–

za Franka Petersona, P. Wassermann i J. Schippmann, Rechtsanwälte,

–

za Elsevier Inc., K. Bäcker, U. Feindor‑Schmidt i M. Lausen, Rechtsanwälte,

–

za Google LLC, YouTube Inc., YouTube LLC i Google Germany GmbH, J. Wimmers i M. Barudi, Rechtsanwälte,

–

za Cyando AG, H. Waldhauser i M. Junker, Rechtsanwälte,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i E. Lankenau, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères, A. Daniel i R. Coesme, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, J. Heliskoski, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, T. Scharf, S. L. Kalėda i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 3. stavka 1. i članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119., u daljnjem tekstu: Direktiva o autorskom pravu), članka 14. stavka 1. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine („Direktiva o elektroničkoj trgovini”) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.) kao i članka 11. prve rečenice i članka 13. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74., u daljnjem tekstu: Direktiva o provedbi prava).

2

Zahtjevi su upućeni u sporovima između Franka Petersona, s jedne strane, i društava Google LLC i YouTube LLC (predmet C‑682/18), s druge strane, te između društava Elsevier Inc. i Cyando AG (predmet C‑683/18) povodom nekoliko povreda prava intelektualnog vlasništva kojih su nositelji F. Peterson i društvo Elsevier, a koje su počinili korisnici platforme za dijeljenje videozapisa kojom upravlja društvo YouTube i platforme za smještaj i dijeljenje datoteka kojom upravlja društvo Cyando.

3

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a (u daljnjem tekstu: WCT), koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.) i koji je u pogledu Europske unije stupio na snagu 14. ožujka 2010. (SL 2010., L 32, str. 1.).

4

Člankom 8. WCT‑a, naslovljenim „Pravo priopćavanja javnosti”, propisuje se:

„Bez štete za odredbe iz članka 11., stavka 1., točke ii), iz članka 11bis., stavka 1., točke i) i točke ii), iz članka 11ter., stavka 1., točke ii), iz članka 14., stavka 1. točke ii) i iz članka 14bis., stavka 1. Bernske konvencije [za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji nakon izmjene od 28. rujna 1979.], autori književnih i umjetničkih djela uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za priopćavanje javnosti njihovih djela, putem žica ili bez žica, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih djela na način da svatko može pristupiti tim djelima s mjesta i u vrijeme koje pojedinačno odabere.”

5

Zajedničke izjave koje se odnose na WCT usvojene su na diplomatskoj konferenciji 20. prosinca 1996.

6

Zajednička izjava koja se odnosi na članak 8. navedenog ugovora glasi kako slijedi:

„Dogovoreno je da samo osiguravanje fizičkih objekata i naprava koji bi omogućili komunikaciju ne ostvaruj[e] komunikaciju u okviru značenja ovog Ugovora ili Bernske konvencije. […]”

7

U skladu s uvodnim izjavama 4., 5., 8. do 10., 16., 23., 27., 31. i 59. Direktive o autorskom pravu:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

8

Članak 3. te direktive, naslovljen „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

9

Članak 8. te direktive, naslovljen „Sankcije i pravna sredstva”, predviđa:

„1.   Države članice moraju predvidjeti primjerene sankcije i pravna sredstva u odnosu na povrede prava i obveza određenih ovom Direktivom i poduzeti sve potrebne mjere za primjenu tih sankcija i pravnih sredstava. Tako propisane sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

2.   Svaka država članica mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da nositelji prava čiji su interesi ugroženi radnjom kojom se vrši povreda na njezinom državnom području mogu podnijeti tužbu za naknadu štete i/ili zahtjev za izdavanje sudskog naloga, i kada je to prikladno, zahtjev za oduzimanje materijala kojim se povređuje pravo kao i uređaja, proizvoda ili sastavnih dijelova iz članka 6. stavka 2.

3.   Države članice osiguravaju nositeljima prava mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje sudskog naloga protiv posrednika čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava.”

10

Uvodne izjave 41. do 46., 48. i 52. Direktive o elektroničkoj trgovini glase kako slijedi:

[…]

[…]

11

Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Smještaj informacija na poslužitelju (‚hosting’)”, određuje se:

„1.   Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom:

ili

2.   Stavak 1. se ne primjenjuje kada primatelj usluge djeluje pod nadležnošću ili kontrolom davatelja usluga.

3.   Ovaj članak ne utječe na mogućnost da sud ili upravno tijelo, u skladu s pravnim sustavom države članice, od davatelja usluge zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja i ne utječe na mogućnost da država članica utvrdi postupke kojima se uređuje uklanjanje ili onemogućavanje pristupa informacijama.”

12

Člankom 15. navedene direktive, naslovljenim „Nepostojanje obveze praćenja”, u njegovu stavku 1. predviđa se:

„Države članice ne mogu uvesti opću obvezu za davatelje usluga da pri pružanju usluga iz članaka 12., 13., i 14. prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obvezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti.”

13

Članak 18. Direktive o elektroničkoj trgovini, naslovljen „Mogućnosti tužbe”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice osiguravaju da mogućnosti tužbe koje su raspoložive na temelju nacionalnog prava u pogledu djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva omogućava brzo usvajanje mjera, uključujući privremene mjere, za okončanje bilo kojeg navodnog prekršaja i sprečavanje svakog daljnjeg narušavanja interesa stranaka.”

14

U skladu s uvodnim izjavama 17., 22. i 23. Direktive o provedbi prava:

[…]

15

Članak 3. te direktive, naslovljen „Opća obveza”, predviđa:

„1.   Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebna za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom [d]irektivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.

2.   Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju […] primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”

16

Člankom 11. navedene direktive, naslovljenim „Sudski nalozi”, određuje se:

„Države članice osiguravaju da, kada je donesena sudska odluka o povredi prava intelektualnog vlasništva, sudska tijela mogu protiv počinitelja povrede izdati sudski nalog čiji je cilj zabrana daljnjeg vršenja povrede. Ako je tako utvrđeno nacionalnim pravom, nepoštovanje sudskog naloga, prema potrebi, podliježe plaćanju kazne [kako bi se osigurala njegova provedba]. Države članice također osiguravaju da nositelji prava mogu zatražiti sudski nalog protiv posrednika čije usluge koristi treća stranka za povredu prava intelektualnog vlasništva, ne dovodeći u pitanje članak 8. stavak 3. Direktive [o autorskom pravu].”

17

Članak 13. Direktive o provedbi prava, naslovljen „Naknada štete”, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

Pri određivanju naknade štete sudska tijela:

ili

2.   Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”

18

F. Peterson je glazbeni producent koji tvrdi da je vlasnik društva Nemo Studios.

19

Društvo YouTube upravlja istoimenom internetskom platformom na kojoj korisnici mogu besplatno učitati (upload) vlastite videozapise i staviti ih na raspolaganje drugim korisnicima interneta. Google je jedini član i zakonski zastupnik društva YouTube. YouTube Inc. i Google Germany GmbH više nisu stranke u sporu.

20

Društvo Nemo Studio Frank Peterson 20. svibnja 1996. sklopilo je s umjetnicom Sarah Brightman svjetski ekskluzivni ugovor u pogledu korištenja zvučnih i video zapisa njezinih koncerata. Taj je ugovor 2005. godine bio predmet dodatnog sporazuma. F. Peterson je 1. rujna 2000. u svoje ime i u ime društva Nemo Studios sklopio ugovor o licenciranju s društvom Capitol Records Inc. o njegovu isključivom pravu na distribuciju zapisa i koncerata Sarah Brightman.

21

U studenome 2008. stavljen je u prodaju album A Winter Symphony, koji se sastoji od djela u interpretaciji te umjetnice. Sarah Brightman je 4. studenoga 2008. započela turneju pod nazivom „Symphony Tour” tijekom koje je izvodila djela snimljena na albumu.

22

Skladbe s tog albuma i privatne snimke koncerata u sklopu te turneje stavljeni su 6. i 7. studenoga 2008. na internetsku platformu YouTube i povezani su nepomičnim i pomičnim slikama. F. Peterson se dopisom od 7. studenoga 2008. obratio društvu Google Germany i od njega, kao i od društva Google, zahtijevao podnošenje izjava o suzdržavanju uz prijetnju sankcije, podnijevši, u prilog svojem zahtjevu, snimke zaslona kako bi dokazao navedene činjenice. Društvo Google Germany se potom obratilo društvu YouTube, koje je ručno, pomoću snimki zaslona koje je poslao F. Peterson, pretražilo internetske adrese (URL) predmetnih videozapisa te im onemogućilo pristup. Stranke se ne slažu u pogledu opsega tih zabrana pristupa.

23

Zvučni zapisi s koncerata Sarah Brighton, popraćeni nepomičnim i pomičnim slikama, ponovno su 19. studenoga 2008. postavljeni na internetsku platformu YouTube.

24

F. Peterson je posljedično podnio Landgerichtu Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka) tužbu protiv društava Google i YouTube (u daljnjem tekstu zajedno: tuženici iz glavnog postupka) kojom je tražio propuštanje, dostavu podataka i utvrđenje njihove obveze isplate naknade štete. U prilog toj tužbi pozivao se na prava koja mu pripadaju kao producentu albuma A Winter Symphony kao i na vlastita prava i prava izvedena iz prava umjetnice u vezi s izvođenjem djela sadržanih na tom albumu uz njegovo umjetničko sudjelovanje u svojstvu producenta i pratećeg vokala. Osim toga, u pogledu zapisa s koncerata u sklopu turneje „Symphony Tour” istaknuo je da je on skladatelj i autor tekstova različitih djela na tom albumu. Osim toga, kao izdavač, nositelj je prava izvedenih iz autorskih prava u pogledu različitih glazbenih djela.

25

Presudom od 3. rujna 2010. sud pred kojim je postupak pokrenut prihvatio je tužbu u dijelu u kojem se ona odnosi na tri glazbena djela i odbio je u preostalom dijelu.

26

F. Peterson, kao i tuženici iz glavnog postupka, podnijeli su žalbu protiv te odluke Oberlandesgerichtu Hamburg (Visoki zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka). F. Peterson zatražio je da se tuženicima iz glavnog postupka zabrani da na raspolaganje javnosti stavljaju dvanaest zvučnih zapisa ili izvedbi s albuma A Winter Symphony umjetnice Sarah Brighton – koji je on producirao – u sinkroniziranim verzijama ili verzijama koje su na drugi način povezane sa sadržajem trećih osoba ili oglašavanjem, kao i dvanaest glazbenih djela – koja je on skladao – izvedenih na koncertima u sklopu turneje „Symphony Tour” ili, podredno, da im zabrani da trećim osobama dopuste da predmetna djela stavljaju na raspolaganje javnosti. Osim toga, zatražio je i da mu se dostave podaci o nezakonitim aktivnostima i o prihodu ili dobiti koji su ostvareni tim aktivnostima. Također je tražio da se društvu YouTube naloži plaćanje naknade štete, a društvu Google povrat stečenog bez osnove. Podredno je zatražio podatke o korisnicima internetske platforme YouTube koji su učitali predmetna djela pod pseudonimima.

27

Presudom od 1. srpnja 2015. Oberlandesgericht Hamburg (Visoki zemaljski sud u Hamburgu) djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu i naložio tuženicima iz glavnog postupka da, u pogledu sedam glazbenih djela, trećim osobama onemoguće stavljanje na raspolaganje javnosti, u verzijama koje su sinkronizirane ili na drugi način povezane sa sadržajem trećih osoba ili oglašavanjem, zvučne zapise ili umjetničke izvedbe djela s albuma A Winter Symphony. Usto je naložio tuženicima iz glavnog postupka da navedu imena i poštanske adrese korisnika platforme koji su na nju učitali glazbena djela pod pseudonimima ili, u nedostatku poštanske adrese, elektroničku adresu tih korisnika. Žalbeni sud tužbu je u preostalom dijelu odbacio kao djelomično nedopuštenu i odbio kao djelomično neosnovanu.

28

Kad je riječ o sedam glazbenih djela s albuma A Winter Symphony, žalbeni sud smatrao je da su prava F. Petersona povrijeđena jer su ta djela bez odobrenja stavljena na platformu za dijeljenje videozapisa YouTube i popraćena animiranim slikama, kao što su to filmovi iz promotivnog videozapisa umjetnice. Smatrao je da YouTube nije odgovoran za te povrede kao njihov počinitelj ili sudionik jer nije imao nikakvu aktivnu ulogu u stvaranju ili stavljanju spornih sadržaja na platformu niti je prisvojio te sadržaje trećih osoba. Osim toga, YouTube nije pokazao namjeru koja je nužna da bi bio odgovoran kao sudionik s obzirom na to da nije znao za konkretne povrede. Međutim, YouTube je odgovoran kao „neizravni počinitelj” (Störerin) jer je povrijedio svoje obveze postupanja. Tako, kad je obaviješten o nezakonitim aktivnostima u odnosu na navedena djela, nije odmah izbrisao inkriminirani sadržaj ni onemogućio pristup tom sadržaju.

29

Nasuprot tomu, kad je riječ o zapisima s koncerata u sklopu turneje „Symphony Tour”, YouTube nije povrijedio nijednu obvezu postupanja. Doduše, treće osobe su nezakonito stavile videozapise na kojima se nalaze navedena glazbena djela na platformu za dijeljenje videozapisa. Međutim, YouTube nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o tim povredama ili je na vrijeme onemogućio pristup predmetnim sadržajima i ne može mu se prigovarati da je povrijedio svoju obvezu žurnog onemogućavanja pristupa tom sadržaju.

30

Žalbeni sud je među ostalim utvrdio sljedeće činjenice:

31

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odobrio je reviziju protiv presude donesene u žalbenom postupku ograničivši je na razloge koje je žalbeni sud proglasio dopuštenima. F. Peterson zadržava svoje tužbene razloge u okviru revizije u dijelu u kojem ih je žalbeni sud odbio kao neosnovane. Tuženici iz glavnog postupka svojom revizijom traže da se tužba odbije u cijelosti.

32

Sud koji je uputio zahtjev navodi da osnovanost žalbe F. Petersona, kao prvo, ovisi o tomu čini li postupanje društva YouTube u sporu iz glavnog postupka priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu. On smatra da bi to moglo vrijediti samo za sedam glazbenih djela s albuma A Winter Symphony koja YouTube nije odmah povukao ili blokirao unatoč tomu što je bio obaviješten o činjenici, koju je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, da su ta djela nezakonito stavljena na raspolaganje javnosti posredstvom njegove platforme.

33

Naime, upravljanjem svojom platformom YouTube nije imao nezaobilaznu ulogu, u smislu sudske prakse Suda, koja se zahtijeva kako bi se njegovo ponašanje kvalificiralo kao radnja priopćavanja ako je, nakon što je saznao da su sadržaji koji povređuju autorsko pravo stavljeni na raspolaganje javnosti, te sadržaje uklonio ili im odmah onemogućio pristup. Kako bi se moglo smatrati da YouTube izvršava takvu ulogu, nužno je da ima potpunu svijest o posljedicama svojeg postupanja i osobito o nepostojanju odobrenja nositelja prava. Međutim, budući da je do učitavanja videozapisa došlo automatski, YouTube nema saznanja o stavljanju na raspolaganje javnosti sadržaja kojima se povređuje autorsko pravo prije nego što ga nositelj prava o tome obavijesti. Sud koji je uputio zahtjev naglašava da YouTube obavještava korisnike, u svojim općim uvjetima korištenja, a potom naknadno, tijekom postupka učitavanja, da im je zabranjeno kršenje autorskih prava posredstvom njegove platforme i nositeljima prava daje sredstva kojima oni mogu djelovati protiv takvih povreda.

34

Sud koji je uputio zahtjev navodi da iako se postupanje društva YouTube iz glavnog postupka ne može kvalificirati kao priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu, nužno je utvrditi, kao drugo, je li djelatnost operatora platforme za dijeljenje videozapisa, kao što je to YouTube, obuhvaćena područjem primjene članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini tako da taj operator može biti oslobođen od odgovornosti u pogledu informacija pohranjenih na njegovoj platformi. Taj sud navodi da, kao što to proizlazi iz elemenata koje je utvrdio žalbeni sud, YouTube nije vezao reklame uz videozapise kojima su povrijeđena autorska prava F. Petersona. Međutim, postavlja se pitanje je li YouTube ipak imao aktivnu ulogu, što čini prepreku primjeni te odredbe, s obzirom na druge okolnosti slučaja, kao što su sažete u točki 30. ove presude.

35

U slučaju da ulogu društva YouTube treba kvalificirati kao neutralnu i da je, prema tome, njegova djelatnost obuhvaćena područjem primjene članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, kao treće, postavlja se pitanje trebaju li se „stvarno[…] znanj[e] o protuzakonitoj aktivnosti ili informaciji” i „zna[nje] [o] činjenic[ama] ili okolnosti[ma] iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija”, u smislu te odredbe, odnositi na konkretne nezakonite aktivnosti ili informacije. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na to pitanje valja odgovoriti potvrdno. Naime, iz izraza i strukture navedene odredbe proizlazi da nije dovoljno da je davatelj usluge općenito znao da se njegove usluge koriste za počinjenje bilo kakvih nezakonitih aktivnosti. Davatelja usluge stoga treba na konkretan i precizan način obavijestiti o povredi kako bi je on mogao utvrditi bez detaljnog pravnog i materijalnog ispitivanja.

36

Sud koji je uputio zahtjev navodi da ako je postupanje društva YouTube o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćeno područjem primjene članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, također se postavlja pitanje, kao četvrto, je li u skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive o autorskom pravu da nositelj prava može ishoditi sudski nalog protiv operatora platforme za dijeljenje videozapisa, čije je usluge koristila treća osoba kako bi nanijela štetu autorskom ili srodnim pravima, samo ako nakon prijave očitog kršenja takvog prava operator nije žurno djelovao kako bi uklonio predmetni sadržaj ili mu onemogućio pristup i vodio računa o tome da se takve povrede ne ponove. Prema mišljenju tog suda, na to pitanje valja potvrdno odgovoriti s obzirom na to da iz članka 14. stavka 1. i članka 15. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini proizlazi da se sudski nalog protiv takvog operatora u nacionalnom pravu država članica može predvidjeti samo ako je on doista znao za nezakonitu aktivnost ili informaciju.

37

Pod pretpostavkom da postupanje društva YouTube nije obuhvaćeno područjem primjene članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, postavlja se pitanje, kao peto, treba li društvo YouTube čak i u slučaju nepostojanja priopćavanja javnosti, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu, smatrati „počiniteljem” protiv kojega se za razliku od „posrednika” na temelju članaka 11. i 13. Direktive o provedbi prava mogu podnijeti ne samo tužba za propuštanje nego i tužbe za naknadu štete i povrat dobiti.

38

Još uvijek pod pretpostavkom iz prethodne točke i u slučaju da Sud u tom pogledu slijedi mišljenje suda koji je uputio zahtjev, u skladu s kojim društvo YouTube treba smatrati počiniteljem povrede, kao šesto i posljednje, postavlja se pitanje može li obveza takvog počinitelja da plati naknadu štete na temelju članka 13. stavka 1. Direktive o provedbi prava biti podvrgnuta uvjetu da je on djelovao namjerno kad je riječ o njegovoj vlastitoj nezakonitoj aktivnosti kao i o konkretnoj nezakonitoj aktivnosti trećih.

39

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

40

Elsevier je specijalizirana međunarodna izdavačka kuća, koja je nositelj isključivih prava na korištenje djela o kojima je riječ u glavnom postupku.

41

Društvo Cyando upravlja platformom za smještaj i dijeljenje datoteka „Uploaded” kojoj se može pristupiti putem internetskih stranica uploaded.net, uploaded.to i ul.to. Ta platforma svim korisnicima interneta nudi besplatan prostor za pohranu za učitavanje (upload) datoteka neovisno o njihovu sadržaju. Kako bi se moglo učitati datoteke na navedenu platformu, potrebno je izraditi račun, s korisničkim imenom i lozinkom, te navesti među ostalim adresu elektroničke pošte. Objavljivanje datoteke koju je učitao korisnik provodi se automatski i bez prethodnog pregledavanja ili kontrole društva Cyando. Za svaku učitanu datoteku društvo Cyando automatski stvara poveznicu za preuzimanje (download‑link) koja omogućuje izravan pristup predmetnoj datoteci i automatski je šalje korisniku koji ju je učitao.

42

Društvo Cyando za datoteke pohranjene na njegovoj platformi ne nudi ni kazalo ni opciju pretraživanja. Korisnici ipak mogu poveznice za preuzimanje koje im je poslao Cyando podijeliti na internetu, osobito na blogovima, forumima ili „zbirkama poveznica”. Te zbirke koje nude treće osobe indeksiraju te poveznice, pružaju informacije o sadržaju datoteka na koje navedene poveznice upućuju i tako korisnicima interneta omogućuju da pretražuju datoteke koje žele preuzeti. Na taj način drugi korisnici interneta mogu pristupiti datotekama koje su pohranjene na platformi Cyando.

43

Preuzimanje (download) datoteka s platforme društva Cyando besplatno je. Međutim, količina i brzina preuzimanja ograničene su za neregistrirane korisnike kao i za korisnike koji imaju besplatnu pretplatu. Korisnici koji plaćaju pretplatu ostvaruju pravo na svakodnevnu količinu preuzimanja od 30 GB, koju je moguće kumulirati do maksimalno 500 GB bez ograničenja brzine preuzimanja. Oni mogu provesti neograničeni broj istodobnih preuzimanja i ne moraju čekati između različitih preuzimanja. Cijena takve pretplate iznosi između 4,99 eura za dva dana i 99,99 eura za dvije godine. Društvo Cyando korisnicima koji su učitali datoteke isplaćuje naknadu ovisno o broju preuzimanja tih datoteka. Tako se za 1000 preuzimanja može isplatiti do 40 eura.

44

S obzirom na opće uvjete društva Cyando, korisnicima te platforme zabranjeno je da na njoj krše autorska prava.

45

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se ta platforma koristi za zakonite primjene kao i za primjene kojima se krši autorsko pravo. Društvo Cyando obaviješteno je o tome da je na njegovu platformu učitano više od 9500 djela, za koja su, povredom autorskog prava, poveznice za preuzimanje podijeljene na internetu na otprilike 800 različitih stranica (zbirke poveznica, blogovi, forumi).

46

Konkretno, na temelju pretraga izvršenih od 11. do 19. prosinca 2013., društvo Elsevier je prijavilo društvu Cyando, dvama dopisima poslanima 10. i 17. siječnja 2014., da se trima djelima na kojima ono ima isključivo pravo korištenja, odnosno Gray’s Anatomy for Students, Atlas of Human Anatomy i Campbell‑Walsh Urology, može pristupiti u obliku datoteka na platformi Uploaded putem zbirki poveznica rehabgate.com, avaxhome.ws i bookarchive.ws.

47

Društvo Elsevier podnijelo je tužbu protiv društva Cyando Landgerichtu München I. (Zemaljski sud u Münchenu I., Njemačka). Društvo Elsevier je među ostalim zatražilo da se društvu Cyando naloži prestanak povrede, najprije, kao počinitelju povrede autorskog prava u pogledu djela o kojima je riječ u glavnom postupku, podredno, kao sudioniku tih povreda i, podredno tomu, kao „neizravnom počinitelju” (Störerin). Društvo Elsevier također je zatražilo da se društvu Cyando naloži da mu dostavi određene podatke te da mu isplati naknadu štete za te povrede.

48

Presudom od 18. ožujka 2016. Landgericht München I. (Zemaljski sud u Münchenu I.) naložio je društvu Cyando kao sudioniku prestanak povrede autorskog prava na trima djelima o kojima je riječ u glavnom postupku odnosno onima koja se navode u dopisima od 10. siječnja 2014. i 17. siječnja 2014.

49

Društva Elsevier i Cyando podnijela su žalbu protiv te odluke Oberlandesgerichtu München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka).

50

Presudom od 2. ožujka 2017. žalbeni sud preinačio je presudu donesenu u prvostupanjskom postupku. Taj je sud naložio društvu Cyando prestanak povrede kao „neizravnom počinitelju” kad je riječ o povredama autorskog prava na trima djelima navedenima u dopisima od 10. siječnja 2014. i 17. siječnja 2014. te je tužbu odbio u preostalom dijelu.

51

Sud koji je uputio zahtjev među ostalim je smatrao da društvo Elsevier ne može tužiti društvo Cyando kao počinitelja povreda predmetnog autorskog prava. Naime, doprinos društva Cyando ograničen je na pružanje tehničkih sredstava koja omogućuju da se predmetna djela stave na raspolaganje javnosti. Budući da nije znao za postojanje takvih povreda koje su počinili korisnici njegove platforme, društvo Cyando također se ne može smatrati ni njihovim sudionikom. Društvo Cyando ipak je obvezno, kao „neizravni počinitelj”, prestati s povredama autorskih prava na trima djelima iz dopisa od 10. siječnja 2014. i 17. siječnja 2014. Nasuprot tomu, kad je riječ o drugom djelu, naslovljenom Robbins Basic Pathology, o kojem je također riječ u glavnom postupku, društvo Cyando nije povrijedilo svoje obveze nadzora s obzirom na to da je novo izdanje tog djela objavljeno tek dvije i pol godine nakon utvrđenja prve povrede koja je dovela do tih obveza nadzora. Osim toga, društvo Cyando kao „neizravni počinitelj” nije obvezno na naknadu štete.

52

U okviru svojeg ispitivanja sud koji je uputio zahtjev među ostalim je utvrdio da društvo Cyando, uređenjem svojeg sustava naknade, davanjem poveznica za preuzimanje koje omogućuju izravan pristup učitanim datotekama i mogućnošću anonimnog korištenja njegovom platformom, znatno potiče njezino korištenje u nezakonite svrhe. Korisnici koji su zainteresirani za preuzimanje datoteka trebali bi se pretplatiti, čime stječu pravo na povlašteni račun koji im omogućuje da posredstvom te platforme preuzmu atraktivna djela zaštićena autorskim pravom. Društvo Cyando potiče svoje korisnike na učitavanje datoteka za koje se može pretpostaviti da će ih se često preuzimati na način da im isplaćuje naknadu za učestalo preuzimanje datoteka koje su učitali i tako da im omogućuje sudjelovanje u prihodu ostvarenom od privlačenja novih korisnika. Budući da ta naknada ovisi o broju preuzimanja datoteke i, prema tome, o njezinoj atraktivnosti u javnosti, korisnike se potiče da učitaju sadržaje zaštićene autorskim pravom koji su u protivnom dostupni samo uz plaćanje. Osim toga, činjenica da poveznice za preuzimanje daju izravan pristup učitanim datotekama korisnicima koji su izvršili učitavanje omogućuje da te datoteke lako podijele s korisnicima koji su zainteresirani za preuzimanje osobito putem zbirki poveznica. Naposljetku, anonimnost prilikom korištenja platformom smanjuje opasnost za korisnike da će se protiv njih pokrenuti postupak zbog povreda autorskog prava.

53

Nasuprot tomu i unatoč tomu što je društvo Elsevier u žalbenom postupku tvrdilo da sadržaji koji nanose štetu autorskom pravu čine između 90 i 96 % datoteka kojima se može pristupiti na platformi društva Cyando – što je ono osporavalo – žalbeni sud nije ustanovio udio zakonitog korištenja tom platformom i udio njezina korištenja u nezakonite svrhe.

54

Svojom revizijom koju je prihvatio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) i čije odbijanje traži društvo Cyando, društvo Elsevier ustraje u svojim zahtjevima.

55

Sud koji je uputio zahtjev navodi da osnovanost žalbe ovisi, kao prvo, o tome čini li postupanje operatora platforme za smještaj i dijeljenje datoteka, kao što je to Cyando, radnju priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu. On ističe da se za društvo Cyando može smatrati da je imalo nezaobilaznu ulogu, u smislu sudske prakse Suda, koja se zahtijeva kako bi se njegovo ponašanje moglo smatrati radnjom priopćavanja. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da doduše društvo Cyando nema saznanja o nezakonitom stavljanju na raspolaganje zaštićenih sadržaja prije nego što ga nositelj prava o tome obavijesti s obzirom na to da te sadržaje učitavaju treće osobe. Osim toga, društvo Cyando u uvjetima korištenja njegovom platformom upoznaje svoje korisnike s činjenicom da im je zabranjeno kršiti autorska prava posredstvom te platforme. Društvo Cyando ipak bi moralo znati da se znatna količina zaštićenog sadržaja nezakonito priopćava javnosti putem njegove platforme. Društvo Cyando k tomu svojim sustavom naknade, pružanjem poveznica za preuzimanje koje omogućuju izravan pristup učitanim datotekama i mogućnošću anonimnog korištenja njegovom platformom bitno povećava vjerojatnost da će se njegovom platformom koristiti u nezakonite svrhe.

56

U slučaju da Sud presudi da postupanje operatora platforme za smještaj i dijeljenje datoteka, kao što je to društvo Cyando, ne čini priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu, sud koji je uputio zahtjev u bitnome postavlja pitanja koja su istovjetna drugom do šestom pitanju u predmetu C‑682/18.

57

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

58

Odlukom predsjednika Suda od 18. prosinca 2018. predmeti C‑682/18 i C‑683/18 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka, kao i donošenja presude.

59

Najprije treba pojasniti da se pitanja postavljena u ovim predmetima odnose na Direktivu o autorskom pravu, Direktivu o elektroničkoj trgovini i Direktivu o provedbi prava koje su se primjenjivale u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka. Tumačenja koja je Sud dao u odgovoru na ta pitanja ne odnose se na sustav koji se počeo primjenjivati nakon tog vremena, a koji je uveden člankom 17. Direktive (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ (SL 2019., L 130, str. 92. i ispravak SL 2019., L 134, str. 25.).

60

Svojim prvim pitanjem postavljenim u svakom od ta dva predmeta sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive o autorskom pravu tumačiti na način da operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka, na kojoj korisnici mogu zaštićeni sadržaj nezakonito staviti na raspolaganje javnosti, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, sâm izvršava radnju „priopćavanja javnosti” tih sadržaja, u smislu te odredbe.

61

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive o autorskom pravu države članice moraju autorima predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

62

Na temelju te odredbe autori imaju pravo koje je preventivne naravi i koje im omogućuje da interveniraju između eventualnih korisnika svojih djela i radnji priopćavanja javnosti koje bi ti korisnici mogli izvršiti, a sve u svrhu njihove zabrane (presuda od 9. ožujka 2021., VG Bild‑Kunst, C‑392/19, EU:C:2021:181, t. 21. i navedena sudska praksa).

63

Kao što je to Sud već presudio, pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu treba, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 23. te direktive, tumačiti široko, na način da obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja i, stoga, svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. Naime, iz uvodnih izjava 4., 9. i 10. navedene direktive proizlazi da je njezin glavni cilj uspostaviti viši stupanj zaštite autora, omogućavajući im dobivanje odgovarajuće naknade za korištenje njihovih djela, osobito prigodom priopćavanja javnosti (presuda od 9. ožujka 2021., VG Bild‑Kunst, C‑392/19, EU:C:2021:181, t. 26. i 27.).

64

Istodobno, iz uvodnih izjava 3. i 31. Direktive o autorskom pravu proizlazi da usklađivanje koje se njome provodi ima za cilj osigurati, osobito u elektroničkom okruženju, pravednu ravnotežu između, s jedne strane, interesa nositelja autorskih i srodnih prava na zaštitu njihova prava intelektualnog vlasništva, zajamčenu člankom 17. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), i, s druge strane, zaštite interesa i temeljnih prava korisnika zaštićenih predmeta, osobito njihove slobode izražavanja i informiranja, zajamčene člankom 11. Povelje, kao i javnog interesa (presude od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 31. i od 29. srpnja 2019., Pelham i dr., C‑476/17, EU:C:2019:624, t. 32. i navedena sudska praksa).

65

Iz toga proizlazi da u svrhu tumačenja i primjene Direktive o autorskom pravu, i osobito njezina članka 3. stavka 1., tu pravednu ravnotežu treba uspostaviti uzimajući u obzir također osobitu važnost interneta za slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenu člankom 11. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 45.).

66

Kao što je to Sud u nekoliko navrata presudio, pojam „priopćavanje javnosti” u smislu tog članka 3. stavka 1. Direktive ujedinjuje dva kumulativna elementa, točnije radnju priopćavanja nekog djela i priopćavanje tog djela javnosti i podrazumijeva pojedinačnu ocjenu (presuda od 9. ožujka 2021., VG Bild‑Kunst, C‑392/19, EU:C:2021:181, t. 29. i 33. i navedena sudska praksa).

67

Za potrebe takve ocjene treba imati u vidu više međusobno dopunjujućih kriterija koji nisu samostalni ni nezavisni jedan od drugog. Budući da se ti kriteriji mogu naći u različitim konkretnim situacijama u vrlo različitom opsegu, valja ih primijeniti i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj interakciji (presuda od 9. ožujka 2021., VG Bild‑Kunst, C‑392/19, EU:C:2021:181, t. 34. i navedena sudska praksa).

68

Među tim kriterijima Sud je, s jedne strane, istaknuo nezaobilaznu ulogu operatora platforme i namjeru njegova djelovanja. Naime, taj korisnik poduzima „radnju priopćavanja” kada djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim klijentima pristup zaštićenom djelu, i to osobito kada, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti načelno ne bi mogli uživati u emitiranom djelu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

69

S druge strane, Sud je pojasnio da pojam „javnost” obuhvaća neograničen broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva znatan broj osoba (presuda od 28. listopada 2020., BY (Dokaz u obliku fotografije), C‑637/19, EU:C:2020:863, t. 26. i navedena sudska praksa).

70

Sud je također podsjetio na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi se priopćavanje zaštićenog djela moglo kvalificirati kao radnja „priopćavanja javnosti”, ono se mora priopćiti na poseban tehnološki način, koji se razlikuje od dotad korištenog načina, ili, ako to nije slučaj, mora se priopćiti „novoj javnosti”, odnosno javnosti koju nositelj autorskog prava nije uzeo u obzir kad je dao ovlaštenje za prvotno priopćavanje svojeg djela javnosti (presuda od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond i Groep Algemene Uitgevers, C‑263/18, EU:C:2019:1111, t. 70. i navedena sudska praksa).

71

U ovom slučaju najprije treba navesti da potencijalno nezakonit sadržaj na predmetnu platformu ne učitava operator nego korisnici koji djeluju samostalno i na vlastitu odgovornost.

72

Osim toga, korisnici platforme su oni koji određuju jesu li sadržaji koje su učitali posredstvom te platforme stavljeni na raspolaganje drugim korisnicima interneta kako bi im oni mogli pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

73

Naime, kad je riječ o platformi za smještaj i dijeljenje Uploaded, nesporno je da se poveznica za preuzimanje koja omogućava pristup učitanom sadržaju šalje isključivo korisniku koji je izvršio učitavanje i da sama ta platforma ne daje mogućnost dijeljenja te poveznice i, prema tome, učitanog sadržaja s drugim korisnicima interneta. Tako, kako bi podijelio taj sadržaj, korisnik mora ili izravno dostaviti poveznicu za preuzimanje osobama kojima želi dati pristup navedenom sadržaju ili objaviti tu poveznicu na internetu, osobito na blogovima, forumima ili „zbirkama poveznica”.

74

Kad je riječ o platformi za dijeljenje videozapisa YouTube, iako se glavna funkcija te platforme sastoji od javnog dijeljenja videozapisa sa svim korisnicima interneta, ona također omogućava svojim korisnicima da na nju učitaju sadržaj na „privatan” način i da tako odaberu žele li, i prema potrebi s kim žele, podijeliti taj sadržaj podijeliti taj sadržaj.

75

Stoga treba smatrati da, s jedne strane, korisnici platformi o kojima je riječ u glavnom postupku izvršavaju „radnju priopćavanja” u smislu sudske prakse iz točke 68. ove presude ako, bez odobrenja nositelja prava, posredstvom tih platformi drugim korisnicima interneta daju pristup zaštićenim djelima kojima ti drugi korisnici ne bi mogli pristupiti bez djelovanja tih korisnika. S druge strane, samo u slučaju da navedeni korisnici učitani sadržaj stave na raspolaganje „javnosti” u smislu sudske prakse navedene u točki 69. ove presude, dijeljenjem tih sadržaja sa svim korisnicima interneta na platformi YouTube ili objavom na internetu poveznica za preuzimanje koje daju pristup navedenim sadržajima na platformi Uploaded, ti korisnici i posljedično operator platforme koja služi kao posrednik za to stavljanje na raspolaganje mogu izvršiti radnju „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu.

76

Svojim prvim pitanjem postavljenim u svakom od dvaju predmeta sud koji je uputio zahtjev želi znati izvršava li sâm operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka „radnju priopćavanja” koja se dodaje onoj koju ovisno o okolnostima izvršava njezin korisnik.

77

U tom pogledu valja navesti da korisnik takve platforme ima nezaobilaznu ulogu u stavljanju na raspolaganje potencijalno nezakonitog sadržaja koje izvršavaju njegovi korisnici. Naime, kad ne bi bilo stavljanja na raspolaganje i upravljanja takvom platformom, slobodno dijeljenje tih sadržaja na internetu bilo bi nemoguće ili bi barem bilo složenije (vidjeti analogijom presudu od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 36. i 37.).

78

Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 67. i 68. ove presude, nezaobilazna uloga operatora platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka nije jedini kriterij o kojem treba voditi računa u okviru pojedinačne ocjene koju valja provesti nego ga, upravo suprotno, treba primjenjivati zajedno s drugim kriterijima, i to osobito s onim je li intervencija takvog operatora bila namjerna.

79

Naime, kad bi puka okolnost da je korištenje platformom nužno kako bi javnost doista mogla pristupiti djelu ili da ono samo olakšava taj pristup automatski dovela do toga da se djelovanje operatora te platforme kvalificira kao „radnja priopćavanja”, svaka „opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje” činila bi takvu radnju, što se međutim uvodnom izjavom 27. Direktive o autorskom pravu, koja u bitnome preuzima zajedničku izjavu u pogledu članka 8. WCT‑a, izričito isključuje.

80

Prema tome, treba li navedenu intervenciju – vodeći računa o specifičnom kontekstu – kvalificirati kao radnju priopćavanja, valja ocijeniti kako s obzirom na važnost uloge koju takvo djelovanje operatora platforme ima u priopćavanju koje izvršava njezin korisnik tako i s obzirom na to je li to djelovanje namjerno.

81

U tom pogledu iz sudske prakse navedene u točki 68. ove presude proizlazi da se, osobito zbog činjenice da se djelovanje provodi uz punu spoznaju o posljedicama postupanja s ciljem davanja javnosti pristupa zaštićenim djelima, to djelovanje može kvalificirati kao „radnja priopćavanja”.

82

Na temelju te sudske prakse Sud je presudio da stavljanje na raspolaganje i upravljanje internetskom platformom za dijeljenje The Pirate Bay koja korisnicima te platforme indeksiranjem metapodataka koji se odnose na zaštićena djela i omogućavanjem pretraživanja daje mogućnost pronalaska tih djela i njihova dijeljenja u okviru mreže ravnopravnih članova (peer‑to‑peer) čini priopćavanje javnosti. U tom je pogledu Sud osobito istaknuo da su administratori stranice The Pirate Bay djelovali s potpunim poznavanjem posljedica svojeg postupanja, s ciljem davanja pristupa zaštićenim djelima, da su na blogovima i forumima koji su dostupni na navedenoj platformi izričito izrazili svoj cilj da zaštićena djela stave na raspolaganje korisnika te da su ih poticali da naprave kopije tih djela (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 36., 45. i 48.).

83

Kako bi se utvrdilo sudjeluje li operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka u nezakonitom priopćavanju zaštićenih sadržaja koje izvršavaju korisnici njegove platforme, uz potpunu spoznaju o posljedicama njegova postupanja s ciljem davanja pristupa takvim sadržajima drugim korisnicima interneta, valja voditi računa o svim elementima koji obilježavaju predmetnu situaciju i koji izravno ili neizravno omogućuju izvođenje zaključaka o tome je li njegovo sudjelovanje u nezakonitom priopćavanju navedenih sadržaja namjerno.

84

U tom su pogledu relevantni elementi osobito činjenica da takav operator, iako zna ili bi morao znati da korisnici njegove platforme zaštićene sadržaje općenito stavljaju na raspolaganje javnosti posredstvom njegove platforme, ne provodi odgovarajuće tehničke mjere koje se mogu očekivati od prosječno pažljivog operatora koji se nalazi u njegovoj situaciji – kako bi na vjerodostojan i učinkovit način suzbio povrede autorskog prava na toj platformi – kao i činjenica da taj operator sudjeluje u odabiru zaštićenog sadržaja koji se javnosti nezakonito priopćava, da na svojoj platformi nudi sredstva koja su posebno namijenjena nezakonitom dijeljenju takvog sadržaja ili da svjesno potiče takva dijeljenja, što potvrđuje okolnost da je navedeni operator usvojio gospodarski model koji korisnike njegove platforme potiče da na njoj nezakonito priopćavaju zaštićeni sadržaj javnosti.

85

Nasuprot tomu, puka okolnost da operator ima općenita saznanja o nezakonitoj dostupnosti zaštićenih sadržaja na svojoj platformi nije dostatna da bi se smatralo da djeluje s ciljem da korisnicima interneta omogući pristup tim sadržajima. Međutim, drukčija je situacija ako taj operator, unatoč tomu što ga je nositelj prava upozorio da se zaštićeni sadržaj nezakonito priopćava javnosti posredstvom njegove platforme, žurno ne poduzme mjere koje su nužne kako bi se taj sadržaj učinio nedostupnim.

86

Osim toga, iako lukrativna narav predmetnog djelovanja nije nevažna (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2017., Stichting Brein, C‑610/15, EU:C:2017:456, t. 29. i navedenu sudsku praksu), puka činjenica da operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj datoteka djeluje s ciljem ostvarenja dobiti ne omogućuje donošenje zaključka da je njegovo sudjelovanje u nezakonitom priopćavanju zaštićenih sadržaja koje su izvršili neki njegovi korisnici namjerno kao ni presumiranje te namjere. Naime, pružanje usluga informacijskog društva s ciljem stjecanja dobiti nipošto ne znači da davatelj takvih usluga pristaje na to da ih treći koriste u svrhu povrede autorskog prava. U tom pogledu iz strukture članka 8. Direktive o autorskom pravu, osobito iz njegova stavka 3. u vezi s uvodnom izjavom 27. te direktive, proizlazi da se ne može pretpostaviti da obični opskrbljivači materijalnim uređajem za priopćavanje i drugi posrednici čije usluge treće osobe koriste za kršenje autorskog prava sami izvršavaju radnju priopćavanja javnosti iako načelno djeluju s ciljem ostvarenja dobiti.

87

Iz presude od 8. rujna 2016., GS Media (C‑160/15, EU:C:2016:644), ne može se izvući takva pretpostavka.

88

Naime, tumačenjem članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu iz te presude, Sud je ograničio odgovornost osoba koje objavljuju hiperpoveznice koje upućuju na zaštićena djela zbog osobite važnosti koje takve poveznice imaju za razmjenu mišljenja i informacija na internetu i poteškoća pri provjeri zakonitosti objave djela na drugoj internetskoj stranici. Tako je Sud presudio da stavljanje na raspolaganje hiperpoveznice čini radnju priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu ako je osoba koja je omogućila poveznicu znala ili morala znati da ona daje pristup djelu koje je nezakonito objavljeno na internetu, da ta poveznica omogućava zaobilaženje mjera ograničavanja koje je uspostavila stranica na kojoj se nalazi zaštićeno djelo ili ako se stavljanje te poveznice provodi s ciljem ostvarenja dobiti, pri čemu osoba koja je stavila tu poveznicu mora provesti nužne provjere kako bi osigurala da predmetno djelo nije nezakonito objavljeno na stranici na koju upućuje navedena hiperpoveznica (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 44. do 55.).

89

Međutim, situacija osobe koja objavljuje hiperpoveznicu i djeluje na vlastitu inicijativu te u trenutku tog stavljanja zna za sadržaj na koji upućuje ta poveznica nije usporediva sa situacijom operatora platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka ako on nema konkretna saznanja o zaštićenom sadržaju koji korisnici učitavaju na tu platformu i, osim pukog stavljanja na raspolaganje platforme, ne pridonosi davanju pristupa javnosti takvim sadržajima povredom autorskog prava. Posljedično, tumačenje Suda iz navedene presude ne može se prenijeti na takvog operatora u svrhu dokazivanja namjere njegova sudjelovanja u nezakonitom priopćavanju zaštićenih djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu.

90

Kad je riječ o operatorima dviju platformi iz glavnog postupka, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi, posebice s obzirom na kriterije navedene u točki 84. ove presude, izvršavaju li sami ti operatori radnje priopćavanja javnosti, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu, zaštićenih sadržaja koje korisnici njihovih platformi na nju učitavaju.

91

Sud ipak može tom sudu dati neka pojašnjenja osobito u odnosu na činjenice na koje se odnose pitanja.

92

U predmetu C‑682/18, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da društvo YouTube ne sudjeluje u stvaranju ili odabiru sadržaja koje korisnici njegove platforme na nju učitavaju te da ono ne pregledava niti nadzire te sadržaje prije njihova učitavanja koje se provodi u automatiziranom postupku.

93

Iz te odluke također proizlazi da društvo YouTube u svojim općim uvjetima korištenja i prilikom svakog učitavanja jasno obavještava svoje korisnike da je zabranjeno, povredom autorskog prava, stavljati zaštićene sadržaje na tu platformu. Osim toga, YouTube u rubrici „Smjernice zajednice” poziva svoje korisnike da poštuju autorsko pravo. Usto, ako je onemogućen pristup videozapisu zbog prijave nositelja prava, korisnika koji ga je učitao upozorava se da će se njegov račun blokirati u slučaju ponavljanja.

94

Nadalje, društvo YouTube uspostavilo je različita tehnička sredstva kako bi spriječilo i zaustavilo povrede autorskog prava na svojoj platformi kao što su to, među ostalim, gumb za prijavu i poseban postupak upozorenja za prijavu i uklanjanje nezakonitih sadržaja kao i program za provjeru sadržaja te softveri za prepoznavanje sadržaja koji olakšavaju otkrivanje i označavanje takvih sadržaja. Tako proizlazi da je taj operator primijenio tehničke mjere kako bi na vjerodostojan i učinkovit način suzbio povrede autorskog prava na svojoj platformi.

95

Osim toga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iako društvo YouTube, s jedne strane, na svojoj platformi obrađuje rezultate pretraživanja u obliku rang lista i sadržajnih rubrika i, s druge strane, registriranim korisnicima nudi prikaz preporučenih videozapisa ovisno o videozapisima koje su njegovi korisnici već pregledali, te rang liste, sadržajne rubrike i prikaz preporučenih videozapisa nisu namijenjeni olakšanju nezakonitog dijeljenja zaštićenih sadržaja ni poticanju takvih dijeljenja.

96

Usto, iako društvo YouTube ostvaruje prihode od oglašavanja na svojoj platformi i korisnicima koji su učitali sadržaj kao i nositeljima sadržaja zaštićenog autorskim pravom omogućuje da sudjeluju u toj dobiti, ne proizlazi da se gospodarski model te platforme temelji na prisutnosti nezakonitih sadržaja na njoj ili da je taj model namijenjen poticanju korisnika na učitavanje takvog sadržaja kao ni da je cilj ili glavna uporaba platforme YouTube nezakonito dijeljenje zaštićenih sadržaja.

97

U predmetu C‑683/18 iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da društvo Cyando, koje je operator platforme za smještaj i dijeljenje datoteka Uploaded, također ne sudjeluje u stvaranju, odabiru ili pregledavanju te nadzoru sadržaja učitanih na njegovoj platformi. Osim toga, ono svoje korisnike obavještava, u uvjetima korištenja njegovom platformom, da im je zabranjeno kršiti autorsko pravo posredstvom te platforme.

98

Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 73. ove presude, učitavanje zaštićenog sadržaja korisnika platforme Uploaded tim korisnicima ne omogućuje da taj sadržaj izravno stave na raspolaganje javnosti s obzirom na to da je učitanom sadržaju moguće pristupiti samo putem poveznice za preuzimanje koju se dostavlja samo korisniku koji je izvršio učitavanje. Također je nesporno da ta platforma sama po sebi ne omogućuje dijeljenje te poveznice i stoga učitanog sadržaja s drugim korisnicima interneta. Tako ne samo da društvo Cyando ne stavlja na raspolaganje sredstva koja su posebno namijenjena olakšavanju nezakonitog dijeljenja zaštićenog sadržaja na njegovoj platformi ili poticanju takvog dijeljenja nego ta platforma općenitije ne sadržava nijedno sredstvo koje drugim korisnicima interneta omogućuje saznanje o sadržaju koji je tamo pohranjen i pristup njemu. K tomu, društvo Cyando ne sudjeluje u eventualnom stavljanju poveznica za preuzimanje na treće izvore kao što su to blogovi, forumi ili „zbirke poveznica”. Usto, platforma za smještaj i dijeljenje videozapisa kao što je to Uploaded svojim korisnicima nudi različite mogućnosti zakonitog korištenja.

99

Društvo Elsevier međutim ističe da datoteke s nezakonitim sadržajem čine između 90 do 96 % datoteka kojima se može pristupiti na platformi Uploaded, što osporava društvo Cyando koje ističe da se samo 1,1 % svih datoteka kojima se doista pristupa odnosi na sadržaje zaštićene autorskim pravom, što odgovara iznosu od 0,3 % ukupne količine pohranjenih podataka.

100

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, s jedne strane, i kao što je to navedeno u točki 75. ove presude, samo u slučaju da korisnik platforme odluči učitani sadržaj staviti na raspolaganje „javnosti”, on i slijedom toga operator platforme koja služi kao posrednik mogu izvršiti radnju „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu. S druge strane, valja naglasiti da ako bi se pokazalo da se glavna ili prevladavajuća uporaba platforme kojom upravlja društvo Cyando sastoji od nezakonitog stavljanja na raspolaganje javnosti zaštićenih sadržaja, ta bi okolnost bila jedan od elemenata koji su relevantni za utvrđivanje namjernog karaktera djelovanja tog operatora. Relevantnost takve okolnosti to je važnija ako navedeni operator ne poduzima odgovarajuće tehničke mjere koje se mogu očekivati od prosječno pažljivog operatora u njegovoj situaciji kako bi na vjerodostojan i učinkovit način suzbio povredu autorskog prava na njegovoj platformi.

101

Naposljetku, neovisno o osnovanosti tvrdnji društva Elsevier, kad je riječ o visokom udjelu zaštićenih sadržaja koji se posredstvom platforme Uploaded nezakonito priopćavaju javnosti, namjerni karakter djelovanja operatora te platforme mogao bi proizlaziti iz činjenice, koju mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da se gospodarski model koji je usvojio taj operator temelji na dostupnosti nezakonitog sadržaja na njegovoj platformi te da on nastoji potaknuti svoje korisnike da posredstvom njegove platforme dijele takav sadržaj.

102

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje postavljeno u svakom od dvaju predmeta valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive o autorskom pravu treba tumačiti na način da operator platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka na kojoj korisnici mogu nezakonito staviti na raspolaganje javnosti zaštićene sadržaje ne izvršava radnju njihova „priopćavanja javnosti” u smislu te odredbe, osim ako uz puko stavljanje na raspolaganje platforme, ne doprinosi davanju pristupa javnosti takvim sadržajima povredom autorskog prava. To osobito vrijedi u slučaju da taj operator ima konkretna saznanja o nezakonitom stavljanju na raspolaganje zaštićenog sadržaja na njegovoj platformi i ne provede žurno uklanjanje ili onemogućavanje pristupa tim sadržajima ili ako navedeni operator, neovisno o tomu što zna ili bi morao znati da korisnici njegove platforme zaštićene sadržaje općenito stavljaju na raspolaganje javnosti posredstvom iste, ne provodi odgovarajuće tehničke mjere koje se mogu očekivati od prosječno pažljivog operatora koji se nalazi u njegovoj situaciji, kako bi na vjerodostojan i učinkovit način suzbio povredu autorskog prava na svojoj platformi ili ako sudjeluje u odabiru zaštićenog sadržaja koji se javnosti nezakonito priopćava, na svojoj platformi nudi sredstva koja su posebno namijenjena nezakonitom dijeljenju takvog sadržaja ili ako svjesno potiče takva dijeljenja, što može potvrđivati okolnost da je navedeni operator usvojio gospodarski model koji korisnike njegove platforme potiče da javnosti nezakonito priopćavaju zaštićeni sadržaj na toj platformi.

103

Svojim drugim i trećim pitanjem postavljenim u svakom od dvaju predmeta, koja valja zajedno razmotriti, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 14. stavak 1. Direktive o elektroničkoj trgovini tumačiti na način da je područjem primjene te odredbe obuhvaćena djelatnost operatora platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka u mjeri u kojoj se ta djelatnost odnosi na sadržaj koji korisnici njegove platforme na nju učitavaju. U slučaju davanja potvrdnog odgovora, taj sud u bitnome želi znati treba li članak 14. stavak 1. točku (a) te direktive tumačiti na način da taj operator mora imati saznanja o konkretnim nezakonitim djelima njegovih korisnika u vezi sa zaštićenim sadržajem koji je učitan na njegovoj platformi da bi bio isključen od oslobođenja odgovornosti predviđenog člankom 14. stavkom 1.

104

U skladu s člankom 14. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, države članice vode računa o tome da u slučaju pružanja usluge informacijskog društva koja se sastoji od pohrane informacija dobivenih od davatelja usluge davatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom da davatelj nema stvarnog znanja o nezakonitoj aktivnosti ili informaciji i, u pogledu zahtjeva za naknadu štete, ne zna za činjenice ili okolnosti iz kojih bi bila vidljiva nezakonita aktivnost ili informacija ili da davatelj, odmah po dobivanju takvog saznanja, žurno djeluje kako bi uklonio te informacije ili im onemogućio pristup.

105

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, tu odredbu valja tumačiti ne samo s obzirom na njezin tekst nego i njezin kontekst i ciljeve koji se nastoje postići propisima kojih je ona dio (presuda od 26. siječnja 2021., Szpital Kliniczny im. dra J. Babińskiego Samodzielny Publiczny Zakład Opieki Zdrowotnej w Krakowie, C‑16/19, EU:C:2021:64, t. 26. i navedena sudska praksa). Kako bi davatelj usluge na internetu mogao biti obuhvaćen njezinim područjem primjene, nužno je da on bude „posredni davatelj usluge” u smislu koji je predvidio zakonodavac u okviru odjeljka 4. poglavlja II. Direktive o elektroničkoj trgovini. U tom pogledu iz uvodne izjave 42. te direktive proizlazi da odstupanja u području odgovornosti koja su njome predviđena obuhvaćaju samo slučaj u kojem je djelatnost davatelja usluga informacijskog društva samo tehničke, automatske i pasivne prirode što podrazumijeva da navedeni davatelj usluge nema saznanja niti kontrolu nad prenesenim ili pohranjenim informacijama (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2010., Google France i Google, C‑236/08 do C‑238/08, EU:C:2010:159, t. 112. i 113.).

106

Stoga, kako bi se utvrdilo može li se operatora platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za pohranu i dijeljenje datoteka osloboditi odgovornosti, na temelju članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, za zaštićeni sadržaj koji korisnici nezakonito priopćavaju javnosti posredstvom njegove platforme, valja ispitati je li uloga tog operatora neutralna odnosno je li njegovo postupanje samo tehničke, automatske i pasivne prirode što podrazumijeva nepostojanje saznanja ili kontrole nad sadržajem koji pohranjuje ili, upravo suprotno, navedeni operator ima aktivnu ulogu takve prirode da se može utvrditi da ima saznanja i kontrolira te sadržaje (vidjeti analogijom presudu od 12. srpnja 2011., L’Oréal i dr., C‑324/09, EU:C:2011:474, t. 113. i navedena sudska praksa).

107

U tom pogledu valja istaknuti da u slučaju da sud koji je uputio zahtjev u okviru svojeg ispitivanja članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu utvrdi da društva YouTube ili Cyando doprinose, osim pukog stavljanja na raspolaganje njihove platforme, davanju pristupa javnosti zaštićenim sadržajima povredom autorskog prava, predmetni operator ne bi se mogao pozvati na oslobođenje odgovornosti predviđeno člankom 14. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini.

108

Doduše, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točkama 138. do 140. svojeg mišljenja, pitanje izvršava li takav operator radnju „priopćavanja javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive o autorskom pravu sama po sebi nije odlučujuća za ocjenu primjene članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini. Za takvog se operatora koji osim pukog stavljanja na raspolaganje platforme pridonosi davanju pristupa javnosti takvim sadržajima povredom autorskog prava ipak ne može smatrati da ispunjava uvjete primjene iz potonje odredbe, koji su navedeni u točkama 105. i 106. ove presude.

109

U slučaju da sud koji je uputio zahtjev dođe do utvrđenja suprotnog onomu iz točke 107. ove presude, valja navesti da, uz okolnost navedenu u točkama 92. i 97. ove presude, u skladu s kojom operatori platformi o kojima je riječ u glavnom postupku ne sudjeluju u stvaranju, odabiru, prikazivanju i kontroli sadržaja učitanih na njihovoj platformi, činjenica – na koju se poziva taj sud – da operator platforme za dijeljenje videozapisa kao što je to YouTube provodi tehničke mjere koje su namijenjene otkrivanju, među videozapisima koji se javnosti priopćavaju posredstvom njegove platforme, sadržaja koji bi mogli povrijediti autorsko pravo, ne podrazumijeva da na taj način operator ima aktivnu ulogu koja mu daje saznanja ili kontrolu nad sadržajem tih videozapisa, i to uz sankciju isključenja iz sustava oslobođenja odgovornosti, predviđenog člankom 14. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, davatelja usluga informacijskog društva koji usvajaju mjere koje su namijenjene upravo suzbijanju takvih povreda.

110

Ipak je nužno da predmetni operator poštuje uvjete za oslobođenje od odgovornosti iz te odredbe.

111

Kad je riječ o uvjetu iz članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive o elektroničkoj trgovini, on se ne može smatrati neispunjenim samo zbog toga što je taj korisnik općenito svjestan činjenice da se njegova platforma također koristi za dijeljenje sadržaja koji bi mogli povrijediti prava intelektualnog vlasništva te da stoga ima apstraktna saznanja o nezakonitom stavljanju na raspolaganje zaštićenih sadržaja na njegovoj platformi.

112

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točkama 172. do 190. i 196. svojeg mišljenja, iz teksta, cilja i strukture članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, kao i iz općeg konteksta u kojem se on nalazi, proizlazi da se pretpostavke iz tog članka 14. stavka 1. točke (a), odnosno ona da davatelj predmetne usluge ima „stvarno[…] znanj[e] o protuzakonitoj aktivnosti ili informaciji” i „zna za činjenice ili okolnosti iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija”, odnose na konkretne nezakonite aktivnosti ili informacije.

113

U tom pogledu, osim činjenice da na temelju teksta članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive o elektroničkoj trgovini, mora postojati stvarno znanje o nezakonitosti aktivnosti ili informaciji ili ta nezakonitost mora biti vidljiva, odnosno mora biti konkretno dokazana ili lako utvrdiva, valja navesti da taj članak 14. stavak 1. čini, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 41. i 46. te direktive, izraz ravnoteže koja se njome nastoji uspostaviti između različitih postojećih interesa među kojima je i poštovanje slobode izražavanja, zajamčeno člankom 11. Povelje. Tako se, s jedne strane, za predmetne davatelje usluga, u skladu s člankom 15. stavkom 1. navedene direktive, ne može uvesti opća obveza da prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opća obveza da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na nezakonite aktivnosti. S druge strane, na temelju članka 14. stavka 1. točke (b) Direktive o elektroničkoj trgovini, ti davatelji usluga moraju, čim dobiju stvarna saznanja o nezakonitoj informaciji, žurno djelovati kako bi tu informaciju uklonili ili joj onemogućili pristup, i to uz poštovanje načela slobode izražavanja. Međutim, kao što je to također istaknuo sud koji je uputio zahtjev, takav davatelj usluge može tu obvezu ispuniti samo u pogledu konkretnog sadržaja.

114

U tom pogledu okolnost da operator platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta provodi automatsko indeksiranje sadržaja učitanog na tu platformu, da navedena platforma sadržava funkciju za pretraživanje i da predlaže videozapise ovisno o profilu ili sklonostima korisnika ne može biti dostatna za donošenje zaključka da taj operator ima „konkretno” saznanje o nezakonitim aktivnostima na toj platformi ili o nezakonitim informacijama koje su tamo pohranjene.

115

Konkretno, kad je riječ o drugoj pretpostavci predviđenoj člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Direktive o elektroničkoj trgovini, odnosno onoj koja se odnosi na „zna[nje] [o] činjenic[ama] ili okolnosti[ma] iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija”, Sud je utvrdio da je dovoljno da je davatelj usluga na ovaj ili onaj način saznao za činjenice ili okolnosti na temelju kojih bi pažljiv gospodarski subjekt trebao utvrditi predmetnu nezakonitost i djelovati u skladu s tim člankom 14. stavkom 1. točkom (b). To se osobito odnosi na situaciju u kojoj takav pružatelj usluge otkrije postojanje nezakonite aktivnosti ili informacije nakon ispitivanja koje je proveo na vlastitu inicijativu kao i na situaciju u kojoj mu je prijavljena takva aktivnost ili informacija. U potonjem slučaju, iako prijava doduše ne može automatski otkloniti oslobođenje od odgovornosti predviđeno u navedenom članku 14., s obzirom na to da se prijave navodno nezakonitih aktivnosti ili informacija mogu pokazati nedovoljno preciznima i potkrijepljenima, ona ipak načelno čini element o kojem nacionalni sud treba voditi računa kako bi ocijenio, s obzirom na informacije koje su tako prenesene tom davatelju usluge, njegovo stvarno znanje o činjenicama ili okolnostima na temelju kojih je gospodarski subjekt koji postupa s dužnom pažnjom trebao utvrditi nezakonitost (presuda od 12. srpnja 2011., L’Oréal i dr., C‑324/09, EU:C:2011:474, t. 122.).

116

U tom kontekstu treba navesti da prijava zaštićenog sadržaja koji je nezakonito priopćen javnosti posredstvom platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka mora sadržavati dovoljno elemenata kako bi se operatoru te platforme omogućilo da se uvjeri, bez detaljnog pravnog ispitivanja, u nezakonitost te prijave i usklađenost eventualnog povlačenja tog sadržaja sa slobodom izražavanja.

117

S obzirom na sva prethodna razmatranja na drugo i treće pitanje postavljeno u svakom od dvaju predmeta treba odgovoriti tako da članak 14. stavak 1. Direktive o elektroničkoj trgovini treba tumačiti na način da je djelatnost operatora platforme za dijeljenje videozapisa ili platforme za smještaj i dijeljenje datoteka obuhvaćena područjem primjene te odredbe pod uvjetom da taj operator nema aktivnu ulogu koja je takve prirode da mu omogućuje stjecanje saznanja i kontrole nad sadržajem učitanim na njegovu platformu.

118

Članak 14. stavak 1. točku (a) Direktive o elektroničkoj trgovini treba tumačiti na način da takav operator, kako bi bio izuzet na temelju te odredbe od oslobođenja odgovornosti predviđenog tim člankom 14. stavkom 1., mora imati saznanja o konkretnim nezakonitim djelima svojih korisnika u vezi sa zaštićenim sadržajima učitanima na njegovoj platformi.

119

Svojim četvrtim pitanjem postavljenim u svakom od dvaju predmeta sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 8. stavak 3. Direktive o autorskom pravu tumačiti na način da mu se protivi to da nositelj prava može ishoditi sudski nalog protiv posrednika čijim se uslugama koristi treća osoba kako bi povrijedila to pravo tek nakon što je takva povreda prijavljena tom posredniku te dođe do njezina ponavljanja.

120

Iz odluka suda koji je uputio zahtjev proizlazi da tim pitanjem navedeni sud pita je li primjena sustava „odgovornosti neizravnog počinitelja” (Störerhaftung), predviđenog njemačkim pravom, u situacijama poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, u skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive o autorskom pravu u slučaju da se utvrdi da društva YouTube i Cyando sâma javnosti ne priopćavaju nezakonite sadržaje koje su učitali korisnici njihovih platformi te da su obuhvaćena područjem primjene sustava oslobođenja od odgovornosti predviđenog člankom 14. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini.

121

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da se, u skladu s njegovom sudskom praksom, protiv posrednika čije usluge treće osobe koriste za povredu prava intelektualnog vlasništva može podnijeti tužba za prestanak povrede u njihovu svojstvu „neizravnih počinitelja”. Tako se, u slučaju takve povrede, osobu koja nije počinitelj ili sudionik u toj povredi može tužiti u svojstvu „neizravnog počinitelja” ako ona na bilo koji način namjerno doprinosi toj povredi, uz postojanje odgovarajuće uzročne veze, iako je imala pravnu i materijalnu mogućnost spriječiti navedenu povredu. Postojanje „odgovornosti neizravnog počinitelja” tako pretpostavlja povredu obveze postupanja čiji opseg ovisi o tome može li se i u kojoj mjeri razumno zahtijevati od „neizravnog počinitelja” da kontrolira ili nadzire treće osobe kako bi spriječio povrede prava intelektualnog vlasništva.

122

Sud koji je uputio zahtjev navodi da u slučaju da je „neizravni počinitelj” davatelj usluge koja se sastoji od pohrane informacija koje daje korisnik, protiv njega se načelno može izdati nalog za prestanak povrede samo ako je nakon prijave jasne povrede prava intelektualnog vlasništva to pravo ponovno povrijeđeno ili se povreda nastavlja zbog toga što taj davatelj usluge nakon te prijave nije žurno djelovao kako bi uklonio predmetni sadržaj ili mu onemogućio pristup te vodio računa o tome da se takve povrede ne ponavljaju.

123

Usto, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se taj sustav primjenjuje samo ako davatelj usluge do datuma prijave takve povrede nije imao „saznanje” o njoj u smislu članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive o elektroničkoj trgovini.

124

Iz toga proizlazi da svojim četvrtim pitanjem postavljenim u svakom od dvaju predmeta sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 8. stavak 3. Direktive o autorskom pravu tumačiti na način da mu se protivi to da nositelj prava na temelju nacionalnog prava može ishoditi sudski nalog protiv posrednika čijim se uslugama koristila treća osoba za nanošenje povrede njegovu pravu a da pritom taj posrednik nije o tome imao saznanja, u smislu članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive o elektroničkoj trgovini, samo ako je prije pokretanja sudskog postupka ta povreda prethodno prijavljena navedenom posredniku i on nije žurno djelovao kako bi uklonio predmetni sadržaj ili mu onemogućio pristup i vodio računa o tome da se takve povrede ne ponove.

125

U skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive o autorskom pravu „države članice osiguravaju nositeljima prava mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje sudskog naloga protiv posrednika čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava”.

126

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, nadležnost dodijeljena nacionalnim sudovima treba istima u skladu s tom odredbom omogućiti da takvim posrednicima nalože poduzimanje mjera koje su namijenjene ne samo tomu da se okončaju povrede već nanesene autorskim ili srodnim pravima putem njihovih usluga informacijskog društva nego i sprečavanje novih povreda (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

127

Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 59. Direktive o autorskom pravu, pravila za izdavanje sudskih naloga koje države članice moraju predvidjeti na temelju članka 8. stavka 3. te direktive, kao što su ona koja se odnose na uvjete koje treba ispuniti i postupak koji treba slijediti, uređena su nacionalnim pravom (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

128

Pravila koja su uvele države članice, kao i njihova primjena od strane nacionalnih sudova, ipak moraju poštovati ciljeve Direktive o autorskom pravu (vidjeti analogijom presudu od 7. srpnja 2016., Tommy Hilfiger Licensing i dr., C‑494/15, ECLI:EU:C:2016:528, t. 33. i navedenu sudsku praksu) i ograničenja koja iz nje proizlaze kao i izvore prava na koje ta direktiva upućuje. Tako, u skladu s uvodnom izjavom 16. navedene direktive, ta pravila ne mogu utjecati na odredbe Direktive o elektroničkoj trgovini koje se odnose na odgovornost i konkretnije na njezine članke 12. do 15. (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu).

129

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da uvjet postavljen njemačkim pravom, u skladu s kojim nositelj prava koji smatra da je njegovo autorsko ili srodno pravo povrijeđeno priopćavanjem njegova djela javnosti u prostoru za pohranu davatelja usluge najprije o tome mora obavijestiti tog davatelja usluge kako bi mu pružio mogućnost da žurno okonča tu povredu i spriječi njezino ponavljanje i da pritom osobito izbjegne sudske troškove, upravo uzima u obzir logiku članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini kao i zabranu predviđenu člankom 15. stavkom 1. te direktive da se takvom davatelju usluga propiše opća obveza nadziranja informacija koje pohranjuje ili aktivnog traženja činjenica ili okolnosti koje otkrivaju nezakonite aktivnosti.

130

U tom pogledu najprije treba utvrditi da se člankom 14. Direktive o elektroničkoj trgovini ne zahtijeva da države članice predvide takav uvjet.

131

Naime, iz članka 14. stavka 3. Direktive o elektroničkoj trgovini, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 45., proizlazi da oslobođenje od odgovornosti predviđeno tim člankom 14. stavkom 1. ne dovodi u pitanje mogućnost sudova ili nacionalnih upravnih tijela da od dotičnog davatelja usluga zahtijevaju da okonča povredu ili da je spriječi, uključujući brisanjem nezakonitih informacija ili onemogućavanjem pristupa tim informacijama. Iz toga slijedi da davatelj usluga može biti adresat naloga izdanih na temelju nacionalnog prava države članice, čak i ako ispunjava neki od alternativnih uvjeta iz navedenog članka 14. stavka 1., to jest čak i u slučaju da se ne smatra odgovornim (presuda od 3. listopada 2019., Glawischnig‑Piesczek, C‑18/18, EU:C:2019:821, t. 24. i 25.).

132

S obzirom na tu činjenicu važno je naglasiti da članak 14. stavak 3. Direktive o elektroničkoj trgovini državama članicama također daje mogućnost da predvide postupke koji uređuju povlačenje nezakonitih informacija ili radnje kojima im se onemogućuje pristup. Tako, uz svoju obvezu na temelju članka 8. stavka 3. Direktive o autorskom pravu da nositeljima prava koji su obuhvaćeni tom direktivom omoguće pravo na tužbu protiv davatelja usluga čijim se uslugama treće osobe koriste za nanošenje povrede tim pravima, države članice ipak mogu predvidjeti postupak koji prethodi izvršenju tog prava na tužbu u kojem se vodi računa o činjenici da dotični davatelj usluga nije odgovoran za predmetnu povredu na temelju članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini.

133

U okviru takvog prethodnog postupka, država članica može predvidjeti uvjet poput onog iz točke 129. ove presude. Naime, takav je uvjet – koji omogućuje povlačenje ili blokiranje nezakonitih informacija – namijenjen tomu da, najprije, obveže nositelja prava da davatelju usluga pruži mogućnost žurnog okončanja predmetne povrede i sprečavanja njezina ponavljanja, a da taj davatelj usluge koji nije odgovoran za povredu u smislu članka 14. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini pritom ne bude neosnovano izložen sudskim troškovima, kao i tomu da, potom, nositelj prava ne bude lišen mogućnosti da traži izdavanje sudskog naloga protiv tog davatelja usluge na osnovi članka 8. stavka 3. Direktive o autorskom pravu, u slučaju da potonji ne ispuni svoje obveze.

134

Nadalje, kad je riječ o članku 15. stavku 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, on državama članicama zabranjuje da uvedu opću obvezu za davatelja usluga da nadzire informacije koje pohranjuje ili da aktivno traži činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na nezakonite aktivnosti.

135

Sud je u nekoliko navrata presudio da mjere koje se sastoje od nalaganja davatelju usluga da o svojem trošku uspostavi sustav filtriranja koji podrazumijeva opći i trajni nadzor kako bi se spriječila svaka buduća povreda prava intelektualnog vlasništva nije u skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini (vidjeti u tom smislu presude od 24. studenoga 2011., Scarlet Extended, C‑70/10, EU:C:2011:771, t. 36. do 40., kao i od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 34. do 38.).

136

Uvjet poput onog postavljenog njemačkim pravom za donošenje sudskih naloga konkretno dovodi do toga da se izbjegava situacija u kojoj je davatelj usluga kao što je to operator platforme za dijeljenje sadržaja na internetu izložen takvim nalozima i povezanim sudskim troškovima čak i ako prije pokretanja sudskog postupka nije bio obaviješten o povredi prava intelektualnog vlasništva koju je počinio korisnik te platforme i stoga nije imao mogućnost ispravljanja takve povrede i poduzimanja mjera nužnih za sprečavanje novih povreda. Kad ne bi bilo takvog uvjeta, takav bi operator bio prisiljen, kako bi spriječio povrede takve vrste i izbjegao izloženost tim nalozima i troškovima, aktivno nadzirati cjelokupan sadržaj koji korisnici navedene platforme učitavaju.

137

U tim okolnostima treba smatrati da je uvjet, poput onog postavljenog nacionalnim pravom u predmetima iz glavnog postupka u skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini.

138

Naposljetku, kad je riječ o usklađenosti uvjeta poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku s ciljevima iz Direktive o autorskom pravu, valja podsjetiti na to da iz točaka 63. i 64. ove presude kao i iz sudske prakse Suda proizlazi da je na nacionalnim sudovima i tijelima da u okviru mjera donesenih za zaštitu nositelja prava osiguraju pravednu ravnotežu između, s jedne strane, zaštite prava intelektualnog vlasništva koje ti nositelji uživaju na temelju članka 17. stavka 2. Povelje i, s druge strane, slobode poduzetništva koju uživaju davatelji usluga na temelju članka 16. Povelje kao i slobode izražavanja i informiranja zajamčene korisnicima interneta na temelju članka 11. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 24. studenoga 2011., Scarlet Extended, C‑70/10, EU:C:2011:771, t. 45. i 46. i od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 43. i 44.).

139

Uvjetom poput onog koji je propisan njemačkim pravom za izdavanje sudskih naloga ta se ravnoteža ne narušava.

140

Konkretno, takav uvjet, iako davatelja usluga štiti od posljedica navedenih u točki 136. ove presude, nositelja prava ne lišava mogućnosti da doista prekine povrede koje treće osobe nanose njegovu autorskom pravu ili srodnim pravima putem predmetne usluge i da spriječi nastanak novih povreda. Tako je dovoljno da nositelj prava prijavi postojanje takve povrede davatelju usluge kako bi on bio obvezan žurno ukloniti predmetni sadržaj ili mu onemogućiti pristup i poduzeti primjerene mjere kako bi se spriječilo počinjenje novih povreda, pri čemu u protivnom slučaju nositelj prava ima osnove tražiti izdavanje sudskog naloga.

141

Međutim, na nacionalnim je sudovima da, prilikom primjene tog uvjeta i osobito prilikom tumačenja priloga „žurno”, osiguraju da navedeni uvjet ne dovede do kašnjenja stvarnog prestanka povrede autorskog ili srodnog prava na način da se nositelju prava uzrokuje neproporcionalna šteta uzimajući u obzir u tu svrhu brzinu i geografski doseg te štete u okviru usluga informacijskog društva, kao što to naglašava uvodna izjava 52. Direktive o elektroničkoj trgovini.

142

U tom je kontekstu također važno podsjetiti na to da na temelju članka 18. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini države članice osiguravaju da mogućnosti tužbe raspoložive na temelju nacionalnog prava u pogledu djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva omogućavaju brzo usvajanje mjera, uključujući privremene mjere, za okončanje bilo kojeg navodnog prekršaja i sprečavanje svakog daljnjeg narušavanja interesa stranaka.

143

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na četvrto pitanje postavljeno u svakom od dvaju predmeta valja odgovoriti da članak 8. stavak 3. Direktive o autorskom pravu treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da na temelju nacionalnog prava nositelj autorskog ili srodnog prava može ishoditi sudski nalog protiv posrednika čijim se uslugama koristila treća osoba za nanošenje povrede njegovu pravu – a da pritom taj posrednik nije o tome imao saznanja u smislu članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive o elektroničkoj trgovini – samo ako je prije pokretanja sudskog postupka ta povreda prethodno prijavljena navedenom posredniku i on nije žurno djelovao kako bi uklonio predmetni sadržaj ili mu onemogućio pristup i kako bi vodio računa o tome da se takve povrede ne ponove. Međutim, na nacionalnim sudovima je da osiguraju da prilikom primjene takvog uvjeta ne dođe do kašnjenja stvarnog prestanka povrede na način da se uzrokuje neproporcionalna šteta tom nositelju.

144

Budući da su ta pitanja postavljena u slučaju davanja niječnog odgovora na prvo i drugo postavljeno pitanje, na njih nije potrebno odgovoriti.

145

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: