1

Tužitelji, društvo Hitachi‑LG Data Storage, Inc., i njegovo društvo kći Hitachi‑LG Data Storage Korea, Inc., proizvođači su i dobavljači čitača optičkih diskova (u daljnjem tekstu: ODD‑ovi). Konkretno, Hitachi‑LG Data Storage je zajedničko poduzeće koje su osnovali japansko društvo Hitachi, Ltd. i korejsko trgovačko društvo LG Electronics Inc. Ono posluje na tržištu od 1. srpnja 2001.

2

Dotična povreda odnosi na ODD‑ove koji se koriste u osobnim računalima (stolnim i prijenosnim) (u daljnjem tekstu: PC‑i) koja proizvode Dell Inc. i Hewlett Packard (u daljnjem tekstu: HP). ODD‑ovi se također koriste u brojnim drugim uređajima koje koriste potrošači, kao što su čitači kompaktnih diskova (u daljnjem tekstu: CD‑ovi) ili optičkih digitalnih diskova (u daljnjem tekstu: DVD‑ovi), igraće konzole i drugi periferni elektronički uređaji (pobijana odluka, uvodna izjava 28.).

3

ODD‑ovi koji se koriste u PC‑ima razlikuju se u veličini, mehanizmima za utovar (otvor ili ploče) i vrstama diskova koje mogu pročitati ili na koje mogu snimati. ODD‑ovi se mogu podijeliti u dvije skupine: poluvisoke čitače („half‑height”, u daljnjem tekstu: HH) za stolna računala i tanke čitače za prijenosna računala. Podskupina tankih čitača sastoji se od čitača različitih veličina. Postoje različite vrste čitača HH i tankih čitača prema njihovoj tehničkoj funkcionalnosti (pobijana odluka, uvodna izjava 29.).

4

Dell i HP dva su glavna proizvođača izvornih proizvoda na svjetskom tržištu PC‑a. Ta dva društva koriste klasične postupke nadmetanja na svjetskoj razini, koji među ostalim podrazumijevaju tromjesečne pregovore o cijenama na svjetskoj razini i o količini globalnih prodaja s malim brojem prethodno odabranih dobavljača ODD‑ova. U pravilu regionalna pitanja ne igraju nikakvu ulogu u javnoj nabavi ODD‑ova, osim onih vezanih za potražnju u regijama koje utječu na količine globalnih prodaja (pobijana odluka, uvodna izjava 32.).

5

Postupci nadmetanja podrazumijevaju zahtjeve za ponude, elektroničke zahtjeve za ponude, internetske pregovore, elektroničke dražbe i bilateralne pregovore (izvan interneta). Na kraju postupka nadmetanja klijenti dodjeljuju količine dobavljačima ODD‑ova koji sudjeluju (svima ili barem većini njih, osim ako je uspostavljen mehanizam za isključenje) prema cijenama koje su ponudili. Primjerice, najuspješnija je ponuda dobila 35 do 45 % ukupnih dodjela tržišta za dotično tromjesečje, druga po uspješnosti 25 do 30 %, treća 20 % itd. Tim su se klasičnim postupcima nadmetanja koristile skupine klijenta zadužene za nadmetanja da bi ostvarile učinkovite natječaje po konkurentnim cijenama. U tu svrhu koristile su se svim mogućim praksama da bi potaknule nadmetanje u cijenama među dobavljačima ODD‑ova (pobijana odluka, uvodna izjava 33.).

6

U pogledu Della, on se uglavnom nadmetao putem pregovora na internetu. Oni mogu imati određeno trajanje ili završiti nakon predviđenog razdoblja, npr. 10 minuta nakon posljednje ponude ako nijedan dobavljač ODD‑a nije podnio novu ponudu. U nekim slučajevima pregovori na internetu mogu trajati više sati ako je nadmetanje aktivnije ili ako je trajanje pregovora na internetu bilo produljeno kako bi se dobavljače ODD‑ova potaknulo da nastave davati ponude. S druge strane, čak i kada su pregovori na internetu trajali neograničeno i ovisili o konačnim ponudama, Dell je u određenom trenutku mogao objaviti završetak pregovora na internetu. Mogao je odlučiti prijeći s postupka „samog razvrstavanja” na „neselektivni” postupak. On je, osim toga, mogao poništiti pregovore na internetu ako je utvrđeno da su poziv na nadmetanje ili njegov rezultat nezadovoljavajući i mogao je, umjesto toga, provesti bilateralne pregovore. Postupak pregovora na internetu nadzirali su svjetski upravljači nabavom koje je za te transakcije zadužio Dell (pobijana odluka, uvodne izjave 34. i 37.).

7

Što se tiče HP‑a, u glavnim su se postupcima nadmetanja koristili zahtjevi za ponude i elektronički zahtjevi za ponude. Oba postupka su ostvarena putem interneta korištenjem iste platforme. Što se tiče, kao prvo, zahtjeva za ponude, oni su bili tromjesečni. Kombinirali su pregovore na internetu i bilateralne pregovore izvan interneta raspodijeljene u određenom razdoblju, obično dva tjedna. Dobavljači ODD‑ova su u jednom krugu nadmetanja otvorenom tijekom određenog razdoblja bili pozvani da podnesu ponude na internetskoj platformi ili elektroničkom poštom. Nakon prvog kruga nadmetanja HP se sastajao sa svakim pojedinačnim sudionikom i započinjao pregovore na temelju ponude dobavljača ODD‑ova kako bi dobio najbolju ponudu svakog dobavljača bez otkrivanja identiteta ili ponuda koje su podnijeli drugi dobavljači ODD‑ova. Što se tiče, s druge strane, elektroničkih zahtjeva za ponude, oni su obično organizirani u obliku obrnutog nadmetanja. Ponuditelji su se dakle spajali na internetsku platformu u naznačeno vrijeme i aukcija je počinjala po cijeni koju je utvrdio HP. Ponuditelji, koji su davali ponude koje su se postupno smanjivale, obaviješteni su o svojoj klasifikaciji svaki put kad bi se podnijela nova ponuda. Na kraju zadanog vremena dobavljači ODD‑ova koji su podnijeli najnižu ponudu pobjeđuju u aukciji, a drugi dobavljači se razvrstavaju na drugo i treće mjesto, prema njihovim ponudama (pobijana odluka, uvodne izjave 41. i 44.).

8

Komisija je 14. siječnja 2009. od društva Koninklijke Philips NV (u daljnjem tekstu: Phillips) zaprimila zahtjev za oslobađanje od kazne na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.). Taj je zahtjev upotpunjen 29. siječnja i 2. ožujka 2009. da bi se njime uz društvo Philips obuhvatilo i društvo Lite‑On IT Corporation (u daljnjem tekstu: Lite‑On) i njihovo zajedničko poduzeće Philips & Lite‑On Digital Solutions Corporation (u daljnjem tekstu: PLDS).

9

Komisija je 29. lipnja 2009. poslala zahtjev za pružanje informacija poduzetnicima aktivnima u području ODD‑ova.

10

Komisija je 30. lipnja 2009. društvima Philips, Lite‑On IT i PLDS dodijelila uvjetno oslobađanje.

11

Tužitelji su 4. i 6. kolovoza 2009. Komisiji podnijeli zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela.

12

Komisija je 18. srpnja 2012. pokrenula postupak i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u odnosu na trinaest dobavljača ODD‑ova, među kojima su i tužitelji. U toj je obavijesti navela da su ta društva povrijedila članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) sudjelujući u zabranjenom sporazumu koji se odnosio na ODD‑ove od 5. veljače 2004. do 29. lipnja 2009., koji se sastojao od usklađivanja njihovih ponašanja u pogledu nadmetanja koja su organizirala dva proizvođača računala, Dell i HP.

13

Komisija je istog dana tužiteljima dodijelila uvjetno oslobađanje.

14

Saslušanje pred Komisijom održano je 29. i 30. studenoga 2012. i na njemu su sudjelovali svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

15

Komisija je 14. prosinca 2012. od svih stranaka zatražila relevantne dokumente koje su primile od društava Dell i HP tijekom razdoblja trajanja povrede. Sve su stranke, uključujući tužitelje, odgovorile na te zahtjeve te je svaka od njih imala pristup odgovorima koje su dostavili drugi dobavljači ODD‑ova.

16

Komisija je 18. veljače 2014. donijela dvije dodatne obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku da bi upotpunila, izmijenila i razjasnila prigovore upućene određenim adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu njihove odgovornosti za navodnu povredu.

17

Tužitelji su 26. veljače 2015. Komisiji podnijeli zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju „posebnih okolnosti” u skladu s točkom 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006. za izračun iznosa kazni).

18

Tužitelji i njihov vanjski konzultant su se 5. ožujka 2015. sastali s Komisijom da bi joj iznijeli zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne.

19

Komisija je 1. lipnja 2015. donijela dodatnu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Cilj te nove obavijesti bio je upotpuniti prethodne obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku odgovorom na prigovore koji su u tim obavijestima upućeni dodatnim pravnim subjektima koji pripadaju grupama poduzetnika (društvima majkama ili spojenim subjektima), a koji su već bili adresati prve obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

20

Adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 18. veljače 2014. i od 1. lipnja 2015. pisanim su putem Komisiji dali do znanja svoje stajalište a da pritom nisu zatražili održavanje saslušanja.

21

Komisija je 3. lipnja 2015. svim strankama uputila dopis o činjenicama. Adresati dopisa o činjenicama pisanim su putem Komisiji dali do znanja svoje stajalište.

22

Tužitelji su 14. rujna 2015. Komisiji podnijeli drugi zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne. Tim se zahtjevom željelo ažurirati određene podatke koji su izneseni u zahtjevu od 26. veljače 2015.

23

Tužitelji i njihov vanjski konzultant su 18. rujna 2015. sudjelovali na drugom sastanku s Komisijom o stanju njihova spisa.

24

Komisija se 5. i 15. listopada 2015. savjetovala sa Savjetodavnim odborom za pitanja ograničavajućih djelovanja i vladajućih položaja (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor).

25

Komisija je 21. listopada 2015. donijela Odluku C(2015) 7135 final o postupku na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39639 – Optical Disk Drives) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

26

U pobijanoj odluci Komisija je smatrala da su sudionici zabranjenog sporazuma uskladili svoje konkurentno ponašanje, barem od 23. lipnja 2004. do 25. studenoga 2008. Pojasnila je da je takvo usklađivanje provedeno na temelju mreža paralelnih bilateralnih kontakata. Navela je da su sudionici u zabranjenom sporazumu nastojali prilagoditi količine na tržištu kako bi se osiguralo da cijene i dalje budu više nego što bi bile da nije bilo tih bilateralnih kontakata (pobijana odluka, uvodna izjava 67.).

27

Komisija je u pobijanoj odluci navela da se usklađivanje između sudionika u zabranjenom sporazumu odnosilo na račune klijenata Della i HP‑a, dva najvažnija proizvođača izvornih proizvoda na svjetskom tržištu PC‑a. Prema Komisijinu mišljenju, uz bilateralne pregovore s dobavljačima ODD‑ova Dell i HP su sudjelovali u standardiziranim nadmetanjima koja su se održavala najmanje svaka tri mjeseca. Istaknula je da su sudionici u zabranjenom sporazumu koristili svoju mrežu bilateralnih kontakata da bi manipulirali tim postupcima nadmetanja, sprečavajući time pokušaje svojih klijenata da potaknu konkurenciju cijenama (pobijana odluka, uvodna izjava 68.).

28

Prema Komisijinu mišljenju, redovite razmjene informacija posebno su omogućile članovima zabranjenog sporazuma da precizno znaju za namjere konkurenata prije nego što se upuste u postupak nadmetanja i stoga da utvrde svoju strategiju tržišnog natjecanja (pobijana odluka, uvodna izjava 69.).

29

Komisija je dodala da su, u redovitim vremenskim razmacima, sudionici u zabranjenom sporazumu razmjenjivali informacije o cijenama koje su se odnosile na pojedinačne račune klijenata te informacije koje nisu povezane s cijenom, kao što su postojeća proizvodnja i kapacitet opskrbe, stanje zaliha, stanje u pogledu kvalifikacija, vrijeme uvođenja novih proizvoda ili poboljšanja. Istaknula je, nadalje, da su dobavljači ODD‑ova pratili konačne rezultate okončanih postupaka nadmetanja, odnosno klasifikaciju, cijenu i količine (pobijana odluka, uvodna izjava 70.).

30

Komisija je također navela da su dobavljači, imajući na umu da njihovi kontakti trebaju ostati tajni u odnosu na klijente, za kontakt koristili načine koje su smatrali dovoljno prikladnima za postizanje željenog rezultata. Navela je da je, osim toga, pokušaj sazivanja prvog sastanka za pokretanje redovitih multilateralnih sastanaka između dobavljača ODD‑ova propao u 2003. nakon što je otkriven klijentu. Prema Komisijinu mišljenju, bilateralni su se kontakti većinom ostvarivali u obliku telefonskih razgovora i, ponekad, također putem elektroničke pošte, uključujući privatne adrese elektroničke pošte (Hotmaila) i instantne poruke, odnosno na sastancima, uglavnom na razini voditelja svjetskih računa (pobijana odluka, uvodna izjava 71.).

31

Komisija je utvrdila da su sudionici zabranjenog sporazuma bili u redovitom kontaktu, uglavnom putem telefona, te da su ti kontakti postajali češći u trenutku postupaka nadmetanja, tijekom kojih su neki sudionici u zabranjenom sporazumu razgovarali nekoliko puta dnevno. Pojasnila je da su općenito kontakti između određenih sudionika u zabranjenom sporazumu bili češći nego kontakti između nekih drugih sudionika (pobijana odluka, uvodna izjava 72.).

32

Odgovornost tužiteljâ utvrđena je zbog izravnog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu od 23. lipnja 2004. do 25. studenoga 2008., posebno za koordinaciju s drugim konkurentima u pogledu Della i HP‑a (pobijana odluka, uvodna izjava 494.).

33

U odnosu na izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima Komisija se oslonila na Smjernice iz 2006. za izračun iznosa kazni.

34

Najprije, da bi se odredio osnovni iznos novčane kazne, Komisija je smatrala da je, s obzirom na znatne razlike u trajanju sudjelovanja dobavljača i kako bi se bolje odrazio stvarni učinak zabranjenog sporazuma, bilo primjereno upotrijebiti godišnji prosjek koji se izračunava na temelju stvarne vrijednosti prodaje koju su poduzetnici ostvarili tijekom punih kalendarskih mjeseci njihova sudjelovanja u povredi (pobijana odluka, uvodna izjava 527.).

35

Komisija je dakle objasnila da je vrijednost prodaje izračunana na temelju prodaje ODD‑ova namijenjenih prijenosnim i kućnim računalima za koje su izdani računi društvima HP i Dell, koji se nalaze u EGP‑u (pobijana odluka, uvodna izjava 528.).

36

Nadalje, Komisija je smatrala da se, s obzirom na to da je protutržišno ponašanje u odnosu na HP započelo kasnije i kako bi se uzeo u obzir razvoj zabranjenog sporazuma, vrijednost relevantne prodaje treba zasebno izračunati za Dell i za HP i da se trebaju primijeniti dva koeficijenta na temelju trajanja (pobijana odluka, uvodna izjava 530.).

37

Komisija je zatim odlučila da, budući da se sporazumi o usklađivanju cijena po svojoj naravi ubrajaju u najteže povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u i da zabranjeni sporazum obuhvaća barem cijeli EGP, postotak koji se primjenjuje na temelju težine u ovom slučaju je 16 % u odnosu na sve adresate pobijane odluke (pobijana odluka, uvodna izjava 544.).

38

Osim toga, Komisija je navela da je s obzirom na okolnosti slučaja odlučila dodati odvraćajući iznos od 16 % (pobijana odluka, uvodne izjave 554. i 555.).

39

Konačno, budući da je prilagođeni osnovni iznos kazne izrečene tužiteljima dosegao gornju granicu utvrđenu na 10 % njihova prometa, Komisija je provela novu prilagodbu na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.). Naime, prilagođeni osnovni iznos kazne izrečene tužiteljima izračunan prema prethodno opisanoj metodi iznosio je 8,45 % njihova ukupnog prometa ostvarenog u 2014., poslovnoj godini koja je prethodila donošenju pobijane odluke (pobijana odluka, uvodne izjave 570. i 572.).

40

Konačno, tužiteljima je odobreno smanjenje od 50 % iznosa njihove kazne zbog toga što su surađivali u istrazi u okviru Komisijina pokajničkog programa te zbog toga što su dobili djelomično oslobođenje jer su Komisiji dopustili da utvrdi dulje razdoblje trajanja zabranjenog sporazuma (pobijana odluka, uvodne izjave 575., 582. i 592.).

41

Izreka pobijane odluke, u dijelu koji se odnosi na tužitelje, glasi kako slijedi:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja se sastoji od više odvojenih povreda u sektoru čitača optičkih diskova, koja obuhvaća cijeli EGP i koja se sastojala od dogovora o usklađivanju cijena:

[…]

[…]

Članak 2.

Za povrede iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:

[…]

42

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. siječnja 2016. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

43

Komisija je 29. travnja 2016. podnijela odgovor na tužbu.

44

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (peto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. njegova Poslovnika pozvao stranke da odgovore na pitanja i da podnesu određene dokumente. Tužitelji su tim zahtjevima udovoljili u određenom roku.

45

Usmena izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 3. svibnja 2018.

46

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

47

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

48

U prilog osnovnosti svoje tužbe tužitelji navode tri tužbena razloga. Kao prvo, tvrde da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave i obvezu obrazlaganja ne odgovorivši na njihov zahtjev podnesen na temelju točke 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni. Kao drugo, oni tvrde da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava ne odstupivši od opće metodologije navedene u Smjernicama iz 2006. za izračun iznosa kazni radi smanjenja iznosa novčane kazne koja im je izrečena, s obzirom na posebnosti predmeta i ulogu na tržištu ODD‑ova.

49

Prvim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva i kao što to proizlazi iz točaka 3., 7., 41. i 43. tužbe i točaka 11. do 18. replike, tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da izvrši svoju ovlast neograničene nadležnosti na temelju članka 261. UFEU‑a radi smanjenja iznosa novčane kazne koja im je izrečena. Oni izjavljuju, nadalje, da ne traže poništenje pobijane odluke u slučaju da Opći sud utvrdi Komisijinu povredu obveze obrazlaganja ili načela dobre uprave.

50

Opći sud je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika, pozvao tužitelje da pojasne, kao što se čini da su naveli u tužbi i replici, ne namjeravaju li uistinu podnijeti u okviru svoje tužbe zahtjev za poništenje, nego samo zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne.

51

U svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom Općeg suda tužitelji su izjavili da su pozvali Opći sud na izvršavanje neograničene nadležnosti preispitivanjem Komisijine prešutne odluke o odbijanju njihova zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni i ispitivanjem merituma tog zahtjeva.

52

Međutim, u istom odgovoru na mjere upravljanja postupkom tužitelji su također naveli da su svjesni činjenice da to što su od Općeg suda zatražili da izvrši svoju neograničenu nadležnost u pogledu novčane kazne na temelju članka 261. UFEU‑a „nužno obuhvaća ili uključuje zahtjev za potpuno ili djelomično ukidanje te odluke” i da bi, ako prilikom ispitivanja zakonitosti u skladu s člankom 263. UFEU‑a Opći sud zaključi da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava, trebalo provesti sveobuhvatno preispitivanje iznosa novčane kazne u skladu s člankom 261. UFEU‑a.

53

U tom pogledu valja podsjetiti na to da Ugovor ne sadržava kao samostalno pravno sredstvo „tužbu neograničene nadležnosti”. Naime, člankom 261. UFEU‑a predviđa se da se uredbama donesenima u skladu s odredbama Ugovora sudovima Europske unije može dodijeliti neograničena nadležnost u vezi s kaznama predviđenima u tim uredbama (rješenje od 9. studenoga 2004., FNICGV/Komisija, T‑252/03, EU:T:2004:326, t. 22.).

54

Osim toga, neograničenu nadležnost sudovi Unije mogu izvršavati samo u okviru nadzora akata institucija, a osobito tužbe za poništenje. Naime, jedini učinak članka 261. UFEU‑a jest proširenje ovlasti kojima raspolaže sud Unije u okviru tužbe iz članka 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu rješenje od 9. studenoga 2004., FNICGV/Komisija, T‑252/03, EU:T:2004:326, t. 24. i 25.).

55

Slijedom toga, tužba kojom se od suda Unije traži izvršavanje neograničene nadležnosti, koja proizlazi iz članka 261. UFEU‑a te koja se provodi u okviru članka 263. UFEU‑a, u pogledu odluke o kazni, nužno podrazumijeva ili sadržava zahtjev za potpuno ili djelomično poništenje te odluke (vidjeti u tom smislu rješenje od 9. studenoga 2004., FNICGV/Komisija, T‑252/03, EU:T:2004:326, t. 25.).

56

Dakle, tek nakon što je sud Unije završio nadzor zakonitosti odluke koja mu je podnesena, s obzirom na tužbene razloge koje su podnijele stranke kao i one koje je ispitao po službenoj dužnosti, on može ako navedena odluka nije u potpunosti poništena, izvršiti neograničenu nadležnost da bi, s jedne strane, primijenio posljedice svoje presude u odnosu na zakonitost te iste odluke i, s druge strane, s obzirom na dokaze koji su mu podneseni na razmatranje (vidjeti u tom smislu presude od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 131. i od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 213.), da bi utvrdio može li na dan donošenja svoje odluke (presude od 11. srpnja 2014., RWE i RWE Dea/Komisija, T‑543/08, EU:T:2014:627, t. 257.; od 11. srpnja 2014., Sasol i dr./Komisija, T‑541/08, EU:T:2014:628, t. 438. i od 11. srpnja 2014., Esso i dr./Komisija, T‑540/08, EU:T:2014:630, t. 133.) zamijeniti vlastitom ocjenom onu Komisije, tako da iznos kazne bude prikladan.

57

U ovom slučaju, iako su tužitelji podnijeli samo zahtjev za preinaku i naveli da ne traže poništenje pobijane odluke, iz njihovih naknadnih objašnjenja proizlazi da se ne protive tomu da Opći sud rekvalificira njihove tužbene zahtjeve u skladu sa sudskom praksom iz točaka 53. do 56. ove presude.

58

Stoga je primjereno smatrati da ova tužba sadržava, s jedne strane, tužbeni zahtjev za djelomično poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem je Komisija odbila zahtjev tužiteljâ za smanjenje, na temelju točke 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni, iznosa novčane kazne koja im je izrečena u točki 2. podtočki (d) pobijane odluke i, s druge strane, zahtjev za preinačenje te odluke kojim se traži da Opći sud sam usvoji taj zahtjev i slijedom toga smanji taj iznos.

77

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja jer u pobijanoj odluci nije navela razloge zbog kojih nije odstupila, na temelju njihova zahtjeva i na temelju točke 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni, od opće metodologije za izračun iznosa novčane kazne, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 65. i 75. ove presude, Komisija nema obvezu istaknuti u svojoj odluci sve činjenične i pravne elemente koji su obrađeni tijekom upravnog postupka kao ni one koje nije uzela u obzir pri izračunu iznosa izrečene novčane kazne.

78

Osim toga, valja istaknuti da je primjenjivim pravilima utvrđeno da Komisija može odstupiti od opće metodologije za izračun iznosa novčane kazne samo iznimno, u dvije situacije. Kao prvo, u skladu s točkom 35. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne može uzeti u obzir nesposobnost plaćanja poduzetnika. Međutim, u ovom slučaju valja podsjetiti na to da je tijekom neformalnog sastanka od 5. ožujka 2015. Komisija izričito zatražila od tužitelja da potvrde da se ne pozivaju na nesposobnost za plaćanje novčane kazne na temelju točke 35. Smjernica za izračun iznosa kazni i da su tužitelji potvrdili da ne traže primjenu tog postupka. Kao drugo, na temelju točke 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni posebnosti nekog predmeta ili potreba da se postigne odvraćajući učinak u određenom predmetu mogu opravdati Komisijino odstupanje od metodologije iz tih smjernica.

79

Međutim, prema sudskoj praksi, valja smatrati da se diskrecijska ovlast dodijeljena Komisiji u Smjernicama iz 2006. za izračun iznosa kazni ne odnosi na oslobađanje od obveze obrazlaganja primjene te iznimke. Naime, Komisija treba razjasniti posebnosti predmeta ili potrebu da se postigne posebna razina odvraćajućeg učinka koja osobito opravdava primjenu te iznimke (vidjeti u tom smislu presudu od 6. veljače 2014., AC‑Treuhand/Komisija, T‑27/10, EU:T:2014:59, t. 306.).

80

Posebice, kad Komisija odluči odstupiti od opće metodologije navedene u Smjernicama iz 2006. za izračun iznosa kazni, kojima se sama ograničila u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti u pogledu određivanja iznosa kazni, pozivajući se na točku 37. tih smjernica, ti su zahtjevi obrazlaganja još stroži. U tom pogledu, valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu koja je priznala da je tim smjernicama propisano indikativno pravilo postupanja, od kojeg Komisija u određenom slučaju ne može odstupiti bez davanja razloga koji su u skladu s, među ostalim, načelom jednakog postupanja. To obrazloženje treba biti tim preciznije jer točka 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni samo neodređeno spominje „pojedinosti danog slučaja” i stoga Komisiji ostavlja široku marginu prosudbe za iznimnu prilagodbu osnovnih iznosa kazni za predmetna društva. Naime, u takvom slučaju Komisijino poštovanje jamstava dodijeljenih pravnim poretkom Unije u upravnim postupcima, među kojima je i obveza obrazlaganja, ima još veću temeljnu važnost (vidjeti presudu od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija, T‑95/15, EU:T:2016:722, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

81

Nasuprot tomu, u ovom slučaju Komisija je smatrala da posebne okolnosti predviđene u točki 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni nisu bile ispunjene te se, stoga, odlučila na primjenu opće metodologije za izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima. U tim okolnostima i kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 65. i 75. ove presude, ona je bila dužna samo obrazložiti u pobijanoj odluci primijenjenu metodologiju za izračun iznosa novčane kazne, a ne elemente koje nije uzela u obzir pri tom izračunu i, posebice, razloge zbog kojih nije primijenila izuzeće predviđeno u točki 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni. Naime, kako je već navedeno (vidjeti točku 77. ove presude), Komisija nije obvezna zauzeti stajalište o svim argumentima koje su joj istaknule zainteresirane osobe. Ona samo treba utvrditi činjenice i pravne elemente koji imaju odlučujuću važnost u kontekstu odluke.

82

U tim okolnostima valja odbiti argumente tužiteljâ prema kojima Komisija nije poštovala obvezu obrazlaganja pobijane odluke jer nije obrazložila u toj odluci neprimjenu izuzeća predviđenog u točki 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni na temelju njihova zahtjeva. Prvi dio prvog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

89

U ovom slučaju iz spisa proizlazi, s jedne strane, da je u dva navrata zatraženo mišljenje Savjetodavnog odbora, 5. i 15. listopada 2015., prije donošenja pobijane odluke i, s druge strane, da je niz dokumenata o ovom predmetu poslan na razmatranje članovima tog odbora u skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003. Komisija tvrdi da se među tim dokumentima nalazi sažetak spisa predmeta, dopis o prikazu činjeničnog stanja od 3. lipnja 2015., odgovori poduzetnika pogođenih novčanom kaznom na taj dopis, osobito odgovori tužiteljâ od 26. lipnja 2015., nacrt odluke zajedno s prilozima, sažeta tablica novčanih kazni s detaljnim pregledom načina na koji se one izračunavaju, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i odgovori na tu obavijest.

90

Kao prvo, valja istaknuti da je Savjetodavni odbor obaviješten o glavnim činjeničnim i pravnim elementima postupka, posebno u pogledu tržišta, adresata, prigovora, trajanja povrede, metodologije i izračuna iznosa novčanih kazni kao i stajališta koja su adresati iznijeli kao odgovor na prigovore Komisije te se ta dokumentacija može smatrati „najvažnijim” dokumentima u smislu članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003.

91

Kao drugo, valja utvrditi da članak 14. Uredbe br. 1/2003 ne zahtijeva da zahtjevi tužiteljâ budu priloženi toj dokumentaciji. Naime, na temelju članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 slanje poziva članovima Savjetodavnog odbora prati „sažetak predmetnog slučaja te upućivanje na najvažnije dokumente i preliminarni nacrt odluke”. Međutim, izraz „upućivanje na najvažnije dokumente” ne može značiti da Komisija mora proslijediti Savjetodavnom odboru svu dokumentaciju koja se razmjenjuje s društvima na koja to utječe.

92

Kao treće, treba napomenuti da je Komisija Savjetodavnom odboru uputila dopis o činjenicama od 3. lipnja 2015. kao i odgovor tužiteljâ na taj dopis od 26. lipnja 2015. Stoga valja istaknuti da su tužitelji imali mogućnost, s jedne strane, upoznati se s najvažnijim činjenicama koje Komisija mora uzeti u obzir za izračun iznosa novčane kazne kao i, s druge strane, iznijeti primjedbe na činjenice koje je utvrdila Komisija. Ti su komentari, osim toga, proslijeđeni Savjetodavnom odboru.

93

Stoga, budući da je prvi zahtjev tužiteljâ za smanjenje iznosa novčane kazne zbog „posebnih okolnosti” koje su im svojstvene u smislu točke 37. Smjernica iz 2006. za izračun iznosa kazni podnesen 26. veljače 2015., odnosno davno prije dopisa o činjenicama koji je Komisija dostavila tužiteljima, oni ne mogu prigovoriti Komisiji da nije dostavila te elemente Savjetodavnom odboru. Naime, iako Komisija nije uključila navedene elemente u dopis o činjenicama ni u upućivanje na najvažnije dokumente, tužitelji su imali priliku istaknuti važnost tih informacija za izračun iznosa novčane kazne u svojim primjedbama od 26. lipnja 2015.

94

Osim toga, budući da elementi koje su tužitelji podnijeli u drugom zahtjevu od 14. rujna 2015. ne sadržavaju značajne izmjene u odnosu na prvi zahtjev, što se tiče ažuriranja već iznesenih činjenica, Komisija koja nije bila obvezna ponovno saslušati tužitelje prije donošenja pobijane odluke nije bila obvezna ni ponovno se savjetovati sa Savjetodavnim odborom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 118.). Međutim, valja istaknuti da je Komisija ponovno održala neformalni sastanak s tužiteljima, 18. rujna 2015., tijekom kojeg su imali mogućnost izjasniti se o novim činjenicama i da se 15. listopada 2015. opet savjetovala sa Savjetodavnim odborom. Međutim, Komisija je smatrala da te činjenice nisu mjerodavne za izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima, zbog čega o njima nije obavijestila Savjetodavni odbor.

95

Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da Komisija nije povrijedila načelo dobre uprave jer se nije savjetovala sa Savjetodavnim odborom o posebnim okolnostima koje su iznijeli tužitelji. Naime, Komisija je pažljivo postupala tijekom upravnog postupka jer je, kao prvo, saslušala tužitelje i razmotrila njihove primjedbe prije nego što je Savjetodavni odbor izdao pisano mišljenje o preliminarnom nacrtu odluke i, kao drugo, dostavila tom odboru podatke za izračun iznosa novčane kazne na temelju članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003.

96

Razmatranja slična onima iz točaka 89. do 95. ove presude primjenjuju se na argumente tužiteljâ vezano uz savjetovanje s Kolegijem povjerenika. U tom pogledu, iz spisa proizlazi da su, prije donošenja pobijane odluke, ključni elementi nacrta odluke, odnosno nacrt i njegovi prilozi, mišljenje Savjetodavnog odbora i završno izvješće službenika za saslušanje, podneseni na konačno odobrenje Kolegiju povjerenika.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje: