–

za UniCredit Bank Hungary Zrt., Z. Lajer, Á. Szőke i J. Pettkó-Szandtner, ügyvédek,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, L. Havas i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Györgyné Lintner i društva UniCredit Bank Hungary Zrt. (u daljnjem tekstu: UniCredit Bank) o nepoštenosti određenih odredaba ugovora o hipotekarnom kreditu u stranoj valuti.

3

U skladu s dvadeset i prvom uvodnom izjavom Direktive 93/13:

„budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba;

4

Članak 4. stavak 1. te direktive određuje:

„Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.”

5

Članak 6. stavak 1. navedene direktive predviđa:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

6

U članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 navodi se:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koj[e] prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

7

Članak 8. te direktive navodi:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”

8

Na temelju članka 3. stavka 2. Polgári perrendtartásról szóló 1952. évi III. törvény (Zakon br. III. iz 1952. o građanskom postupku), u verziji koja se primjenjuje na spor u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o građanskom postupku):

„Sud je, osim ako zakonom nije drukčije propisano, vezan zahtjevima i pravnim argumentima koje iznose stranke. Sud ne uzima u obzir zahtjeve i argumente stranaka s obzirom na njihov formalni naziv, nego s obzirom na njihov sadržaj. […]”

9

Članak 23. stavak 1. Zakona o građanskom postupku predviđa:

„U nadležnosti okružnih sudova su:

[…]

[…]”

10

Člankom 73/A stavkom 1. tog zakona određuje se:

„Odvjetničko zastupanje obvezno je:

[…]

11

U skladu s člankom 215. Zakona o građanskom postupku:

„Odluka ne može biti šira od zahtjeva navedenih u okviru tužbe i odgovora na tužbu. To se pravilo također primjenjuje kad je riječ o zahtjevima koji su sporedni u odnosu na glavne (kamate, troškovi itd.).”

12

G. Lintner je 13. prosinca 2007. sklopila ugovor o hipotekarnom kreditu u stranoj valuti s društvom UniCredit Bank. Taj ugovor sadržava određene odredbe koje društvu UniCredit Bank daju pravo njegove jednostrane izmjene.

13

G. Lintner je 18. srpnja 2012. podnijela tužbu pred Fővárosi Törvényszékom (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) kojom je tražila da se utvrdi ništetnost navedenih odredbi s retroaktivnim učinkom, pri čemu se ta tužba osobito temeljila na Direktivi 93/13. Presudom od 29. kolovoza 2013. taj je sud odbio navedenu tužbu.

14

Rješenjem od 1. travnja 2014. Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti, Mađarska) ukinuo je tu presudu povodom žalbe koju je podnijela G. Lintner i vratio predmet Fővárosi Törvényszéku (Okružni sud u Budimpešti) na ponovno odlučivanje. Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) u tom je rješenju podsjetio na to da je u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na Direktivu 93/13 Sud sustavno navodio načelo u skladu s kojim – u predmetima koji se odnose na potrošačke ugovore – sud mora po službenoj dužnosti ispitivati nepoštenost odredaba u tim ugovorima. U tom je pogledu naveo da je, u skladu s njegovim shvaćanjem navedene direktive i povezane sudske prakse kao i mjerodavnog nacionalnog prava, učinkovita primjena te direktive moguća samo ako nacionalni sud po službenoj dužnosti ispita cijeli sporni ugovor. Tako je naložio Fővárosi Törvényszéku (Okružni sud u Budimpešti) da pozove tužiteljicu da se izjasni o tome želi li se pozivati na nepoštenost odredaba o kojima je riječ u navedenom rješenju ili drugih ugovornih odredaba na koje se njezina prvotna tužba nije odnosila te hoće li smatrati da je navedeni ugovor obvezuje nakon otklanjanja predmetnih odredaba.

15

Rješenjem od 7. prosinca 2015. Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) – nakon što je ponovno razmotrio predmet – okončao je postupak zbog toga što se G. Lintner nije odazvala pozivu koji joj je upućen da podnese zahtjev „za primjenu pravnih posljedica ništetnosti” u skladu s ad hoc zakonodavstvom koje se odnosi na ugovore o kreditu u stranoj valuti – poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku – a koje je usvojeno tijekom 2014. godine, nakon sklapanja ugovora o kreditu na koje se to zakonodavstvo odnosi. To zakonodavstvo, među ostalim, obuhvaća Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. törvény (Zakon br. XXXVIII. iz 2014. o uređenju određenih pitanja u vezi s odlukom koju je donijela Kúria [Vrhovni sud, Mađarska] o ujednačavanju prava u pogledu ugovora o kreditu koje su financijske institucije sklopile s potrošačima) i Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. törvényben rögzített elszámolás szabályairól és egyes egyéb rendelkezésekről szóló 2014. évi XL. törvény (Zakon br. XL. iz 2014. o pravilima koja se primjenjuju na poravnanje računa iz Zakona br. XXXVIII. iz 2014. o uređenju određenih pitanja u vezi s odlukom koju je donijela Kúria [Vrhovni sud] o ujednačavanju prava u pogledu ugovora o kreditu sklopljenih između financijskih institucija i potrošača i nekim drugim odredbama, u daljnjem tekstu: zakoni DH1 i DH2), koji sadržavaju odredbe kojima se uređuje utvrđenje nepoštenosti kao i posljedice koje iz toga proizlaze kad je riječ o nekim odredbama koje se nalaze u tim ugovorima, odnosno onima koje se odnose, s jedne strane, na jednostranu mogućnost izmjene ugovora i, s druge strane, na razliku između prodajnog i kupovnog tečaja predmetne valute.

16

Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) – kojemu je G. Lintner ponovno podnijela žalbu – 29. ožujka 2016. potvrdio je navedeno rješenje u pogledu ugovornih odredaba na koje se odnose zakoni DH1 i DH2, ali ga je ukinuo u preostalom dijelu te je naložio Fővárosi Törvényszéku (Okružni sud u Budimpešti) da donese novu odluku.

17

U tom je pogledu Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) smatrao da, iako odredbe na koje se odnose zakoni DH1 i DH2 doista više nisu mogle biti predmet sudske odluke, Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) ipak je trebao, s obzirom na zahtjev G. Lintner, ispitati sve odredbe tog ugovora koje se odnose na javnobilježnički akt, razloge raskida i određene troškove koje snosi potrošač.

18

Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti), koji se trebao izjasniti o navedenim odredbama, navodi da je tako po službenoj dužnosti obvezan ispitati ugovorne odredbe koje G. Lintner nije osporavala u prvostupanjskom postupku, pri čemu ona u svojim tužbenim razlozima također nije navela činjenične elemente koji bi omogućili donošenje zaključka o tome da je tražila utvrđenje nepoštenosti i odredaba na koje upućuje Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti).

19

Posljedično, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o tome u kojoj mjeri, s jedne strane, on mora ispitivati nepoštenost svake odredbe u ugovoru, od kojih su neke predmet tužbe koju je podnio potrošač, i u kojoj je mjeri, s druge strane, u okviru tog ispitivanja vezan tužiteljičinim zahtjevom. U tom se pogledu sud koji je uputio zahtjev poziva na sudsku praksu Suda, među ostalim, na presudu od 4. lipnja 2009., Pannon GSM (C‑243/08, EU:C:2009:350), iz koje proizlazi da do ocjenjivanja nepoštenosti odredaba po službenoj dužnosti dolazi zbog okolnosti da potrošač nije upoznat sa svojim pravima ili je odustao od njihova ostvarenja zbog troškova koji bi nastali podnošenjem tužbe. Sud koji je uputio zahtjev navodi da se u mađarskom pravu postupci u kojima se nastoji utvrditi nepoštenost ugovornih odredaba mogu pokrenuti samo posredstvom odvjetnika.

20

U tim je okolnostima Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da je nacionalni sud, kojemu je potrošač podnio tužbu kojom traži utvrđenje nepoštenosti određenih odredaba koje se nalaze u ugovoru što ga je sklopio s prodavateljem robe ili pružateljem usluge, obvezan pojedinačno i po službenoj dužnosti ispitivati sve ostale ugovorne odredbe koje taj potrošač ne pobija, kako bi provjerio mogu li se one smatrati nepoštenima.

22

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je G. Lintner tužbom koju je prvotno podnijela tražila utvrđenje nepoštenosti samo onih ugovornih odredaba kojima se društvu UniCredit Bank povjerava mogućnost jednostrane izmjene ugovora o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku. Međutim, u trenutačnoj fazi postupka sud koji je uputio zahtjev treba se izjasniti o pitanju je li na temelju Direktive 93/13 po službenoj dužnosti obvezan – kao što ga to obvezuje odluka Fővárosi Ítélőtáble (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) donesena u žalbenom postupku – proširiti predmet spora koji se pred njim vodi na ocjenu eventualne nepoštenosti odredaba tog ugovora koje se odnose na javnobilježnički akt, razloge njegova raskida i određene troškove koje snosi G. Lintner, iako te odredbe tužiteljica iz glavnog postupka nije osporavala u svojoj prvotnoj tužbi.

23

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sustav zaštite koji se provodi Direktivom 93/13 temelji se na stajalištu da se potrošač nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga kako u pogledu pregovaračke moći tako i razine informiranosti, što je situacija koja dovodi do toga da potrošač pristaje na uvjete koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge, pri čemu taj potrošač ne može utjecati na njihov sadržaj (vidjeti, među ostalim, presude od 4. lipnja 2009., Pannon GSM, C‑243/08, EU:C:2009:350, t. 22. i od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 26.).

24

Sud je također presudio da se, s obzirom na takav podređeni položaj, člankom 6. stavkom 1. te direktive propisuje da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače. Kao što to proizlazi iz sudske prakse, riječ je o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja zamijeniti stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti ravnopravnost (presuda od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 27. i navedena sudska praksa).

25

Radi osiguranja zaštite propisane navedenom direktivom, Sud je naglasio da se neravnopravnost između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može ispraviti samo pozitivnom intervencijom neovisnom o samim ugovornim stranama (presude od 9. studenoga 2010., VB Pénzügyi Lízing, C‑137/08, EU:C:2010:659, t. 48. i od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 28. i navedena sudska praksa).

26

Tako, kao prvo i s obzirom na ustaljenu sudsku praksu, nacionalni sud dužan je po službenoj dužnosti ocijeniti, čim bude raspolagao pravnim i činjeničnim elementima koji su nužni u tu svrhu, nepoštenost ugovorne odredbe koja je obuhvaćena područjem primjene Direktive 93/13 i na taj način nadomjestiti postojeću neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga (presude od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 29. i od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring, C‑51/17, EU:C:2018:750 t. 87. i navedena sudska praksa).

27

Prema tome, obvezno ispitivanje koje nacionalni sud pred kojim se vodi postupak mora provesti po službenoj dužnosti na temelju Direktive 93/13, kao prvo, ograničeno je ugovornim odredbama nepoštenost kojih se može utvrditi na temelju pravnih i činjeničnih elemenata koji se nalaze u spisu kojim raspolaže navedeni nacionalni sud. Naime, potonji ne može provesti to ispitivanje ako ne raspolaže svim tim elementima (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C‑176/17, EU:C:2018:711, t. 46. i 47.).

28

Kao drugo, takvo ispitivanje mora poštovati granice predmeta spora, koji se treba shvatiti kao cilj što ga stranka želi ostvariti svojim zahtjevima koji se tumače s obzirom na tužbeni zahtjev i razloge iznesene u tu svrhu.

29

Najprije, iako zaštita potrošača propisana Direktivom 93/13 zahtijeva pozitivnu intervenciju nacionalnog suda pred kojim se postupak vodi, da bi se ta zaštita mogla dodijeliti, ipak je nužno da je jedna od ugovornih strana pokrenula sudski postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary, C‑32/14, EU:C:2015:637, t. 63.).

30

Zatim, djelotvornost zaštite koju bi predmetni nacionalni sud trebao dodijeliti potrošaču intervencijom po službenoj dužnosti na temelju navedene direktive ne može dovesti do toga da se zanemare ili da se prekorače granice predmeta spora, kako su ga stranke odredile svojim zahtjevima, koji se tumače s obzirom na razloge na koje se one pozivaju, tako da navedeni nacionalni sud nije obvezan proširiti spor izvan zahtjeva i razloga koji su mu izneseni – na način da pojedinačno analizira sve ostale odredbe ugovora od kojih su samo neke predmet tužbe koja mu je podnesena – kako bi provjerio njihovu eventualnu nepoštenost.

31

Ta se ocjena osobito opravdava okolnošću da postoji opasnost da bi došlo do povrede načela dispozitivnosti, u skladu s kojim stranke određuju predmet spora, kao i načela ne ultra petita, u skladu s kojim sud ne može odlučivati izvan granica zahtjeva stranaka – na koja se mađarska vlada također pozvala na raspravi – kad bi nacionalni sudovi na temelju Direktive 93/13 bili obvezni zanemariti ili prekoračiti granice predmeta spora koje se određuju zahtjevima i razlozima stranaka, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 43. i 51. svojeg mišljenja.

32

Prema tome, nacionalni sud u granicama predmeta spora koji se pred njim vodi treba po službenoj dužnosti ispitati ugovornu odredbu na temelju zaštite koja potrošaču treba biti dodijeljena Direktivom 93/13, kako bi se izbjeglo da se njegov zahtjev odbije odlukom koja je prema potrebi postala pravomoćna, a moglo ga se prihvatiti da se taj potrošač u neznanju nije propustio pozvati na nepoštenost te odredbe.

33

Također valja navesti da nacionalni sud ne smije zahtjeve koji su mu podneseni tumačiti na formalistički način, nego, upravo suprotno, mora shvatiti njihov sadržaj s obzirom na razloge iznesene njima u prilog, kako bi potrošač mogao u potpunosti uživati zaštitu koja mu je dodijeljena Direktivom 93/13.

34

Iz razmatranja navedenih u točkama 27. do 33. ove presude proizlazi da su samo one ugovorne odredbe koje su, iako se potrošačeva tužba na njih ne odnosi, vezane uz predmet spora kako su ga stranke odredile s obzirom na svoje zahtjeve i razloge, obuhvaćene obvezom ispitivanja po službenoj dužnosti nacionalnog suda te ih treba ispitati kako bi se provjerila njihova eventualna nepoštenost čim taj sud bude raspolagao pravnim i činjeničnim elementima koji su nužni u tu svrhu.

35

Kao drugo, kad je riječ o provedbi te obveze ispitivanja po službenoj dužnosti, iako je ona ograničena odredbama iz prethodne točke, iz toga se ipak ne može zaključiti da bi se nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u svrhu tog ispitivanja u svim okolnostima isključivo trebao temeljiti na pravnim i činjeničnim elementima na koje se stranke pozivaju kako bi navedeno ispitivanje ograničio na odredbe nepoštenost kojih se može konačno ocjenjivati samo na osnovi tih elemenata.

36

Naime, Sud je u nekoliko navrata presudio da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti poduzeti mjere izvođenja dokaza kako bi utvrdio je li odredba koja se nalazi u ugovoru koji je sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača i zbog kojeg je spor pokrenut obuhvaćena područjem primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 2010., VB Pénzügyi Lízing, C‑137/08, EU:C:2010:659, t. 56. i od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska, C‑419/18 i C‑483/18, EU:C:2019:930, t. 66.).

37

Na istoj osnovi i kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točkama 61. do 64. svojeg mišljenja, ako pravni i činjenični elementi koji se nalaze u spisu podnesenom nacionalnom sudu stvaraju ozbiljne sumnje o nepoštenosti određenih odredaba na koje se potrošač nije pozivao, ali koje su povezane s predmetom spora, a da pritom nije moguće provesti konačnu ocjenu o tom pitanju, na nacionalnom je sudu da prema potrebi po službenoj dužnosti poduzme mjere izvođenja dokaza kako bi nadopunio spis, na način da od stranaka zatraži da mu u skladu s načelom kontradiktornosti iznesu pojašnjenja i podnesu dokumente nužne u tu svrhu.

38

Iz toga proizlazi da je nacionalni sud obvezan po službenoj dužnosti usvojiti mjere izvođenja dokaza poput onih o kojima je riječ u prethodnoj točki presude, pod uvjetom da pravni i činjenični elementi koji se već nalaze u navedenom spisu izazivaju ozbiljne sumnje u nepoštenost određenih odredaba koje su, iako ih potrošač nije osporavao, vezane uz predmet spora te da obveza provedbe ispitivanja po službenoj dužnosti koju ima taj sud posljedično zahtijeva usvajanje takvih mjera izvođenja dokaza.

39

U ovom se slučaju iz razmatranja u točki 22. ove presude čini da nacionalni sud polazi od pretpostavke u skladu s kojom odredbe koje G. Lintner nije osporavala nisu povezane s predmetom spora u glavnom postupku, s obzirom na to da odgovarajuće postupanje povodom njezinih zahtjeva, koji se konkretno odnose na odredbe koje društvu UniCredit Bank dopuštaju jednostranu izmjenu ugovora, ni u kojem slučaju ne ovisi o odluci koja se odnosi na te odredbe. Međutim, u tom slučaju obveza ispitivanja po službenoj dužnosti koja proizlazi iz Direktive 93/13 ne obuhvaća navedene odredbe – podložno provjeri koju će sud koji je uputio zahtjev morati, prema potrebi, provesti u pogledu konkretnog predmeta navedenog spora – s obzirom na zahtjeve i razloge koje navodi G. Lintner. Međutim, to utvrđenje ne utječe na mogućnost da G. Lintner, prema potrebi, na temelju mjerodavnog nacionalnog prava, podnese novu tužbu koja će se odnositi na ugovorne odredbe koje nisu bile predmet njezine prvotne tužbe ili da proširi predmet spora koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev na njegov poziv ili na vlastitu inicijativu.

40

Usto, činjenica da G. Lintner zastupa odvjetnik ne utječe na analizu koja prethodi općenitom pitanju o dosegu ispitivanja koje po službenoj dužnosti provodi sud koji je uputio zahtjev, a na koje treba odgovoriti neovisno o konkretnim okolnostima pojedinačnog slučaja (vidjeti analogijom presudu od 4. listopada 2007., Rampion i Godard, C‑429/05, EU:C:2007:575, t. 62. i 65.).

41

Naposljetku, kao prvo, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 8. Direktive 93/13, „[k]ako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom”. Posljedično, države članice slobodne su svojim nacionalnim pravom predvidjeti ispitivanje po službenoj dužnosti koje je šire od onoga koje njihovi sudovi moraju provesti na temelju te direktive u skladu s razmatranjima navedenima u točkama 28. do 38. ove presude.

42

Kao drugo, pod pretpostavkom da nacionalni sud – nakon što je utvrdio, na temelju činjeničnih i pravnih elemenata kojima raspolaže ili koji su mu priopćeni nakon izvođenja dokaza po službenoj dužnost u tu svrhu, da je odredba obuhvaćena područjem primjene navedene direktive – nakon ispitivanja po službenoj dužnosti utvrdi da je riječ o nepoštenoj odredbi, taj je sud, po općem pravilu, dužan o tome obavijestiti stranke parnice te ih pozvati da se o njoj kontradiktorno raspravi, u obliku predviđenom nacionalnim postupovnim pravilima (vidjeti u tom smislu presude od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C 472/11, EU:C:2013:88, t. 31. i 32. i od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska, C‑419/18 i C‑483/18, EU:C:2019:930, t. 70.).

43

Kao treće, nacionalni sud na temelju Direktive 93/13 nije obvezan izuzeti iz primjene takve ugovorne odredbe ako potrošač, nakon upozorenja navedenog suda, ne namjerava isticati njihovu nepoštenost i činjenicu da nisu obvezujuće (presuda od 4. lipnja 2009., Pannon GSM, C‑243/08, EU:C:2009:350, t. 33.).

44

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da nacionalni sud pred kojim je potrošač podnio tužbu kojom se traži utvrđenje nepoštenosti određenih odredaba koje se nalaze u ugovoru što ga je sklopio s prodavateljem robe ili pružateljem usluge nije obvezan pojedinačno i po službenoj dužnosti ispitivati sve ostale ugovorne odredbe koje taj potrošač nije osporavao kako bi provjerio mogu li se one smatrati nepoštenima, nego treba ispitati samo one odredbe koje su povezane s predmetom spora kako su ga odredile stranke, čim bude raspolagao pravnim i činjeničnim elementima koji su nužni u tu svrhu, uz, prema potrebi, mjere izvođenja dokaza.

45

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da, ako u svrhu ocjenjivanja nepoštenosti ugovorne odredbe koja čini osnovu potrošačeva zahtjeva valja uzeti u obzir sve druge odredbe ugovora koji je on sklopio s prodavateljem robe ili pružateljem usluge, to uzimanje u obzir kao takvo podrazumijeva obvezu nacionalnog suda pred kojim se vodi postupak da po službenoj dužnosti ispita eventualnu nepoštenost svih tih odredaba.

46

U tom je pogledu Sud podsjetio na to da, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13, nacionalni sud mora uzeti u obzir sve ostale odredbe navedenog ugovora kako bi ocijenio eventualnu nepoštenost ugovorne odredbe koja čini osnovu zahtjeva koji mu je podnesen (presuda od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 41.).

47

Ta obveza uzimanja u obzir svih drugih odredaba ugovora sklopljenog između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača objašnjava se činjenicom da se ispitivanjem pobijane odredbe moraju uzeti u obzir svi elementi koji bi mogli biti relevantni za razumijevanje te odredbe u njezinu kontekstu, s obzirom na to da, ovisno o sadržaju tog ugovora, u svrhu ocjene nepoštenosti navedene odredbe može biti nužno ocijeniti kumulativni učinak svih odredaba navedenog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C‑377/14, EU:C:2016:283, t. 95.).

48

Međutim, kao što to proizlazi iz razmatranja navedenih u okviru analize prvog pitanja i kao što je to nezavisni odvjetnik također naveo u točki 75. svojeg mišljenja, iz toga pritom ne proizlazi da je nacionalni sud u okviru ocjene koju provodi na osnovi članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 obvezan po službenoj dužnosti pojedinačno ispitati te druge ugovorne odredbe u pogledu njihove eventualne nepoštenosti.

49

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da iako je točno da u svrhu ocjene nepoštenosti ugovorne odredbe koja je osnova potrošačeva zahtjeva valja uzeti u obzir sve druge odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i tog potrošača, to uzimanje u obzir kao takvo ne podrazumijeva obvezu da nacionalni sud pred kojim se postupak vodi po službenoj dužnosti ispita eventualnu nepoštenost svih tih odredaba.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: