1.

U sporu u glavnom predmetu nastala je rasprava o međunarodnoj sudskoj nadležnosti poljskog suda za rješavanje spora između društva kojemu je žrtva prometne nezgode koja se dogodila u Poljskog prenijela svoja prava i osiguravajućeg društva sa sjedištem u Danskoj koje pokriva rizike osobe odgovorne za nezgodu.

2.

Poljski sud u svojem zahtjevu za prethodnu odluku traži od Suda da protumači pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na osiguranje iz odjeljka 3. poglavlja II. Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 2 ) u vezi s člankom 7. točkama 2. i 5. te uredbe. U skladu s potonjim točkama, nadležni su sudovi mjesta u kojem se dogodio štetni događaj (točka 2.) i sudovi mjesta u kojem se nalazi podružnica, predstavništvo ili druga poslovna jedinica za sporove koji su pokrenuti protiv potonje poslovne jedinice zbog djelatnosti koje uključuju podružnicu ili predstavništvo (točka 5.).

3.

U presudi koju donese (a koja će se pridodati presudama koje je već donio u području osiguranja) ( 3 ) Sud usto može razmotriti odnos između članka 7. točke 5. Uredbe i Direktive 2009/138/EZ ( 4 ).

4.

U skladu s uvodnom izjavom 16.:

„Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti […]”.

5.

U članku 4. stavku 1. ističe se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice”.

6.

U skladu s člankom 5. stavkom 1.:

„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja”.

7.

U skladu s člankom 7.:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

[…]

8.

Pravila o nadležnosti u predmetima osiguranja uređenima odjeljkom 3. poglavlja II. Uredbe navode se u člancima 10. do 16. te uredbe.

9.

Članak 10. glasi:

„U stvarima koje se odnose na osiguranje, nadležnost se utvrđuje ovim odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i članak 7. točku 5.”.

10.

U skladu s člankom 145. („Uvjeti za osnivanje podružnice”):

„1.   Države članice osiguravaju da društvo za osiguranje koje namjerava osnovati podružnicu na državnom području druge države članice obavijesti nadzorna tijela svoje matične države članice.

Svaka se trajna prisutnost društva na državnom području države članice tretira na isti način kao podružnica, čak i kad ta prisutnost nema oblik podružnice i sastoji se samo od ureda kojim upravlja vlastito osoblje društva ili osoba koja je neovisna i ima trajnu ovlast zastupati društvo kao što bi ga zastupala agencija.

[…]”.

11.

U članku 151. („Nediskriminacija osoba koje su podnijele odštetne zahtjeve”) navodi se:

„Država članica domaćin zahtijeva da društvo za neživotno osiguranje osigura da osobe koje su podnijele odštetne zahtjeve koji proizlaze iz događaja koji su se dogodili na njezinom državnom području ne budu stavljeni u manje povoljan položaj zbog činjenice što društvo pokriva rizike, osim odgovornosti prijevoznika, razvrstane u vrstu osiguranja 10 u dijelu A Priloga I. u sklopu pružanja usluga, a ne preko poslovnog nastana koji se nalazi u toj državi”.

12.

Člankom 152. („Predstavnik”) propisuje se:

„1.   U smislu članka 151. država članica domaćin zahtijeva da društvo za neživotno osiguranje imenuje predstavnika s boravištem ili poslovnim nastanom na njezinom državnom području koji će prikupljati sve potrebne informacije u vezi s odštetnim zahtjevima i imati dostatne ovlasti da zastupa društvo u odnosu na osobe koje su pretrpjele štetu, a koje mogu podnijeti odštetne zahtjeve, uključujući isplate po tim zahtjevima, i da zastupa ili da, prema potrebi, osigura zastupanje društva pred sudovima i tijelima te države članice u vezi s takvim zahtjevima.

[…]”.

13.

CNP spółka z ograniczoną odpowiedzialnością (u daljnjem tekstu: CNP) društvo je s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Poljskoj.

14.

Gefion Insurance A/S (u daljnjem tekstu: Gefion) osiguravajuće je društvo sa sjedištem u Danskoj.

15.

Crawford Polska sp. z o.o. (u daljnjem tekstu: Crawford Polska), sa sjedištem u Poljskoj, društvo je koje je Gefion ( 6 ) ovlastio za „rješavanje svih zahtjeva” kao i „zastupanje društva Gefion u svim postupcima […] pred sudovima i drugim javnim tijelima”.

16.

Polins spółka z ograniczoną odpowiedzialnością (u daljnjem tekstu: Polins), drugo društvo sa sjedištem u Żychlinu (Poljska), također je Gefionov predstavnik u Poljskoj ( 7 ).

17.

Do prometne nezgode, u kojoj je sudjelovalo vozilo oštećene stranke i vozilo osobe odgovorne za nezgodu, došlo je 28. veljače 2018. u Poljskoj. Potonja osoba u to je vrijeme imala s Gefionom sklopljen ugovor o osiguranju od građanskopravne odgovornosti imateljâ motornih vozila.

18.

Tijekom razdoblja popravka vozila oštećena je stranka s društvom za popravak 1. ožujka 2018. sklopila ugovor o najmu zamjenskog vozila uz naknadu.

19.

Radi plaćanja usluge najma oštećena stranka prenijela je na društvo za popravak potraživanje protiv Gefiona. Nakon isteka najma društvo za popravak je za pruženu uslugu izdalo račun s iskazanim PDV‑om.

20.

CNP je 25. lipnja 2018. na temelju ugovora o ustupu tražbine stekao od društva za popravak pravo da od Gefiona zahtijeva isplatu dospjelog potraživanja na ime povrata troškova najma zamjenskog vozila.

21.

CNP je istog dana od Gefiona zatražio plaćanje iznosa najma na temelju računa. Poziv na plaćanje poslan je na Polinsovu adresu.

22.

Likvidaciju štete razmotrio je Crawford Polska koji je djelovao po nalogu Gefiona. Djelujući u ime i za račun Gefiona, Crawford Polska djelomično je odobrio račun i priznao jedan dio zahtijevanog iznosa.

23.

Crawford Polska se u istom dokumentu koji se odnosi na ta pitanja pozvao na mogućnost da mu se podnese prigovor kao subjektu koji je ovlastilo osiguravajuće društvo. Uključio je i informacije o mogućnosti pokretanja postupka protiv Gefiona u skladu s pravilima o općoj nadležnosti ili pred sudom na čijem području ima boravište ili sjedište ugovaratelj osiguranja, osiguranik, korisnik ili pravni sljednik u skladu s ugovorom o osiguranju.

24.

CNP je 20. kolovoza 2018. Sądu Rejonowym w Białymstoku (Općinski sud u Białystoku, Poljska) podnio tužbu protiv Gefiona. Što se tiče međunarodne sudske nadležnosti, koristio se informacijama koje je objavio Gefion, u smislu da je njegov glavni predstavnik u Poljskoj Polins. Zahtijevao je da se dostave Gefionu obavljaju na Polinsovu adresu.

25.

Gefion je kao tuženik smatrao da se tužba ne može prihvatiti zbog nenadležnosti poljskog suda. Pozvao se na članak 5. stavak 1. Uredbe, kao odredbu koja se primjenjuje na nadležnost. Nakon tvrdnje da je CNP profesionalni subjekt koji otkupljuje potraživanja iz ugovorâ o osiguranju, tvrdio je i da CNP nema status ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika te da stoga nema mogućnost pokretanja postupaka pred sudom u državi članici koja nije sjedište osiguravatelja.

26.

CNP je odgovorio da je tuženik upisan na popis osiguravajućih društava država članica Unije/EFTA‑e prijavljenih u Poljskoj koje nadzire Komisja Nadzoru Finansowego (Komisija za financijski nadzor, Poljska); da prodaje police na državnom području Poljske i da je neprihvatljivo da onaj tko preuzima potraživanja od oštećene stranke ne može zahtijevati povrat troškova popravka pred sudom mjesta nastanka štetnog događaja i mjesta popravka.

27.

U tim okolnostima, Sąd Rejonowy w Białymstoku (Općinski sud u Białystoku) upućuje Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 13. prosinca 2019.

29.

Pisana očitovanja podnijeli su CNP, Gefion, vlada Republike Poljske i Europska komisija. Sud je odlučio da raspravu nije potrebno održati.

30.

U skladu s uputom Suda, iznijet ću svoje mišljenje samo o drugom prethodnom pitanju. U tom pitanju, kako sam naveo, sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje pojma „podružnica, predstavništvo ili druga poslovna jedinica” iz članka 7. točke 5. Uredbe, u okolnostima poput onih u ovom sporu.

31.

Smatram da se odgovor na to pitanje može izvesti iz sudske prakse Suda koja se odnosi na tu odredbu, od njezina uključivanja u Briselsku konvenciju iz 1968. ( 8 ), kao što ću to objasniti u nastavku.

32.

Budući da sud koji je uputio zahtjev i neke druge stranke koje su sudjelovale u prethodnom postupku više ili manje uzgredno predlažu da se rasprava proširi na druge odredbe u stvarima koje se odnose na osiguranje (Direktiva Solventnost II), razmotrit ću i njih.

33.

Članku 7. točki 5. Uredbe neposredno je prethodio članak 5. točka 5. Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 9 ), a potonjem je članku pak neposredno prethodio članak 5. stavak 5. Briselske konvencije iz 1968. Tekst odredbe nije se promijenio.

34.

Sud je sva tri teksta protumačio u presudama na temelju kojih je uspostavljena ustaljena sudska praksa ( 10 ), s kojom bi, logično, trebao biti u skladu odgovor na pitanja u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku. Tako se osigurava kontinuitet tumačenja tog instrumenta i onih koji su mu prethodili, u skladu s uvodnom izjavom 34. Uredbe.

35.

Članak 7. točka 5. Uredbe dio je odjeljka 2. („Posebna nadležnost”) poglavlja II. Primjenjuje se usto u sporovima o osiguranju ili, konkretnije, u sporovima obuhvaćenim područjem primjene odjeljka 3. („Nadležnost u stvarima koje se odnose na osiguranje”) istog poglavlja ako su ispunjeni traženi uvjeti ( 11 ). Tako proizlazi iz napomene iz članka 10. Uredbe ( 12 ).

36.

Kriteriji za tumačenje članka 7. točke 5. Uredbe, koje ću navesti u nastavku, ne mijenjaju se ovisno o tome postoji li u sporu „slabija” stranka u odnosu na drugu: ta okolnost ne utječe na način na koji treba shvatiti ili primijeniti tu odredbu ( 13 ).

37.

Stoga je moje mišljenje isto, neovisno o tome odgovori li Sud na prvo prethodno pitanje potvrdno ili odgovori niječno i odluči da se odjeljak 3. poglavlja II. Uredbe primjenjuje na glavni postupak. U drugom slučaju sudska nadležnost iz članka 7. točke 5. Uredbe nudi se tužitelju na temelju internog upućivanja iz članka 10. istog teksta.

38.

Članak 7. točka 5. Uredbe sadržava pravilo o posebnoj nadležnosti, kojim se odstupa od načela u skladu s kojim je međunarodna sudska nadležnost prvo na sudovima mjesta u kojem tuženik ima domicil.

39.

Takvo pravilo o posebnoj nadležnosti treba tumačiti usko a da se ne prekorače granice slučajeva koji su izričito predviđeni Uredbom ( 14 ).

40.

Osim toga, odredbu treba tumačiti autonomno ( 15 ).

41.

Kao i sva pravila o posebnoj nadležnosti predviđena člankom 7. Uredbe, pravilo iz njegove točke 5. temelji se na postojanju osobito uske poveznice između spora i sudova koji su nadležni za odlučivanje o njemu. Tom se blizinom opravdava dodjela nadležnosti zbog dobrog sudovanja i procesne ekonomije ( 16 ).

42.

Pri utvrđivanju toga je li sudski postupak koji se odnosi na djelovanje podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice poduzeća sa sjedištem u državi članici dovoljno povezan s drugom državom ( 17 ), sudskom praksom Suda zahtijeva se ispunjenje dvaju elemenata: (a) jedan, koji ću nazvati „subjektivni element”, odnosi se na predmetne subjekte i (b), drugi, koji ću nazvati „objektivni element”, odnosi se na djelatnost povodom koje je nastao spor.

43.

Provjera toga postoji li podružnica, predstavništvo ili druga poslovna jedinica (u smislu članka 7. točke 5. Uredbe) zadaća je koja zahtijeva posebnu ocjenu činjenica ( 18 ) koja je nužna i za ocjenu toga postoji li dovoljna poveznica između spora i djelatnosti podružnice, predstavništva ili poslovne jedinice.

44.

Ta zadaća utvrđivanja činjenica, ako je ocjena provedena ad casum, nije na Sudu nego na nacionalnom sudu.

45.

Pojmovi „podružnica”, „predstavništvo” ili „druga poslovna jedinica” ( 19 ) podrazumijevaju da postoji poslovno središte, ili „jedinica poslovanja”, koje se trajno vanjski očituje kao nastavak društva majke ( 20 ).

46.

To središte mora imati svoju upravu i biti materijalno opremljeno za poslovanje s trećim osobama tako da se te osobe, „znajući da će se po potrebi uspostaviti pravna veza s društvom majkom, ne trebaju izravno obraćati potonjem društvu” ( 21 ).

47.

Valja razlikovati dva aspekta, unutarnji i vanjski, djelovanja subjekta koji posluje kao „podružnica”, „predstavništvo” ili „druga poslovna jedinica” društva majke.

48.

Sud, koji prepoznaje relevantnost obaju aspekata ( 22 ), posebnu važnost pridaje dojmu koji svojim postupanjem stvaraju oba subjekta, kao čimbeniku kojim se može utvrditi uska poveznica između kasnijih sporova i suda koji odlučuje o njima ( 23 ).

49.

U skladu s tim kriterijem i u odnosu na tumačenje članka 7. točke 5. Uredbe:

50.

U kontekstu članka 7. točke 5. Uredbe, spor se mora odnositi na pravne radnje koje se odnose na djelovanje podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice društva majke ili na obveze koje su one preuzele u ime društva majke ( 26 ).

51.

Prema mišljenju Suda, to je slučaj kad je spor posljedica poslova podružnice, poduzetništva ili poslovne jedinice. Suprotno tomu, primjena članka 7. točke 5. Uredbe isključuje se ako ne postoje elementi pomoću kojih se može utvrditi sudjelovanje tih subjekata u pravnom odnosu između stranaka u glavnom postupku ( 27 ).

52.

Sud je osobito dodao da spor u području izvanugovorne odgovornosti ( 28 ) može nastati zbog djelovanja podružnice ako ona „stvarno sudjel[uje] u nekim radnjama koje čine štetnu radnju” ( 29 ).

53.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da Gefion u Poljskoj zastupaju dva društva: Polins i Crawford Polska.

54.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, zbog te okolnosti nastaju poteškoće u određivanju koji je točno subjekt zadužen za obradu štete i sudski postupak protiv osiguravajućeg društva ( 30 ).

55.

Koliko god ta zabrinutost bila opravdana, njezino rješavanje nije odgovor na zatraženo mišljenje koje se treba ograničiti na tumačenje članka 7. točke 5. Uredbe ( 31 ).

56.

Naprotiv, važno je sa sigurnošću znati kojem se od subjekata koji u Poljskoj zastupaju osiguravajuće društvo pripisuje djelatnost iz koje je proizašao spor. U odnosu na taj subjekt treba provjeriti čimbenike koji definiraju podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu iz članka 7. točke 5. Uredbe.

57.

Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, suprotno očekivanom, nije posve jasna u tom pogledu. Međutim, sklon sam smatrati da je to poduzeće Crawford Polska. Tako bi se moglo zaključiti iz te odluke u kojoj je, osim toga, navedeno da je spor nastao povodom likvidacije štete koju je proveo upravo Crawford Polska ( 32 ).

58.

Ne dovodeći u pitanje provjeru koja je u konačnici na sudu koji je uputio zahtjev, uzet ću kao pretpostavku da je Crawford Polska relevantan subjekt u okviru članka 7. točke 5. Uredbe.

59.

Za odgovor na drugo prethodno pitanje potrebno je razjasniti, s jedne strane, ispunjava li Crawford Polska uvjete da bi bio podružnica, predstavništvo ili druga poslovna jedinica, u skladu s člankom 7. točkom 5. Uredbe i, s druge strane, koji je bio stupanj njegova aktivnog sudjelovanja u činjenicama iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku.

60.

Oba aspekta imaju izraženu činjeničnu prirodu, a nju može provjeriti samo sud koji je uputio zahtjev zbog svoje blizine činjenicama. Stoga ću iznijeti samo neka pojašnjenja.

61.

Prvo se odnosi na činjenicu da se Gefion protivi kvalifikaciji Crawforda Polska kao podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice jer je riječ o neovisnom subjektu koji je zadužen za obradu štete za račun više osiguravatelja i drugih subjekata ( 33 ).

62.

Prema mojem mišljenju, nijedan od tih dvaju čimbenika (neovisnost i ne isključivost) ne bi doveo do neprimjene članka 7. točke 5. Uredbe ako drugi elementi zajedno stvaraju karakteristična obilježja za potrebe odredbe i sekundarni je subjekt, osim toga, materijalno opremljen za poslovanje s trećim osobama.

63.

Stoga se slažem s ocjenom suda koji je uputio zahtjev i Komisije ( 34 ) na temelju sljedećih podataka o statutu i djelatnosti Crawforda Polska:

64.

Osim toga, logično je pretpostaviti da Crawford Polska ispunjava zahtjeve materijalne opremljenosti za obavljanje tih djelatnosti. Upravo je to nužan element da bi ga se kvalificiralo kao „poslovno središte koje se trajno vanjski očituje kao nastavak društva majke”, u smislu članka 7. točke 5. Uredbe. Sud koji je uputio zahtjev svoje mišljenje u tom pogledu mora oblikovati tako da po potrebi prikupi relevantne informacije kako je propisano njegovim pravnim poretkom.

65.

Moje se drugo pojašnjenje odnosi na sudjelovanje Crawforda Polska u djelatnosti povodom koje je nastao spor, odnosno u obradi i likvidaciji štete, kao i u odluci o samo djelomičnoj nadoknadi zatraženog iznosa.

66.

U skladu s opisom činjenica suda koji je uputio zahtjev, Crawford Polska (a ne Gefion) donio je tu odluku, koja je ključna za nastanak spora ( 35 ). Ako se ta okolnost potvrdi, Crawford Polska nije obični posrednik koji jednostavno prenosi informacije, nego je aktivno pridonio pravnoj situaciji koja je dovela do spora.

67.

U istom smislu, Crawford Polska ispunjava uvjete na temelju kojih se međunarodna sudska nadležnost može dodijeliti tijelima države u kojoj boravi za odlučivanje o tužbi osiguranika (ili njegovih nasljednika) protiv Gefiona.

68.

Prethodno navedeno dovoljna je osnova da se odgovori na drugo prethodno pitanje, kako je sastavljeno. Nisu potrebna dodatna pojašnjenja o utjecaju Direktive Solventnost II, koji ću razmotriti samo radi iscrpnosti i kako bi se odgovorilo osobama koje su podnijele pisana očitovanja u predmetnom prethodnom postupku.

69.

Sud koji je uputio zahtjev (sporedno), Gefion i Komisija upućuju na članke 145. i 152. Direktive Solventnost II kao na odredbe koje bi mogle utjecati na rješavanje spora.

70.

U Gefionovim i Komisijinim očitovanjima upućuje se na odnos između tih odredbi i članka 7. točke 5. Uredbe. Točnije:

71.

Sud koji je uputio zahtjev pak tvrdi da se na temelju kvalifikacije koju subjekt ima u smislu Direktive Solventnost II može zaključiti da „s Crawfordom Polska […] treba postupati kao s tuženikovom [Gefionom] ‚drugom poslovnom jedinicom’ u smislu članka 7. točke 5. Uredbe […]” ( 40 ).

72.

U nastavku ću ispitati te tvrdnje, ali ću ipak podsjetiti da sam se već očitovao o tumačenju članka 7. točke 5. Uredbe koje treba biti usko, s obzirom na njezinu strukturu i ciljeve.

73.

U skladu s Direktivom Solventnost II, na obavljanje djelatnosti osiguranja poduzeća sa sjedištem u jednoj državi članici koje je nastoji obavljati u drugoj državi članici primjenjuju se određene provjere ( 41 ) koje se razlikuju ovisno o formuli koju je odabralo to poduzeće.

74.

Osiguravajuće društvo koje želi proširiti svoju djelatnost u skladu sa slobodom poslovnog nastana treba nadzorna tijela matične države članice obavijestiti o svojoj namjeri da se poslovno nastani u drugoj državi te im dostaviti informacije koji se zahtijevaju člankom 145. Direktive ( 42 ).

75.

Na temelju toga nadzorna tijela matične države analiziraju održivost osnivanja poslovne jedinice. Ako je ocjena pozitivna, dostavljaju se informacije iz članka 146. stavka 1. Direktive ( 43 ). Osiguravajuće društvo tada može započeti sa svojom prekograničnom djelatnosti u državi domaćinu posredstvom podružnice ili izjednačene trajne prisutnosti.

76.

Ako osiguravajuće društvo odluči obavljati svoju djelatnost izvan matične države u skladu sa slobodom pružanja usluga, o svojoj namjeri treba obavijestiti i nadzorna tijela te države ( 44 ).

77.

U okviru posebne grane osiguranja od građanskopravne odgovornosti za uporabu motornih vozila, Direktivom se zahtijeva, osim toga, da društvo za osiguranje imenuje „predstavnika s boravištem ili poslovnim nastanom na njezinom državnom području [države članice domaćina] koji će prikupljati sve potrebne informacije u vezi s odštetnim zahtjevima i imati dostatne ovlasti da zastupa društvo u odnosu na osobe koje su pretrpjele štetu, a koje mogu podnijeti odštetne zahtjeve, uključujući isplate po tim zahtjevima, i da zastupa ili da, prema potrebi, osigura zastupanje društva pred sudovima i tijelima te države članice u vezi s takvim zahtjevima” (članak 152.).

78.

Tako osobe koje su podnijele odštetne zahtjeve koji proizlaze iz događaja koji su se dogodili na državnom području države članice domaćina i koji su povezani s osiguranjem od građanskopravne odgovornosti za uporabu motornih vozila nisu stavljene u manje povoljan položaj s obzirom na formulu koju je odabralo osiguravajuće društvo.

79.

Stoga u tu konkretnu svrhu nije važno da osiguravajuće društvo djeluje u sklopu pružanja usluga ili posredstvom poslovne jedinice (podružnice ili izjednačene trajne prisutnosti) u državi članici domaćinu u kojoj je nastala šteta ( 45 ).

80.

U Direktivi Solventnost II ništa se previše izričito ne navodi u pogledu „trajne prisutnosti” niti se njome detaljno uređuje pravni položaj predstavnika osiguravajućeg društva ( 46 ), osim što se ističe da treba imati dostatne ovlasti da zastupa društvo u odnosu na osobe koje su pretrpjele štetu, a koje mogu podnijeti odštetne zahtjeve, ili pred sudovima i drugim tijelima u vezi s takvim zahtjevima.

81.

Međutim, u toj se direktivi neizravno, odnosno člankom 145. (za trajnu prisutnost) i člankom 152. (za predstavnika), pružaju određeni elementi koji pridonose utvrđivanju njezinog opsega:

82.

Tim elementima dodaju se oni koji su se postupno pojašnjavali sudskom praksom Suda, koja je proizašla iz zahtjevâ za prethodnu odluku. U nastavku ću ih detaljnije razmotriti s obzirom na to da se na njima temelji moje mišljenje o proturječju tih izraza s onima iz članka 7. točke 5. Uredbe.

83.

Za potrebe članka 7. točke 5. Uredbe, podružnica, predstavništvo ili poslovna jedinica poslovno je središte koje ima svoju upravu i koje je materijalno opremljeno za poslovanje s trećim osobama, povezano s društvom majkom, koje se trajno vanjski očituje kao nastavak društva majke.

84.

Jednostavnije je dokazati da su ti zahtjevi ispunjeni ako osiguravajuće društvo, kako bi svoju djelatnost proširilo na države članice koje nisu matična država, djeluje u skladu sa slobodom poslovnog nastana, nakon provedbe odgovarajućih postupaka, i osnuje podružnicu ili izjednačenu trajnu prisutnost u smislu članka 145. Direktive Solventnost II.

85.

Ako je u radnjama povodom kojih je nastao spor protiv osiguravajućeg društva sa sjedištem u državi članici sudjelovala u ime i za račun tog društva podružnica koja se nalazi u drugoj državi, koja ispunjava zahtjeve članka 145. Direktive Solventnost II, stvarno i uobičajeno također postoji „podružnica”, „predstavništvo” ili „poslovna jedinica” u skladu s člankom 7. točkom 5. Uredbe ( 48 ).

86.

Isto također vrijedi, uzimajući u obzir sadržaj članka 145. Direktive Solventnost II, ako osiguravajuće društvo odabere, kao formulu za ostvarivanje svoje slobode poslovnog nastana, imati trajnu prisutnost s obilježjima koja je izjednačuju s podružnicom ( 49 ).

87.

Ako se ta trajna prisutnost sastoji „samo od ureda kojim upravlja vlastito osoblje društva ili osoba koja je neovisna i ima trajnu ovlast zastupati društvo kao što bi ga zastupala agencija” (članak 145. stavak 1. Direktive Solventnost II), nema prevelikih poteškoća da bi se zaključilo da istodobno ispunjava uvjet iz članka 7. točke 5. Uredbe:

88.

Još je otvorena rasprava treba li u okviru trajne prisutnosti dokazati postojanje drugih okolnosti kako bi je se moglo kvalificirati kao „poslovnu jedinicu” u smislu Direktive Solventnost II: konkretno, treba li trajna prisutnost biti pod upravom i nadzorom osiguravajućeg društva i treba li svoju djelatnost obavljati tako da je isključivo ili uvelike povezana s potonjim društvom ( 51 ).

89.

U dijelu koji je ovdje važan, smatram da nije potrebno riješiti tu raspravu: u pogledu primjene članka 7. točke 5. Uredbe, ta dva elementa nisu odlučujuća.

90.

Suprotno tomu, odlučujući su elementi to da trajna prisutnost izjednačena s podružnicom ima sredstva (upravu, prostorije, osoblje, opremu) za poslovanje i to da je sudjelovala u pravnom odnosu iz kojeg proizlazi spor prema uvjetima koji proizlaze iz prethodno navedene sudske prakse Suda ( 52 ).

91.

U toj se sudskoj praksi ističe, kao što sam na to već podsjetio, da usku poveznicu između spora i suda koji u njemu odlučuje treba ocijeniti ne samo s obzirom na postojeće pravne odnose između subjekata sa sjedištem u različitim državama članicama, nego i s obzirom na način na koji se ti subjekti ponašaju u svojem poslovanju i predstavljaju trećim osobama u svojim poslovnim odnosima.

92.

Stoga će se na temelju kombinacije tih čimbenika u konkretnom slučaju (a ne intenziteta nadzora koji osiguravajuće društvo provodi nad subjektima sa sjedištem u državi domaćinu ni stupnja isključive povezanosti tih subjekata s osiguravajućim društvom) moći utvrditi postoji li uska poveznica između spora i suda koji u njemu odlučuje.

93.

Ako osiguravajuće društvo svoju profesionalnu djelatnost proširi na drugu državu članicu, u skladu sa slobodom pružanja usluga, može se dogoditi ( 53 ) da nedostaju materijalni znakovi na temelju kojih se može priznati postojanje podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice za potrebe članka 7. točke 5. Uredbe.

94.

U posebnom području osiguranja od građanskopravne odgovornosti za uporabu motornih vozila, predstavnik koji treba imenovati osiguravatelja u državi domaćinu teško će pokrenuti spor „koji nastaje iz poslovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice”, u smislu članka 7. točke 5. Uredbe, ako svoju djelatnost ograniči na zadaće iz članka 152. Direktive Solventnost II.

95.

Člankom 152. stavkom 4. Direktive Solventnost II države članicu ovlaštene su ( 54 ) jednom predstavniku povjeriti zadaće obrade i likvidacije štete iz samog članka te zadaće koje se uređuju člankom 21. Direktive 2009/103/EZ ( 55 ). Tako se njime implicitno priznaje korelaciju između zadaća jednog i drugog predstavnika koju je također potvrdio Sud ( 56 ).

96.

Izjednačavanje tih dvaju oblika predstavnika znači da, kao opće pravilo, predstavnik koji se predviđa člankom 152. Direktive Solventnost II samo prima i prenosi informacije kako bi olakšao likvidaciju štete te izvršava plaćanje odštete koju je odredilo osiguravajuće društvo ( 57 ). Osim toga, njegova je funkcija u tim postupcima samo pasivna.

97.

Sud je u pogledu predstavnika predviđenog člankom 4. Direktive 2000/26 (koji odgovara članku 21. Direktive 2009/103) presudio da izvršava isključivo posredničku funkciju: ponudu za naknadu štete može dati samo osiguravajuće društvo ( 58 ).

98.

To je razgraničenje zadaća u skladu s člankom 21. stavkom 6. Direktive 2009/103, u skladu s kojim se predstavnik za likvidaciju štete „ne smatra […] poslovnim nastanom u smislu Uredbe (EZ) br. 44/2001”.

99.

Podsjećam da imenovanje predstavnika predviđeno člankom 152. Direktive Solventnost II, koje se zahtijeva „[u] smislu članka 151.”, proizlazi iz zadaće, čije izvršavanje treba osigurati država članica domaćin, da osiguravajuće društvo prema svim osobama koje podnesu zahtjev za naknadu štete postupa jednako. Te osobe ne mogu biti stavljene u manje povoljan položaj zbog činjenice što to društvo pokriva rizike u sklopu pružanja usluga, a ne posredstvom poslovne jedinice.

100.

Jednako postupanje nije dovoljno da bi se naložilo tumačenje članka 7. točke 5. Uredbe koje jednostavno obuhvaća tužbe protiv osiguravajućeg društva u državi članici u kojoj nema sjedište, samo zato što ima predstavnika za likvidaciju štete.

101.

Stoga u teoriji ne postoji dovoljna osnova kako bi se primjena članka 7. točke 5. Uredbe povezala s predstavnikom imenovanim u skladu s člankom 152. Direktive Solventnost II koji obavlja samo zadaće iz navedene odredbe u odnosu na poteškoće u pogledu osiguranja od građanskopravne odgovornosti za uporabu motornih vozila.

102.

Kako bi se članak 7. točka 5. Uredbe uzeo u obzir, ako osiguravajuće društvo ima samo predstavnika koji u državi domaćinu obavlja zadaće iz članka 152. Direktive Solventnost II, trebaju postojati drugi razlozi na temelju kojih je dopuštena dodjela međunarodne sudske nadležnosti sudovima koji nisu sudovi mjesta u kojem tuženik ima domicil ( 59 ).

103.

To je slučaj ako predstavnik ispunjava uvjete na temelju kojih ga se može kvalificirati kao podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedincu osiguravajućeg društva i ako je aktivno sudjelovao u djelatnosti povodom koje je treća osoba podnijela tužbu protiv tog društva.

104.

Osim toga, ne može se isključiti da obavljanje djelatnosti osiguranja izvan matične države, u sklopu pružanja usluga, dovodi do tužbi protiv osiguravatelja koje bi se razumno (u smislu međunarodne sudske nadležnosti) trebale moći riješiti u državi koja nije država u kojoj ima domicil.

105.

Iako se ravnoteža između odnosnih prava stranaka i dobrog sudovanja prije svega odražava u pravilu o podlijeganju tuženika sudovima mjesta u kojem ima domicil, u Uredbi postoje alternative za tužitelja, kao što je podnošenje tužbe u mjestu nastanka činjenica ( 60 ).

106.

Osim toga, Uredbom se štiti tužitelja koji je „slabija stranka” u pogledu osiguranja na temelju posebnih pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti (pravila odjeljka 3. poglavlja II.), koja nisu povezana s vrstom prisutnosti koju osiguravajuće društvo ima na nekom državnom području. Isto se postupa prema osobi koja je pretrpjela štetu a ima mogućnost podnijeti izravnu tužbu.

107.

Gefion tvrdi da obavlja svoju djelatnost u Poljskoj kao odraz slobode pružanja usluga uz suglasnost nadzornih tijela matične države i države domaćina.

108.

Međutim, iz Komisijinih očitovanja proizlazi da je djelatnost Crawforda Polska zapravo obuhvaćena slobodom poslovnog nastana. Čini se da se sud koji je uputio zahtjev (implicitno) slaže s time.

109.

Kao što sam to pokušao objasniti, u okviru članka 7. točke 5. Uredbe, osnova na temelju koje osiguravajuće društvo obavlja svoju djelatnost u državi članici može otkriti da stvarno postoje uvjeti koji se zahtijevaju tim člankom (što je uobičajeno u slučaju da društvo posluje u skladu sa slobodom poslovnog nastana), kao i da ne postoje (što je općenito slučaj ako posluje u skladu sa slobodom pružanja usluga).

110.

Ponavljam, tom se osnovom ne predodređuje, u jednom ili drugom smislu, primjena članka 7. točke 5. Uredbe, koja je potrebna s obzirom na kriterije koji, u pogledu njegova tumačenja, proizlaze iz sudske prakse Suda.

111.

U skladu s tim kriterijima, Gefionova djelatnost u Poljskoj, posredstvom Crawforda Polska, može opravdati međunarodnu sudsku nadležnost poljskih sudova u uvjetima koje sam već naveo, s obzirom na to da je riječ o sporu koji su treće osobe pokrenule protiv Gefiona povodom odluke Crawforda Polska koja je obvezujuća za to osiguravajuće društvo.

112.

Stoga okolnost da Gefion posluje u skladu s člankom 147. i sljedećim člancima Direktive Solventnost II nije odlučujuća.

113.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje koje je uputio Sąd Rejonowy w Białymstoku (Općinski sud u Białystoku, Poljska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 7. točku 5. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se trgovačko društvo sa sjedištem u jednoj državi članici koje djeluje na temelju ugovora s osiguravajućim društvom sa sjedištem u drugoj državi članici može kvalificirati kao njegova ‚podružnica, predstavništvo ili druga poslovna jedinica’ ako, kumulativno: