–

za Cofemel – Sociedade de Vestuário, SA, I. Bairrão i J. P. de Oliveira Vaz Miranda de Sousa, advogados,

–

za G‑Star Raw CV, A. Grosso Alves i G. Paiva e Sousa, advogados,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i P. Salvação Barreto, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. De Luce, avvocato dello Stato,

–

za vladu Ujedinjene Kraljevine, S. Brandon i Z. Lavery, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Moss, barrister,

–

za Europsku komisiju, J. Samnadda, B. Rechena i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke (a) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Cofemel – Sociedade de Vestuário, SA (u daljnjem tekstu: Cofemel) i G‑Star Raw CV (u daljnjem tekstu: G‑Star) povodom poštovanja autorskih prava na koja se poziva G‑Star.

3

Članak 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela (Akt iz Pariza od 24. srpnja 1971.), u verziji koja je nastala izmjenom od 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija), određuje, među ostalim, u svojem stavku 7.:

„Zakonodavstvima zemalja Unije [osnovane tom konvencijom] pridržano je da urede područje primjene zakona o djelima primijenjenih umjetnosti i industrijskom dizajnu, kao i uvjete zaštite za takva djela i dizajn […]. Za djela koja su zaštićena samo kao dizajn u zemlji podrijetla može se u nekoj drugoj zemlji Unije [osnovane tom konvencijom] tražiti samo posebna zaštita koja je u toj zemlji priznata dizajnu; međutim, ako takva posebna zaštita nije priznata u toj zemlji, ta će djela biti zaštićena kao umjetnička djela.”

4

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a, koji je u ime Zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (u daljnjem tekstu: Ugovor WTO‑a o autorskom pravu).

5

U skladu s člankom 1. stavkom 4. Ugovora WTO‑a o autorskom pravu pod nazivom „Odnos prema Bernskoj konvenciji”:

„Ugovorne će se stranke pridržavati članaka od 1. do 21. i Dodatka Bernskoj konvenciji.”

6

U uvodnoj izjavi 60. Direktive 2001/29 navodi se:

„Zaštita osigurana ovom Direktivom ne bi trebala dovesti u pitanje nacionalne ili pravne propise Zajednice u drugim područjima, kao što su industrijsko vlasništvo, […]”

7

Članci 2. do 4. te direktive naslovljeni su, redom, „Pravo reproduciranja”, „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti” i „Pravo distribucije”. Te odredbe nameću, među ostalim, obvezu državama članicama da autorima zajamče isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja njihovih djela (članak 2. točka (a)), isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane njihova priopćavanja javnosti (članak 3. stavak 1.) i isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane njihove distribucije (članak 4. stavak 1.).

8

Članak 9. navedene direktive, naslovljen „Nastavak primjene drugih pravnih odredaba”, određuje da ona ne dovodi u pitanje odredbe koje se odnose na druga područja. Veći broj jezičnih verzija tog članka, među kojima i njemačka, engleska, španjolska, francuska i talijanska verzija, precizira da ta područja uključuju, među ostalim, patente, žigove, dizajn kao i korisne modele. S druge strane, portugalska verzija tog članka se referira na područja patenata, žigova i korisnih modela, pri čemu ne spominje dizajn.

9

U uvodnoj izjavi 8. Direktive 98/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 1998. o pravnoj zaštiti dizajna (SL 1998., L 289, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 44., str. 49.) navodi se:

„[B]udući da je u nedostatku usklađenosti zakona o autorskom pravu važno utvrditi načelo kumulativne zaštite po specifičnom zakonu o zaštiti registriranih dizajna i zakonu o autorskom pravu, istodobno ostavljajući državama članicama slobodu određivanja razmjera zaštite autorskog prava i uvjeta pod kojima se pruža takva zaštita”.

10

Članak 1. te direktive, naslovljen „Definicije”, precizira u svojoj točki (a) da pojam „dizajn” znači „izgled cijelog ili dijela proizvoda koji proizlazi iz njegovih obilježja, posebno linija, obrisa, boja, oblika, teksture i/ili materijala samog proizvoda i/ili ukrasa”.

11

Člankom 17. navedene direktive, naslovljenim „Odnos prema autorskom pravu”, predviđa se:

„Dizajn zaštićen pravom na dizajn registriran u, ili s obzirom na državu članicu, u skladu s ovom Direktivom, također je pogodan za zaštitu zakonom o autorskom pravu te države od datuma stvaranja dizajna ili utvrđivanja u bilo kojem obliku. Mjeru u kojoj i uvjete pod kojima se dodjeljuje takva zaštita, uključujući razinu zahtijevane izvornosti, određuje svaka država članica.”

12

Uvodna izjava 32. Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.) navodi:

„U nedostatku potpune usklađenosti zakona o autorskom pravu, važno je utvrditi načelo kumulativne zaštite prema dizajnu Zajednice i prema autorskom pravu, istodobno ostavljajući državama članicama slobodu utvrđivanja opsega zaštite autorskog prava i uvjeta pod kojima je ovakva zaštita priznata.”

13

U članku 3. točki (a) te uredbe pojam „dizajn” se definira na isti način kao u članku 1. točki (a) Direktive 98/71.

14

Članak 96. navedene uredbe, pod naslovom „Odnos prema drugim oblicima zaštite po nacionalnom pravu”, u svojem stavku 2. određuje:

„Dizajn zaštićen dizajnom Zajednice također je prikladan za zaštitu prema autorskom pravu država članica od datuma na koji je dizajn stvoren ili utvrđen u bilo kojem obliku. Opseg takve zaštite i uvjete pod kojima se priznaje, uključujući i stupanj zahtijevane originalnosti, određuje svaka država članica.”

15

Članak 2. Código do Direito de Autor e dos Direitos Conexos (Zakonik o autorskom pravu i srodnim pravima), naslovljen „Izvorna djela”, u svojem stavku 1. određuje:

„Intelektualne tvorevine na književnom, znanstvenom i umjetničkom području, bez obzira na vrstu, oblik izražavanja, vrijednost, način priopćavanja i namjenu, obuhvaćaju osobito:

[…]

[…]”

16

Cofemel i G‑Star su dva društva koja djeluju u sektoru dizajniranja, proizvodnje i prodaje odjeće.

17

Društvo G‑Star od devedesetih godina prošlog stoljeća, kao nositelj ili na temelju ugovora o isključivoj licenciji, koristi žigove G‑STAR, G‑STAR RAW, G‑STAR DENIM RAW, GS‑RAW, G‑RAW i RAW. Odjeća koja je dizajnirana, proizvedena i koja se prodaje pod tim žigovima uključuje, među ostalim, dizajn hlača od jeansa pod nazivom ARC, kao i dizajn sportskih majica i majica s kratkim rukavima pod nazivom ROWDY.

18

Cofemel također dizajnira, proizvodi i prodaje hlače od jeansa, sportske majice i majice s kratkim rukavima pod žigom TIFFOSI.

19

Dana 30. kolovoza 2013. G‑Star je portugalskom prvostupanjskom sudu podnio tužbu s ciljem da se Cofemelu naloži da prestane povrjeđivati njegova autorska prava i poduzimati akte nepoštenog tržišnog natjecanja u odnosu na njega, kao i da mu se naloži naknada time prouzročene štete, i, u slučaju nove povrede, plaćanje dnevne novčane kazne sve do njezina prestanka. U okviru te tužbe G‑Star je, među ostalim, istaknuo da su dizajni hlača od jeansa, sportskih majica i majica s kratkim rukavima koje proizvodi Cofemel istovjetni njegovim dizajnima ARC i ROWDY. G‑Star je tvrdio i da potonji dizajni odjeće predstavljaju izvorne intelektualne tvorevine i da bi ih zbog toga trebalo kvalificirati „djelima” zaštićenima na temelju autorskog prava.

20

Cofemel se branio osobito tvrdeći da se navedene dizajne odjeće ne može kvalificirati „djelima” koja imaju pravo na takvu zaštitu.

21

Prvostupanjski sud kojem se G‑Star obratio djelomično je prihvatio njegovu tužbu i naložio Cofemelu, među ostalim, da prestane povrjeđivati G‑Star‑ova autorska prava, da mu isplati iznos u visini dobiti ostvarene prodajom odjeće proizvedene povredom autorskih prava i da mu plaća dnevnu novčanu kaznu u slučaju nove povrede.

22

Društvo Cofemel podnijelo je protiv te presude žalbu pred Tribunalom da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal), koji ju je potvrdio. U potporu svojoj odluci taj je sud smatrao, kao prvo, da članak 2. stavak 1. točku (i) Zakonika o autorskom pravu i srodnim pravima treba tumačiti na način – a u skladu s Direktivom 2001/29, kako ju je protumačio Sud u svojim presudama od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), i od 1. prosinca 2011., Painer (C‑145/10, EU:C:2011:798) – da zaštitu autorskog prava uživaju djela primijenjene umjetnosti, industrijski dizajn i dizajnerska djela, pod uvjetom da imaju karakter izvornosti, to jest da predstavljaju rezultat intelektualnog stvaralaštva svojeg autora, a da se ne traži posebni stupanj estetske ili umjetničke vrijednosti. Potom, navedeni je sud smatrao da, u ovom slučaju, dizajni odjeće ARC i ROWDY društva G‑Star predstavljaju djela koja uživaju zaštitu po osnovi autorskog prava. Naposljetku, zaključio je da neka od navedene odjeće koju proizvodi Cofemel ugrožava autorska prava G‑Stara.

23

Rješavajući Cofemelovu žalbu sud koji je uputio zahtjev, Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal), smatra, najprije, da je utvrđeno, kao prvo, da su G‑Starove dizajne odjeće o kojima je riječ u toj žalbi sačinili dizajneri zaposleni kod G‑Stara ili dizajneri koji su djelovali za njegov račun i koji su mu ugovorno prenijeli svoja autorska prava. Kao drugo, ti su dizajni odjeće plod koncepata i proizvodnih postupaka koji su kao inovativni priznati u svijetu mode. Kao treće, oni sadržavaju više specifičnih elemenata (trodimenzionalni oblik, shema sastavljanja dijelova, smještaj određenih dijelova itd.), koje je djelomično preuzeo Cofemel za izradu odjeće pod svojim žigom.

24

Potom, sud koji je uputio zahtjev ističe da članak 2. stavak 1. točka (i) Zakonika o autorskom pravu i srodnim pravima sasvim očito djela primijenjene umjetnosti, industrijski dizajn i dizajnerska djela uključuje u popis djela koja uživaju zaštitu po osnovi autorskog prava, ali ne precizira koji se stupanj izvornosti traži da bi se neki objekt mogao kvalificirati djelom te vrste. Također navodi da o tom pitanju, koje je u središtu spora između Cofemela i G‑Stara, ne postoji konsenzus u portugalskoj sudskoj praksi i pravnoj teoriji. On se zbog tog razloga pita treba li smatrati – s obzirom na tumačenje Direktive 2001/29 koje je usvojio Sud u presudama od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), i od 1. prosinca 2011., Painer (C‑145/10, EU:C:2011:798) – da takva djela uživaju autorskopravnu zaštitu na isti način kao i sva književna i umjetnička djela, dakle pod uvjetom da imaju izvorni karakter, u smislu da su rezultat intelektualnog stvaralaštva njihova autora, ili je dodjelu te zaštite moguće uvjetovati postojanjem određenog stupnja estetske ili umjetničke vrijednosti.

25

U tim je okolnostima Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (a) Direktive 2001/29 tumačiti na način da se protivi tome da nacionalno zakonodavstvo dodjeljuje autorskopravnu zaštitu dizajnima kao što su dizajni odjeće o kojima je riječ u glavnom postupku s obrazloženjem da oni, osim uporabne funkcije, imaju s estetskog stajališta jedinstven i raspoznatljiv vizualni učinak.

27

Sukladno članku 2. točki (a) Direktive 2001/29, države članice moraju predvidjeti isključivo pravo za autore davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja njihovih djela.

28

Izraz „djelo” na koje se poziva ta odredba nalazi se i u članku 3. stavku 1. i članku 4. stavku 1. Direktive 2001/29 koji se odnose na isključiva prava priznata autoru djela u vezi s njegovim priopćavanjem javnosti i distribucijom, kao i u člancima 5., 6. i 7. te direktive, koji se odnose, redom, na iznimke i ograničenja koja se mogu odrediti u odnosu na ta isključiva prava, na tehničke mjere i na mjere obavještavanja kojima se osigurava zaštita navedenih isključivih prava.

29

Pojam „djela” na koji se sve navedene odredbe odnose predstavlja, kako proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, autonomni pojam prava Unije koji se mora ujednačeno tumačiti i primjenjivati, i koji predviđa stjecaj dva kumulativna elementa. S jedne strane, taj pojam podrazumijeva postojanje predmeta koji je izvoran, u smislu da je on vlastito intelektualno ostvarenje autora. S druge strane, „djelom” u smislu Direktive 2001/29 mogu se kvalificirati samo elementi koji su izraz takvog stvaralaštva (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International, C‑5/08, EU:C:2009:465, t. 37. i 39., i od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo, C‑310/17, EU:C:2018:899, t. 33. i 35. do 37. kao i navedenu sudsku praksu).

30

Kada je riječ o prvom od tih elemenata, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je nužno i dovoljno da predmet – da bi ga se moglo smatrati izvornim – odražava osobnost autora koja se očituje u njegovu slobodnom i kreativnom donošenju odluka (vidjeti, u tom smislu, presude od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 88., 89. i 94., kao i od 7. kolovoza 2018., Renckhoff, C‑161/17, EU:C:2018:634, t. 14.).

31

Nasuprot tome, kada je stvaranje predmeta određeno tehničkim razmatranjima, pravilima ili drugim razlozima, koji nisu ostavili prostora izvršavanju kreativne slobode, za taj se predmet ne može smatrati da posjeduje izvornost nužnu da bi mogao predstavljati djelo (vidjeti, u tom smislu, presudu od 1. ožujka 2012., Football Dataco i dr., C‑604/10, EU:C:2012:115, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

32

Što se tiče drugog elementa navedenog u točki 29. ove presude, Sud je pojasnio da pojam „djelo” iz Direktive 2001/29 nužno podrazumijeva postojanje predmeta koji je moguće utvrditi dovoljno precizno i objektivno (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo, C‑310/17, EU:C:2018:899, t. 40.).

33

Naime, s jedne strane, tijela odgovorna za zaštitu isključivih prava povezanih s autorskim pravom moraju biti u stanju jasno i precizno utvrditi predmete koji su na taj način zaštićeni. Isto vrijedi i za treće osobe u odnosu na koje se može tražiti zaštita koju zahtijeva autor tog djela. S druge strane, nužnost isključenja svake subjektivnosti, koja je štetna za pravnu sigurnost, u procesu utvrđivanja navedenog predmeta podrazumijeva da je potonji izražen objektivno (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo, C‑310/17, EU:C:2018:899, t. 41.).

34

Kako je istaknuo Sud, zahtjevu potrebne preciznosti i objektivnosti ne udovoljava utvrđivanje koje u bitnome počiva na osjetima osobe koja opaža predmetni objekt, koji su sami po sebi subjektivni (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo, C‑310/17, EU:C:2018:899, t. 42.).

35

Kada neki predmet pokazuje osobine navedene u točkama 30. i 32. ove presude, i kada dakle predstavlja djelo, on u tom svojstvu mora uživati autorskopravnu zaštitu, u skladu s Direktivom 2001/29, pri čemu valja primijetiti da opseg te zaštite ne ovisi o stupnju kreativne slobode kojom je raspolagao njegov autor, i da ona stoga nije manja od zaštite koju uživa bilo koje djelo obuhvaćeno tom direktivom (vidjeti, u tom smislu, presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 97. do 99.).

36

Imajući navedenu sudsku praksu u vidu, odgovor na prvo pitanje podrazumijeva, kao prvo, utvrđivanje činjenice mogu li se dizajni općenito kvalificirati „djelima” u smislu Direktive 2001/29.

37

U tom pogledu odmah na početku valja istaknuti da je na temelju članka 17. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, intelektualno vlasništvo zaštićeno.

38

Iz teksta te odredbe proizlazi da predmeti koji predstavljaju intelektualno vlasništvo uživaju zaštitu na temelju prava Unije. Nasuprot tome, iz nje ne proizlazi da takvi predmeti ili kategorije predmeta moraju svi uživati identičnu zaštitu.

39

Tako je zakonodavac Unije donio različite akte sekundarnog prava kojima je cilj osiguranje zaštite intelektualnog vlasništva i, osobito, s jedne strane, djela zaštićenih autorskim pravom, navedenih u Direktivi 2001/29, kao i, s druge strane, dizajna koji su obuhvaćeni ili Direktivom 98/71, primjenjivom na dizajne koji su registrirani u ili s obzirom na državu članicu, ili Uredbom br. 6/2002, koja je primjenjiva na dizajne zaštićene na razini Unije.

40

Postupajući na taj način zakonodavac Unije je smatrao da predmeti zaštićeni kao dizajn u osnovi nisu izjednačeni s predmetima koji predstavljaju djela zaštićena Direktivom 2001/29.

41

Taj zakonodavni izbor je sukladan Bernskoj konvenciji, čijih se članaka 1. do 21. Unija – iako doduše nije ugovorna stranka te konvencije – ipak dužna pridržavati na temelju članka 1. stavka 4. WIPO‑ova Ugovora o autorskom pravu, čija jest stranka (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. studenoga 2018., Levola Hengelo, C‑310/17, EU:C:2018:899, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

42

Naime, članak 2. stavak 7. Bernske konvencije ovlašćuje njezine stranke da industrijskim dizajnima dodijele posebnu zaštitu, koja je različita od one dodijeljene književnim i umjetničkim djelima zaštićenima tom konvencijom i koja potonju eventualno isključuje, kao i da utvrde uvjete te zaštite. Istovremeno navedena odredba ne isključuje ni mogućnost kumulacije tih dviju zaštita.

43

S obzirom na to, zakonodavac Unije se odlučio za sustav prema kojem se zaštita osigurana dizajnima i zaštita koju osigurava autorsko pravo međusobno ne isključuju.

44

Naime, kada je riječ o dizajnima, članak 17. Direktive 98/71 u svojoj prvoj rečenici određuje da je dizajn registriran u, ili s obzirom na državu članicu, u skladu s tom direktivom, također pogodan za zaštitu zakonom o autorskom pravu te države od datuma stvaranja dizajna ili utvrđivanja u bilo kojem obliku. Potom isti članak u svojoj drugoj rečenici precizira da mjeru u kojoj i uvjete pod kojima se dodjeljuje takva zaštita, uključujući razinu zahtijevane izvornosti, određuje svaka država članica. Što se tiče dizajna zaštićenih na razini Unije, člankom 96. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002 predviđen je sustav analogan onome iz članka 17. Direktive 98/71.

45

Te dvije odredbe valja razumijevati s obzirom na uvodnu izjavu 8. Direktive 98/71 i uvodnu izjavu 32. Uredbe br. 6/2002, koje izrijekom navode načelo „kumulacije” zaštite za dizajne, s jedne strane, i autorskopravne zaštite, s druge strane.

46

Što se autorskog prava tiče, iz članka 9. Direktive 2001/29 naslovljenog „Nastavak primjene drugih pravnih odredaba”, koji treba tumačiti vodeći računa o svim njegovim jezičnim verzijama (vidjeti, u tom smislu, presudu od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 122. i navedenu sudsku praksu), kao i u vezi s uvodnom izjavom 60. te direktive, proizlazi da ona ne dovodi u pitanje nacionalne ili pravne propise Unije u drugim područjima, a osobito one koji se odnose na dizajne.

47

Stoga Direktiva 2001/29 zadržava postojanje i doseg važećih odredaba u području dizajna, uključujući i načelo „kumulacije” navedeno u točki 45. ove presude.

48

Vodeći računa o svim tim odredbama, treba smatrati da se dizajne može smatrati „djelima” u smislu Direktive 2001/29, ako udovoljavaju dvama zahtjevima navedenima u točki 29. ove presude.

49

U tim okolnostima treba, kao drugo, ispitati može li se dizajne kao što su dizajni odjeće o kojima je riječ u glavnom predmetu, koji osim uporabne funkcije imaju, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, s estetskog stajališta jedinstven i raspoznatljiv vizualni učinak, s obzirom na navedene zahtjeve kvalificirati „djelima”, pri čemu se primjećuje da se upiti tog suda odnose na pitanje predstavlja li takav element estetske izvornosti glavni kriterij dodjele zaštite predviđene Direktivom 2001/29.

50

U tom pogledu valja na početku precizirati da zaštita dizajna, s jedne strane, i zaštita zajamčena autorskim pravom, s druge strane, ostvaruju suštinski različite ciljeve te su podvrgnute različitim sustavima. Naime, kako je nezavisni odvjetnik u osnovi istaknuo u točkama 51. i 55. svojeg mišljenja, zaštita dizajna služi zaštiti predmeta koji, iako novi i individualizirani, imaju uporabni karakter i proizvode se masovno. Osim toga, ta zaštita je namijenjena primjeni kroz ograničeno vrijeme, koje je ipak dovoljno dugo da omogući povrat ulaganja potrebnih za izradu i proizvodnju tih predmeta, a da pri tome pretjerano ne ograničava tržišno natjecanje. S druge strane, autorskopravna zaštita, čije je trajanje znatno dulje, je rezervirana za predmete koji zaslužuju da ih se kvalificira djelima.

51

Zbog toga – kako je istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 52. svojeg mišljenja – dodjela autorskopravne zaštite predmetu zaštićenom kao dizajn ne može dovesti do toga da se ugroze ciljevi i djelotvornost svake od tih dviju zaštita.

52

Iz toga proizlazi da, iako se zaštita dizajna i autorskopravna zaštita mogu, na temelju prava Unije, kumulativno dodijeliti istom predmetu, to se kumuliranje može priznati samo u određenim situacijama.

53

U tom pogledu valja istaknuti da je, s jedne strane, kao što proizlazi iz uobičajenog smisla izraza „estetski”, estetski učinak koji dizajn može proizvesti rezultat subjektivnog osjećaja ljepote koji osjeća svaka osoba koja ga gleda. Posljedično, taj učinak subjektivne naravi sam po sebi ne omogućuje da se utvrdi postojanje predmeta koji se može identificirati s dovoljnom preciznošću i objektivnošću, u smislu sudske prakse navedene u točkama 32. do 34. ove presude.

54

S druge strane, točno je da estetska razmatranja sudjeluju u kreativnoj djelatnosti. Međutim, okolnost da dizajn ima estetski učinak ipak sama po sebi ne omogućava da se utvrdi predstavlja li taj dizajn intelektualno ostvarenje koje odražava izbor i osobnost svog autora, te time udovoljava zahtjevu izvornosti navedenom u točkama 30. i 31. ove presude.

55

Iz toga slijedi da okolnost da dizajni kao što su dizajni odjeće iz glavnog predmeta imaju, osim uporabne funkcije, s estetskog stajališta jedinstven i raspoznatljiv vizualni učinak, nije takve naravi da može opravdati da se takvi dizajni kvalificiraju „djelima” u smislu Direktive 2001/29.

56

Imajući sve prethodno navedeno u vidu, na prvo pitanje treba odgovoriti da članak 2. točku (a) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da se protivi tome da nacionalno zakonodavstvo dodijeli autorskopravnu zaštitu dizajnima kao što su dizajni odjeće o kojima je riječ u glavnom postupku s obrazloženjem da oni, osim uporabne funkcije, imaju s estetskog stajališta jedinstven i raspoznatljiv vizualni učinak.

57

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

58

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 2. točku (a) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da se protivi tome da nacionalno zakonodavstvo dodijeli autorskopravnu zaštitu dizajnima kao što su dizajni odjeće o kojima je riječ u glavnom postupku s obrazloženjem da oni, osim uporabne funkcije, imaju s estetskog stajališta jedinstven i raspoznatljiv vizualni učinak.