1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU‑a, članaka 20., 21. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 1., 2., 6. i 17. Direktive 2000/78/EZ o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja ( 2 ) kao i članka 7. stavka 1. Uredbe (EU) br. 492/2011 o slobodi kretanja radnika u Uniji ( 3 ).

2.

Ovaj je zahtjev podnesen u okviru spora između Österreichischer Gewerkschaftsbund, Gewerkschaft öffentlicher Dienst (Austrijsko udruženje sindikata, sindikat javne službe, u daljnjem tekstu: ÖGB) i Republik Österreich (u daljnjem tekstu: Republika Austrija) povodom zakonitosti saveznog sustava plaća i napredovanja ugovornog osoblja u javnoj službi koji je usvojen u Austriji početkom 2015. radi okončanja diskriminacije na temelju dobi, nakon donošenja presude Schmitzer ( 4 ).

3.

Sud koji je uputio zahtjev se u biti najprije pita protive li se pravu Unije, a osobito člancima 1., 2. i 6. Direktive 2000/78 kao i članku 21. Povelja, pravila koja je austrijski zakonodavac odabrao radi prijelaza ugovornog osoblja iz starog sustava plaća i napredovanja u novi sustav. Smatram da je tomu doista tako zbog razloga koje ću iznijeti u ovom mišljenju.

4.

Zatim, u slučaju potvrdnog odgovora Suda na prvo upućeno pitanje, kao što predlažem, sud koji je uputio zahtjev pita treba li ugovornom osoblju koje je u starom sustavu bilo u nepovoljnijem položaju dodijeliti novčanu naknadu, osobito na temelju članka 17. Direktive 2000/78. Smatram da na to pitanje treba dati razrađeni odgovor, oslanjajući se umjesto toga na članak 16. te direktive.

5.

U suprotnom slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, taj sud želi znati lišava li nacionalni propis poput onog koji je sporan u ovom predmetu zainteresirane osobe prava na djelotvoran pravni lijek u smislu članka 47. Povelje. Iako smatram da se Sud neće trebati očitovati o tom podrednom pitanju, ipak ću u tom pogledu iznijeti nekoliko očitovanja.

6.

Naposljetku, Sud je pozvan odrediti protivi li se pravu Unije, osobito članku 45. UFEU‑a, članku 7. stavku 1. Uredbe br. 492/2011 kao i člancima 20. i 21. Povelje, to što se prethodna razdoblja koja je član ugovornog osoblja u javnoj službi proveo na radu uzimaju u obzir različito, odnosno u cijelosti ili djelomično, ovisno o svojstvu njegova ranijeg poslodavca. Smatram da se pravu Unije ne protive nacionalne odredbe poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku.

7.

Ističem da je ovaj predmet usko povezan s predmetom C‑396/17, Leitner, o kojem je riječ u zasebnom mišljenju, ali iznesenom istog dana kao i ovo mišljenje ( 5 ).

8.

Članak 1. Direktive 2000/78 određuje da je njezina „[s]vrha […] utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju […] dobi […] u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”.

9.

Članak 2. te direktive, naslovljen „Pojam diskriminacije”, u stavku 1. definira „načelo jednakog postupanja” kao „nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.”. U stavku 2. točki (a) navodi da „smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.”.

10.

Članak 6. navedene direktive, naslovljen „Opravdano različito postupanje na temelju dobi”, predviđa u stavku 1. prvom podstavku da „[n]eovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da se različito postupanje na temelju dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimnu politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni”. Njegov drugi podstavak pojašnjava da „[t]akvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati […] određivanje minimalnih uvjeta u pogledu dobi, radnog iskustva ili godina provedenih u službi za pristup zapošljavanju ili određenim prednostima vezanim uz zaposlenje […]”.

11.

Članak 9. iste direktive, naslovljen „Pravna zaštita”, predviđa u stavku 1. da „[d]ržave članice osiguravaju da su svim osobama koje smatraju da im je učinjena nepravda, zbog toga što nije bilo primijenjeno načelo jednakog postupanja, čak i kad je odnos u kojem je navodno došlo do diskriminacije prestao, dostupni sudski i/ili upravni postupci te, ako se smatraju primjerenima, postupci mirenja, radi provođenja obveza iz ove Direktive”.

12.

Članak 16. Direktive 2000/78, naslovljen „Usklađenost”, predviđa u točki (a) da „[d]ržave članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se […] ukinuli svi zakoni i drugi propisi koji su protivni načelu jednakog postupanja”.

13.

Članak 17. te direktive, naslovljen „Sankcije”, određuje da „[d]ržave članice donose pravila o sankcijama koja se primjenjuju na kršenja odredbi nacionalnog prava, donesenih u skladu s ovom Direktivom, a poduzimaju i sve potrebne mjere kako bi se osigurala primjena tih pravila. Sankcije, koje mogu uključivati isplatu odštete žrtvi, moraju biti djelotvorne, proporcionalne i odvraćajuće […]”.

14.

Članak 7. stavak 1., koji se nalazi u odjeljku 2. poglavlja I. Uredbe br. 492/2011, naslovljen „Zapošljavanje i jednako postupanje”, određuje da „[p]rema radniku koji je državljanin države članice ne smije se, zbog njegovog državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima kad je riječ o uvjetima zapošljavanja i rada, a posebno primicima od rada i otpuštanju te, ako postane nezaposlen, vraćanju na posao ili ponovnom zapošljavanju”.

15.

Klasifikacija ugovornog osoblja u platne razrede i njihovo napredovanje, do kojeg načelno dolazi svake dvije godine, uređeni su Vertragsbedienstetengesetzom 1948 ( 6 ) (Zakon iz 1948. o ugovornom osoblju, u daljnjem tekstu: VBG iz 1948.), koji je više puta izmijenjen, osobito kako bi se uzele u obzir presude Suda donesene u okviru sporova koji se odnose na odredbe austrijskog prava u tom području.

16.

Nakon presude Hütter ( 7 ), VBG iz 1948. izmijenjen je Saveznim zakonom objavljenim 30. kolovoza 2010. ( 8 ) (VBG iz 1948. u verziji koja proizlazi iz tog zakona u daljnjem tekstu: VBG iz 2010.).

17.

Članak 19. stavak 1. VBG‑a iz 2010. određivao je da „[s]e napredovanje određuje s obzirom na referentni datum” i da „[o]sim ako nije drukčije propisano ovim člankom, razdoblje potrebno za napredovanje u drugi stupanj svake kategorije radnog mjesta iznosi pet godina, a dvije godine za ostale stupnjeve”.

18.

Članak 26. stavak 1. VBG‑a iz 2010. predviđao je da se „uz ograničenja određena u stavcima 4. do 8., referentni datum koji treba uzeti u obzir radi napredovanja po stupnjevima računa […] unatrag od dana primanja u službu za razdoblja koja su nastupila nakon 30. lipnja one godine u kojoj je završeno ili trebalo biti završeno obrazovanje u trajanju od devet školskih godina počevši od prvog stupnja školskog obrazovanja […]”.

19.

Nakon presude Schmitzer ( 9 ), sadržaj članaka 19. i 26. VBG‑a iz 1948. je ponovno izmijenjen, s retroaktivnim učinkom, na temelju Saveznog zakona objavljenog 11. veljače 2015. ( 10 ) (VBG iz 1948. u verziji koja proizlazi iz tog zakona u daljnjem tekstu: VBG iz 2015.).

20.

Osim toga, radi usklađenja s presudom Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud, Austrija) ( 11 ), Saveznim zakonom objavljenim 6. prosinca 2016. ( 12 ) ponovno je izmijenjen VBG iz 1948. (u verziji koja proizlazi iz tog zakona u daljnjem tekstu: VBG iz 2016. i, zajedno s VBG‑om iz 2015., izmijenjeni VBG) u pogledu dana stupanja na snagu članaka 19. i 26. VBG‑a iz 2015.

21.

Pod naslovom „Klasifikacija i napredovanje”, članak 19. stavak 1. VBG‑a iz 2015. predviđa da „[s]e klasifikacija i daljnje napredovanje određuju s obzirom na staž u sustavu plaća”.

22.

Pod naslovom „Staž u sustavu plaća”, članak 26. VBG‑a iz 2015. određuje:

„1.   Staž u sustavu plaća obuhvaća trajanje razdoblja provedenih na radu koja se uračunavaju za napredovanje, uključujući trajanje prethodnih razdoblja provedenih na radu koja se trebaju uzeti u obzir.

2.   Staž u sustavu plaća treba uzeti u obzir, kao prethodna razdoblja provedena na radu, razdoblja provedena

3.   Pored razdoblja navedenih u stavku 2., razdoblja obavljanja relevantne profesionalne djelatnosti ili stručne prakse u upravi do ukupno deset godina mogu se uzeti u obzir kao razdoblja prethodno provedena na radu. […]”

23.

U skladu s člankom 100. stavkom 70. točkom 3. VBG‑a iz 2016., „[s]tupaju na snagu u verziji koja proizlazi iz Saveznog zakona objavljenog u BGBl. I 32/2015 […] članci 19. i 26., uključujući i njihove naslove, dana 1. srpnja 1948.; sve verzije tih odredbi koje su objavljene prije 11. veljače 2015. ne mogu se više primjenjivati u postupcima u tijeku ili budućim postupcima […]”.

24.

Gehaltsgesetz 1956 ( 13 ) (Zakon o plaćama iz 1956., u daljnjem tekstu: GehG iz 1956.) je također bio izmijenjen na temelju prethodno navedenih saveznih zakona objavljenih 11. veljače 2015. odnosno 6. prosinca 2016. ( 14 ) (GehG iz 1956. u verziji koja proizlazi iz ta dva zakona, u daljnjem tekstu: izmijenjeni GehG).

25.

Iz članka 94.a izmijenjenog VBG‑a proizlazi da „radi prijelaza ugovornog osoblja u novi sustav plaća uspostavljen Saveznim zakonom objavljenim u BGBl. I 32/2015, treba primijeniti članke 169.c, 169.d i 169.e [izmijenjenog] GehG‑a”, koji se odnose na ponovnu klasifikaciju javnih službenika koji su već u službi u novi sustav plaća i napredovanja.

26.

Pod naslovom „Prijelaz postojećih radnih odnosa”, članak 169.c izmijenjenog GehG‑a određuje u stavcima 1. do 9.:

„1.   Svi javni službenici koji pripadaju kategorijama plaća i radnih mjesta iz članka 169.d koji su u službi na dan 11. veljače 2015., bit će ponovno klasificirani u okviru novog sustava plaća ustanovljenog ovim saveznim zakonom u skladu sa sljedećim odredbama i samo na temelju njihove ranije plaće. Javni službenici će se najprije na temelju svoje ranije plaće klasificirati u stupanj novog sustava plaća u kojem se zadržava ranija plaća. […]

2.   Prijelaz javnog službenika u novi sustav plaća vrši se na temelju općenitog utvrđenja njegova staža u sustavu plaća. Prijelazni iznos je mjerodavan za općenito utvrđenje. Prijelazni iznos odgovara ukupnoj plaći bez mogućih izvanrednih napredovanja korištenoj za izračun plaće javnih službenika za veljaču 2015. (prijelazni mjesec). […]

2.a   Kao prijelazni iznos uzima se iznos iz platnog stupnja koji je bio stvarno mjerodavan za plaću isplaćenu u prijelaznom mjesecu (klasifikacija u skladu s obračunom plaće). Isključeno je ispitivanje pravilnosti plaće u pogledu njezina temelja i njezina iznosa. Naknadni ispravak isplaćenih plaća uzima se u obzir za izračun prijelaznog iznosa samo pod uvjetom da

[…]

2.c   Stavci 2.a i 2.b prenose u austrijsko pravo, u području položaja saveznih zaposlenika i nastavnog osoblja saveznih zemalja, članke 2. i 6. Direktive 2000/78 […] kako su protumačeni u presudi [Specht i dr. ( 15 )]. Pravila prijelaza javnih službenika koji su imenovani prije stupanja na snagu savezne reforme plaća iz 2015. su stoga utvrđena u novom sustavu plaća i predviđaju da, s jedne strane, platni stupanj koji im je sada dodijeljen se određuje samo na temelju plaće stečene u starom sustavu plaća, iako se taj sustav temeljio na diskriminaciji na temelju dobi javnih službenika i da, s druge strane, daljnje napredovanje u viši platni stupanj se sada utvrđuje samo na temelju radnog iskustva stečenog nakon stupanja na snagu reforme plaća iz 2015.

3.   Staž u sustavu plaća javnih službenika koji je ponovno klasificiran utvrđuje se na temelju razdoblja potrebnog za napredovanje iz prvog platnog stupnja (od prvog dana) u platni stupanj za istu kategoriju radnog mjesta za koje je predviđena niža plaća koja je najbliža prijelaznom iznosu u verziji na snazi 12. veljače 2015. Ako prijelazni iznos odgovara najnižem iznosu platnog stupnja u okviru iste kategorije radnog mjesta, tada je mjerodavan taj stupanj. Sve iznose koji se uspoređuju treba zaokružiti na najbliži iznos u eurima.

[…]

6.   […] Ako je nova plaća javnog službenika niža od prijelaznog iznosa, isplatit će mu se, kao dodatna premija, premija za održavanje jednaka razlici u iznosu, koja se uzima u obzir za izračun starosne mirovine […], dok se dosegne viši platni stupanj od prijelaznog iznosa. Usporedba iznosa uključuje moguće premije na temelju staža ili izvanredna napredovanja.

[…]

9.   Radi očuvanja očekivanja povezanih sa sljedećim napredovanjem, izvanrednim napredovanjem ili premijom na temelju staža u okviru starog sustava plaća, javnom službeniku se isplaćuje, kao dodatna premija, premija za održavanje koja se uzima u obzir za izračun starosne mirovine […], čim dostigne prijelazni stupanj […].”

27.

ÖGB, koji među ostalim zastupa ugovorno osoblje u radnom odnosu privatne naravi s Republikom Austrijom, podnio je tužbu protiv Republike Austrije pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud) radi utvrđenja da se odredbe sustava plaća i napredovanja koji se primjenjuje na to osoblje od reforme VBG‑a iz 1948. provedene početkom 2015. ( 16 ) i dalje protive pravu Unije i radi ishođenja provedbe drugih pravila u korist zainteresiranih osoba.

28.

U prilog svojoj tužbi, ÖGB je tvrdio da je diskriminacija na temelju dobi koja proizlazi iz starog sustava održana u novom sustavu zbog toga što uzima plaću za veljaču 2015. kao referentnu točku za ponovnu klasifikaciju plaća dotičnog osoblja. Dodao je da potonji nisu imali nikakvu mogućnost nadzora zakonitosti navedene plaće zbog retroaktivnog ukidanja „referentnog datuma za napredovanje” koji se do tada primjenjivao.

29.

Osim toga, tvrdio je da se predviđena razlika između prethodnih razdoblja provedenih na radu kod teritorijalne jedinice države članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) ili sličnog tijela, koja se trebaju uzeti u obzir u cijelosti, i onih provedenih kod drugih poslodavaca, koja se uzimaju u obzir samo ograničeno, protivi tumačenju prava Unije koje je pružio Sud ( 17 ).

30.

Republika Austrija je osporila te navode, s jedne strane, tvrdeći da je propis donesen 2015. poštovao sudsku praksu Suda ( 18 ). Također je odbila argument koji se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek.

31.

S druge strane, istaknula je da bilo u skladu s pravom Unije da taj propis uzme u obzir u cijelosti samo prethodna razdoblja provedena na radu u okviru radnog odnosa koji podrazumijeva osobitu povezanost s javnom službom.

32.

U tom je kontekstu, rješenjem od 19. prosinca 2016., koje je Sud zaprimio 18. siječnja 2017., Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

33.

ÖGB, austrijska vlada i Komisija podnijeli su pisana očitovanja pred Sudom.

34.

Dopisima poslanim 14. lipnja 2018. Sud je uputio zahtjev za pojašnjenje, u skladu s kojim je sud koji je uputio zahtjev postupio, te je postavio pitanje i zatražio pisani odgovor, što su ÖGB, austrijska vlada te Komisija i učinili.

35.

Iste stranke i zainteresirane osobe su iznijele svoja usmena očitovanja na raspravi održanoj 12. rujna 2018.

36.

Ovaj predmet odnosi se na novi austrijski propis o pravilima prema kojima se iskustvo stečeno prije ulaska u službu uzima u obzir radi klasifikacije i napredovanja ugovornog osoblja u javnoj službi. Taj je sustav plaća, koji proizlazi iz reforme VBG‑a iz 1948. provedene početkom 2015., istovjetan onome istodobno uspostavljenom u pogledu javnih službenika ( 19 ).

37.

Na temelju tog novog sustava, klasifikacija člana ugovornog osoblja u sustavu plaća i njegovo daljnje napredovanje u stupnjevima se više ne određuju s obzirom na „referentni datum”, koji je fiktivno polazište, već na „staž” u navedenom sustavu ( 20 ). Za izračun potonjeg, osim trajanja postojećeg radnog odnosa, uzima se u obzir trajanje rada prije ulaska u službu, pod uvjetom da se izričito smatra relevantnim, i to različito prema svojstvu poslodavca, odnosno u cijelosti kada se taj rad obavljao kod određenih javnih tijela, ali samo do ukupno najviše deset godina u ostalim slučajevima ( 21 ).

38.

Ugovorno osoblje koje je bilo u službi prilikom stupanja na snagu reforme ( 22 ), koja se primjenjuje retroaktivno ( 23 ), prelazi u novi sustav plaće ponovnom klasifikacijom koja se shematski izvodi na sljedeći način ( 24 ). Najprije se ukupno dotično osoblje klasificira u stupanj tog novog sustava na temelju njihove ranije plaće. Zatim se njihov staž općenito utvrđuje u sustavu plaća, s obzirom na „prijelazni iznos” koji odgovara platnom stupnju stvarno određenom za plaću koju je poslodavac isplatio za veljaču 2015., takozvanom „prijelaznom mjesecu”, pri čemu se pojašnjava da se pravilnost te plaće može ispitati samo u slučaju materijalnih i očitih pogrešaka prilikom unosa ( 25 ).

39.

Pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) u biti pozivaju Sud da utvrdi nastavlja li novi propis o kojem je riječ, u pogledu ugovornog osoblja koje je već u službi, diskriminaciju na temelju dobi protivnu pravu Unije na koju je upozoreno u presudi Schmitzer ( 26 ), kako to tvrdi ÖGB, ili to nije slučaj, kako to tvrdi tuženik u glavnom postupku.

40.

Taj se sud najprije pita jesu li pravila prema kojima ugovorno osoblje prelazi iz starog austrijskog sustava plaća i napredovanja, za koji je presuđeno da je diskriminatoran, u novi sustav, u skladu s pravom Unije (odjeljak B). Osobito ističe činjenicu da je prijelaz izvršen bez novčane naknade za osoblje koje je u starom sustavu bilo u nepovoljnijem položaju (odjeljak C). Podredno, također ističe da taj novi sustav ne omogućava da ponovno klasificirano osoblje ishodi preispitivanje referentnog elementa utvrđenog prema pravilima starog sustava, što ga može lišiti prava na djelotvornu sudsku zaštitu (odjeljak D). Naposljetku, pita se protive li se pravu Unije pravila na temelju kojih se prethodna razdoblja provedena na radu trebaju uzeti u obzir u cijelosti ili samo djelomično, prema svojstvu poslodavca kod kojeg su bila ostvarena (odjeljak E).

41.

Prvim dijelom svojeg prvog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije, osobito članke 1., 2. i 6. Direktive 2000/78 u vezi s člankom 21. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se diskriminatorni sustav plaća zamjenjuje novim sustavom, kada ukupno ugovorno osoblje u službi prelazi u taj potonji tako da se prva klasifikacija u novom sustavu vrši s obzirom na plaću isplaćenu za određeni mjesec izračunatu u skladu sa starim sustavom ( 27 ). Prije svega ističem da izrazima korištenim na kraju svojeg pitanja ( 28 ), taj sud izričito navodi da a priori smatra da se prethodna diskriminacija nastavlja u predmetnom propisu ( 29 ).

42.

U tom pogledu, ÖGB navodi da, s obzirom na to da propis koji je predmet glavnog postupka predviđa da se ugovorno osoblje koje je već u službi ponovno klasificira na temelju plaće isplaćene u veljači 2015., koja je utvrđena diskriminatorno, diskriminacija na temelju dobi koja proizlazi iz tog starog sustava plaća i dalje postoji zbog te veze ( 30 ) i da razlozi navedeni za opravdanje tog propisa nisu u skladu s pravom Unije. Austrijska vlada ne poriče da se učinci diskriminacije nastali u starom sustavu tako mogu nastaviti, ali tvrdi da pravila koja se primjenjuju na prijelaz navedenog osoblja u novi sustav plaća nisu samo opravdana legitimnim ciljevima već su također primjerena i nužna za postizanje tih ciljeva. Suprotno tomu, Komisija smatra da takav propis nije u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članaka 2. i 6. Direktive 2000/78, s obzirom na to da zadržava različito postupanje na temelju dobi koji nije valjano opravdano. I ja dijelim to mišljenje zbog razloga navedenih u nastavku.

43.

Najprije, kada je riječ o odredbama iz ovog prethodnog pitanja, ističem da je načelo nediskriminacije na temelju dobi utvrđeno i člankom 21. Povelje i uspostavljeno Direktivom 2000/78, ali da to pitanje u pogledu potonje valja ispitati u okviru spora poput onog u glavnom postupku, s obzirom na to da su predmetne nacionalne mjere obuhvaćene područjem primjene navedene direktive ( 31 ). Osim toga, budući da se ni svrha Direktive 2000/78 ni čimbenici diskriminacije koje ona zabranjuje, kao što su definirani u njezinu članku 1., ne ispituju izravno u ovom predmetu, ne čini mi se potrebnim da Sud pruži tumačenje te odredbe.

44.

Zatim, kada je riječ o prigovorima istaknutim u pogledu nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku, čini mi se da se taj propis osporava s obzirom na pravila prema kojima osoblje koje je bilo u službi prilikom usvajanja reforme iz 2015. prelazi iz starog sustava plaća, za koji je presuđeno da je diskriminatoran ( 32 ), u novi sustav. Drugim riječima, valja utvrditi mogu li predmetne odredbe nastaviti diskriminaciju na temelju dobi koja proizlazi iz tog starog sustava, prije ispitivanja jesu li te odredbe objektivno i razumno opravdane, tako da se na njih ne primjenjuje zabrana iz Direktive 2000/78.

45.

Kao prvo, u pogledu postojanja diskriminacije na temelju dobi, napominjem da u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2000/78, izravna diskriminacija postoji kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama zbog, među ostalim, dobi.

46.

Osim toga, podsjećam da je u presudi Schmitzer ( 33 ), koja je povod za reformu o kojoj je ovdje riječ ( 34 ), Sud smatrao da je austrijski propis koji je prethodio toj reformi sadržavao različito postupanje na temelju dobi u smislu te odredbe i da ta razlika nije bila valjano opravdana objektivnim ciljevima, tako da je bio obuhvaćen zabranom iz navedenog članka 2. stavka 2. točke (a).

47.

Nadalje, Sud je u više navrata presudio da kada se ponovna klasifikacija jedne kategorije osoba u novi sustav plaća vrši isključivo s obzirom na mjerilo povezano s dobi koje proizlazi iz starog sustava, nacionalne odredbe te vrste mogu nastaviti različito postupanje na temelju dobi u okviru novog sustava ( 35 ).

48.

U ovom slučaju, članak 169.c izmijenjenog GehG‑a u vezi s člankom 94.a izmijenjenog VBG‑a predviđa da se ponovna klasifikacija ugovornog osoblja u službi vrši „samo na temelju njihove ranije plaće” ( 36 ), koja se sama po sebi temeljila na dobi. Na taj način, te odredbe nastavljaju diskriminatornu situaciju na temelju koje osoblje koje je u starom sustavu bilo u nepovoljnijem položaju prima nižu plaću od ostalog osoblja, iako su njihove situacije usporedive, i to samo zbog njihove dobi u vrijeme kada su proveli prethodna razdoblja na radu koja se trebaju uzeti u obzir.

49.

Sud koji je uputio zahtjev se slično izjašnjava. Pozivajući se na prethodno navedenu sudsku praksu Suda, austrijska vlada uostalom priznaje da te odredbe novog sustava plaća mogu produljiti diskriminatorne učinke starog sustava ( 37 ). Štoviše, Komisija navodi da iz nacionalnih pripremnih akata proizlazi da se austrijski zakonodavac sasvim namjerno odlučio za metodu s takvim posljedicama ( 38 ).

50.

Stoga je prema mojem mišljenju nedvojbeno da propis poput onog o kojem je riječ nastavlja diskriminatornu situaciju, odnosno različito postupanje koje se izravno temelji na dobi u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78, koju je Sud utvrdio u presudi Schmitzer ( 39 ). Diskriminacije koje su postojale prije predmetne reforme se stoga nastavljaju, i to ne samo privremeno, već dugoročno ili čak trajno ( 40 ).

51.

Kao drugo, u pogledu mogućeg opravdanja različitog postupanja koje stoga i dalje postoji, valja podsjetiti da članak 6. Direktive 2000/78 omogućava otkloniti kvalifikaciju izravne diskriminacije u smislu svog članka 2. i stoga zabranu koja iz toga proizlazi, ako je različito postupanje na temelju dobi „u kontekstu nacionalnog prava, […] objektivno i razumno [opravdano] legitimnim ciljem” kao što su oni navedeni u tom članku 6. ( 41 ) i ako „su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni”.

52.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, iako je u konačnici na nacionalnom sudu, koji je jedini nadležan za ocjenu činjenica, da odluči je li i u kojoj mjeri nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku u skladu s tim zahtjevima, Sud, koji je pozvan nacionalnom sudu dati korisne odgovore, nadležan je da mu na temelju spisa glavnog postupka kao i na temelju očitovanja koja su mu podnesena dâ upute koje će tom sudu omogućiti da donese odluku u sporu koji je pred njim pokrenut ( 42 ).

53.

U pogledu ciljeva koji mogu opravdati sadržaj predmetnog propisa, sud koji je uputio zahtjev ( 43 ) i austrijska vlada navode da pravila prijelaza koja se primjenjuju u reformi iz 2015. nastoje, s jedne strane, izbjeći prevelike poteškoće koje nastaju zasebnim utvrđenjem za svakog člana brojnog dotičnog osoblja ( 44 ), s druge strane, postići da postupak ostane neutralan u smislu troškova za državu i, naposljetku, spriječiti značajna smanjenja razine plaće za to osoblje.

54.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da opravdanja utemeljena na mogućim upravnim poteškoćama i povećanju financijskih troškova ne mogu, načelno, biti temelj za nepoštovanje obveza koje proizlaze iz zabrane diskriminacija zbog dobi iz Direktive 2000/78. Međutim, Sud je priznao da ipak ne treba zahtijevati pojedinačno ispitivanje svakog pojedinog slučaja kako bi se individualno utvrdila prethodna razdoblja iskustva jer upravljanje predmetnim sustavom treba ostati učinkovito s tehničkog i ekonomskog stajališta ( 45 ).

55.

Osim toga, nesporno je da želja, koju je austrijski zakonodavac izričito izrazio ( 46 ), da se kategoriji osoba ponudi jamstvo prijelaza u novi sustav plaća bez financijskog gubitka, dakle poštujući stečena prava i zaštitu legitimnih očekivanja tih osoba, što predstavlja legitimni cilj politike zapošljavanja i tržišta rada ( 47 ) koji tijekom prijelaznog razdoblja može opravdati zadržavanje ranijih plaća, a slijedom toga i zadržavanje sustava koji diskriminira na temelju dobi ( 48 ).

56.

Budući da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku stvarno postiže legitimni cilj u smislu članka 6. Direktive 2000/78, valja zatim ispitati jesu li sredstva korištena u tu svrhu primjerena i nužna za postizanje tog cilja, u skladu s tom odredbom.

57.

Kada je riječ o primjerenosti tih odredbi, doista sumnjam, kao i sud koji je uputio zahtjev i Komisija, da se sporni element reforme iz 2015., odnosno ponovna klasifikacija ukupnog ugovornog osoblja u službi „samo na temelju njihove ranije plaće” ( 49 ), može smatrati primjerenim za postizanje cilja zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja svih osoba na koje se ta odredba odnosi.

58.

Naime, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je austrijski zakonodavac donio različite mjere kako bi se izbjeglo da sve te osobe, bez obzira na to jesu li u starom sustavu bile u nepovoljnijem položaju, pretrpe značajni gubitak plaće zbog navedene reforme ( 50 ). Međutim, iz same činjenice da su te prijelazne mjere morale biti donesene pored uređenja utemeljenog na ranijoj plaći koje je dovedeno u pitanje, moguće je pretpostaviti da samo to uređenje, dakle samo po sebi, nije prikladno za očuvanje stečenih prava i legitimnih očekivanja zainteresiranih osoba.

59.

Štoviše, kada je riječ o nužnosti odredbi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, smatram da uređenje usvojeno 2015. prekoračuje ono što je nužno za postizanje prethodno navedenog cilja. Kako to navodi Komisija ( 51 ) i unatoč suprotnom mišljenju austrijske vlade, druge vrste mjera, koje su manje nepovoljne za osobe koje su u starom sustavu bile u nepovoljnijem položaju ( 52 ), mogle su se koristiti za očuvanje stečenih prava i legitimnih očekivanja svog dotičnog osoblja ( 53 ), a da prema mojem mišljenju upravljanje novim sustavom ipak ne postane neučinkovito s tehničkog i ekonomskog stajališta ( 54 ).

60.

To se utvrđenje, prema mojem mišljenju, nameće osobito s obzirom na neograničeno trajanje novog uređenja, koje ne omogućava postepeno usklađivanje plaće osoblja koje je u starom sustavu bilo u nepovoljnijem položaju s plaćom dodijeljenom osoblju u povoljnijem položaju, tako da prvi imaju srednjoročno ili čak kratkoročno, a u svakom slučaju nakon predvidljivog razdoblja, pravo na nadoknadu prednosti koje su dodijeljene drugima ( 55 ).

61.

U tom pogledu, podsjećam da je Sud već presudio da predmetni cilj ne može opravdati mjera koja, kao u ovom slučaju, trajno zadržava različito postupanje na temelju dobi koje reforma diskriminatornog sustava nastoji ukloniti. Takva mjera, premda može osigurati zaštitu stečenih prava i legitimnih očekivanja u odnosu na službenike koji su u povoljnijem položaju prema ranijem uređenju, nije prikladna za ponovno uspostavljanje nediskriminirajućeg sustava za službenike koji su u nepovoljnijem položaju prema tom ranijem uređenju ( 56 ).

62.

Naposljetku, pojašnjavam da argument austrijske vlade prema kojem je Gewerkschaft Öffentlicher Dienst (Sindikat javne službe, Austrija) dao svoju suglasnost u pogledu pravila navedene reforme ne može dovesti u pitanje prethodnu analizu. Naime, kao i države članice, socijalni partneri trebaju poštovati obveze koje proizlaze iz Direktive 2000/78 ( 57 ), iako uloga potonjih može biti središnja pri izradi određenih pravnih pravila ( 58 ).

63.

Stoga, smatram da, unatoč širokoj margini prosudbe priznatoj državama članicama i socijalnim partnerima ne samo pri odabiru cilja utvrđenog u području socijalne politike i politike zapošljavanja, već i pri određivanju mjera za njegovo ostvarenje ( 59 ), austrijski zakonodavac nije mogao razumno smatrati da je donošenje nacionalnih odredbi kao što je članak 169.c izmijenjenog GehG‑a u vezi s člankom 94.a izmijenjenog VBG‑a primjereno i nužno.

64.

S obzirom na sva ova razmatranja, smatram da članke 2. i 6. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da im se protive pravila prema kojima ugovorno osoblje u službi prelazi iz starog diskriminatornog sustava plaća u novi sustav, poput onih iz nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku.

65.

Valja napomenuti da sud koji je uputio zahtjev drugi dio prvog pitanja upućuje u slučaju da Sud najprije presudi da se diskriminacija na temelju dobi nastavlja nacionalnim propisom poput onog u glavnom postupku. S obzirom na potvrdni odgovor koji predlažem na prvi dio prvog pitanja, smatram da će Sud morati odgovoriti na drugi dio tog pitanja.

66.

Sud koji je uputio zahtjev u biti želi ovdje znati koje pravne posljedice proizlaze iz utvrđenja da se uređenjem poput onog u ovom slučaju, koji se odnosi na prijelaz ugovornog osoblja u novi sustav plaća i napredovanja, održava povreda načela nediskriminacije. Konkretnije, pita nameće li „pravo Unije, osobito članak 17. Direktive 2000/78” dodjeljivanje novčane naknade ( 60 ) osoblju koje je već u službi, a koje je zbog učinka starog sustava plaća i napredovanja bilo diskriminirano na temelju dobi, s obzirom na prethodne presude Suda ( 61 ).

67.

Bez izričitog upućivanja na članak 17. Direktive 2000/78, ÖGB tvrdi da, sve dok se pravo Unije ne bude pravilno provodilo, osobe u nepovoljnijem položaju trebaju imati iste prednosti kao i osobe u povoljnijem položaju. Austrijska vlada nije se konkretno očitovala o tom drugom dijelu prvog prethodnog pitanja ( 62 ). Nakon što je u svojim očitovanjima posebno uputila na navedeni članak 17. i smatrala da se u ovom slučaju može dugovati novčana naknada, Komisija naposljetku predlaže da se odgovori da se, zbog toga što sustav nije u skladu s tom direktivom, osoblju u nepovoljnijem položaju trebaju dodijeliti iste prednosti poput onih koje je moglo uživati osoblje u povoljnijem položaju u tom sustavu, u pogledu uzimanja u obzir razdoblja provedenih u službi prije navršene osamnaeste godine života, ali i napredovanja na platnoj ljestvici.

68.

Iako je moje mišljenje u biti istovjetno konačnom prijedlogu te institucije, ipak smatram da članak 17. Direktive 2000/78, koji se navodi u ovom prethodnom pitanju, nije primjeren pravni temelj za odlučivanje o potrebi dodjele novčane naknade diskriminiranim osobama u takvim okolnostima ( 63 ).

69.

Naime, ističem da taj članak 17. koji se odnosi na sankcije koje države članice trebaju primijeniti na počinitelje u slučaju povrede nacionalnih odredbi donesenih radi prenošenja te direktive ( 64 ), ne obuhvaća ovaj slučaj, u kojem je riječ o načinu na koji država članica može otkloniti ( 65 ) diskriminaciju koju nije uzrokovala povreda nacionalnih odredbi koju bi trebalo primjereno sankcionirati ( 66 ), već same te nacionalne odredbe nepoštovanjem zahtjevâ prava Unije.

70.

Smatram da je u ovom slučaju primjerenije pozvati se na odredbe članka 16. Direktive 2000/78 koji se odnosi na obvezu država članica da izmijene svoja nacionalna pravila radi njihova usklađivanja s načelom nediskriminacije, kao što je to Sud učinio više puta, među kojima nedavno u sličnim kontekstima preinake nacionalnih sustava plaća zbog diskriminacije ( 67 ). Stoga predlažem da se na ovo pitanje odgovori uzimajući u obzir članak 16. te direktive ( 68 ).

71.

U tom pogledu, Sud je već presudio da iako navedeni članak 16. nameće državama članicama da usklade svoje nacionalne propise s pravom Unije, ostavlja im slobodu izbora među različitim mjerama koje im se čine najprimjerenije za okončanje zabranjene diskriminacije. U skladu s tom sudskom praksom, ukidanje diskriminacije na temelju dobi, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ne podrazumijeva nužno da radnik koji je diskriminiran u ranijem pravnom sustavu automatski ostvaruje pravo retroaktivno na novčanu naknadu, koju čini razlika između plaće koju bi primio da nije bilo diskriminacije i one koju je stvarno primio, ili na povećanje plaće u budućnosti. To je tako samo u slučaju da, i u razdoblju dok, nacionalni zakonodavac nije donio mjere kojima se ponovno uspostavlja jednako postupanje. Naime, u tom slučaju poštovanje načela jednakosti može se postići jedino davanjem osobama koje se nalaze u nepovoljnijem položaju istih prednosti koje imaju osobe u privilegiranom položaju, a taj sustav, uslijed nepravilne primjene prava Unije, ostaje jedini valjani referentni sustav ( 69 ).

72.

Međutim, predmetni propis prema mojem mišljenju odgovara tom potonjem slučaju, jer zbog razloga navedenih u okviru prvog prethodnog pitanja, točke (a) ( 70 ) smatram da mjere koje je donio austrijski zakonodavac radi prijelaza ugovornog osoblja u službi u novi sustav plaća i naknada ne omogućavaju ponovno uspostavljanje jednakog postupanja u korist osoblja koje je u starom sustavu bilo u nepovoljnijem položaju ( 71 ). Budući da novi propis zadržava diskriminatorne učinke prethodnog propisa ( 72 ), poštovanje načela jednakog postupanja podrazumijeva da se tim osobama dodijele iste prednosti poput onih koje je uživalo ugovorno osoblje koje je u starom sustavu bilo u povoljnijem položaju, u pogledu uzimanja u obzir razdoblja provedenih u službi prije navršene osamnaeste godine života i napredovanja na platnoj ljestvici ( 73 ). Konkretnije, prethodno navedenu sudsku praksu shvaćam na način da ponovno uspostavljanje jednakog postupanja može dovesti do dodjeljivanja novčane naknade osoblju u nepovoljnijem položaju ako ponovna ravnoteža u njihovu korist nije postignuta što prije ( 74 ) na bilo koji drugi primjereni način za osiguranje potrebnog usklađivanja na temelju prava Unije.

73.

Prema mojem mišljenju, u tom smislu valja tumačiti članak 16. direktive 2000/78 radi davanja korisnog odgovora u pogledu drugog dijela prvog prethodnog pitanja.

74.

Najprije ističem da je prvo pitanje, točka (c) upućeno samo u slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, točku (a), odnosno ako Sud presudi da nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku više ne povrjeđuje pravo Unije jer je okončao diskriminaciju na temelju dobi koja je bila prethodno utvrđena. Budući da, suprotno tomu, predlažem potvrdni odgovor na prvo pitanje, točku (a), smatram da se Sud neće trebati očitovati na ovo pitanje. Ipak, radi iscrpnosti, izložit ću nekoliko razmatranja u tom pogledu.

75.

Ovim pitanjem ( 75 ), Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) želi znati treba li pravo Unije, a osobito članak 47. Povelje, tumačiti na način da se temeljnom pravu na djelotvornu sudsku zaštitu protivi nacionalni propis koji predviđa da se stari sustav plaća i napredovanja, za koji je presuđeno da je diskriminatoran, ne može više primjenjivati u svim postupcima, u tijeku ili budućim ( 76 ), i da se prijelaz ugovornog osoblja koje je već u službi u novi sustav vrši samo na temelju plaće isplaćene za mjesec u kojem dolazi do prijelaza ( 77 ). Taj sud smatra da je takav propis u skladu s pravom Unije, zato što „članak 47. stavak 1. Povelje zahtijeva jedino sudski postupak u okviru kojeg se mogu poduzeti primjerene i navedene mjere za utvrđivanje i okončanje povrede prava u predmetnom slučaju”.

76.

Suprotno tomu, ÖGB tvrdi da retroaktivno ukidanje čimbenika napredovanja koji su se primjenjivali do usvajanja sporne reforme ( 78 ) oduzima dotičnim osobama mogućnost da neovisni sud nadzire zakonitost plaće koja je od tada uzeta kao temelj za ponovnu klasifikaciju ( 79 ) i stoga lišava zainteresirane osobe prava na djelotvoran pravni lijek utvrđen člankom 47. Povelje ( 80 ). Austrijska vlada nije se očitovala o tom pitanju ( 81 ). Komisija pak podredno smatra da navedeni članak 47. treba, ako je potrebno, tumačiti na način mu se ne protive te nacionalne odredbe. I ja dijelim to mišljenje zbog sljedećih razloga.

77.

Najprije smatram da je nesporno da se ovaj predmet odnosi na situaciju u kojoj je država članica provela pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje tako da je savezni zakonodavac bio dužan poštovati temeljna prava zajamčena njezinim člankom 47., a posebno pravo pojedinca da uživa djelotvornu sudsku zaštitu ovlasti koje mu Unija dodjeljuje ( 82 ). Ističem da je takva zaštita uostalom izrijekom predviđena i u Direktivi 2000/78 ( 83 ) koja je izričito prenesena u skladu s propisom o kojem je ovdje riječ ( 84 ).

78.

Osim toga, podsjećam da svaka država članica ima određenu autonomiju u tom području, koja joj omogućava da odredi postupovna pravila za sudske tužbe namijenjene zaštiti prava koja pojedinci izvode iz prava Unije, pod uvjetom da ta pravila poštuju dva ograničenja utvrđena ustaljenom sudskom praksom, odnosno načelo ekvivalentnosti i načelo djelotvornosti ( 85 ). Kao što je to već istaknuto, zahtjevi koji proizlaze iz članka 47. Povelje, a koje je Sud mogao utvrditi, ograničeni su i ovise o više čimbenika te se osobito čini da pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva da je u svim okolnostima potrebno da nadležni nacionalni sudovi mogu preinačiti pobijane odluke u pogledu svih elemenata na kojima se one temelje ( 86 ).

79.

Nadalje, zbog veza koje postoje između članka 47. prvog stavka Povelje i članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 87 ), valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava o toj potonjoj odredbi ( 88 ). Međutim, iz te sudske prakse proizlazi da pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom treba omogućiti pojedincima da se pozovu na prava i slobode utvrđene navedenom konvencijom, pri čemu se pojašnjava da to pravo državama određuje obvezu čiji se opseg razlikuje ovisno o naravi prigovora podnositelja i da djelotvornost pravnog lijeka ne ovisi o izvjesnosti ishoda povoljnog za zainteresiranu osobu ( 89 ).

80.

U ovom slučaju, napominjem da je u okviru novog austrijskog sustava plaća i napredovanja opseg materijalnog nadzora, koji nadležni nacionalni sudovi mogu provoditi u pogledu „prijelaznog iznosa” koji određuje ponovnu klasifikaciju dotičnog ugovornog osoblja ( 90 ), smanjen ( 91 ). Naime, taj se nadzor može odnositi samo na netočnosti koje proizlaze iz pogrešaka prilikom unosa relevantnih podataka ( 92 ), a ne na moguću nepravilnost u izračunu plaće na kojoj se temelji navedeni iznos napravljenom na temelju starog sustava plaća.

81.

Međutim, kao što to ističu sud koji je uputio zahtjev i Komisija, sve osobe na koje sporna reforma utječe, odnosno ugovorno osoblje koje je već u službi, a koje je u starom sustavu bilo u povoljnijem ili nepovoljnijem položaju, raspolažu pravnim lijekovima koji im omogućavaju nadziranje zakonitosti sustava na temelju kojeg prelaze u novi sustav plaća i napredovanja ( 93 ). Taj sudski nadzor valjanosti predmetnih pravila može se vršiti osobito u pogledu zahtjeva prava Unije ( 94 ) tako da se može otkriti moguća neusklađenost reforme s tim zahtjevima. Tužba koja je podnesena u glavnom postupku ( 95 ) koji je doveo do ovog zahtjeva za prethodnu odluku uostalom ukazuje na postojanje i djelotvornost tih pravnih lijekova. Zainteresirane osobe stoga mogu pokrenuti postupak pred austrijskom sudovima kako bi ostvarile prava koja izvode iz prava Unije, u okolnostima koje su prema mojem mišljenju u skladu s prethodno navedenim sadržajem temeljnog prava na djelotvoran pravni lijek u smislu članka 47. Povelje, te posebno omogućavaju osiguranje poštovanja obveza koje proizlaze iz Direktive 2000/78.

82.

Posljedično, u slučaju da se Sud očituje na prvo pitanje, točku (c), predlažem da se na njega odgovori da članak 47. Povelje treba tumačiti na način mu se ne protive nacionalne odredbe poput onih navedenih u ovom pitanju.

83.

Svojim posljednjim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li pravo Unije, osobito članak 45. UFEU‑a, članak 7. stavak 1. Uredbe br. 492/2011 kao i članke 20. i 21. Povelje, tumačiti na način da im se protivi propis države članice poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku koji predviđa da se prethodna razdoblja koja je član ugovornog osoblja u javnoj službi proveo na radu uzimaju u obzir, radi klasifikacije i napredovanja tog člana ugovornog osoblja, različito prema svojstvu ranijeg poslodavca, odnosno u cijelosti kad je taj rad obavljen kod teritorijalne jedinice države članice EGP‑a ili sličnog tijela javnog sektora, ili samo djelomično u ostalim slučajevima ( 96 ).

84.

U tom pogledu, ÖGB ističe da se propis te vrste protivi načelu jednakog postupanja između domaćih državljana i državljana drugih država članica, a da nije pojasnio elemente koji čine tu navodnu diskriminaciju i tvrdi da ona nije opravdana nikakvim legitimnim razlogom. Suprotno tomu, austrijska vlada i Komisija tvrde da se pravu Unije ne protivi takav propis. Slažem se s potonjim stajalištem zbog sljedećih razloga.

85.

Najprije, kada je riječ o „članku 20. i sljedećim člancima Povelje” o jednakosti pred zakonom i nediskriminaciji, koji mi se čine tek kao dopuna drugim odredbama navedenim u ovom prethodnom pitanju ( 97 ), ističem da članak 52. stavak 2. Povelje određuje da se prava koja su njome izričito priznata i koja su predviđena u Ugovorima, među kojima se nalazi i sloboda kretanja radnika zajamčena člankom 45. UFEU‑a, ostvaruju pod uvjetima i u granicama određenima potonjim instrumentima. Iz toga slijedi da je za odgovor na upućeno pitanje dovoljna analiza članka 45. ( 98 ).

86.

Zatim, podsjećam da članak 45. stavak 2. UFEU‑a određuje da sloboda kretanja radnika podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja. Iz sudske prakse Suda proizlazi da članak 7. stavak 1. Uredbe br. 492/2011 predstavlja poseban izraz te zabrane u specifičnom području uvjeta rada i zapošljavanja tako da te dvije odredbe treba tumačiti na isti način ( 99 ).

87.

Kao što to navode sud koji je uputio zahtjev i Komisija, stavak 4. navedenog članka 45. određuje da se odredbe tog članka ne primjenjuju na zapošljavanje u javnim službama ( 100 ), ali smatram da se ta iznimka ne može primijeniti u ovom slučaju, s obzirom na to da predmetni propis ne ograničava pristup takvim zapošljavanjima samo na austrijske državljane i da mi se čini da se glavni postupak odnosi na osobe koje su već primljene na rad u okviru austrijske javne službe ( 101 ).

88.

Sud je ustaljeno presuđivao da načelo jednakog postupanja iz članka 45. UFEU‑a i iz članka 7. Uredbe br. 492/2011 zabranjuje ne samo izravnu diskriminaciju koja se očito temelji na državljanstvu nego i sve neizravne oblike diskriminacije koji, uz primjenu drugih kriterija razlikovanja, u stvarnosti dovode do istog rezultata ( 102 ).

89.

U ovom slučaju, smatram da se postojanje izravne diskriminacije može jednostavno otkloniti, s obzirom na to da sporni propis ne uzrokuje različito postupanje na temelju državljanstva dotičnog ugovornog osoblja ( 103 ). Naime, prethodna razdoblja provedena radu ne uzimaju se u obzir u cijelosti ili samo djelomično ovisno o tome jesu li dotične osobe austrijski ili strani državljani, već ovisno o tome jesu li ta razdoblja provedena kod jednog od tijela javnog sektora koja je naveo savezni zakonodavac ili kod poslodavca bilo koje druge kategorije.

90.

Kada je riječ o mogućem postojanju neizravne diskriminacije, podsjećam da propis države članice, iako se primjenjuje bez obzira na državljanstvo, treba smatrati neizravno diskriminatornim u smislu prethodno navedenih odredbi prava Unije, ako po samoj svojoj prirodi može više naštetiti radnicima migrantima nego domaćim radnicima i ako stoga postoji opasnost da radnike migrante stavlja u osobito nepovoljan položaj, osim ako je objektivno opravdan i proporcionalan cilju koji želi postići ( 104 ).

91.

U ovom slučaju, kriterij na temelju kojeg dolazi do spornog različitog postupanja se može prikazati kao pitanje je li dotični član ugovornog osoblja obavio svoj prethodni rad, čije uzimanje u obzir traži, u javnoj službi ili u privatnom sektoru, neovisno o državi članici u kojoj ga je obavio ( 105 ). Međutim, smatram da takav kriterij razlikovanja, koji se temelji na svojstvu, a ne na mjestu tog rada, ne može, s obzirom na svoju neutralnost u zemljopisnom pogledu, više oštetiti radnike drugih država članica nego austrijske radnike. On stoga ne može staviti u nepovoljniji položaj tu prvu kategoriju osoba i tako uzrokovati neizravnu diskriminaciju. S obzirom na prethodno navedeno, dodajem da se odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku ne može smatrati sličnom onoj povodom koje je donesena presuda na koju se ÖGB odlučio pozvati u prilog svom prigovoru koji je predmet ovog prethodnog pitanja ( 106 ).

92.

Nadalje, budući da predmetni propis izričito predviđa da se prethodna razdoblja povedena na radu u javnom sektoru na državnom području država članica EGP‑a uzimaju u obzir na isti način kao i ona provedena na austrijskom državnom području ( 107 ), smatram da on u tom pogledu ne postavlja prepreku slobodi kretanja radnika iz članka 45. UFEU‑a. Naime, s jedne strane, taj propis ne ometa ulazak radnika iz drugih država članica u austrijsku javnu službu, s obzirom na to da se njihov staž uzima u obzir pod istim uvjetima kao i austrijskim radnicima i, s druge strane, navedenim propisom se ne sprječava ili odvraća austrijske radnike da stupe na tržište rada druge države članice ( 108 ).

93.

Podredno, u slučaju da Sud ipak odluči da postoji neizravna diskriminacija ili prepreka s obzirom na nacionalni propis poput onog koji se primjenjuje u glavnom postupku, podsjećam da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, s jedne strane, nejednako postupanje koje se neizravno temelji na državljanstvu nije zabranjeno pod uvjetom da je objektivno opravdano i proporcionalno cilju kojem teži i, s druge strane, prepreka slobodi kretanja radnika se također može proglasiti sukladnom pravu Unije pod istim uvjetima ( 109 ).

94.

Međutim, takav bi se propis prema mojem mišljenju mogao valjano opravdati postizanjem legitimnog cilja. Naime, kao što ističe austrijska vlada, Sud je već više puta priznao da činjenica nagrađivanja iskustva stečenog u predmetnom sektoru, koja radnika stavlja u položaj da bolje obavlja svoje obveze, predstavlja legitiman cilj politike plaća, iz čega proizlazi da su poslodavci stoga načelno ( 110 ) slobodni uzeti u obzir samo takva ranije provedena razdoblja na radu prilikom utvrđivanja plaća ( 111 ). Stoga je prema mojem mišljenju u skladu s pravom Unije da se propisom o kojem je ovdje riječ daje prednost posebno radnom iskustvu stečenom u javnom sektoru u odnosu na ono stečeno u privatnom sektoru, radi određivanja klasifikacije u stupnjevima i, stoga, plaće ugovornog osoblja u javnoj službi.

95.

U pogledu proporcionalnosti mjera koje je donio austrijski zakonodavac, samo ću istaknuti da, i dalje podredno, s jedne strane, države članice imaju široku marginu prosudbe u definiranju mjera kojima se može ostvariti određeni cilj u području socijalne politike i zapošljavanja ( 112 ) i, s druge strane, ne čini mi se da su mjere takve vrste neprimjerene ili da prelaze ono što je nužno ( 113 ) za postizanje prethodno navedenog legitimnog cilja ( 114 ).

96.

Posljedično, predlažem da se na posljednje pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori da članak 45. UFEU‑a i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 492/2011 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji radi klasifikacije i napredovanja člana ugovornog osoblja u javnoj službi predviđa da se u cijelosti uzimaju u obzir samo prethodna razdoblja koja je proveo na radu u službi teritorijalne jedinice države članice EGP‑a ili drugih sličnih tijela javnog sektora.

97.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način: