–

za Telenor Magyarország Zrt., A. Losonci i P. Galambos, uz asistenciju M. Orbána, ügyvéd,

–

za Nemzeti Média- és Hírközlési Hatóság Elnöke, I. Kun, u svojstvu agenta,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i Zs. Wagner, a zatim prvonavedeni, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i A. Brabcová, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i D. Klebs, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i M. J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, G. Hesse i J. Schmoll, a zatim potonji, u svojstvu agenata,

–

za rumunjsku vladu, C.-R. Canţăr, E. Gane, R. I. Haţieganu i A. Wellman, a zatim potonje tri, u svojstvu agenata,

–

za slovensku vladu, N. Pintar Gosenca i A. Dežman Mušič, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, M. Pere, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, G. Braun, L. Havas i L. Nicolae, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 3. Uredbe (EU) 2015/2120 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o utvrđivanju mjera u vezi s pristupom otvorenom internetu te o izmjeni Direktive 2002/22/EZ o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama i Uredbe (EU) br. 531/2012 o roamingu u javnim pokretnim komunikacijskim mrežama u Uniji (SL 2015., L 310, str. 1.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između društva Telenor Magyarország Zrt. (u daljnjem tekstu: Telenor) i Nemzeti Média- és Hírközlési Hatóság Elnökea (ravnatelj Nacionalnog ured za medije i komunikacije, Mađarska) (u daljnjem tekstu: ravnatelj NUMK‑a) u pogledu dviju odluka kojima je potonji tom društvu naložio da prestane pružati određene usluge pristupa internetu.

3

Uvodne izjave 1., 3., 6. do 9. i 11. Uredbe 2015/2120 glase:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. Uredbe 2015/2120, naslovljen „Predmet i područje primjene”, sadržava stavak 1., u skladu s kojim:

„Ovom Uredbom utvrđuju se zajednička pravila za zaštitu jednakog i nediskriminirajućeg postupanja s prometom u pružanju usluga pristupa internetu i povezanih prava krajnjih korisnika.”

5

Na temelju članka 2. te uredbe, definicije navedene u članku 2. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže (Okvirna direktiva) (SL 2002., L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.) također se primjenjuju za potrebe te uredbe.

6

Članak 3. navedene uredbe, naslovljen „Zaštita pristupa otvorenom internetu”, u stavcima 1. do 3. određuje:

„1.   Krajnji korisnici putem svoje usluge pristupa internetu imaju pravo pristupa informacijama i sadržaju te njihove distribucije, pravo upotrebe i pružanja aplikacija i usluga te pravo upotrebe terminalne opreme po svom izboru, neovisno o lokaciji krajnjeg korisnika ili davatelja te lokaciji, porijeklu ili odredištu informacije, sadržaja, aplikacije ili usluge.

[…]

2.   Dogovori između davatelja usluga pristupa internetu i krajnjih korisnika o poslovnim i tehničkim uvjetima i značajkama usluga pristupa internetu poput cijene, količine podataka ili brzine i bilo koja poslovna praksa davatelja usluga pristupa internetu ne ograničavaju ostvarivanje prava krajnjih korisnika utvrđena u stavku 1.

3.   Davatelji usluga pristupa internetu prilikom pružanja usluga pristupa internetu sa svim prometom postupaju jednako, bez diskriminacije, ograničavanja ili ometanja te neovisno o pošiljatelju i primatelju, sadržaju kojem se pristupa ili koji se distribuira, aplikacijama ili uslugama koje se upotrebljavaju ili pružaju ili terminalnoj opremi koja se upotrebljava.

Prvi podstavak ne sprečava davatelje usluga pristupa internetu da provode opravdane mjere upravljanja prometom. Da bi ih se smatralo opravdanima, takve mjere moraju biti transparentne, nediskriminirajuće, proporcionalne te se ne smiju temeljiti na poslovnim interesima već na objektivno različitim zahtjevima u vezi s tehničkom kvalitetom usluge za određene kategorije prometa. Takvim se mjerama ne prati konkretan sadržaj i one ne traju dulje nego što je to potrebno.

Davatelji usluga pristupa internetu ne smiju provoditi mjere upravljanja prometom koje prelaze mjere utvrđene u drugom podstavku, a posebice ne smiju blokirati, usporavati, mijenjati, ograničavati, ometati, degradirati ili diskriminirati određene sadržaje, aplikacije ili usluge, ili određene njihove kategorije, osim ako je to potrebno i samo onoliko dugo koliko je potrebno radi:

7

Članak 5. te uredbe, naslovljen „Nadzor i izvršenje”, u stavku 1. prvom podstavku predviđa:

„Državna regulatorna tijela pomno prate i osiguravaju usklađenost s člancima 3. i 4. te promiču trajnu dostupnost nediskriminirajućih usluga pristupa internetu na razinama kvalitete koje odražavaju tehnološki napredak. Za te potrebe državna regulatorna tijela mogu propisati zahtjeve u vezi s tehničkim značajkama, zahtjeve za minimalnu kvalitetu usluga i druge odgovarajuće i potrebne mjere jednom davatelju elektroničkih komunikacija javnosti ili više njih, uključujući davatelje usluga pristupa internetu.”

8

Članak 2. Direktive 2002/21 sadržava, među ostalim, sljedeće definicije:

[…]

[…]”

9

Telenor, sa sjedištem u Mađarskoj, jedan je od glavnih dionika sektora informacijske i komunikacijske tehnologije. On, među ostalim, nudi usluge pristupa internetu. Među uslugama koje nudi svojim potencijalnim klijentima dva su paketa usluga pod nazivom „MyChat” i „MyMusic”.

10

„MyChat” je paket usluga koji klijentima koji su na njega pretplaćeni omogućuje da, kao prvo, kupe količinu podataka od jednog gigabajta i neograničeno se njome koriste dok je ne potroše, pri čemu slobodno pristupaju dostupnim aplikacijama i uslugama, a da se u tu količinu podataka ne uračunava upotreba šest posebnih aplikacija za internetsku komunikaciju, odnosno Facebooka, Facebook Messengera, Instagrama, Twittera, Vibera i Whatsappa, koje su obuhvaćene tarifom pod nazivom „tarifa bez dodatnih troškova”. Kao drugo, nakon što potroše navedenu količinu podataka, klijenti koji su pretplaćeni na taj paket usluga mogu nastaviti neograničeno upotrebljavati tih šest posebnih aplikacija, dok se na ostale dostupne aplikacije i usluge primjenjuju mjere usporavanja prometa.

11

„MyMusic” je paket usluga koji ima tri različita pretplatnička oblika, pod nazivom „MyMusic Start”, „MyMusic Nonstop” odnosno „MyMusic Deezer”, koji su dostupni klijentima koji su postojeći pretplatnici usluga pristupa internetu i koji onima koji se na njih pretplate omogućuju da, kao prvo, slušaju glazbu putem interneta upotrebom osobito četiriju glazbenih aplikacija, odnosno Apple Musica, Deezera, Spotifya i Tidala, kao i šest radijskih usluga, a da se u količinu podataka sadržanu u kupljenoj pretplati ne uračunava upotreba tih aplikacija i tih usluga, koje su obuhvaćene „tarifom bez dodatnih troškova”. Kao drugo, nakon što potroše navedenu količinu podataka, klijenti koji su pretplaćeni na taj paket usluga mogu nastaviti neograničeno upotrebljavati tih šest posebnih aplikacija, dok se na ostale dostupne aplikacije i usluge primjenjuju mjere blokiranja ili usporavanja prometa.

12

Nakon što je pokrenuo dva postupka nadzora usklađenosti paketa usluga „MyChat” i „MyMusic” s člankom 3. Uredbe 2015/2120, Nemzeti Média- és Hírközlési Hatóság (Nacionalni ured za medije i komunikacije, Mađarska) donio je dvije odluke u kojima je smatrao da ti paketi usluga koji provode mjere upravljanja prometom ne poštuju obveze jednakog i nediskriminirajućeg postupanja iz stavka 3. tog članka te da ih Telenor treba prestati pružati.

13

Te su dvije odluke kasnije potvrđene dvjema odlukama ravnatelja NUMK‑a, koji je osobito smatrao da ispitivanje usklađenosti mjera upravljanja prometom s člankom 3. stavkom 3. Uredbe 2015/2120 ne zahtijeva ocjenu utjecaja tih mjera na ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika, kako su određena u članku 3. stavku 1. te uredbe.

14

Telenor je pobijao te dvije odluke ravnatelja NUMK‑a pred Fővárosi Törvényszékom (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska).

15

U okviru tog postupka on u biti tvrdi da su paketi usluga „MyChat” i „MyMusic” dio dogovora koje je sklopio sa svojim klijentima i da oni kao takvi mogu biti obuhvaćeni samo člankom 3. stavkom 2. Uredbe 2015/2120, a ne njezin članak 3. stavak 3., koji se odnosi samo na mjere upravljanja prometom koje jednostrano provode davatelji usluga pristupa internetu. Usto, i u svakom slučaju, radi određivanja toga jesu li ti paketi usluga usklađeni s potonjom od tih odredbi, potrebno je, kao i za potrebe ocjene njihove usklađenosti s prvonavedenom, ocijeniti njihov utjecaj na postojanje pravâ krajnjih korisnika. Posljedično, ne može se smatrati da su navedeni paketi usluga neusklađeni s člankom 3. stavkom 3. Uredbe 2015/2120 samo zato što provode mjere upravljanja prometom koje ne poštuju obveze jednakog i nediskriminirajućeg postupanja iz te odredbe, kao što je to istaknuo ravnatelj NUMK‑a.

16

Potonji u svoju obranu osobito ističe da to s obzirom na koju odredbu članka 3. Uredbe 2015/2120 treba ocijeniti određeno postupanje ne ovisi o obliku tog postupanja, nego o njegovu sadržaju. Osim toga, on tvrdi da, za razliku od stavka 2. tog članka, koji nameće ocjenu utjecaja dogovora i poslovnih praksi davatelja usluga pristupa internetu na ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika, stavak 3. navedenog članka zabranjuje sve mjere nejednakog ili diskriminatornog postupanja s prometom a da pritom nije relevantno razlikovanje onih koje se provode dogovorom koji je krajnji korisnik sklopio s davateljem usluga i onih koji se temelje na poslovnoj praksi tog davatelja. Usto, sve su te mjere zabranjene kao takve a da, slijedom toga, pritom nije potrebno ocijeniti njihov utjecaj na ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika.

17

Nakon što je istaknuo da je cilj Uredbe 2015/2120 osigurati neutralnost interneta i da je ona stoga iznimno važna, sud koji je uputio zahtjev u biti smatra da iz sporova koji se pred njim vode izviru dva niza novih pravnih pitanja koja se odnose na središnju odredbu te uredbe.

18

S tim u vezi, on ističe, kao prvo, da usporedno sa stavcima 1. i 2. članka 3. Uredbe 2015/2120 – koji jamče određen broj prava krajnjim korisnicima usluga pristupa internetu i koji davateljima takvih usluga zabranjuju provedbu dogovora ili poslovnih praksi koji ograničavaju ostvarivanje tih prava – stavak 3. navedenog članka 3. predviđa opću obvezu jednakog i nediskriminirajućeg postupanja s prometom. Međutim, na temelju teksta te uredbe nije moguće odrediti jesu li paketi usluga koje davatelj usluga pristupa internetu nudi na temelju dogovora sklopljenih sa svojim klijentima – a koji predviđaju pravo potonjih na „tarifu bez dodatnih troškova”, omogućavajući tim klijentima neograničenu upotrebu određenih posebnih aplikacija i usluga a da se ta upotreba ne uračunava u kupljenu količinu podataka i da se, nakon što se potroši ta količina podataka, na ostale dostupne aplikacije i usluge primjenjuju mjere blokiranja ili usporavanja prometa – obuhvaćeni stavkom 2., stavkom 3. ili stavcima 2. i 3. članka 3. te uredbe.

19

Kao drugo, nakon što se utvrdi koji je od njih primjenjiv na takva postupanja, na temelju teksta tih dvaju stavaka ne može se odrediti ni koju metodologiju valja primijeniti kako bi se utvrdilo jesu li oni usklađeni s Uredbom 2015/2120.

20

U tim je okolnostima Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su oblikovana istovjetno u predmetima C‑807/18 i C‑39/19:

21

Odlukom predsjednika Suda od 8. ožujka 2019. predmeti C‑807/18 i C‑39/19 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka i u svrhu donošenja presude.

22

Svojim četirima pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. Uredbe 2015/2120 tumačiti na način da su paketi usluga koje davatelj usluga pristupa internetu nudi na temelju dogovora sklopljenih s krajnjim korisnicima – a u skladu s kojima potonji mogu kupiti pretplatu na temelju koje imaju pravo neograničene upotrebe određene količine podataka a da se u nju ne uračunava upotreba određenih posebnih aplikacija i usluga obuhvaćenih „tarifom bez dodatnih troškova”, te da, nakon što potroše tu količinu podataka, mogu nastaviti neograničeno upotrebljavati te posebne aplikacije i usluge, dok se na ostale dostupne aplikacije i usluge primjenjuju mjere blokiranja ili usporavanja prometa – neusklađeni sa stavkom 2. tog članka, u vezi s njegovim stavkom 1., i alternativno ili kumulativno sa stavkom 3. navedenog članka.

23

U skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe 2015/2120, dogovori sklopljeni između davatelja usluga pristupa internetu i krajnjih korisnika, s jedne strane, i poslovne prakse tih davatelja usluga, s druge strane, ne smiju ograničiti ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika, kako su određena stavkom 1. tog članka. Kao što to proizlazi iz te potonje odredbe, koja je pojašnjena uvodnom izjavom 6. Uredbe 2015/2120, ta prava osobito obuhvaćaju pravo upotrebe sadržaja, aplikacija i usluga putem usluge pristupa internetu kao i pravo pružanja takvih sadržaja, aplikacija i usluga tim putem.

24

Člankom 3. stavkom 3. Uredbe 2015/2120 najprije je pak, u njegovu prvom podstavku, predviđeno da davatelji usluga pristupa internetu sa svim prometom postupaju jednako, bez diskriminacije, ograničavanja ili ometanja te neovisno o, među ostalim, aplikacijama ili uslugama koje se upotrebljavaju.

25

Zatim je u drugom podstavku te odredbe određeno da njezin prvi podstavak ne sprečava davatelje usluga pristupa internetu da provode opravdane mjere upravljanja prometom, pri čemu je pojašnjeno da takve mjere, da bi ih se smatralo opravdanima, prvo, moraju biti transparentne, nediskriminirajuće i proporcionalne, drugo, ne smiju se temeljiti na poslovnim interesima, već na objektivno različitim zahtjevima u vezi s tehničkom kvalitetom usluge za određene kategorije prometa, i, treće, njima se ne smije pratiti konkretan sadržaj niti one smiju trajati dulje nego što je to potrebno.

26

Naposljetku, u trećem podstavku navedene odredbe predviđeno je da davatelji usluga pristupa internetu ne smiju provoditi mjere upravljanja prometom koje prelaze mjere utvrđene u njezinu drugom podstavku, a posebice ne smiju blokirati, usporavati, mijenjati, ograničavati, ometati, degradirati ili diskriminirati aplikacije ili usluge ili određene njihove kategorije, osim ako je to potrebno i samo na određeno vrijeme ili radi poštovanja zakonodavnih akata Unije ili nacionalnog zakonodavstva koje je u skladu s pravom Unije ili poštovanja mjera koje su u skladu s pravom Unije, a kojima se provode takvi zakonodavni akti Unije ili nacionalno zakonodavstvo ili radi očuvanja integriteta i sigurnosti mreže, usluga koje se pružaju putem te mreže i terminalne opreme krajnjih korisnika ili radi sprečavanja predstojećeg zagušenja mreže i ublažavanja njegovih učinaka.

27

Kao što to proizlazi iz članka 1. Uredbe 2015/2120 i kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 27. do 29. svojeg mišljenja, cilj je tih različitih odredbi zaštita jednakog i nediskriminirajućeg postupanja s prometom u pružanju usluga pristupa internetu i povezanih prava krajnjih korisnika.

28

Budući da poštovanje navedenih odredbi i na taj način ciljeva koji se nastoje postići Uredbom 2015/2120 osiguravaju državna regulatorna tijela, u skladu s člankom 5. te uredbe, zadaća je tih tijela da, pod nadzorom nacionalnih sudova i s obzirom na pojašnjenja koja pruži Sud, u svakom pojedinom slučaju odrede je li određeno postupanje određenog davatelja usluge pristupa internetu obuhvaćeno, uzimajući u obzir njegova obilježja, bilo člankom 3. stavkom 2. navedene uredbe bilo člankom 3. stavkom 3. te uredbe ili kumulativno tim odredbama te da provedu svoje ispitivanje, u potonjem slučaju, s obzirom na jedan ili drugi stavak. Ako državno regulatorno tijelo smatra da je određeno ponašanje predmetnog davatelja usluge pristupa internetu u potpunosti neusklađeno s člankom 3. stavkom 3. Uredbe 2015/2120, ono može odlučiti ne ocijeniti je li to postupanje također neusklađeno i s člankom 3. stavkom 2. te uredbe.

29

U predmetnom slučaju iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da paketi usluga o kojima je riječ u glavnim postupcima, kao što to proizlazi iz teksta prethodnih pitanja i navoda dviju odluka kojima se ona upućuju, kako su sažeti u točkama 9. do 11. i 18. ove presude, imaju četiri značajke. Prvo, davatelj usluge pristupa internetu koji ih je osmislio nudi potonje svojim potencijalnim klijentima u Mađarskoj prije njihove provedbe dvostranim dogovorima sklopljenim s onima koji su zainteresirani. Drugo, ti paketi usluga svakomu od klijenata koji se na njih pretplatio daju pravo neograničene upotrebe svih dostupnih aplikacija i usluga, u okviru količine podataka sadržane u pretplati koju je kupio od davatelja usluga pristupa internetu, a da se ipak ne uračunava upotreba određenih posebnih aplikacija i usluga obuhvaćenih „tarifom bez dodatnih troškova”. Treće, navedeni paketi usluga predviđaju da, nakon što potroši kupljenu količinu podataka, klijent koji je na njih pretplaćen može nastaviti neograničeno upotrebljavati te posebne aplikacije i usluge. Četvrto, nakon što se potroši cjelokupna količina podataka sadržana u pretplati koja se nudi pod tim uvjetima, davatelj usluga pristupa internetu na svakog predmetnog klijenta primjenjuje mjere blokiranja ili usporavanja prometa vezanog za upotrebu svih aplikacija i usluga koje nisu one koje su obuhvaćene navedenom tarifom bez dodatnih troškova.

30

Kao prvo, kad je riječ o članku 3. stavku 2. Uredbe 2015/2120, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1., najprije valja primijetiti da potonja od tih odredbi predviđa da prava koja se njome jamče krajnjim korisnicima usluga pristupa internetu oni mogu ostvarivati „putem svoje usluge pristupa internetu”, a da prvonavedena zahtijeva da takva usluga ne podrazumijeva ograničenje ostvarivanja tih prava.

31

Osim toga, iz članka 3. stavka 2. Uredbe 2015/2120, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 7., proizlazi da državna regulatorna tijela trebaju ocijeniti usluge određenog davatelja usluga pristupa internetu s obzirom na navedeni zahtjev, oslanjajući se na članak 5. navedene uredbe i pod nadzorom nadležnih nacionalnih sudova, uzimajući u obzir kako dogovore koje je taj davatelj usluga sklopio s krajnjim korisnicima tako i njegove poslovne prakse.

32

S tim u vezi, prvo, valja primijetiti da se članak 3. stavak 2. Uredbe 2015/2120 odnosi na „dogovore” kojima davatelj usluge pristupa internetu, s jedne strane, i krajnji korisnik, s druge strane, ugovaraju poslovne i tehničke uvjete kao i značajke usluga pristupa internetu koje prvonavedeni mora pružiti potonjem, poput odgovarajuće cijene, količine podataka ili brzine.

33

Kako to proizlazi iz uvodne izjave 7. Uredbe 2015/2120, ti dogovori konkretiziraju slobodu svakog krajnjeg korisnika da izabere usluge putem kojih želi ostvarivati prava zajamčena tom uredbom, ovisno o njihovim značajkama. U toj je uvodnoj izjavi, međutim, navedeno da se takvim dogovorima ne bi trebalo ograničavati ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika i time izbjegavati odredbe te uredbe o zaštiti pristupa otvorenom internetu.

34

Što se tiče „poslovnih praksi” iz članka 3. stavka 2. Uredbe 2015/2120, ta odredba pobliže određuje da su to one „[koje nude]” davatelji usluga pristupa internetu. One stoga ne moraju odražavati suglasnost volja davatelja usluga i krajnjeg korisnika, za razliku od „dogovora”, na koje ta odredba usporedno upućuje.

35

Te poslovne prakse mogu, među ostalim, uključivati postupanje davatelja usluga pristupa internetu koje se sastoji od ponude posebnih varijanti ili kombinacija tih usluga svojim potencijalnim klijentima radi udovoljavanja željama i preferencijama jednih i drugih te prema potrebi sklapanja pojedinačnog dogovora sa svakim pojedinim klijentom, s mogućom posljedicom sklapanja većeg ili manjeg broja dogovora istovjetnog ili sličnog sadržaja, ovisno o tim željama i preferencijama. Kao kad je riječ o dogovorima iz članka 3. stavka 2. Uredbe 2015/2120, navedenim se poslovnim praksama ipak ne bi trebalo ograničavati ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika i time izbjegavati odredbe te uredbe o zaštiti pristupa otvorenom internetu.

36

Drugo, iz članka 2. Uredbe 2015/2120 i odredbi Direktive 2002/21 na koje ona upućuje, osobito iz članka 2. točaka (h), (i) i (n) te direktive, proizlazi da pojam „krajnji korisnici” obuhvaća sve fizičke ili pravne osobe koje koriste ili traže javno dostupnu elektroničku komunikacijsku uslugu, a razlikuju se od osoba koje obavljaju djelatnost javne telekomunikacijske mreže ili javno dostupne elektroničke komunikacije. Dakle, taj se pojam odnosi kako na potrošače tako i na trgovce poput poduzetnika ili neprofitne pravne osobe.

37

Osim toga, navedeni pojam uključuje kako fizičke ili pravne osobe koje koriste ili traže usluge pristupa internetu radi pristupa sadržajima, aplikacijama i uslugama tako i one koje pristupaju internetu radi pružanja sadržaja, aplikacija i usluga.

38

Članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/2120 i njezina uvodna izjava 6. osobito se odnose na te dvije kategorije krajnjih korisnika, kojima utvrđuju pravo da, među ostalim, pristupe informacijama i sadržajima te da upotrebljavaju aplikacije i usluge, ali i da distribuiraju informacije i sadržaje te da pružaju aplikacije i usluge.

39

Iz toga slijedi da eventualno postojanje zabranjenog ograničenja ostvarivanja pravâ krajnjih korisnika, kako je pobliže navedeno u točki 30. ove presude, valja ocijeniti uzimajući u obzir utjecaj dogovora ili poslovnih praksi određenog davatelja usluga pristupa internetu ne samo na prava trgovaca i potrošača koji koriste ili traže usluge pristupa internetu radi pristupa sadržajima, aplikacijama i uslugama nego isto tako i trgovaca koji koriste te usluge pristupa internetu radi pružanja tih sadržaja, aplikacija i usluga. S tim u vezi iz uvodne izjave 7. Uredbe 2015/2120 proizlazi da je, prilikom ocjene dogovora i poslovnih praksi predmetnog davatelja usluga, pobliže određeno da je potrebno uzeti u obzir, među ostalim elementima, položaj na tržištu te kategorije trgovaca.

40

Treće, članak 3. stavak 2. Uredbe 2015/2120, u kontekstu navedenom u prethodnoj točki, odnosi se na „dogovore” i „poslovne prakse” određenog davatelja usluga pristupa internetu i pritom u brojnim jezičnim verzijama upotrebljava množinu.

41

Usto, u uvodnoj izjavi 7. Uredbe 2015/2120 pobliže je određeno da ocjena eventualnog postojanja ograničenja ostvarivanja pravâ krajnjih korisnika podrazumijeva određivanje toga dovode li dogovori i poslovne prakse takvog davatelja usluga zbog svojeg „razmjera” do situacija u kojima je izbor krajnjih korisnika materijalno smanjen, uzimajući u obzir, među ostalim, položaje na tržištu davatelja usluga pristupa internetu odnosno davatelja usluga sadržaja, aplikacija i usluga o kojima je riječ.

42

Iz toga slijedi da zakonodavac Unije nije želio ograničiti ocjenu dogovora i poslovnih praksi određenog davatelja usluga pristupa internetu na neki dogovor ili određenu poslovnu praksu, promatrane zasebno, nego predvidjeti također i provedbu ocjene svih dogovora i poslovnih praksi tog davatelja usluga.

43

S obzirom na te različite elemente, najprije valja istaknuti da dogovor kojim se određeni klijent pretplaćuje na paket usluga koji podrazumijeva da, nakon što potroši količinu podataka sadržanu u kupljenoj pretplati, ima neograničen pristup samo određenim aplikacijama i uslugama koje su obuhvaćene „tarifom bez dodatnih troškova”, može ograničiti ostvarivanje prava iz članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/2120. Usklađenost takvog dogovora s člankom 3. stavkom 2. te uredbe treba ocjenjivati od slučaja od slučaja, s obzirom na parametre navedene u uvodnoj izjavi 7. navedene uredbe.

44

Nadalje, takvi paketi usluga koji su obuhvaćeni poslovnom praksom u smislu članka 3. stavka 2. Uredbe 2015/2120 mogu, s obzirom na kumulativni utjecaj dogovora do kojih mogu dovesti, proširiti upotrebu određenih posebnih aplikacija i usluga, odnosno onih koje se mogu neograničeno upotrebljavati na temelju „tarife bez dodatnih troškova” nakon što je potrošena količina podataka uključena u pretplatu koju su klijenti kupili, i, povezano s time, smanjiti upotrebu drugih dostupnih aplikacija i usluga, uzimajući u obzir mjere kojima je predmetni davatelj usluga pristupa internetu tehnički otežava odnosno onemogućuje.

45

Naposljetku, što je veći broj klijenata koji sklapaju dogovore kojima se pretplaćuju na takve pakete usluga, to više kumulativni utjecaj tih dogovora može, uzimajući u obzir njegov razmjer, dovesti do znatnog ograničenja ostvarivanja pravâ krajnjih korisnika, odnosno dovesti u pitanje samu bit tih prava, što je slučaj koji je izričito naveden u uvodnoj izjavi 7. Uredbe 2015/2120.

46

Iz toga proizlazi da sklapanje takvih dogovora na znatnom dijelu tržišta može ograničiti ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika, u smislu članka 3. stavka 2. Uredbe 2015/2120.

47

Kao drugo, kad je riječ o članku 3. stavku 3. Uredbe 2015/2120, najprije valja primijetiti da, kao što to proizlazi iz točke 24. ove presude, prvi podstavak te odredbe, u vezi s uvodnom izjavom 8. te uredbe, nameće davateljima usluga pristupa internetu opću obvezu – da postupaju jednako, bez diskriminacije, ograničavanja ili ometanja prometa – od koje ne mogu ni u kojem slučaju odstupiti poslovnim praksama koje nude ili dogovorima koje sklope s krajnjim korisnicima.

48

Nadalje, iz drugog podstavka navedene odredbe kao i iz uvodne izjave 9. Uredbe 2015/2120, s obzirom na koju ga treba tumačiti, proizlazi da, iako moraju poštovati tu opću obvezu, davatelji usluga pristupa internetu zadržavaju mogućnost donošenja opravdanih mjera upravljanja prometom. Međutim, ta je mogućnost uvjetovana osobito time da se te mjere temelje na objektivno različitim zahtjevima u vezi s tehničkom kvalitetom usluge za određene kategorije prometa, a ne na „poslovnim interesima”. Konkretnije, valja smatrati da se na takvim „poslovnim interesima” temelje sve mjere davatelja usluga pristupa internetu prema krajnjem korisniku, kako je definiran u točkama 36. i 37. ove presude, koje – a da ne počivaju na takvim objektivnim razlikama – dovode do toga da se sa sadržajima, aplikacijama ili uslugama koje nude različiti davatelji usluga sadržaja, aplikacija ili usluga ne postupa jednako i nediskriminirajuće.

49

Naposljetku, iz trećeg podstavka članka 3. stavka 3. Uredbe 2015/2120 proizlazi da se – osim ako su donesene na određeno vrijeme te su potrebne kako bi davatelju usluga pristupa internetu omogućile da bilo poštuje zakonsku obvezu, bilo očuva integritet i sigurnost mreže, bilo spriječi ili ukloni njezino zagušenje – sve mjere koje se sastoje od blokiranja, usporavanja, mijenjanja, ograničavanja, ometanja, degradiranja ili diskriminiranja osobito posebne aplikacije ili usluge ne mogu smatrati opravdanima u smislu drugog podstavka te odredbe i stoga se kao takve trebaju smatrati neusklađenima s njime.

50

Iz toga slijedi da, kako bi se utvrdila takva neusklađenost, nije potrebna nikakva ocjena utjecaja tih mjera na ostvarivanje pravâ krajnjih korisnika, s obzirom na to da članak 3. stavak 3. Uredbe 2015/2120 ne predviđa takav zahtjev za ocjenu poštovanja opće obveze koju predviđa.

51

U predmetnom slučaju, s jedne strane, postupanja o kojima je riječ u glavnim postupcima uključuju mjere blokiranja ili usporavanja prometa vezanog uz upotrebu određenih aplikacija i usluga, koje su obuhvaćene člankom 3. stavkom 3. Uredbe 2015/2120 neovisno o tome proizlaze li iz dogovora sklopljenog s davateljem usluga pristupa internetu, poslovne prakse tog davatelja usluga ili njegove tehničke mjere koja nije povezana ni s kakvim dogovorom ni poslovnom praksom. Te mjere blokiranja ili usporavanja prometa primjenjuju se povrh „tarife bez dodatnih troškova”, na koju imaju pravo predmetni krajnji korisnici, te tehnički otežavaju odnosno onemogućuju da ti klijenti upotrebljavaju aplikacije i usluge koje nisu obuhvaćene tom tarifom.

52

Slijedom toga, te se mjere ne temelje na objektivno različitim zahtjevima u vezi s tehničkom kvalitetom usluge za određene kategorije prometa, nego na poslovnim interesima.

53

S druge strane, ni iz jednog elementa spisa ne proizlazi da su navedene mjere obuhvaćene jednom od triju iznimaka koje su taksativno navedene u članku 3. stavku 3. trećem podstavku Uredbe 2015/2120.

54

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 3. Uredbe 2015/2120 treba tumačiti na način da su paketi usluga koje davatelj usluga pristupa internetu nudi na temelju dogovora sklopljenih s krajnjim korisnicima – a u skladu s kojima potonji mogu kupiti pretplatu na temelju koje imaju pravo neograničene upotrebe određene količine podataka a da se u nju ne uračunava upotreba određenih posebnih aplikacija i usluga obuhvaćenih „tarifom bez dodatnih troškova”, te da, nakon što potroše tu količinu podataka, mogu nastaviti neograničeno upotrebljavati te posebne aplikacije i usluge, dok se na ostale dostupne aplikacije i usluge primjenjuju mjere blokiranja ili usporavanja prometa:

55

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 3. Uredbe (EU) 2015/2120 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o utvrđivanju mjera u vezi s pristupom otvorenom internetu te o izmjeni Direktive 2002/22/EZ o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama i Uredbe (EU) br. 531/2012 o roamingu u javnim pokretnim komunikacijskim mrežama u Uniji treba tumačiti na način da su paketi usluga koje davatelj usluga pristupa internetu nudi na temelju dogovora sklopljenih s krajnjim korisnicima – a u skladu s kojima potonji mogu kupiti pretplatu na temelju koje imaju pravo neograničene upotrebe određene količine podataka a da se u nju ne uračunava upotreba određenih posebnih aplikacija i usluga obuhvaćenih „tarifom bez dodatnih troškova”, te da, nakon što potroše tu količinu podataka, mogu nastaviti neograničeno upotrebljavati te posebne aplikacije i usluge, dok se na ostale dostupne aplikacije i usluge primjenjuju mjere blokiranja ili usporavanja prometa: