1.

Otkada je prije skoro 30 godina Europska unija potpisala Ugovor o Energetskoj povelji ( 2 ) (u daljnjem tekstu: ECT), njegove su odredbe bile predmet prethodnih pitanja tek u dva navrata, uključujući ovaj predmet ( 3 ). Ovaj je predmet, dakle, jedinstven jer, prije svega, nudi Sudu dobrodošlu priliku da se izjasni o smislu odredaba koje do danas nisu protumačene.

2.

Potom, spor u čiji okvir ulaze ova prethodna pitanja ne uključuje ni Uniju ni države članice: on se vodi između Republike Moldove i ukrajinskog društva te se, dakle, na prvi pogled čini da nije povezan s Unijom.

3.

Naposljetku, ovaj bi predmet trebao, prema mojoj analizi, navesti Sud da se izjasni o važnoj problematici, to jest usklađenosti mehanizma rješavanja sporova uspostavljenog ECT‑om s pravom Unije, slijedeći put koji je Sud utro u presudi Achmea ( 4 ).

4.

ECT je potpisan od strane Unije 17. prosinca 1994. i odobren u ime Unije Odlukom 98/181. Sve države članice, uz iznimku Talijanske Republike, također su stranke ECT‑a, kao i 28 trećih zemalja.

5.

U skladu s ECT‑ovom preambulom:

„Ugovorne stranke ovog Ugovora,

[…]

uzimajući u obzir Europsku energetsku povelju usvojenu u Zaključnom dokumentu Haške konferencije o Europskoj energetskoj povelji koji je potpisan u Haagu 17. prosinca 1991.,

[…]

u želji za provedbom osnovne zamisli inicijative Europske energetske povelje, koja se sastoji u poticanju gospodarskog rasta putem mjera za liberalizaciju ulaganja i trgovine u području energetike,

[…]”

6.

ECT se sastoji od preambule i osam dijelova. Dio I., II., III. i V. naslovljeni su „Definicije i svrha”, „Trgovina”, „Promicanje i zaštita ulaganja” i „Rješavanje sporova”.

7.

Člankom 1. ECT‑a, naslovljenim „Definicije”, predviđeno je:

„Za potrebe ovog Ugovora:

[…]

[…]

[…]”

8.

Članak 26. ECT‑a, naslovljen „Rješavanje sporova između ulagača i ugovorne stranke”, određuje:

„1.   Sporovi između ugovorne stranke i ulagača neke druge ugovorne stranke u vezi s ulaganjem tog ulagača na području prve ugovorne stranke, a koji se odnose na navodno kršenje obveze prve ugovorne stranke iz dijela III., rješavaju se, ako je to moguće, mirnim putem.

2.   Ako se takvi sporovi ne mogu riješiti u skladu s odredbama stavka 1. u roku od tri mjeseca od dana kada je jedna od stranaka u sporu zatražila rješavanje spora mirnim putem, ulagač koji je stranka u sporu može po svojem izboru podnijeti spor na rješavanje:

[…]

6.   Sud osnovan sukladno stavku 4. odlučuje o spornim pitanjima u skladu s ovim Ugovorom te važećim pravilima i načelima međunarodnog prava.

[…]”

9.

Prema članku 1520. francuskog code de procédure civile (Zakonik o građanskom postupku), tužba za poništenje protiv arbitražnog pravorijeka donesenog u Francuskoj dopuštena je jedino, inter alia, ako se arbitražni sud pogrešno proglasio nadležnim ili nenadležnim.

10.

U sklopu ispunjavanja dvaju ugovora sklopljenih 1. i 24. veljače 1999. društvo Ukrenergo, ukrajinski proizvođač električne energije, prodavalo je električnu energiju društvu Energoalians, ukrajinskom distributeru električne energije, koji ju je potom preprodavao Derimen Properties Limited (u daljnjem tekstu: društvo Derimen), društvu registriranom na Britanskim Djevičanskim Otocima, koje ju je pak preprodavalo Moldtranselectru, moldovskom javnom poduzeću. Količine električne energije koju je trebalo isporučiti određivane su svaki mjesec izravno između društava Moldtranselectro i Ukrenergo, koje je tu električnu energiju isporučivalo pod uvjetima iz „DAF Incoterms 1990”, odnosno do granice između Ukrajine i Moldove, s ukrajinske strane.

11.

Električna energija isporučivana je tijekom 1999. i 2000. godine, osim od svibnja do srpnja 1999. Za svaki mjesec isporuke društvo Energoalians trebalo je primiti uplatu društva Derimen, koje je pak trebalo primiti uplatu društva Moldtranselectro. Cijene primjenjive na plaćanja utvrđene su izmjenama ugovora od 24. veljače 1999., u skladu s kojima je cijena koju je društvo Moldtranselectro plaćalo društvu Derimen bila otprilike dva puta veća od one koju je društvo Derimen plaćalo društvu Energoalians.

12.

Društvo Derimen je društvu Energoalians plaćalo cijenu cjelokupne kupljene električne energije, dok je društvo Moldtranselectro samo djelomično namirilo društvo Derimen.

13.

Ugovorom potpisanim 30. svibnja 2000. društvo Derimen prenijelo je na društvo Energoalians tražbinu koju je imalo prema društvu Moldtranselectro.

14.

Društvo Moldtranselectro djelomično je podmirilo svoj dug tako što je na društvo Energoalians prenijelo više tražbina koje je imalo. Društvo Energoalians pokušalo je tada uzalud ishoditi isplatu ostatka svoje tražbine pokrenuvši postupak pred moldovskim, a potom pred ukrajinskim sudovima.

15.

Procijenivši da određene intervencije Republike Moldove predstavljaju ozbiljne povrede obveza preuzetih na temelju ECT‑a, društvo Energoalians pokrenulo je arbitražni postupak predviđen u članku 26. tog ugovora.

16.

Većinski donesenim pravorijekom u Parizu 25. listopada 2013.ad hoc arbitražni sud proglasio se nadležnim te je, smatrajući da je Republika Moldova povrijedila svoje obveze koje proizlaze iz ECT‑a, istoj naložio plaćanje određenog iznosa društvu Energoalians na temelju tog ugovora. Predsjednik ad hoc arbitražnog suda iznio je izdvojeno mišljenje o nadležnosti arbitražnog suda.

17.

Republika Moldova podnijela je tužbu za poništenje tog pravorijeka istaknuvši povredu odredbe o javnom poretku, to jest one u vezi s nadležnošću ad hoc arbitražnog suda, u skladu s člankom 1520. francuskog Zakonika o građanskom postupku.

18.

Presudom od 12. travnja 2016. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) poništio je pravorijek uz obrazloženje da se arbitražni sud pogrešno proglasio nadležnim. Presudio je da se spor između društva Energoalians i Republike Moldove odnosi na tražbinu koju je društvo Derimen prenijelo i čiji je jedini predmet prodaja električne energije. Budući da nije bilo nikakvog uloga, takva se tražbina nije mogla, prema njegovu mišljenju, smatrati ulaganjem u smislu ECT‑a i slijedom toga se na njoj nije mogla zasnivati nadležnost arbitražnog suda.

19.

Povodom žalbe koju je podnijelo društvo Komstroy, koje je aktom o prijenosu od 6. listopada 2014. postalo pravni sljednik društva Energoalians, Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) je presudom od 28. ožujka 2018. ukinuo u cijelosti presudu od 12. travnja 2016. i vratio predmet na ponovno odlučivanje cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) u drugom sastavu.

20.

Pred potonjim Republika Moldova tvrdi da se arbitražni sud morao proglasiti nenadležnim jer ne postoji „ulaganje” u smislu ECT‑a koje je poduzeće iz ugovorne stranke ECT‑a „izvršilo na području” Moldove. Ističe da tražbina koju je društvu Energoalians prenijelo društvo Derimen nije „ulaganje” u smislu članka 26. stavka 1. ECT‑a, u vezi s člankom 1. točkom 6. tog ugovora, i nije, dakle, mogla biti predmet arbitražnog postupka jer je on predviđen samo za dio III. ECT‑a koji se tiče upravo ulaganja. Potom, čak i pod pretpostavkom da ta tražbina može biti ulaganje, njega nije „izvršilo” poduzeće iz ugovorne stranke jer je društvo Derimen poduzeće s Britanskih Djevičanskih Otoka. Naposljetku i u svakom slučaju, navedena tražbina odnosi se na posao prodaje električne energije koji nije izvršen „na području” Moldove jer se električna energija prodaje i dovodi samo do granice između Ukrajine i Moldove, s ukrajinske strane.

21.

Komstroy smatra, naprotiv, da je arbitražni sud bio nadležan u skladu s člankom 26. ECT‑a jer su ispunjene sve pretpostavke utvrđene u toj odredbi, s obzirom na to da se radilo o ulaganju koje je izvršeno na području Moldove.

22.

S obzirom na prethodno navedeno, cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23.

Pisana očitovanja podnijele su Republika Moldova, njemačka, španjolska i poljska vlada kao i Europska komisija.

24.

Tijekom rasprave održane 17. studenoga 2020. usmena očitovanja iznesena su u ime Republike Moldove, društva Komstroy, francuske, njemačke, španjolske, talijanske, mađarske, nizozemske, poljske, finske i švedske vlade kao i Vijeća Europske unije te Komisije.

25.

Do sada nije bilo ovakvog predmeta. S jedne strane, cilj je prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev protumačiti određene odredbe ECT‑a o kojima Sud do danas nikada nije morao odlučivati. S druge strane, spor u glavnom postupku vodi se između treće zemlje izvan Unije, Republike Moldove, i poduzeća iz druge treće zemlje, Ukrajine.

26.

Stoga bi se nadležnost Suda za davanje odgovora na postavljena pitanja mogla, glede tumačenja međunarodne konvencije, raspraviti u okviru spora koji barem na prvi pogled ima obilježja onoga što bi se moglo nazvati „isključivo vanjskom” situacijom.

27.

Stoga, prije nego što obradim meritum prethodnih pitanja (B), moram ispitati je li Sud nadležan (A).

28.

Na početku podsjećam na to da je člankom 267. UFEU‑a predviđeno da je Sud nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja akata institucija Unije, pri čemu je takav akt međunarodni sporazum koji je Vijeće sklopilo u skladu s člancima 217. i 218. UFEU‑a. Budući da su od stupanja na snagu takvog sporazuma njegove odredbe sastavni dio pravnog poretka Unije, Sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima u vezi s tumačenjem tog sporazuma ( 5 ).

29.

Budući da je ECT potpisan od strane Unije i odobren u njezino ime, taj sporazum treba smatrati aktom institucije Unije u smislu članka 267. UFEU‑a. Sud je tako na prvi pogled nadležan za odlučivanje o odredbama ECT‑a.

30.

No takvo utvrđenje nije dovoljno da se osigura nadležnost Suda. Naime, glavni postupak ne uključuje ni Uniju ni države članice. Zato valja ispitati može li taj element imati utjecaja na nadležnost Suda za davanje odgovora na prethodna pitanja.

31.

U sudskoj praksi iznesena su određena pojašnjenja glede nadležnosti Suda za tumačenje međunarodnog sporazuma. Među ostalim, u presudama Andersson i Wåkerås‑Andersson ( 6 ) i Salzmann ( 7 ), Sud je presudio u vezi s odredbama Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) da Sud nije nadležan za odlučivanje o tumačenju sporazuma kad je riječ o njegovoj primjeni u trećim zemljama.

32.

Primijenjena na glavni postupak, takva bi sudska praksa navela Sud da se proglasi nenadležnim za odlučivanje o tumačenju ECT‑a glede spora između društva iz treće zemlje i druge treće zemlje. Međutim, ne vjerujem da se takvo rješenje nameće u konkretnom slučaju.

33.

Zaključak do kojeg je Sud došao u presudama Andersson i Wåkerås‑Andersson ( 8 ) i Salzmann ( 9 ), to jest da nije nadležan za tumačenje odredaba Sporazuma o EGP‑u, ne može se shvatiti izolirano a da se ne prouče razlozi koji su doveli do tog zaključka. Njegovo se rasuđivanje temelji na dvama elementima.

34.

S jedne strane, Sud je izložio da njegova nadležnost za tumačenje odredaba prava Unije vrijedi samo za Uniju ( 10 ). Drukčije rečeno, Sud se ne proglašava nadležnim za tumačenje odredaba koje se trebaju primijeniti izvan pravnog poretka Unije.

35.

S druge strane, nenadležnost Suda također je opravdana okolnošću da je u samom tekstu Sporazuma o EGP‑u nadležnost za tumačenje odredaba tog sporazuma dodijeljena Sudu Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) ( 11 ) glede njegove primjene izvan pravnog poretka Unije, pri čemu se pazi da takvo tumačenje bude u skladu sa sudskom praksom Suda. Naime, iz odredaba Sporazuma o EGP‑u proizlazi da se zbog uskih veza tog sporazuma s pravnim poretkom Unije one moraju, u mjeri u kojoj su po sadržaju istovjetne odgovarajućim pravilima Ugovorâ te aktima koji su usvojeni primjenom istih, tumačiti u skladu sa sudskom praksom Suda ( 12 ).

36.

Čini mi se, dakle, da je rasuđivanje koje je Sud slijedio u presudama Andersson i Wåkerås‑Andersson ( 13 ) i Salzmann ( 14 ) vođeno ciljem mehanizma prethodnog postupka predviđenog u članku 267. UFEU‑a, čija je namjena upravo spriječiti razlike u tumačenju prava Unije unutar njezina pravnog poretka ( 15 ).

37.

No takav je cilj također omogućio da se opravda nadležnost Suda za tumačenje odredaba prava Unije u okviru sporova koji nisu nužno obuhvaćeni pravnim poretkom Unije. Među ostalim, Sud je u presudi Hermès presudio da, kada se odredba može primijeniti i na situacije obuhvaćene pravom Unije kao i na situacije koje nisu njime obuhvaćene, postoji konkretan interes Unije da se radi izbjegavanja budućih različitih tumačenja ta odredba ujednačeno tumači bez obzira na okolnosti u kojima je treba primijeniti. Tako se on u situaciji koja nije bila obuhvaćena pravom Unije proglasio nadležnim za tumačenje odredbe međunarodnog sporazuma kojega je Unija stranka ( 16 ).

38.

U tim okolnostima presude Andersson i Wåkerås‑Andersson ( 17 ) i Salzmann ( 18 ) ne mogu se razumjeti na način da sustavno isključuju nadležnost Suda za tumačenje odredaba prava Unije u okviru sporova izvan pravnog poretka Unije. Naime, ta se nadležnost općenito priznaje kada se odredba čije se tumačenje traži treba primijeniti i na situacije obuhvaćene pravom Unije kao i na situacije koje nisu njime obuhvaćene.

39.

ECT ima, usto, određene osobitosti u dva pogleda, tako da se ne može isključivo i jednostavno izjednačiti sa Sporazumom o EGP‑u, koji je proučavan u sudskoj praksi koju sam spomenuo.

40.

Kao prvo, ECT ne uspostavlja nikakav sud zadužen da osigura ujednačeno tumačenje njegovih odredaba na način koji bi bio usklađen s tumačenjem tih odredaba od strane Suda u njegovu pravnom poretku. Naime, ECT treba tumačiti samo prilikom rješavanja sporova od strane različitih sudova, odnosno arbitražnih sudova ili državnih sudova ugovornih stranaka koji ne mogu, dakle, spriječiti razlike u tumačenju ( 19 ).

41.

Kao drugo i kao što je to njemačka vlada istaknula u svojim pisanim očitovanjima, a Komisija na raspravi, ECT, iako je multilateralni sporazum, čini niz dvostranih obveza između ugovornih stranaka među kojima su Unija i države članice ( 20 ). Obveze uspostavljene ECT‑om omogućuju zapravo zaštitu ulaganja koja su ulagači iz jedne ugovorne stranke izvršili u drugoj ugovornoj stranci ( 21 ). Povreda jedne od tih obveza ne dovodi dakle do toga da sve ugovorne stranke mogu u svako doba zahtijevati njezino otklanjanje jer se te obveze ispunjavaju samo dvostrano, odnosno između dviju ugovornih stranaka ( 22 ).

42.

ECT uvodi tako niz dvostranih obveza čija je namjena da na području koje on pokriva uredi, s jedne strane, odnose između ugovornih stranaka i, s druge strane, odnose između ulagačâ iz jedne ugovorne stranke i ugovorne stranke na čijem su području ulaganja izvršena. Iz toga proizlazi da bi u teoriji te obveze mogle, čak i u unutar Unije, urediti i odnose između država članica i stoga se primijeniti unutar pravnog poretka Unije.

43.

Te dvije osobitosti ECT‑a u odnosu na Sporazum o EGP‑u ograničavaju tako mogućnost da se rješenje izvedeno u presudama Andersson i Wåkerås‑Andersson ( 23 ) i Salzmann ( 24 ), glede nadležnosti Suda za tumačenje međunarodnog sporazuma, primijeni u situacijama koje su izvan pravnog poretka Unije.

44.

U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da protumači odredbe međunarodnog sporazuma koje se ne tumače ujednačeno i u skladu sa sudskom praksom Suda u sporovima izvan Unije i koje bi se mogle, načelno, također primijeniti na situacije koje se nalaze unutar pravnog poretka Unije.

45.

U tim okolnostima mišljenja sam da se ne može isključiti interes Unije da se odredbe ECT‑a ujednačeno protumače. Zato iz toga zaključujem da bi se u tim okolnostima trebala priznati nadležnost Suda za davanje odgovora na prethodna pitanja u ovom predmetu.

46.

Ovdje još moram ublažiti tu tvrdnju. Takav se zaključak nameće samo pod uvjetom da su odredbe čije se tumačenje traži doista primjenjive u pravnom poretku Unije. Ako to nije tako, ne bi postojao interes Unije za njihovo ujednačeno tumačenje, kao ni nadležnost Suda za davanje tog tumačenja.

47.

No, s jedne strane, članak 26. ECT‑a uspostavlja mehanizam rješavanja sporova između ulagačâ iz jedne ugovorne stranke i ugovorne stranke koji omogućava pokretanje postupka pred arbitražnim sudom. U tom pogledu Sud je u presudi Achmea ( 25 ) presudio da unutar pravnog poretka nije dopušteno pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom uspostavljenim na temelju ugovora o zaštiti i promicanju ulaganja sklopljenog između dviju država članica. U tim mi se okolnostima čini da ta presuda upućuje na to da članak 26. ECT‑a nikada nije primjenjiv unutar pravnog poretka Unije, tako da je Sud nenadležan za tumačenje te odredbe.

48.

Međutim, ECT se ne može u cijelosti izjednačiti s bilateralnim ugovorom o ulaganju (u daljnjem tekstu: BIT), koji je proučen u presudi Achmea i ima određene osobitosti koje je nužno uzeti u obzir kako bi se mogao dati potpun odgovor na pitanje je li mehanizam rješavanja sporova koji on uspostavlja usklađen s pravom Unije. Pozivam stoga Sud da iskoristi ovu priliku kako bi ispitao učinke te presude na primjenjivost članka 26. ECT‑a jer je ta analiza nužna da se utvrdi je li Sud nadležan za davanje odgovora na prethodna pitanja o tumačenju te odredbe.

49.

S druge strane, točno je da u presudi Achmea nije obrađeno općenitije pitanje jesu li s pravom Unije usklađene materijalne odredbe ugovorâ o zaštiti i promicanju ulaganja, kada one trebaju urediti odnose između država članica. Međutim, u toj su presudi postale razvidne poteškoće glede postojanja takvih sporazuma kada se oni primjenjuju u Uniji ( 26 ). Postavlja se pitanje, naime, mogu li se materijalne odredbe istaknuti u sporu između ulagača iz države članice i druge države članice pred njezinim sudovima. Nužno je, dakle, provjeriti mogu li se na tragu presude Achmea materijalne odredbe ECT‑a smatrati neusklađenima s pravom Unije i time neprimjenjivim unutar njezina pravnog poretka.

50.

Takve će provjere omogućiti da se prepozna interes Unije za ujednačeno tumačenje odredaba ECT‑a, kao i odredi nadležnost Suda za davanje odgovora na ova prethodna pitanja.

51.

Pitanje jesu li s pravom Unije usklađeni mehanizmi rješavanja sporova sadržani u konvencijskim instrumentima koji obvezuju države članice Unije nalazi se unazad više godina u središtu žustrih rasprava u pravnoj teoriji ( 27 ) kao i u praksi ( 28 ).

52.

Ta su se pitanja odrazila u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Achmea i koji po potrebi prikazuje sukobljene odnose koje održavaju pravo Unije i arbitražno pravo o ulaganjima ( 29 ).

53.

U presudi Achmea ( 30 ) Sud je presudio da članke 267. i 344. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi odredba iz međunarodnog ugovora sklopljenog između dviju država članica u skladu s kojom ulagatelj iz jedne od tih država članica u slučaju spora o ulaganjima u drugu državu članicu protiv potonje države članice može pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom, čiju je nadležnost ta država članica dužna prihvatiti.

54.

Drugim riječima, Sud je presudio da je s pravom Unije neusklađena klauzula o rješavanju sporova sadržana u BIT‑u sklopljenom između dvije države članice.

55.

U toj presudi Sud je svoje rasuđivanje zasnovao na temeljnim i nespornim načelima prava Unije. Naglasio je, prije svega, da međunarodni sporazum ne može utjecati na nadležnosti utvrđene Ugovorima i prema tome na autonomiju pravosudnog sustava Unije ( 31 ). Podsjetio je na to da je autonomija prava Unije opravdana zbog bitnih značajki Unije i njezina prava koje se odnose, među ostalim, na ustavno ustrojstvo Unije kao i na samu narav tog prava ( 32 ), koje osobito obilježavaju okolnost da je ono autonoman izvor prava, Ugovori, njegova nadređenost i izravan učinak ( 33 ).

56.

Potom je Sud pojasnio da pravo Unije počiva na temeljnoj pretpostavci prema kojoj svaka država članica dijeli sa svim drugim državama članicama i priznaje da i one s njom dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija. Istaknuo je, osim toga, da ta pretpostavka podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja među državama članicama u priznavanju tih vrijednosti i stoga u poštovanju prava Unije koje ih provodi ( 34 ).

57.

Sud je naposljetku podsjetio na to da je, kako bi se zajamčilo očuvanje posebnih značajki i autonomije pravnog poretka Unije, Ugovorima Unije uspostavljen pravosudni sustav namijenjen osiguranju usklađenosti i jedinstva u tumačenju prava Unije ( 35 ). Naveo je, usto, da je zaglavni kamen tog sustava uspostavljen postupkom povodom zahtjeva za prethodnu odluku, predviđenim u članku 267. UFEU‑a, koji ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije, omogućujući tako osiguranje njegove usklađenosti, njegova punog učinka i njegove autonomije kao i u konačnici posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima ( 36 ).

58.

Na temelju tih načela Suda je istaknuo, s jedne strane, da arbitražni sud uspostavljen na temelju odredaba predmetnog BIT‑a tumači ili čak primjenjuje pravo Unije ( 37 ). S druge je strane presudio da se predmetni arbitražni sud nalazi izvan pravosudnog okvira Unije, tako da mehanizam rješavanja sporova uspostavljen BIT‑om može isključiti da se sporovi, iako bi se mogli odnositi na tumačenje ili primjenu prava Unije, rješavaju na način kojim se jamči puna djelotvornost normi Unije ( 38 ).

59.

Sud je istaknuo da je to tako čak i ako je pravom država članica predviđena mogućnost za nacionalne sudove da izvrše nadzor nad arbitražnom odlukom jer je takav nadzor ograničen i može se provesti samo ako je to dopušteno nacionalnim pravom. U tom je smislu u presudi Achmea Sud napravio razliku između mehanizma rješavanja sporova sadržanog u sporazumu koji vezuje dvije države članice i trgovačke arbitraže za koju se upravo smatralo da je u skladu s pravom Unije, ako se temeljne odredbe prava Unije mogu razmatrati u okviru nadzora nad arbitražnim odlukama od strane nacionalnih sudova i ako, prema potrebi, mogu biti predmet zahtjeva za prethodnu odluku ( 39 ).

60.

Naglašavam, naime, da postoji temeljna razlika između tih dvaju mehanizama. Postupak trgovačke arbitraže pretpostavlja da svaka strana izvršava svoju autonomiju. On podrazumijeva sklapanje arbitražnog sporazuma ili istovremeno sa sklapanjem ugovora glede kojeg će se s njime povezani sporovi podvrgnuti arbitraži ili kada spor nastane. Drukčije rečeno, nadležnost suda u trgovačkoj arbitraži uvijek proizlazi iz arbitražnog sporazuma o sporu koji je upravo određen u njemu. Ne može se smatrati da nadležnost takvog arbitražnog suda proizlazi iz sustava pravosudne zaštite koju država dodjeljuje. Ona je prije posljedica autonomije svake strane uključene u trgovinu ( 40 ). Naime, iz te autonomije proizlazi mogućnost strana da sporove odluče riješiti korištenjem trgovačke arbitraže.

61.

S druge strane, mehanizam rješavanja sporova sadržan u međunarodnom sporazumu slijedi drukčiju logiku ( 41 ). U tom slučaju taj je mehanizam opća i stalna ponuda za arbitražu koju će suprotna strana morati prihvatiti ili odbiti. Drukčije rečeno, tim mehanizmom država se odriče mogućnosti da spor između nje i ulagača iz druge države članice, a koji je obuhvaćen područjem primjene tog spora, rješavaju državni sudovi. To odricanje je sustavno jer se može odnositi na sve sporove obuhvaćene područjem primjene tog sporazuma. Time država stvara mehanizam pravosudne zaštite izvan pravosudnog sustava koji je ona uspostavila.

62.

Sud se u presudi Achmea oslonio upravo na taj aspekt mehanizama arbitraže povodom ulaganja predviđenih u sporazumima između država članica: nije, naime, dopušteno da iz pravosudnog sustava Unije države članice mogu, putem međunarodne obveze, sustavno izuzimati niz sporova koji se odnose na tumačenje ili primjenu prava Unije.

63.

U tim okolnostima Sud je presudio da osim načela uzajamnog povjerenja među državama članicama predmetni mehanizam rješavanja sporova može dovesti u pitanje i očuvanje posebne prirode prava uspostavljenog Ugovorima, koje je zajamčeno postupkom povodom zahtjeva za prethodnu odluku, predviđenim člankom 267. UFEU‑a, te stoga nije u skladu s načelom lojalne suradnje ( 42 ). On smatra da iz tog proizlazi da mehanizam rješavanja sporova sadržan u predmetnom BIT‑u, na temelju kojeg bilo koji ulagač iz jedne države članice može pokrenuti postupak protiv druge države članice pred arbitražnim sudom utječe na autonomiju prava Unije ( 43 ).

64.

To je rješenje u konačnici točan izraz autonomije prava Unije ( 44 ) koje je samo zasnovano na postojanju uzajamnog povjerenja među državama članicama koje dijele niz vrijednosti i priznaju da stvarno dijele te vrijednosti. Tako su države članice dužne smatrati, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije, uključujući temeljna prava, među ostalim prava na djelotvoran pravni lijek pred neovisnim sudom, koje je određeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 45 ).

65.

Drukčije rečeno, upravo je zato što je prihvaćeno i priznato u pravnom poretku Unije da države članice poštuju niz vrijednosti i prava, među kojima je vladavina prava i utvrđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, također zajamčeno da su ulagači iz država članica sa sigurnošću dovoljno zaštićeni ( 46 ) u pravnom poretku Unije, tako da nije nužno koristiti se sustavom izvan pravosudnih sustava država članica ( 47 ).

66.

Na važnost tih vrijednosti, osobito vladavine prava, Sud je inače podsjetio u različitim predmetima ( 48 ) ističući ulogu institucija Unije, posebno Komisije, a koje su zadužene da osiguraju njihovo poštovanje.

67.

Tako su presudom Achmea okončane dvojbe glede odnosa između prava Unije i mehanizama rješavanja sporova sadržanih u BIT‑ovima koji su sklopljeni između dvije države članice.

68.

Inače, skoro sve su države članice primile potom na znanje tu odluku izražavajući u različitim izjavama ( 49 ) svoju namjeru odustanka od BIT‑ova koji postoje između država članica. Nakon tih su izjava 23 države članice sklopile 5. svibnja 2020. sporazum o prestanku bilateralnih ugovora o ulaganjima između država članica Unije ( 50 ).

69.

Moram još pojasniti i to da neusklađenost mehanizma arbitraže povodom ulaganja, predviđenog međunarodnim sporazumom, s pravom Unije proizlazi izravno iz načela nadređenosti prava Unije. Iz toga slijedi njegova vremenski neograničena neprimjenjivost u pravnom poretku Unije, tako da se nadležnost arbitražnog suda ne može priznati po toj osnovi.

70.

Presudom Achmea nisu, međutim, uređena sva pitanja o odnosima između arbitraže povodom ulaganja i prava Unije. Konkretno, u tom je predmetu bila riječ o bilateralnom ugovoru čije su stranke bile dvije države članice. ECT je, iako je njime predviđen mehanizam rješavanja sporova sličan onome o kojemu je bila riječ u presudi Achmea jer je dopuštao pokretanje postupka pred arbitražnim sudom, multilateralni ugovor čije su stranke Unija i države članice.

71.

Te su razlike ograničile automatsku primjenu rješenja izvedenog glede BIT‑ova na mehanizam rješavanja sporova koji je predviđen člankom 26. ECT‑a. Uzastopne izjave država članica u tom pogledu dočaravaju upravo razlike koje postoje glede mogućnosti da se doseg presude Achmea proširi na mehanizam rješavanja sporova predviđen ECT‑om ( 51 ) i, još važnije, glede usklađenosti članka 26. ECT‑a s pravom Unije.

72.

Stoga se mora utvrditi može li se rasuđivanje Suda u presudi Achmea primijeniti glede usklađenosti mehanizma rješavanja sporova predviđenog u članku 26. ECT‑a. U tom pogledu francuska, njemačka, španjolska, talijanska, nizozemska i poljska vlada kao i Komisija tvrdile su da takvo rješenje treba prihvatiti i da neusklađenost članka 26. ECT‑a s pravom Unije podrazumijeva njegovu neprimjenjivost u pravnom poretku Unije. Mađarska, finska i švedska vlada su na raspravi branile zamisao da se rješenje izvedeno u presudi Achmea ne može primijeniti na mehanizam rješavanja sporova predviđen člankom 26. ECT‑a.

73.

Mišljenja sam da mehanizam rješavanja sporova predviđen u članku 26. ECT‑a, zbog toga što dopušta pokretanje postupka pred arbitražnim sudom, dovodi zasigurno do rezultata sličnog mehanizmu rješavanja sporova o kojemu je bila riječ u presudi Achmea i koji je smatran neusklađenim s pravom Unije.

74.

Kao prvo, ističem da, kao i mehanizam rješavanja sporova o kojemu je bila riječ u presudi Achmea, članak 26. ECT‑a omogućuje da se arbitražnom sudu za ulaganja podvrgnu sporovi koji se mogu odnositi na tumačenje prava Unije.

75.

Naime, članak 26. stavak 6. ECT‑a predviđa da arbitražni sud odlučuje o spornim pitanjima u skladu s ECT‑om te „važećim pravilima i načelima međunarodnog prava”. No, za razliku od onoga što tvrde finska i švedska vlada te kao što je to Sud presudio u presudi Achmea ( 52 ), uzimajući u obzir narav i obilježja prava Unije, treba smatrati da je to pravo istodobno dio prava koje je na snazi u svakoj državi članici i da proizlazi iz međunarodnog sporazuma između država članica. Po toj osnovi arbitražni sud uspostavljen u skladu s člankom 26. ECT‑a, ovisno o slučaju, tumači ili čak primjenjuje pravo Unije.

76.

Kao drugo, mišljenja sam da se arbitražni sud uspostavljen u skladu s člankom 26. ECT‑a, čak i u sporu koji ulagač iz jedne države članice pokrene protiv druge države članice, nalazi izvan pravosudnog sustava Unije ( 53 ).

77.

Naime, taj arbitražni sud nije element pravosudnog sustava država članica i upravo to odstupanje opravdava postojanje takvog mehanizma rješavanja sporova. On nije niti sud koji je zajednički većem broju država članica jer nije uopće povezan s pravosudnim sustavima država članica.

78.

U tim okolnostima arbitražni sud uspostavljen u skladu s člankom 26. ECT‑a ne može se smatrati „sudom države članice” u smislu članka 267. UFEU‑a i nije ovlašten Sudu uputiti prethodno pitanje. Na odluke takvog suda ne primjenjuju se, dakle, mehanizmi kojima se stvarno može osigurati puna djelotvornost normi Unije ( 54 ).

79.

Iz toga proizlazi da, kao i mehanizam rješavanja sporova za koji je u presudi Achmea presuđeno da nije u skladu s pravom Unije, članak 26. ECT‑a, zbog toga što omogućuje pokretanje postupka pred arbitražnim sudom, utječe, prema mojem mišljenju, na autonomiju prava Unije te je zbog toga također neusklađen s pravom Unije.

80.

Takav zaključak ne dovode u pitanje ni ECT‑ove osobitosti koje su navele na sumnju o primjeni presude Achmea na mehanizam rješavanja sporova koji je njime predviđen ni novija sudska praksa Suda koju su na raspravi istaknule, među ostalim, mađarska, finska i švedska vlada.

81.

Točno je da je, za razliku od BIT‑a poput onoga o kojemu je bila riječ u presudi Achmea, sama Unija stranka ECT‑a i stoga je vezana njime. Usto ističem da je u toj presudi Sud izričito naglasio da je mehanizam rješavanja sporova predviđen ugovorom „koji nije sklopila Unija, nego države članice” ( 55 ). Podrazumijeva li to nužno da se isto rješenje ne bi moglo primijeniti glede međunarodnog sporazuma koji su sklopile države članice i Unija? Ne vjerujem u to.

82.

U tom pogledu ističem da je nesporno da međunarodni sporazum koji predviđa osnivanje suda zaduženog za tumačenje njegovih odredaba i čije odluke obvezuju institucije, uključujući Sud, načelno nije nespojiv s pravom Unije. Naime, nadležnost Unije u području vanjskih odnosa i njezina ovlast za sklapanje međunarodnih sporazuma nužno sadržava mogućnost podvrgavanja odlukama suda osnovanog ili određenog na temelju takvih sporazuma u pogledu tumačenja i primjene njihovih odredaba ( 56 ).

83.

No takva se mogućnost može prihvatiti samo pod uvjetom da se poštuju autonomija Unije i njezin pravni poredak ( 57 ). Međutim, kao što sam to već naveo u točkama 78. i 79. ovog mišljenja, mehanizam rješavanja sporova predviđen u članku 26. ECT‑a utječe upravo na autonomiju prava Unije jer omogućava korištenje arbitražom. U tim okolnostima činjenica da je Unija također stranka ECT‑a ne može utjecati na to utvrđenje.

84.

Naposljetku, mađarska, finska i švedska vlada istaknule su na raspravi da je mišljenjem 1/17 (Sporazum CETA EU‑Kanada) ( 58 ) uveden novi analitički okvir za mehanizme rješavanja sporova izvan pravosudnog sustava Unije. Takav mehanizam ne bi bio sam za sebe neusklađen s pravom Unije pod uvjetom da ne dopušta da sud izvan pravosudnog poretka Unije tumači ili primjenjuje odredbe prava Unije i da učinak pravorijeka koje taj sud donese ne može biti sprečavanje institucija Unije da funkcioniraju u skladu s njezinim ustavnim okvirom.

85.

No takva argumentacija nije uvjerljiva. S jedne strane i kao što je izloženo u točkama 74. i 75. ovog mišljenja, smatram da članak 26. ECT‑a upravo dopušta da arbitražni sud izvan pravosudnog sustava Unije tumači ili primjenjuje odredbe prava Unije. Članak 26. ECT‑a razlikuje se, usto, od mehanizma rješavanja sporova predviđenog Sveobuhvatnim gospodarskim i trgovinskim sporazumom između Kanade, s jedne strane, i Europske unije i njezinih država članica, s druge strane (u daljnjem tekstu: CETA), po tome što ovaj potonji predviđa izričitu rezervu glede tumačenja prava Unije ( 59 ), dok takva rezerva ne postoji na temelju članka 26. ECT‑a.

86.

S druge strane i nadasve, ističem da u mišljenju 1/17 (Sporazum CETA EU‑Kanada) ( 60 ) rasuđivanje Suda u pogledu mehanizma rješavanja sporova sadržanog u CETA‑i ne može uopće utjecati na analizu članka 26. ECT‑a. Kao što je to Sud istaknuo u tom mišljenju, pitanje usklađenosti osnivanja ili održavanja suda za ulaganje ugovorom, koji međusobno obvezuje države članice, s pravom Unije razlikuje se od pitanja usklađenosti s tim pravom osnivanja takvog suda sporazumom između Unije i trećih država ( 61 ). Argumentacija mađarske, finske i švedske vlade mogla bi se, dakle, prihvatiti samo da ECT uređuje jedino odnose između Unije i trećih država.

87.

Naime, dok su države članice dužne poštovati načelo uzajamnog povjerenja, takvo se načelo uopće ne primjenjuje u odnosima između Unije i trećih država. Konkretnije, odnosi s trećim državama ne zasnivaju se na temeljnoj pretpostavci da svaka država članica dijeli sa svim drugim državama članicama i da priznaje da one s njom dijele niz zajedničkih vrijednosti i da, dakle, poštuju pravo Unije koje ih provodi. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik Y. Bot, u okviru sporazuma s trećim državama svaka od ugovornih stranaka nema nužno povjerenje u pravosudni sustav druge stranke za osiguranje poštovanja pravila sadržanih u sporazumu ( 62 ). Nepostojanje uzajamnog povjerenja, kako postoji unutar Unije, upravo je razlog zbog kojeg se ugovorne stranke odluče dogovoriti o neutralnom mehanizmu rješavanja sporova ( 63 ). Takav mehanizam, nepovezan s obje stranke, omogućava da se osigura povjerenje ugovornih stranaka glede primjene sporazuma, pri čemu se to povjerenje ne može poistovjetiti s uzajamnim povjerenjem na kojem su ustrojeni odnosi unutar pravnog poretka Unije.

88.

U tim okolnostima mišljenje 1/17 (Sporazum CETA EU‑Kanada) ( 64 ) nema utjecaja na analizu – u vezi s načelima utvrđenima u presudi Achmea – glede mehanizma rješavanja sporova predviđenog u članku 26. ECT‑a, s obzirom na to da omogućuje pokretanje postupka pred arbitražnim sudom, jer taj sporazum uređuje odnose između država članica.

89.

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je, prema mojem mišljenju, mehanizam rješavanja sporova predviđen u članku 26. ECT‑a neusklađen s pravom Unije jer omogućuje arbitražnom sudu koji se nalazi izvan pravosudnog sustava Unije da povodom spora između ulagača iz jedne države članice i druge države članice tumači ili primjenjuje pravo Unije i time dovede u pitanje načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama i očuvanje posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima te istovremeno utječe na autonomiju prava Unije. U toj mjeri članak 26. ECT‑a ne treba, dakle, primjenjivati unutar pravnog poretka Unije.

90.

S obzirom na to, nemogućnost ulagača iz jedne države članice da se koristi arbitražom u sporu između njega i druge države članice ne znači da se članak 26. ECT‑a nikada ne primjenjuje unutar pravnog poretka Unije. Ulagači iz jedne države članice mogli bi uvijek, u načelu, tužiti drugu državu članicu pred njezinim sudovima s obzirom na spor iz te odredbe ( 65 ). Takva mogućnost ovisi, međutim, o tome mogu li se takvi zahtjevi temeljiti na materijalnim odredbama ECT‑a i, dakle, jesu li one primjenjive u pravnom poretku Unije. Sada ću ispitati to pitanje.

91.

Članak 1. točka 6. ECT‑a određuje pojam „ulaganja”, kako se koristi u odredbama ECT‑a, i nalazi se u prvom dijelu ECT‑a, naslovljenom „Definicije i svrha”. Ta je odredba, dakle, dio uvodnih odredaba ECT‑a kojima se općenitije nastoji utvrditi područje primjene i svrha propisa, kao i definirati pojmove koji se koriste u njegovim odredbama.

92.

Drukčije rečeno, zbog toga što određuje materijalno područje primjene ECT‑a, članak 1. točka 6. ECT‑a također dovodi do primjene materijalnih zaštitnih odredaba ECT‑a.

93.

U tim okolnostima primjenjivost te odredbe u pravnom poretku Unije ovisi zapravo o tome jesu li same materijalne norme, koje ona provodi, primjenjive u pravom poretku Unije, tako da se ulagači iz jedne države članice mogu na njih pozvati povodom tužbe protiv države članice pred sudovima te države.

94.

Iako to pitanje nije uređeno presudom Achmea, u njoj je, s druge strane, otkriveno postojanje određenih dvojbi glede mogućnosti da se unutar Unije primjenjuju materijalne odredbe ugovora o promicanju i zaštiti ulaganja općenito i konkretno ECT‑a ( 66 ).

95.

Ne vjerujem, međutim, da je u okviru ovog predmeta moguće i isključivo teoretski nedvojbeno odgovoriti na to pitanje. To bi pretpostavljalo, naime, provedbu iscrpne analize in abstracto svih preklapanja koja mogu postojati između prava Unije i ECT‑a ( 67 ). No ne čini mi se smislenim provesti takvu analizu u stadiju proučavanja nadležnosti Suda za davanje odgovora na prethodna pitanja i u kontekstu ovog predmeta. Treba također naglasiti da to pitanje nije raspravljeno između stranaka ( 68 ).

96.

Usto naglašavam da su u ovom predmetu jedino talijanska vlada i Komisija iznijele sažeto formulirani argument o neusklađenosti materijalnih odredaba ECT‑a s pravom Unije, uz obrazloženje da su pravom Unije predviđeni instrumenti za zaštitu ulaganja istovrijedni ECT‑ovim instrumentima za zaštitu ulaganja. No na prvi pogled nisu mi jasno vidljivi razlozi zbog kojih bi ta istovrijednost zaštite podrazumijevala sama po sebi neusklađenost s pravom Unije.

97.

U tim okolnostima mislim da se neusklađenost materijalnih odredaba ECT‑a, uključujući članak 1. točku 6. ECT‑a, s pravom Unije ne može u ovom stadiju i sa sigurnošću niti isključiti niti prihvatiti. Prema tome, valja pretpostaviti da se te odredbe mogu primijeniti unutar pravnog poretka Unije.

98.

Članak 26. ECT‑a nije, prema mojem mišljenju, usklađen s pravom Unije jer predviđa pokretanje postupka pred arbitražnim sudom, tako da se takav mehanizam rješavanja sporova ne može primijeniti unutar pravnog poretka Unije.

99.

Budući da se u ovom stadiju ne može isključiti da se materijalne odredbe ECT‑a, uključujući članak 1. točku 6. ECT‑a, mogu primjenjivati u pravnom poretku Unije, mora se također pretpostaviti da se ulagači iz jedne države članice mogu pozivati na te odredbe povodom spora iz članka 26. ECT‑a protiv druge države članice pred sudovima ove potonje. U tim se okolnostima i za članak 1. točku 6. i za članak 26. ECT‑a mora smatrati da ih je moguće primijeniti unutar pravnog poretka Unije.

100.

Iz toga proizlazi da postoji konkretan interes Unije da se te odredbe ujednačeno tumače, tako da bi Sud morao biti nadležan za davanje odgovora na sva prethodna pitanja.

101.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji saznati, u biti, treba li članak 1. točku 6. ECT‑a tumačiti na način da tražbina koja proizlazi iz ugovora o prodaji električne energije koja nije uključivala ulog ulagača u državu domaćina može predstavljati ulaganje.

102.

Na raspravi je Komstroy tvrdio da je pojam „ulaganje” definiran ECT‑om i da je ta definicija dostatna sama za sebe, iako je potkrijepljena netaksativnim popisom primjera imovine koja čini ulaganje u smislu ECT‑a. To je društvo također istaknulo da je vlastiti smisao pojmova iz članka 1. točke 6. ECT‑a jasan, tako da ih nije nužno protumačiti niti uputiti na kriterije izvan dane definicije. Naposljetku, Komstroy tvrdi da sam članak 1. točka 6. ECT‑a predviđa da se ugovorna tražbina može smatrati ulaganjem jer se u članku 1. točki 6. podtočkama (c) i (f) ECT‑a spominju „novčane tražbine” i „svako pravo dodijeljeno ugovorom”.

103.

Republika Moldova, španjolska, nizozemska i poljska vlada kao i Komisija ističu da tražbina koja proizlazi iz ugovora o prodaji ne može biti ulaganje u smislu članka 1. točke 6. ECT‑a. Tvrde da iako je člankom 1. točkom 6. podtočkom (c) ECT‑a predviđeno da je novčana tražbina ulaganje, to je samo pod uvjetom da je ta tražbina „povezan[a] s ulaganjem”. No tražbina koja proizlazi iz ugovora o prodaji ne može se smatrati „povezanom s ulaganjem”. Republika Moldova naglašava, usto, da valja uputiti na uobičajeni smisao pojma „ulaganje” koji pretpostavlja ulog u kapitalu kojeg nema u slučaju ugovorne tražbine. Naposljetku, Republika Moldova i Komisija naglašavaju važnost razlikovanja između onoga što spada u trgovinu i onoga što spada u ulaganje jer su samo ulaganja zaštićena dijelom III. ECT‑a.

104.

Članak 1. točka 6. ECT‑a definira ulaganje kao „svaku vrstu imovine, koju neposredno ili posredno posjeduje ili nadzire ulagač”. Time ECT daje nepreciznu definiciju koja se na prvi pogled čini ograničenom samo predmetom djelatnosti s kojom je to ulaganje povezano. U toj se odredbi dalje navodi da ulaganje u smislu ECT‑a treba povezati s gospodarskom djelatnošću u energetskom sektoru.

105.

Ta je definicija dopunjena netaksativnim popisom konkretnih primjera za ulaganja u smislu te odredbe. Iz toga proizlazi, kao što to Komstroy ističe, da kada je predmetna imovina jasno obuhvaćena jednim od ulaganja izričito navedenih u članku 1. točki 6. ECT‑a, načelno nije potrebno protumačiti tu odredbu ( 69 ).

106.

Glede ugovornih tražbina, one mogu potpasti pod definiciju iz članka 1. točke 6. ECT‑a kako na temelju članka 1. točke 6. podtočke (c) tako i na temelju članka 1. točke 6. podtočke (f) ECT‑a. Navedene su, naime, „novčane tražbine […] na temelju ugovora koji imaju gospodarsku vrijednost i povezani su s ulaganjem” ( 70 ), kao i „svako pravo dodijeljeno […] ugovorom […] za obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru” ( 71 ).

107.

Ističem, međutim, da iako te dvije odredbe daju primjere za ulaganja u smislu ECT‑a, one također određuju dodatne uvjete za kvalifikaciju ulaganja. S jedne strane, člankom 1. točkom 6. podtočkom (c) ECT‑a predviđeno je da je novčana tražbina ulaganje pod uvjetom da proizlazi iz ugovora koji je sam povezan s ulaganjem. S druge strane, članak 1. točka 6. podtočka (f) ECT‑a predviđa da je pravo dodijeljeno ugovorom ulaganje, pod uvjetom da je dodijeljeno za obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom području. Drukčije rečeno, tražbina koja proizlazi iz ugovora nije automatski ulaganje u smislu ECT‑a jer su tekstom određena neka ograničenja.

108.

No dodavanje tih uvjeta otežava, ako ne i onemogućava nedvosmisleno povezivanje bilo koje ugovorne tražbine s jednim ili drugim oblikom ulaganja u smislu članka 1. točke 6. ECT‑a. Naime, ugovorna tražbina, osobito kada proizlazi iz ugovora o prodaji električne energije, ne može se nedvojbeno obuhvatiti člankom 1. točkom 6. podtočkom (c) ili (f) ECT‑a a da prethodno nije utvrđeno ono što zahtijevaju dodatni uvjeti navedeni u tim odredbama.

109.

Te dvije odredbe valja dakle, u skladu s člankom 31. stavkom 1. Bečke konvencije ( 72 ), protumačiti „u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”.

110.

Glede članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a, koji predviđa da tražbina mora proizlaziti iz ugovora povezanog s ulaganjem, ističem da je on donekle dvosmislen. Naime, novčane tražbine koje se mogu smatrati ulaganjem ta odredba definira tako što upućuje na pojam ulaganja. Drugim riječima, pojam ulaganja istovremeno je definirani pojam i pojam korišten da ga se definira. Članak 1. točka 6. podtočka (c) ECT‑a je u tom smislu cirkularan ( 73 ).

111.

U tim okolnostima i kako bi se prekinula ta cirkularnost, pojam „ulaganje” iz članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a može se razumjeti samo u smislu različitom od onog koji upravo proizlazi iz te odredbe. Kao što to ističe poljska vlada, novčana tražbina je ulaganje samo ako nastane na temelju ugovora koji je sam povezan s drugim ulaganjem u smislu ECT‑a koje nije obuhvaćeno područjem primjene članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a.

112.

No nijedno od drugih ulaganja iz članka 1. točke 6. ECT‑a ne može se shvatiti na način da obuhvaća isporuku električne energije koja je predmet ugovora iz kojeg proizlazi razmatrana novčana tražbina. Nijedan od stavaka te odredbe ne odnosi se na običan trgovački posao ( 74 ). Dakle, iz doslovnog tumačenja članka 1. točke 6. ECT‑a slijedi da tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije i koja nije uključivala nikakav ulog nije novčana tražbina na temelju ugovora koji ima gospodarsku vrijednost i povezan je s ulaganjem.

113.

Doslovno tumačenje članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a potom potvrđuje korištenje u uobičajenom smislu pojma „ulaganje” spomenutog u toj odredbi ( 75 ).

114.

Kao što to ističu Republika Moldova i Komisija, u svakodnevnom govoru taj pojam općenito označava posao koji se sastoji od financijskog uloga u određenom trajanju koji uključuje rizik ( 76 ).

115.

Osim toga, u istom se smislu u arbitražnoj sudskoj praksi postupno utvrđivala objektivna definicija pojma „ulaganje” u skladu s kojom ulaganje pretpostavlja ispunjavanje triju elemenata: ulog ulagača, određeno trajanje provedbe i sudjelovanje u rizicima posla ( 77 ).

116.

Iako je ta definicija razvijena u odnosu na pojam „ulaganje” u Konvenciji o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država, potpisanoj u Washingtonu 18. ožujka 1965., čini mi se da ona ipak udovoljava bitnim elementima onoga što može biti ulaganje te se u tom smislu često navodi u pravnoj teoriji kada treba predložiti opću definiciju tog pojma ( 78 ).

117.

Prema tom značenju pojma „ulaganje”, novčana tražbina je, dakle, ulaganje u smislu članka 1. točke 6. ECT‑a, pod uvjetom da je nastala iz ugovora koji je uključivao ulog pretpostavljenog ulagača i očekivanje dobiti koja nije zajamčena. To značenje pojma „ulaganje”, kako je određeno u članku 1. točki 6. podtočki (c) ECT‑a, nalazi se, usto, i u arbitražnoj sudskoj praksi ( 79 ) i u pravnoj teoriji ( 80 ).

118.

No ugovor o isporuci električne energije je običan trgovački posao koji se ne može obuhvatiti pojmom „ulaganje” jer ne uključuje ni ulog ( 81 ) ni očekivanje prihoda koji ovise o ulogu. Stoga mislim da tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije nije povezana s ulaganjem i ne ispunjava uvjet utvrđen u članku 1. točki 6. podtočki (c) ECT‑a.

119.

Naposljetku, takvo tumačenje pojma „ulaganje” u smislu članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a podupire logička analiza cijelog ECT‑a i uspostavljenog sustava za zaštitu ulaganja. Kao što Komisija to naglašava, ECT razlikuje pravila o trgovini koja se nalaze u njegovu dijelu II. od pravila o promicanju i zaštiti ulaganja koja se nalaze u dijelu III. Običan trgovački posao ne može se, dakle, kao takav izjednačiti s ulaganjem a da se ne liši svakog smisla razlika koja postoji između onoga što spada u trgovinu i onoga što spada u ulaganje i što po toj osnovi zahtijeva posebnu zaštitu ( 82 ).

120.

Pojam „ulaganje” u smislu članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a ne može se, dakle, pomiješati s običnom trgovačkom djelatnošću tako da se pod njega ne može podvesti tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije koji ne uključuje ulog i očekivanje dobiti koja ovisi o tom ulogu.

121.

Članak 1. točka 6. podtočka (f) ECT‑a odnosi se na „svako pravo dodijeljeno […] ugovorom […] za obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru”. Podsjećam u tom pogledu na to da članak 1. točka 6. ECT‑a već općenito predviđa da ulaganje u smislu ECT‑a treba biti povezano s gospodarskom djelatnošću u energetskom sektoru. Tako se uvjet određen člankom 1. točkom 6. podtočkom (f) ECT‑a ne može shvatiti na isti način jer bi inače takvo pojašnjenje izgubilo sav svoj smisao.

122.

Članak 1. točka 6. podtočka (f) ECT‑a ne odnosi se, dakle, na svako ugovorno pravo u vezi s gospodarskom djelatnošću u energetskom sektoru, nego određuje dodatni uvjet kako bi se ugovorno pravo moglo smatrati zaštićenim ulaganjem u smislu ECT‑a. To proizlazi iz same formulacije te odredbe. Tako upotreba izraza „za obavljanje” upućuje na to da je predmetno ugovorno pravo moralo biti dodijeljeno u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru ( 83 ). Ugovorno pravo mora omogućiti obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru koju korisnik ne bi mogao obavljati bez tog prava. Drukčije rečeno, ugovornim se pravom mora odobriti obavljanje te djelatnosti i stvoriti uvjeti za to obavljanje ( 84 ).

123.

No iako ugovorna tražbina jest pravo dodijeljeno ugovorom, ne može se, međutim, smatrati da se njome odobrava obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru kada je stečena nakon svojeg nastanka pri izvornom ovlašteniku. U tim okolnostima tražbina ne daje svojem ovlašteniku pravo na obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru, nego samo pravo potraživati isplatu na temelju njega.

124.

Usto, čak i ako bi se njega, to jest ugovor o isporuci električne energije, trebalo smatrati osnovom za tražbinu, a što nije slučaj, mislim da bi se postigao isti rezultat. Iako se ugovorom o prodaji električne energije između dvaju društava omogućuje jednom od njih isporuka električne energije drugom, tim se ugovorom ne dopušta, naprotiv, obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru. Društvo koje isporučuje električnu energiju je, naime, već u mogućnosti isporučiti predmetnu električnu energiju svojem suugovaratelju, tako da ugovor ni u kojem slučaju ne sadržava odobrenje za ili pravo na obavljanje gospodarske djelatnosti u energetskom sektoru u zemlji domaćinu.

125.

Takva tražbina nije, dakle, prema mojem mišljenju obuhvaćena člankom 1. točkom 6. podtočkom (f) ECT‑a.

126.

Iz prethodno navedenog proizlazi da se ni članak 1. točka 6. podtočka (c) ni članak 1. točka 6. podtočka (f) ECT‑a ne mogu tumačiti na način da tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije i koja nije uključivala nikakav ulog jest ulaganje u smislu tih odredbi.

127.

Činjenica je da članak 1. točka 6. ECT‑a predviđa i opću, doduše nejasnu, definiciju pojma „ulaganje” i da popis ulaganja iznesen u njoj nije taksativan. Mogla bi se, dakle, braniti zamisao da bi tražbina koja nije obuhvaćena člankom 1. točkom 6. podtočkama (c) ili (f) ECT‑a ipak mogla biti ulaganje u smislu članka 1. točke 6. ECT‑a jer je ona „imovin[a], koju neposredno ili posredno posjeduje ili nadzire ulagač”.

128.

Takva argumentacija nije uvjerljiva. Kao što sam to naglasio ( 85 ), ugovorne tražbine jedina su imovina za koje članak 1. točka 6. ECT‑a predviđa izričita ograničenja za njihovo prihvaćanje kao ulaganja. Dakle, na opću definiciju pojma „ulaganje” ne može se upućivati samo s ciljem da se izbjegnu ograničenja koja su ipak predviđena u članku 1. točki 6. podtočkama (c) i (f) ECT‑a jer bi se inače zanijekalo postojanje tih preciznih odredaba i izvelo tumačenje contra legem pojma „ulaganje” u smislu ECT‑a.

129.

Prema tome, predlažem na prvo prethodno pitanje odgovoriti da članak 1. točku 6. ECT‑a treba tumačiti na način da tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije koji nije uključivao nikakav ulog nije ulaganje u smislu te odredbe.

130.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji saznati, u biti, treba li članak 26. stavak 1. ECT‑a tumačiti na način da je ulaganje to da poduzeće iz ugovorne stranke stekne tražbinu, nastalu pri gospodarskom subjektu iz države koja nije stranka ECT‑a.

131.

Podsjećam u tom pogledu da predmetna tražbina proizlazi iz ugovornog odnosa između društava Moldtranselectro i Derimen, pri čemu je ovo potonje društvo registrirano na Britanskim Djevičanskim Otocima, to jest u državi koja nije stranka ECT‑a.

132.

Članak 26. stavak 1. ECT‑a omogućuje rješavanje sporova između ugovorne stranke i ulagača iz druge ugovorne stranke kada se spor odnosi na ulaganje koje je taj ulagač izvršio. Sud koji je uputio zahtjev dvoji glede mogućnosti da osnova za tražbinu, kada je ta tražbina izvorno nastala pri gospodarskom subjektu iz države koja nije stranka ECT‑a, utječe na njezinu kvalifikaciju kao „ulaganja” u smislu članka 26. stavka 1. ECT‑a, koji određuje da je takvo ulaganje morao izvršiti ulagač iz ugovorne stranke.

133.

Na početku ističem da, uzimajući u obzir moj prijedlog odgovora na prvo pitanje, nije nužno odgovoriti na drugo pitanje s obzirom na to da zbog niječnog odgovora na prvo pitanje nije nužno utvrditi ima li osnova za tražbinu utjecaja na priznanje iste kao ulaganja koje je izvršio ulagač iz ugovorne stranke u smislu članka 26. stavka 1. ECT‑a.

134.

Svejedno ću radi iscrpnosti ispitati drugo prethodno pitanje za slučaj da se Sud ne složi s mojom analizom prvog pitanja, pri čemu ću pretpostaviti da takva tražbina može biti ulaganje u smislu članka 1. točke 6. ECT‑a.

135.

Kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev i kako to naglašava Republika Moldova, radi utvrđivanja je li ulaganje „izvršio ulagač iz ugovorne stranke” valja uputiti na članak 1. točku 8. ECT‑a koja definira izraze „izvršavati ulaganje”. Tom je odredbom predviđeno, među ostalim, da se ulaganje može izvršiti stjecanjem svih ili dijela postojećih ulaganja. Njome se, naprotiv, ne uvjetuje da je predmetno postojeće ulaganje izvorno nastalo u državi stranci ECT‑a.

136.

Republika Moldova tvrdi, međutim, da takav uvjet postoji. Ona smatra da izraz „postojeće ulaganje” treba razumjeti u skladu s definicijom „ulaganja” iz članka 1. točke 6. ECT‑a, koja predviđa da ulaganje mora „neposredno ili posredno posjed[ovati] ili nadzir[ati] ulagač”. No ona ističe da članak 1. točka 7. ECT‑a definira pojam „ulagač” kao „trgovačko društvo ili drugu organizaciju organiziranu u skladu sa zakonodavstvom važećim u [jednoj] ugovornoj stranci”. Tako ona tvrdi da zato što je gospodarski subjekt, izvorni ovlaštenik predmetne tražbine, subjekt iz države koja nije stranka ECT‑a, on se ne može smatrati ulagačem u smislu članka 1. točke 7. ECT‑a, tako da predmetna tražbina ne može biti „postojeće ulaganje” koje je izvršilo društvo iz jedne ugovorne stranke u smislu članka 1. točke 8. i članka 26. stavka 1. ECT‑a.

137.

Takva argumentacija nije uvjerljiva. Iako treba odobriti rasuđivanje Republike Moldove o nužnosti upućivanja na članak 1. točke 6. do 8. ECT‑a radi definiranja onoga što obuhvaća izraz „ulaganje koje je izvršio”, zaključak do kojeg je ona došla polazi, međutim, od djelomičnog tumačenja tih članaka.

138.

Ne samo da, kao što sam to istaknuo ( 86 ), članak 1. točka 8. ECT‑a ne određuje nikakav uvjet u vezi sa zemljopisnim podrijetlom postojećeg ulaganja, nego i proučene odredbe izričito predviđaju da takvo ulaganje može nastati pri gospodarskom subjektu iz države koja nije stranka ECT‑a. Naime, članak 1. točka 7. ECT definira pojam „ulagač” i glede ugovornih stranaka i glede trećih država. Stoga je jasno priznato da ulagač može potjecati iz države koja nije stranka ECT‑a a da to ipak ne znači da ulaganja koja on izvrši nisu postojeća ulaganja u smislu ECT‑a ( 87 ).

139.

U tim okolnostima činjenica da je tražbina nastala pri gospodarskom subjektu iz države koja nije stranka ECT‑a nema nikakvog utjecaja na njezinu kvalifikaciju kao „postojećeg ulaganja” jer se u skladu s ECT‑om taj subjekt također mora smatrati ulagačem.

140.

Iz toga proizlazi da to da subjekt iz ugovorne stranke stekne tražbinu, nastalu pri gospodarskom subjektu iz države koja nije stranka ECT‑a, treba smatrati stjecanjem postojećeg ulaganja i, prema tome, ulaganjem koje je izvršio ulagač iz ugovorne stranke u smislu ECT‑a.

141.

Republika Moldova, Komstroy i Komisija su, međutim, izrazili suzdržanost glede mogućnosti zlouporabe prava u tim okolnostima. Naime, ne može se isključiti da ulaganje koje je izvršio subjekt iz države koja nije stranka ECT‑a ulagač iz ugovorne stranke stekne samo s ciljem da se koristi zaštitom dodijeljenom na temelju ECT‑a, osobito radi provedbe članka 26. stavka 1. ECT‑a kako bi podnio tužbu protiv ugovorne stranke koju se inače ne bi moglo tužiti.

142.

Iako je točno da takva mogućnost postoji, ona ne može, međutim, biti dovoljna da iz prava na zaštitu ulaganja koja se dodjeljuje korištenjem rješavanja sporova automatski isključi ulaganje stečeno od subjekta iz države koja nije stranka ECT‑a. Ne samo da mi se takvo tumačenje ne čini usklađenim s prethodno proučenim odredbama ECT‑a, nego bi ono značilo i to da nijedno ulaganje stečeno od stranog ulagača nikada ne bi bilo zaštićeno na temelju ECT‑a.

143.

U tim se okolnostima postojanje zlouporabe prava može uzeti u obzir samo na kazuistički način i ne može opravdati načelo prema kojem ulaganje, koje ulagač iz ugovorne stranke stekne od ulagača iz države koja nije stranka ECT‑a, ne treba smatrati ulaganjem koje je prvi izvršio u smislu članka 26. stavka 1. ECT‑a. Stoga će biti na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri razloge kojima se Komstroy vodio prilikom stjecanja predmetne tražbine kako bi utvrdio je li to stjecanje imalo samo za cilj podnošenje tužbe protiv Republike Moldove na temelju ECT‑a.

144.

Prema tome, u slučaju da se Sud ne složi s mojom analizom prvog prethodnog pitanja, predlažem na drugo prethodno pitanje odgovoriti da članak 26. stavak 1. ECT‑a treba tumačiti na način da stjecanje tražbine nastale pri ulagaču iz države koja nije stranka ECT‑a jest ulaganje u smislu te odredbe, osim ako je takvo stjecanje imalo samo za cilj korištenje zaštitom dodijeljenom na temelju odredaba ECT‑a, a osobito omogućavanje podnošenja tužbe pred arbitražnim sudom protiv ugovorne stranke, a što će biti na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

145.

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji saznati, u biti, treba li članak 26. stavak 1. ECT‑a tumačiti na način da tražbina koja pripada ulagaču na temelju ugovora o prodaji električne energije isporučene na granici države domaćina može predstavljati ulaganje izvršeno na području druge ugovorne stranke ako ulagač na državnom području te države ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost.

146.

I ovdje ističem da je treće pitanje podredno. Naime, ako se na prvo prethodno pitanje odgovori na način da tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije nije ulaganje, nije potrebno utvrditi je li ta tražbina izvršena na području druge ugovorne strane.

147.

Radi iscrpnosti ipak ću odgovoriti na treće prethodno pitanje za slučaj da se Sud ne složi s mojom analizom prvog i drugog pitanja, pri čemu ću pretpostaviti da je tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije ulaganje u smislu ECT‑a, a što nije točno.

148.

Republika Moldova, koju u tom smislu podupiru španjolska vlada i Komisija, ističe da na njezinu državnom području nije izvršeno nikakvo ulaganje jer se električna energija isporučena na temelju ugovora iz kojeg tražbina proizlazi isporučivala samo do granice između Ukrajine i Moldove, s ukrajinske strane.

149.

Takva argumentacija polazi od tumačenja članka 1. točke 6. podtočke (c) ECT‑a kojom je predviđeno da je novčana tražbina ulaganje ako je nastala na temelju ugovora koji je sam povezan s ulaganjem. Čini mi se, međutim, da se njome zanemaruje jedan bitan element. Naime, iako je ispitivanje ulaganja s kojim bi bio povezan ugovor iz kojeg proizlazi predmetna tražbina relevantno za kvalificiranje tražbine kao „ulaganja”, jednom kada se taj element utvrdi dotično je ulaganje samo tražbina, pri čemu kasnije nije potrebno ponovno uputiti na povezano ulaganje.

150.

Ulaganje koje je predmet spora i mora se zbog toga ispitati s obzirom na članak 26. stavak 1. ECT‑a nije, dakle, isporuka električne energije predviđena ugovorom iz kojeg tražbina proizlazi, nego baš sama tražbina. Mora se, stoga, samo utvrditi može li se stjecanje takve tražbine smatrati ulaganjem na području Moldove, pri čemu nije potrebno odrediti je li ugovor na temelju kojeg je ta tražbina nastala povezan s ulaganjem koje je samo izvršeno na tom području.

151.

Nositelj predmetnog ulaganja, to jest ovlaštenik tražbine, u konkretnom je slučaju ukrajinski ulagač u odnosu na društvo sa sjedištem u Moldovi. Članak 1. točka 10. ECT‑a definira pojam „područje” samo kao „državno područje pod njezinim suverenitetom”. Iz toga proizlazi da se tražbina prema društvu sa sjedištem na moldovskom državnom području može smatrati ulaganjem izvršenim na području te ugovorne stranke, pri čemu je mjesto boravka dužnika tražbine dovoljno za dokaz o njemu.

152.

U svakom bi slučaju isti rezultat bio postignut da se prihvati argument Republike Moldove, prema kojem je nužno provjeriti također područje u kojem je izvršeno ulaganje s kojim je povezan ugovor iz kojeg tražbina proizlazi.

153.

Formalno, električna energija isporučuje se zapravo do granice s Moldovom. Međutim, i ako se ne zauzme prekomjerno formalističko rješenje, činjenica je da se električna energija in fine unosi u moldovsku mrežu i da je ta okolnost podatak bitan za problem. Činjenica da ju je isporučio subjekt s jedne ili druge strane granice ne može utjecati na taj ishod ( 88 ). U stvarnosti, električna energija uvijek je namijenjena distribuciji na moldovskom državnom području i, dakle, na području te ugovorne stranke ( 89 ).

154.

Prema tome, u slučaju da se Sud ne složi s mojom analizom prvog i drugog prethodnog pitanja, predlažem na treće prethodno pitanje odgovoriti da članak 26. stavak 1. ECT‑a treba tumačiti na način da je tražbina, koju ulagač iz jedne ugovorne stranke ima prema subjektu iz druge ugovorne stranke, ulaganje koje je prvi ostvario na području potonjeg.

155.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja, koja je uputio cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska), odgovori kako slijedi:

Članak 1. točku 6. Ugovora o Energetskoj povelji, potpisanog u Lisabonu 17. prosinca 1994. i odobrenog u ime Europske unije Odlukom Vijeća i Komisije 98/181/EZ, EZUČ, Euratom od 23. rujna 1997. o sklapanju, od strane Europskih zajednica, Ugovora o Energetskoj povelji i Protokola uz Energetsku povelju o energetskoj učinkovitosti i povezanim okolišnim aspektima, treba tumačiti na način da tražbina koja proizlazi iz ugovora o isporuci električne energije koji nije uključivao nikakav ulog nije ulaganje u smislu te odredbe.