1.

Heroji kinematografske sage Star Wars Georgea Lucasa mogli su se pomoću „hiperpogona” kretati „hipersvemirom” brzinom većom od svjetlosti. Na sličan način internetski korisnici mogu „putovati” u „kibernetičkom prostoru” pomoću hiperpoveznica. Iako se te poveznice ne suprotstavljaju zakonima fizike kao što je to bio slučaj s hiperpogonom brodova Star Wars, ipak predstavljaju određen broj izazova sa stajališta zakona i osobito sa stajališta autorskog prava. Ti su izazovi djelomično već obrađeni, među ostalim, u sudskoj praksi Suda. Ovaj će predmet pružiti priliku da se ta sudska praksa preispita i dopuni.

2.

Govoreći o internetu, u praksi je uobičajeno upućivati na samo jednu funkciju te mreže koja se vjerojatno najčešće upotrebljava: World Wide Web ili, drugim riječima, mreža ili „svjetska mreža”. Ta se mreža sastoji od podatkovnih jedinica i jedinica resursa sadržanih na internetskim stranicama (web page). Internetska stranica je dokument pisan jezikom HTML (hypertext markup language) koji eventualno sadržava druge priložene izvore, osobito slike ili audiovizualne ili tekstualne datoteke. Strukturirani niz internetskih stranica i eventualnih drugih resursa koje je objavio vlasnik, a smješteni su na jednom ili više poslužitelja čini mrežno mjesto (website).

3.

Pri pregledavanju mrežnog mjesta računalo stvara vezu s poslužiteljem ili poslužiteljima na kojima je to mjesto smješteno te traži informacije koje čine to mrežno mjesto. Tada se kopija tih informacija šalje i (privremeno) upisuje u privremenu memoriju ili „cache memoriju” računala. Te se informacije mogu čitati i prikazati na zaslonu računala zahvaljujući posebnom programu, odnosno internetskom pregledniku.

4.

Svaki resurs na mreži, odnosno svaka datoteka, internetska stranica i mrežno mjesto, ima svoj jedinstveni identifikator nazvan URL (uniform resource locator) koji čini neku vrstu „internetske adrese” ( 2 ). Stranica na koju vodi adresa mrežnog mjesta naziva se početna stranica (home page). Postoje dva načina za pristup mrežnom resursu upotrebom URL adrese. Prvi način podrazumijeva unos te adrese u adresnu traku preglednika, a drugi, o kojem je riječ u ovom predmetu, upotrebu hiperpoveznice.

5.

Ono što „plete mrežu” (webbing the Web) jesu hiperpoveznice ili hiperveze (hypertext links). One omogućuju da se s jedne internetske stranice izravno pristupi resursima koji se nalaze na drugoj internetskoj stranici. Hiperpoveznice zapravo čine samu bit mreže te se ona po njima razlikuje od, na primjer, Aleksandrijske knjižnice. Sud je u svojoj sudskoj praksi priznao važnost hiperpoveznica za funkcioniranje mreže i slobodu govora kojoj ona pridonosi ( 3 ).

6.

Hiperpoveznica je naredba pregledniku da pretražuje resurse na drugoj internetskoj stranici. Njome se na jeziku HTML izražavaju URL adresa ciljnog resursa te tekst ili slika koji simboliziraju poveznicu na izvornu internetsku stranicu ( 4 ), kao i, eventualno, drugi elementi kao što je način otvaranja ciljnog resursa na zaslonu. Da bi poveznica funkcionirala, obično ju je potrebno aktivirati (klikom).

7.

Obična poveznica sadržava samo URL adresu mrežnog mjesta na koje upućuje, odnosno njegove početne stranice. Klikom na poveznicu ta se stranica otvara umjesto stranice na kojoj se nalazi poveznica ili u novom prozoru. Adresna traka preglednika upućuje na URL adresu nove stranice, tako da je korisnik svjestan da je promijenio stranicu. Međutim, postoje i druge vrste poveznica.

8.

Takozvana „duboka” poveznica (deep link) ne vodi na početnu stranicu ciljnog mrežnog mjesta nego na drugu stranicu tog mjesta, odnosno na konkretan resurs sadržan na toj stranici, na primjer grafičku ili tekstualnu datoteku ( 5 ). Naime, svaka stranica i svaki resurs imaju URL adresu koja se može upotrijebiti u poveznici umjesto same glavne adrese mrežnog mjesta. Duboka poveznica zanemaruje pretpostavljeni redoslijed pretraživanja na ciljnom mrežnom mjestu i zaobilazi njegovu početnu stranicu. Međutim, s obzirom na to da URL adresa internetske stranice obično sadržava naziv mrežnog mjesta, korisnik je uvijek upoznat s time koje mrežno mjesto posjećuje.

9.

Internetska stranica može sadržavati druge resurse osim teksta, osobito grafičke ili audiovizualne datoteke. Te datoteke nisu sastavni dio HTML dokumenta koji čini stranicu, nego su s njime povezane. Uključivanje (embedding) tih resursa provodi se posebnim naredbama koje u tu svrhu postoje u jeziku HTML. Na primjer, za uključivanje slike postoji oznaka „image” („<img>”) ( 6 ). Obično se ta oznaka upotrebljava za uključivanje na internetsku stranicu grafičke datoteke koja je pohranjena na istom poslužitelju kao i ta stranica (lokalna datoteka). Međutim, u atributu „source” oznake „image” dovoljno je adresu lokalne datoteke („relativni URL”) zamijeniti adresom datoteke sadržane na drugoj internetskoj stranici („apsolutni URL”) kako bi je se bez reproduciranja uključilo na vlastitu internetsku stranicu ( 7 ).

10.

Ta tehnika upotrebljava funkciju hiperpoveznice, odnosno element se, na primjer slika, u pregledniku prikazuje s njegove izvorne lokacije (ciljna internetska stranica) te se stoga ne reproducira na poslužitelju stranice na kojoj se pojavljuje. Međutim, uključeni se element prikazuje automatski a da nije potrebno kliknuti ni na kakvu poveznicu. S korisnikova je gledišta učinak isti kao u slučaju datoteke sadržane na istoj stranici na kojoj se pojavljuje. Ta je praksa poznata pod nazivom inline linking ili hotlinking.

11.

Framing je tehnika koja omogućuje podjelu zaslona na nekoliko dijelova, od kojih se u svakom može zasebno prikazati različita internetska stranica ili resurs. Tako se u jednom dijelu zaslona može prikazivati izvorna internetska stranica, a u drugom stranica ili neki drugi resurs koji potječe s drugog mrežnog mjesta. Ta se druga stranica ne reproducira na poslužitelju mrežnog mjesta u glavnom prozorskom okviru, nego joj se pristupa izravno pomoću duboke poveznice. URL adresa ciljne stranice te poveznice često je prikrivena, tako da korisnik može imati dojam da pregledava samo jednu internetsku stranicu, iako ih zapravo pregledava dvije (ili više).

12.

Framing se trenutačno smatra zastarjelim te se ne upotrebljava u posljednjoj verziji jezika HTLM (HTML5). Zamijenio ga je inline frame ( 8 ), koji omogućuje da se vanjski resurs, kao što je mrežno mjesto, stranica ili element s internetske stranice koji dolazi s drugog mrežnog mjesta, postavi u okvir čije dimenzije i položaj slobodno određuje autor predmetne internetske stranice. Inline frame se ponaša kao sastavni element te stranice jer ta tehnika, za razliku od klasičnog framinga, nije tehnika podjele zaslona, nego način uključivanja (embedding) vanjskih resursa na internetsku stranicu.

13.

Da bi stvari bile još kompliciranije, inline frame se može definirati kao mjesto otvaranja hiperpoveznice ( 9 ). Na taj se način, nakon što se poveznica aktivira (klikom), ciljni resurs otvara u okviru (čiji rubovi ne moraju biti vidljivi na zaslonu) na mjestu koje je odredio autor stranice koja sadržava poveznicu ( 10 ).

14.

Može se činiti da su te manipulacije složene i da je za njih potrebno temeljito informatičko znanje, ali brojne usluge za izradu internetskih stranica i platforme za razmjenu sadržaja automatiziraju te postupke i omogućuju laku izradu internetskih stranica, uključivanje sadržaja na njih i stvaranje hiperpoveznica bez posjedovanja tih znanja.

15.

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da hiperpoveznice na predmete zaštićene autorskim pravom, koji su uz odobrenje nositelja tih prava stavljeni na raspolaganje javnosti koja im može slobodno pristupiti na internetu, nisu radnje za koje je potrebno odobrenje navedenog nositelja prava ( 11 ). Međutim, u novijoj se sudskoj praksi traži da se ta stečevina sudske prakse pregleda iz malo drukčijeg kuta. Tako treba utvrditi mijenja li činjenica da nositelj autorskog prava upotrebljava tehnička sredstva namijenjena sprečavanju upotrebe njegova djela u obliku hiperpoveznica i putem framinga ocjenu s gledišta autorskog prava. Prema mojem mišljenju, također će biti potrebno preispitati problem povezan s uključivanjem na internetske stranice djela koja potječu s drugih stranica (inline linking).

16.

Člankom 3. stavcima 1. i 3. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 12 ) određuje se:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

[…]

3.   Prava iz stavaka 1. i 2. ne iscrpljuju se bilo kojom radnjom priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti određenom ovim člankom.”

17.

Na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. Direktive 2001/29:

„1.   Države članice moraju predvidjeti odgovarajuću pravnu zaštitu protiv izbjegavanja učinkovitih tehničkih mjera, koje određena osoba obavlja znajući to ili imajući osnova to znati.

[…]

3.   Za potrebe ove Direktive, izraz ‚tehničke mjere’ znači svaka tehnologija, uređaj ili sastavni dio napravljen da u uobičajenom djelovanju sprečava ili ograničava radnje, u odnosu na djela ili druge predmete zaštite, koje nisu odobrene od strane nositelja bilo kojeg autorskog prava ili srodnog prava kao što je propisano zakonom ili pravom sui generis propisanim poglavljem III. Direktive 96/9/EZ[ ( 13 )]. Tehničke se mjere smatraju ‚učinkovitima’, kad nositelji prava korištenje zaštićenog djela ili drugog predmeta zaštite ograničavaju putem primjene kontrole pristupa ili zaštitnog postupka, kao što je enkripcija, premetanje ili druga preinaka djela ili drugog predmeta zaštite, ili putem nadzora umnožavanja, kojima se postiže cilj zaštite.”

18.

Člankom 16. stavkom 1. i člankom 16. stavkom 2. prvim podstavkom Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu ( 14 ) određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i korisnici vode pregovore u vezi s izdavanjem odobrenja u dobroj vjeri. Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i korisnici jedni drugima daju sve potrebne informacije.

2.   Uvjeti izdavanja odobrenja temelje se na objektivnim i nediskriminirajućim kriterijima. Kada izdaju odobrenja za prava, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava nisu dužne koristiti uvjete izdavanja odobrenja dogovorene s korisnikom kao presedan za druge vrste internetskih usluga ako korisnik pruža novu vrstu internetske usluge koja je javnosti u Uniji dostupna manje od tri godine.

[…]”

19.

Pravo priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 u njemačkom je pravu obuhvaćeno člankom 19.a („stavljanje na raspolaganje”) i člankom 15. stavkom 2. („nedefinirano pravo” priopćavanja javnosti) Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. ( 15 ) (u daljnjem tekstu: UrhG).

20.

Članak 6. stavak 1. Direktive 2001/29 prenesen je u njemačko pravo člankom 95.a UrhG‑a.

21.

Konačno, u skladu s prvom rečenicom članka 34. stavka 1. Gesetza über die Wahrnehmung von Urheberrechten und verwandten Schutzrechten durch Verwertungsgesellschaften – Verwertungsgesellschaftengesetz (Zakon o ostvarivanju autorskih i srodnih prava organizacija za kolektivno ostvarivanje prava) od 24. svibnja 2016. ( 16 ) (u daljnjem tekstu: VGG), kojim je prenesen članak 16. stavci 1. i 2. Direktive 2014/26, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava dužne su svakoj osobi koja to zatraži pod razumnim uvjetima izdati odobrenje za ostvarivanje prava kojima upravljaju.

22.

Verwertungsgesellschaft Bild‑Kunst (u daljnjem tekstu: VG Bild‑Kunst) organizacija je za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u području vizualnih umjetnosti u Njemačkoj. Stiftung Preußischer Kulturbesitz (u daljnjem tekstu: SPK) zaklada je osnovana u skladu s njemačkim pravom.

23.

SPK je upravitelj Deutsche Digitale Bibliotheka (DDB), digitalne knjižnice posvećene kulturi i znanju koja povezuje njemačke kulturne i znanstvene institucije.

24.

Mrežno mjesto DDB‑a sadržava poveznice na digitalizirane sadržaje koji su pohranjeni na internetskim portalima uključenih institucija. DDB kao „digitalni izlog” sprema samo minijature (thumbnails), odnosno verzije slika čija je veličina smanjena u odnosu na njihovu izvornu veličinu. Kad korisnik klikne na neki rezultat pretraživanja, preusmjerava ga se na stranicu objekta na mrežnom mjestu DDB‑a koja sadržava uvećanu verziju slike (440 x 330 piksela). Klikom na tu sliku ili upotrebom funkcije povećala u lightboxu se prikazuje uvećana verzija minijature maksimalne rezolucije 800 x 600 piksela. Osim toga, gumb „Prikaži objekt na izvornoj stranici” sadržava izravnu poveznicu na mrežno mjesto institucije koja pruža objekt (običnu poveznicu na njezinu početnu stranicu ili duboku poveznicu na stranicu objekta). DDB upotrebljava djela uz odobrenje nositeljâ autorskih prava na tim djelima.

25.

VG Bild‑Kunst uvjetuje sklapanje ugovora sa SPK‑om o licenciji za upotrebu njegova kataloga djela u obliku minijatura uvrštavanjem odredbe prema kojoj se stjecatelj licencije obvezuje da će prilikom upotrebe djela i predmeta zaštite obuhvaćenih ugovorom primjenjivati učinkovite tehničke mjere protiv framinga koji treće osobe primjenjuju na minijature tih djela ili tih predmeta zaštite koje se prikazuju na internetskoj stranici DDB‑a.

26.

Smatrajući da takva ugovorna odredba nije razumna s gledišta autorskog prava, SPK je Landgerichtu (Zemaljski sud, Njemačka) podnio tužbu za utvrđenje kako bi se utvrdilo da je VG Bild‑Kunst dužan predmetnu licenciju izdati SPK‑u, pri čemu ona ne treba biti uvjetovana primjenom tih tehničkih mjera. Landgericht (Zemaljski sud) je tu tužbu prvotno odbio. Njegovu je presudu ukinuo Kammergericht (Visoki zemaljski sud, Njemačka) slijedom SPK‑ove žalbe. Svojom revizijom VG Bild‑Kunst zahtijeva da se odbije tužba SPK‑a.

27.

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) pojašnjava, s jedne strane, da su, u skladu s prvom rečenicom članka 34. stavka 1. VGG‑a, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava dužne svakoj osobi koja to zatraži pod razumnim uvjetima izdati odobrenje za ostvarivanje prava kojima upravljaju. Sud koji je uputio zahtjev navodi, s druge strane, da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi primjenjivoj u ovom slučaju, priznaje da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava iznimno mogu odstupiti od svoje obveze i odbiti izdati odobrenje, pod uvjetom da to odbijanje ne čini zlouporabu monopola i mogućnosti osporavanja zahtjeva za ostvarivanje prava na uporabu legitimnim interesima koji imaju prednost. U tom pogledu, kako bi se utvrdilo postojanje objektivno opravdane iznimke, valja odvagnuti interese zainteresiranih stranaka uzimajući u obzir svrhu zakona i cilj na kojem se temelji ta načelna obveza organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.

28.

Uspjeh revizije ovisi o pitanju predstavlja li uključivanje framingom autorskog djela, koje je uz pristanak nositelja prava dostupno na internetskoj stranici poput internetske stranice DDB‑a, na internetsku stranicu treće osobe priopćavanje autorskog djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ako do tog uključivanja dolazi kao posljedica zaobilaženja zaštitnih mjera protiv framinga koje je nositelj prava poduzeo ili naložio nositelju licencije. Ako je to slučaj, to bi utjecalo na prava članova VG Bild‑Kunsta te bi on valjano mogao zahtijevati da se u ugovor o licenciji s SPK‑om umetne obveza primjene tehničkih mjera protiv framinga.

29.

Iznoseći dvojbe u pogledu odgovora koji treba dati na to pitanje s obzirom na sudsku praksu Suda koja se odnosi na praksu upotrebe hiperpoveznica na internetu, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) je odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Predstavlja li uključivanje framingom autorskog djela, koje je uz pristanak nositelja prava dostupno na internetskoj stranici kojoj se slobodno može pristupiti, na internetsku stranicu treće osobe priopćavanje autorskog djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ako do tog uključivanja dolazi kao posljedica zaobilaženja zaštitnih mjera protiv framinga koje je poduzeo ili naložio nositelj prava?”

30.

Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 21. svibnja 2019. Pisana očitovanja podnijele su stranke u glavnom postupku, francuska vlada i Europska komisija. Iste su stranke bile zastupane na raspravi održanoj 25. svibnja 2020.

31.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjem pita Sud treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da uključivanje framingom autorskog djela, koje je uz pristanak nositelja autorskog prava dostupno na internetskoj stranici kojoj se slobodno može pristupiti, na internetsku stranicu treće osobe predstavlja priopćavanje tog djela javnosti u smislu navedene odredbe ako do tog uključivanja dolazi kao posljedica zaobilaženja zaštitnih mjera protiv framinga koje je poduzeo ili naložio navedeni nositelj prava.

32.

Sud koji je uputio zahtjev i stranke koje su podnijele očitovanja predlažu odgovore na to pitanje koji, prema njihovu mišljenju, proizlaze iz sudske prakse Suda koja se odnosi na ocjenu hiperpoveznica sa stajališta autorskog prava. Međutim, njihova analiza te sudske prakse dovodi ih do proturječnih zaključaka. Naime, iako sud koji je uputio zahtjev te VG Bild‑Kunst, francuska vlada i Komisija predlažu potvrdan odgovor na prethodno pitanje, SPK razvija ozbiljne argumente u korist niječnog odgovora.

33.

Slažem se s mišljenjem da se odgovor na prethodno pitanje djelomično može izvesti iz sudske prakse Suda. Međutim, čini mi se da tu sudsku praksu treba pojasniti slijedom analize u kojoj se uzima u obzir novija sudska praksa koja se ne odnosi izravno na hiperpoveznice.

34.

Stavljanje djela zaštićenih autorskim pravom na raspolaganje javnosti na internetu obuhvaćeno je isključivim pravom priopćavanja javnosti koje je predviđeno člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 ( 17 ). To pravo obuhvaća „svako priopćavanje […] djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje […] djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu”. Upravo stavljanje na raspolaganje javnosti ima važnu ulogu na internetu, iako je „klasično” priopćavanje također prisutno ( 18 ).

35.

Stoga se u pogledu hiperpoveznica postavlja pitanje predstavlja li uključivanje na internetsku stranicu poveznice na djelo drugog autora koje je također dostupno na internetu (konkretno, na mreži) priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, odnosno je li uključivanje takve poveznice obuhvaćeno isključivim pravom nositelja autorskog prava na to djelo.

36.

U presudi Svensson i dr. ( 19 ) Sud je na to pitanje načelno odgovorio niječno. Sud je utvrdio, kao prvo, da je hiperpoveznica radnja priopćavanja s obzirom na to da poveznica korisnicima nudi izravan pristup djelu ( 20 ). To je priopćavanje namijenjeno publici koja se sastoji od neodređenog i dosta velikog broja osoba, odnosno javnosti ( 21 ).

37.

Međutim, kao drugo, Sud je presudio da u slučaju djela kojem se već može slobodno pristupiti na nekoj internetskoj stranici javnost kojoj je namijenjena hiperpoveznica postavljena na drugoj internetskoj stranici nije nova javnost u odnosu na javnost prvotnog priopćavanja. Naime, Sud je smatrao da su ciljna publika prvotnog priopćavanja bili svi potencijalni posjetitelji internetske stranice kojoj se slobodno može pristupiti, odnosno svi internetski korisnici. Nositelj autorskog prava stoga je sve te korisnike trebao uzeti u obzir prilikom prvotnog priopćavanja ( 22 ). Logično je da hiperpoveznica ne može dati pristup djelu širem krugu korisnika.

38.

Međutim, u slučaju sekundarnog priopćavanja koje se izvršava na isti tehnološki način kao i prvotno priopćavanje (što je slučaj svih priopćavanja na mreži), u sudskoj se praksi Suda zahtijeva da postoji nova javnost da bi to sekundarno priopćavanje bilo obuhvaćeno isključivim pravom priopćavanja javnosti koje je predviđeno člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 ( 23 ).

39.

Sud je stoga zaključio da za postavljanje na internetsku stranicu hiperpoveznice („poveznica na koju je moguće kliknuti”, u skladu s izrazom iz predmetne presude) na djelo zaštićeno autorskim pravom kojem se već može slobodno pristupiti na internetu nije potrebno ovlaštenje nositelja autorskog prava na tom djelu ( 24 ). Drukčije može vrijediti samo u slučaju kada poveznica dopušta zaobilaženje mjera ograničenja pristupa djelu na izvornoj stranici te je u tom slučaju učinak te poveznice proširenje publike prvotnog priopćavanja i davanje pristupa tom djelu novoj javnosti ( 25 ).

40.

Ta je analiza brzo potvrđena u pogledu hiperpoveznica koje upotrebljavaju framing ( 26 ).

41.

Sud je slijedom toga pojasnio da se prethodno opisana analiza primjenjuje samo kada je prvotno priopćavanje djela izvršeno uz ovlaštenje nositelja autorskog prava ( 27 ).

42.

Što se tiče poveznica na internetske stranice na kojima su djela stavljena na raspolaganje javnosti bez ovlaštenja nositeljâ autorskih prava, Sud je smatrao da one predstavljaju priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ako je korisnik koji je postavio poveznicu znao ili trebao znati da ta poveznica vodi do djela koje je stavljeno na raspolaganje javnosti bez ovlaštenja koje se zahtijeva autorskim pravom ( 28 ). Kada taj korisnik djeluje s ciljem stjecanja dobiti, treba pretpostaviti da je to poznavanje činjenica oborivo ( 29 ).

43.

Da sažmem sudsku praksu koja se odnosi na hiperpoveznice, kada poveznica vodi do djela koje je već stavljeno na raspolaganje javnosti uz ovlaštenje nositelja autorskog prava i kojem se može slobodno pristupiti, tu se poveznicu ne smatra priopćavanjem javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 jer je navedena poveznica, iako predstavlja radnju priopćavanja, upućena publici koju je nositelj autorskog prava već uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje, odnosno svim internetskim korisnicima.

44.

Rješenja iz sudske prakse na koja sam upravo podsjetio nisu uvijek na prvi pogled očita i mogu potaknuti pitanja, osobito u pogledu triju glavnih točaka: kvalifikacije poveznica kao „radnji priopćavanja” (stavljanja na raspolaganje), uvođenja subjektivnog kriterija poznavanja činjenica u definiciju pojma „priopćavanje javnosti” i primjene kriterija nove javnosti na internet ( 30 ).

45.

Kao što sam na to podsjetio u točki 36. ovog mišljenja, Sud je u presudi Svensson i dr. ( 31 ) smatrao da hiperpoveznica na zaštićeno djelo koje je dostupno na internetu predstavlja radnju priopćavanja tog djela za potrebe primjene prava priopćavanja javnosti uređenog u članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29. Međutim, ta tvrdnja u tehničkom smislu nije nimalo očita ( 32 ).

46.

Točno je da se ne slažem s mišljenjem iznesenim u tom pogledu, prema kojem svaka radnja priopćavanja nužno mora uključivati prijenos ili reemitiranje djela ( 33 ). Među ostalim, najrašireniji oblik priopćavanja na mreži, odnosno stavljanje djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu, ne pretpostavlja nikakav prijenos. U takvoj je situaciji djelo stavljeno na raspolaganje javnosti, odnosno pohranjeno na poslužitelju na kojem je smještena predmetna internetska stranica, s obzirom na to da javnost toj stranici može pristupiti putem njezine URL adrese. Do prijenosa djela dolazi tek kada član javnosti pristupi navedenom poslužitelju jer taj pristup pokreće privremeno reproduciranje internetske stranice koju pregledava na svojem računalu klijentu.

47.

Međutim, Sud je podsjetio da je za postojanje radnje priopćavanja dovoljno da se djelo stavi na raspolaganje javnosti a da pri tome ne mora biti odlučujuće pristupaju li mu doista pripadnici javnosti ili ne ( 34 ). Drugim riječima, članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 primjenjuje se čim je djelo stavljeno na raspolaganje javnosti, čak i prije stvarnog prijenosa djela.

48.

S obzirom na navedeno, u slučaju hiperpoveznice na djelo kojem se već može slobodno pristupiti na internetu, stavljanje na raspolaganje javnosti odvija se na izvornoj internetskoj stranici. Poveznica je pak samo naredba internetskom pregledniku da mu pristupi slijedeći URL adresu koja je dio poveznice. Korisnika se stoga preusmjerava na drugu internetsku stranicu. Zatim se veza (a stoga i prijenos djela) stvara izravno između korisnikova računala klijenta i poslužitelja (ponekad više poslužitelja) na kojem je smještena ciljna stranica poveznice, pri čemu nema nikakvog posredovanja stranice koja sadržava tu poveznicu ( 35 ). Osim toga, URL adresa do koje vodi poveznica obično se prikazuje nakon desnog klika (right click) na poveznicu. Stoga je tu poveznicu moguće kopirati u adresnu traku preglednika kako bi se pristupilo istom mjestu kao što je ono na koje se odnosi hiperpoveznica. Poveznica samo automatizira taj postupak tako što omogućuje pristup drugoj internetskoj stranici „jednim klikom”.

49.

Sud je ipak izašao iz okvira te isključivo tehničke analize te je smatrao da je hiperpoveznica radnja priopćavanja jer daje „izravan pristup” djelu koje se nalazi na drugoj internetskoj stranici ( 36 ).

50.

Prema mojem mišljenju, tim se funkcionalnim pristupom uzimaju u obzir drugi elementi osim same automatizacije uspostave veze s ciljnom internetskom stranicom. Još je važnija, a to je i prednost hiperpoveznica kao središta arhitekture mreže, činjenica da poveznica sadržava URL adresu ciljne internetske stranice, što znači da korisnik ne treba tražiti tu adresu (odnosno poveznica je rezultat korisnikova pretraživanja, kao što je to obično slučaj u internetskim tražilicama). Naime, resurs može biti dostupan na internetu, ali mu se može pristupiti samo putem URL adrese. Ako korisnici ne znaju tu adresu, njegova je dostupnost isključivo teorijska. Međutim, najučinkovitiji način prijenosa URL adrese određene internetske stranice jest stvaranje hiperpoveznice na tu stranicu. Nije slučajnost da „telefonski imenici” na mreži koje čine tražilice upotrebljavaju tehniku hiperpoveznica.

51.

Prema mojem mišljenju, upravo ta tehnička sposobnost davanja izravnog pristupa određenom djelu putem njegove URL adrese (ili adrese internetske stranice na kojoj se nalazi to djelo) opravdava to da se hiperpoveznice kvalificiraju kao „radnje priopćavanja” za potrebe primjene članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

52.

Podsjećam da je pravilo iz sudske prakse koje je Sud utvrdio u presudi Svensson i dr. ( 37 ), prema kojem hiperpoveznica na djelo kojem se slobodno može pristupiti na internetu ne predstavlja priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, primjenjivo samo kada je predmetno djelo stavljeno na raspolaganje javnosti uz odobrenje nositelja autorskog prava.

53.

U suprotnom slučaju, odnosno kada je djelo stavljeno na raspolaganje bez odobrenja navedenog nositelja, pravna situacija koja proizlazi iz sudske prakse Suda puno je složenija. Naime, Sud je presudio da u takvoj situaciji postojanje priopćavanja javnosti ovisi o tome je li korisnik koji je postavio poveznicu znao ili trebao znati da je djelo na koje upućuje ta poveznica stavljeno na raspolaganje javnosti bez odobrenja nositelja autorskog prava. U slučaju poveznica postavljenih s ciljem stjecanja dobiti, potrebno je pretpostaviti da postoji poznavanje činjenica, pri čemu je ta pretpostavka oboriva ( 38 ).

54.

Sud je napravio tu razliku imajući u vidu legitiman cilj očuvanja pravedne ravnoteže između, s jedne strane, interesa nositeljâ autorskih prava i, s druge strane, zaštite interesa i temeljnih prava korisnika predmeta zaštite ( 39 ). Međutim, to rješenje nije konvencionalno s gledišta općih pravila autorskog prava, osobito jer se njime uvodi subjektivan kriterij (poznavanje činjenica) u definiciju objektivnog elementa, odnosno doseg radnji koje podliježu isključivom pravu autora ( 40 ).

55.

Iako se primjena kriterija nove javnosti za ocjenu postojanja priopćavanja javnosti djela zaštićenih autorskim pravom predvidjela čak i prije stupanja na snagu Direktive 2001/29 ( 41 ), Sud je taj kriterij primijenio tek nakon njezina stupanja na snagu, i to najprije u kontekstu reemitiranja televizijskih emisija ( 42 ). U skladu s trenutačnom formulacijom tog kriterija, da bi se sekundarno priopćavanje zaštićenog djela koje je izvršeno na isti tehnološki način kao i prvotno priopćavanje kvalificiralo kao „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i stoga podlijegalo isključivom pravu nositelja autorskog prava, ono treba biti upućeno novoj javnosti, odnosno javnosti koju navedeni nositelj nije uzeo u obzir prilikom prvotnog priopćavanja ( 43 ).

56.

Primijenjen na internet, taj kriterij polazi od pretpostavke, koja proizlazi iz određene pravne fikcije ( 44 ), da je djelo, od trenutka kad je ono na mreži stavljeno na raspolaganje javnosti koja mu može slobodno pristupiti, dostupno svakom internetskom korisniku i da za sve te korisnike stoga treba smatrati da ih je nositelj autorskog prava uzeo u obzir kao publiku prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje ( 45 ). Ovdje govorim o pravnoj fikciji zbog toga što ta tvrdnja, iako je u teoriji istinita, zanemaruje činjenicu da je kibernetički prostor koji čini mreža jednostavno preširok da bi itko mogao znati za sve njegove resurse, a kamoli im pristupiti.

57.

Međutim, ne samo da se ta pretpostavka temelji na umjetno postavljenoj i fiktivnoj premisi, nego i, ako je dovedena do krajnjih granica svoje logike, ima za posljedicu iscrpljenje prava priopćavanja javnosti, koje je izričito isključeno člankom 3. stavkom 3. Direktive 2001/29. Kao što ću to pokazati u nastavku, čini se da je ta pretpostavka sada zastarjela u sudskoj praksi Suda.

58.

Ne dovodeći je u pitanje, na temelju te analize sudske prakse Suda koja se odnosi na hiperpoveznice predlažem da je se tumači progresivno, u skladu s novijom sudskom praksom Suda.

59.

Iako Sud djeluje u okviru klasičnog terminološkog aparata autorskog prava time što definira radnje koje podliježu isključivom pravu autora te ih razlikuje od onih koje njemu ne podliježu, tu nije riječ o teorijskom djelu autorskog prava. Sud, od kojeg se traži da tumači pravo Unije, u ovom slučaju Direktivu 2001/29, iako apstraktno, što znači da je ono primjenjivo erga omnes, ali ipak na temelju konkretnog spora koji mu je podnio nacionalni sud, treba dati odgovor na temelju kojeg će taj sud moći utvrditi odgovornost stranke za povredu autorskog prava. On stoga treba utvrditi uvjete za tu odgovornost, što itekako nadilazi običnu definiciju granica radnje koja je obuhvaćena monopolom autora. Uži bi pristup mogao dovesti u opasnost koristan učinak usklađivanja provedenog Direktivom 2001/29 time što bi se odlučujući elementi takve odgovornosti prepustili nužno heterogenoj ocjeni nacionalnih sudova ( 46 ).

60.

Stoga je Sud mogao presuditi da stavljanje na raspolaganje i upravljanje na internetu platformom za razmjenu djela zaštićenih u okviru mreže ravnopravnih članova (peer‑to‑peer) te prodaja multimedijskog preglednika na kojem su prethodno instalirane hiperpoveznice koje upućuju na internetske stranice kojima javnost slobodno može pristupiti, a na kojima su djela zaštićena autorskim pravom stavljena na raspolaganje javnosti bez ovlaštenja nositeljâ tog prava, obuhvaćeni pojmom „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ( 47 ), iako su u oba slučaja djela stvarno stavljena na raspolaganje u ranijoj fazi. Sud se ipak oslanja na nezaobilaznu ulogu i puno poznavanje činjenica dotičnog korisnika kada daje djelotvoran pristup tim djelima ( 48 ).

61.

Taj pristup također može dovesti do smanjenja odgovornosti. U drukčijem području autorskog prava (konkretno, u području srodnih prava), Sud je presudio da pravo proizvođača fonograma da dopusti ili zabrani njegovo reproduciranje, koje mu je dodijeljeno člankom 2. točkom (c) Direktive 2001/29, ne omogućava potonjem proizvođaču da se usprotivi tomu da se treća osoba koristi zvučnim uzorkom tog fonograma kako bi ga uključila u neki drugi fonogram ako je taj uzorak uključen u izmijenjenom obliku te ga tijekom slušanja nije moguće prepoznati ( 49 ), iako je za svaku upotrebu uzorka fonograma očito potrebno njegovo reproduciranje.

62.

Što se tiče hiperpoveznica, pristupom Suda koji je usmjeren na ograničavanje uvjeta za odgovornost za povredu autorskih prava osobito se objašnjava uvođenje subjektivnog elementa u analizu radnje koja može biti izvor te povrede ( 50 ).

63.

Prema mojem mišljenju, kriterij nove javnosti na temelju kojeg je, kao što sam na to podsjetio, Sud mogao smatrati da za hiperpoveznice u načelu nije potrebno odobrenje nositelja autorskog prava ( 51 ), treba tumačiti prema istoj logici.

64.

Podsjećam da u skladu s tim kriterijem nije potrebno novo odobrenje za sekundarno priopćavanje javnosti djela koje je priopćeno na isti tehnološki način i upućeno istoj javnosti koju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir prilikom prvotnog priopćavanja ( 52 ). To je slučaj hiperpoveznica koje su upotrebom istog tehnološkog načina, odnosno mreže, upućene istoj javnosti kao i prvotno priopćavanje, odnosno svim internetskim korisnicima, ako je to prvotno priopćavanje učinjeno bez ograničenja pristupa.

65.

Međutim, prije svega, već je sam Sud naveo da se to rješenje može opravdati ne toliko nepostojanjem radnje priopćavanja jer, prema njegovu mišljenju, takvo priopćavanje postoji, nego činjenicom da je nositelj autorskog prava, s obzirom na to da poznaje arhitekturu interneta (ili, konkretnije, mreže), time što je odobrio stavljanje djela na raspolaganje javnosti bez ograničenja, također morao odobriti postavljanje hiperpoveznica na to djelo. Naime, Sud je presudio da se, iako je za svaku radnju koja podliježe isključivom pravu autora potrebna njegova prethodna suglasnost, Direktivom 2001/29 ne zahtijeva da se ta suglasnost nužno izrijekom očituje ( 53 ).

66.

Nadalje, Sud je utvrdio, pri čemu je izričito uputio na presudu Svensson i dr. ( 54 ), da je, „u predmetu u kojem mu je postavljeno pitanje o pojmu ‚nova javnost’, Sud […] ocijenio da se u situaciji u kojoj je autor prethodno izrijekom i bezuvjetno odobrio objavu svojih članaka na internetskoj stranici novinskog izdavača, a da pritom nije upotrijebio tehničke mjere koje ograničavaju pristup tim djelima na drugim internetskim stranicama, može, u biti, smatrati da je taj autor odobrio priopćavanje navedenih djela svim internetskim korisnicima” ( 55 ).

67.

Još valja analizirati može li se ta prešutna suglasnost nositelja autorskog prava stvarno odnositi na „sve internetske korisnike”. Meni se čini da ne može.

68.

Naime, granice te pretpostavke utvrđene su u predmetu u kojem je donesena presuda Renckhoff ( 56 ). U tom predmetu nije bila riječ o hiperpoveznici na zaštićeno djelo, nego o djelu koje se preuzelo s internetske stranice na kojoj je stavljeno na raspolaganje javnosti uz o odobrenje autora te se bez njegova odobrenja stavilo na drugu internetsku stranicu.

69.

Naime, kad bi se kriterij nove javnosti trebao primijeniti doslovno ( 57 ), ta radnja ne bi bila obuhvaćena isključivim pravom nositelja autorskog prava jer se, tako dugo dok je predmetno djelo uz odobrenje navedenog nositelja prava dostupno na prvoj internetskoj stranici (ili na bilo kojoj drugoj stranici, a ne nužno na stranici s koje je djelo kopirano), stavljanje na raspolaganje na drugoj internetskoj stranici ne odnosi na novu javnost s obzirom na to da su se svi internetski korisnici uzeli u obzir prilikom prvog stavljanja na raspolaganje. Stoga bi nositelj autorskog prava izgubio kontrolu nad distribucijom svojeg djela, što bi, kao što je to Sud priznao u svojoj presudi, dovelo do iscrpljenja njegova isključivog prava ( 58 ).

70.

Stoga je Sud smatrao da valja ograničiti doseg kriterija nove javnosti izmjenom definicije javnosti koju je nositelj autorskog prava trebao uzeti u obzir prilikom prvotnog stavljanja djela na raspolaganje. Sud je stoga presudio da tu javnost čine isključivo korisnici internetske stranice na kojoj je izvršeno to prvotno stavljanje na raspolaganje, „a ne korisnici internetske stranice na koju je to djelo naknadno stavljeno bez odobrenja njegova nositelja ili drugi korisnici interneta” ( 59 ).

71.

Stoga nakon presude Renckhoff ( 60 ) pravna fikcija prema kojoj je svako stavljanje zaštićenog djela na internetu na raspolaganje javnosti koja mu može slobodno pristupiti namijenjeno svim (stvarnim i potencijalnim) internetskim korisnicima više nije održiva ni u kontekstu hiperpoveznica. Ne samo da dovodi do de facto iscrpljenja prava priopćavanja javnosti na internetu, nego je i logično proturječna toj presudi.

72.

Naime, zamislimo posljedice presude Svensson i dr. ( 61 ) u situaciji koja je slična situaciji u predmetu u kojem je donesena navedena presuda Renckhoff. U skladu s potonjom presudom, činjenica da je zaštićeno djelo preuzeto s internetske stranice na koju je stavljeno na raspolaganje javnosti uz odobrenje nositelja autorskog prava i da je stavljeno na drugu internetsku stranicu povređuje prava navedenog nositelja. Međutim, činjenica da je na drugu internetsku stranicu postavljena poveznica na to isto djelo koje je dostupno na prvoj stranici, čak i upotrebom framinga, na način da se djelo prikazuje kao da se nalazi na drugoj stranici, ne podliježe monopolu autora i stoga ne povređuje taj monopol ( 62 ). Naime, javnost kojoj je namijenjeno prvotno stavljanje na raspolaganje u oba je slučaja ista: svi internetski korisnici!

73.

Stoga valja smatrati, kao što je Sud to učinio u presudi Renckhoff ( 63 ), da se javnost koju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir prilikom stavljanja djela na raspolaganje na nekoj internetskoj stranici sastoji od javnosti koja posjećuje navedenu stranicu. Prema mojem mišljenju, takva definicija javnosti koju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir dobro odražava stvarnost interneta. Naime, iako internetsku stranicu kojoj se slobodno može pristupiti u teoriji može posjetiti svaki internetski korisnik, točno je da je u praksi broj potencijalnih korisnika koji bi joj mogli pristupiti više ili manje velik, ali je otprilike određen. Time što ovlašćuje stavljanje na raspolaganje svojeg djela, nositelj autorskog prava uzima u obzir opseg tog kruga potencijalnih korisnika. To je osobito važno kada se to stavljanje na raspolaganje izvršava pod licencijom jer potencijalni broj navodnih posjetitelja može biti važan čimbenik u određivanju cijene licencije.

74.

Naime, toj je internetskoj stranici moguće pristupiti, i to će čak u većini slučajeva biti način pristupa, putem hiperpoveznice. Na taj način javnost koja posjećuje stranicu s poveznicom postaje publika ciljne stranice, odnosno javnost koju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir.

75.

Ukratko, prema mojem mišljenju, sudsku praksu Suda koja se odnosi na hiperpoveznice, ili općenitije priopćavanje djela javnosti na internetu, treba tumačiti na način da nositelj autorskog prava, time što odobrava stavljanje svojeg djela na raspolaganje javnosti na internetskoj stranici kojoj se može slobodno pristupiti, uzima u obzir svu javnost koja može pristupiti toj internetskoj stranici, uključujući putem hiperpoveznica. Stoga su te poveznice, s obzirom na to da predstavljaju radnje priopćavanja jer daju izravan pristup djelu, u načelu obuhvaćene odobrenjem nositelja autorskog prava koje je on dao prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje te za njih nije potrebno dodatno odobrenje.

76.

Podsjećam da sud koji je uputio zahtjev svojim prvim prethodnim pitanjem pita predstavlja li uključivanje framingom na internetsku stranicu zaštićenog djela, koje je uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljeno na raspolaganje javnosti na drugoj internetskoj stranici kojoj se slobodno može pristupiti, priopćavanje tog djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ako do tog uključivanja dolazi kao posljedica zaobilaženja zaštitnih mjera protiv framinga koje je navedeni nositelj donio ili naložio na drugoj internetskoj stranici.

77.

Najprije valja pojasniti određene terminološke aspekte. Terminologija koja se odnosi na internet nije utvrđena kartezijanskom jasnoćom te se izrazi framing, inline linking i embedding katkad upotrebljavaju kao sinonimi. Sud je uostalom u svojoj sudskoj praksi usvojio francuski izraz „transclusion” koji, čini se, može označavati sve te tehnike. Iako sud koji je uputio zahtjev u svojem pitanju upućuje na framing, smatram da se može razumno pretpostaviti da se problem u glavnom postupku odnosi, ili može odnositi, na sve načine uključivanja na internetsku stranicu resursa koji potječe s druge internetske stranice.

78.

Međutim, tehnike koje omogućuju takav rezultat nisu ograničene na framing, koji se sastoji od podjele zaslona na nekoliko dijelova, od kojih se u svakom može prikazivati sadržaj druge internetske stranice. Među ostalim, inline linking omogućuje uključivanje elementa, najčešće grafičke ili audiovizualne datoteke, s jedne internetske stranice na drugu internetsku stranicu ( 64 ). Uključeni element tada se na zaslonu prikazuje automatski, pri čemu korisnik ne treba kliknuti na poveznicu. Čini mi se da je taj automatizam, s gledišta autorskog prava, puno važniji od eventualne upotrebe framinga. Tu ću ideju detaljnije razraditi u nastavku.

79.

Postoje tehničke mjere zaštite protiv tih vrsta poveznica. Te se mjere sastoje, među ostalim, od uvođenja u HTML kod zaštićene internetske stranice naredbi koje sprečavaju funkcioniranje poveznice, koje sprečavaju otvaranje stranice u okviru (frame) time što zahtijevaju novi prozor ili karticu ili pak koje umjesto željenog elementa šalju drugu sliku, na primjer obavijest o autorskim pravima.

80.

Prethodno pitanje stoga treba shvatiti kao da se odnosi na pitanje treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da uključivanje djela, koje je uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljeno na raspolaganje javnosti na internetskoj stranici kojoj se slobodno može pristupiti, na drugu internetsku stranicu putem hiperpoveznica, tako da se djelo prikazuje na drugoj internetskoj stranici kao da je njezin sastavni dio, predstavlja priopćavanje javnosti u smislu te odredbe kada se tim uključivanjem zaobilaze mjere zaštite protiv takve upotrebe djela.

81.

Kao što sam na to podsjetio, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, stavljanje hiperpoveznice na djelo zaštićeno autorskim pravom koje je uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljeno na raspolaganje javnosti na drugoj internetskoj stranici kojoj se slobodno može pristupiti predstavlja radnju priopćavanja tog djela u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

82.

Zbog toga se ne slažem sa SPK‑ovom analizom prema kojoj iz sudske prakse Suda proizlazi da hiperpoveznice na zaštićena djela, uključujući one u kojima se upotrebljavaju framing ili slične tehnike, nisu obuhvaćene isključivim pravima nositeljâ autorskih prava, tako da nikad ne postoji priopćavanje javnosti, neovisno o tome primjenjuju li ti nositelji mjere zaštite protiv upotrebe takvih poveznica.

83.

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da je postavljanje hiperpoveznice relevantna radnja s gledišta autorskog prava jer se time daje izravan pristup djelu. Međutim, ta radnja ne dovodi do dodatnog odobrenja nositelja autorskog prava jer je, s obzirom na to da je namijenjena javnosti koju je taj nositelj već uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje, obuhvaćena odobrenjem koje je navedeni nositelj dao prilikom tog prvotnog priopćavanja.

84.

Što se tiče definicije javnosti koju je navedeni nositelj uzeo u obzir, predlažem da se, s obzirom na svu relevantnu sudsku praksu Suda, smatra da tu javnost čine korisnici internetske stranice, uključujući potencijalne korisnike, na kojoj je izvršeno prvotno stavljanje na raspolaganje ( 65 ).

85.

Ta javnost može pristupiti navedenoj stranici na različite načine, među ostalim putem hiperpoveznica. To utvrđenje ne predstavlja problem u slučaju običnih poveznica koje upućuju na početnu stranicu mrežnog mjesta. Prema mojem mišljenju, isto vrijedi u slučaju dubokih poveznica na konkretne stranice mrežnog mjesta. Nitko zapravo ne može očekivati da će se njegovo djelo uvijek čitati ili pregledavati počevši od naslovne stranice ili uvoda. To uostalom nije toliko problem pristupa djelima u pravom smislu riječi, nego popratnih okolnosti tog pristupa, kao što su izostavljanje objave koja je eventualno povezana s djelom i kojom se nositelju autorskog prava dodjeljuju prihodi. Međutim, time se ne bi trebao odrediti opseg isključivih prava navedenog nositelja.

86.

Osjetljivija se pitanja postavljaju zbog upotrebe framinga i, konkretnije, inline framea. Naime, u tom je slučaju teško odrediti treba li za publiku koja na taj način pristupa internetskoj stranici s druge internetske stranice smatrati da ju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja djela na raspolaganje na prvoj internetskoj stranici.

87.

Prema mojem mišljenju, dosta je jasno da odgovor treba biti potvrdan kada je predmet framinga cijelo mrežno mjesto ili cijela stranica tog mrežnog mjesta. Točno je da takva upotreba internetske stranice druge osobe može činiti zlouporabu i izazvati određene probleme s gledišta moralnih prava autora, prava žiga ili pak poštenog tržišnog natjecanja. Međutim, s gledišta pristupa djelu, a stoga i prava priopćavanja javnosti, ta situacija nije dijametralno suprotna situaciji klasičnih poveznica. Korisnici pristupaju ciljnoj internetskoj stranici poveznice i, iako se ona prikazuje unutar stranice koja sadržava poveznicu, oni čine publiku te stranice, odnosno javnost koju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir prilikom stavljanja na raspolaganje djela na navedenoj stranici.

88.

Problematičniji je slučaj poveznica koje vode do posebnih elemenata internetske stranice (na primjer slika ili audiovizualnih datoteka), osobito kada se element prikazuje kao sastavni dio druge stranice putem framinga ili inline framea. Međutim, korisnik i u toj situaciji klikom na poveznicu uspostavlja vezu s izvornom stranicom povezanog elementa i tako uzrokuje prijenos tog elementa. Stoga tog korisnika treba smatrati dijelom publike te stranice, odnosno javnosti koju je nositelj autorskog prava uzeo u obzir kada je odobrio stavljanje svojeg djela na raspolaganje na navedenoj stranici.

89.

Osim toga, potreba aktivacije poveznice upozorava korisnika da pristupa sadržaju koji nije sastavni dio internetske stranice koja sadržava tu poveznicu. Iako se autorstvo tog sadržaja može više ili manje prikriti, korisnik koji je razumno obaviješten o načinima funkcioniranja interneta treba očekivati da sadržaj na koji se odnosi poveznica može dolaziti iz drugog izvora, a ne internetske stranice koju upravo pregledava. Nositelj autorskog prava stoga se može pozvati na moralna prava, odnosno, po potrebi, prava koja proizlaze iz drugih područja intelektualnog vlasništva, kao što je pravo žiga, kako bi se borio protiv eventualne zlouporabe ( 66 ).

90.

Uostalom, ovdje mi se čini teškim pronaći jasnu granicu jer situacije mogu biti vrlo različite: framing mrežnih mjesta ili internetskih stranica čiji jedini bitan sadržaj čine zaštićena djela ili koji sami čine takva djela, duboke poveznice na predmete zaštite koji se otvaraju u zasebnom prozoru preglednika uz naznaku adrese izvorne stranice ili bez nje, obične poveznice na mrežna mjesta čija početna stranica ili samo mrežno mjesto čine zaštićeno djelo itd. Za analizu tih različitih situacija potrebne su činjenične ocjene u svakom slučaju zasebno, a rezultati mogu biti nasumični. Međutim, krug osoba koje mogu pristupiti djelu koje je nositelj autorskog prava morao uzeti u obzir prilikom stavljanja na raspolaganje tog djela ne može ovisiti o takvim činjeničnim ocjenama ( 67 ).

91.

Stoga smatram da u slučaju djela zaštićenih autorskim pravom koja su uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljena na raspolaganje javnosti koja im može slobodno pristupiti na internetu javnost koja takvim djelima pristupa putem poveznica na koje je moguće kliknuti upotrebom framinga, uključujući inline frame, treba smatrati dijelom javnosti koju je taj nositelj prava uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja tih djela na raspolaganje ( 68 ). Naravno, ta se ocjena ne primjenjuje u slučajevima kad poveznice zaobilaze mjere ograničenja pristupa ni u slučaju kada poveznice upućuju na djela koja su stavljena na raspolaganje javnosti bez odobrenja nositelja autorskog prava, u kojima se primjenjuju rješenja utvrđena u presudama Svensson i dr. ( 69 ) i GS Media ( 70 ).

92.

Sada ću analizirati situaciju u kojoj se djela zaštićena autorskim pravom koja se nalaze na drugim internetskim stranicama uključuju na internetsku stranicu na način da se tamo prikazuju automatski odmah po otvaranju te stranice a da korisnik pritom ne poduzima nikakvu dodatnu radnju (inline links). Tu ću tehniku kvalificirati kao „automatske poveznice”. Prema mojem se mišljenju situacija tih automatskih poveznica u više pogleda razlikuje od situacije poveznica na koje je moguće kliknuti, uključujući onih koje upotrebljavaju framing ( 71 ).

93.

Automatska poveznica prikazuje resurs kao element koji je sastavni dio internetske stranice koja sadržava tu poveznicu. Za korisnika stoga nema nikakve razlike između slike uključene na internetsku stranicu s istog poslužitelja i slike uključene s druge internetske stranice. Da je u predmetu u kojem je donesena presuda Renckhoff ( 72 ) vlasnik stranice na kojoj je izvršeno sekundarno priopćavanje stavio automatsku poveznicu na predmetnu sliku umjesto što ju je preuzeo i stavio na internet s vlastitog poslužitelja, rezultat bi za javnost bio isti. Način rada razlikuje se samo „iza kulisa”.

94.

Automatske poveznice stoga u praksi omogućuju iskorištavanje djela druge osobe na internetu bez odobrenja na jednak način kao i reproduciranje i neovisno stavljanje na raspolaganje javnosti. Istodobno, zbog upotrebe tehnologije hiperpoveznica ta se praksa čini zakonitom s obzirom na to da je djelo u tehničkom smislu stavljeno na internet samo s jednog poslužitelja na kojem je smještena izvorna stranica ( 73 ).

95.

Međutim, u slučaju automatske poveznice javnost koja uživa u djelu ne može se ni u kojem slučaju smatrati publikom izvorne stranice tog djela. Naime, za javnost ne postoji više nikakva veza s izvornom stranicom, sve se odvija na stranici koja sadržava poveznicu. Stoga u djelu uživa publika potonje stranice. Prema mojem se mišljenju ne može pretpostaviti da je nositelj autorskog prava uzeo tu javnost u obzir kad je dao odobrenje za prvotno stavljanje na raspolaganje, osim ako se ponovno ne bi uzelo u obzir da javnost čine svi internetski korisnici ( 74 ), što je protivno presudi Renckhoff ( 75 ). Međutim, budući da je učinak automatske poveznice isti kao i učinak reproduciranja koje je neovisno stavljeno na raspolaganje javnosti, ne vidim zašto bi se prema njima postupalo različito. Takvom bi se razlikom u postupanju oduzeo koristan učinak sudskoj praksi utvrđenoj u presudi Renckhoff i isključivom pravu autora koje je preventivne prirode ako bi djelo bilo moguće jednostavno uključiti na vlastitu internetsku stranicu pomoću automatske poveznice umjesto da ga se reproducira i stavi na internet ( 76 ).

96.

To vrijedi tim više što se situacija automatske poveznice razlikuje od situacije poveznice na koju je moguće kliknuti s gledišta poimanja prava priopćavanja javnosti kako je ono uređeno člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29.

97.

Podsjećam da isključivo pravo obuhvaća radnje stavljanja djela na raspolaganje javnosti na način da mu svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sam odabere. To je uobičajeni način priopćavanja javnosti na mreži. Djelo se stoga stavlja na raspolaganje na internetskoj stranici, a korisnici pokreću njegov prijenos kada pristupe toj stranici. U slučaju poveznica na koje je moguće kliknuti taj se prijenos pokreće aktivacijom poveznice, a stoga i radnjom korisnika.

98.

U slučaju automatske poveznice prijenos s izvorne stranice pokreće se automatizmom koji je upisan u HTML kod stranice koja sadržava poveznicu. Ta je stranica stoga izvor priopćavanja. Njezin vlasnik stoga ima odlučujuću ulogu u priopćavanju djela s poveznice javnosti koju nositelj autorskog prava nije uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje, odnosno publici vlastite internetske stranice ( 77 ). On time izvršava dodatnu radnju priopćavanja (radnja prijenosa), neovisno o stavljanju djela na raspolaganje javnosti koje se izvršava na izvornoj stranici i o radnji davanja izravnog pristupa tom djelu koja se sastoji od postavljanja poveznice. Za tu je dodatnu radnju potrebno odobrenje nositelja autorskog prava na predmetnom djelu.

99.

Točno je da u slučaju automatske poveznice, za razliku od situacije u predmetu u kojem je donesena presuda Renckhoff, nositelj autorskog prava u načelu zadržava krajnju kontrolu nad priopćavanjem djela jer to djelo može ukloniti s izvorne stranice i time poništiti sve poveznice koje vode do njega ( 78 ).

100.

Međutim, kao prvo, kao što to pravilno ističe francuska vlada, kad bi se nositelju autorskog prava dalo da odabere hoće li tolerirati da druge osobe neovlašteno upotrebljavaju djelo ili će se sam odreći njegove upotrebe, to bi bilo protivno svakom poimanju autorskog prava. Naime, cilj je autorskog prava omogućiti nositelju da slobodno odabere način iskorištavanja djela i ostvarivanja prihoda od toga a da to iskorištavanje pritom ne može dovesti do naknadne neovlaštene upotrebe predmetnog djela.

101.

Kao drugo, nositelj autorskog prava ne može uvijek ukloniti djelo s internetske stranice jer njegova upotreba može biti predmet ugovora o licenciji ( 79 ). Taj bi nositelj stoga morao opozvati svoje odobrenje za iskorištavanje djela, sa svim pravnim i financijskim posljedicama koje iz toga proizlaze.

102.

Konačno, kao treće, gubitak kontrole nositelja autorskog prava nad njegovim djelom nipošto nije uvjet za postojanje radnje obuhvaćene monopolom nositelja, a stoga ni povrede tog monopola ako je ta radnja izvršena bez njegova odobrenje. Konkretno, u slučaju priopćavanja javnosti takvu radnju može predstavljati sekundarno priopćavanje, koje istodobno ovisi o prvotnom priopćavanju koje je izvršio nositelj autorskog prava ili koje je izvršeno uz njegovo odobrenje ( 80 ).

103.

Stoga ta teorijska kontrola koju nositelj autorskog prava ima nad prvotnim stavljanjem djela na raspolaganje ne može, prema mojem mišljenju, odrediti ocjenu naknadne upotrebe tog djela u obliku automatske poveznice s gledišta autorskog prava.

104.

Isto vrijedi za činjenicu da je relativno lako poništiti automatsku poveznicu izmjenom URL adrese predmetnog djela, na primjer izmjenom naziva datoteke koja sadržava to djelo. S jedne strane, nositelj autorskog prava nema uvijek glavnu riječ u pogledu prvotnog stavljanja djela na raspolaganje, osobito kad se ono izvršava na internetskoj stranici nositelja licencije. On stoga ne može uvijek svojevoljno izmijeniti adresu djela, kao što ga ne može ni ukloniti s internetske stranice. S druge strane, ta je mjera moguća tek nakon što se otkrije upotreba djela u obliku automatske poveznice, dok su isključiva prava autora preventivne prirode, kao što to ističe Sud u svojoj sudskoj praksi ( 81 ).

105.

Zbog toga valja, prema mojem mišljenju, razlikovati poveznice „na koje je moguće kliknuti”, na koje se upućuje u sudskoj praksi Suda, i automatske poveznice koje prikazuju resurs do kojeg automatski vodi poveznica na internetskoj stranici koja sadržava tu poveznicu, pri čemu korisnik ne treba poduzeti nikakvu radnju. Naime, kad se te automatske poveznice odnose na djela zaštićena autorskim pravom, s tehničkog i funkcionalnog gledišta postoji radnja priopćavanja djela javnosti koju nositelj autorskog prava nije uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje, odnosno publici druge internetske stranice, a ne one na kojoj je izvršeno to prvotno stavljanje na raspolaganje.

106.

Takvo bi tumačenje nositeljima autorskih prava pružilo pravne instrumente zaštite protiv neovlaštenog iskorištavanja njihovih djela na internetu. Stoga bi se time ojačao njihov pregovarački položaj za dodjelu licencija za upotrebu tih djela. Naime, tko bi pristao platiti odgovarajuću cijenu za upotrebu djela na internetu ako je moguće i sasvim zakonito besplatno postaviti automatsku poveznicu na internetsku stranicu autora ili bilo koju drugu stranicu na kojoj je predmetno djelo stavljeno na raspolaganje javnosti?

107.

To bi rješenje također pružilo potrebnu fleksibilnost u slučajevima kada nositelji autorskih prava žele odobriti automatske poveznice na svoja djela. Naime, određeni autori svoja djela objavljuju na internetu radi njihove što veće distribucije a da pritom ne žele izravno ostvarivati prihode od toga. Ti autori stoga mogu stavljanje svojeg djela na raspolaganje na internetu popratiti licencijom u kojoj se navode dopušteni načini upotrebe (na primjer, eventualna komercijalna upotreba) i uvjeti te upotrebe (na primjer, navođenje imena autora), kao što je to slučaj sa sastavom licencija „Creative Commons” ( 82 ). Platforme za razmjenu sadržaja na internetu već uređuju to pitanje u svojim politikama o ponovnoj upotrebi sadržaja koji preuzimaju korisnici, pri čemu potonjim korisnicima u tom pogledu ostavljaju više ili manje slobode ( 83 ). Ako ponekad dođe do polemike o tome obuhvaćaju li te licencije automatske poveznice ili framing, to je zbog nesigurnosti koja okružuje status tih tehnika s gledišta autorskog prava. Nakon što se ta nesigurnost otkloni, platforme će u skladu s time moći prilagoditi svoje uvjete korištenja ( 84 ).

108.

Osim toga, određene automatske poveznice na djela koja su stavljena na raspolaganje na internetu mogle bi nedvojbeno biti obuhvaćene jednom od iznimki od prava priopćavanja javnosti predviđenih člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/29. Ovdje osobito mislim na iznimke doslovnog navođenja kao i karikature, parodije ili pastiša (članak 5. stavak 3. točke (d) i (k) Direktive 2001/29) koje bi mogle pokriti dobar dio česte prakse na internetu. Naravno, te upotrebe trebaju ispunjavati uvjete za primjenu navedenih iznimki.

109.

Konačno, može se činiti da prethodno predloženo tumačenje nije sasvim u skladu s rješenjem donesenim u rješenju BestWater International ( 85 ). Međutim, u pogledu tog rješenja moram navesti sljedeće napomene.

110.

Navedeno se rješenje temelji na tvrdnji, navedenoj u presudi Svensson i dr., prema kojoj konstatacija da poveznica na koju je moguće kliknuti predstavlja priopćavanje djela novoj javnosti „ne bi bila upitna ako bi sud koji je uputio zahtjev morao konstatirati […] da se, kada internetski korisnici kliknu na predmetnu poveznicu, djelo pokazuje na način da ostavlja dojam da se prikazuje na stranici gdje se nalazi ta poveznica, dok se u stvarnosti ono nalazi na nekoj drugoj stranici” ( 86 ). U rješenju BestWater International ta se situacija „u biti” poistovjetila sa situacijom inline linka ( 87 ).

111.

Međutim, kao što sam to naveo u točkama 93. do 105. ovog mišljenja, postoji bitna razlika između uključivanja resursa pomoću tehnike kao što je inline linking i poveznica na koje je moguće kliknuti, čak i kada upotrebljavaju framing. Međutim, presuda Svensson i dr. ( 88 ) odnosi se samo na poveznice na koje je moguće kliknuti. Ta presuda stoga ne može valjano poslužiti kao temelj za rješenje koje se odnosi na inline linking. Uostalom, čini se da se glavni postupak u tom predmetu odnosio na poveznicu na koju je moguće kliknuti. U izreci rješenja BestWater International ne navodi se inline linking, nego samo framing ( 89 ).

112.

Štoviše, sud koji je uputio zahtjev u formulaciji pitanja u predmetu u kojem je doneseno rješenje BestWater International ( 90 ) nije uzeo u obzir, pa one stoga nisu uzete u obzir ni u tom rješenju, određene činjenične okolnosti koje su, da su se uzele u obzir, trebale dovesti do donošenja drukčijeg rješenja u tom predmetu. Kao prvo, taj se predmet odnosio na uključivanje na internetsku stranicu audiovizualnog djela koje je stavljeno na internet na platformi YouTube. Međutim, kao što sam to naveo ( 91 ), uvjeti korištenja te platforme sadržavaju izričitu licenciju za to da treće osobe upotrebljavaju sadržaj stavljen na internet na toj platformi. Prema mojem saznanju, to je već bio slučaj u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku u tom predmetu. Kao drugo, predmetno je djelo stavljeno na raspolaganje javnosti na navedenoj platformi bez odobrenja nositelja autorskog prava ( 92 ). Stoga je moguće da se u tom predmetu trebalo presuditi u skladu s načelima koja je Sud naknadno utvrdio u svojoj presudi GS Media ( 93 ).

113.

Stoga smatram da rješenje BestWater International ( 94 ) ne treba smatrati obvezujućim presedanom u pogledu ocjene automatskih poveznica s obzirom na pravo priopćavanja javnosti kako je predviđeno člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29.

114.

Razlika u postupanju čiju primjenu predlažem u pogledu, s jedne strane, poveznica na koje je moguće kliknuti, a koje upotrebljavaju framing i, s druge strane, automatskih poveznica kako sam ih prethodno definirao može se činiti očito neopravdanom. Naime, nakon što korisnik klikne na poveznicu, iz njegova je gledišta rezultat tih dviju tehnika sličan: predmet poveznice prikazuje sa kao sastavni dio internetske stranice koja sadržava poveznicu. Stoga se može legitimno postaviti pitanje treba li poveznice na koje je moguće kliknuti, a koje upotrebljavaju framing, baš kao i automatske poveznice, smatrati radnjama priopćavanja javnosti kada upućuju na djela zaštićena autorskim pravom.

115.

Međutim, osim tehničkih i funkcionalnih razlika između tih dviju vrsta poveznica opisanih u točkama 93. do 98. ovog mišljenja, čini mi se da ta razlika u najboljem slučaju omogućuje ostvarivanje jednog od ciljeva Direktive 2001/29, a to je osigurati pravednu ravnotežu između interesa nositeljâ autorskih prava i interesa korisnikâ ( 95 ). Naime, korisnik često može teško sa sigurnošću znati je li predmet na koji je stavio poveznicu na svojoj internetskoj stranici djelo zaštićeno autorskim pravom. Čak ni obična poveznica nije zaštićena od svih rizika jer takvo djelo može činiti početna stranica mrežnog mjesta ili to cijelo mrežno mjesto. Ta bi poteškoća mogla obeshrabriti internetske korisnike, prema mojem mišljenju u neproporcionalnoj mjeri u odnosu na legitimne interese nositeljâ autorskih prava, da upotrebljavaju framing, koji je ipak raširen na internetu i koristan za njegovo funkcioniranje i privlačnost brojnih internetskih stranica.

116.

Suprotno tomu, valja istaknuti, s jedne strane, da je razlika između poveznica na koje je moguće kliknuti i automatskih poveznica lako zamjetna svakom internetskom korisniku i ne bi trebala biti uzrok nikakve nesigurnosti. Uostalom, automatske poveznice rijetko se upotrebljavaju za uključivanje stranica, odnosno cijelih mrežnih mjesta. Ta tehnika obično služi za uključivanje grafičkih i audiovizualnih datoteka.

117.

S druge strane, iako je Sud istaknuo da hiperpoveznice pridonose dobrom funkcioniranju interneta omogućavajući širenje informacija na toj mreži ( 96 ), to je nesumnjivo istinito i za poveznice na koje je moguće kliknuti ( 97 ). Međutim, ne smatram da se isti argument ne može istaknuti u pogledu automatskih poveznica. Naprotiv, te poveznice „upijaju” sadržaj prisutan na mreži i korisnike oslobađaju „surfanja” na različitim internetskim stranicama. Time pridonose monopolizaciji mreže i koncentraciji informacija na ograničenom broju usluga koje dominiraju na tržištu i pripadaju još ograničenijem broju društava.

118.

Stoga mi se čini da ravnoteža između različitih relevantnih interesa opravdava razliku u postupanju prema poveznicama na koje je moguće kliknuti, uključujući one koje upotrebljavaju framing, i automatskim poveznicama. Naime, iako se može pretpostaviti da su nositelji autorskih prava uzeli u obzir prvonavedene poveznice kad su odobrili stavljanje na raspolaganje svojih djela na internetu, od njih se ne može zahtijevati da toleriraju drugonavedene poveznice.

119.

Stoga predlažem da se presudi da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da priopćavanje javnosti u smislu te odredbe predstavlja činjenica da se na internetsku stranicu uključuju djela zaštićena autorskim pravom koja su uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljena na raspolaganje javnosti na druge internetske stranice kojima se može slobodno pristupiti na način da se ta djela automatski prikazuju na toj stranici odmah po njezinu otvaranju a da korisnik pritom ne poduzima nikakvu dodatnu radnju.

120.

To se razmatranje primjenjuje neovisno o činjenici da je djelo eventualno uključeno u obliku minijature (thumbnail) ili da je, kao u glavnom predmetu, izvor uključivanja minijatura izvornog djela. Naime, promjena veličine nema ulogu u ocjeni postojanja radnje priopćavanja javnosti dokle god su izvorni elementi djela zamjetni ( 98 ). Osim toga, veličina slike na internetskoj stranici relativna je jer ovisi o rezoluciji slike i veličini zaslona na kojem se prikazuje. Veličina prikaza ne prilagođava se samo dizajnu internetske stranice, nego obično i veličini zaslona uređaja n kojem se ta stranica otvara. Suprotno tomu, slike se rijetko prikazuju u stvarnoj veličini jer je, kad je riječ o modernim datotekama, ona često veća od veličine standardnog zaslona računala. Stoga je teško odrediti što je minijatura, a što „normalna” veličina slike.

121.

Međutim, tumačenje koje predlažem u pogledu automatskih poveznica ne daje potpun odgovor na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev. Naime, kad bi se automatske poveznice smatralo radnjama priopćavanja javnosti, to ne bi riješilo problem istaknut u prethodnom pitanju koji se odnosi na pitanje treba li i upotrebu framinga u slučaju poveznica na koje je moguće kliknuti smatrati priopćavanjem javnosti ako te poveznice zaobilaze tehničke mjere zaštite protiv framinga.

122.

Prema mišljenju VG Bild‑Kunsta, francuske vlade i Komisije, na to pitanje valja odgovoriti potvrdno. To je također stajalište suda koji je uputio zahtjev.

123.

Moram priznati da se to rješenje na prvi pogled čini zapanjujuće. Svakako je jasno. Kao što to navodi francuska vlada, primjena tehničkih mjera zaštite jasno upućuje na to da nositelj autorskog prava javnosti ne želi omogućiti pristup svojem djelu putem hiperpoveznica koje upotrebljavaju framing. Taj izraz volje sigurno ograničava krug osoba koje je navedeni nositelj prava uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja djela na raspolaganje.

124.

Međutim, smatram da je takvo tumačenje u suprotnosti s nekoliko glavnih argumenata.

125.

Kao prvo, nositelj autorskog prava u brojnim situacijama stavljanja zaštićenih djela na raspolaganje javnosti na internetu (ili konkretnije na mreži) ne može odlučiti o primjeni tehničkih mjera zaštite. To je osobito slučaj s djelima koja su stavljena na internet pod licencijom, odnosno koja tamo nije stavio sam nositelj autorskog prava nego treća osoba uz odobrenje ( 99 ). To je također slučaj s djelima koja su stavljena na internet na različitim platformama za razmjenu, čiji korisnici nemaju kontrolu nad politikom zaštite sadržaja ni nad primjenom tehničkih mjera za potrebe te zaštite. Konačno, ovaj predmet dokazuje da organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava mogu zahtijevati primjenu takvih mjera zaštite a da ih za to njihovi članovi nisu izričito ovlastili.

126.

U svim tim situacijama ne vidim kako je moguće smatrati da eventualna primjena tehničkih mjera zaštite jasno odražava bilo kakvu volju nositelja autorskog prava u pogledu pristupa njegovu djelu putem hiperpoveznica koje upotrebljavaju framing.

127.

Kao drugo, predviđeno se rješenje temelji na analogiji s rješenjem koje je Sud donio u presudi Svensson i dr., prema kojem, „u slučaju kada poveznica na koju je moguće kliknuti dopušta korisnicima stranice gdje se nalazi ta poveznica zaobilaženje mjera ograničenja koje je postavila stranica gdje se nalazi zaštićeno djelo da bi se pristup javnosti ograničio samo na pretplatnike te kada, također, predstavlja intervenciju bez koje se navedeni korisnici ne bi mogli koristiti prenesenim djelima, valja sve te korisnike promatrati zajedno kao novu javnost koju nisu uzeli u obzir nositelji autorskog prava kad su dali odobrenje za prvotnu komunikaciju, u smislu da je odobrenje nositelja potrebno za takvo priopćavanje javnosti” ( 100 ). Drugim riječima, hiperpoveznica dovodi do odobrenja nositelja autorskog prava samo ako se njome proširi krug javnosti koja ima pristup djelu u odnosu na javnost koju je navedeni nositelj prava uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje, i to osobito zaobilaženjem mjera ograničenja pristupa uvedenih prilikom tog prvotnog stavljanja na raspolaganje.

128.

Međutim, postoji temeljna razlika između mjera ograničenja pristupa o kojima je riječ u toj presudi i mjera zaštite protiv framinga. Mjere ograničenja pristupa stvarno ograničavaju krug osoba koje mogu imati pristup predmetnom djelu. Osobe koje mu pristupaju zaobilaženjem tih mjera stoga čine novu javnost, odnosno javnost koju nositelj autorskog prava nije uzeo u obzir kad je svoje djelo stavio na raspolaganje. Iako je točno da navedeni nositelj prava nema uvijek kontrolu nad primjenom tih mjera, ta je primjena obično element pregovora o cijeni licencije za upotrebu jer se njome određuje očekivani prihod od te upotrebe, a stoga i vrijednost licencije. Nositelj autorskog prava stoga uzima u obzir te mjere ograničenja prihvaćanjem cijene licencije. Što se tiče slučajeva u kojima sami nositelji autorskih prava stavljaju djela na raspolaganje, potonji nositelji prava obično imaju određeni stupanj kontrole nad krugom osoba koje imaju pristup djelima. To je slučaj, među ostalim, „prilagođenih” internetskih stranica, ali i platformi za razmjenu koje obično dopuštaju da se barem odredi je li stavljanje na internet „javno” ili „privatno”. Stoga se, prema mojem mišljenju, može smatrati da izbor nositelja autorskog prava u tom pogledu stvarno odražava njegovu želju, barem u većini situacija, kad je riječ o javnosti koju je uzeo u obzir prilikom prvotnog stavljanja djela na raspolaganje.

129.

Posve je drukčiji slučaj s mjerama zaštite protiv framinga. Naime, te mjere ne ograničavaju pristup djelu, pa čak ni put pristupa tom djelu, nego samo način prikaza na zaslonu. One se često odražavaju kao odbijanje preglednika da otvori ciljnu stranicu poveznice u okviru koji zatim predlaže otvaranje te stranice u novom prozoru ili je automatski otvara umjesto stranice koja sadržava poveznicu. Poveznica se stoga ponaša kao standardna hiperpoveznica. Ovdje stoga ni u kojem slučaju ne može biti riječ o novoj javnosti jer je publika uvijek ista: publika ciljne internetske stranice poveznice. Stoga ne postoji analogija s mjerama ograničenja pristupa djelu kad je riječ o ocjeni postojanja nove javnosti. Stoga, bez obzira na činjenicu da primjena takvih mjera rijetko odražava želju nositelja autorskog prava, te mjere ne određuju krug osoba koji se uzeo u obzir kao potencijalna publika stavljanja djela na raspolaganje. Njihovo eventualno zaobilaženje dakle ne proširuje taj krug te stoga ne može činiti radnju priopćavanja javnosti na temelju teorije nove javnosti.

130.

Konačno, kao treće, rješenje koje se sastoji od povezivanja opsega isključivih prava autora s primjenom tehničkih mjera zaštite protiv određenih praksi na internetu, a ne tehničkih mjera ograničenja pristupa, prema mojem bi mišljenju autorsko pravo Unije gurnulo u opasnom smjeru. Naime, takvo bi rješenje značilo da je primjena mjera tehničke zaštite preduvjet za pravnu zaštitu dodijeljenu autorskim pravom te bi bilo protivno načelu prema kojem je zaštita dodijeljena autorskim pravom bezuvjetna ( 101 ). Sud je već izričito odbio ideju da se zaštita dodijeljena pravom priopćavanja javnosti može uvjetovati činjenicom da nositelj autorskog prava korisnicima interneta ograniči mogućnost upotrebe djela ( 102 ).

131.

Prema mojem je mišljenju poželjno sa sigurnošću odrediti opseg isključivih prava autora i omogućiti rješenja opt‑out, kao što su ona opisana u točki 107. ovog mišljenja, a ne pretvoriti sustav autorskog prava, kad je riječ o upotrebama na internetu, u sustav opt‑in uvjetovan primjenom tehničkih mjera zaštite. Time će se bolje postići ciljevi Direktive 2001/29 kojima se nastoji, s jedne strane, uvesti visoka razina zaštite nositeljâ prava i, s druge strane, osigurati pravedna ravnoteža između interesa navedenih nositelja i interesa korisnikâ ( 103 ).

132.

Zbog svih razloga koje sam upravo iznio, predlažem da se na prethodno pitanje odgovori da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da priopćavanje javnosti u smislu te odredbe ne predstavlja uključivanje putem framinga na internetsku stranicu treće osobe djela koje je uz odobrenje nositelja prava stavljeno na raspolaganje na internetsku stranicu kojoj se slobodno može pristupiti ako do tog uključivanja dolazi kao posljedica zaobilaženja zaštitnih mjera protiv framinga koje je donio ili naložio nositelj autorskog prava.

133.

Za rješenje glavnog postupka također može biti relevantno odrediti mogu li same tehničke mjere zaštite protiv uključivanja na internetske stranice djela sadržanih na drugim internetskim stranicama biti predmet zaštite, ovaj put pravne, na temelju članka 6. Direktive 2001/29.

134.

Na temelju tog članka države članice dužne su osigurati pravnu zaštitu protiv potpuno svjesnog zaobilaženja bilo kakvih učinkovitih mjera zaštite. Mjere zaštite u smislu te odredbe među ostalim su tehnologije namijenjene sprečavanju ili ograničavanju radnji koje nositelji autorskih prava nisu odobrili. Smatraju se učinkovitima ako navedenim nositeljima prava daju kontrolu nad upotrebom djela zahvaljujući, među ostalim, bilo kakvoj preinaci djela.

135.

Čini se da mjere zaštite protiv uključivanja djela s drugih internetskih stranica u načelu ispunjavaju te uvjete. Naime, riječ je o tehnologijama koje, zahvaljujući preinaci djela, odnosno koda internetske stranice koja sadržava to djelo, nositelju autorskog prava dodjeljuju kontrolu nad upotrebom djela u obliku njegova uključivanja na drugu internetsku stranicu. Iako te mjere ne mogu u potpunosti spriječiti takvu upotrebu jer postoje „protumjere”, zasigurno je mogu ograničiti.

136.

Međutim, Sud je presudio da se pravna zaštita predviđena člankom 6. Direktive 2001/29 primjenjuje samo u svrhu zaštite nositelja autorskog prava od radnji za koje je potrebno njegovo odobrenje ( 104 ). Međutim, kao što predlažem da se presudi, za uključivanje djela koja potječu s drugih internetskih stranica pomoću poveznica na koje je moguće kliknuti upotrebom framinga nije potrebno odobrenje nositelja autorskog prava jer se smatra da ga je dao prilikom prvotnog stavljanja na raspolaganje. Stoga mjere zaštite protiv takvih radnji, iako su zakonite, nisu predmet zaštite na temelju članka 6. Direktive 2001/29.

137.

Suprotno tomu, za uključivanje djela koja potječu s drugih internetskih stranica pomoću automatskih poveznica (inline linking) potrebno je, u skladu s mojim prijedlogom, odobrenje nositelja autorskog prava. Tehničke mjere zaštite protiv takvog uključivanja stoga su obuhvaćene člankom 6. Direktive 2001/29.

138.

Stoga predlažem da se smatra da tehničke mjere zaštite protiv uključivanja na internetsku stranicu djela zaštićenih autorskim pravom koja su uz odobrenje nositelja autorskog prava stavljena na raspolaganje javnosti na druge internetske stranice kojima se može slobodno pristupiti, na način da se ta djela automatski prikazuju na toj stranici odmah po njezinu otvaranju a da korisnik pritom ne poduzima nikakvu dodatnu radnju, predstavljaju učinkovite mjere zaštite u smislu članka 6. Direktive 2001/29.

139.

S obzirom na sve prethodno navedeno, predlažem da se na prethodno pitanje koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način: