–

za DB Netz AG, H. R. J. Krüger i M. Kaufmann, Rechtsanwälte,

–

za Bundesrepublik Deutschland, C. Mögelin i J. Arnade, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, W. Mölls i C. Vrignon, potom C. Vrignon, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. stavka 1., članka 14. stavaka 1. i 9., članka 18. točke (c) i članka 20. Uredbe (EU) br. 913/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. rujna 2010. o europskoj željezničkoj mreži za konkurentni prijevoz robe (SL 2010., L 276, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom, poglavlje 7., svezak 4., str. 221.) te članka 27. stavaka 1. i 2., članka 57. stavka 1. prvog podstavka druge rečenice i točke 3. podtočke (a) Priloga IV. Direktivi 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora (SL 2012., L 343, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25., str. 136. i ispravci SL 2015., L 67, str. 32. i SL 2016., L 210, str. 150.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva DB Netz AB i Bundesrepublik Deutschland (Savezna Republika Njemačka), koju zastupa Bundesnetzagentur für Elektrizität, Gas, Telekommunikation, Post und Eisenbahnen (Savezna agencija za mreže za električnu energiju, plin, telekomunikacije, poštu i željeznice, Njemačka) (u daljnjem tekstu: Savezna agencija za mreže), povodom toga što se potonja protivila prijedlogu društva DB o izmjenama uvjeta za podnošenje zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta za prethodno određene međunarodne trase vlakova na jedinstvenom kontaktnom mjestu.

3

Uvodne izjave 4., 7., 25. i 26. Uredbe br. 913/2010 glase:

[…]

[…]

4

Člankom 1. stavkom 1. te uredbe određuje se:

„Ovom se Uredbom utvrđuju pravila za uspostavu i organizaciju međunarodnih teretnih koridora za konkurentni prijevoz robe s ciljem razvoja europske željezničke mreže za konkurentni prijevoz robe. Određuju se pravila za odabir, organizaciju, upravljanje i indikativno planiranje ulaganja u teretne koridore.”

5

Članak 2. navedene uredbe predviđa:

„1.   Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se definicije utvrđene u članku 2. Direktive 2001/14[…].

2.   Pored definicija iz stavka 1.:

[…]”

6

Članak 8. te uredbe glasi:

„1.   Za svaki pojedini teretni koridor, dotične države članice uspostavljaju izvršni odbor koji je zadužen za određivanje općih ciljeva teretnih koridora, nadzor i provedbu mjera kako je izričito navedeno u stavku 7. ovog članka, te u člancima 9. i 11., članku 14. stavku 1. i članku 22. Izvršni odbor sastoji se od predstavnika državnih tijela dotičnih država članica.

2.   Za svaki pojedini teretni koridor, dotični upravitelji infrastrukture te, ako je to bitno, tijela za dodjelu iz članka 14. stavka 2. Direktive 2001/14[…], uspostavljaju upravni odbor zadužen za poduzimanje mjera izričito navedenih u stavcima 5., 7., 8. i 9. ovog članka, te u člancima 9. do 12., članku 13. stavku 1., članku 14. stavku 2., 6. i 9., članku 16. stavku 1., članku 17. stavku 1. i člancima 18. i 19. ove Uredbe. Upravni odbor sastoji se od predstavnika upravitelja infrastrukture.

3.   Države članice i dotični upravitelji infrastrukture na pojedinom teretnom koridoru surađuju u okvirima iz stavaka 1. i 2. s ciljem osiguranja razvoja teretnih koridora u skladu s provedbenim planom.

4.   Izvršni odbor donosi odluke na temelju zajedničkog pristanka predstavnika državnih tijela dotičnih država članica.

[…]

9.   Upravni odbor dužan je u skladu s nacionalnim i europskim provedbenim planovima uskladiti korištenje interoperabilnih informatičkih tehnologija ili alternativnih rješenja koja će možda u budućnosti rješavati zahtjeve za dodjelu međunarodnih željezničkih trasa vlakova te upravljati međunarodnim prometom na teretnom koridoru.”

7

Članak 12. Uredbe br. 913/2010 glasi:

„Upravni odbor dužan je, na jedinstvenom mjestu, te na odgovarajući način i u odgovarajućem vremenskom roku, uskladiti i osigurati objavu svog rasporeda za obavljanje svih radova na infrastrukturi i pripadajućoj opremi koji bi mogli ograničiti raspoložive kapacitete na teretnom koridoru.”

8

Člankom 13. te uredbe određeno je:

„1.   Upravni odbor za teretni koridor određuje ili uspostavlja jedno zajedničko mjesto kojem podnositelji zahtjeva podnose svoje zahtjeve i dobivaju odgovore, na jedinstvenom mjestu i u okviru jedinstvenog postupka, za dodjelu željezničkog infrastrukturnog kapaciteta za teretne vlakove koji prelaze barem jednu granicu prometujući na teretnom koridoru (dalje u tekstu: one‑stop shop).

2.   One‑stop shop, kao sredstvo usklađivanja, također pruža osnovne informacije o dodjeli željezničkog infrastrukturnog kapaciteta, uključujući informacije iz članka 18. Isti prikazuje kapacitete željezničke infrastrukture raspoložive u vrijeme podnošenja zahtjeva i njihove značajke u skladu s unaprijed zadanim parametrima, poput brzine i, duljine vlaka, slobodnog profila i osovinskog opterećenja odobrenog za vlakove koji prometuju na teretnom koridoru.

[…]”

9

Članak 14. navedene uredbe propisuje:

„1.   Izvršni odbor određuje okvirna pravila za dodjelu željezničkog infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2001/14[…].

2.   Upravni odbor ocjenjuje potrebu za kapacitetom koji se dodjeljuje teretnim vlakovima koji prometuju na teretnom koridoru vodeći računa o istraživanju tržišta prijevoza iz članka 9. stavka 3. ove Uredbe, zahtjevima za dodjelu željezničkog infrastrukturnog kapaciteta koji se odnosi na prošle i sadašnje vozne redove i okvirne sporazume.

[…]

6.   Upravni odbor promiče koordinaciju pravila prvenstva vezanih za dodjelu kapaciteta na teretnom koridoru.

[…]

9.   Upravni odbor teretnih koridora i savjetodavna skupina iz članka 8. stavka 7. određuju postupke za osiguranje najbolje moguće suradnje u pogledu dodjele kapaciteta upraviteljima infrastrukture, kako za zahtjeve iz članka 13. stavka 1. tako i za zahtjeve koje je zaprimio dotični upravitelj infrastrukture. Isti moraju voditi računa o pristupu terminalima.

[…]”

10

U članku 16. stavku 1. iste uredbe pojašnjava se:

„Upravni odbor teretnih koridora određuje postupke za koordinaciju upravljanja prometom na teretnom koridoru. Upravni odbori povezanih teretnih koridora pripremaju postupke za koordinaciju prometa na tim teretnim koridorima.”

11

Članak 18. Uredbe br. 913/2010 glasi:

„Upravni odbor sastavlja, redovito ažurira i objavljuje dokument koji sadrži:

[…]

[…]”

12

Člankom 20. te uredbe određeno je:

„1.   Regulatorna tijela iz članka 30. Direktive 2001/14[…] surađuju u nadzoru tržišnog natjecanja na željezničkom teretnom koridoru. Poglavito, ona osiguravaju nediskriminirajući pristup koridoru te djeluju kao tijela za žalbe iz članka 30. stavka 2. te Direktive. Ona razmjenjuju potrebne informacije dobivene od upravitelja infrastrukture i drugih relevantnih stranki.

[…]

3.   U slučaju žalbe podnesene regulatornom tijelu od strane podnositelja zahtjeva u pogledu međunarodnih usluga prijevoza robe, ili u okviru samoinicijativne istrage koju je provelo regulatorno tijelo, to regulatorno tijelo savjetuje se s regulatornim tijelima svih drugih država članica kroz koje prolaze međunarodne trase vlaka za dotične teretne vlakove i zahtijeva sve potrebne informacije od njih prije donošenja svoje odluke.

[…]”

13

Člankom 3. točkama 2., 19. i 26. Direktive 2012/34 propisuje se:

„Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

14

Članak 27. te direktive propisuje:

„1.   Upravitelj infrastrukture dužan je, nakon savjetovanja sa zainteresiranim strankama, sastaviti i objaviti izvješće o mreži koje je dostupno uz naknadu koja nije veća od troška objave tog izvješća. Izvješće o mreži se objavljuje na barem dva službena jezika Unije. Sadržaj izvješća o mreži dostupan je besplatno u elektronskom obliku na internetskom portalu upravitelja infrastrukture i može mu se pristupiti putem javnog internetskog portala. Internetski portal uspostavljaju upravitelji infrastrukture u okviru suradnje u skladu s člancima 37. i 40.

2.   Izvješće o mreži sadrži opis infrastrukture koja je dostupna željezničkim prijevoznicima te podatke o uvjetima za pristup mjerodavnoj željezničkoj infrastrukturi. Izvješće o mreži sadrži i podatke o uvjetima pristupa uslužnim objektima koji su povezani s mrežom upravitelja infrastrukture i uvjetima pružanja usluga u tim objektima ili navodi gdje su takvi podaci dostupni besplatno u elektronskom obliku. Sadržaj izvješća o mreži propisan je u Prilogu IV.

[…]”

15

U skladu s člankom 39. stavkom 1. navedene direktive:

„Države članice mogu propisati okvir za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta poštujući uvjet neovisnosti u upravljanju koji je propisan u članku 4. Propisuju se posebna pravila za dodjelu kapaciteta. Upravitelj infrastrukture provodi postupak dodjele kapaciteta. Upravitelj infrastrukture posebno osigurava dodjelu kapaciteta na pravedan i nediskriminirajući način i u skladu s pravom Unije.”

16

U članku 40. stavku 1. te direktive određuje se:

„Države članice osiguravaju da upravitelji infrastrukture surađuju kako bi se omogućilo učinkovito stvaranje i dodjela infrastrukturnog kapaciteta koji se proteže na više mreža željezničkog sustava u Uniji, uključujući u okvirnim sporazumima iz članka 42. Upravitelji infrastrukture uspostavljaju odgovarajuće postupke, u skladu s pravilima iz ove Direktive, i u skladu s tim organiziraju trase vlakova koje prelaze više od jedne mreže.

Države članice osiguravaju da se predstavnici upravitelja infrastrukture čije odluke o dodjeli imaju učinka na druge upravitelje infrastrukture međusobno povežu radi koordinacije postupka dodjele ili kako bi dodijelili cjelokupni infrastrukturni kapacitet na međunarodnoj razini, ne dovodeći u pitanje posebna pravila sadržana u pravu Unije o mrežama usmjerenim na željeznički prijevoz robe. Upravitelji infrastrukture objavljuju načela i kriterije za dodjelu kapaciteta koji su utvrđeni kao dio takve suradnje u svom izvješću o mreži u skladu sa stavkom 3. Priloga IV. U te postupke mogu biti uključeni odgovarajući predstavnici upravitelja infrastrukture iz trećih zemalja.”

17

U članku 55. stavku 1. Direktive 2012/34 navodi se:

„Svaka država članica uspostavlja jedno nacionalno regulatorno tijelo za željeznički sektor. Ne dovodeći u pitanje stavak 2., to tijelo je samostalno tijelo koje je u organizacijskom, funkcionalnom, hijerarhijskom smislu i u odnosu na donošenje odluka pravno odvojeno i neovisno od bilo kojeg drugog javnog ili privatnog tijela. Ono je isto tako u organizacijskom smislu, pri donošenju odluka o financiranju, pravnoj strukturi i odlučivanju neovisno od bilo kojeg upravitelja infrastrukture, tijela za ubiranje pristojbi, tijela za dodjelu kapaciteta ili podnositelja zahtjeva. Nadalje, funkcionalno je neovisno od bilo kojeg nadležnog tijela uključenog u dodjelu ugovora o javnoj usluzi.”

18

U skladu s člankom 56. stavcima 1. i 2. te direktive:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 46. stavak 6., podnositelj zahtjeva ima pravo žaliti se regulatornom tijelu ako smatra da se prema njemu postupalo na nepravedan način, da ga se diskriminiralo ili da mu se na bilo koji drugi način naškodilo, a posebno protiv odluka koje je donio upravitelj infrastrukture ili prema potrebi željeznički prijevoznik ili operator uslužnog objekta, a odnose se na:

2.   Ne dovodeći u pitanje ovlasti nacionalnih tijela za zaštitu tržišnog natjecanja u odnosu na osiguranje tržišnog natjecanja na tržištima željezničkih usluga, regulatorno tijelo ima ovlasti nadzirati tržišne uvjete na tržištima željezničkih usluga i, posebno, nadzire točke (a) do (g) stavka 1. na vlastitu inicijativu i s ciljem sprečavanja diskriminacije protiv podnositelja zahtjeva. Naročito provjerava sadrži li izvješće o mreži diskriminatorne odredbe ili daje upravitelju infrastrukture diskrecijsko pravo koje ovaj može koristiti na način koji diskriminira podnositelje zahtjeva.”

19

Članak 57. stavak 1. prvi podstavak te direktive glasi kako slijedi:

„Regulatorna tijela razmjenjuju podatke o svom radu i načelima donošenja odluka i praksi te, posebno, razmjenjuju podatke o glavnim problemima u njihovim postupcima i problemima s tumačenjem odredbi kojima se prenosi Unijino željezničko pravo. Osim toga, surađuju u svrhu koordinacije u donošenju odluka u Uniji. U tu svrhu, surađuju i zajedno rade u okviru mreže koja se sastaje u redovnim vremenskim razmacima. Komisija je član mreže te koordinira i pruža potporu radu mreže i daje preporuke mreži, ako je prikladno. Ona osigurava aktivnu suradnju mjerodavnih regulatornih tijela.”

20

Člankom 65. te direktive propisano je:

„Direktive 91/440[…], [Vijeća] 95/18/EZ [od 19. lipnja 1995. o izdavanju dozvola željezničkim prijevoznicima (SL 1995., L 143, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 34.)] i 2001/14[…], kako su izmijenjene direktivama iz Priloga IX. dijela A, stavljaju se izvan snage s učinkom od 17. lipnja 2015., ne dovodeći u pitanje odredbe država članica vezane uz vremenske rokove za prenošenje u nacionalno pravo Direktiva iz dijela B Priloga IX.

Upućivanja na direktive stavljene izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Direktivu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu X.”

21

U skladu s Prilogom IV. Direktivi 2012/34:

„Izvješće o mreži iz stavka 27. sadrži sljedeće podatke:

[…]

[…]”

22

Člankom 14. stavkom 1. Allgemeines Eisenbahngesetza (Opći zakon o željeznicama) od 27. prosinca 1993., u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak (u daljnjem tekstu: AEG), određuje se:

„Poduzeća za željezničku infrastrukturu osiguravaju nediskriminirajuće korištenje željezničkih infrastruktura kojima upravljaju i nediskriminirajuće pružanje usluga koje nude u mjeri utvrđenoj uredbom donesenom na temelju članka 26. stavka 1. točaka 6. i 7. i stavka 4. točke 1. […]”

23

Člankom 14.d AEG‑a određuje se:

„Javna poduzeća za željezničku infrastrukturu obavješćuju regulatorno tijelo o:

[…]

[…]”

24

Člankom 14.e tog zakona predviđa se:

„(1)   Nakon što primi obavijest u skladu s člankom 14.d regulatorno tijelo može, u roku od

[…]

4. četiri tjedna, odbiti preinaku ili izmjenu koja je predložena u skladu s člankom 14.d prvom rečenicom točkom 6.,

pod uvjetom da predviđene odluke nisu u skladu s odredbama propisa o željeznicama koje se odnose na pristup željezničkoj infrastrukturi.

[…]

(3)   Ako nadzorno tijelo iskoristi svoje pravo na protivljenje,

[…]

[…]”

25

Člankom 3. stavkom 1. Eisenbahninfrastruktur‑Benutzungsverordnunga (Uredba o korištenju željezničke infrastrukture), od 3. lipnja 2005. (BGBl. 2005 I, str. 1566., u daljnjem tekstu: EIBV), predviđa se:

„Poduzeća za željezničku infrastrukturu dopuštaju nediskriminirajuće korištenje objekata za pružanje usluge koje koriste i bez diskriminacije pružaju povezane usluge i usluge opisane u točki 2. Priloga 1., ako su one dio njihovih komercijalnih aktivnosti. Upravitelji željezničkih pruga su, k tomu, dužni staviti na raspolaganje željezničke pruge koje koriste, skretničke i sigurnosne sustave te s tim povezane objekte za opskrbu vučnom strujom nekih dijelova mreže, dodijeliti trase u skladu s ovom uredbom i pružiti usluge opisane u točki 1. Priloga 1.”

26

Člankom 4. te uredbe propisuje se:

„(1)   Upravitelj željezničkih pruga određuje i […] dostavlja uvjete korištenja (referentni uvjeti korištenja mreže) koji se primjenjuju na isporuku usluga iz točke 1. Priloga 1.

Na zahtjev osoba koje imaju pravo na pristup, upravitelj željezničkih pruga im o njihovu trošku dostavlja izvješće o mreži.

(2)   Izvješće o mreži sadržava barem podatke iz Priloga 2. i drugih odredbi ove uredbe kao i opće uvjete korištenja trasa vlakova. Cjenik nije dio uvjeta korištenja željezničke mreže.

[…]”

27

U skladu s člankom 6. stavkom 1. navedene uredbe:

„Osobe koje imaju pravo na pristup mogu u svakom trenutku od upravitelja željezničkih pruga zahtijevati trase, osim ako ovom uredbom nije drukčije predviđeno. […]”

28

Prilogom 1. toj uredbi određeno je:

„1. Obvezne usluge upravitelja željezničkih pruga obuhvaćaju:

[…]”

29

Prilog 2. EIBV‑u predviđa:

„Izvješće o mreži iz stavka 4. sadrži sljedeće podatke:

[…]

3. Načela i kriteriji dodjele željezničkog kapaciteta.

Potrebno je dostaviti informacije o općim obilježjima kapaciteta željezničkih pruga koji je na raspolaganju osobama koje imaju pravo na pristup kao i o svim ograničenjima korištenja, uključujući i očekivanu potrebu za kapacitetom u svrhu održavanja. Potrebno je dostaviti i informacije o razvoju i rokovima koji se odnose na postupak dodjele željezničkog infrastrukturnog kapaciteta, među ostalim,

[…]”

30

Društvo DB Netz, društvo kći u stopostotnom vlasništvu grupe Deutsche Bahn AG, javno je poduzeće za željezničku infrastrukturu koje upravlja najvećom željezničkom mrežom u Njemačkoj.

31

Kao upravitelj infrastrukture, društvo DB Netz dužno je, na temelju njemačkog prava, osobito članka 4. stavaka 1. i 2. i treće rečenice podtočke (a) točke 3. Priloga 2. EIBV‑u, kojima se provodi članak 27. Direktive 2012/34, sastaviti i objaviti izvješće o mreži koje sadržava informacije o odvijanju i rokovima postupka podnošenja zahtjeva za dodjelu željezničkog infrastrukturnog kapaciteta, osobito postupka kojim osobe koje imaju pravo na pristup upravitelju željezničkih pruga podnose zahtjeve za trase.

32

Osim toga, društvo DB Netz sudjeluje u korištenju teretnim koridorima na europskoj razini u smislu članka 2. Uredbe br. 913/2010, pri čemu se šest tih koridora odnosi na željezničku mrežu društva DB Netz. U skladu s odredbama te uredbe, to društvo je nadležno, zajedno s drugim upraviteljima infrastrukture na koju se odnosi svaki od teretnih koridora o kojima je riječ, uspostaviti upravni odbor, koji sudjeluje u upravljanju teretnim koridorom o kojem je riječ i koji je nadležan za stvaranje jedinstvenog kontaktnog mjesta za svaki teretni koridor, čime se korisnicima potonjeg omogućuje da svoje zahtjeve za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta podnesu na jedinstvenom mjestu i u okviru jedinstvenog postupka, za svoje prekogranične teretne vlakove. Upravni odbor uspostavlja postupke da bi se osigurala koordinacija između upraviteljâ infrastrukture za raspodjelu kapaciteta te priprema i objavljuje dokument pod nazivom „Corridor Information Document (CID)”, koji sadržava podatke o uvjetima korištenja dotičnog teretnog koridora. U praksi svih teretnih koridora u kojima je prisutno društvo DB Netz, u postupku podnošenja zahtjeva na jedinstvenom kontaktnom mjestu koristi se elektronički sustav za rezervaciju pod nazivom „Path Coordination System” (Sustav koordinacije trasa) (u daljnjem tekstu: sustav za rezervaciju PCS).

33

Upravni odbori teretnih koridora, u kojima je sudjelovao DB Netz, odlučili su 2015. godine da se zahtjevi za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta za prethodno određene međunarodne trase vlakova mogu podnijeti na jedinstvenim kontaktnim mjestima koja odgovaraju tim koridorima samo pomoću sustava za rezervaciju PCS. Ta su pravila objavljena u četvrtoj knjizi CID‑a.

34

Društvo DB Netz obavijestilo je 31. kolovoza 2015. Saveznu agenciju za mreže, koja je nadležna kao nacionalno regulatorno tijelo u smislu članka 55. Direktive 2012/34, za prijedlog izmjene svojeg izvješća o mreži za 2016. Ta se izmjena osobito odnosila na postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na prethodno određenim trasama u teretnim koridorima u skladu s Uredbom br. 913/2010 na nadležnom jedinstvenom kontaktnom mjestu. Tom se izmjenom, u pogledu podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta, planiralo dopustiti samo korištenje sustava za rezervaciju PCS ukidanjem mogućnosti uporabe prijavnog obrasca za podnošenje zahtjeva u slučaju tehničkog kvara tog sustava. Izmjena je, među ostalim, obrazložena time što pravilima o podnošenju zahtjeva, koja su donijeli i objavili upravni odbori teretnih koridora, nije predviđen takav obrazac.

35

Odlukom od 22. rujna 2015. Savezna agencija za mreže odbila je, na temelju članka 14.e stavka 1. AEG‑a, prijedlog izmjene izvješća o mreži za 2016. koje je podnijelo društvo DB Netz, a odlukom od 8. ožujka 2016. odbila je pritužbu koju je podnio taj upravitelj. Svoje je odbijanje obrazložila time što je predložena izmjena, zato što se njome nastojalo ukinuti mogućnost korištenja alternativnog rješenja u slučaju kvara sustava za rezervaciju PCS, bila u suprotnosti s obvezom društva DB Netz – koja proizlazi iz zajedničke primjene članka 14. stavka 1. prve rečenice AEG‑a i članka 3. stavka 1. te točke 1. Priloga 1. EIBV‑u – da osigura nediskriminirajuće korištenje željezničke infrastrukture koju koristi kao i nediskriminirajuće pružanje obveznih usluga koje nudi, uključujući obradu zahtjeva za dodjelu trasa vlakova.

36

Društvo DB Netz podnijelo je 15. ožujka 2016. tužbu Verwaltungsgerichtu Köln (Upravni sud u Kölnu, Njemačka) kojom je tražilo da se poništi odluka o odbijanju Savezne agencije za mreže. Taj je sud presudom od 20. travnja 2018. odbio tu tužbu, pri čemu je, u biti, slijedio argumente te agencije.

37

Društvo DB Netz podnijelo je žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev, a on se pita je li se Savezna agencija za mreže s pravom usprotivila izmjeni izvješća o mreži za 2016. koju je predložilo društvo DB Netz.

38

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je Savezna agencija za mreže imala dovoljno razloga za pretpostaviti da postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu, na koji se odnosi članak 13. stavak 1. Uredbe br. 913/2010 a uređen je točkom 4.2.5.1. izvješća o mreži za 2016., predstavlja moguću diskriminaciju ako ne postoji alternativno rješenje u slučaju tehničkog kvara sustava za rezervaciju PCS.

39

Međutim, taj sud, kao prvo, dvoji o tome može li taj postupak, u skladu s člankom 4. stavcima 1. i 2. EIBV‑a, u vezi s podtočkom (a) treće rečenice točke 3. Priloga 2. EIBV‑u, urediti društvo DB Netz u svojem izvješću o mreži te može li ga se tako podvrgnuti sveobuhvatnom nadzoru Savezne agencije za mreže, ili je upravni odbor za dotični teretni koridor isključivo nadležan u tom području. Budući da se člankom 4. stavcima 1. i 2. EIBV‑a, u vezi s podtočkom (a) treće rečenice točke 3. Priloga 2. EIBV‑u, nastoji provesti odredbe članka 27. stavaka 1. i 2. Direktive 2012/34, u vezi s podtočkom (a) točke 3. Priloga IV. istoj direktivi, odlučujuće je pitanje je li postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen navedenim odredbama iz te direktive.

40

Kao drugo, pod pretpostavkom da društvo DB Netz doista mora urediti i taj postupak u svojem izvješću o mreži, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li nacionalno regulatorno tijelo, prilikom preispitivanja takvog izvješća, u smislu članka 27. Direktive 2012/34, poštovati odredbe članka 20. Uredbe br. 913/2010 kojim se predviđa suradnja nacionalnih regulatornih tijela i, u slučaju potvrdnog odgovora, isključuje li ta obveza suradnje svako jednostrano postupanje ili se njome zahtijeva da nacionalno regulatorno tijelo mora barem nastojati pronaći koordinirani pristup. Pod pretpostavkom da taj članak 20. nije primjenjiv, taj sud postavlja pitanje o tome proizlazi li usporediva obveza suradnje iz odredaba Direktive 2012/34 i, osobito, iz odredaba njezina članka 57. U tom pogledu navedeni sud smatra da, u slučaju izostanka suradnje u tom području, proturječni zahtjevi nacionalnih regulatornih tijela mogu otežati, čak i onemogućiti, ostvarenje cilja iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 913/2010 odnosno mogućnosti podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom mjestu i u okviru jedinstvenog postupka.

41

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da je, ako je sam upravni odbor za teretni koridor ovlašten odrediti postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu, dvojbena činjenica da Savezna agencija za mreže može provesti preispitivanje izvješća o mreži za 2016. društva DB Netz, koje premašuje materijalnu usklađenost s pravilima koje je donio taj odbor.

42

Kao četvrto, pod pretpostavkom da su nacionalna regulatorna tijela nadležna za takvo preispitivanje, sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim pojasniti važnost okvirnih pravila za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru koja je, na temelju članka 14. stavka 1. Uredbe br. 913/2010, utvrdio izvršni odbor teretnog koridora. Pita se o načinu na koji su povezani, s jedne strane, činjenica da su, u ovom slučaju, izvršni odbori dotičnih teretnih koridora u točki 8. stavku 2. svojih okvirnih pravila predvidjeli da se kapacitet dotičnog koridora objavljuje i dodjeljuje putem međunarodnog sustava prijave, koji mora biti usklađen s ostalim teretnim koridorima, odnosno sustava za rezervaciju PCS i, s druge strane, jednostrano postupanje Savezne agencije za mreže kojim se društvu DB Netz žele nametnuti zahtjevi u vezi s oblikom sustava za prijavu zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta koji nisu dogovoreni s regulatornim tijelima dotičnih država članica koje nisu Savezna Republika Njemačka. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev dvoji o pravnoj prirodi i obvezujućem učinku okvirnih pravila za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru, u smislu članka 14. stavka 1. Uredbe br. 913/2010, i pita se podliježu li ta pravila tumačenju nacionalnih sudova ili Suda.

43

U tim je okolnostima Oberverwaltungsgericht für das Land Nordrhein‑Westfalen (Visoki upravni sud savezne zemlje Sjeverne Rajne‑Vestfalije, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

44

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 1., članak 14. stavak 9. i članak 18. točku (c) Uredbe br. 913/2010 te članak 27. stavke 1. i 2. Direktive 2012/34, u vezi s točkom 3. podtočkom (a) Priloga IV. toj direktivi, tumačiti na način da je tijelo nadležno za donošenje pravila koja se primjenjuju na postupak podnošenja zahtjevâ za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta, uključujući u pogledu isključivog korištenja određenog elektroničkog sustava za rezervaciju, na jedinstvenom kontaktnom mjestu predviđenom u tom članku 13. stavku 1., upravni odbor, uspostavljen u skladu s člankom 8. stavkom 2. te uredbe, ili upravitelj infrastrukture, definiran u članku 3. točki 2. navedene direktive.

45

Budući da se to pitanje odnosi na tumačenje odredaba Uredbe br. 913/2010 i Direktive 2012/34, najprije valja istaknuti da iz uvodne izjave 7. te uredbe proizlazi da, ako nije drukčije propisano, navedena uredba ne bi trebala dovoditi u pitanje prava i obaveze upraviteljâ infrastrukture koje su navedene u Direktivi 91/440 i Direktivi 2001/14. Budući da su Direktivom 2012/34 te dvije direktive stavljene izvan snage i da se, u skladu s njezinim člankom 65., upućivanja na navedene direktive smatraju upućivanjima na Direktivu 2012/34, odredbe Uredbe br. 913/2010 tumače se s obzirom na potonju direktivu, osim ako njima nije drukčije propisano.

46

Slijedom toga, kako bi se odgovorilo na prvo pitanje, treba ispitati ulogu koja se Uredbom br. 913/2010 dodjeljuje upravnom odboru za teretne koridore, uz uzimanje u obzir odredaba Direktive 2012/34 o zadaćama dodijeljenima upraviteljima infrastrukture.

47

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredaba prava Unije treba voditi računa ne samo o njihovu tekstu nego i o njihovu kontekstu i ciljevima koji se žele postići propisom u kojem se nalaze (vidjeti u tom smislu presudu od 27. siječnja 2021., De Ruiter, C‑361/19, EU:C:2021:71, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

48

Kad je, kao prvo, riječ o tekstu relevantnih odredaba Uredbe br. 913/2010 i Direktive 2012/34, najprije, iz članka 8. stavka 2. te uredbe proizlazi da za svaki pojedini teretni koridor dotični upravitelji infrastrukture uspostavljaju upravni odbor koji se sastoji od predstavnika takvih upravitelja, a zadužen je za poduzimanje mjera izričito navedenih, među ostalim, u tom članku 8. stavku 9., članku 12., članku 13. stavku 1., članku 14. stavcima 2., 6. i 9., članku 16. stavku 1. i članku 18. navedene uredbe.

49

Tako je, prije svega, u skladu s člankom 8. stavkom 9. i člankom 12. Uredbe br. 913/2010, upravni odbor dužan, s jedne strane, u skladu s nacionalnim i europskim provedbenim planovima uskladiti korištenje interoperabilnih informatičkih tehnologija ili alternativnih rješenja koja će možda u budućnosti rješavati zahtjeve za dodjelu međunarodnih željezničkih trasa vlakova te upravljati međunarodnim prometom na teretnom koridoru i, s druge strane, uskladiti i osigurati objavu svojeg rasporeda za obavljanje svih radova na infrastrukturi i pripadajućoj opremi koji bi mogli ograničiti raspoložive kapacitete na teretnom koridoru.

50

Nadalje, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 913/2010, upravni odbor određuje ili uspostavlja jedinstveno kontaktno mjesto – koje čini jedno zajedničko mjesto kojem podnositelji zahtjeva podnose svoje zahtjeve i dobivaju odgovore, na jedinstvenom mjestu i u okviru jedinstvenog postupka – za dodjelu željezničkog infrastrukturnog kapaciteta za teretne vlakove koji prelaze barem jednu granicu prometujući na teretnom koridoru. U tom pogledu, u skladu s člankom 14., stavcima 2., 6. i 9. i člankom 16. stavkom 1. te uredbe, upravni odbor ocjenjuje potrebu za kapacitetom koji se dodjeljuje teretnim vlakovima koji prometuju na teretnom koridoru, promiče koordinaciju pravila prvenstva vezanih za dodjelu kapaciteta na takvom koridoru, određuje postupke za osiguranje najbolje moguće suradnje u pogledu dodjele kapaciteta upraviteljima infrastrukture, kako za zahtjeve iz navedenog članka 13. stavka 1. tako i za zahtjeve koje je zaprimio dotični upravitelj infrastrukture, te također određuje postupke za koordinaciju upravljanja prometom na navedenim koridorima.

51

Naposljetku, iz članka 18. Uredbe br. 913/2010 proizlazi da upravni odbor sastavlja, redovito ažurira i objavljuje dokument koji, u biti, sadržava informacije o uvjetima korištenja teretnog koridora, uključujući – kao što to proizlazi iz točaka (a) i (c) tog članka – sve informacije sadržane u nacionalnom izvješću o mreži vezane za teretne koridore, izrađene u skladu s postupkom određenim u članku 27. Direktive 2012/34, i informacije vezane za postupke iz članaka 13. do 17. te uredbe.

52

Tako iz teksta odredaba Uredbe br. 913/2010, spomenutih u točkama 48. do 51. ove presude, proizlazi, s jedne strane, da je zakonodavac Unije želio na izričit način pobliže odrediti koje je mjere upravni odbor dužan poduzeti i, s druge strane, da taj odbor u biti ima koordinacijsku ulogu koja se, među ostalim, odnosi na infrastrukturni kapacitet, informacije koje su u tom pogledu dostupne i određene aspekte zahtjevâ za dodjelu takvog kapaciteta.

53

Međutim, te odredbe ni na koji način ne upućuju na to da bi uloga navedenog odbora mogla biti takva da mu omogućuje da utvrdi postupak podnošenja zahtjevâ za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu.

54

Kao drugo, kad je riječ o zadaćama koje su Direktivom 2012/34 dodijeljene upravitelju infrastrukture, s jedne strane, iz članka 27. stavka 1. te direktive proizlazi da je upravitelj infrastrukture dužan sastaviti i objaviti izvješće o nacionalnoj mreži i, s druge strane, u skladu sa stavkom 2. tog članka, u vezi s točkom 3. podtočkom (a) Priloga IV. navedenoj direktivi, takvo izvješće sadržava postupke prema kojima podnositelji zahtjeva mogu zatražiti kapacitet od upravitelja infrastrukture.

55

Tako iz teksta tih odredaba Direktive 2012/34 proizlazi da je za donošenje pravila koja se primjenjuju na postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta, kao što su oni koji se podnose na jedinstvenom kontaktnom mjestu za teretne vlakove koji prelaze barem jednu granicu prometujući na teretnom koridoru, u smislu članka 13. stavka 1. Uredbe br. 913/2010, nadležan upravitelj infrastrukture.

56

Kao drugo, ispitivanje konteksta relevantnih odredaba Uredbe br. 913/2010 i Direktive 2012/34 potvrđuje zaključke iz točaka 52. i 55. ove presude.

57

Prvo, kao što se to navodi uvodnom izjavom 26. navedene uredbe, cilj zahtjeva u skladu s kojim upravni odbor sastavlja, redovito ažurira i objavljuje dokument iz članka 18. te uredbe je olakšati pristup informacijama koje su sadržane, među ostalim, u nacionalnim izvješćima o mreži i koje se odnose na korištenje svih bitnih željezničkih infrastruktura na teretnom koridoru te osigurati nediskriminirajući pristup tom koridoru.

58

Iz toga slijedi, kao što je to u točki 71. svojeg mišljenja istaknuo nezavisni odvjetnik, da je taj dokument informativan.

59

Drugo, člankom 56. stavkom 2. Direktive 2012/34 dodjeljuje se regulatornom tijelu uspostavljenom u skladu s člankom 55. stavkom 1. te direktive, koje je samostalno i neovisno tijelo, ovlast da osobito provjerava sadržava li izvješće o mreži, definirano u članku 3. točki 26. navedene direktive, diskriminatorne odredbe ili daje upravitelju infrastrukture diskrecijsko pravo koje on može koristiti na način koji diskriminira podnositelje zahtjeva. Stoga iz takvog nadzora nad poštovanjem načela nediskriminacije u okviru izvješća o mreži proizlazi da je upravo na upravitelju infrastrukture, koji sastavlja i objavljuje taj dokument, a ne na upravnom odboru, da utvrdi postupak u kojem podnositelji podnose zahtjeve za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta.

60

U tom pogledu treba podsjetiti na to da je, u okviru analize članka 27. stavaka 1. i 2. i Priloga IV. Direktivi 2012/34, Sud već presudio da svaki zahtjev za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta mora, na temelju te direktive, upravitelju infrastrukture podnijeti željeznički prijevoznik u skladu s izvješćem o mreži koje je sastavio i mora odgovarati načelima i kriterijima koji se nalaze u tom izvješću (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2019., SJ, C‑388/17, EU:C:2019:161, t. 38.).

61

Kad je, kao treće, riječ o cilju koji se nastoji postići Uredbom br. 913/2010, u vezi s Direktivom 2012/34, iz članka 1. stavka 1. te uredbe proizlazi da se tom uredbom utvrđuju pravila za uspostavu i organizaciju međunarodnih teretnih koridora za konkurentni prijevoz robe s ciljem razvoja europske željezničke mreže za konkurentni prijevoz robe i pravila za odabir, organizaciju i upravljanje teretnim koridorima.

62

U tom pogledu, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 913/2010, s ciljem korištenja željezničke mreže na najbolji mogući način i osiguranja njezine pouzdanosti tom se uredbom uvode dodatni postupci za jačanje suradnje između upravitelja infrastrukture pri dodjeli međunarodnih trasa za teretne vlakove.

63

Međutim, iako je točno da se takva suradnja između upravitelja infrastrukture u okviru teretnog koridora može jamčiti samo unutar upravnog odbora, koji je posebno zadužen za utvrđivanje pravila za uspostavljanje jedinstvenog kontaktnog mjesta za svaki teretni koridor, iz toga ipak ne proizlazi da je takav upravni odbor nadležan da posebno utvrdi postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta. Naime, takva bi nadležnost mogla ugroziti zadaće upraviteljâ infrastrukture, predviđene Direktivom 2012/34, što bi bilo u suprotnosti s namjerom zakonodavca Unije, izraženom u uvodnoj izjavi 7. Uredbe br. 913/2010, da se, ako nije drukčije propisano, poštuju prava i obaveze koja se tom direktivom dodjeljuju upraviteljima infrastrukture.

64

U tom pogledu valja odbaciti argument društva DB Netz u skladu s kojim bi taj cilj mogao biti ugrožen ako bi upravitelji infrastrukture bili nadležni urediti postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta u svojem izvješću o mreži jer bi takva nadležnost podrazumijevala opasnost od nedosljednih pravila koja proizlaze iz različitih nacionalnih izvješća o mreži.

65

Naime, kao što je to u točki 69. svojeg mišljenja istaknuo nezavisni odvjetnik, postupak naveden u izvješću o mreži, koji, među ostalim, obuhvaća i postupak za podnošenje zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu, odražava upravo suradnju između upraviteljâ infrastrukture, kao što to proizlazi iz članka 40. stavka 1. Direktive 2012/34. Osim toga, u tom pogledu valja navesti da je, kako bi se zajamčio cilj suradnje upraviteljâ infrastrukture, odredbe Uredbe br. 913/2010 o ulozi upravnog odbora, koje su ispitane u točkama 48. do 51. ove presude, potrebno protumačiti na način da je dužnost upravnog odbora osigurati da nacionalna izvješća o mrežama ne sadržavaju proturječna pravila.

66

Iz svih prethodnih razmatranja valja zaključiti da na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 13. stavak 1., članak 14. stavak 9. i članak 18. točku (c) Uredbe br. 913/2010 te članak 27. stavke 1. i 2. Direktive 2012/34, u vezi s točkom 3. podtočkom (a) Priloga IV. toj direktivi, treba tumačiti na način da je upravitelj infrastrukture, definiran u članku 3. točki 2. navedene direktive, tijelo nadležno za donošenje – u okviru nacionalnog izvješća o mreži – pravila koja se primjenjuju na postupak podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta, uključujući u pogledu isključivog korištenja određenog elektroničkog sustava za rezervaciju, na jedinstvenom kontaktnom mjestu predviđenom u tom članku 13. stavku 1.

67

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li preispitivanje – koje provodi nacionalno regulatorno tijelo – pravila u vezi s postupkom podnošenja zahtjevâ za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu, a koja su predviđena u izvješću o mreži, uređeno odredbama članka 20. Uredbe br. 913/2010 ili pak odredbama Direktive 2012/34, posebno onima iz članka 57. stavka 1. prvog podstavka te direktive, i treba li te odredbe tumačiti na način da se regulatorno tijelo države članice može usprotiviti tim pravilima a da pritom ne surađuje s regulatornim tijelima drugih država članica uključenih u teretni koridor niti se s njima barem prethodno savjetuje kako bi se postigao zajednički pristup.

68

Iz teksta članka 20. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 913/2010 u biti proizlazi da regulatorna tijela surađuju i savjetuju se u nadzoru tržišnog natjecanja na željezničkom teretnom koridoru, osobito u svrhu osiguravanja nediskriminirajućeg pristupa koridoru.

69

Usto, člankom 56. stavkom 2. Direktive Vijeća 2012/34 predviđa se da da regulatorno tijelo na vlastitu inicijativu nadzire izvješće o mreži „s ciljem sprečavanja diskriminacije protiv podnositelja zahtjeva”, pri čemu se jasno navodi da to tijelo „[n]aročito provjerava sadrži li izvješće o mreži diskriminatorne odredbe”. U tom pogledu, kao i u odnosu na sve nadležnosti koje su im dodijeljene i koje podrazumijevaju ovlast odlučivanja, iz članka 57. stavka 1. prvog podstavka te direktive proizlazi da regulatorna tijela surađuju u svrhu koordinacije u donošenju odluka u Uniji.

70

Iz toga slijedi da nadzor izvješća o mreži, koji provodi regulatorno tijelo kako bi spriječilo diskriminirajuća postupanja, s jedne strane, može biti obuhvaćeno kako odredbama članka 20. Uredbe br. 913/2010 tako i odredbama članka 56. stavka 2. Direktive 2012/34. S druge strane, i člankom 20. Uredbe br. 913/2010 i člankom 57. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 2012/34 propisuje se, u takvom slučaju, suradnja između regulatornih tijela. Međutim, u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem se taj nadzor posebice odnosi na pravila o postupku podnošenja zahtjeva za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta teretnog koridora, regulatorna tijela moraju ispunjavati obveze suradnje izričito predviđene u članku 20. Uredbe br. 913/2010.

71

Kad je riječ o tome zahtijeva li se, u kojem okviru i pod kojim uvjetima, tim člankom 20. da regulatorno tijelo države članice, samo ili u suradnji s regulatornim tijelima dotičnih drugih država članica za pojedini teretni koridor, provodi preispitivanje izvješća o mreži upravitelja strukture, s jedne strane, ponajprije, iz navedenog članka 20. stavka 1. prve rečenice proizlazi da regulatorna tijela moraju surađivati u nadzoru tržišnog natjecanja na željezničkom teretnom koridoru. Nadalje, u skladu sa stavkom 3. tog članka 20., u slučaju žalbe u pogledu međunarodnih usluga prijevoza robe, ili u okviru samoinicijativne istrage koju je provelo regulatorno tijelo, regulatorno tijelo države članice savjetuje se s regulatornim tijelima svih drugih država članica kroz koje prolaze međunarodne trase vlaka za dotične teretne vlakove i zahtijeva sve potrebne informacije od njih prije donošenja svoje odluke.

72

Naposljetku, u skladu s uvodnom izjavom 25. Uredbe br. 913/2010, u kojoj se ponavlja ono što je predviđeno u članku 20. stavku 1. drugoj rečenici te uredbe, s ciljem osiguranja nediskriminirajućeg pristupa međunarodnim željezničkim uslugama, potrebno je osigurati učinkovitu koordinaciju između regulatornih tijela na različitim mrežama koje obuhvaća teretni koridor.

73

Tako iz članka 20. Uredbe br. 913/2010, u vezi s uvodnom izjavom 25. te uredbe, proizlazi dužnost suradnje između regulatornih tijela država članica kojom ih se obvezuje na iznalaženje, koliko je to moguće, zajedničkog pristupa kada, u okviru svojih nadzornih ovlasti, donose odluku kojom se nastoji osigurati nediskriminirajući pristup željezničkom teretnom koridoru.

74

S druge strane, valja istaknuti da ta obveza suradnje doprinosi i jamčenju cilja koji se nastoji postići navedenom uredbom odnosno jačanju suradnje između upravitelja infrastrukture time što se, među ostalim, uspostavljaju upravni odbori koji su zaduženi za određivanje ili uspostavljanje jedinstvenog kontaktnog mjesta. Naime, izostanak suradnje između regulatornih tijela, koja su posebno zadužena za osiguravanje nediskriminirajućeg pristupa teretnim koridorima, može dovesti do pojave različitih i, moguće, proturječnih pravila za odabir i organizaciju, a koja se odnose na željezničke usluge za prijevoz robe za isti teretni koridor, što za posljedicu može imati dovođenje u pitanje sustava koordinacije uspostavljenog jedinstvenim kontaktnim mjestom.

75

Slijedom toga, u ovom slučaju Savezna agencija za mreže ne može donijeti odluku kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku a da pritom ne ispunjava obveze suradnje koje proizlaze iz članka 20. Uredbe br. 913/2010, a posebno da se prethodno ne savjetuje s drugim dotičnim regulatornim tijelima.

76

S obzirom na navedeno i kao što je to nezavisni odvjetnik u biti napomenuo u točki 85. svojeg mišljenja, ni iz jedne odredbe Uredbe br. 913/2010 ne proizlazi da obveza suradnje između regulatornih tijela podrazumijeva da je regulatorno tijelo države članice dužno prije donošenja svoje odluke ishoditi pristanak regulatornih tijela drugih dotičnih država članica ili da je vezano odlukama tih drugih regulatornih tijela.

77

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na drugo pitanje valja odgovoriti da je preispitivanje – koje provodi nacionalno regulatorno tijelo – pravila u vezi s postupkom podnošenja zahtjevâ za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu, a koja su predviđena u izvješću o mreži, uređeno odredbama članka 20. Uredbe br. 913/2010 i da te odredbe treba tumačiti na način da se regulatorno tijelo države članice ne može usprotiviti tim pravilima a da pritom ne ispunjava obveze suradnje koje proizlaze iz tog članka 20. i, posebno, bez prethodnog savjetovanja s regulatornim tijelima drugih država članica uključenih u teretni koridor kako bi se, koliko je to moguće, postigao zajednički pristup.

78

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno ispitati treće pitanje.

79

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 14. stavak 1. Uredbe br. 913/2010 tumačiti na način da okvirna pravila za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru, koja je na temelju te odredbe utvrdio izvršni odbor, čine akt prava Unije.

80

U tom se pogledu taj sud posebno pita o tome protivi li se tim pravilima to da nacionalno regulatorno tijelo može donijeti odluku kojom se uspostavlja sustav podnošenja zahtjevâ za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu koji nije dogovoren s drugim nacionalnim regulatornim tijelima uključenima u teretni koridor.

81

Valja istaknuti da, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 913/2010, za svaki pojedini teretni koridor dotične države članice – odnosno one kroz čije državno područje prolazi teretni koridor – uspostavljaju izvršni odbor koji je zadužen za određivanje općih ciljeva teretnih koridora, nadzor i provedbu mjera, kako je izričito navedeno u članku 14. stavku 1. te uredbe. Izvršni odbor sastoji se od predstavnika državnih tijela dotičnih država članica i, u skladu sa stavkom 4. navedenog članka 8., donosi odluke na temelju zajedničkog pristanka tih predstavnika.

82

Usto, iz teksta navedenog članka 14. stavka 1. proizlazi da izvršni odbor određuje okvirna pravila za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na dotičnom teretnom koridoru u skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive 2001/14/EZ koji, s obzirom na ono što je navedeno u točki 45. ove presude, odgovara članku 39. stavku 1. Direktive 2012/34.

83

Međutim, u skladu s potonjom odredbom, države članice mogu propisati okvir za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta poštujući uvjet neovisnosti u upravljanju koji je propisan u članku 4. te direktive.

84

Stoga iz tih odredaba proizlazi da iako je uspostavljanje izvršnog odbora propisano pravom Unije na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe br. 913/2010, takav izvršni odbor uspostavljaju države članice i on, dakle, ne čini instituciju, tijelo, ured ili agenciju Unije.

85

To što okvirna pravila za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru, u smislu članka 14. stavka 1. Uredbe br. 913/2010, donosi izvršni odbor znači samo to da se njihovo donošenje provodi zajedničkom akcijom upravitelja infrastrukture i, dakle, dotičnih država članica, čiji je cilj provedba prava Unije, kako je ono predviđeno Uredbom br. 913/2010 i Direktivom 2012/34.

86

Slijedom toga, takva okvirna pravila ne čine akt prava Unije i stoga nemaju njegova posebna obilježja.

87

Iz toga slijedi da se u ovom slučaju, kao što je to u točki 96. svojeg mišljenja istaknuo nezavisni odvjetnik, okvirnim pravilima koja je za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru uspostavio izvršni odbor, u smislu članka 14. stavka 1. Uredbe br. 913/2010, ne protivi to da dotično nacionalno regularno tijelo intervenira u slučaju kao što je to onaj u glavnom postupku, u svrhu rješavanja mogućeg problema diskriminacije u pogledu postupka podnošenja zahtjevâ za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na jedinstvenom kontaktnom mjestu, koji se navodi u izvješću o mreži upravitelja infrastrukture.

88

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 14. stavak 1. Uredbe br. 913/2010 treba tumačiti na način da okvirna pravila za dodjelu infrastrukturnog kapaciteta na teretnom koridoru, koja je na temelju te odredbe utvrdio izvršni odbor, ne čine akt prava Unije.

89

Uzimajući u obzir odgovor na četvrto pitanje, nije potrebno ispitati peto pitanje.

90

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: