–

za „Agencija za kontrol na prosročeni zadalženija” EOOD, Y. B. Yanakiev,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 20. stavka 2. točke (a) UFEU‑a, u vezi s člankom 47. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 1. stavka 1. točke (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1206/2001 od 28. svibnja 2001. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima (SL 2001., L 174, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 6.) i članka 5. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, u predmetu C‑208/20, društava „Toplofikacija Sofija” EAD, „ČEZ Elektro Balgarija” AD i „Agencije za kontrol na prosročeni zadalženija” EOOD kao i, u predmetu C‑256/20, između društva Toplofikacija Sofija i fizičkih osoba koje nisu stranke u postupku u vezi s naplatom nepodmirenih potraživanja.

3

U skladu s člankom 1. Uredbe br. 1206/2001:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje u građanskim ili trgovačkim stvarima kada sud države članice, u skladu s pravom te države, uputi zahtjev:

2.   Zahtjev se ne podnosi za izvođenje dokaza koji nisu namijenjeni uporabi u započetom ili predviđenom sudskom postupku.

[…]”

4

Članak 4. stavak 1. točka (b) te uredbe glasi:

„Zahtjev se upućuje korištenjem obrasca A ili, ako je potrebno, obrasca I iz Priloga. Zahtjev sadrži sljedeće informacije:

[…]

5

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 glasi:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na financijske, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).”

6

Člankom 4. stavkom 1. te uredbe predviđa se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

7

Članak 5. stavak 1. navedene uredbe glasi kako slijedi:

„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”

8

Pred sudom koji je uputio zahtjev, Sofijski Rajonen sadom (Općinski sud u Sofiji, Bugarska), pokrenuta su tri postupka.

9

Prvi postupak odnosi se na tužbu koju je društvo Toplofikacija Sofija podnijelo radi utvrđenja postojanja potraživanja koje se odnosi na isporuku toplinske energije u zgradi koja se nalazi u Sofiji (Bugarska) fizičkoj osobi, nakon što potonja osoba, u okviru postupka izdavanja platnog naloga protiv nje, nije pronađena na adresi navedenoj u tužbi. Provjerama koje je proveo taj sud potvrđeno je da je ta adresa bila njezina stalna i trenutačna adresa, kako je upisana u nacionalni registar stanovništva. Međutim, prema navodima susjeda, navedena osoba živi u Francuskoj već sedam godina.

10

U drugom sporu navedeni je sud, na zahtjev društva ČEZ Elektro Balgarija, opskrbljivača električnom energijom, izdao platni nalog protiv fizičke osobe za neplaćene račune koji se odnose na isporuku električne energije u zgradi koja se nalazi u Sofiji te je naložio da joj se platni nalog dostavi na adresu koju je naznačilo društvo ČEZ Elektro Balgarija, koja odgovara stalnoj i trenutačnoj adresi te osobe, kako je ona navedena u nacionalnom registru stanovništva. Međutim, tamo je bilo nemoguće pronaći navedenu osobu koja, prema informacijama koje je dao susjed, već godinu dana živi u Njemačkoj.

11

Sud koji je uputio zahtjev je u trećem sporu na zahtjev društva za naplatu potraživanja, Agencije za kontrol na prosročeni zadalženija, izdao platni nalog protiv fizičke osobe koja nije otplatila kredit kreditnoj instituciji sa sjedištem u Sofiji te je naložio da joj se platni nalog dostavi na adresu koju je navelo to društvo, koja odgovara stalnoj i trenutačnoj adresi te osobe, kako je ona navedena u nacionalnom registru stanovništva. Međutim, tamo je bilo nemoguće pronaći navedenu osobu koja, prema informacijama koje je dostavila njezina majka, živi u Njemačkoj već tri godine.

12

Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje je li on, na isti način kao što je na temelju bugarskog prava dužan po službenoj dužnosti izvršiti provjere adresa u Bugarskoj osoba kojima treba dostaviti sudsko pismeno, također dužan izvršiti takve provjere kod nadležnih tijela druge države članice kada se čini da adresat sudske odluke poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku živi u toj državi članici.

13

Osim toga, taj se sud pita o tumačenju članka 5. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. U tom pogledu on se u biti pita treba li tu odredbu tumačiti na način da joj se, u slučaju da se pokaže vjerojatnim ili izvjesnim da dužnik nema uobičajeno boravište na njegovu području, protivi to da on izda platni nalog protiv tog dužnika ili to da taj nalog postane izvršiv. Također se pita nameće li mu se u tom slučaju navedenom odredbom obveza da po službenoj dužnosti ukine takav nalog.

14

U tim je okolnostima Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

15

U tom je predmetu sud koji je uputio zahtjev, Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji), na zahtjev društva Toplofikacija Sofija, izdao platni nalog protiv fizičke osobe za neplaćene račune koji se odnose na isporuku toplinske energije u zgradi koja se nalazi u Sofiji i naložio da se platni nalog dostavi na njezinu stalnu i trenutačnu adresu. Međutim, nakon dva pokušaja, nije bilo moguće pronaći tu osobu koja, prema informacijama koje je dostavio upravitelj te zgrade, živi u Njemačkoj te je rijetko prisutna na navedenoj adresi.

16

U tim je okolnostima Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu tri prethodna pitanja koja su glasila istovjetno drugom, trećem i četvrtom pitanju postavljenom u predmetu C‑208/20.

17

Svojim prvim pitanjem u predmetu C‑208/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 20. stavak 2. točku (a) UFEU‑a, u vezi s člankom 47. stavkom 2. Povelje, načela nediskriminacije i ekvivalentnosti te članak 1. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 1206/2001 tumačiti na način da su, u slučaju kad su na temelju propisa države članice njezini sudovi po službenoj dužnosti dužni pribaviti obavijest o adresi osoba kojima treba dostaviti sudsko pismeno u toj državi članici, oni također dužni, kada se čini da osoba kojoj valja dostaviti sudsku odluku prebiva u drugoj državi članici, zatražiti obavijest o adresi te osobe od nadležnih tijela te države članice.

18

Što se tiče, kao prvo, zatraženog tumačenja članka 20. stavka 2. točke (a) UFEU‑a, u vezi s člankom 47. stavkom 2. Povelje, kao i načela nediskriminacije i ekvivalentnosti, najprije valja podsjetiti na to da u okviru prethodnog postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a između spora pred sudom koji upućuje zahtjev i odredbi prava Unije čije se tumačenje traži mora postojati poveznica poput one da je to tumačenje objektivno potrebno za odluku koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti (rješenje od 20. siječnja 2021., Bezirkshauptmannschaft Kirchdorf, C‑293/20, neobjavljeno, EU:C:2021:44, t. 23. i navedena sudska praksa).

19

Osim toga, Sud je naglasio da je važno da nacionalni sud navede konkretne razloge zbog kojih nije siguran u tumačenje prava Unije te zbog kojih smatra da je Sudu potrebno uputiti prethodna pitanja. U tom pogledu, nužno je da nacionalni sud u samoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku pruži minimum objašnjenja o razlozima izbora odredaba prava Unije čije tumačenje traži kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog na spor koji mu je podnesen (presuda od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 37. i navedena sudska praksa).

20

Ti zahtjevi u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku kojih, u okviru suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, sud koji je uputio zahtjev mora biti svjestan i kojih se mora strogo pridržavati izričito su navedeni u članku 94. Poslovnika Suda. Na njih se podsjeća i u točki 15. Preporuka Suda Europske unije namijenjenih nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2019., C 380, str. 1.) (presuda od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 38. i navedena sudska praksa).

21

U ovom slučaju, s jedne strane, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑208/20 uopće ne proizlazi da su glavni postupci imalo povezani s člankom 20. stavkom 2. točkom (a) UFEU‑a u vezi s člankom 47. stavkom 2. Povelje kao ni s načelima nediskriminacije i ekvivalentnosti.

22

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev ne navodi razloge zbog kojih bi, prema njegovu mišljenju, tumačenje tih odredbi i načela bilo nužno za rješavanje tih sporova niti objašnjava vezu koju uspostavlja između njih i nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku.

23

Stoga je prvo pitanje nedopušteno u dijelu u kojem se odnosi na tumačenje navedenih odredbi i navedenih načela.

24

Kao drugo, kad je riječ o tumačenju članka 1. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1206/2001, valja podsjetiti na to da se, u skladu s tom odredbom, ta uredba primjenjuje u građanskim ili trgovačkim stvarima kada sud jedne države članice, u skladu s odredbama svojeg zakonodavstva, zatraži od nadležnog suda druge države članice da izvede dokaze.

25

Međutim, traženje obavijesti o adresi osobe kojoj sudska odluka treba biti dostavljena nije „izvođenje dokaza” u smislu navedene odredbe koje ulazi u područje primjene navedene uredbe.

26

U tom pogledu valja istaknuti da, na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) iste uredbe, takav zahtjev mora sadržavati ime i adresu stranaka.

27

Iz toga slijedi da zahtjev suda države članice čiji je predmet traženje od druge države članice obavijesti o adresi osobe kojoj treba dostaviti sudsku odluku nije uređen Uredbom br. 1206/2001, tako da potonja nije primjenjiva na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

28

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje u predmetu C‑208/20 valja odgovoriti tako da članak 1. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 1206/2001 treba tumačiti na način da se on ne primjenjuje na situaciju u kojoj sud jedne države članice traži obavijest o adresi, u drugoj državi članici, osobe kojoj treba dostaviti sudsku odluku.

29

Svojim drugim, trećim i četvrtim pitanjem u predmetu C‑208/20 i trima pitanjima u predmetu C‑256/20 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da mu se protivi to da sud države članice izda platni nalog u odnosu na dužnika i, ovisno o okolnostima slučaja, da taj nalog postane izvršiv ili da taj sud obvezuje da ukine taj nalog kada se čini vjerojatnim ili izvjesnim da taj dužnik nema uobičajeno prebivalište na području nadležnosti toga suda.

30

Na temelju te odredbe osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. Poglavlja II. te uredbe.

31

Najprije valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 267. UFEU‑a, na to da zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” sudu koji je uputio zahtjev kako bi mu omogućila „donošenje presude” u predmetu koji se pred njim vodi. Prema tome, pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku, među ostalim, jest činjenica da je pred nacionalnim sudovima uistinu u tijeku postupak u okviru kojeg ti sudovi trebaju donijeti odluku kojom se može uzeti u obzir presuda kojom se odlučuje o prethodnom pitanju (presuda od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 27. i navedena sudska praksa).

32

Međutim, u ovom slučaju iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da je sud koji je uputio zahtjev već izdao platne naloge protiv tuženika u glavnom postupku i da je tek u fazi dostave tih naloga tim tuženicima taj sud utvrdio da oni više ne borave na području njegove nadležnosti, nego vjerojatno u drugoj državi članici, na nepoznatim adresama.

33

Stoga, u tim okolnostima tumačenje članka 5. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 očito nije potrebno kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo da utvrdi svoju nadležnost za izdavanje navedenih naloga, s obzirom na to da ih je već izdao i jer se stoga, prije nego što ih je izdao, nužno proglasio nadležnim.

34

Iz toga slijedi da su drugo pitanje u predmetu C‑208/20 i prvo pitanje u predmetu C‑256/20 nedopušteni jer se odnose na pitanje o tome protivi li se toj odredbi to da, u takvim okolnostima, sud države članice izda nalog protiv dužnika ako se čini vjerojatnim ili izvjesnim da taj dužnik nema uobičajeno boravište na području nadležnosti tog suda.

35

Što se tiče pitanja treba li, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da mu se protivi to da platni nalozi koje je izdao predmetni sud postanu izvršivi ili se tom sudu nalaže da ukine te naloge, dovoljno je utvrditi da ta odredba nema nikakve veze s postupovnim pravilima država članica kojima se uređuju, s jedne strane, uvjeti u kojima te sudske odluke stječu svojstvo izvršnosti i, s druge strane, uvjeti pod kojima su te odluke valjane.

36

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da Uredba br. 1215/2012 nema za cilj ujednačavanje postupovnih pravila država članica, već uređenje sudske nadležnosti za rješavanje sporova u građanskim i trgovačkim stvarima u odnosima između tih država i olakšanje izvršenja sudskih odluka (presuda od 31. svibnja 2018., Nothartová, C‑306/17, EU:C:2018:360, t. 28. i navedena sudska praksa).

37

Budući da se tom uredbom ne određuju ni uvjeti pod kojima se sudskim odlukama priznaje izvršnost ni uvjeti kojima se uređuje valjanost tih odluka, ti uvjeti spadaju, prema tome, u procesnu autonomiju država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2018., Nothartová, C‑306/17, EU:C:2018:360, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

38

Osim toga, s obzirom na to da se članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 ne primjenjuje na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ne može se smatrati da rješenje koje će sud koji je uputio zahtjev usvojiti u pogledu stjecanja svojstva izvršivosti naloga ili valjanosti takvog naloga u takvoj situaciji može primjenu te odredbe lišiti svake učinkovitosti.

39

U tim okolnostima na drugo, treće i četvrto pitanje u predmetu C‑208/20 i na tri pitanja u predmetu C‑256/20 valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da nalog izdan protiv dužnika postane izvršiv i da se njime ne nalaže ukidanje takvog naloga.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: