–

za Vivendi SA, G. Scassellati Sforzolini, G. Faella, C. F. Emanuele i M. D’Ostuni, avvocati,

–

za Mediaset SpA, A. Catricalà, D. Lipani, C. E. Cazzato, G. M. Roberti, G. Bellitti i M. Serpone, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, L. Armati, L. Nicolae i L. Malferrari, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49., 56. i 63. UFEU‑a te članaka 15. i 16. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL 2002., L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL 2009., L 337, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68., u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Vivendi SA, s jedne strane, i Autorità per le Garanzie nelle Comunicazioni (Regulatorno tijelo za komunikacije, Italija; u daljnjem tekstu: AGCOM) i društva Mediaset SpA, s druge strane, u vezi s odredbom talijanskog prava prema kojoj društvo ne smije ostvarivati prihode veće od 10 % ukupnih prihoda ostvarenih u integriranom komunikacijskom sustavu (u daljnjem tekstu: IKS) ako ostvaruje više od 40 % ukupnih prihoda u sektoru elektroničkih komunikacija.

3

Uvodne izjave 5., 25. i 27. Okvirne direktive glase:

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Područje primjene i cilj”, predviđa:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuje usklađeni okvir za pravno uređenje elektroničkih komunikacijskih usluga, elektroničkih komunikacijskih mreža, pristupne opreme i srodnih usluga te određenih značajki terminalne opreme kako bi se olakšao pristup osobama s invaliditetom. Ovom se Direktivom navode zadaće državnih regulatornih tijela i utvrđuje serija postupaka kako bi se osigurala usklađena primjena regulatornog okvira u cijeloj [Uniji].

2.   Ova Direktiva i posebne direktive ne dovode u pitanje obveze koje propisuje nacionalno pravo u skladu s pravom [Unije] ili pravo [Unije] vezano za pružanje usluga korištenjem elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.

3.   Ova Direktiva i posebne direktive ne dovode u pitanje mjere donesene na razini [Unije] ili na nacionalnoj razini u skladu sa zakonodavstvom [Unije], u vezi s postizanjem ciljeva od općeg značaja, posebno što se tiče propisivanja sadržaja i audiovizualne politike.

[…]”

5

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, glasi:

„[…]

[…]”

6

Članak 15. iste direktive, naslovljen „Postupci utvrđivanja i određivanja tržišta”, predviđa:

„1.   Komisija, nakon javne rasprave, zajedno s državnim regulatornim tijelima, u najvećoj mjeri vodeći računa o mišljenju Tijela europskih regulatora za elektroničke komunikacije (BEREC), u skladu sa postupkom iz članka 22. stavka 2., donosi Preporuku o mjerodavnim tržištima proizvoda i usluga (Preporuka). Preporukom se utvrđuju ona tržišta proizvoda i usluga u području elektroničkih komunikacija, čije značajke mogu biti takve da opravdavaju određivanje regulatornih obveza iz posebnih direktiva, ne dovodeći u pitanje tržišta koja se mogu odrediti u posebnim slučajevima na temelju prava tržišnog natjecanja. Komisija određuje tržišta u skladu s načelima prava tržišnog natjecanja.

Komisija redovito preispituje Preporuku.

2.   Komisija objavljuje, najkasnije na dan stupanja na snagu ove Direktive, smjernice za analizu tržišta i ocjenu značajne tržišne snage (dalje u tekstu ‚Smjernice’) koje su u skladu s načelima prava tržišnog natjecanja.

3.   Državna regulatorna tijela, u najvećoj mjeri uzimajući u obzir Preporuku i Smjernice, utvrđuju mjerodavna tržišta primjerena nacionalnim okolnostima, posebno mjerodavna geografska tržišta na svom državnom području, u skladu s načelima prava tržišnog natjecanja. Državna regulatorna tijela pridržavaju se postupaka iz članaka 6. i 7. prije utvrđivanja tržišta koja se razlikuju od tržišta utvrđenih u Preporuci.

4.   Komisija, nakon rasprave zajedno s državnim regulatornim tijelima, može, uzimajući u najvećoj mjeri u obzir mišljenje BEREC‑a, donijeti odluku o utvrđivanju međudržavnih tržišta […]”

7

Članak 16. Okvirne direktive, naslovljen „Postupak analize tržišta”, određuje:

„1.   Državna regulatorna tijela provode analizu mjerodavnih tržišta uzimajući u obzir tržišta utvrđena u Preporuci, te u najvećoj mjeri uzimajući u obzir Smjernice. Države članice osiguravaju da se ova analiza, prema potrebi, provodi u suradnji s državnim tijelima za tržišno natjecanje.

2.   Kada se, na temelju stavaka 3. ili 4. ovog članka, članka 17. Direktive 2002/22/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama] (Direktiva o univerzalnim uslugama) [(SL 2002., L 108, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 3.)] ili članka 8. Direktive 2002/19/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme] (Direktiva o pristupu) [(SL 2002., L 108, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.)], od državnog regulatornog tijela zahtijeva da odredi hoće li odrediti, zadržati, izmijeniti ili ukinuti obveze za poduzeća, državno regulatorno tijelo određuje, na temelju svoje analize tržišta navedene u stavku 1. ovog članka, postoji li na mjerodavnom tržištu djelotvorno tržišno natjecanje.

3.   Kad državno regulatorno tijelo zaključi da je tržište konkurentno na učinkovit način, ono ne smije propisati ili zadržati bilo koju specifičnu regulatornu obvezu iz stavka 2. ovog članka. U slučajevima gdje već postoje specifične regulatorne obveze za taj sektor, ono povlači obveze koje su poduzećima nametnute na tom dotičnom tržištu. Stranke pogođene takvim povlačenjem obveza o tome se pravovremeno obavješćuju.

4.   Kada državno regulatorno tijelo odredi da na nekom mjerodavnom tržištu ne postoji djelotvorno tržišno natjecanje, ono utvrđuje poduzeća koja samostalno ili zajednički imaju značajnu tržišnu snagu na tom tržištu u skladu s člankom 14., te državno regulatorno tijelo određuje takvim poduzećima primjerene posebne regulatorne obveze iz stavka 2. ovog članka, ili zadržava ili izmjenjuje takve obveze ako one već postoje.

[…]”

8

Uvodne izjave 5. i 8. Direktive 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL 2010., L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) određuju:

[…]

9

Decreto legislativo n. 177 – Testo Unico dei Servizi di Media Audiovisivi e Radiofonici (Zakonodavna uredba br. 177 o pročišćenom tekstu o audiovizualnim i radijskim medijskim uslugama) od 31. srpnja 2005. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 208 od 7. rujna 2005.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: TUSMAR), u članku 2. stavku 1. točki (s) određuje:

„‚[IKS]’ obuhvaća sljedeće djelatnosti: dnevne i periodične tiskovine; godišnjake i elektroničke publikacije, uključujući one na internetu; radio i audiovizualne medijske usluge; kinematografiju; vanjsku promidžbu; inicijative oglašavanja proizvoda i usluga; sponzoriranja.”

10

Članak 43. TUSMAR‑a, naslovljen „Vladajući položaji u [IKS‑u]”, predviđa:

„1.   Subjekti aktivni u [IKS‑u] dužni su obavijestiti [AGCOM] o sporazumima i koncentracijama kako bi on mogao provjeriti poštuju li se načela utvrđena u stavcima 7., 8., 9., 10., 11. i […], u skladu s postupcima predviđenima u ad hoc propisima koje je on sam donio.

[…]

5.   Prilagođavajući se razvoju tržišnih značajki, [AGCOM] poduzima potrebne mjere kako bi uklonio položaje iz stavaka 7., 8., 9., 10., 11. […] ili bilo koje druge položaje koji su štetni za pluralizam ili sprečavaju njegovo stvaranje. […]

7.   Prilikom cjelovite provedbe nacionalnog plana dodjele radijskih i televizijskih frekvencija u digitalnom formatu, isti pružatelj sadržaja ne može, čak ni preko društava za koja se može smatrati da ih kontrolira ili koja su s njim povezana, u smislu stavaka 13., 14. i 15., biti nositelj odobrenja na temelju kojih može emitirati više od 20 % svih televizijskih programa ili više od 20 % radijskih programa koji se putem zemaljske frekvencije mogu emitirati na nacionalnoj razini na mrežama predviđenima tom razinom.

8.   Do potpune provedbe nacionalnog plana dodjele televizijskih frekvencija u digitalnom načinu, ograničenje za ukupan broj programa po subjektu iznosi 20 % i izračunava se u odnosu na ukupan broj televizijskih programa koji, uključujući u smislu članka 23. stavka 1. Leggea n. 112 – Norme di principio in materia di assetto del sistema radiotelevisivo e della RAI‑Radiotelevisione italiana SpA, nonché delega al Governo per l’emanazione del testo unico della radiotelevisione (Zakon br. 112 o načelima koja se odnose na strukturu radijskog i televizijskog sustava i RAI‑Radiotelevisione italiana SpA, kojim se ovlašćuje vladu da objavi pročišćeni tekst o radijskom i televizijskom sustavu) od 3. svibnja 2004. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 104 od 5. svibnja 2004.), imaju licencu ili se emitiraju na nacionalnoj razini putem zemaljske mreže, u analognom ili digitalnom formatu. Televizijski programi koji se emitiraju u digitalnom formatu mogu poslužiti kao osnova za izračun ako pokrivaju 50 % stanovništva. Kako bi se izračunalo poštuje li se ograničenje od 20 %, ne uzimaju se u obzir programi koji predstavljaju ponovno emitiranje uz simultani prijevod programa emitiranih u analognom formatu. Ovaj kriterij za izračun primjenjuje se samo na subjekte koji u digitalnom formatu emitiraju programe koji pokrivaju 50 % nacionalnog stanovništva.

9.   Iako se zabrana uspostavljanja vladajućeg položaja na pojedinačnim tržištima od kojih se sastoji [IKS] i dalje primjenjuje, subjekti koji su dužni upisati se u registar telekomunikacijskih operatora koji je uveden u skladu s člankom 1. stavkom 6. [točkom] (a) [podtočkom] 5. leggea n. 249 – Istituzione dell’Autorità per le garanzie nelle comunicazioni e norme sui sistemi delle telecomunicazioni e radiotelevisivo (Zakon br. 249 o uspostavi Regulatornog tijela za komunikacije i pravilima koja se odnose na sustave telekomunikacija i radiotelevizije) od 31. srpnja 1997. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 177 od 31. srpnja 1997.) ne smiju ni izravno ni neizravno posredovanjem drugih subjekata koje kontroliraju ili su s njima povezani, u smislu stavaka 14. i 15., ostvarivati prihode koji premašuju 20 % ukupnih prihoda [u IKS‑u].

10.   Prihodi iz stavka 9. su prihodi od financiranja javne radijske i televizijske usluge, nakon odbitka pristojbi koje se uplaćuju u proračun, od nacionalnog i lokalnog oglašavanja, uključujući izravno, od televizijske prodaje, pokroviteljstva, djelatnosti distribucije proizvoda na prodajnim mjestima, uz iznimku popusta na cijene, od trajnih ugovora sklopljenih s javnim subjektima i javnih natječaja izravno dodijeljenih tijelima koja obavljaju djelatnosti navedene u članku 2. stavku 1. [točki] (s), od naplatnih televizijskih ponuda, od prodaje dnevnih i periodičnih tiskovina, uključujući tiskane i fonografske proizvode koji se prodaju u prilogu, kao i od nacionalnih novinskih agencija, elektroničkih publikacija i imenika, uključujući one internetske, od reklama na internetu i drugim platformama, uključujući izravne oblike kao i podatke prikupljene putem pretraživača, društvenih platformi i platformi za dijeljenje, te od korištenja kinematografskih djela u različitim oblicima kojima javnost ima pristup.

11.   Društva čiji su prihodi u sektoru elektroničkih komunikacija, definiranom člankom 18. Decreta legislativo n. 259 – Codice delle comunicazioni elettroniche (Zakonodavna uredba br. 259 – Zakonik o elektroničkim komunikacijama) od 1. kolovoza 2003. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 214 od 15. rujna 2003.), uključujući one ostvarene posredovanjem kontroliranih ili povezanih društava, veći od 40 % ukupnih prihoda u tom sektoru ne smiju u [IKS‑u] ostvariti više od 10 % prihoda ostvarenih u tom sustavu.

[…]

13.   Kako bi se utvrdili vladajući položaji koji su ovim pročišćenim tekstom zabranjeni u [IKS‑u], uzimaju se u obzir i udjeli u kapitalu koji su stečeni ili ih se, u svakom slučaju, drži posredstvom kontroliranih društava, čak i neizravno, te fiducijarnih društava ili putem posrednika. Stečenima se smatraju udjeli čije vlasništvo prelazi s jednog subjekta na drugi subjekt, osobito nakon postupaka spajanja, podjele, ustupanja, prijenosa trgovačkih društava ili drugih transakcija koje ih zanimaju ili pak u vezi s tim transakcijama. Ako između različitih dioničara, bez obzira na oblik u kojem su sklopljeni, postoje sporazumi koji se tiču zajedničkog ostvarivanja glasačkih prava ili, u svakom slučaju, upravljanja predmetnim društvom i koji se razlikuju od njihova jednostavnog uzajamnog savjetovanja, smatra se da svaki od njih ima sve dionice ili udjele koje drže ili nadziru dionici.

14.   Za potrebe ovog pročišćenog teksta, postoji kontrola, osobito u pogledu subjekata koji nisu društva, u slučajevima predviđenima člankom 2359. prvim i drugim stavkom Codicea civile (Građanski zakonik).

15.   Smatra se da kontrola postoji u obliku izvršavanja prevladavajućeg utjecaja, osim ako se ne dokaže suprotno, u jednoj od sljedećih situacija:

[…]”

11

Članak 2359. Građanskog zakonika, naslovljen „Kontrolirana i povezana društva”, predviđa:

„Kontroliranim društvima smatraju se:

Za potrebe primjene točaka 1. i 2. prvog stavka, u obzir se također uzimaju glasačka prava kontroliranih društava, fiducijarnih društava i posrednika; glasačka prava dodijeljena za račun trećih ne uzimaju se u obzir.

Povezanim društvima smatraju se društva nad kojima drugo društvo ima znatan utjecaj. Pretpostavlja se da takav utjecaj postoji kad društvo može glasovati barem petinom glasova odnosno desetinom ako društvo ima dionice uvrštene na uređenim tržištima.”

12

Članak 18. Zakonodavne uredbe br. 259 o Zakoniku o elektroničkim komunikacijama, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o elektroničkim komunikacijama), naslovljen je „Postupak utvrđivanja i određivanja tržišta”. Tim člankom određuje se:

„1.   U najvećoj mogućoj mjeri uzimajući u obzir preporuke o mjerodavnim tržištima proizvoda i usluga u sektoru elektroničkih komunikacija, u daljnjem tekstu: preporuke i smjernice, [AGCOM] definira mjerodavna tržišta u skladu s načelima prava tržišnog natjecanja i na temelju značajki i strukture nacionalnog tržišta elektroničkih komunikacija. [AGCOM] se mora pridržavati postupaka iz članaka 11. i 12. prije određivanja tržišta koja se razlikuju od onih utvrđenih u preporukama.”

13

Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997. u članku 1. stavku 6. točki (a) podtočki 5., među ovlastima AGCOM‑a, navodi sljedeće:

„[AGCOM] osigurava vođenje registra komunikacijskih operatora u koji se, u skladu s ovim zakonom, moraju upisati operatori kojima [AGCOM] ili druga nadležna tijela dodjeljuju koncesije ili izdaju odobrenja na temelju važećih propisa, društva koncesionari koja se oglašavaju posredstvom radijske ili televizijske opreme ili u dnevnim ili periodičnim tiskovinama, na internetu i drugim digitalnim fiksnim ili prijenosnim platformama, društva za proizvodnju i distribuciju radijskih i televizijskih programa, društva za izdavanje dnevnih ili periodičnih tiskovina ili revija i nacionalne novinske agencije, kao i društva koja pružaju telematske ili telekomunikacijske usluge, u što su uključene i elektroničke i digitalne publikacije; infrastruktura za emitiranje na državnom području također se upisuje u registar. [AGCOM] donosi ad hoc pravilnik kojim se uređuje organizacija i vođenje registra i utvrđivanje kriterija za određivanje subjekata koji su dužni upisati se, neovisno o onima koji su već upisani u registar na dan stupanja na snagu ovog zakona.”

14

Vivendi, društvo osnovano u skladu s francuskim pravom, upisano u registar trgovačkih društava u Parizu (Francuska), matično je društvo grupe koja je prisutna u sektoru medija i u stvaranju i distribuciji audiovizualnih sadržaja.

15

Društvo Vivendi drži 23,9 % udjela u kapitalu Telecoma Italia SpA, društva koje kontrolira od trenutka kada je tijekom glasovanja na skupštini dioničara održanoj 4. svibnja 2017. steklo većinu glasačkih prava u njegovoj skupštini.

16

Društva Vivendi, Mediaset i Reti Televisive Italiane SpA sklopila su 8. travnja 2016. ugovor o strateškoj suradnji na temelju kojeg je društvo Vivendi steklo 3,5 % kapitala društva Mediaset i 100 % kapitala društva Mediaset Premium SpA, pri čemu je zauzvrat prenijelo 3,5 % vlastitog društvenog kapitala.

17

Zbog neslaganja u pogledu tog ugovora, društvo Vivendi u prosincu 2016. započelo je s neprijateljskim preuzimanjem dionica društva Mediaset. Društvo Vivendi tako je 22. prosinca 2016. posjedovalo 28,8 % kapitala društva Mediaset i 29,94 % glasačkih prava u njegovoj skupštini dioničara. Međutim, na temelju tog kvalificiranog manjinskog udjela nije moglo izvršavati kontrolu nad društvom Mediaset, koje je i dalje bilo pod kontrolom grupe Fininvest.

18

U tom je kontekstu društvo Mediaset 20. prosinca 2016. podnijelo prijavu AGCOM‑u u kojoj je navelo da je društvo Vivendi povrijedilo članak 43. stavak 11. TUSMAR‑a (u daljnjem tekstu: odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku) jer udjeli koje društvo Vivendi drži u društvima Telecom Italia i Mediaset imaju za posljedicu to da prihodi društva ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, s jedne strane, i u IKS‑u, s druge strane, prema njegovu mišljenju prelaze pragove predviđene tom odredbom, u skladu s kojom društva čiji su prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, uključujući one ostvarene posredstvom kontroliranih ili povezanih društava, veći od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru ne smiju u IKS‑u ostvariti prihode veće od 10 % prihoda ostvarenih u tom sustavu.

19

U odluci od 18. travnja 2017. (u daljnjem tekstu: AGCOM‑ova odluka) AGCOM je smatrao da je društvo Viviendi povrijedilo odredbu o kojoj je riječ u glavnom postupku. U tom pogledu to je tijelo istaknulo da je Vivendi društvo povezano s društvima Telecom Italia i Mediaset jer je imalo više od petine glasačkih prava u skupštini dioničara svakog od tih društava, da je društvo Vivendi ostvarilo 59 % prihoda ostvarenih u sektoru elektroničkih komunikacija, koji se sastoji od maloprodajnih usluga fiksne mreže, veleprodajnih usluga fiksne ili mobilne mreže i usluga televizijskog emitiranja za prijenos sadržaja krajnjim korisnicima, i da je društvo Mediaset primilo 13,3 % prihoda ostvarenih u okviru IKS‑a. Tom je odlukom AGCOM naložio društvu Vivendi i da u roku od dvanaest mjeseci prestane imati udjele u kapitalu društva Mediaset ili društva Telecom Italia.

20

U navedenoj odluci AGCOM je osobito smatrao da su za primjenu odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku mjerodavni samo ugovori uređeni na temelju članaka 15. i 16. Okvirne direktive. Također je pojasnio da je svrha te odredbe zaštititi pluralizam medija i, posebice, da joj je cilj, u pogledu sve većeg fenomena približavanja telekomunikacija i medija, izbjeći učinke narušavanja pluralizma medija koji mogu nastati kada društvo koje raspolaže značajnom tržišnom snagom u sektoru elektroničkih komunikacija ima „znatnu gospodarsku dimenziju” u IKS‑u. U tom je kontekstu AGCOM dodao da su ograničenja utvrđena odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku automatske naravi, s obzirom na to da se primjenjuju neovisno o bilo kakvoj analizi tih učinaka narušavanja i neovisno o bilo kakvom razmatranju vezanom uz pravo tržišnog natjecanja.

21

Društvo Vivendi postupilo je po AGCOM‑ovu nalogu tako što je 6. travnja 2018. trećem društvu prenijelo vlasništvo nad 19,19 % dionica društva Mediaset, što predstavlja 19,95 % glasačkih prava na njegovoj skupštini dioničara. Društvo Vivendi na taj je način zadržalo izravni udio u dionicama Mediaseta manji od 10 % glasačkih prava koja se mogu izvršavati na skupštini dioničara tog društva.

22

Društvo Vivendi ipak je podnijelo tužbu protiv AGCOM‑ove odluke pred Tribunaleom amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), sudom koji je uputio zahtjev.

23

U toj tužbi društvo Vivendi kao prvo tvrdi da je AGCOM pogrešno definirao sektor elektroničkih komunikacija, s obzirom na to da je, kako bi se izračunali ukupni prihodi ostvareni u tom sektoru, AGCOM trebao uzeti u obzir sva tržišta od kojih se doista sastoji sektor elektroničkih komunikacija, a ne jedan dio tih tržišta, odnosno ona koja su bila predmet odluke o analizi tržišta, čija je svrha bila otkriti postojanje operatora koji ima vladajući položaj i isključiti značajna tržišta, poput onog maloprodajnih usluga mobilne telefonije.

24

Kao drugo, društvo Vivendi tvrdi da je AGCOM pogrešno protumačio pojam „povezano društvo” u smislu članka 2359. trećeg stavka Građanskog zakonika, tako što je uzeo u obzir prihode koje su ostvarila društva koja su dio grupe Mediaset, iako ih društvo Vivendi ne kontrolira niti su s njime povezana te ono na njih ne izvršava nikakav „znatan utjecaj” u smislu te odredbe.

25

Kao treće, društvo Vivendi poziva se na povredu članaka 49., 56. i 63. UFEU‑a jer je, prema njegovu mišljenju, AGCOM‑ovom odlukom povrijeđena mogućnost da društvo registrirano u Francuskoj stekne manjinski udio u društvu registriranom u Italiji.

26

Kao četvrto, društvo Vivendi tvrdi da je odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku diskriminatorna, s obzirom na to da za neke druge operatore u sektoru elektroničkih komunikacija ona utvrđuje prag prihoda ostvarenih u IKS‑u na 20 % umjesto na 10 %.

27

AGCOM ističe da je pravna osnova zabrane „znatne gospodarske dimenzije” u IKS‑u, predviđene odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku, načelo pluralizma medija, osobito zaštićeno u članku 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i uvodnoj izjavi 8. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. Osim toga, AGCOM ističe da se, prema sudskoj praksi Suda, temeljne slobode mogu ograničiti kako bi se zajamčio pluralizam medija u državama članicama.

28

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da je potrebno ocijeniti prikladnost i proporcionalnost ograničenja nametnutih odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku ne samo u odnosu na slobodu poslovnog nastana, slobodu pružanja usluga i slobodno kretanje kapitala nego i na načela kao što su sloboda i pluralizam medija.

29

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

30

Talijanska vlada smatra da je prvo pitanje hipotetsko jer bi, čak i da je sektor elektroničkih komunikacija bio šire određen, društvo Vivendi u referentnoj godini imalo udio od 45,9 % prihoda ostvarenih u tom sektoru zbog svoje kontrole nad društvom Telecom Italia. Prag od 40 %, predviđen odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku, stoga bi u svakom slučaju bio prekoračen.

31

Društvo Mediaset smatra da je zahtjev za prethodnu odluku u cijelosti nedopušten jer sud koji je uputio zahtjev nije jasno i koherentno definirao nacionalni pravni okvir niti objasnio mjerodavnost navedenih odredbi prava Unije na koje se poziva u tom zahtjevu za rješavanje spora u glavnom postupku.

32

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sucu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, čim se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 26. i navedena sudska praksa).

33

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27. i navedena sudska praksa).

34

U ovom slučaju, kad je riječ o argumentaciji talijanske vlade, valja istaknuti da se prvo postavljeno pitanje odnosi upravo na usklađenost s pravom Unije praga od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u sektoru elektroničkih komunikacija, koji je određen kako bi se društvima prisutnima u tom sektoru ograničio pristup IKS‑u. Međutim, činjenica da bi društvo Vivendi, kao što to tvrdi ta vlada, u svakom slučaju prekoračilo taj prag ne utječe na pitanje može li se sâmo postojanje takvog praga smatrati spojivim s pravom Unije, što je u biti ono što sud koji je uputio zahtjev pokušava utvrditi. Stoga to prvo pitanje nije hipotetsko, u smislu sudske prakse navedene u točki 33. ove presude.

35

Što se tiče argumentacije na koju se poziva društvo Mediaset, valja istaknuti da, čak i ako sud koji je uputio zahtjev u zahtjevu za prethodnu odluku navodi određene odredbe prava Unije a da ne pojašnjava njihovu mjerodavnost za rješavanje spora u glavnom postupku, taj zahtjev sadržava dostatne elemente prosudbe na temelju kojih se mogu razumjeti pravna pitanja istaknuta u pogledu moguće neusklađenosti odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku s pravilima prava Unije.

36

Iz toga proizlazi da su prethodna pitanja dopuštena.

37

Kao prvo, valja istaknuti da se prvo prethodno pitanje poziva na članak 63. UFEU‑a, koji se odnosi na slobodno kretanje kapitala, dok se drugo i treće pitanje pozivaju na članke 49. i 56. UFEU‑a, koji se odnose, prvi, na slobodu poslovnog nastana i, drugi, na slobodu pružanja usluga. Stoga valja započeti utvrđivanjem slobode koja je mjerodavna u ovom slučaju.

38

U tom pogledu najprije valja istaknuti da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava konkretne elemente na temelju kojih bi se moglo smatrati da se glavni predmet odnosi na prekogranično pružanje usluga. U tim okolnostima, Sud u okviru zahtjeva za prethodnu odluku neće ispitati članak 56. UFEU‑a.

39

Nadalje, što se tiče slobode poslovnog nastana i slobodnog kretanja kapitala, valja podsjetiti na to da, kad je riječ o pitanju odnosi li se nacionalni propis na jednu ili drugu slobodu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u obzir valja uzeti svrhu tih propisa (vidjeti u tom smislu presudu od 13. studenoga 2012., Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

40

Stoga u područje primjene članka 49. UFEU‑a, koji se odnosi na slobodu poslovnog nastana, ulaze nacionalni propisi koji se primjenjuju samo na one udjele koji omogućavaju izvršavanje određenog utjecaja na odluke nekog trgovačkog društva ili određivanje njegove djelatnosti (presuda od 13. studenoga 2012., Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 91. i navedena sudska praksa).

41

Nasuprot tomu, nacionalne odredbe koje se primjenjuju na udjele koji se stječu samo radi financijskog ulaganja, bez namjere izvršavanja utjecaja na upravljanje i kontrolu nad društvom o kojem je riječ, moraju se razmotriti isključivo s obzirom na slobodno kretanje kapitala (presuda od 13. studenoga 2012., Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 92. i navedena sudska praksa).

42

U ovom je slučaju cilj članka 43. TUSMAR‑a nadzirati koncentracije u IKS‑u kako bi se izbjegla uspostava „vladajućih položaja” u smislu talijanskog prava na svakom od tržišta od kojih se IKS sastoji. Drugim riječima, općenito je cilj tog članka, kojeg je odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku dio, određivanje granica kontrole koja se može izvršavati nad društvima koja djeluju u IKS‑u.

43

U tom se pogledu ograničenje takve kontrole može utvrditi na temelju odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja sprečava da društvo čiji su prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija veći od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru smije u IKS‑u primiti prihode veće od 10 % prihoda ostvarenih u tom sustavu.

44

Osim toga, s jedne strane, stjecanje 23,94 % kapitala društva Telecom Italia omogućilo je društvu Vivendi stjecanje većine glasačkih prava na njegovoj skupštini dioničara i, slijedom toga, stjecanje kontrole nad tim društvom, što je situacija koja je obuhvaćena slobodom poslovnog nastana. S druge strane, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da cilj društva Vivendi, kada je preuzelo dionice društva Mediaset, nije bilo samo financijsko ulaganje, nego uključivanje u upravljanje društvom Mediaset i stjecanja znatnog dijela sektora talijanskih medija.

45

Stoga, s obzirom na opći cilj članka 43. TUSMAR‑a i cilj stjecanja udjela o kojem je riječ u glavnom postupku, a to je izvršavanje određenog utjecaja na odluke društva Mediaset i određivanje njegove djelatnost, u smislu sudske prakse navedene u točki 40. ove presude, ovaj predmet valja ispitati s obzirom na odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodu poslovnog nastana.

46

Kao drugo, valja istaknuti da drugo i treće prethodno pitanje upućuju na članke 15. i 16. Okvirne direktive, na načelo proporcionalnosti te na načelo tržišnog natjecanja u sektoru televizijskog emitiranja iz Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i Okvirne direktive.

47

U tom pogledu, s jedne strane, valja primijetiti da ni Okvirnom direktivom ni Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama nije provedeno iscrpno usklađivanje nacionalnih propisa u njihovim odnosnim područjima, čime je državama članicama ostavljena margina prosudbe za donošenje odluka na nacionalnoj razini. Konkretno, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Okvirne direktive, države članice ostaju nadležne, u skladu sa zakonodavstvom Unije, postizati ciljeve od općeg značaja, posebno što se tiče propisivanja sadržaja i audiovizualne politike.

48

Kao drugo, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne proizlazi u kojoj bi mjeri odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku mogla biti protivna člancima 15. i 16. Okvirne direktive, načelu proporcionalnosti te načelu tržišnog natjecanja u sektoru televizijskog emitiranja iz Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i Okvirne direktive. Naime, taj sud spominje te članke i ta načela a da pritom ne objašnjava njihovu vezu s postavljenim pitanjima.

49

Stoga, iako se određene odredbe tih dviju direktiva prema potrebi mogu uzeti u obzir u okviru ispitivanja postavljenih prethodnih pitanja, ona se zapravo ne odnose na obveze koje mogu proizići iz tih članaka i načela. Suprotno tomu, postavlja se pitanje u kojoj mjeri odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku prekoračuje marginu prosudbe koja je dana državama članicama Okvirnom direktivom i Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, što zahtijeva ispitivanje s obzirom na primarno pravo, u ovom slučaju članak 49. UFEU‑a.

50

Svojim trima pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 49. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice koji ima za učinak sprečavanje društva registriranog u drugoj državi članici – čiji su prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, kako je taj sektor definiran u svrhu tog nacionalnog propisa, uključujući one ostvarene posredstvom kontroliranih ili povezanih društava, veći od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru – da u IKS‑u primi prihode veće od 10 % prihoda ostvarenih u tom sustavu.

51

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se članku 49. UFEU‑a protivi svaka nacionalna mjera koja, čak i kad se primjenjuje bez razlike u odnosu na državljanstvo, državljanima Unije može otežati ili učiniti manje privlačnim izvršavanje slobode poslovnog nastana zajamčene UFEU‑om te da takvi ograničavajući učinci mogu nastati osobito kada se društvo, zbog nacionalnog propisa, može odvratiti od osnivanja podređenih subjekata, poput stalne poslovne jedinice, u drugim državama članicama i izvršavanja svojih djelatnosti posredstvom tih subjekata (presuda od 10. svibnja 2012., Duomo Gpa i dr., C‑357/10 do C‑359/10, EU:C:2012:283, t. 35. i navedena sudska praksa).

52

Takav je slučaj s odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da se njome svim društvima, bez obzira na to imaju li sjedište na državnom području, čiji prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, kako je definiran tom odredbom, predstavljaju 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru zabranjuje prekoračenje praga od 10 % prihoda ostvarenih u IKS‑u i stoga preuzimanje, prema potrebi, kontrole nad drugim društvom s poslovnim nastanom na tom području koje na njemu obavlja djelatnosti.

53

Tako je u ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 17. do 20. ove presude, AGCOM, pred kojim se vodio postupak kad je društvo Vivendi steklo 28,8 % društvenog kapitala društva Mediaset i 29,94 % glasačkih prava na njegovoj skupštini dioničara, na temelju navedene odredbe zabranio društvu Vivendi da zadrži udjele koje je preuzelo u društvu Mediaset ili ih je držalo u društvu Telecom Italia te mu je naložio da prestane imati udjele u jednom ili drugom društvu, s obzirom na to da su ti udjeli prekoračivali pragove predviđene istom odredbom.

54

Odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku tako je ograničena sloboda društva Vivendi da se poslovno nastani u Italiji, što ga je spriječilo u tome da stjecanjem udjela većeg od onog predviđenog tom odredbom ostvari veći utjecaj na upravljanje društvom Mediaset. Stoga se njome ograničava sloboda poslovnog nastana u smislu članka 49. UFEU‑a.

55

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je takvo ograničenje slobode poslovnog nastana dopušteno samo ako je opravdano važnim razlozima u općem interesu. Također je potrebno da je to ograničenje prikladno za osiguranje ostvarenja predmetnog cilja i da ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo ostvarenje (presuda od 25. listopada 2017., Polbud – Wykonawstwo, C‑106/16, EU:C:2017:804, t. 52. i navedena sudska praksa).

56

U tom pogledu, što se tiče, kao prvo, postojanja važnih razloga u općem interesu, valja istaknuti da iz navoda suda koji je uputio zahtjev kao i iz očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da je odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku donesena kako bi se zajamčio pluralizam informacija i medija. Članak 43. stavak 5. TUSMAR‑a također određuje da AGCOM mora usvojiti mjere nužne za uklanjanje ili sprečavanje stvaranja položaja navedenih, među ostalim, u odredbi o kojoj je riječ u glavnom postupku ili bilo kojeg drugog položaja koji može biti štetan za pluralizam.

57

Sud je presudio da je zaštita sloboda zaštićenih člankom 11. Povelje o temeljnim pravima, u čijem se stavku 2. navode sloboda i pluralizam medija, nesporno cilj od općeg interesa, čiju važnost valja osobito istaknuti u demokratskom i pluralističkom društvu, koji je takav da može opravdati ograničenje slobode poslovnog nastana (vidjeti u tom smislu presudu od 22. siječnja 2013., Sky Österreich, C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

58

Protokol br. 29 o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama, priložen UEU‑u i UFEU‑u, također upućuje na pluralizam medija, ističući pritom da je „sustav javne radiodifuzije u državama članicama neposredno povezan s demokratskim, društvenim i kulturnim potrebama svakog društva i s potrebom očuvanja pluralizma medija”.

59

U ovom slučaju ograničenje slobode poslovnog nastana koje proizlazi iz odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku, slijedom toga, načelno bi moglo biti opravdano važnim razlogom u općem interesu, odnosno zaštitom pluralizma informacija i medija.

60

Kao drugo, kad je riječ o proporcionalnosti tog ograničenja u odnosu na cilj koji se želi postići, valja istaknuti da članak 43. stavak 9. TUSMAR‑a predviđa da je subjektima koji su dužni upisati se u registar komunikacijskih operatora zabranjeno ostvariti više od 20 % ukupnih prihoda u tom sektoru, čime se uspostavlja opće pravilo koje se primjenjuje samo na subjekte koji djeluju u sektoru elektroničkih komunikacija.

61

Osim toga, odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku uvodi se još detaljnije pravilo od onoga predviđenog člankom 43. stavkom 9. TUSMAR‑a, koje se odnosi samo na subjekte u sektoru elektroničkih komunikacija, kako je taj sektor određen u svrhe te odredbe, koji ostvaruju više od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru, a kojim se takvim subjektima zabranjuje da ostvare više od 10 % ukupnih prihoda ostvarenih u IKS‑u.

62

Stoga navedena odredba u biti sprečava to da samo jedno društvo, samostalno ili putem svojih društava kćeri, preuzme znatan udio u medijskom sektoru u Italiji ako već ima značajnu tržišnu snagu u sektoru elektroničkih komunikacija u toj državi članici.

63

Međutim, budući da zabrana poput one koja proizlazi iz odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku predstavlja odstupanje od načela slobode poslovnog nastana, nacionalne vlasti trebaju dokazati da ta odredba udovoljava načelu proporcionalnosti, odnosno da je nužna za ostvarenje predviđenog cilja i da taj cilj ne bi bilo moguće ostvariti blažim zabranama ili ograničenjima, odnosno zabranama ili ograničenjima kojima se manje ugrožava ostvarivanje te slobode (vidjeti po analogiji presudu od 23. prosinca 2015., Scotch Whisky Association i dr., C‑333/14, EU:C:2015:845, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

64

U ovom slučaju valja istaknuti da iz uvodne izjave 5. Okvirne direktive proizlazi da doista postoje veze između dvaju sektora na koje se odnosi odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku, uzimajući u obzir približavanje sektora telekomunikacija, medija i informatičke tehnologije.

65

Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 74. svojeg mišljenja, s obzirom na bliskost sektora elektroničkih komunikacija i sektora medija, načelno se može priznati da su uvedena određena ograničenja tomu da društva koja već imaju „vladajući položaj” u prvonavedenom sektoru iskoriste taj položaj kako bi ojačala svoj položaj u drugom.

66

Međutim, Sud je presudio da različite direktive koje čine novi regulatorni okvir koji se primjenjuje na elektroničke komunikacijske usluge, među kojima je i Okvirna direktiva, uspostavljaju jasno razlikovanje između proizvodnje sadržaja, što podrazumijeva uredničku odgovornost, i prijenosa sadržaja, što isključuje svaku uredničku odgovornost, pri čemu su sadržaj i njegov prijenos obuhvaćeni odvojenim propisima koji imaju zasebne ciljeve (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2019., Google, C‑193/18, EU:C:2019:498, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

67

Zbog te jasne razlike između proizvodnje sadržaja i prijenosa sadržaja, društva koja djeluju u sektoru elektroničkih komunikacija, koja kontroliraju otpremanje i prijenos sadržaja, ne kontroliraju nužno njihovu proizvodnju, što podrazumijeva uredničku odgovornost.

68

U ovom slučaju odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku ne upućuje na te veze između proizvodnje i prijenosa sadržaja niti je sročena na način da se posebno primjenjuje u odnosu na navedene veze.

69

Tom se odredbom subjektima čiji su prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, kako je definiran u smislu te odredbe, veći od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru potpuno zabranjuje da u IKS‑u ostvare prihode koji su veći 10 % onih ostvarenih u tom sustavu.

70

Stoga, kako bi se utvrdilo je li odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku prikladna za postizanje tog posebnog cilja, kojim se želi spriječiti nastanak negativnih aspekata približavanja sektora elektroničkih komunikacija i IKS‑a, valja ocijeniti koja je veza između, s jedne strane, pragova na koje se ta odredba odnosi i, s druge strane, rizika koji postoji za pluralizam medija.

71

Što se tiče, najprije, definicije sektora elektroničkih komunikacija, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je AGCOM taj sektor definirao na restriktivan način, kao da se odnosi na tržišta koja mogu biti podvrgnuta prethodnoj regulaciji.

72

Kao što to proizlazi iz članaka 15. i 16. Okvirne direktive, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 25. i 27., ta su tržišta općenito ona iz sektora elektroničkih komunikacija, uključujući nova tržišta, na kojima nema učinkovitog natjecanja, koja je Komisija utvrdila kao mjerodavna za proizvode ili usluge radi, prema potrebi, prethodnog uvođenja obveza nadležnih nacionalnih tijela, radi dopune pravila prava tržišnog natjecanja kako bi se riješile poteškoće koje postoje na tim tržištima (presuda od 3. prosinca 2009., Komisija/Njemačka, C‑424/07, EU:C:2009:749, t. 56. i 64.).

73

Stoga je cilj mehanizma prethodnih regulatornih obveza riješiti posebne probleme do kojih dolazi na posebnim tržištima u sektoru elektroničkih komunikacija, a ne osigurati pluralizam u sektoru medija, omogućujući da se među društvima koja već raspolažu značajnom tržišnom snagom na tržištu u sektoru elektroničkih komunikacija utvrde ona koja mogu postići „znatnu gospodarsku dimenziju” u IKS‑u.

74

Kao što je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točkama 51., 52., 79. i 80. svojeg mišljenja, ograničavajući definiciju sektora elektroničkih komunikacija na tržišta koja se mogu prethodno regulirati, odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku, kako je tumači AGCOM, izostavlja iz sektora elektroničkih komunikacija tržišta koja su sve važnija za prijenos informacija, odnosno maloprodajne usluge mobilne telefonije ili druge usluge elektroničkih komunikacija povezane s internetom. Međutim, ona su postala glavno sredstvo za pristup medijima, zbog čega ih nije opravdano isključiti iz izračuna.

75

Nadalje, što se tiče praga od 10 % ukupnih prihoda ostvarenih u IKS‑u, koji je naveden u odredbi o kojoj je riječ u glavnom postupku, valja primijetiti da činjenica ostvarenja prihoda koji su jednaki 10 % ukupnih prihoda ostvarenih u IKS‑u nije sama po sebi naznaka rizika od utjecaja na pluralizam medija. Naime, iz članka 2. stavka 1. točke (s) TUSMAR‑a proizlazi da IKS obuhvaća različita i raznolika tržišta. Stoga, ako bi se ukupni prihodi nekog društva u IKS‑u trebali koncentrirati na samo jednom od tržišta od kojih se sastoji taj sustav, tako da bi dosegnuta stopa za to tržište bila znatno veća od 10 %, ali bi ostala ispod 10 % kada se uzmu u obzir sva tržišta od kojih se sastoji IKS, činjenica da nije dosegnut prag od 10 % ukupnih prihoda ostvarenih u IKS‑u ne bi mogla isključiti sve rizike za pluralizam medija. Na sličan način, u slučaju da je prag od 10 % ukupnih prihoda ostvarenih u IKS‑u dosegnut, ali da se tih 10 % prihoda dijeli na svako od tržišta od kojih se sastoji IKS, činjenica da je taj prag od 10 % dosegnut ili prekoračen ne bi nužno bila pokazatelj postojanja rizika za pluralizam medija.

76

Naposljetku, što se tiče činjenice da AGCOM u svrhu utvrđivanja prihoda društva ostvarenih u sektoru elektroničkih komunikacija ili u IKS‑u uzima u obzir ne samo prihode ostvarene posredstvom „kontroliranih” društava nego i prihode ostvarene posredstvom „povezanih” društava na koja predmetni poduzetnik ima „značajan utjecaj”, u smislu članka 2359. trećeg stavka Građanskog zakonika, valja istaknuti da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se na taj način može doći do dvostrukog obračunavanja prihoda i narušiti obračun prihoda ostvarenih u IKS‑u. Naime, isti prihodi društva koje djeluje u IKS‑u mogu se stoga uzeti u obzir kako za izračun prihoda društva koje je njegov manjinski dioničar tako i za izračun prihoda društva koje je njegov većinski dioničar i koje ga stvarno kontrolira.

77

Osim toga, valja primijetiti da se „kontrola” nad „povezanim društvom” temelji na širokoj pretpostavci prema kojoj društvo izvršava „znatan utjecaj” na drugo društvo kada prvo društvo može glasovati petinom glasova u skupštini dioničara drugog društva odnosno desetinom ako prvo društvo ima dionice uvrštene na uređena tržišta. Međutim, čini se da takve okolnosti ne omogućuju utvrđenje da prvo društvo stvarno može utjecati na drugo društvo, na način da može ugroziti pluralizam medija i informacije.

78

Stoga, u situaciji poput one u glavnom postupku, izjednačiti situaciju „kontroliranog društva” sa situacijom „povezanog društva” u okviru izračuna prihoda društva u sektoru elektroničkih komunikacija ili IKS‑u nije u skladu s ciljem koji se želi postići odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku.

79

Slijedom toga, ne može se smatrati da se tom odredbom može ostvariti cilj koji se njome želi postići jer se njome utvrđuju pragovi koji nisu povezani s rizikom koji postoji za pluralizam medija, s obzirom na to da se ne može na temelju tih pragova utvrditi može li i u kojoj mjeri društvo stvarno utjecati na sadržaj medija.

80

S obzirom na prethodna razmatranja, na prethodna pitanja valja odgovoriti tako da članak 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice koji ima za učinak sprečavanje društva registriranog u drugoj državi članici čiji su prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, kako je taj sektor definiran u svrhu tog propisa, veći od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru da u IKS‑u ostvari prihode veće od 10 % prihoda ostvarenih u tom sustavu.

81

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice koji ima za učinak sprečavanje društva registriranog u drugoj državi članici čiji su prihodi ostvareni u sektoru elektroničkih komunikacija, kako je taj sektor definiran u svrhu tog propisa, veći od 40 % ukupnih prihoda ostvarenih u tom sektoru da u integriranom komunikacijskom sustavu ostvari prihode veće od 10 % prihoda ostvarenih u tom sustavu.