1.

Društvo Granarolo SpA posluje u prehrambenom sektoru svježeg mlijeka i u proizvodnji i distribuciji mliječnih proizvoda. Društvo za svoju lokaciju u Pasturagu di Vernate (Italija), gdje se nalazi proizvodni pogon i kogeneracijsko postrojenje električne i toplinske energije ( 2 ), ima jednu dozvolu za emisije stakleničkih plinova. Međutim, društvo Granarolo zapravo više nije vlasnik kogeneracijskog postrojenja koje je prenijelo društvu E.On Business Solutions (prije E.On Connecting Energies Italia Srl, u daljnjem tekstu: EBS), koje je specijalizirano za proizvodnju energije. Stoga Granarolo želi ishoditi novu dozvolu za emisije stakleničkih plinova kako mu se više ne bi pripisivale emisije povezane s kogeneracijskim postrojenjem. Trenutačno mu nadležno tijelo odbija taj zahtjev ( 3 ).

2.

U tom kontekstu, Granarolo je podnio tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) ( 4 ). Taj je sud uputio Sudu zahtjev za prethodnu odluku o tumačenju članka 3. točke (e) Direktive 2003/87/EZ ( 5 ), koja se odnosi na definiciju pojma „postrojenje”.

3.

Sudu se u biti pita ima li, u slučaju kad se u istom industrijskom pogonu na tehničke jedinice odnosi jedna dozvola za emisije stakleničkih plinova te su u toj dozvoli one utvrđene kao jedno „postrojenje”, prijenos jedne od tih tehničkih jedinica, koji provodi poduzetnik nositelj dozvole, na fizičku ili pravnu osobu za posljedicu da ta jedinica nije više dio takvog postrojenja.

4.

U nastavku svojeg mišljenja predložit ću Sudu da potvrdno odgovori na to pitanje, pri čemu ću pojasniti da, prema mojem mišljenju, postoje dvije iznimke: prva, kada je, unatoč promjeni vlasnika, djelatnost koja se odvija u prenesenoj jedinici „tehnički povezana” s djelatnostima prenositelja i „izravno je pridružena” ( 6 ) postrojenju prenositelja i, druga, kada prenositelj i dalje ostaje „operater” ( 7 ) koji može pratiti emisije te jedinice. Čini mi se da glavni predmet nije obuhvaćen ni jednom od tih dviju iznimaka.

5.

Člankom 3. Direktive 2003/87, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

6.

Članak 4. te direktive, naslovljen „Dozvole za emisije stakleničkih plinova”, glasi:

„Države članice osiguravaju da od 1. siječnja 2005. nijedno postrojenje ne obavlja djelatnosti navedene u Prilogu I. koje dovode do emisija utvrđenih za tu djelatnost, osim ako operater postrojenja ima dozvolu koju mu je za to izdalo nadležno tijelo u skladu s člancima 5. i 6., odnosno ako je to postrojenje isključeno iz sustava Zajednice u skladu s člankom 27. […]”.

7.

Članak 6. navedene direktive, naslovljen „Uvjeti za izdavanje i sadržaj dozvole za emisije stakleničkih plinova” glasi kako slijedi:

„1.   Nadležno tijelo izdaje dozvolu za emisije stakleničkih plinova iz cijelog ili iz dijela postrojenja ako smatra da operater može pratiti emisije i izvješćivati o njima.

Dozvola za emisije stakleničkih plinova može se odnositi na jedno ili više postrojenja na istom mjestu kojima upravlja isti operater.

[…]”

8.

Člankom 7. te direktive, naslovljenim „Izmjene koje se odnose na postrojenja”, određuje se:

„Operater obavješćuje nadležno tijelo o svim planiranim promjenama vrste ili rada postrojenja, odnosno o bilo kakvom povećanju ili smanjenju njegovog kapaciteta zbog kojih bi moglo biti potrebno izdati novu dozvolu za emisije stakleničkih plinova. Gdje je to primjereno, nadležno tijelo izdaje novu dozvolu. Kad se mijenja identitet operatera postrojenja, nadležno tijelo izmjenjuje dozvolu dodajući ime i adresu novog operatera.”

9.

U Prilogu I. Direktivi 2003/87, naslovljenom „Kategorije djelatnosti na koje se odnosi ova direktiva”, nalazi se tablica u kojoj su navedene te djelatnosti. Među tim djelatnostima nalazi se „[i]zgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW (osim postrojenja za spaljivanje opasnog i komunalnog otpada)”. Tim istim prilogom, u točki 3., predviđa se da „[a]ko se izračunava ukupna nazivna toplinska snaga nekog postrojenja da bi se odlučilo o njegovu uključivanju u [ETS], nazivna ulazna toplinska snaga svih tehničkih jedinica od kojih se postrojenje sastoji […] se zbraja.”

10.

U članku 3. stavku 1. točki (t) Zakonodavne uredbe br. 30/2013 ( 8 ) pojam „operater” definira se kao „osoba koja posjeduje postrojenje ili njime upravlja ili joj je povjerena odlučujuća gospodarska ovlast u pogledu tehničkog funkcioniranja postrojenja” ( 9 ).

11.

U članku 3. stavku 1. točki v. te zakonodavne uredbe pojam „postrojenje” definira se kao „nepomična tehnička jedinica u kojoj se odvija jedna ili više djelatnosti navedenih u Prilogu I. i bilo koje druge izravno pridružene djelatnosti koje su tehnički povezane s djelatnostima koje se odvijaju na tom mjestu i koje mogu imati utjecaja na emisiju i onečišćavanje.”

12.

Člankom 13. stavkom 1. navedene zakonodavne uredbe određuje se da nijedno postrojenje ne može obavljati djelatnosti predviđene u Prilogu I. toj uredbi koje uključuju emisije stakleničkih plinova ako nije dobilo dozvolu koju izdaje Odbor za ETS.

13.

U skladu s člankom 16. iste uredbe, operater obavještava Odbor za ETS o svakoj promjeni identiteta operatera kao i svakoj promjeni vrste ili rada postrojenja, odnosno o bilo kakvom znatnom povećanju ili smanjenju njegova kapaciteta.

14.

Granarolo je društvo koje posluje u prehrambenom sektoru svježeg mlijeka i u proizvodnji i distribuciji mliječnih proizvoda. Ima proizvodni pogon u Pasturagu di Vernate s toplanom koja se sastoji od tri kotla koji proizvode toplinu potrebnu njegovim proizvodnim postupcima.

15.

To je društvo, za svoj proizvodni pogon, nositelj dozvole za emisije stakleničkih plinova koja se odnosi na „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, djelatnost koja je obuhvaćena Prilogom I. Zakonodavnoj uredbi br. 30/2013, kojom se Direktiva 2003/87 prenosi u talijansko pravo. To je društvo, za taj pogon, obuhvaćeno sustavom „malih emitenata” ( 10 ).

16.

Granarolo je na lokaciji svojeg proizvodnog pogona 2013. izgradio kogeneracijsko postrojenje električne i toplinske energije namijenjene proizvodnji hrane. Od Odbora za ETS dobio je novu dozvolu za emisije stakleničkih plinova kako bi se uzele u obzir emisije iz tog postrojenja.

17.

Granarolo je 2017. EBS‑u prenio svoje kogeneracijsko postrojenje pri čemu je s njim sklopio ugovor o opskrbi energijom s ciljem da mu se omogući da nastavi koristiti toplinsku i električnu energiju proizvedenu u tom postrojenju kako bi zadovoljio energetske potrebe svojeg proizvodnog pogona.

18.

Nakon tog prijenosa Granarolo je od Odbora za ETS zatražio novu dozvolu za emisije stakleničkih plinova kako bi se iz izračuna emisija stakleničkih plinova uklonile emisije kogeneracijskog postrojenja, jer je smatrao da više ne upravlja tim postrojenjem niti ga nadzire.

19.

Budući da je odbor za ETS odbio njegov zahtjev, Granarolo je sudu koji je uputio zahtjev podnio tužbu za poništenje te odluke o odbijanju zahtjeva.

20.

Taj sud navodi da Granarolo u potporu svojoj tužbi tvrdi da Odbor za ETS u svojoj odluci o odbijanju zahtjeva, nije ispunio zahtjeve koji proizlaze iz Direktive 2003/87. Konkretno, prema Granarolovu mišljenju, iz članka 3. točke (f). i članka 6. te direktive proizlazi da dozvolu za emisije stakleničkih plinova treba izdati operateru postrojenja. Međutim, u ovom slučaju, ugovor o opskrbi energijom između Granarola i EBS‑a ne može se tumačiti kao da se njime u Granarolovu korist zadržava ovlast upravljanja emisijama kogeneracijskog postrojenja i njihova praćenja kao da je nastavio upravljati tim postrojenjem.

21.

Pred sudom koji je uputio zahtjev Odbor za ETS naglašava da prijenos grane djelatnosti na EBS nije utjecao na strukturu Granarolova postrojenja koja uključuje proizvodni pogon i kogeneracijsko postrojenje. Valja smatrati da je potonje postrojenje „tehnički povezano” s proizvodnim pogonom i da može utjecati na emisije koje se pripisuju Granarolu. Nakon što se izda dozvola za emisije stakleničkih plinova, činjenica da se nositelj te dozvole razlikuje od operatera postrojenja nije relevantna. U tom pogledu, iz odredbi ugovora o opskrbi energijom u svakom slučaju proizlazi da Granarolo zadržava odlučujuću ovlast u upravljanju kogeneracijskim postrojenjem.

22.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se o tumačenju pojmova „postrojenje” i „tehnički povezane djelatnosti” u smislu članka 3. točke (e) Direktive 2003/87. Također pita dovodi li, kao što to navodi Odbor za ETS, svako tumačenje kojim se priznaje da je prvotno postrojenje podijeljeno na dva postrojenja do zaobilaženja pravila sustava trgovanja emisijskim jedinicama. Naime, u takvom slučaju kogeneracijsko postrojenje koje ima snagu manju od 20 MW ne bi bilo obuhvaćeno djelatnošću iz Priloga I. toj direktivi te bi stoga bilo isključeno iz materijalnog područja primjene navedene direktive.

23.

Na temelju tih je razmatranja Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) odlukom od 13. ožujka 2019., koju je Sud zaprimio 14. kolovoza 2019., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

Granarolo, EBS, talijanska i češka vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja Sudu.

25.

Te stranke i zainteresirane osobe, osim češke vlade, bile su zastupane na raspravi održanoj 17. rujna 2020.

26.

Kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev u biti želi dobiti pojašnjenje kojem poduzetniku (prenositelju ili stjecatelju) treba pripisati emisije stakleničkih plinova kogeneracijskog postrojenja čije je vlasništvo prenio poduzetnik nositelj jedinstvene dozvole za mjesto na kome se nalazi to postrojenje. Ako su to postrojenje i proizvodni pogon prenositelja u toj dozvoli prvotno utvrđeni kao jedno „postrojenje” u smislu članka 3. točke (e) Direktive 2003/87, treba li smatrati da to uvijek treba biti slučaj nakon prijenosa?

27.

Na tu se problematiku u biti odnose prva dva pitanja suda koji je uputio zahtjev koja ću zajedno analizirati u ovom mišljenju.

28.

Trećim pitanjem koje je taj sud uputio nastoji se utvrditi, može li, u slučaju u kojem se smatra da kogeneracijsko postrojenje, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, nakon prijenosa više nije dio „postrojenja” prenositelja, činjenica da emisije stakleničkih plinova tog postrojenja, same po sebi, ne dosežu minimalan prag od 20 MW kako bi bile obuhvaćene Direktivom 2003/87, dovesti do povrede „pravila o zbrajanju” iz točke 3. Priloga I. toj direktivi ( 11 ).

29.

Konkretno, kad bi kogeneracijsko postrojenje i proizvodni pogon, nakon transakcije koju su izvršili Granarolo i EBS, trebalo smatrati jednim „postrojenjem”, njihova nazivna ulazna toplinska snaga zbrajala bi se na temelju „pravila o zbrajanju”, a njihove emisije bile bi obuhvaćene ETS‑om. Suprotno tomu, ako kogeneracijsko postrojenje više ne bi bilo dio istog „postrojenja” kao proizvodni pogon, njegova ukupna nazivna ulazna toplinska snaga ne bi dosegla minimalan prag od 20 MW. Iz toga slijedi da bi emisije stakleničkih plinova tog postrojenja bile isključene iz materijalnog područja primjene Direktive 2003/87 i ne bi bile obuhvaćene ETS‑om.

30.

Podsjećam da je svrha Direktive 2003/87 uspostavljanje sustava za trgovanje emisijskim jedinicama kojim se nastoje smanjiti emisije stakleničkih plinova u atmosferu i čiji je krajnji cilj zaštita okoliša. Taj sustav počiva na gospodarskoj logici koja potiče svakog sudionika u tom sustavu na ispuštanje niže količine stakleničkih plinova od količine emisijskih jedinica koje su mu prvotno bile dodijeljene kako bi prenio višak drugom sudioniku koji je proizveo višu količinu emisija od količine emisijskih jedinica koje su mu bile dodijeljene ( 12 ).

31.

To načelo dražbovne prodaje emisijskih jedinica, koje je zakonodavac općenito smatrao „najjednostavniji[m] i gospodarski najučinkovitijim [sustavom]” ( 13 ) s obzirom na cilj „smanjenja emisija stakleničkih plinova na način koji je učinkovit u troškovnom i gospodarskom smislu” ( 14 ), ovisi stoga o sposobnosti njegovih sudionika da prate svoje emisije stakleničkih plinova.

32.

U ovom slučaju, s obzirom na ugovorne odredbe koje sud koji je uputio zahtjev navodi u svojim pitanjima, čini mi se, prije svega, da samo EBS može pratiti emisije kogeneracijskog postrojenja o kojem je riječ u glavnom postupku.

33.

Naime, kao prvo, kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, Granarolo više nije vlasnik tog postrojenja. Sud koji je uputio zahtjev navodi da su se Granarolo i EBS dogovorili o ugovornim odredbama koje predviđaju da se navedeno postrojenje i dokumenti potrebni za njegov rad prenesu potonjem društvu kao i da se dodijele superficijarno pravo i prava služnosti kojima se EBS‑u omogućuje upravljanje istim postrojenjem kao i njegovo održavanje.

34.

Kao drugo, iz načina na koji su sastavljena pitanja tog suda zaključujem da, iako se EBS obvezao da će 12 godina opskrbljivati Granarolo minimalnim količinama toplinske i električne energije kako bi zadovoljio potrebe proizvodnog pogona, ta ugovorna obveza ne dodjeljuje Granarolu ovlast praćenja emisija kogeneracijskog postrojenja. Naime, u slučaju da EBS ne isporuči potrebnu energiju, jedina posljedica bila bi, kao što to navodi taj sud, da nadoknadi Granarolu iznos koji je jednak razlici između troškova opskrbe energijom na tržištu i cijene utvrđene ugovorom o opskrbi energijom koji su sklopile te stranke.

35.

Kao treće, iako sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da Granarolo ima mogućnost ponovne kupnje kogeneracijskog postrojenja u bilo kojem trenutku, na temelju same činjenice da ta opcija postoji, ali da nije bila popraćena konkretnom radnjom čiji je cilj ponovo steći vlasništvo nad tim postrojenjem, ne može se, prema mojem mišljenju, zaključiti da to društvo ima ovlast povećati ili smanjiti ukupnu količinu energije koju proizvodi navedeno postrojenje.

36.

Kao četvrto, prema mojem mišljenju, isto vrijedi u pogledu ugovorne obveze, koju je također istaknuo taj sud, na temelju koje je EBS obavezan zatražiti Granarolovo dopuštenje prije izvođenja radova na kogeneracijskom postrojenju. Ta obveza ne može izmijeniti zaključak prema kojem samo EBS prati količinu emisije koju ispušta to postrojenje.

37.

Na temelju tih elemenata, stranke i zainteresirane osobe u ovom predmetu u biti brane dvije različite teze.

38.

S jedne strane, Granarolo, EBS i Komisija smatraju da, s obzirom na to da Granarolo više ne može pratiti emisije kogeneracijskog postrojenja prenesenog EBS‑u, na temelju Direktive 2003/87 neophodno je da se u dozvoli koju posjeduje Granarolo za emisije stakleničkih plinova više ne uzimaju u obzir emisije tog postrojenja. Naime, u odredbama te direktive navodi se da se dozvola za emisije stakleničkih plinova izdaje „operateru” postrojenja, u smislu članka 3. točke (f) navedene direktive. Međutim, samo se za EBS može smatrati da obavlja tu funkciju.

39.

S druge strane, talijanska i češka vlada smatraju da je pojam „postrojenje” u smislu članka 3. točke (e) Direktive 2003/87 autonoman u odnosu na pojam „operater”. Stoga se u okolnostima glavnog predmeta može smatrati da kogeneracijsko postrojenje i dalje čini jedno „postrojenje” s Granarolovim proizvodnim pogonom i da je i dalje obuhvaćeno dozvolom koja se odnosi na taj pogon, a da pritom nije važno što se identitet njegova operatera razlikuje od identiteta nositelja te dozvole ( 15 ).

40.

Što se tiče strukture kogeneracijskog postrojenja, Granarolo je na raspravi naveo da su u dozvoli koju posjeduje i koja odražava njegovu situaciju prije prijenosa EBS‑u, kogeneracijsko postrojenje i proizvodni pogon bili zamišljeni kao dvije tehničke jedinice koje podliježu „pravilu o zbrajanju” predviđenom u točki 3. Priloga I. Direktivi 2003/87 i kao dio jednog postrojenja.

41.

Sud koji je uputio zahtjev u svojim pitanjima naglašava da je kogeneracijsko postrojenje nakon prijenosa i dalje fizički povezano s Granarolovim proizvodnim pogonom kroz distribucijsku mrežu. Međutim, pojašnjava da Granarolo može nastaviti obavljati svoju djelatnost čak i u slučaju da EBS prekine opskrbu energijom ili u slučaju prekida rada kogeneracijskog postrojenja.

42.

Iz razloga koje ću navesti u nastavku ovog mišljenja (odjeljak B), smatram da ti elementi ne upućuju na to da, u predmetu kao što je onaj u glavnom postupku, treba smatrati da su djelatnosti kogeneracijskog postrojenja i proizvodnog pogona „tehnički povezane” u smislu članka 3. točke (e) Direktive 2003/87 i stoga obuhvaćene jednim postrojenjem.

43.

Nakon što se daju ta pojašnjenja, trebat će utvrditi kome se mogu pripisati emisije stakleničkih plinova kogeneracijskog postrojenja, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku. Drugim riječima, morat ću utvrditi mogu li se emisije iz takvog postrojenja i dalje obuhvatiti dozvolom za stakleničke plinove kakvu posjeduje Granarolo.

44.

U tom ću pogledu najprije navesti da dozvola za emisije stakleničkih plinova može obuhvaćati samo postrojenja ili dijelove postrojenja kojima poduzetnik nositelj dozvole „upravlja” u smislu članka 3. točke (f) Direktive 2003/87 (odjeljak C). Zatim ću objasniti da, u okolnostima glavnog postupka, Granarolo više ne „upravlja” kogeneracijskim postrojenjem i stoga mu se ne mogu pripisati navedene emisije (odjeljak D).

45.

Odmah napominjem da mi se ne čini da su ugovorne odredbe koje su dogovorili prenositelj i stjecatelj relevantne kako bi se odredilo je li prenesena djelatnost „tehnički povezana” s djelatnostima prenositelja. Međutim, iz odjeljka D ovog mišljenja proizlazi da su te odredbe, prema mojem mišljenju, korisne kako bi se odredio operater tehničke jedinice u kojoj se odvija takva djelatnost, odnosno kako bi se utvrdilo kome treba pripisati emisije koje su u njoj nastale.

46.

Na kraju ću odgovoriti na treće pitanje suda koji je uputio zahtjev koje se odnosi na eventualnu povredu „pravila o zbrajanju” (odjeljak F).

47.

Podsjećam da u skladu s člankom 3. točkom (e) Direktive 2003/87 treba shvatiti da pojam „postrojenje” znači „nepomična tehnička jedinica u kojoj se odvija jedna ili više djelatnosti navedenih u Prilogu I. i bilo koje druge izravno pridružene djelatnosti koje su tehnički povezane s djelatnostima koje se odvijaju na tom mjestu i koje mogu imati utjecaja na emisiju i onečišćavanje” ( 16 ). K tomu, „pravilo o zbrajanju” navedeno u točki 3. Priloga I. toj direktivi pretpostavlja da se „postrojenje” može sastojati od više tehničkih jedinica koje se nalaze na istom mjestu ( 17 ).

48.

Na temelju tih odredbi čini mi se da je potrebno razlikovati tri slučaja kad poduzetnik nositelj dozvole za emisije stakleničkih plinova prenosi granu djelatnosti.

49.

U prvom slučaju operater prenosi vlasništvo nad postrojenjima ili dijelovima postrojenja obuhvaćenim dozvolom za emisije stakleničkih plinova drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi koja postaje „operater”. Rješenje se tada predviđa člankom 7. trećom rečenicom Direktive 2003/87 i podrazumijeva da nadležno tijelo izmjenjuje dozvolu dodajući ime i adresu novog operatera.

50.

Iz te odredbe proizlazi da je, u okviru ETS‑a, operater stoga potpuno slobodan drugom poduzetniku prenijeti sva postrojenja ili dijelove postrojenje obuhvaćene njegovom dozvolom za emisije stakleničkih plinova. Nakon prijenosa emisije se pripisuju tom drugom poduzetniku.

51.

Pitanje je što se događa u slučaju prijenosa samo jedne od tehničkih jedinica od kojih se sastoji postrojenje koje je već obuhvaćeno dozvolom za emisije stakleničkih plinova. Ta situacija djelomičnog prijenosa obuhvaćena je sljedećim dvama slučajevima:

52.

Na temelju definicije pojma „postrojenje”, navedene u članku 3. točki (e) Direktive 2003/87, potrebno je smatrati da se, s obzirom na to da su tehnički povezane, djelatnosti obuhvaćene trećim slučajem odvijaju unutar jednog postrojenja.

53.

Drugim riječima, pitanje jesu li djelatnosti prenositelja i stjecatelja „tehnički povezane” utječe na niz postrojenja koji postoji nakon prijenosa. Ovisno o tome je li riječ o drugom ili trećem slučaju, nakon prijenosa može postojati jedno postrojenje ili dva postrojenja.

54.

Direktiva 2003/87 ne sadržava definiciju pojma „tehnički povezane djelatnosti”.

55.

Međutim, Sud je u svojoj presudi Elektriciteits Produktiemaatschappij Zuid‑Nederland EPZ već imao priliku pojasniti da u biti treba zaključiti da postoji „tehnička veza” između dviju djelatnosti ako je jedna od njih uključena u okvir ukupnog tehničkog procesa druge ( 18 ).

56.

Sud je u toj presudi u pogledu skladišta ugljena i termoelektrane koji su međusobno povezani pokretnom trakom namijenjenom za opskrbu termoelektrane ugljenom, smatrao da je uskladišteni ugljen neophodan za funkcioniranje termoelektrane, što je dostatno kako bi se zaključilo da se skladištenje izravno odnosi na njezinu djelatnost ( 19 ).

57.

Priznajem da mi se ne čini da je Sud u navedenoj presudi izričito isključio da se djelatnost koja nije „neophodna” za drugu može smatrati i „tehnički povezanom” s tom djelatnošću. Međutim, shvaćam kriterij Suda na način da situacije u kojima se djelatnosti smatraju „tehnički povezanim” uključuju, u svakom slučaju, situacije u kojima bi se integritet postrojenja mogao dovesti u pitanje ako postrojenje više ne bi moglo imati koristi od prenesene djelatnosti ( 20 ).

58.

Jasno je da prvi slučaj utvrđen u pododjeljku 1. očito nije onaj o kojem je riječ u okolnostima glavnog predmeta. Naime, Granarolo je EBS‑u prenio samo vlasništvo nad svojim kogeneracijskim postrojenjem, dok dozvola koju ima obuhvaća istodobno to postrojenje i proizvodni pogon nad kojim zadržava vlasništvo.

59.

U ovom slučaju stoga valja ispitati, s obzirom na spis kojim raspolaže Sud i podložno provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, je li djelatnost koju je Granarolo prenio EBS‑u „tehnički povezana” s drugim djelatnostima koje se odvijaju u postrojenju za koje taj prvi poduzetnik ima dozvolu za emisije stakleničkih plinova.

60.

U tom pogledu talijanska vlada tvrdi da, s obzirom na to da je energija koju proizvede EBS‑ovo kogeneracijsko postrojenje posebno namijenjena Granarolovu proizvodnom pogonu i s obzirom na to da su ta dva postrojenja fizički povezana, njihove djelatnosti su „tehnički povezane”.

61.

Granarolo osporava tu argumentaciju i, poput EBS‑a i Komisije, tvrdi da djelatnost koja se odvija u kogeneracijskom postrojenju nije „tehnički povezana” s djelatnostima koje on obavlja u svojem proizvodnom pogonu te se ne može smatrati da su one izravno povezane s tim pogonom.

62.

Slažem se s potonjim mišljenjem.

63.

Naime, kao što sam to istaknuo u točki 55. ovog mišljenja, kako bi se zaključilo da postoje „tehnički povezane” djelatnosti nije dovoljno da one budu povezane na bilo koji način, nego valja utvrditi da je prenesena djelatnost uključena u okvir ukupnog tehničkog procesa drugih djelatnosti prenositelja.

64.

U ovom slučaju iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da je kogeneracijsko postrojenje povezano s Granarolovim proizvodnim pogonom distribucijskom mrežom (odnosno kabelima) koja omogućuje opskrbu energijom.

65.

Ta distribucijska mreža, iako Granarolu jamči povlašten pristup energiji koju proizvodi EBS, nije dovoljna da se utvrdi postojanje tehničke veze između djelatnosti ta dva postrojenja zato što, kao što je to utvrdio sud koji je uputio zahtjev, taj pogon može nastaviti obavljati svoju djelatnost čak i u slučaju kvara i prekida rada kogeneracijskog postrojenja. Potonje utvrđenje čini mi se odlučujućim.

66.

U tom pogledu, iz činjeničnih okolnosti koje je iznio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je proizvodni pogon priključen na nacionalnu elektroenergetsku mrežu što mu omogućuje opskrbu električnom energijom, čak i u nedostatku odgovarajuće EBS‑ove opskrbe ( 21 ).

67.

Usto, navedeni pogon ima i svoju toplanu koja obuhvaća tri kotla. Prema Granarolovu mišljenju, u slučaju da mu se ne može isporučiti toplinska energije kogeneracijskog postrojenja, ta je toplana dovoljna da proizvede svu toplinsku energiju potrebnu za njegove proizvodne potrebe.

68.

Ti elementi, prema mojem mišljenju, upućuju na to da djelatnost proizvodnje toplinske i električne energije kogeneracijskog postrojenja kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, nije uključena u okvir ukupnog tehničkog procesa proizvodnog pogona kao što je onaj kojim upravlja Granarolo. Osim toga, Granarolov pogon mogao je u potpunosti funkcionirati i prije nego što je postrojenje izgrađeno. Ovo je, dakle, suprotan slučaj od onog termoelektrane na ugljen u predmetu u kojem je donesena presuda Elektriciteits Produktiemaatschappij Zuid‑Nederland EPZ ( 22 ) koja nije mogla obavljati svoju djelatnost bez ugljena koji se iz skladišta prevozi pokretnom trakom.

69.

U tim okolnostima, uvjeren sam da, u predmetu kao što je onaj u glavnom postupku, prenesena djelatnost i djelatnosti koje se obavljaju u proizvodnom pogonu nad kojim prenositelj zadržava vlasništvo nisu „tehnički povezane”. Konkretno, kao što to pravilno naglašavaju EBS i Komisija, čini mi se da odnos koji obilježava te djelatnosti ne čini „tehničku vezu”, nego je čisto ugovorne prirode.

70.

Suprotan zaključak značio bi da, zbog same činjenice da su povezani električnom mrežom, svi pružatelji energetskih usluga obavljaju djelatnosti koje su „tehnički povezane” s djelatnostima njihovih kupaca, što bi dovelo do preklapanja emisija stakleničkih plinova koje im se mogu pripisati te bi se time onemogućilo funkcioniranje ETS‑a ( 23 ).

71.

Iz tih elemenata proizlazi da se ne može smatrati da je djelatnost koja se odvija u kogeneracijskom postrojenju kao što je ono koje je u okolnostima glavnog predmeta Granarolo prenio EBS‑u „tehnički povezana” s djelatnostima koje se odvijaju u proizvodnom pogonu koji može, kao i onaj Granarolov, nastaviti raditi bez tog postrojenja.

72.

Predmet kao što je onaj u glavnom postupku stoga je obuhvaćen drugim slučajem opisanim u točki 51. ovog mišljenja.

73.

Osim toga, u takvom mi se slučaju čini da sama činjenica da se smatralo da su tehničke jedinice, prije prijenosa, bile jedno „postrojenje” ne može dovesti u pitanje zaključak prema kojem sada postoje dva postrojenja. Ako djelatnosti prenositelja i stjecatelja nisu tehnički povezane, treba smatrati da se tehnička jedinica koja omogućuje odvijanje prenesene djelatnosti, nakon prijenosa, razlikuje od jedinica u kojima se odvijaju djelatnosti prenositelja.

74.

U tom pogledu, podsjećam da je, u skladu s člankom 3. točkom (e) Direktive 2003/87, kada se ne dovodi u pitanje jesu li djelatnosti „tehnički povezane” s djelatnostima koje se obavljaju unutar postrojenja, riječ samo o tome, kao što to tvrdi češka vlada, da se utvrdi nepomična tehnička jedinica u kojoj se odvija jedna ili više djelatnosti navedenih u Prilogu I. toj direktivi.

75.

Međutim, slažem se sa stajalištem nezavisne odvjetnice J. Kokott u njezinu mišljenju u predmetu Elektriciteits Produktiemaatschappij Zuid‑Nederland ( 24 ), prema kojem pojam „tehnička jedinica” nije definiran i stoga se može tumačiti fleksibilno.

76.

Naime, suprotno onomu što tvrdi talijanska vlada, iz članka 3. točke (e) Direktive 2003/87 ne proizlazi da se opseg postrojenja uopće ne može ni proširiti ni ograničiti ili da se struktura postrojenja uopće ne može promijeniti, nakon što se dodijeli prva dozvola.

77.

Bilo kakvim drukčijim tumačenjem opis postrojenja u prvoj dozvoli morao bi ostati nepromijenjen tijekom vremena i to bi, prema mojem mišljenju, bilo protivno tekstu članka 7. prve rečenice Direktive 2003/87 kojim se predviđa da postrojenje može doživjeti promjene u pogledu vrste, njegova rada ili kapaciteta.

78.

Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da tehničke jedinice, čije djelatnosti nisu „tehnički povezane”, u slučaju prijenosa jedne od njih, treba smatrati zasebnim postrojenjima ( 25 ), neovisno o tome što su u prvoj dozvoli za emisije stakleničkih plinova utvrđene kao jedno „postrojenje”.

79.

Takav treba biti slučaj EBS‑ova kogeneracijskom postrojenja i Granarolova proizvodnog pogona: za njih se ne može smatrati da čine jedno postrojenje, već dva zasebna postrojenja.

80.

U sljedećem odjeljku analizirat ću mogu li se ipak emisije kogeneracijskog postrojenja kao što je ono u glavnom postupku, zato što su već obuhvaćene dozvolom za emisije stakleničkih plinova kojom raspolaže prenositelj, uvijek pripisati tom društvu nakon prijenosa. Odgovorit ću niječno i navesti da samo operater takvog postrojenja može biti odgovoran za te emisije. Zatim ću ispitati može li se, u okolnostima glavnog predmeta, društvo poput Granarola i dalje smatrati operaterom takvog postrojenja. Zaključit ću da mi se čini da samo EBS ispunjava tu funkciju.

81.

Podsjećam da se člankom 3. točkom (f) Direktive 2003/87 određuje da pojam „operater” treba shvatiti kao svaku osobu koja „upravlja postrojenjem ili ga nadzire” ili, ako to predviđaju nacionalni propisi, osoba kojoj je povjerena odlučujuća gospodarska ovlast nad tehničkim funkcioniranjem postrojenja.

82.

K tomu, kao što sam to naveo u točki 31. ovog mišljenja, svrha ETS‑a jest smanjenje emisije stakleničkih plinova na način koji je učinkovit u troškovnom i gospodarskom smislu. Ta svrha ne uključuje ograničenje transakcija koje mogu izvršiti poduzetnici koji upravljaju postrojenjima obuhvaćenim ETS‑om. Dokaz toga je, kao što sam to utvrdio u točki 49. ovog mišljenja, da se člankom 7. trećom rečenicom Direktive 2003/87 izričito predviđa situacija promjene operatera.

83.

U pogledu te svrhe, poput Granarola, EBS‑a i Komisije, smatram da dozvola za emisije stakleničkih plinova može obuhvaćati samo postrojenja ili dijelove postrojenja kojima poduzetnik nositelj dozvole „upravlja”.

84.

Svako drugo tumačenje bilo bi, prema mojem mišljenju, protivno ciljevima Direktive 2003/87 jer bi podrazumijevalo, kao što je to Granarolo pravilno naglasio na raspravi, da dozvolu može imati fizička ili pravna osoba koja više ne može pratiti emisije postrojenja. S obzirom na opasnost od toga da se emisije, ovisno o slučaju, ne bi pratile niti bi se o njima pravilno izvješćivalo, to bi imalo štetan učinak na ETS.

85.

Tezu koju iznose talijanska i češka vlada, prema kojoj se dozvola povezuje s postrojenjem, a ne s operaterom, čini mi se, k tomu, pogrešna s obzirom na to da, kao što je to na raspravi pravilno navela Komisija, iz članka 6. stavka 1. Direktive 2003/87 jasno proizlazi da se dozvola za emisije stakleničkih plinova daje operateru koji može pratiti emisije i izvješćivati o njima ( 26 ).

86.

Formalni zahtjevi navedeni osobito u navedenom članku 6. stavku 2. također potvrđuju činjenicu da samo operater može imati tu dozvolu ( 27 ). Konkretno, na temelju te odredbe izdavanje dozvole ovisi, među ostalim, o obvezi na temelju koje operateri moraju najkasnije do 30. travnja tekuće godine predati radi poništenja broj emisijskih jedinica koji odgovara ukupnoj emisiji iz tog postrojenja tijekom prethodne kalendarske godine ( 28 ). Veza između te obveze i dozvole za emisije stakleničkih plinova potvrđuje, prema mojem mišljenju, da nijedan poduzetnik osim operatera koji treba predati te emisijske jedinice ne može biti nositelj te dozvole ( 29 ).

87.

Čini mi se da tekst članka 4. Direktive 2003/87 potkrepljuje to tumačenje. Njime se predviđa da države članice osiguravaju da od 1. siječnja 2005. nijedno postrojenje ne obavlja djelatnosti navedene u Prilogu I. navedenoj direktivi koje dovode do emisija utvrđenih za tu djelatnost, osim ako operater postrojenja ima dozvolu koju mu je za to izdalo nadležno tijelo, odnosno ako je to postrojenje isključeno iz ETS‑a ( 30 ).

88.

Iz prethodnih odredbi zaključujem da dozvola za emisije stakleničkih plinova može obuhvaćati samo postrojenja ili dijelove postrojenja kojima poduzetnik nositelj dozvole „upravlja” i za koja može pratiti emisije i izvješćivati o njima.

89.

Ne čini mi se da argument češke vlade, prema kojem Direktivu 2003/87 treba tumačiti s obzirom na odredbe drugih direktiva o industrijskim emisijama i konkretnije članka 4. stavka 3. Direktive 2010/75/EU ( 31 ), može dovesti do drukčijeg rezultata.

90.

Ta vlada smatra da u okviru Direktive 2003/87 treba uzeti u obzir činjenicu da, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive 2010/75, može postojati više operatera za različite dijelove istog postrojenja. Prema navedenoj vladi, postojanje više operatera za različite dijelove istog postrojenja ne protivi se tomu da ih se smatra samo jednim postrojenjem. A fortiori, dozvola za emisije stakleničkih plinova niti ne ovisi o postojanju samo jednog postrojenja.

91.

Međutim, taj argument nimalo ne umanjuje činjenicu da se, kao što to proizlazi iz odredbi koje sam prethodno naveo, dozvola za emisije stakleničkih plinova može dodijeliti samo pod uvjetom da postoji barem jedan operater koji može pratiti emisije takvog postrojenja i izvješćivati o njima. Osim toga, iz toga uopće ne proizlazi da takvu dozvolu može imati osoba koja ne upravlja postrojenjem na koje se odnosi dozvola.

92.

U svakom se slučaju navedeni argument odnosi na slučaj u kojem postoji više operatera za isto postrojenje, dok u ovom predmetu, kao što to proizlazi iz odjeljka B ovog mišljenja, nije riječ o takvoj situaciji ( 32 ). Stoga mi se čini da razmatranja češke vlade nisu relevantna.

93.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da se emisije kogeneracijskog postrojenja ne mogu pripisati njegovu bivšem vlasniku samo zato što su one već obuhvaćene njegovom dozvolom za emisije stakleničkih plinova. One se mogu pripisati samo operateru tog postrojenja, odnosno osobi koja može pratiti te emisije i izvješćivati o njima i koja je za njih odgovorna.

94.

U okolnostima glavnog predmeta, ne čini mi se da se u ugovornim odredbama koje povezuju Granarolo i EBS navodi da Granarolo zadržava takav nadzor nad kogeneracijskim postrojenjem da bi i dalje bio „operater” i da bi mu se emisije tog postrojenja mogle i dalje pripisivati unatoč promjeni vlasnika.

95.

Podsjećam da se, prema mišljenju Granarola i EBS‑a, prijenosom vlasništva nad kogeneracijskim postrojenjem ukinuo bilo kakav Granarolov nadzor nad tim postrojenjem.

96.

Talijanska vlada odbija tu argumentaciju i smatra da Granarolo i dalje upravlja navedenim postrojenjem. Potonje postrojenje i dalje ovisi o energetskim potrebama Granarolova proizvodnog pogona jer se EBS obvezao da će ga tijekom 12 godina opskrbljivati energijom potrebnom za rad tog pogona, dodijelio je Granarolu pravo povlaštenog otkupa tog postrojenja i prihvatio da se nikakvi radovi održavanja ili popravaka neće izvoditi a da Granarolo za to ne da prethodno odobrenje.

97.

U tom pogledu, već sam u točkama 32. do 36. ovog mišljenja naveo da iz odredbi dogovorenih između Granarola i EBS‑a proizlazi da samo EBS ima ovlast povećati ili smanjiti ukupnu količinu energije koju proizvede kogeneracijsko postrojenje.

98.

Granarolovo pravo na ponovnu kupnju kao i potrebno prethodno odobrenje tog društva prije izvođenja radova na tom postrojenju, uopće ne ograničavaju tu ovlast.

99.

Ništa iz spisa kojim raspolaže Sud ne otkriva druge činjenične okolnosti iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da Granarolo i dalje upravlja navedenim postrojenjem.

100.

Podložno provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, prema mojem mišljenju, ta su razmatranja dovoljna kako bi se zaključilo da Granarolo ne može pratiti emisije iz kogeneracijskog postrojenja o kojem je riječ u glavnom postupku i da ga se ne može smatrati „operaterom” kojem treba pripisati te emisije. Prema mojem mišljenju, samo EBS ispunjava tu funkciju.

101.

Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenih elemenata proizlazi da se kogeneracijsko postrojenje i proizvodni pogon kao što su oni o kojima je riječ u glavnom postupku ne mogu smatrati dijelovima istog „postrojenja” u smislu članka 3. točke (e) Direktive 2003/87.

102.

U tom pogledu konkretno smatram da djelatnost koja se odvija u kogeneracijskom postrojenju kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku nije „tehnički povezana” s djelatnostima proizvodnog pogona koji je, poput onog kojim upravlja Granarolo, priključen na nacionalnu elektroenergetsku mrežu i može nastaviti raditi čak i ako to postrojenje prestane raditi.

103.

K tomu, osim ako ugovorne odredbe koje su sklopili prenositelj i stjecatelj ili druge činjenične okolnosti ne upućuju na to da prenositelj zadržava takav nadzor nad navedenim postrojenjem da i dalje ostaje njegov „operater” u smislu članka 3. točke (f) Direktive 2003/87, što mi se čini da nije slučaj u okolnostima glavnog predmeta, treba smatrati da samo stjecatelj ispunjava tu funkciju i stoga samo on može pratiti emisije povezane s tim postrojenjem i izvješćivati o njima. Te emisije se stoga ne mogu pripisati prenositelju te ih treba ukloniti iz njegove dozvole za emisije stakleničkih plinova, bez obzira na to je li se kogeneracijsko postrojenje iz kojeg su potekle prije prijenosa smatralo jednim te istim postrojenjem zajedno sa svojim proizvodnim pogonom.

104.

U nastavku ću objasniti razloge iz kojih smatram da se „pravilu o zbrajanju”, propisanom u točki 3. Priloga I. Direktivi 2003/87 ne protivi to da su, u okolnostima predmeta kao što je onaj u glavnom postupku, s obzirom na činjenicu da je ukupna nazivna ulazna toplinska snaga kogeneracijskom postrojenja manja od 20 MW, emisije povezane s odvijanjem djelatnosti koju je Granarolo ustupio EBS‑u obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

105.

Prema mojem mišljenju, takvim se rezultatom ni na koji način neovlašteno ne zaobilaze pravila ETS‑a, nego taj rezultat proizlazi iz izričite volje zakonodavca da predvidi pravilo de minimis i da u materijalno područje primjene Direktive 2003/87 uključi samo postrojenja čija je ukupna nazivna ulazna toplinska snaga veća od 20 MW.

106.

U tom pogledu, kao prvo utvrđujem da cilj „pravila o zbrajanju” nije spriječiti da gospodarski subjekti prenesu svoja postrojenja trećim osobama niti osigurati da se, ako je to moguće, sva postrojenja u kojima se odvija djelatnost „izgaranja goriva” uključe u ETS ( 33 ). Naprotiv, iz njegova teksta proizlazi da ga se namjerava primijeniti „kako bi se odlučilo o uključivanju postrojenja u ETS”, što podrazumijeva da upravo postoje situacije u kojima postrojenje neće ispunjavati uvjete za uključivanje u ETS ( 34 ).

107.

Kao drugo, mogućnost da emisije povezane s prenesenim postrojenjem nisu obuhvaćene ETS‑om ne može se shvatiti na način da joj je cilj potaknuti operatore postrojenja obuhvaćenih ETS‑om da ih podijele kako bi prenijeli vlasništvo na onoliko podružnica ili povezanih poduzetnika koliko je potrebno da na kraju transakcije nijedno postrojenje ne prekorači prag od 20 MW.

108.

U tom pogledu, iz odjeljka D ovog mišljenja proizlazi da se, ako unatoč promjeni vlasnika iz ugovornih odredbi koje su sklopile stranke i drugih činjeničnih okolnosti proizlazi da prenositelj i dalje upravlja tehničkom jedinicom ili više njih u kojima se odvija prenesena djelatnost, može smatrati da je taj poduzetnik i dalje odgovoran za emisije povezane s tim postrojenjem. Ovisno o slučaju, pravilo o zbrajanju stoga će se i dalje primjenjivati kao što je to bio slučaj prije prijenosa.

109.

Čini mi se da je to razmatranje dovoljno da se izbjegne neovlašteno zaobilaženje ETS‑a i istodobno sačuva sloboda operatera da donose zakonske organizacijske odluke o svojim djelatnostima i da ostvaruju svoju ugovornu autonomiju.

110.

Kao treće, teško mi je razumjeti razloge iz kojih operater kao što je Granarolo može povećati emisije koje su mu prethodno odobrene kako bi se uzele u obzir emisije nove tehničke jedinice izgrađene u njegovu pogonu koja nije tehnički povezana s njegovim drugim djelatnostima ( 35 ), ali nakon što je prenese na treću osobu više ne može isključiti odgovarajuće emisije iz svoje dozvole za emisije stakleničkih plinova samo zbog toga što je on njezin prijašnji operater.

111.

Naime, njegova se situacija tada ne razlikuje od situacije drugog operatera koji bi, bez ikakve prethodne veze s tom tehničkom jedinicom, odlučio sklopiti ugovor o opskrbi energijom s istom trećom osobom. Da je u ovom slučaju sam EBS izgradio kogeneracijsko postrojenje u blizini Granarolova proizvodnog pogona umjesto da ga je kupio od potonjeg društva, dodajem da takvo postrojenje ne bi bilo odmah obuhvaćeno ETS‑om jer ne bi prekoračilo prag od 20 MW ( 36 ).

112.

Naposljetku, podsjećam da je opći cilj ETS‑a nastojati postići ukupno smanjenje emisija stakleničkih plinova. Međutim, taj bi se cilj mogao najbolje postići kad bi, kao što to Granarolo i EBS nastoje učiniti u glavnom postupku, bilo moguće prenijeti postrojenje namijenjeno proizvodnji električne i toplinske energije specijaliziranom poduzetniku koji bi na najučinkovitiji način mogao pratiti emisije tog postrojenja.

113.

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) odgovori na sljedeći način: