Općeg zakona o socijalnoj sigurnosti, u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: ASVG), predviđa se:

„(1)   Savezni ministar za socijalnu sigurnost, generacijsku solidarnost i zaštitu potrošača utvrđuje faktor prilagodbe za svaku kalendarsku godinu uzimajući u obzir referentnu vrijednost.

(2)   Referentna vrijednost utvrđuje se tako da povećanje mirovina koje proizlazi iz prilagodbe prema referentnoj vrijednosti odgovara povećanju potrošačkih cijena u skladu sa stavkom 3. Zaokružuje se na tri decimalna mjesta.

(3)   Povećanje potrošačkih cijena utvrđuje se na temelju prosječnog povećanja tijekom 12 kalendarskih mjeseci do srpnja godine koja prethodi godini prilagodbe, pri čemu se koristi indeks potrošačkih cijena za 2000. ili bilo koji drugi indeks koji ga je zamijenio. U tu svrhu treba izračunati aritmetičku sredinu godišnjih stopa inflacije koje je objavio Statistik Austria za razdoblje izračuna.”

12

Članak 108.h ASVG‑a glasi:

„(1)   S učinkom od 1. siječnja svake godine,

(a)

sve mirovine koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja za koje je referentni datum (članak 223. stavak 2.) prije 1. siječnja te godine;

[…]

množe se faktorom prilagodbe. […]

(2)   Prilagodba iz stavka 1. provodi se na temelju mirovine na koju je stečeno pravo na temelju odredbi koje su bile na snazi 31. prosinca prethodne godine […]”.

13

Članak 711. ASVG‑a određuje:

„(1)   Odstupajući od članka 108.h stavka 1. prve rečenice i stavka 2., povećanje mirovina za kalendarsku godinu 2018. ne provodi se putem faktora prilagodbe, nego na sljedeći način: Ukupni dohodak od mirovine (stavak 2.) povećava se

1. ako ne iznosi više od 1500 eura mjesečno, za 2,2 %;

2. ako ne iznosi više od 2000 eura mjesečno, za 33 eura;

3. ako mjesečno iznosi više od 2000 eura i ne prelazi 3355 eura, za 1,6 %;

4. ako mjesečno iznosi više od 3355 eura i ne prelazi 4980 eura, za postotak koji se između navedenih vrijednosti linearno smanjuje s 1,6 % na 0 %.

Do povećanja ne dolazi ako ukupni dohodak od mirovine iznosi više od 4980 eura mjesečno.

[…]”

Glavni postupak i prethodna pitanja

14

Tužitelji u glavnom postupku, EB, JS i DP, tri su osobe muškog spola rođene prije 1955., koje su radile kao savezni službenici u Austriji. Umirovljeni su tijekom 2000., 2013. i 2006. godine. Bruto mjesečni iznos njihove starosne mirovine 2017. iznosio je 6872,43 eura za prvonavedenog, 4676,48 eura za drugonavedenog i 5713,22 eura za trećenavedenog.

15

Svaki od tužitelja iz glavnog postupka zatražio je od BVAEB‑a da izvrši prilagodbu iznosa njihovih starosnih mirovina počevši od 1. siječnja 2018. To je tijelo utvrdilo da se ne može izvršiti prilagodba starosnih mirovina osoba EB i DP jer prekoračuju gornju granicu od 4980 eura mjesečno iz članka 711. stavka 1. ASVG‑a. Što se tiče starosne mirovine osobe JS, prilagodba je provedena primjenom povećanja od 0,2989 %.

16

Svaki od tužitelja u glavnom postupku podnio je tužbu Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Austrija), tvrdeći da članak 41. stavak 4. PG‑a iz 1965. – u vezi s člankom 711. stavkom 1. točkom 4. i zadnjom rečenicom ASVG‑a, kojim im se u cijelosti, za dvojicu od njih, ili gotovo u cijelosti, za trećeg od njih, uzimajući u obzir iznos njihove mirovine, uskraćuje prilagodba tog iznosa – u odnosu na njih uvodi neizravnu diskriminaciju na temelju spola, protivno pravu Unije.

17

U prilog svojim tužbama tužitelji u glavnom postupku istaknuli su da nacionalni propis u području prilagodbe mirovina koji se na njih primjenjivao nije prestao nepovoljno utjecati na njihov položaj od 1995. i da su u razdoblju od 2001. do 2017. mirovine višeg iznosa bile prilagođene samo u manjoj mjeri. Osim toga, tvrdili su da taj propis predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju spola, iznijevši s tim u vezi statističku analizu prema kojoj je broj korisnika starosne mirovine u mjesečnom iznosu većem od 4980 eura, na koju se primjenjuje PG iz 1965., iznosio 8417 muškaraca i 1040 žena, dok je broj korisnika starosne mirovine savezne javne službe iznosio 79491 muškaraca i 22470 žena.

18

Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) odbio je tužbe tužitelja u glavnom postupku, smatrajući da postoje razlozi za opravdanje koji omogućuju odbijanje argumenta koji se temelji na diskriminaciji na temelju spola. Glede samo osoba EB i DP, taj je sud također utvrdio kako nije sporno da se članak 41. stavak 4. PG‑a iz 1965., u vezi s posljednjom rečenicom članka 711. stavka 1. ASVG‑a, odnosio na mnogo više muškaraca nego žena.

19

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su protiv tih odluka reviziju sudu koji je uputio zahtjev, Verwaltungsgerichtshofu (Visoki upravni sud, Austrija).

20

Sud koji je uputio zahtjev smatra da starosne mirovine koje su tužitelji u glavnom postupku primili na temelju PG‑a iz 1965., s obzirom na to da su rođene prije 1955., ulaze u područje primjene članka 157. UFEU‑a, Protokola br. 33 i članka 12. Direktive 2006/54. Taj se sud stoga pita, kao prvo, o mogućem utjecaju na njihove tužbe vremenskog ograničenja zahtjeva jednakog postupanja prema muškarcima i ženama predviđenog tim protokolom i tim člankom Direktive 2006/54, koji se u slučaju Republike Austrije odnosi na razdoblje prije 1. siječnja 1994. Prema mišljenju navedenog suda, ako bi se to ograničenje moglo smatrati primjenjivim na elemente davanja kao što je prilagodba mirovina koju tužitelji u glavnom postupku osporavaju, makar i djelomično, razmjerno razdobljima rada koja su ostvarili prije 1. siječnja 1994., sudska praksa Suda koja proizlazi, među ostalim, iz presude od6. listopada 1993., Ten Oever (C‑109/91, EU:C:1993:833), govori u prilog tumačenju prema kojem se takvo ograničenje ne bi moglo primijeniti na tu prilagodbu i ne može spriječiti tužitelje u glavnom postupku da se pozivaju na zahtjev jednakog postupanja prema muškarcima i ženama.

21

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi, kao drugo, da je, s obzirom na predmetni nacionalni propis, umirovljenim saveznim službenicima koji na temelju PG‑a iz 1965. primaju mjesečnu bruto mirovinu koja je veća od određenog iznosa u cijelosti ili gotovo u cijelosti uskraćena njezina prilagodba za 2018., za razliku od osoba koje primaju skromnije mirovine. Takav nepovoljan položaj mogao bi predstavljati diskriminaciju na temelju spola ako se odnosi na znatno veći broj muškaraca nego žena. Taj sud pojašnjava da godišnje usklađivanje tih mirovina od 1997. više ne slijedi kretanje plaća službenika u aktivnoj službi, nego, načelno – na temelju upućivanja članka 41. PG‑a iz 1965. na ASVG – stopu inflacije, s ciljem osiguravanja očuvanja kupovne moći korisnika. Iako je taj sustav zamišljen da se primjenjuje općenito i dugoročno, austrijski zakonodavac redovito se koristio mogućnošću donošenja, u određenim godinama, pravila koja odstupaju od opće indeksacije mirovina prema inflaciji.

22

Što se tiče usklađivanja mirovina za 2018., navedeni sud ističe da je austrijska vlada to odstupanje obrazložila postojanjem socijalne komponente. BVAEB je također istaknuo taj socijalni cilj kao opravdanje eventualne neizravne diskriminacije, smatrajući, s jedne strane, da bi primjenom jedinstvenog postotka svake godine u kratkom razdoblju nastao „neopravdani jaz” između razina starosne mirovine i, s druge strane, da najviše mirovine mogu podnijeti nižu prilagodbu a da njihova vrijednost ili životni standard korisnika ne bi bili ugroženi, tako da takva prilagodba, u interesu financiranja cjelokupnog obujma usklađivanja kojim država raspolaže, ni na koji način ne bi predstavljala nepodnošljiv teret i zahtijevalo bi je se zbog solidarnosti.

23

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li ti razlozi opravdati eventualnu neizravnu diskriminaciju i jesu li poštovani zahtjevi načela proporcionalnosti. Konkretno, taj sud ima dvojbe u pogledu nužnosti, prikladnosti i dosljednosti nacionalnog propisa o prilagodbi predmetnih mirovina. Stoga je mjera koju taj propis sadržava ograničena na korisnike starosne mirovine i, štoviše, na određene kategorije tih korisnika, iako postoje drugi odgovarajući instrumenti socijalne politike, kao što su progresivne stope poreza na dohodak, prijenosi i druga davanja za pomoć koja se financiraju porezom. Osim toga, na temelju nacionalnog prava, savezni službenici na koje se odnosi članak 41. PG‑a iz 1965. nalaze se u posebnoj situaciji koja ih razlikuje od osoba koje primaju mirovine na koje se primjenjuju pravila o socijalnoj sigurnosti, kao što je ASVG. Naime, mirovine tih službenika treba smatrati, u skladu sa sudskom praksom Verfassungsgerichtshofa (Ustavni sud, Austrija), primitkom uređenim javnim pravom kao naknada za usluge pružene tijekom razdoblja aktivne službe, u okviru doživotnog radnog odnosa. Dok se mirovine koje se isplaćuju u okviru sustava socijalne sigurnosti temelje na načelu financiranja iz doprinosa te ih isplaćuje društvo za osiguranje, doprinosi službenikâ u aktivnoj službi uplaćuju se u državni proračun, a koncept na kojem se temelji PG iz 1965. nije istovjetan onomu iz tih sustava.

24

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da nacionalni zakonodavac nije poduzeo istu mjeru „socijalne ravnoteže” u korist službenika u aktivnoj službi, koji su za 2018. ostvarili pravo na povećanje primitaka od rada iznad inflacije bez socijalne diferencijacije, kako bi imali koristi od gospodarskog rasta. Isto tako, taj zakonodavac nije predvidio starosne mirovine koje se isplaćuju na temelju drugih sustava strukovnog socijalnog osiguranja, primjerice privatnih, u istom sustavu prilagodbe, osim u ograničenoj kategoriji mirovina koje isplaćuju poduzeća povezana s državom. Taj se sud također pita treba li prilikom ispitivanja proporcionalnosti i dosljednosti navodne diskriminatorne mjere uzeti u obzir okolnost da ta mjera nije izolirana s obzirom na to da se tužitelji u glavnom postupku pozivaju na kumulativne učinke različitih mjera prilagodbe iznosa mirovina donesenih nakon njihova umirovljenja.

25

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da je Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) naveo da nepovoljno postupanje prema umirovljenicima koji primaju više mirovine, a koji su u većini muškog spola, treba ispitati s obzirom na činjenicu da su žene bile povijesno u nepovoljnijem položaju, odnosno da su bile podzastupljene na bolje plaćenim pozicijama. Sud koji je uputio zahtjev pita se i o posljedicama takvog utvrđenja u pogledu glavnih postupaka.

26

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Treba li vremensko ograničenje primjene načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koje proizlazi iz presude [od 17. svibnja 1990., Barber (C‑262/88, EU:C:1990:209)], kao i [Protokola br. 33] te članka 12. Direktive [2006/54], tumačiti na način da (austrijski) primatelj mirovine nema pravo ili tek (djelomično) ima pravo pozivati se u pogledu dijela svojeg zahtjeva koji proizlazi iz razdoblja zaposlenja nakon 1. siječnja 1994., na načelo jednakog postupanja, kako bi dokazao da je diskriminiran propisom o prilagođavanju mirovina službenikâ iz 2018., poput onog koji se primijenio u glavnim postupcima?

2.

Treba li načelo jednakog postupanja prema muškarcima i ženama (na temelju članka 157. UFEU‑a u vezi s člankom 5. Direktive 2006/54) tumačiti na način da se neizravno različito postupanje, poput onog koje eventualno proizlazi iz propisâ o prilagođavanju mirovina iz 2018., primjenjivih u glavnim predmetima, ukazuje kao opravdano, i ako se uzmu u obzir slične mjere koje su prethodno donesene, kao i znatan gubitak vrijednosti u odnosu na prilagodbu stvarne vrijednosti starosnih mirovina zbog inflacije (25 % u predmetnom slučaju) koji je prouzročen njihovim kumulativnim djelovanjem, osobito:

kako bi se spriječio ‚jaz’ između viših i nižih starosnih mirovina (koji nastaje pri redovitoj prilagodbi s jedinstvenom stopom), premda bi isti bio isključivo nominalan te se njime ne bi promijenio odnos vrijednosti;

kako bi se ostvarila opća ‚socijalna komponenta’ u smislu jačanja kupovne moći primateljâ nižih starosnih mirovina, premda (a) taj se cilj može postići i bez ograničenja prilagodbe većih mirovina i (b) zakonodavac ne predviđa na isti način takvu mjeru i u pogledu kupovne moći u slučaju prilagodbe manjih primanja djelatnih službenikâ zbog inflacije (nauštrb djelatnih službenika s većim primanjima) niti je donio propis o usporedivoj intervenciji u prilagodbu vrijednosti mirovina u drugim sustavima strukovnog socijalnog osiguranja (u kojima ne sudjeluje država) s ciljem jačanja kupovne moći manjih mirovina (nauštrb prilagodbe većih mirovina),

radi očuvanja i financiranja ‚sustava’, premda starosne mirovine službenikâ ne isplaćuje društvo za osiguranje, iz sustava organiziranog poput osiguranja koje se financira doprinosima, nego po osnovi naknade koju savezna država kao poslodavac umirovljenih službenika istima isplaćuje za obavljeni rad, tako da očuvanje ili financiranje sustava nisu bili odlučujući, nego, u konačnici, isključivo proračunski razlozi,

jer statistički znatno veći postotak muškaraca u kategoriji primatelja većih starosnih mirovina treba smatrati posljedicom povijesne nejednakosti mogućnosti žena u području zapošljavanja i rada, što predstavlja samostalan razlog za opravdanje, odnosno (prije takvog opravdanja) a priori isključuje mogućnost neizravne diskriminacije na temelju spola, u smislu Direktive 2006/54, ili

jer je taj propis dopušten kao pozitivna mjera u smislu članka 157. stavka 4. UFEU‑a?”

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

27

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Protokol br. 33. i članak 12. Direktive 2006/54 tumačiti na način da se vremensko ograničenje učinaka načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama predviđeno tim odredbama primjenjuje na nacionalni propis kojim se predviđa godišnja prilagodba starosnih mirovina koje se isplaćuju na temelju sustava strukovnog socijalnog osiguranja, a koji se primjenjuje nakon datuma navedenog u tim odredbama.

28

Najprije valja podsjetiti na to da članak 157. UFEU‑a propisuje načelo o jednakim plaćama muškaraca i žena za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti.

29

Kad je riječ o Direktivi 2006/54, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., ona sadržava odredbe namijenjene provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama osobito u pogledu sustava strukovnog socijalnog osiguranja.

30

Kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku i kao što je to Sud već utvrdio, starosna mirovina, poput one austrijskih saveznih službenika isplaćenih na temelju PG‑a iz 1965., obuhvaćena je, s jedne strane, pojmom „plaća” u smislu članka 157. UFEU‑a, s obzirom na to da njezin iznos ovisi o mirovinskim razdobljima i razdobljima osiguranja kao i o plaći koju je službenik primao i da ta mirovina predstavlja buduće plaćanje u gotovini, koje poslodavac isplaćuje svojim zaposlenicima, u izravnoj povezanosti s njihovim radnim odnosom. Naime, u nacionalnom pravu ta se mirovina smatra primitkom od rada koji se nastavlja isplaćivati u okviru odnosa zasnovanog u javnoj službi koji se nastavlja i nakon službenikova umirovljenja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2015., Felber, C‑529/13, EU:C:2015:20, t. 23.).

31

S druge strane, takva mirovina isplaćuje se na temelju „sustava strukovnog socijalnog osiguranja” u smislu članka 2. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54, koji radnicima iz određenog profesionalnog sektora pruža davanja kojima je svrha zamijeniti davanja zakonskog sustava mirovinskog osiguranja. Naime, savezni službenici u Austriji isključeni su iz sustava mirovinskog osiguranja uređenog ASVG‑om na temelju toga što su zaposleni u javnoj službi Savezne države, s obzirom na to da na osnovi svojeg radnog odnosa imaju pravo na mirovinska davanja koja odgovaraju onima koja su predviđena tim sustavom mirovinskog osiguranja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Lesar, C‑159/15, EU:C:2016:451, t. 28.).

32

Kao prvo, valja podsjetiti na to da se, u skladu s tekstom Protokola br. 33 za potrebe primjene članka 157. UFEU‑a, prava iz sustava strukovnog socijalnog osiguranja ne smatraju primicima od rada „ako i u mjeri u kojoj” se odnose na vrijeme zaposlenja „prije”17. svibnja 1990. Isto vrijedi i za tekst članka 12. stavka 1. Direktive 2006/54, koji određuje da su „sva” davanja na temelju takvih sustava koja potječu iz razdoblja zaposlenja „nakon” tog datuma obuhvaćena mjerama kojima se prenose odredbe glave II. poglavlja 2. te direktive, koje se odnose na jednako postupanje u navedenim sustavima.

33

Budući da ograničenje vremenskih učinaka načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama predviđenog tim odredbama predstavlja odstupanje od općeg pravila predviđenog UFEU‑om, treba ga usko tumačiti.

34

Kao drugo, valja istaknuti da je tekst Protokola br. 33 istovjetan tekstu Protokola (br. 17) o članku 141. UEZ‑a, priloženom Ugovoru o EZ‑u, koji su očito povezani s presudom od 17. svibnja 1990., Barber (C‑262/88, EU:C:1990:209) jer se osobito odnose na datum objave te presude.

35

Kao što je Sud pojasnio u presudi od 6. listopada 1993., Ten Oever (C‑109/91, EU:C:1993:833), na temelju presude od 17. svibnja 1990., Barber (C‑262/88, EU:C:1990:209), na izravan učinak članka 119. UEEZ‑a (koji je nakon izmjene postao članak 141. UEZ‑a, koji je postao članak 157. UFEU‑a) moguće je pozvati se, u svrhu zahtijevanja jednakog postupanja u kontekstu mirovina utemeljenih na zaposlenju, samo u odnosu na davanja koja se plaćaju za razdoblja zaposlenja nakon 17. svibnja 1990., kada je donesena ta presuda, uz izuzetak za radnike ili njihove pravne sljednike koji su prije tog datuma pokrenuli pravni postupak ili podnijeli istovrijedan zahtjev na temelju primjenjivog nacionalnog prava (presuda od 23. listopada 2003., Schönheit i Becker, C‑4/02 i C‑5/02, EU:C:2003:583, t. 100. i navedena sudska praksa).

36

Naime, dovođenje u pitanje pravnih situacija koje su iscrpile svoje učinke u prošlosti protivi se važnim razlozima pravne sigurnosti jer bi se u takvom slučaju financijska ravnoteža mnogih mirovinskih sustava mogla retroaktivno narušiti (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2003., Schönheit i Becker, C‑4/02 i C‑5/02, EU:C:2003:583, t. 99.).

37

To ograničenje preuzeto je u Protokolu br. 33 te se također nalazi u članku 12. stavku 1. Direktive 2006/54.

38

Što se tiče Republike Austrije, referentni datum iz presude od 17. svibnja 1990., Barber (C‑262/88, EU:C:1990:209) zamijenjen je, u skladu s člankom 12. stavkom 3. te direktive, datumom 1. siječnja 1994.

39

Kao treće, valja podsjetiti na to da je načelo o jednakim plaćama muškaraca i žena iz članka 157. UFEU‑a dio temelja Unije. Osim toga, u skladu s člankom 3. stavkom 3. drugim podstavkom UEU‑a, Unija promiče, među ostalim, ravnopravnost muškaraca i žena te, na temelju članka 23. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ravnopravnost žena i muškaraca mora biti osigurana u svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Tesco Stores, C‑624/19, EU:C:2021:429, t. 33. i 34., kao i navedenu sudsku praksu).

40

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se godišnja prilagodba starosnih mirovina predviđena nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku za 2018. računa na temelju iznosa starosne mirovine koju je korisnik primao prethodnu godinu, u kojoj je već stečeno pravo, pri čemu se ta prilagodba postupno smanjivala te je iznad određenog iznosa bila isključena. Osim toga, navedena prilagodba ne ovisi o datumima razdoblja zaposlenja ili osiguranja dotičnog korisnika.

41

Tužitelji u glavnom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev pozivaju se na povredu načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama samo u pogledu tog nacionalnog propisa, koji nema retroaktivan učinak. Osim toga, potonji su umirovljeni nakon 1. siječnja 1994. i primaju mirovinu u pogledu koje ne osporavaju ni datum priznavanja ni prvobitno utvrđen iznos. Ne dovode u pitanje ni iznos svoje mirovine povezan s plaćanjima izvršenima u prošlosti ni s razdobljima zaposlenja prije 1. siječnja 1994.

42

Međutim, s obzirom na razmatranja u biti navedena u točkama 32. do 39. ove presude, Protokol br. 33. i članak 12. Direktive 2006/54 ne treba tumačiti na način da vremensko ograničenje učinaka načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama predviđeno tim odredbama treba primijeniti na godišnje usklađivanje starosnih mirovina jer takav mehanizam nema za posljedicu dovođenje u pitanje stečenih prava ili isplata izvršenih prije referentnog datuma predviđenog navedenim odredbama. Iz toga slijedi da se u ovom slučaju to ograničenje ne može primijeniti na tužitelje u glavnom postupku kad je riječ o godišnjoj prilagodbi starosnih mirovina poput one predviđene nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku samo za 2018. godinu.

43

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti da Protokol br. 33. i članak 12. Direktive 2006/54 treba tumačiti na način da se vremensko ograničenje učinaka načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama predviđeno tim odredbama ne primjenjuje na nacionalni propis kojim se predviđa godišnja prilagodba starosnih mirovina koje se isplaćuju na temelju sustava strukovnog socijalnog osiguranja, a koji se primjenjuje nakon datuma navedenog u tim odredbama.

Drugo pitanje

44

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 157. UFEU‑a i članak 5. Direktive 2006/54 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa socijalno diferencirana godišnja prilagodba starosnih mirovina državnih službenika s obzirom na visinu tog iznosa, pri čemu se iznad određenog iznosa mirovine prilagodba potpuno isključuje.

45

Članak 5. točka (c) te direktive zabranjuje bilo kakvu izravnu ili neizravnu diskriminaciju na temelju spola u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja prilikom obračuna davanja.

46

Najprije valja utvrditi da se nacionalnim propisom poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku ne uvodi izravna diskriminacija, s obzirom na to da se on jednako primjenjuje i na muške i na ženske zaposlenike.

47

Što se tiče pitanja dovodi li takav propis do neizravne diskriminacije, kako je za potrebe navedene direktive definirana u njezinu članku 2. stavku 1. točki (b), iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su na temelju članka 41. stavka 4. PG‑a iz 1965., u vezi s člankom 711. stavkom 1. ASVG‑a, austrijski savezni službenici koji primaju mjesečnu mirovinu veću od određenog iznosa u nepovoljnijem položaju u odnosu na one kojima je starosna mirovina manja, s obzirom na to da se njihove mirovine nisu povećale ili su se povećale tek u manjoj mjeri. Takav propis stoga uspostavlja razliku u postupanju između austrijskih saveznih dužnosnika prema naizgled neutralnom kriteriju, a to je iznos njihove mirovine.

48

Što se tiče pitanja stavlja li to različito postupanje u nepovoljniji položaj osobito osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola, sud koji je uputio zahtjev navodi da se, na temelju elemenata koje su podnijeli tužitelji u glavnom postupku i utvrđenja Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), ne može isključiti da su ispunjeni statistički uvjeti za neizravnu diskriminaciju na temelju spola. Konkretno, što se tiče dvaju tužitelja u glavnom postupku, nije sporno da se na mnogo više muškaraca nego na žene odnosi članak 41. stavak 4. PG‑a iz 1965., u vezi s posljednjom rečenicom članka 711. stavka 1. ASVG‑a, s obzirom na to da je u kategoriji osoba koje primaju mirovine iznad najveće osnovice utvrđene tim propisom zastupljen veći broj muškaraca.

49

U tom pogledu Sud je presudio da se postojanje takvog posebnog stavljanja u nepovoljniji položaj može primjerice utvrditi ako se dokaže da nacionalni propis negativno utječe na znatno veći udio osoba jednog spola u odnosu na osobe drugog spola (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2020., YS (Strukovne mirovine zaposlenika), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

50

Ocjenu činjenica na temelju kojih se može pretpostaviti postojanje neizravne diskriminacije koju mora provesti nacionalni sud, u skladu s nacionalnim pravom ili nacionalnim praksama koji mogu posebno predviđati da se neizravna diskriminacija može dokazivati na bilo koji način, uključujući na temelju statističkih podataka. Stoga je na nacionalnom sudu da ocijeni u kojoj su mjeri pouzdani i mogu li se uzeti u obzir statistički podaci koji su pred njim izneseni, odnosno jesu li oni, među ostalim, izraz čisto slučajnih ili cikličkih pojava i jesu li dovoljno značajni (presuda od 24. rujna 2020., YS (Strukovno mirovinsko osiguranje), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 50. i 51., kao i navedena sudska praksa).

51

Ako bi statistički podaci koje sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir doista pokazali da predmetni nacionalni propis utječe na znatno viši postotak radnika jednog spola od radnika drugog spola koji su također obuhvaćeni područjem primjene tog propisa, trebalo bi smatrati da takva situacija upućuje na postojanje neizravne diskriminacije na temelju spola, koja je protivna članku 5. točki (c) Direktive 2006/54, osim ako navedeni propis nije opravdan objektivnim čimbenicima koji nisu povezani s bilo kakvom diskriminacijom na temelju spola (vidjeti, po analogiji, presudu od 6. prosinca 2007., Voß, C‑300/06, EU:C:2007:757, t. 42. i navedenu sudsku praksu, kao i od 24. rujna 2020., YS (Strukovne mirovine zaposlenika), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 54.).

52

U takvom bi slučaju taj sud tada bio dužan ispitati u kojoj se mjeri takvo različito postupanje ipak može opravdati objektivnim čimbenicima koji nisu povezani s bilo kakvom diskriminacijom na temelju spola, kako to proizlazi iz članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 2006/54.

53

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je to osobito slučaj, u skladu sa sudskom praksom Suda, ako odabrana sredstva odgovaraju legitimnom cilju socijalne politike, prikladna su za ostvarenje cilja postavljenog propisom o kojem je riječ i potrebna su u tu svrhu, pri čemu se mogu smatrati prikladnima za jamčenje ostvarenja postavljenog cilja samo ako istinski osiguravaju njegovo ostvarenje i to na sustavan i dosljedan način (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. srpnja 2014., Leone, C‑173/13, EU:C:2014:2090, t. 53. i 54. i navedenu sudsku praksu, kao i od 24. rujna 2020., YS (Strukovne mirovine zaposlenika), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 56.).

54

Nadalje, valja podsjetiti na to da države članice raspolažu širokom marginom prosudbe prilikom odabira mjera kojima mogu ostvariti ciljeve svoje socijalne politike i politike zapošljavanja (presuda od 24. rujna 2020., YS (Strukovne mirovine zaposlenika), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 57. i navedena sudska praksa).

55

Iz sudske prakse Suda također proizlazi, iako je u krajnjoj liniji nacionalni sud, koji je jedini ovlašten ocijeniti činjenice i protumačiti nacionalno pravo, taj koji ocjenjuje je li i u kojoj mjeri zakonska odredba o kojoj je riječ u predmetu o kojem odlučuje opravdana takvim objektivnim čimbenikom, da je Sud, koji mu treba dati korisne odgovore, ovlašten dati upute koje će mu omogućiti donošenje odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2020., YS (Strukovne mirovine zaposlenika), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 58.).

56

U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku ima za cilj očuvati kupovnu moć korisnika starosne mirovine davanjem prednosti putem mjere „socijalne ravnoteže” skromnijim starosnim mirovinama u odnosu na one veće, kako bi se spriječio nastanak prevelike razlike između tih mirovina i osiguralo njihovo održivo financiranje.

57

Sud je pak bio u prilici presuditi da, iako razmatranja koja se tiču proračuna ne mogu opravdati diskriminaciju na štetu jednog od spolova, ciljevi koji se sastoje od osiguravanja održivog financiranja starosnih mirovina smanjivanja razlike između razina mirovina koje financira država mogu se smatrati legitimnim ciljevima socijalne politike koji nisu povezani ni s kakvom diskriminacijom na temelju spola (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2020., YS (Strukovne mirovine zaposlenika), C‑223/19, EU:C:2020:753, t. 61., i od 21. siječnja 2021., INSS, C‑843/19, EU:C:2021:55, t. 38.).

58

Iz toga proizlazi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku slijedi legitimne ciljeve socijalne politike koji nisu povezani ni sa kakvom diskriminacijom na temelju spola.

59

Što se tiče pitanja ispunjava li taj propis zahtjeve proporcionalnosti navedene u točki 53. ove presude, a osobito u pogledu njegove prikladnosti, iz informacija kojima Sud raspolaže proizlazi da se njime dopušta samo povećanje starosnih mirovina čiji je iznos prosječan ili nizak, pri čemu se osobito osigurava da one čiji je iznos najniži budu povećane više od inflacije, da se tako doprinosi održivom financiranju tih mirovina i smanjuju razlike među njima.

60

Točno je da, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, indeksacija starosnih mirovina prema stopi inflacije sama po sebi ne mijenja razlike u visini između različitih mirovina te s matematičkog gledišta odstupanje među njima ostaje nepromijenjeno. Međutim, povećanje cijena više utječe na životni standard osoba koje primaju mirovine u malom iznosu. Nadalje, nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da pogađa samo davanja čiji iznos premašuje određeni prag, za učinak ima to da takva davanja približava razini skromnijih mirovina.

61

Kad je riječ o pitanju provodi li se taj propis dosljedno i sustavno, valja istaknuti, kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku i pisanih očitovanja austrijske vlade, da se on primjenjuje na sve starosne mirovine službenika, ali i na korisnike starosnih mirovina koje se isplaćuju na temelju sustava strukovnog socijalnog osiguranja poduzeća koja podliježu nadzoru države i na temelju obveznog sustava mirovinskog osiguranja predviđenog ASVG‑om. Stoga se godišnja prilagodba mirovina o kojima je riječ u glavnom postupku primjenjuje na sve korisnike državnih mirovina, što je međutim na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

62

S obzirom na široku marginu prosudbe kojom raspolažu države članice pri odabiru mjera prikladnih za postizanje ciljeva njihove socijalne politike i politike zapošljavanja, navedenu u točki 54. ove presude, dosljednost provedbe mjere prilagodbe ne može se dovesti u pitanje samom činjenicom da su već uspostavljeni drugi instrumenti socijalne politike, kojima se želi postići cilj potpore skromnijim primanjima.

63

Isto vrijedi i za činjenicu da ni mirovine iz privatnih sustava strukovnog socijalnog osiguranja ni plaće djelatnih službenika nisu bile predmet iste mjere prilagodbe.

64

Naime, s jedne strane, ti privatni sustavi, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, ne ovise o državi. S druge strane, što se tiče djelatnih službenika, iako prema nacionalnom pravu njihovo imenovanje stvara doživotni radni odnos, a njihova starosna mirovina odgovara naknadi koju država duguje kao naknadu za usluge pružene tijekom razdoblja aktivne službe, iz zahtjeva za prethodnu odluku i pisanih očitovanja austrijske vlade također proizlazi da se službenički mirovinski sustav u zadnjih dvadesetak godina više puta izmijenio radi usklađivanja sa sustavom ASVG. Konkretno, prilagodba njihovih mirovina više ne slijedi kretanje plaće službenika u aktivnoj službi, nego, načelno, kretanje stope inflacije, kao što to vrijedi za mirovine isplaćivane na temelju potonjeg sustava. Osim toga, s obzirom na ciljeve koji se žele postići nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, ne čini se da se dužnosnici u mirovini i radnoj službi nalaze u usporedivoj situaciji, s obzirom na to da je cilj, među ostalim, smanjiti razliku između mirovina kako bi se spriječilo da se tijekom vremena stvori razlika između razina tih mirovina, zbog čega je potrebno razlikovati njihovo upravljanje i plaće.

65

Činjenica da starosne mirovine službenika ne isplaćuje društvo za osiguranje kod kojeg su uplaćivali doprinose, već izravno država, ne čini se odlučujućom ni u pogledu cilja održivog financiranja mirovina i smanjenja razlike između njih koju je austrijski zakonodavac želio postići donošenjem nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku. Osim toga, prilagodba mirovina ne predstavlja davanje koje predstavlja protučinidbu za uplaćene doprinose (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2011., Brachner, C‑123/10, EU:C:2011:675, t. 79.).

66

Stoga je razvidno da se taj propis sustavno i dosljedno provodi, podložno provjerama koje mora provesti sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu.

67

Isto tako, ne čini se da navedeni propis premašuje ono što je nužno za ostvarivanje postavljenih ciljeva. Tužitelji u glavnom postupku pozivaju se, doduše, na znatan gubitak vrijednosti iznosa njihovih mirovina u odnosu na hipotezu prema kojoj bi svake godine od svojeg umirovljenja na temelju nacionalnog prava imali pravo na prilagodbu jednaku inflaciji. Međutim, valja istaknuti da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku uzima u obzir sposobnost plaćanja osoba o kojima je riječ. Naime, ograničenja povećanja mirovina predviđena člankom 711. ASVG‑a, na koji upućuje članak 41. stavak 4. PG‑a iz 1965., određena su stupnjevito u ovisnosti o iznosima dodijeljenih davanja, a takvo je povećanje isključeno samo u pogledu viših mirovina.

68

U tim okolnostima nije potrebno ispitati mogu li se ta ograničenja opravdati s obzirom na članak 157. stavak 4. UFEU‑a ili članak 3. Direktive 2006/54. U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da se, u skladu sa sudskom praksom Suda, te odredbe ne mogu primijeniti na nacionalni propis ako se odnose samo na to da se ženama odobri dodatak na mirovinu a da se pritom ne riješe problemi s kojima se mogu suočiti tijekom svoje profesionalne karijere, i jer nije vidljivo da je taj dodatak takve prirode da nadomjesti nepogodnosti kojima bi žene bile izložene, pomažući im u toj karijeri, i da na taj način stvarno osigurava potpunu jednakost između muškaraca i žena u profesionalnom životu (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2019., Instituto Nacional de la Seguridad Social (Dodatak na mirovinu za majke), C‑450/18, EU:C:2019:1075, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

69

S obzirom na sve te elemente, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 157. UFEU‑a i članak 5. točku (c) Direktive 2006/54 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa socijalno diferencirana godišnja prilagodba starosnih mirovina državnih službenika s obzirom na visinu tog iznosa, pri čemu se iznad određenog iznosa mirovine prilagodba potpuno isključuje, u slučaju kada taj propis negativno utječe na znatno veći udio muških nego ženskih korisnika, pod uvjetom da navedeni propis na dosljedan i sustavan način slijedi ciljeve osiguranja održivog financiranja starosnih mirovina i smanjivanja razlike između razina mirovina koje financira država, a da se ne premašuje ono što je nužno za postizanje tih ciljeva.

Troškovi

70

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

 

1.

Protokol (br. 33) o članku 157. UFEU‑a, priložen UFEU‑u, i članak 12. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada treba tumačiti na način da se vremensko ograničenje učinaka načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama predviđeno tim odredbama ne primjenjuje na nacionalni propis kojim se predviđa godišnja prilagodba starosnih mirovina koje se isplaćuju na temelju sustava strukovnog socijalnog osiguranja, a koji se primjenjuje nakon datuma navedenog u tim odredbama.

 

2.

Članak 157. UFEU‑a i članak 5. točku (c) Direktive 2006/54 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa socijalno diferencirana godišnja prilagodba starosnih mirovina državnih službenika s obzirom na visinu tog iznosa, pri čemu se iznad određenog iznosa mirovine prilagodba potpuno isključuje, u slučaju kada taj propis negativno utječe na znatno veći udio muških nego ženskih korisnika, pod uvjetom da navedeni propis na dosljedan i sustavan način slijedi ciljeve osiguranja održivog financiranja starosnih mirovina i smanjivanja razlike između razina mirovina koje financira država, a da se ne premašuje ono što je nužno za postizanje tih ciljeva.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački