I. Uvod

II. Pravni okvir

A. Pravo Unije

B. Irsko pravo

III. Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku, prethodna pitanja i postupak pred Sudom

IV. Analiza

A. Utvrđivanje problematike u prethodnim pitanjima

B. Ispitivanje prethodnih pitanja

1. Primjenjivost Direktive 2004/38 na situaciju N. Chenchooliah i njezina bračnog druga, građanina Unije

a) Uvodne napomene

b) Je li pojam „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 statičan ili dinamičan?

1) Presuda Metock i dr.

2) Presuda Lounes

3) Prilagodljivost pojma „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38: zaključci koje treba izvesti iz presuda Metock i dr. i Lounes

c) „Tijek” ostvarivanja slobode kretanja građanina Unije i članova njegove obitelji u okviru Direktive 2004/38

1) Razlika u primjeni Direktive 2004/38

2) Bitna razlika koja postoji između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda Lounes

3) Udaljavanje državljanina treće države, bračnog druga građanina Unije koji je i dalje obuhvaćen Direktivom 2004/38 kada taj građanin više ne ostvaruje slobodu kretanja u državi članici domaćinu zbog povratka u državu članicu čiji je državljanin

2. Ograničenja i postupovna jamstva primjenjiva na udaljavanje građana Unije i članova njihovih obitelji, državljana treće države zbog isteka njihova prava na boravak

a) Područje primjene poglavlja VI. Direktive 2004/38

b) Tumačenje članka 15. Direktive 2004/38

V. Zaključak

1.

Je li državljanka treće države, supruga građanina Europske unije koji više ne ostvaruje pravo na slobodno kretanje u državi članici zbog povratka u državu članicu čiji je državljanin, obuhvaćena Direktivom 2004/38/EZ ( 2 ) u svrhu njezina udaljavanja s državnog područja države članice domaćina? Ovisno o slučaju, koje su odredbe te direktive primjenjive na njezino udaljavanje? Je li ta državljanka obuhvaćena odredbama Poglavlja VI. ili članka 15. navedene direktive koji se odnosi na postupovna jamstva primjenjiva na odluke o udaljavanju zbog razloga koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje?

2.

Ovaj se predmet odnosi na ta pitanja, zbog kojih će Sud prvi put tumačiti članak 15. stavke 1. i 3. Direktive 2004/38 koji se odnose na postupovna jamstva.

3.

Člankom 3. Direktive 2004/38, naslovljenim „Nositelji prava”, u stavku 1. određuje se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i na članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju.”

4.

U skladu s člankom 6. te direktive, naslovljenim „Pravo na boravak do tri mjeseca”:

„1.   Građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju do tri mjeseca bez bilo kakvih uvjeta ili formalnosti, osim zahtjeva da imaju važeću osobnu iskaznicu ili putovnicu.

2.   Odredbe stavka 1. primjenjuju se i na članove obitelji koji imaju važeću putovnicu, a nisu državljani države članice te su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju.”

5.

Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Zadržavanje prava na boravak”, u stavcima 1., 2. i 4. propisuje se:

„1.   Građani Unije i članovi njihovih obitelji imaju pravo na boravak predviđeno u članku 6. tako dugo dok ne postanu prekomjeran teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina.

2.   Građani Unije i članovi njihovih obitelji imaju pravo na boravak predviđeno u člancima 7., 12. i 13. tako dugo dok ispunjavaju uvjete navedene u tim člancima.

[…]

4.   Odstupajući od stavaka 1. i 2. i ne dovodeći u pitanje odredbe poglavlja VI., mjera protjerivanja se ni u kojem slučaju ne može izreći protiv građana Unije ili članova njihovih obitelji ako:

6.

Člankom 15. te direktive, naslovljenim, „Postupovna jamstva” u stavcima 1. i 3. određuje se:

„1.   Postupci predviđeni člancima 30. i 31. primjenjuju se po analogiji na sve odluke kojima se ograničava slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji zbog razloga koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje.

[…]

3.   Država članica domaćin u kontekstu odluke o protjerivanju na koju se primjenjuje stavak 1. ne smije zabraniti ulazak.”

7.

U skladu s člankom 27. Direktive 2004/38, naslovljenim „Opća načela”:

„1.   Podložno odredbama ovog poglavlja, države članice mogu ograničiti slobodu kretanja i boravka građanima Unije i članovima njihovih obitelji, bez obzira na njihovo državljanstvo, zbog razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja. Na ove razloge ne može se pozivati u gospodarske svrhe.

2.   Mjere poduzete zbog razloga javnog poretka ili javne sigurnosti moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti i temeljiti se isključivo na osobnom ponašanju dotičnog pojedinca. Ranije osuđujuće kaznene presude same po sebi ne predstavljaju razloge za poduzimanje takvih mjera.

Osobno ponašanje dotičnog pojedinca mora predstavljati stvarnu, trenutačnu i dostatno ozbiljnu prijetnju koja utječe neki od temeljnih interesa društva. Obrazloženja koja nisu povezana s pojedinačnim slučajem ili se odnose na opću prevenciju nisu prihvatljiva.

[…]”

8.

U skladu s člankom 30. te direktive, naslovljenim „Obavijest o odlukama”:

„1.   Dotične osobe obavješćuje se u pisanom obliku o svakoj odluci donesenoj u skladu s člankom 27. stavkom 1. i to na način da mogu shvatiti njezin sadržaj i učinke.

2.   Dotične osobe obavješćuje se precizno i u cijelosti o razlozima javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja na kojima se temelji odluka donesena u njihovom slučaju, osim ako je to protivno interesima državne sigurnosti.

3.   U obavijesti se navodi sud ili upravno tijelo kojem ta osoba može podnijeti žalbu, rok za žalbu i, prema potrebi, rok u kojem osoba mora napustiti državno područje države članice. Osim u propisno obrazloženim hitnim slučajevima, rok za napuštanje državnog područja ne može biti kraći od mjesec dana od datuma obavijesti.”

9.

Člankom 31. navedene direktive, naslovljenim „Postupovna jamstva”, u stavcima 1. i 3. predviđa se:

„1.   Dotične osobe imaju pristup postupcima sudske i, prema potrebi, upravne zaštite u državi članici domaćinu radi podnošenja žalbe ili zahtjeva za preispitivanje protiv bilo koje odluke donesene zbog razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja.

[…]

3.   U postupcima pravne zaštite omogućuje se ispitivanje zakonitosti odluke, kao i činjenica te okolnosti na kojima se predložena mjera temelji. Tim postupcima osigurava se da odluka ne bude neproporcionalna, a posebno s obzirom na zahtjeve utvrđene u članku 28.”

10.

Trenutačno irske propise čiji je cilj prenošenje Direktive 2004/38 sadržava European Communities (Free Movement of Persons) Regulations 2015 (Uredba o Europskim zajednicama (slobodno kretanje osoba) iz 2015., u daljnjem tekstu: Uredba iz 2015.).

11.

Uredba iz 2015. zamijenila je European Communities (Free Movement of Persons) (no 2) Regulations 2006 (Uredba o Europskim zajednicama (slobodno kretanje osoba) (br. 2) iz 2006., u daljnjem tekstu: Uredba iz 2006.), te je stupila na snagu 1. veljače 2016.

12.

Člankom 3. Immigration Acta 1999 (Zakon o imigraciji iz 1999.) uređuje se ovlast Minister for Justice and Equality (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska, u daljnjem tekstu: ministar) za donošenje takozvanih odluka o „protjerivanju” (deportation orders).

13.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Zakona o imigraciji iz 1999. ministar može donijeti odluku o protjerivanju „kako bi naložio svakom strancu na kojeg se odnosi odluka da napusti državno područje u roku navedenom u toj odluci i ostane izvan državnog područja u budućnosti”.

14.

Na temelju članka 3. stavka 2. točaka (h) i (i) tog zakona odluka o protjerivanju može se donijeti protiv osoba koje su, „prema mišljenju ministra, povrijedile ograničenje ili uvjet koji im je naložen u pogledu iskrcavanja na državno područje ili dolaska na državno područje ili dozvole boravka na državnom području” ili „čijim bi se protjerivanjem, prema mišljenju ministra, moglo osigurati opće dobro”.

15.

U skladu s člankom 3. stavkom 3. točkom (a) navedenog zakona, kada ministar donese nacrt odluke o protjerivanju, o njemu u pisanom obliku, zajedno s obrazloženjima, obavještava dotičnu osobu.

16.

Člankom 3. stavkom 4. Zakona o imigraciji iz 1999. predviđa se da obavijest o navedenom nacrtu treba, među ostalim, sadržavati sljedeće napomene:

17.

U skladu s člankom 3. stavkom 3. točkom (b) podtočkom i. tog zakona, kada osoba iznese primjedbe, ministar ih mora uzeti u obzir prije nego što donese odluku.

18.

U skladu s člankom 3. stavkom 6. navedenog zakona, ministar je dužan, kako bi ocijenio treba li donijeti odluku o protjerivanju, uzeti u obzir niz elemenata, kao što su razdoblje tijekom kojeg je osoba boravila na državnom području i njezine veze s navedenim područjem, njezina karijera i mogućnosti zapošljavanja (uključujući u pogledu samozapošljavanja), njezina moralnost i postupanje na državnom području kao i izvan njega ako su potonji elementi relevantni i mogu se utvrditi, humanitarni razlozi, opće dobro kao i pitanja povezana s nacionalnom sigurnosti i javnim poretkom.

19.

Kako bi donio odluku o protjerivanju, ministar je također dužan uzeti u obzir svaki rizik od vraćanja kao i prava, kao što su prava osobe koja mogu proizlaziti iz irskog ustava i/ili Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950..

20.

Nakon što je donesena, odluka o protjerivanju ostaje na snazi na neodređeno razdoblje. Međutim, dotična osoba može zatražiti izmjenu ili opoziv takve odluke na temelju članka 311. Zakona o imigraciji iz 1999.. Kada ispituje zahtjev za opoziv odluke o protjerivanju, ministar mora odrediti je li podnositelj zahtjeva utvrdio promijenjene okolnosti koje su nastale nakon donošenja te odluke i kojima se opravdava njezin opoziv. Takve okolnosti mogu nastati, među ostalim, kada je osoba član obitelji građanina Unije koji u Irskoj ostvaruje prava slobodnog kretanja koja su mu dodijeljena pravom Unije.

21.

Nalini Chenchooliah, mauricijska državljanka, stigla je u Irsku u veljači 2005. sa studentskom vizom te je ondje boravila sve do 7. veljače 2012. na temelju uzastopnih dozvola boravka. Sklopila je brak s portugalskim državljaninom 13. rujna 2011. Zatražila je boravišnu iskaznicu 2. veljače 2012., pri čemu se pozvala na svoje svojstvo bračnog druga građanina Unije. Nakon tog zahtjeva ministar je u nekoliko navrata zatražio dodatne informacije od N. Chenchooliah, koje je ona djelomično dostavila dopisom od 25. svibnja 2012. Dopisom od 27. kolovoza 2012., N. Chenchooliah zatražila je dodatan rok za podnošenje ugovora o radu, kojim se potvrđuje da je njezin suprug upravo počeo raditi.

22.

Odlukom od 11. rujna 2012. ministar je odbio zahtjev za izdavanje boravišne iskaznice N. Chenchooliah iz sljedećih razloga: „Niste dokazali da građanin Unije obavlja gospodarsku djelatnost u Irskoj, tako da ministar nije uvjeren da potonji građanin ostvaruje [svoja] prava na temelju zaposlenja ili samostalne djelatnosti, pohađanja sveučilišnog studija, zbog nesvojevoljne nezaposlenosti ili jer ima dostatna sredstva, u skladu sa zahtjevima iz članka 6. stavka 2. točke (a) Uredbe [iz 2006.]. Slijedom toga, nemate pravo boraviti [u Irskoj] u skladu s člankom 6. stavkom 2. točkom (a) Uredbe [iz 2006.].”

23.

Dopisom od 15. listopada 2012., N. Chenchooliah podnijela je dokaz da je njezin suprug radio u restoranu tijekom dva tjedna i zatražila je produljenje određenog roka za podnošenje zahtjeva za preispitivanje odluke od 11. rujna 2012. Dopisom od 31. listopada 2012. ministar je pristao produljiti navedeni rok. U okviru preispitivanja ministar je zatražio dodatne informacije i naveo da će, ako ne budu dostavljene u roku od 10 radnih dana, spis biti prenesen odjelu nadležnom za mjere udaljavanja. Budući da N. Chenchooliah nije dostavila nikakvu novu informaciju tijekom razdoblja od gotovo dvije godine, odluka od 11. rujna 2012. postala je konačna.

24.

U dopisu od 17. srpnja 2014., koji je upućen izravno ministru, N. Chenchooliah navela je da je, nakon kaznene osude, njezin suprug bio u zatvoru u Portugalu od 16. lipnja 2014. i zatražila je dozvolu da ostane na irskom državnom području, pri čemu se pozvala na svoje osobne okolnosti. Ministrov osobni tajnik zaprimio je taj dopis i potvrdio njegov primitak 18. srpnja 2014. Međutim, čini se da nadležni odjel službe u kabinetu ministra nije zaprimio navedeni dopis prije 15. rujna 2014.

25.

U međuvremenu, dopisom od 3. rujna 2014. ministar je obavijestio N. Chenchooliah da je protiv nje predviđena odluka o udaljavanju zbog toga što je njezin suprug, građanin Unije, boravio u Irskoj tijekom razdoblja duljeg od tri mjeseca a da pritom nije ispunio zahtjeve iz članka 6. stavka 2. Uredbe iz 2006., odredbe čiji je cilj u irsko pravo prenijeti članak 7. stavak 2. Direktive 2004/38, tako da ona više nema pravo ostati u Irskoj.

26.

Dopisom od 26. studenoga 2015. odvjetnici koji zastupaju N. Chenchooliah zatražili su da ministar, u okviru diskrecijske ovlasti koja mu je dodijeljena na temelju irskog prava, odobri N. Chenchooliah dozvolu boravka, pri čemu su se osobito pozvali na dugo razdoblje tijekom kojeg je N. Chenchooliah boravila u Irskoj, njezinu karijeru kao i mogućnosti zapošljavanja.

27.

Dopisom od 15. studenoga 2016. ministar je obavijestio N. Chenchooliah da je odlučio da neće izvršiti odluku o udaljavanju, nego će pokrenuti postupak protjerivanja na temelju članka 3. Zakona o imigraciji iz 1999. Tom je dopisu priložen nacrt odluke o protjerivanju na koji je N. Chenchooliah bila pozvana podnijeti primjedbe. Taj se nacrt temeljio na nezakonitosti boravka N. Chenchooliah u Irskoj od 7. veljače 2012. ( 3 ) i ministrovu mišljenju da se njezinim protjerivanjem može osigurati opće dobro. Tom je dopisu priložena ranija odluka od 21. listopada 2016. kojom se potvrdilo da je ministar odlučio da neće donijeti odluku o udaljavanju i zabrani ulaska na državno područje u pogledu N. Chenchooliah na temelju Uredbe iz 2006. i prijelaznih odredbi Uredbe iz 2015.

28.

Sud koji je uputio zahtjev 12. prosinca 2016. dopustio je N. Chenchooliah da podnese zahtjev za sudski nadzor odluke od 21. listopada 2016. kao i zahtjev za izdavanje sudskog naloga kojim se ministru zabranjuje da donese odluku o njezinu protjerivanju. Taj je sud usto donio privremene mjere koje su namijenjene tomu da se spriječi nastavak postupka protjerivanja N. Chenchooliah prije nego što se odluči o njezinu pravnom sredstvu.

29.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se razlozi zbog kojih joj je dopušteno da sudu koji je uputio zahtjev podnese zahtjev za sudski nadzor odnose na činjenicu da je N. Chenchooliah, kao supruga građanina Unije čiji je zahtjev za boravišnu iskaznicu za člana obitelji građanina Unije ispitao ministar, osoba na koju su se primjenjivale te se i dalje primjenjuju Direktiva 2004/38 i Uredba iz 2006., kako je izmijenjena Uredbom iz 2015.

30.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da sve do danas Sud još nije odlučio o tomu je li državljanin treće države, bračni drug građanina Unije, i dalje obuhvaćen područjem primjene Direktive 2004/38 kao nositelj prava u smislu članka 3. stavka 1. te direktive i o tomu da se, slijedom toga, u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj se navedeni građanin Unije vratio u državu članicu čiji je državljanin kako bi ondje služio zatvorsku kaznu i stoga u državi članici domaćinu više ne ostvaruje pravo slobodnog kretanja koje mu je dodijeljeno pravom Unije, udaljavanje takvog državljanina iz države članice domaćina u kojoj potonji državljanin boravi uređuje, među ostalim, člancima 27., 28. i 31. Direktive 2004/38.

31.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu upućuje na svoju presudu Igunma v Governor of Wheatfield Prison and others, 29. travnja 2014., ((2014) IEHC 218), u kojoj je smatrao da na to pitanje valja odgovoriti potvrdno iz temeljnog razloga što je, u situaciji u kojoj državljanin treće države zakonito sklopi brak s građaninom Unije u trenutku kada potonji građanin ostvaruje pravo na slobodno kretanje i/ili boravak u državi članici domaćinu, koje proizlazi iz prava Unije, takav državljanin i dalje obuhvaćen područjem primjene Direktive 2004/38 kao nositelj prava u smislu članka 3. stavka 1. te direktive čak i ako mu je naknadno na temelju članka 7. navedene direktive odbijeno pravo na boravak zbog toga što građanin Unije nije ostvarivao ili više ne ostvaruje pravo slobodnog kretanja. Budući da se u takvoj situaciji Direktiva 2004/38 i dalje primjenjuje, navedenog državljanina može se udaljiti samo u skladu s odredbama poglavlja VI. te direktive. Sud koji je uputio zahtjev ističe da se pred njim raspravljalo o eventualnim zaključcima koji se mogu izvesti iz te presude i primijeniti na ovaj predmet.

32.

Što se tiče te presude, ministar je kritizirao njezinu osnovanost, pri čemu je tvrdio, među ostalim, da se njome povređuje ključni element predmeta, odnosno to da član obitelji građanina Unije nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2004/38 ako taj građanin stvarno ne ostvaruje pravo na slobodno kretanje. U takvom slučaju, odluka o udaljavanju tog člana obitelji ne uređuje se odredbama poglavlja VI. te direktive, nego nacionalnim pravom o strancima. Osim toga, suprotno bi tumačenje zahtijevalo da se dokaže opasnost za javni poredak ili javnu sigurnost, čime bi se znatno otežalo, pa čak i gotovo onemogućilo udaljavanje državljana trećih država, bračnih drugova građanina Unije, koji su u određenom razdoblju imali samo pravo na privremeni boravak zbog zaposlenja njihovih bračnih drugova u državi članici domaćinu, neovisno o sadašnjem zaposlenju ili mjestu u kojem ti građani Unije sada borave, a koje čak može biti izvan Unije.

33.

Suprotno tomu, N. Chenchooliah tvrdila je da predmetna presuda potkrepljuje njezino stajalište prema kojem je ona, kao osoba koja je u određenom trenutku, zbog svojeg braka, imala pravo na barem privremen boravak od tri mjeseca na temelju članka 6. Direktive 2004/38, kasnije i dalje obuhvaćena područjem primjene te direktive i stoga je se s državnog područja države članice domaćina može udaljiti samo uz poštovanje pravila i jamstava koja se predviđaju navedenom direktivom.

34.

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud, Irska) odlukom od 16. siječnja 2018., koju je tajništvo Suda zaprimilo 12. veljače 2018., odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

35.

Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, danska, nizozemska i austrijska vlada te Europska komisija.

36.

Na raspravi koja se održala 15. siječnja 2019. podnesena su usmena očitovanja u ime tužiteljâ u glavnom postupku, danske i nizozemske vlade te Komisije.

37.

Prije početka ispitivanja prethodnih pitanja s gledišta prava Unije, valja utvrditi problematiku ovog predmeta.

38.

Najprije, valja istaknuti da su, u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku, N. Chenchooliah, mauricijskoj državljanki, nadležna tijela dopustila da boravi u Irskoj kao studentica tijekom razdoblja od 2005. do 2012. Nakon što je zakonito boravila na irskom državnom području tijekom tog razdoblja od gotovo sedam godina, N. Chenchooliah sklopila je brak s portugalskim državljaninom i zatražila boravišnu iskaznicu kao bračni drug građanina Unije.

39.

U tom pogledu, iz elemenata koji su izneseni u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se bračni drug N. Chenchooliah, građanin Unije, koristio pravom na slobodno kretanje tako što je došao u državu članicu i boravio u potonjoj državi članici različitoj od one čiji je državljanin kada je iz Portugala otišao u Irsku gdje je radio tijekom najmanje 15 dana. Međutim, potonji građanin Unije vratio se u Portugal gdje od 16. lipnja 2014. služi zatvorsku kaznu, dok je N. Chenchooliah ostala u Irskoj.

40.

Nadalje, valja napomenuti da je, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, N. Chenchooliah, zbog braka s tim građaninom Unije tijekom razdoblja u kojem je potonji građanin Unije ostvarivao slobodu kretanja u Irskoj, imala, barem u tom razdoblju, svojstvo „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38. Njezin zahtjev za ostvarivanje prava na boravak izvedenog iz prava na boravka njezina bračnog druga, građanina Unije, ipak je na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2004/38 odbijen ministrovom odlukom od 11. rujna 2012., koja je postala konačna, uz obrazloženje da N. Chenchooliah nije imala pravo boraviti u Irskoj na temelju članka 6. stavka 2. točke (a) Uredbe iz 2006., koji čini odredbu kojom se u irsko pravo prenosi članak 7. stavak 2. Direktive 2004/38 ( 4 ).

41.

Naposljetku, kao što to proizlazi iz njezinih pisanih očitovanja i kao što je to potvrđeno na raspravi, N. Chenchooliah ne osporava navedenu ministrovu odluku i stoga se ne poziva na pravo na boravak izvedeno iz prava na boravak njezina bračnog druga, građanina Unije, na temelju Direktive 2004/38. Suprotno tomu, tvrdi da se, s obzirom na to da je boravila u Irskoj u skladu s odredbama Direktive 2004/38, na nju može primijeniti samo odluka o udaljavanju koja je donesena u skladu s primjenjivim odredbama kojima se prenosi ta direktiva i, konkretno, člancima 27. i 28. potonje direktive, a ne odluka o protjerivanju donesena na temelju članka 3. Zakona o imigraciji iz 1999., kojoj je automatski pridodana zabrana ulaska na irsko državno područje u neograničenu trajanju.

42.

Svojim dvama prethodnim pitanjima, koje valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li Direktivu 2004/38 i konkretno odredbe poglavlja VI. ili članak 15. te direktive tumačiti na način da se primjenjuju na odluku o udaljavanju državljanina treće države donesenu zbog toga što taj državljanin više nema pravo na boravak na temelju te direktive, u situaciji u kojoj je taj državljanin sklopio brak s građaninom Unije u trenutku kada se taj građanin koristio slobodom kretanja tako što je došao u državu članicu i boravio u toj državi članici različitoj od one čiji je državljanin na temelju članka 6. stavka 1. navedene direktive, a koji se zatim vratio u državu članicu čiji je državljanin.

43.

Najprije valja istaknuti da se stajališta tužiteljice, Komisije, ministra i vlada koje su sudjelovale u ovom predmetu razlikuju u tom pogledu. Dok N. Chenchooliah i Komisija tvrde da je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku, odnosno udaljavanje člana obitelji građanina Unije koje provodi država članica zbog toga što navedeni građanin više ne ostvaruje prava na slobodno kretanje, obuhvaćena Direktivom 2004/38 ( 5 ), ministar, kojeg podupire Irska, kao i danska, nizozemska i austrijska vlada suprotnog su mišljenja. Što se tiče suda koji je uputio zahtjev, kao što to proizlazi iz točke 31. ovog mišljenja, taj sud upućuje na presudu High Court (Visoki sud) od 29. travnja 2014., Igunma/Governor of Wheatfield Prison and others ((2014) IEHC 218), u kojoj je smatrao da je Direktiva 2004/38 primjenjiva u situaciji sličnoj onoj u glavnom postupku ( 6 ).

44.

Slijedom toga, čini mi se da je potrebno, kako bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev, najprije odrediti je li i u kojem dijelu Direktiva 2004/38 primjenjiva u ovom slučaju. S obzirom na taj cilj, ispitat ću relevantnu sudsku praksu Suda koja, prema mojem mišljenju, pruža određene elemente koji će korisno pomoći sudu koji je uputio zahtjev.

45.

Dan nakon uvođenja građanstva Unije i tri godine nakon objave presude Grzelczyk ( 7 ), u kojoj je Sud prvi put pojasnio da je status građanina Unije predodređen da bude temeljni status državljana država članica ( 8 ), donesena je Direktiva 2004/38 kako bi se odgovorilo na potrebu da se tom novom statusu prilagode propisi o slobodama kretanja i boravku koji su na snazi od početka 2000-ih ( 9 ).

46.

Iz uvodnih izjava 1. do 4. i 11. Direktive 2004/38 proizlazi da potonja direktiva ima za cilj, prije svega, „olakšati ostvarivanje temeljnog i individualnog prava slobodnog kretanja i boravka na području država članica, koje je izravno dodijeljeno građanima Unije člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, i poduprijeti navedeno pravo” ( 10 ). K tomu, Sud je pojasnio da se predmetom te direktive utvrđuju, kao što proizlazi iz njezina članka 1. točke (a), uvjeti pod kojima građani Unije i članovi njihovih obitelji ostvaruju pravo na slobodno kretanje i boravak unutar državnog područja država članica ( 11 ).

47.

Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2004/38, kojim se utvrđuje osobno područje primjene potonje direktive, određuje se da se ta direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se „useljavaju ili borave” u državi članici različitoj od one čiji su državljani i na članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. navedene direktive, koji „ih prate ili im se pridružuju” ( 12 ).

48.

Iz te odredbe, kako je tumači Sud, proizlazi da se samo nositelj prava u smislu članka 3. Direktive 2004/38 može koristiti pravom na slobodno kretanje i boravak iz te direktive. Takav nositelj prava može biti građanin Unije (koji se useljava ili boravi u državi članici različitoj od one čiji je državljanin) ili član njegove obitelji (koji ga prati ili mu se pridružuje), u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2004/38 ( 13 ). U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se Direktivom 2004/38 ne daje nikakvo samostalno pravo članovima obitelji građanina Unije koji su državljani treće države. Stoga, eventualna prava koja su tim državljanima dodijeljena na temelju te direktive izvedena su iz prava koja uživa dotični građanin Unije na temelju ostvarivanja slobode kretanja ( 14 ).

49.

U ovom je slučaju očito da je suprug N. Chenchooliah, koji je ostvario slobodu kretanja tako što je napustio državu članicu čiji je državljanin, odnosno Portugal, kako bi došao u Irsku i ondje boravio, obuhvaćen područjem primjene članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38. Slijedom toga, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, N. Chenchooliah također je, barem tijekom razdoblja u kojem je njezin portugalski bračni drug ostvario slobodu kretanja u Irskoj, imala svojstvo „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. te direktive ( 15 ). Međutim, s obzirom na činjenicu da se suprug N. Chenchooliah vratio u Portugal i da se Direktivom 2004/38 ne obuhvaća situacija povratka građanina Unije u državu članicu čiji je državljanin ( 16 ), valja smatrati da potonji građanin Unije više ne odgovara definiciji pojma „nositelj prava” u smislu članka 3. Direktive 2004/38.

50.

U tom se kontekstu postavlja pitanje može li N. Chenchooliah, bračni drug građanina Unije koji više ne ostvaruje slobodu kretanja, izgubiti svojstvo „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 s obzirom na to da, u načelu, zbog povratka njezina supruga u državu članicu čiji je državljanin, ona više ne ispunjava uvjet iz te odredbe, odnosno da prati građanina Unije ili mu se pridružuje ( 17 ).

51.

Ja smatram da jest.

52.

U tom su pogledu presude Metock i dr. ( 18 ) i Lounes ( 19 ), iz kojih proizlazi da je pojam „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 dinamičan i prilagodljiv tijekom vremena, prema mojem mišljenju, osobito važne.

53.

U presudi Metock i dr. ( 20 ), Sud je odgovorio na dva prethodna pitanja koja je uputio High Court (Visoki sud) u okviru spora između petero građana Europske unije i njihovih bračnih drugova, državljana trećih država, s jedne strane, i ministra, s druge strane. Ministar je obio njihov zahtjev za dozvolu boravka kao bračnih drugova građanina Unije koji radi i/ili boravi u Irskoj zbog toga što nisu ispunjavali uvjet prethodnog zakonitog boravka u drugoj državi članici koji se tada zahtijevao irskim propisima.

54.

Što se tiče, kao prvo, zahtjeva koji se odnosi na prethodni zakonit boravak u drugoj državi članici, Sud je presudio da pravo na ulazak i boravak u državi članici na temelju Direktive 2004/38 nemaju svi državljani trećih država, nego samo oni koji su u smislu članka 2. stavka 2. te direktive članovi obitelji građanina Unije koji je ostvario pravo na slobodno kretanje time što se nastanio u državi članici različitoj od one čiji je državljanin ( 21 ). Presudio je da se Direktivi 2004/38 protivi propis države članice kojim se zahtijeva da je državljanin treće države, bračni drug građanina Unije koji boravi u toj državi članici čiji nije državljanin, prethodno morao zakonito boraviti u drugoj državi članici prije dolaska u državu članicu domaćina kako bi se na njega primijenile odredbe te direktive ( 22 ).

55.

Što se tiče, kao drugo, članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38, Sud je presudio da tu odredbu treba tumačiti na način da se na državljanina treće države, koji je bračni drug građanina Unije koji boravi u državi članici a nema njezino državljanstvo i koji se pridružuje tom građaninu Unije ili ga prati, primjenjuju odredbe te direktive, neovisno o mjestu i vremenu njihova vjenčanja kao i načinu na koji je taj državljanin treće države ušao u državu članicu domaćina ( 23 ).

56.

Predmet u kojem je donesena presuda Lounes ( 24 ) odnosio se na španjolsku državljanku, P. N. Ormazabal koja je, nakon što je boravila u Ujedinjenoj Kraljevini od 1996., naturalizacijom stekla britansko državljanstvo tijekom 2009., pri čemu je zadržala i španjolsko državljanstvo. P. N. Ormazabal vjenčala se 2014. s alžirskim državljaninom Toufikom Lounesom. Taj je državljanin podnio zahtjev za boravišnu iskaznicu kao bračni drug građanina Unije koji je Secretary of State for the Home Department (ministar unutarnjih poslova, Ujedinjena Kraljevina) odbio zbog toga što je prekoračio dopuštenu duljinu boravka u Ujedinjenoj Kraljevini, čime je povrijedio nadzore u području useljavanja.

57.

Iako je Sud utvrdio da je P. N. Ormazabal španjolska državljanka i da je ostvarila slobodu kretanja tako što se uselila i boravi u državi članici različitoj od one čija je državljanka, odnosno da je tijekom 1996. otišla iz Španjolske u Ujedinjenu Kraljevinu, zbog okolnosti predmetnog slučaja Sud je presudio da Direktiva 2004/38 nije primjenjiva u tom slučaju ( 25 ). U skladu s mišljenjem nezavisnog odvjetnika Y. Bota ( 26 ), Sud je smatrao da je stjecanje britanskog državljanstva P. N. Ormazabal izazvalo promjenu u pravnom uređenju i s obzirom na nacionalno pravo i s obzirom na Direktivu 2004/38 ( 27 ). Tako je Sud presudio, s jedne strane, da P. N. Ormazabal više ne odgovara definiciji pojma „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 i, s druge strane, njezin boravak u Ujedinjenoj Kraljevini više ne može biti uređen tom direktivom jer je on po svojoj prirodi bezuvjetan. Stoga je Sud odlučio da T. Lounes nema izvedeno pravo na boravak u dotičnoj državi članici na temelju odredbi Direktive 2004/38 ( 28 ).

58.

Sud je stoga usmjerio svoja razmatranja na građanstvo Unije ( 29 ). U tom pogledu Sud je podsjetio da se pravima koja članak 21. stavak 1. UFEU‑a dodjeljuje građaninu Unije, uključujući izvedena prava koja uživaju članovi njegove obitelji, nastoji poticati postupna integracija dotičnog građanina Unije u društvo države članice domaćina ( 30 ). Slijedom toga, Sud je naveo da koristan učinak tih prava zahtijeva da građanin u situaciji kakva je ona P. N. Ormazabal u državi članici domaćinu može nastaviti uživati prava izvedena iz te odredbe nakon što je uz izvorno državljanstvo stekao i državljanstvo te države članice i, posebno, da može graditi obiteljski život sa svojim bračnim drugom, državljaninom treće države, tako da se njemu odobri izvedeno pravo na boravak ( 31 ). Konkretnije, Sud je presudio da T. Lounes može imati takvo pravo na boravak na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a, pod uvjetima koji ne smiju biti stroži od onih predviđenih Direktivom 2004/38 za odobravanje navedenog prava državljaninu treće države, članu obitelji građanina Unije koji je ostvario pravo na slobodno kretanje time što se nastanio u državi članici različitoj od one čiji je državljanin ( 32 ).

59.

Itekako sam svjestan činjeničnih razlika između ovog predmeta i predmeta u kojima su donesene presude Metock i dr. ( 33 ) i Lounes ( 34 ). Međutim, kao što sam to naveo u točki 52. ovog mišljenja, ta dva predmeta čine mi se relevantnim, osobito u svrhu ocjene dinamičnosti i prilagodljivosti pojma „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38.

60.

Što se tiče presude Metock i dr. ( 35 ), čini mi se zanimljivim najprije napomenuti da se četvero tužitelja u glavnom postupku, državljana treće države, na temelju Direktive 2004/38 pozvalo na pravo da se nastane sa svojim bračnim drugovima, građanima Unije u državi članici domaćinu ( 36 ) Naime, ti državljani podnijeli su zahtjeve za dozvolu boravka u državi članici domaćinu u trenutku kada su njihovi bračni drugovi, građani Unije, ondje boravili već nekoliko godina. Sud je stoga donio tu presudu u okviru priznavanja izvedenog prava boravka u državi članici domaćinu u kojoj se bračni drug, građanin Unije koristio slobodom kretanja tako što se ondje nastanio ( 37 ). Podsjećam da je Sud proglasio da zahtjev da se prati građanina Unije ili mu se pridružuje usto odgovara svrsi izvedenih prava na ulazak i boravak koja Direktiva 2004/38 predviđa za članove obitelji građana Unije, uzimajući u obzir da se u protivnom „nemogućnošću građanina Unije da ga prati njegova obitelj ili da mu se pridruži u državi članici domaćinu može povrijediti njegova sloboda kretanja time da ga se odvrati od ostvarivanja prava na ulazak i boravak u toj državi članici” ( 38 ).

61.

Može li se s obzirom na te zaključke smatrati da je svojstvo „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38, ako je stečeno zbog toga što je državljanin treće države sklopio brak s građaninom Unije koji se koristio slobodom kretanja u državi članici domaćinu u kojoj zajedno borave, stečeno i da se više ne može izgubiti?

62.

Mislim da ne može ( 39 ).

63.

Budući da je presuda donesena povodom zahtjevâ državljana treće države, bračnih drugova građanina Unije u pogledu prava tih državljana da se nastane sa svojim bračnim drugovima građanima Unije u državi članici domaćinu, na temelju rasuđivanja Suda ne može se zaključiti, suprotno onomu što tvrdi N. Chenchooliah, da je svojstvo „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 stečeno i da se više ne može izgubiti u situaciji kao što je ona u glavnom postupku.

64.

Osim toga, Sud je nedavno istaknuo dinamičnost ili prilagodljivost svojstva „nositelja prava” u smislu te odredbe u presudi Lounes ( 40 ). Naime, zbog okolnosti predmeta u kojem je donesena ta presuda, navedenih u točki 56. ovog mišljenja, Sud je izjavio da, otkad je P. N. Ormazabal, građanka Unije, stekla državljanstvo države članice domaćina, ona više ne odgovara definiciji pojma „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38, i to unatoč činjenici da je tijekom gotovo 20 godina ostvarivala pravo na slobodno kretanje u državi članici domaćinu i čak stekla pravo na stalni boravak u smislu te direktive ( 41 ).

65.

Ako se zaključci izvedeni iz tih dviju presuda primjene na ovaj slučaj u svrhu ispitivanja prilagodljivosti pojma „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38, to znači, kao prvo, da je N. Chenchooliah, kao supruga portugalskog državljanina, stekla izvedeno pravo na boravak kraće od tri mjeseca na temelju članka 6. stavka 1. te direktive. U tom je trenutku bila „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 jer je boravila sa svojim suprugom građaninom Unije u državi članici različitoj od one čiji je on državljanin. Međutim, kao drugo, N. Chenchooliah izgubila je svojstvo „nositelja prava” u smislu te odredbe zbog povratka njezina supruga u Portugal jer on više nije ispunjavao uvjet boravka u državi članici domaćinu i jer ona sama više nije ispunjavala uvjet da ga prati ili mu se pridružuje u toj državi članici ( 42 ). Iz toga slijedi da, od povratka njezina supruga u Portugal i s obzirom na to da je ona ostala u Irskoj gdje više ne boravi s njim, N. Chenchooliah više ne odgovara pojmu „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38.

66.

S obzirom na prethodno navedeno, pitanje koje je okosnica ovog predmeta i dalje je otvoreno: može li se, unatoč činjenici da N. Chenchooliah više nije „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38, smatrati da je ona i dalje obuhvaćena tom odredbom u svrhu njezina udaljavanja iz države članice domaćina?

67.

Kao što ću to dokazati u razmatranjima koja slijede, uvjeren sam da može.

68.

Najprije valja istaknuti da, čak i ako N. Chenchooliah više nema svojstvo „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 i ako je, slijedom toga, izgubila pravo na boravak u državi članici domaćinu, to nikako ne znači da se ne mogu primijeniti druge odredbe te direktive. Točno je da je primjenjivost Direktive 2004/38 utvrđena njezinim člankom 3. stavkom 1. za razdoblje tijekom kojeg su građanin Unije i članovi njegove obitelji „nositelji prava” u smislu te odredbe. Stoga tijekom tog razdoblja na temelju te direktive imaju pravo slobodno se kretati i boraviti. Međutim, posljedice gubitka svojstva „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38, osobito udaljavanje, i dalje su povezane s razdobljem tijekom kojeg su taj građanin Unije i članovi njegove obitelji zakonito boravili u državi članici domaćinu kao „nositelji prava” u smislu članka 3. stavka 1. te direktive.

69.

Sada ću pojasniti to stajalište.

70.

Struktura Direktive 2004/38 upućuje na to da se tom direktivom uvodi sustav razlike u primjeni njezinih odredbi. Samo čitanje naslova različitih poglavlja i odredbi Direktive 2004/38 dovoljno je da se ocijeni takav sustav ( 43 ). Naime, struktura te direktive upućuje, s jedne strane, na ideju promjene situacija građanina Unije i članova njegove obitelji koje se njome uređuju kao i prava koja se njome dodjeljuju i, s druge strane, na ideju postupne integracije nositelja prava u državu članicu domaćina. Naime, Direktivom 2004/38 uređuje se sveukupan tijek ostvarivanja slobode kretanja građanina Unije i članova njegove obitelji od trenutka njihova dolaska u državu članicu različitu od one čiji je taj građanin državljanin sve do trenutka njihova odlaska iz potonje države članice ( 44 ).

71.

Direktivom 2004/38 stoga se uvodi sustav koji obuhvaća različite vrste prava za različite kategorije građana i koji stoga podrazumijeva „razliku u primjeni” tih odredbi. Takva razlika u primjeni odnosi se na činjenicu da, s jedne strane, situacije ulaska, boravka ili odlaska građanina Unije koji se koristio slobodom kretanja i članova njegove obitelji koji ga prate ili mu se pridružuju mogu biti vrlo različite i, s druge strane, njihova situacija može se promijeniti tijekom razdoblja boravka u državi članici domaćinu. Razlika u primjeni Direktive 2004/38 samo znači da se na različite kategorije građana Unije i članova njihovih obitelji (studenti, tražitelji zaposlenja, radnici ili osobe sa stalnim boravkom itd.) mogu primjenjivati različite vrste prava ovisno o stupnju u kojem se nalaze (boravak do tri mjeseca, boravak dulji od tri mjeseca ili stalni boravak) i uvjetima za ulazak ili boravak koje ispunjavaju tijekom ostvarivanja prava na slobodno kretanje i boravak. Stoga je sveukupan tijek ostvarivanja njihove slobode kretanja u potpunosti obuhvaćen područjem primjene te direktive ( 45 ).

72.

Osim toga, ta je opća ideja savršeno u skladu s idejom prema kojoj se sustavom predviđenim u Direktivi 2004/38 postupno uređuje pravo na boravak u državi članici domaćinu ( 46 ). To uključuje ideju promjene. Stoga, najprije, pravo na boravak do tri mjeseca predviđeno u članku 6. Direktive 2004/38 ne podliježe nikakvom uvjetu ni formalnosti, osim zahtjevu da osoba ima važeću osobnu iskaznicu ili putovnicu ( 47 ). Nadalje, pravo na boravak dulji od tri mjeseca podliježe uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Direktive 2004/38 ( 48 ). Naposljetku, pravo na stalni boravak ( 49 ) previđeno je u članku 16. te direktive za građane Unije i članove njihove obitelji koji su u neprekidnom razdoblju od pet godina zakonito boravili u državi članici domaćinu ( 50 ). Građanin Unije i članovi njegove obitelji stoga mogu proći jedan ili više stupnjeva ostvarivanja slobode kretanja ako ispunjavaju uvjete, koji se mijenjaju ovisno o duljini boravka, predviđene Direktivom 2004/38 ( 51 ), čime se olakšava njihova „postupna integracija” u društvo države članice domaćina.

73.

Međutim, ako u određenom trenutku te osobe više ne ispunjavanju uvjete predviđene Direktivom 2004/38, što bi za posljedicu imalo gubitak njihova svojstva „nositeljâ prava” u smislu članka 3. stavka 1. potonje direktive i stoga njihovih prava na ulazak i boravak u državi članici domaćinu, to ipak ne znači da se na njih ne mogu primijeniti druge odredbe te direktive. Tim drugim odredbama ne uređuju se samo uvjeti zadržavanja prava na boravak i uvjeti prema kojima to pravo više ne postoji (članci 12 do 14.), nego i ograničenja prava na ulazak i boravak te zaštita u slučaju protjerivanja (članak 15.).

74.

U tom pogledu, čini mi se korisnim podsjetiti da se člankom 14. stavkom 2. Direktive 2004/38 predviđa da „[g]rađani Unije i članovi njihovih obitelji imaju pravo na boravak predviđeno u člancima 7., 12. i 13. tako dugo dok ispunjavaju uvjete navedene u tim člancima”. Člancima 12. i 13. te direktive uređuje se, redom, zadržavanje prava na boravak članova obitelji u slučaju smrti ili odlaska građanina Unije i zadržavanje tog prava u slučaju razvoda braka, poništenja braka ili prestanka registriranog partnerstva. Stoga, dok situacije navedene u tim dvama člancima ne utječu na pravo na boravak članova obitelji građanina Unije koji su državljani države članice ( 52 ), to ne vrijedi za članove obitelji građanina Unije, državljane treće države koji moraju ispuniti određene uvjete kako bi zadržali izvedeno pravo na boravak. Ako ti uvjeti, navedeni u članku 12. stavku 2. i članku 13. stavku 2. Direktive 2004/38, nisu ispunjeni, te osobe gube prava na boravak a da pritom ne gube zaštitu od protjerivanja. Naime, zaštićeni su člankom 15. (poglavlje III.) te direktive kojim se ograničava slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji zbog razloga koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje. Situacija N. Chenchooliah obuhvaćena je potonjom odredbom.

75.

Prema mojem mišljenju, iz ispitivanja članaka 12. i 13. Direktive 2004/38 proizlazi da se, čak i ako državljanin treće države izgubi izvedeno pravo na boravak i stoga više nije „nositelj prava” u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, navedenom direktivom dodjeljuje zaštita u slučaju protjerivanja predviđenog u članku 15. te direktive.

76.

S obzirom na prethodno navedeno, čini mi se važnim, u ovoj fazi mojeg ispitivanja, istaknuti bitnu razliku koja postoji između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda Lounes ( 53 ).

77.

U predmetu Lounes, promjena koja je nastala temeljna je promjena statusa P. N. Ormazabal. Naime, iz te presude proizlazi da je P. N. Ormazabal, stjecanjem državljanstva države članice domaćina, promijenila pravno uređenje i s obzirom na nacionalno pravo i s obzirom na Direktivu 2004/38. Stoga, iako se tom direktivom gotovo 20 godina uređivalo ostvarivanje njezine slobode kretanja u državi članici domaćinu, ta temeljna promjena pravnog uređenja P. N. Ormazabal imala je za posljedicu promjenu njezine situacije, ne u okviru područja primjene Direktive 2004/38, nego naprotiv izvan potonje direktive, tako da se ta direktiva više ne primjenjuje na P. N. Ormazabal od njezine naturalizacije. Stoga T. Lounes nema izvedeno pravo na boravak u dotičnoj državi članici na temelju odredbi Direktive 2004/38.

78.

Suprotno tomu, u glavnom predmetu, povratkom bračnog druga N. Chenchooliah u Portugal završio je tijek njihova prava na slobodno kretanje i boravak (vlastitog i izvedenog), što je dovelo do gubitka njihova svojstva „nositelja prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 a da pritom nije izazvalo gubitak zaštite koja se tom direktivom predviđa u slučaju protjerivanja s državnog područja države članice domaćina.

79.

Drugim riječima, za razliku od situacije P. N. Ormazabal, koja, nakon stjecanja britanskog državljanstva, više nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 2004/38 zbog promjene pravnog uređenja koja proizlazi iz promjene statusa (ali je ipak obuhvaćena člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a), situacija supruga N. Chenchooliah, nakon njegova povratka u Portugal, više se ne uređuje tom direktivom a da to pritom ipak ne znači da je promijenio pravno uređenje. Naime, potonji državljanin u budućnosti može ostvarivati pravo na slobodno kretanje u Irskoj u okviru Direktive 2004/38, dok P. N. Ormazabal, kao britanska državljanka, ima pravo na bezuvjetan boravak u Ujedinjenoj Kraljevini. Prema tome, ta direktiva nema za cilj uređivati njezino pravo na boravak u toj državi članici.

80.

Slijedom toga, suprotno situaciji T. Lounesa koji, nakon što je njegova supruga stekla britansko državljanstvo, nije mogao imati pravo na boravak u smislu Direktive 2004/38, situacija N. Chenchooliah, nakon povratka njezina bračnog druga u Portugal, osobito je obuhvaćena područjem primjene drugih odredbi te direktive u svrhu njezina udaljavanja ( 54 ).

81.

Kao što proizlazi iz razmatranja iznesenih u točkama 68. do 80. ovog mišljenja, jasno je da je protjerivanje N. Chenchooliah obuhvaćeno Direktivom 2004/38, osobito njezinim člankom 15.

82.

Troje drugih razmatranja čini mi se važnim u tom pogledu.

83.

Kao prvo, napominjem da je, u predmetu u kojem je donesena presuda Metock i dr. ( 55 ), ministar već zagovarao široko tumačenje primjene nacionalnog prava o strancima na bračne drugove članova obitelji građanina Unije. Sud je to stajalište odbio u točkama 60. do 70. svoje presude. U tom kontekstu, Sud je osobito podsjetio na nadležnost zakonodavca Unije za uređivanje uvjeta za ulazak i boravak članova obitelji građanina Unije na državnom području države članice kada se nemogućnošću građanina Unije da ga prati njegova obitelj ili da mu se pridruži u državi članici domaćinu može povrijediti njegova sloboda kretanja time da ga se odvrati od ostvarivanja prava na ulazak i boravak u toj državi članici ( 56 ).

84.

Nadalje, priznavanje državama članicama mogućnosti da odlučuju o udaljavanju s državnog područja države članice domaćina na temelju postupovnih jamstava Direktive 2004/38 ili o protjerivanju državljana trećih država, članova obitelji građana Unije, na temelju nacionalnog prava o strancima, imalo bi za posljedicu to da se sloboda kretanja građana Unije u državi članici čiji nisu državljani razlikuje u pojedinim državama članicama, ovisno o odredbama nacionalnog prava u području imigracije, osobito odredbama kojima se odobravaju protjerivanja uz zabranu ulaska u neograničenu trajanju. Takav rezultat ne bi bio u skladu s pravom svih građana Unije slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica.

85.

Kao drugo, važno je naglasiti da se, kao što je to izričito istaknula Komisija, tumačenjem prema kojem se na građanina Unije i članove njegove obitelji primjenjuju različiti postupci udaljavanja povređuje cilj kojim se želi osigurati zaštita obiteljskog života i olakšati ostvarivanje slobode kretanja ( 57 ). Stoga, ako se državljanina treće države, bračnog druga građanina Unije koji više ne ostvaruje prava slobodnog kretanja, može protjerati na temelju nacionalnog prava o strancima kojim se predviđa zabrana ulaska na irsko državno područje u neograničenu trajanju, kao što je to slučaj u ovom predmetu, time bi se zapravo spriječilo građanina Unije da se u budućnosti vrati u Irsku sa svojim bračnim drugom ako se želi koristiti slobodom kretanja u toj državi članici ( 58 ).

86.

U tom pogledu, Sud je već podsjetio da se u uvodnoj izjavi 5. Direktive 2004/38 navodi da bi „[p]ravo svih građana Unije slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica trebalo […], kako bi se moglo ostvarivati pod objektivnim uvjetima slobode i dostojanstva, dodijeliti i članovima njihovih obitelji, bez obzira na njihovo državljanstvo” ( 59 ). Prema mojem mišljenju, treba smatrati da se ti „objektivn[i] uvjet[i] slobode dostojanstva” moraju primjenjivati na sveukupan tijek ostvarivanja slobode kretanja građana Unije i članova njihovih obitelji, od njihova dolaska u državu članicu domaćina do njihova odlaska iz potonje države članice. Osim toga, u uvodnoj izjavi 25. navodi se, među ostalim, da treba detaljno utvrditi postupovna jamstva kako bi se osigurala visoka razina zaštite prava građana Unije i članova njihovih obitelji u slučaju odbijanja ulaska u drugu državu članicu ili boravka u njoj.

87.

Kao treće i posljednje, stajalište koje sam iznio u točkama 68. do 80. ovog mišljenja, prema kojem je N. Chenchooliah i dalje obuhvaćena Direktivom 2004/38, osobito njezinim člankom 15., u svrhu njezina udaljavanja, u skladu je s potrebom da se odredbe Direktive 2004/38 ne tumače usko i da ih se ne liši njihova korisnog učinak ( 60 ).

88.

Slijedom toga, s obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je, uzimajući u obzir da je prestanak ili istek prava boravka dio završetka ostvarivanja slobode kretanja, udaljavanje državljanina treće države, bračnog druga građanina Unije, s državnog područja države članica domaćina i dalje obuhvaćeno Direktivom 2004/38, osobito njezinim člankom 15., kada se taj građanin više ne koristi slobodom kretanja u državi članici domaćinu time što se vratio u državu članicu čiji je državljanin.

89.

Direktivom 2004/38 predviđaju se ograničenja i postupovna jamstva primjenjiva na udaljavanje građana Unije i članova njihove obitelji. Konkretnije, tom se direktivom utvrđuje razlika između dvaju različitih sustava koji se temelje na razlozima kojima se opravdava udaljavanje. Stoga se odluka o udaljavanju može opravdati razlozima javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja (poglavlje VI.) ili razlozima koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje (članak 15.), osobito činjenicom da nositelj prava iz Direktive 2004/38 više ne ispunjava uvjete boravka predviđene tom direktivom.

90.

Iako se slažem s ministrom da razlozi istaknuti kako bi se opravdalo udaljavanje N. Chenchooliah nisu obuhvaćeni razlozima javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja predviđenim Direktivom 2004/38, smatram da je nezamislivo, iz razloga koje ću navesti u nastavku, da situacija N. Chenchooliah nije obuhvaćena člankom 15. te direktive.

91.

Ministar i vlade koje su podnijele svoja očitovanja tvrde da se, u situaciji kao što je ona N. Chenchooliah, odluka o udaljavanju ne uređuje odredbama poglavlja VI. Direktive 2004/38, nego nacionalnim pravom o strancima (odluka o protjerivanju) ( 61 ).

92.

Suprotno tomu, N. Chenchooliah tvrdi da odluku o njezinu protjerivanju treba donijeti na temelju i u skladu sa zahtjevima iz odredbi poglavlja VI. Direktive 2004/38, konkretno člancima 27. i 28. te direktive.

93.

Kao prvo, prije ispitivanja stupnja zaštite od protjerivanja na koju ima pravo državljanin treće države, bračni drug građanina Unije, kao što je N. Chenchooliah, valja podsjetiti da iz naslova poglavlja VI. Direktive 2004/38 proizlazi da odredbe sadržane u tom poglavlju, konkretno članak 27., obuhvaćaju ograničenje prava na ulazak i prava na boravak zbog razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja.

94.

Očito je da se razlozi istaknuti kako bi se opravdalo udaljavanje N. Chenchooliah ne temelje na razlozima javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja obuhvaćenim poglavljem VI. Direktive 2004/38 ( 62 ). Naime, kao što je to ministar naveo u svojim pisanim očitovanjima i potvrdio na raspravi, njezino udaljavanje temelji se na činjenici da njezin bračni drug, građanin Unije, otkad se vratio u Portugal, više ne ostvaruje pravo na slobodno kretanje u Irskoj. Ministar je također naveo da je odluka o protjerivanju, kao što je nacrt odluke o protjerivanju N. Chenchooliah, mjera kontrole imigracije koja je donesena u gospodarske svrhe.

95.

Kao drugo, čini mi se korisnim pozvati se na presudu Metock i dr. ( 63 ), pri čemu upućujem na njezine točke 94 i 95. Podsjećam da je Sud u točki 94. te presude izjavio da je „primjena Direktive 2004/38 samo na članove obitelji građanina Unije koji ga ‚prate’ ili mu se ‚pridružuju’ jednaka tomu da se ograniče prava na ulazak i boravak članova obitelji građanina Unije u državi članici u kojoj potonji građanin boravi”. Međutim, Sud je u točki 95. navedene presude pojasnio da, „kad državljanin treće države, član obitelji građanina Unije, na temelju Direktive 2004/38 ima pravo na ulazak u državu članicu domaćina i boravka u njoj, ona ta prava može ograničiti samo uz istodobno poštovanje članaka 27. i 35. te direktive” ( 64 ). Prema mojem mišljenju, to pojašnjenje ne može se ocijeniti zasebno od činjeničnog okvira s obzirom na koji je ta presuda donesena, odnosno od toga da su se dotični građani Unije nastanili u državi članici domaćinu i ondje boravili sa svojim bračnim drugovima državljanima treće države. Stoga takvo pojašnjenje Suda treba shvatiti na način da se, ako i pod uvjetom da državljanin treće države, bračni drug građanina Unije koji ostvaruje slobodu kretanja, boravi s tim građaninom u državi članici domaćinu i slijedom toga gubi izvedena prava na ulazak i boravak čiji je nositelj na temelju Direktive 2004/38, ta prava mogu ograničiti samo uz poštovanje, među ostalim, članaka 27. i 35. te direktive.

96.

Primijenjeno na ovaj slučaj, to znači da, s obzirom na to se bračni drug N. Chenchooliah vratio u Portugal i da supružnici više ne borave zajedno u državi članici domaćinu, N. Chenchooliah više nema pravo na zaštitu od protjerivanja predviđenu u člancima 27. i 28. Direktive 2004/38.

97.

Iz toga slijedi da situacija N. Chenchooliah u načelu nije obuhvaćena područjem primjene poglavlja VI. Direktive 2004/38 ( 65 ). Međutim, kao što sam to naveo u točkama 72. do 74. ovog mišljenja, to ne znači da N. Chenchooliah nije obuhvaćena područjem primjene drugih odredbi te direktive, osobito njezina članka 15., kojima se uređuju postupovna jamstva koja se odnose na udaljavanje građana Unije ili članova njihove obitelji koji su u prošlosti boravili u državi članici domaćinu kao „nositelji prava” u smislu članka 3. stavka 1. te direktive.

98.

U skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2004/38, „[p]ostupci predviđeni člancima 30. i 31. primjenjuju se po analogiji na sve odluke kojima se ograničava slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji zbog razloga koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje” ( 66 ).

99.

Kao prvo, iz potpuno doslovnog tumačenja članka 15. stavka 1. Direktive 2004/38 proizlazi da se postupovna jamstva na koja upućuje ta odredba (članci 30. i 31.) primjenjuju „po analogiji na sve odluke kojima se ograničava slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji”. To znači da se ta odredba primjenjuje na sve odluke o udaljavanju kojima se ograničava slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji. Iz tumačenja te odredbe također proizlazi da potonja odredba ne obuhvaća odluke donesene zbog razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja, nego samo one donesene „zbog razloga koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje”. Slijedom toga, valja smatrati da se „razlozi koji nisu javni poredak, javna sigurnost ili javno zdravlje” na koje se upućuje u članku 15. stavku 1. Direktive 2004/38 odnose, među ostalim, na situaciju gubitka izvedenog prava na boravak u državi članici domaćinu zbog povratka građanina Unije u državu članicu njegova državljanstva, kao što je ona u glavnom postupku.

100.

Kao drugo, ako se uzmu u obzir odredbe koje okružuju članak 15. Direktive 2004/38, valja podsjetiti da je taj članak dio poglavlja III. te direktive, naslovljenog „Pravo na boravak”. Odredbe tog poglavlja odnose se, među ostalim, na pravo na boravak do tri mjeseca (članak 6.), pravo na boravak dulji od tri mjeseca (članak 7.) kao i, s jedne strane, na zadržavanje prava na boravak članova obitelji u slučaju smrti ili odlaska građanina Unije (članak 12.), u slučaju razvoda braka, poništenja braka ili prestanka registriranog partnerstva (članak 13.) i, s druge strane, zadržavanja prava na boravak predviđenog u člancima 6., 7., 12. i 13., pod uvjetom da nositelji tih prava ispunjavaju uvjete navedene u tim člancima (članak 14.). U tom kontekstu, kao što je to Komisija pravilno istaknula, člankom 15. Direktive 2004/38 obuhvaćaju se situacije u kojima građanin Unije i članovi njegove obitelji koji ga prate ili mu se pridružuju više ne ispunjavaju uvjete boravka predviđene tom direktivom (članci 6., 7., 12., 13. ili 14.) i stoga gube vlastita ili izvedena prava boravka ( 67 ). U ovom je slučaju nesporno da je N. Chenchooliah boravila u Irskoj kao bračni drug građanina Unije, koji se koristio slobodom kretanja u toj državi članici, na temelju izvedenog prava boravka do tri mjeseca predviđenog u članku 6. stavku 2. Direktive 2004/38, koje je izgubila nakon povratka njezina bračnog druga u Portugal.

101.

Stoga, kad se ispita u njegovu kontekstu, članak 15. Direktive 2004/38 treba tumačiti kao da se odnosi na građanina Unije i članove njegove obitelji, državljane treće države, u situaciji kao što je ona N. Chenchooliah. Samo se tim tumačenjem može jamčiti ostvarivanje ciljeva koji se nastoje postići tom direktivom.

102.

Prethodni zaključak potvrđen je analizom svrhe Direktive 2004/38.

103.

U tom pogledu najprije valja podsjetiti da iz ustaljenog tumačenja Suda proizlazi da je zakonodavac Unije priznao važnost osiguranja zaštite obiteljskog života državljana država članica kako bi se uklonile prepreke ostvarivanju temeljnih sloboda zajamčenih UFEU‑om ( 68 ). Kao što sam to tvrdio u točkama 85. i 86. ovog mišljenja, neprimjena članka 15. Direktive 2004/38 na članove obitelji državljana treće države, što je, prema mojem mišljenju, nezamislivo, imala bi za posljedicu da se bračni par može protjerati iz države članice domaćina na temelju različitih pravnih sustava, čime bi se povrijedio cilj kojim se želi osigurati zaštita obiteljskog života i olakšati ostvarivanje slobode kretanja. U ovom slučaju, da je N. Chenchooliah protjerana na temelju, među ostalim, članka 3. stavka 1. Zakona o imigraciji iz 1999., na nju bi se primijenila zabrana ulaska na irsko državno područje. Iako se, kao što je to naveo ministar u svojim pisanim očitovanjima, člankom 3.11. tog zakona predviđa da osoba protiv koje je donesena odluka o protjerivanju može zatražiti od ministra da se ta odluka izmijeni ili opozove, ministar je na raspravi potvrdio da je ta ovlast ipak diskrecijska.

104.

Nadalje, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 15. stavkom 3. Direktive 2004/38, država članica domaćin u kontekstu odluke o protjerivanju na koju se primjenjuje članak 15. stavak 1. te direktive ne smije zabraniti ulazak. Stoga je očito da bi država članica domaćin donošenjem odluke o protjerivanju na temelju nacionalnog prava o strancima kojoj je pridodana zabrana ulaska na državno područje u svakom slučaju povrijedila zahtjeve iz članka 15. stavka 3. Direktive 2004/38. K tomu, takva bi primjena zapravo spriječila građanina Unije da se u budućnosti vrati u Irsku sa svojim bračnim drugom, državljaninom treće države, ako se želi koristiti slobodom kretanja u toj državi članici.

105.

Naposljetku, neprimjena članka 15. Direktive 2004/38 na situacije kao što je ona u glavnom postupku imala bi za posljedicu oduzimanje dijela biti toj odredbi, pri čemu bi je se lišilo njezina korisnog učinka.

106.

Zbog svih tih razloga smatram da članke 15., 30. i 31. Direktive 2004/38 treba tumačiti na način da se primjenjuju na odluku o udaljavanju državljanina treće države, bračnog druga građanina Unije, kao što je tužiteljica u glavnom postupku.

107.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio High Court (Visoki sud, Irska) odgovori na sljedeći način:

Članke 15., 30. i 31. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011., treba tumačiti na način da se primjenjuju na odluku o udaljavanju državljanina treće države donesenu zbog toga što taj državljanin više nema pravo na boravak na temelju te direktive, u situaciji u kojoj je taj državljanin sklopio brak s građaninom Unije u trenutku kada se taj građanin koristio slobodom kretanja tako što je došao u državu članicu i boravio u toj državi članici različitoj od one čiji je državljanin na temelju članka 6. stavka 1. navedene direktive, a koji se zatim vratio u državu članicu čiji je državljanin.