–

za Dexia Nederland BV, J. de Bie Leuveling Tjeenk, J. M. K. P. Cornegoor i P. W. Post, advocaten,

–

za XXX, J. B. Maliepaard, advocaat,

–

za Z, J. B. Maliepaard, advocaat,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García, P. Vanden Heede i M. van Beek, a zatim Ruiz García i Vanden Heede, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između društva Dexia Nederland BV (u daljnjem tekstu: društvo Dexia) i potrošačâ povodom odbijanja plaćanja konačnih obračuna koje je to društvo sastavilo nakon raskida ugovora o leasingu dionica koje su ti potrošači sklopili s društvom kojem je društvo Dexia pravni sljednik.

3

Trinaesta uvodna izjava Direktive 93/13 glasi kako slijedi:

„budući da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe; budući da se ne čini potrebnim da budu podložni oni uvjeti koji odražavaju obvezne zakonske ili regulatorne odredbe i načela ili odredbe međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili [Europska unija] stranke; budući da se u tom pogledu izrazom iz članka 1. stavka 2. koji glasi ‚obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba’ obuhvaćaju i propisi koji se u skladu sa zakonom primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja”.

4

Člankom 1. te direktive propisuje se:

„1.   Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

2.   Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili [Unija] stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.”

5

Člankom 3. stavcima 1. i 3. navedene direktive propisuje se:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašli[m] iz ugovora.

[…]

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”

6

Među odredbama koje su sadržane u tom prilogu, u njegovoj točki 1. podtočki (e) navode se odredbe čiji su predmet ili svrha „zahtjev da svaki potrošač koji propusti ispuniti svoju obvezu plati nerazmjerno visok iznos naknade”.

7

U članku 4. stavku 1. te direktive određuje se:

„Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi [te upućivanjem na] u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.”

8

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

9

Člankom 7. stavkom 1. te direktive određuje se:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koj[e] prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

10

Člankom 6:271. Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: BW), određuje se:

„Raskidom ugovora stranke se oslobađaju obveza preuzetih na temelju tog ugovora. Ako su te obveze već ispunjene, zadržava se pravna osnova njihova ispunjenja, ali za stranke nastaje obveza vraćanja ili naknade onoga što je primljeno.”

11

Članak 6:277 BW‑a glasi kako slijedi:

„1.   U slučaju potpunog ili djelomičnog raskida ugovora, stranka čije je neispunjenje razlog za raskid dužna je drugoj stranci nadoknaditi štetu koju je druga stranka pretrpjela zbog toga što ugovor nije ispunjen, već raskinut.

[…]”

12

Članak 7A:1576e BW‑a glasi kako slijedi:

„1.   Kupcu je uvijek dopušteno unaprijed platiti jedan obrok otplate preostale prodajne cijene ili više njih.

2.   U slučaju jednokratnog plaćanja ukupnog preostalog dugovanog iznosa, kupac ima pravo na smanjenje od 5 % godišnje za svaki unaprijed plaćeni obrok otplate.

3.   Stranke mogu odstupiti od odredaba ovog članka u korist kupca.”

13

Glavni postupci pokrenuti su povodom odbijanja plaćanja osoba XXX i Z dugovanih iznosa prema konačnim obračunima koje je društvo Dexia sastavilo nakon raskida ugovora o leasingu dionica koji su sklopljeni između tih osoba i pravnog prednika društva Dexia, pri čemu je do raskida došlo zbog kašnjenja u plaćanju dospjelih mjesečnih obroka tom društvu.

14

U okviru te vrste ugovora primatelj leasinga, koji je obično potrošač, pozajmljuje od banke novčani iznos na određeno razdoblje, koji se naziva „glavnica”, s kojim ta banka stječe dionice za račun i u korist primatelja leasinga. Navedena banka ostaje vlasnik tih dionica sve do potpunog povrata tako pozajmljenog iznosa, ali se moguće dividende isplaćuju primatelju leasinga. Tijekom cijelog trajanja ugovora o leasingu njegov primatelj plaća mjesečne obroke koji obuhvaćaju kamate na vrijednost glavnice i, u određenim slučajevima, povrat glavnice. Nakon isteka ugovora dionice se prenose, pri čemu primatelj leasinga od toga ostvaruje prihod koji je umanjen za iznos preostalog dijela glavnice i mogućih dugovanih mjesečnih obroka banci.

15

Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da je u skladu s posebnim uvjetima ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku društvo Dexia prijevremeno raskinulo ugovore o leasingu zbog kašnjenja u plaćanju. Prilikom raskida tih ugovora društvo Dexia sastavilo je konačne obračune u skladu s člancima 6. i 15. tih posebnih uvjeta. Ti članci glase kako slijedi:

„6. Ako (a) nakon pisma opomene primatelj leasinga i dalje ne plati jedan ili više mjesečnih obroka odnosno ne ispuni bilo koju drugu obvezu koja proizlazi iz ugovora ili bilo kojeg drugog ugovora o leasingu sličnog ugovoru o kojem je riječ u tom slučaju ili ako (b) primatelj leasinga podnese prijedlog za pokretanje stečajnog postupka ili ako se u odnosu na njega proglasi stečaj, banka je ovlaštena trenutačno raskinuti ugovor i sve slične ugovore o leasingu te zahtijevati plaćanje cjelokupnog preostalog neplaćenog iznosa leasinga ugovorenog na temelju svih tekućih ugovora o leasingu koji su slični predmetnom ugovoru i prodati vrijednosne papire na tržištu kapitala ili na drugi način u trenutku koji odredi banka. Banka umanjuje iznos koji joj duguje primatelj leasinga za prihod ostvaren prodajom. Banka primatelju leasinga isplaćuje mogući preostali višak od prodaje.

15. […] U slučaju raskida ugovora primatelj leasinga može potraživati iznos koji je jednak tržišnoj vrijednosti vrijednosnih papira na datum raskida, umanjen za iznos koji odgovara diskontiranoj vrijednosti preostalog neplaćenog iznosa u odnosu na ukupno ugovoren iznos leasinga. Diskontirana vrijednost izračunava se u skladu s odredbom članka 7A:1576e stavka 2. BW‑a.”

16

Sudovi koji su uputili zahtjeve pojašnjavaju da je Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) nedavno odlučivao o usklađenosti tih odredaba s Direktivom 93/13 te je u presudi od 21. travnja 2017. (NL:HR:2017:773, Dexia/Tijhuis) odlučio da se člankom 6. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku uzrokuje značajnija neravnoteža, na štetu potrošača, u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

17

Usto, iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se, prema mišljenju Hoge Raada der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), metodom izračuna iznosa koji društvo Dexia ima pravo zahtijevati u skladu s člankom 6. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku ne uzima u obzir prednost koju to društvo ostvaruje na temelju raskida jer se na iznos koji prima ponovno obračunavaju kamate, a ta je prednost u vrlo maloj mjeri nadoknađena činjenicom što društvo Dexia u skladu s člankom 15. posebnih uvjeta ažurira iznos dugovanih mjesečnih obroka primjenom umanjenja od 5 % godišnje. Naime, ta metoda izračuna dovodi do toga da bi društvo Dexia moglo ostvarivati dobit od 5 % godišnje anticipiranim ponovnim ulaganjem sredstava na tržište kapitala. Na taj način razlika između paušalne i stvarne tržišne stope ide u korist društva Dexia sve dok je tržišna stopa viša od 5 %. Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) ističe da ovisno o kamatnoj stopi i datumu prestanka ili raskida ugovora društvo Dexia može ostvariti vrlo značajnu prednost na temelju prijevremenog raskida ugovora.

18

Naposljetku, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) naglašava da u slučaju neplaćanja društvo Dexia zadržava mogućnost raskida ugovora i da stoga na temelju članka 6:277 BW‑a može zahtijevati naknadu štete.

19

Osoba XXX je 1999. sklopila dva ugovora o leasingu s društvom koje je pravni prednik društva Dexia.

20

Nakon što je društvo Dexia opomenulo osobu XXX na plaćanje, ono je 6. lipnja 2005. prijevremeno raskinulo predmetne ugovore o leasingu zbog kašnjenja u plaćanju te je sastavilo konačne obračune.

21

Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da je društvo Dexia sastavilo konačne obračune u skladu s člancima 6. i 15. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku te je osobi XXX obračunalo dugovani iznos koji je naveden u tim obračunima.

22

Osoba XXX je podnijela tužbe radi, među ostalim, poništenja ili raskida dvaju ugovora o leasingu te povrata iznosa plaćenih društvu Dexia. Društvo Dexia podnijelo je protutužbu kojom je zahtijevalo da se osobi XXX naloži plaćanje iznosa koji odgovara ukupnom dugovanom iznosu na temelju dvaju ugovora o leasingu, uvećanom za zatezne kamate.

23

Presudom od 19. studenoga 2008. kantonrechter (kantonski sudac, Nizozemska) naložio je društvu Dexia plaćanje iznosa od 2507,69 eura osobi XXX na temelju ugovora o leasingu kao naknade štete, uvećanog za zakonske kamate, te je odbio protutužbu društva Dexia.

24

Obje stranke u predmetu C‑229/19 podnijele su žalbe protiv te presude Gerechtshofu te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska). Društvo Dexia zahtijeva da se odbije zahtjev osobe XXX i prihvati njegova protutužba. Osoba XXX zahtijeva viši iznos naknade štete od onog koji joj je dodijeljen u prvostupanjskom postupku.

25

U tom kontekstu Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) ističe da s obzirom na to da se spor koji se pred njim vodi odnosi na ugovore sklopljene između pružatelja financijskih usluga i potrošača, on mora ispitati po službenoj dužnosti je li odredba posebnih ugovornih uvjeta o kojima je riječ u glavnom postupku nepoštena u pogledu kriterija propisanih Direktivom 93/13 i, ako je tako, poništiti je po službenoj dužnosti. Međutim, nakon presude Hoge Raada der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) navedene u točkama 16. do 18. ove presude, u kojoj se članak 6. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku smatrao nepoštenom odredbom u smislu Direktive 93/13, Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) dvoji u pogledu primjene tih kriterija.

26

Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev u predmetu C‑229/19, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) ograničio se na apstraktno razmatranje može li u odnosu na nacionalno zakonodavstvo odredba imati nepovoljne posljedice za potrošača te je zaključio da je već mogućnost postojanja nepovoljnog položaja za potrošača dovoljna da bi se takva odredba smatrala nepoštenom u smislu Direktive 93/13.

27

Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da u obzir valja uzeti, među ostalim, činjenicu da su ugovori o leasingu dionica ugovori s uzastopnim činidbama sklopljeni na razdoblje koje može obuhvaćati i do 20 godina, što načelno podrazumijeva da prilikom njihova sklapanja još nije izvjesno da će pružatelj financijskih usluga, kao što je to društvo Dexia, ostvariti bilo kakvu prednost u slučaju prijevremenog raskida. Naime, značaj te prednosti razlikuje se ovisno o stopi koja je na snazi na datum prijevremenog prestanka predmetnog ugovora i koja bi se tijekom preostalog razdoblja tog ugovora mogla primijeniti na unaprijed primljen iznos.

28

U ovom slučaju člankom 15. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku unaprijed se utvrđuje moguća prednost vjerovnika u slučaju prijevremenog raskida ugovora na 5 % godišnje od nepodmirenog preostalog iznosa dogovorenog u ugovoru o leasingu tijekom preostalog razdoblja ugovora. Stoga, prema mišljenju navedenog suda koji je uputio zahtjev, najprije valja provjeriti je li na datum sklapanja ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku utvrđivanje te moguće prednosti društva Dexia nepošteno s obzirom na sve okolnosti slučaja uspoređujući, na primjer, tu odredbu s onima koje se obično koriste u sličnim slučajevima obročne prodaje ili, pak, s kamatnom stopom koja se primjenjuje u okviru sudskih postupaka prilikom ažuriranja iznosa za ugovore koji su u pogledu kapitala i trajanja slični predmetnim ugovorima.

29

Nadalje, u skladu sa sudskom praksom Suda, valjalo bi utvrditi bi li prosječni potrošač, koji je uobičajeno obaviješten te razumno pažljiv i oprezan, mogao prilikom sklapanja predmetnog ugovora prihvatiti to da se u slučaju njegova prijevremenog raskida prednost društva Dexia utvrđuje primjenom članaka 6. i 15. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku, a odstupanjem od primjenjivog propisa, uzimajući u obzir stručnost i znanje te banke kada je riječ o mogućim promjenama kamatnih stopa i imajući svijest o tome da u slučaju primjene odredaba članka 6:277 BW‑a ta prednost ne bi bila tako utvrđena (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 68. i 69. i od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 57. i 58.).

30

Osim toga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev u predmetu C‑229/19, presuda Hoge Raada der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), navedena u točkama 16. do 18. ove presude, protivna je presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander i Escobedo Cortés (C‑96/16 i C‑94/17, EU:C:2018:643). Naime, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) u toj presudi ne utvrđuje određene kriterije koji bi nacionalnim sudovima omogućili ocjenu je li članak 6. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku nepošten, nego, naprotiv, smatra da je ta odredba u svakom slučaju neusklađena s Direktivom 93/13 jer može imati nepovoljne posljedice za potrošača, ovisno o određenim okolnostima tijekom ugovornog razdoblja.

31

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑229/19 pita se koje bi bile posljedice poništenja članaka 6. i 15. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku. U tom kontekstu on ističe da bi, s jedne strane, ugovor o leasingu dionica čak i nakon poništenja tih članaka i dalje obvezivao stranke s obzirom na to da on može nastaviti postojati bez njih. S druge strane, prema mišljenju tog suda koji je uputio zahtjev, društvo Dexia ne bi se trebalo moći pozivati na odredbe BW‑a koje su u okolnostima ovog slučaja još nepovoljnije za potrošača.

32

U tim je okolnostima Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da neku odredbu s gledišta kriterija predviđenih u toj direktivi treba smatrati nepoštenom već ako ona – nakon ocjene svih okolnosti zaključenja ugovora – u sebi nosi puku mogućnost nastanka znatnije neravnoteže, ovisno o okolnostima koje se pojave tijekom trajanja ugovora, a osobito zato što ta odredba na ime moguće prednosti koja nastaje u trenutku prijevremenog prestanka ugovora za prodavatelja robe ili pružatelja usluga unaprijed utvrđuje određeni postotak od preostalog iznosa leasinga, odstupajući od primjenjivih odredaba nacionalnog prava, prema kojima ta prednost nije unaprijed utvrđena, već se određuje na temelju okolnosti u trenutku prestanka ugovora, a osobito na temelju visine kamatne stope uz koju se prijevremeno primljeni iznos može uložiti tijekom preostalog vremena trajanja ugovora?”

33

Osoba Z je 17. ožujka 2000. kao primatelj leasinga potpisala dva ugovora o leasingu dionica s pravnim prednikom društva Dexia.

34

Dexia je 2006. zbog kašnjenja u plaćanju prijevremeno raskinula ugovore o leasingu dionica sklopljene s osobom Z te je u skladu s člancima 6. i 15. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku sastavila konačne obračune s preostalim dugovanim iznosima koje je osoba Z odbila podmiriti.

35

Usto, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je društvo Dexia tijekom spora s osobom Z priznalo da je njezino financijsko stanje bilo takvo da su obveze plaćanja koje proizlaze iz tih ugovora za zainteresiranu osobu predstavljale pretjerano teško financijsko opterećenje i da bi joj zbog toga, primjenom nacionalne sudske prakse koja se odnosi na posljedice bankovnog nepoštovanja obveze dužne pažnje, moralo isplatiti naknadu štete. Prema mišljenju društva Dexia, a u skladu s tom sudskom praksom, ta naknada štete iznosila bi dvije trećine već plaćenih mjesečnih obroka, uz umanjenje za već isplaćene dividende, i dvije trećine preostalog duga, pri čemu je to društvo smatralo da bi i nadalje imalo pravo na primitak jedne trećine neplaćenih mjesečnih obroka.

36

Presudom od 21. svibnja 2013. kantonrechter (kantonski sudac, Nizozemska) naložio je društvu Dexia da osobi Z na temelju njezine protutužbe isplati iznos od 18804,60 eura. Društvo Dexia podnijelo je protiv te presude žalbu sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑289/19.

37

Presudom od 29. studenoga 2016. sud koji je uputio zahtjev prekinuo je postupak do donošenja odluke Hoge Raada der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) u predmetu u kojem je donesena presuda navedena u točkama 16. do 18. ove presude.

38

Uzimajući u obzir odgovore Hoge Raada der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), osoba Z i društvo Dexia sada se pred navedenim sudom koji je uputio zahtjev spore o tome može li društvo Dexia zahtijevati naknadu štete na temelju primjenjivih odredaba nacionalnog propisa s obzirom na to da se ne može pozvati na članak 6. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku.

39

Isti sud koji je uputio zahtjev ističe da se odgovor na pitanje može li nacionalni sud nepoštenu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava već razmatrao u mišljenju nezavisnog odvjetnika N. Wahla u spojenim predmetima Banco Santander i Escobedo Cortés (C‑96/16 i C‑94/17, EU:C:2018:216), u kojem je zaključeno da tu mogućnost treba ograničiti na slučajeve u kojima bi se poništenjem nepoštene odredbe sud obvezao na poništenje ugovora u cijelosti čime bi se potrošača izložilo posljedicama koje bi ga kažnjavale. Međutim, budući da je Sud u tim spojenim predmetima smatrao da nije potrebno odgovoriti na pitanje koje se odnosi na tu problematiku, to je pojašnjenje i dalje potrebno.

40

U tim je okolnostima Gerechtshof Den Haag (Žalbeni sud u Haagu, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41

Svojim prethodnim pitanjem Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) u biti pita Sud treba li, u skladu s odredbama Direktive 93/13, u aleatornom ugovoru kao što su to ugovori o leasingu dionica o kojima je riječ u glavnom postupku, odredbu kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora smatrati nepoštenom samo zato što ta odredba, ocijenjena isključivo s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

42

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 15. ove presude, iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da u skladu s člankom 6. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku društvo Dexia ima u slučaju prijevremenog prestanka tih ugovora pravo na neplaćene kamate počevši od datuma raskida predmetnog ugovora do datuma njegova prijevremenog prestanka, kao i na glavnicu i kamate koje bi bile dospjele u razdoblju od tog prijevremenog prestanka ugovora do njegova početno ugovorenog prestanka. Člankom 15. tih posebnih uvjeta propisano je ažuriranje od 5 % godišnje u pogledu te glavnice i kamata, pri čemu se stoga unaprijed utvrđuje prednost koju društvo Dexia ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida, s obzirom na to da ono ostvaruje raniji povrat navedene glavnice i kamata te ih može ponovno uložiti.

43

Uvodno valja istaknuti da se pitanje koje je postavio Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) temelji na pretpostavci da članke 6. i 15. posebnih uvjeta ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku treba tumačiti zajedno, iako stranke o tome nisu suglasne.

44

U tom pogledu dostatno je podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi sud koji je uputio zahtjev jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice u postupku koji je pred njim pokrenut te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo (presuda od 8. lipnja 2016., Hünnebeck, C‑479/14, EU:C:2016:412, t. 36.). Sud je u okviru podjele nadležnosti između njega i nacionalnih sudova dužan uzeti u obzir činjenični i pravni okvir unutar kojeg su postavljena prethodna pitanja i na način kako je određen odlukom o njihovu upućivanju (presuda od 6. prosinca 2018., Preindl, C‑675/17, EU:C:2018:990, t. 24.).

45

Osim toga, važno je navesti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi nadležnost Suda u tom području odnosi na tumačenje pojma „nepoštena odredba” iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 i njezina priloga kao i na kriterije koje nacionalni sud može ili mora primijeniti prilikom ispitivanja ugovorne odredbe u vezi s odredbama te direktive, pri čemu se podrazumijeva da je na navedenom sudu da uzimajući u obzir te kriterije donese odluku o konkretnoj kvalifikaciji određene ugovorne odredbe ovisno o okolnostima koje su svojstvene predmetnom slučaju. Iz toga proizlazi da se Sud mora ograničiti na davanje sudu koji je uputio zahtjev naznaka o kojima on mora voditi računa radi ocjenjivanja nepoštenosti predmetne odredbe (presuda od 3. rujna 2020., Profi Credit Polska, C‑84/19, C‑222/19 i C‑252/19, EU:C:2020:631, t. 91. i navedena sudska praksa).

46

Na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odredba se smatra nepoštenom ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora sklopljenog između tog potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga.

47

Upućujući na pojmove „dobra vjera” i „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13 tek se apstraktno definiraju elementi koji čine nepoštenom ugovornu odredbu o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori (presuda od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 67. i navedena sudska praksa).

48

Sud je smatrao da radi utvrđenja stvara li se nekom odredbom „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora osobito valja voditi računa o pravilima koja se primjenjuju u nacionalnom pravu u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Na temelju takve usporedne analize nacionalni sud moći će procijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također je u tu svrhu bitno razmotriti pravni položaj u kojem se navedeni potrošač nalazi s obzirom na sredstva kojima u skladu s nacionalnim propisom raspolaže radi prestanka korištenja nepoštenih odredaba (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 59. i navedena sudska praksa).

49

Osim toga, razmatranje mogućeg postojanja „znatnije neravnoteže” ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova kojima se na temelju te odredbe tereti potrošač, s druge strane. Naime, znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno povređuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredaba stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili prepreke u njihovu ostvarivanju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

50

Usto, Sud je presudio da se u ugovoru mora transparentno iznijeti konkretno funkcioniranje mehanizma na koji se upućuje predmetnom odredbom kao i, ako je to potrebno, odnos između tog mehanizma i mehanizma utvrđenog drugim odredbama, tako da taj potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

51

Člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 propisuje se da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

52

Iz te odredbe kao i iz članka 3. te direktive, kako ih tumači Sud, proizlazi da se ocjena nepoštenosti ugovorne odredbe mora provesti s obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco, C‑452/18, EU:C:2020:536, t. 48.).

53

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, okolnosti iz članka 4. stavka 1. navedene direktive one su okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao znati na datum sklapanja predmetnog ugovora i koje su mogle utjecati na njegovo naknadno ispunjenje, s obzirom na to da ugovorna odredba može uzrokovati neravnotežu između prava i obveza stranaka koja se očituje tek tijekom ispunjenja ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 54.; od 5. lipnja 2019., GT, C‑38/17, EU:C:2019:461, t. 40. i od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco, C‑452/18, EU:C:2020:536, t. 48.).

54

Tako iz te sudske prakse proizlazi da primjenom Direktive 93/13 nacionalni sud mora u okviru ocjene nepoštenosti odredbe uzeti u obzir samo datum sklapanja predmetnog ugovora i procijeniti, s obzirom na sve okolnosti tog sklapanja, je li ta odredba sama po sebi uzrokovala neravnotežu između prava i obveza stranaka u korist prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Iako se takvom ocjenom može uzeti u obzir ispunjenje ugovora, ona ni u kojem slučaju ne može ovisiti o nastanku događaja nakon sklapanja ugovora koji su neovisni o volji stranaka.

55

Stoga, iako je nesporno da se u određenim slučajevima neravnoteža iz članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 može pojaviti samo tijekom ispunjenja ugovora, valja provjeriti je li ta neravnoteža uzrokovana odredbama navedenog ugovora od datuma njegova sklapanja, i to čak i u slučaju ako bi ona nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak i koristiti potrošaču.

56

S jedne strane, suprotno bi rasuđivanje dovelo do toga da je ocjena nepoštenosti odredbe podložna uvjetima u kojima se odvija ispunjenje ugovora i mogućim budućim promjenama okolnosti koje utječu na taj ugovor pa bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga mogli špekulirati u pogledu tog ispunjenja i tih promjena te unijeti moguće nepoštenu odredbu, pouzdajući se u činjenicu da se ta odredba u određenim okolnostima neće smatrati nepoštenom.

57

S druge strane, valja podsjetiti na to da se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 propisuje da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača i stoga se mora smatrati kao da nikada nisu postojale. Međutim, ako bi ocjena nepoštenosti odredbe mogla ovisiti o nastanku događaja koji su nastupili nakon sklapanja ugovora koji su neovisni o volji stranaka, nacionalni sud mogao bi se ograničiti na to da spornu odredbu izuzme od primjene samo za razdoblja tijekom kojih predmetnu odredbu treba kvalificirati nepoštenom.

58

Osim toga, također valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da nacionalni sud mora, kako bi ocijenio moguću nepoštenost ugovorne odredbe koja služi kao osnova zahtjeva koji mu je podnesen, uzeti u obzir sve ostale odredbe navedenog ugovora (presuda od 10. rujna 2020., A (Podnajam socijalnog stana), C‑738/19, EU:C:2020:687, t. 25.).

59

Stoga, u slučaju da je između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača sklopljen ugovor koji je po svojoj prirodi aleatoran, kao što je to slučaj s ugovorima o leasingu dionica o kojima je riječ u glavnom postupku, nacionalni sud također mora provjeriti uzrokuje li se odredbom, uzimajući u obzir njezin međuodnos s drugim odredbama koje su dio ugovora, vrlo nejednaka raspodjela rizika koje snose ugovorne stranke.

60

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na pitanje postavljeno u predmetu C‑229/19 valja odgovoriti tako da odredbe Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, kao što su to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak i koristiti potrošaču. U tim okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev jest da uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora.

61

Svojim dvama prethodnim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, Gerechtshof Den Haag (Žalbeni sud u Haagu) u biti pita može li prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud proglasio nepoštenom i, posljedično, ništavom, zahtijevati naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji ta ugovorna odredba.

62

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na nacionalnom je sudu da na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tomu protivi (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 58. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ugovor se u načelu mora održati samo uz izmjenu koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih odredaba ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. lipnja 2019., GT, C‑38/17, EU:C:2019:461, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

63

Posljedično, kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, on ne može dopuniti ugovor izmjenom sadržaja te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

64

Naime, Sud je presudio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredaba u takvom ugovoru, takva bi mogućnost mogla naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Takva mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga koji podrazumijeva jednostavno izuzimanje tih odredaba od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u iskušenju da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih prodavatelja robe ili pružatelja usluga (presude od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 69.; od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 79.; od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria i Bankia, C‑70/17 i C‑179/17, EU:C:2019:250, t. 54. i od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 60.).

65

U ovom slučaju iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da se ugovori o leasingu dionica o kojima je riječ u glavnim postupcima mogu održati na snazi bez nepoštene odredbe.

66

U tom pogledu valja istaknuti da iz sudske prakse navedene u točkama 62. do 64. ove presude proizlazi da u slučaju kao što je to onaj u predmetu C‑289/19 nacionalni sud nema ovlast u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 zamijeniti nepoštenu ugovornu odredbu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava ako nevaljanost te ugovorne odredbe ne bi obvezala sud da u cijelosti poništi ugovor, izlažući time potrošača osobito štetnim posljedicama koje bi ga kažnjavale.

67

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na pitanja postavljena u predmetu C‑289/19 valja odgovoriti tako da odredbe Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništavom, ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba.

68

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: