–

za francusku vladu, D. Colas, E. de Moustier i E. Armoet, u svojstvu agenata,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Condou‑Durande, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 26. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108.; ispravak SL 2017., L 49, str. 50.; u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Adila Hassana, iračkog državljanina, i préfet du Pas‑de Calais (prefekt departmana Pas‑de Calais, Francuska) u pogledu zakonitosti odluke kojom se nalaže transfer A. Hassana u Njemačku.

3

Na temelju uvodne izjave 4. Uredbe (EU) br. 603/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o uspostavi sustava „Eurodac” za usporedbu otisaka prstiju za učinkovitu primjenu Uredbe (EU) br. 604/2013 o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i o zahtjevima za usporedbu s podacima iz Eurodaca od strane tijela kaznenog progona država članica i Europola u svrhu kaznenog progona te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1077/2011 o osnivanju Europske agencije za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima u području slobode, sigurnosti i pravde (SL 2013., L 180, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 78.):

„Za potrebe primjene Uredbe [Dublin III] potrebno je utvrditi identitet podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i osoba zadržanih pri nezakonitom prelasku vanjskih granica Unije. Također je poželjno, radi učinkovite primjene Uredbe [Dublin III, a posebno njezina članka 18. stavka 1. točaka (b) i (d), dozvoliti svakoj državi članici da provjeri je li državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja nezakonito boravi na njezinu državnom području podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici.”

4

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 603/2013 predviđa:

„Osniva se sustav pod nazivom „Eurodac”, čija je svrha pružati pomoć pri određivanju koja je država članica, na temelju Uredbe [Dublin III] odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u državi članici podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva te olakšavanje primjene Uredbe [Dublin III] pod uvjetima utvrđenim ovom Uredbom.”

5

Članak 9. stavak 1. Uredbe br. 603/2013 glasi kako slijedi:

„Svaka država članica bez odgode uzima otiske svih prstiju svakog podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji ima najmanje 14 godina te ih, u najkraćem mogućem roku i ne kasnije od 72 sata nakon podnošenja njegovog ili njezinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kako je utvrđeno člankom 20. stavkom 2. Uredbe [Dublin III] šalje središnjem sustavu […].”

6

Uvodne izjave 4., 5., 9., i 19. Uredbe Dublin III glase:

[…]

[…]

7

Člankom 3. stavkom 1. Uredbe Dublin III, naslovljenim „Pristup postupku ispitivanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu”, određuje se:

„Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.”

8

Članak 5. navedene uredbe predviđa:

„1.   Da se olakša postupak određivanja odgovorne države članice, država članica koja provodi taj postupak s podnositeljem zahtjeva vodi osobni intervju. […]

2.   Osobni se intervju može izostaviti ako:

[…]

3.   Osobni se intervju provodi pravodobno, u svakom slučaju prije donošenja bilo kakve odluke o transferu podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu u skladu s člankom 26. stavkom 1.

[…]”

9

Članak 18. stavak 1. iste uredbe, naslovljen „Obveze odgovorne države članice” određuje:

„Odgovorna država članica u skladu s ovom Uredbom obvezna je da:

10

U skladu s člankom 19. Uredbe Dublin III:

„1.   Kada država članica podnositelju zahtjeva izda dokument o boravku, obveze navedene u članku 18. stavku 1. prenose se na tu državu članicu.

2.   Obveze navedene u članku 18. stavku 1. prestaju kada odgovorna država članica može, na zahtjev da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), utvrditi da je predmetna osoba napustila državno područje država članica tijekom najmanje tri mjeseca, osim ako predmetna osoba posjeduje valjan dokument o boravku koji je izdala odgovorna država članica.

[…]

3.   Obveze navedene u članku 18. stavku 1. točkama (c) i (d) prestaju kada odgovorna država članica može, na zahtjev da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), utvrditi da je predmetna osoba napustila državno područje država članica u skladu s odlukom o vraćanju ili nalogom za udaljavanje koji su izdani nakon povlačenja ili odbijanja zahtjeva.

[…]”

11

Članak 21. stavak 1. prvi podstavak te uredbe predviđa:

„Kada država članica, u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, može što je prije moguće, a u svakom slučaju u roku tri mjeseca od datuma na koji je zahtjev podnesen u smislu članka 20. stavka 2., zatražiti od druge države članice da prihvati podnositelja zahtjeva.”

12

Članak 22. navedene uredbe predviđa:

„1.   Zamoljena država članica obavlja potrebne provjere i donosi odluku o zahtjevu za prihvat podnositelja zahtjeva u roku dva mjeseca od zaprimanja zahtjeva.

[…]

7.   Nepostupanje u dvomjesečnom roku iz stavka 1. i jednomjesečnom roku iz stavka 6. jednako je prihvaćanju zahtjeva i ima za posljedicu obvezu prihvata osobe, uključujući i obvezu osiguranja odgovarajućih priprema za dolazak.”

13

Sukladno članku 24. navedene uredbe:

„1.   Kada država članica, na čijem državnom području osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) boravi bez dokumenta o boravku i u kojoj nije podnesen novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.

2.   Kada država članica, na čijem državnom području boravi osoba bez dokumenta o boravku, odluči da potraži podatke u sustavu Eurodac […], iznimno od članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima u državama članicama vezanim uz vraćanje državljana trećih zemalja koji nezakonito borave [(SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.]), zahtjev za ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b) ili (c) ove Uredbe ili osobe iz članka 18. stavka 1. točke (d) čiji zahtjev za međunarodnu zaštitu nije odbijen konačnom odlukom, podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku dva mjeseca od zaprimanja pronađenog podatka u sustavu Eurodac […]

[…]

5.   Zahtjev za ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) podnosi se uporabom standardnog obrasca i uključuje dokaze ili dokaze na osnovi indicija, kako je navedeno u oba popisa iz članka 22. stavka 3., i/ili odgovarajuće elemente iz izjava osobe, koji tijelima zamoljene države članice omogućuju da provjere je li ona odgovorna na temelju kriterija iz ove Uredbe.

[…]”

14

Članak 25. Uredbe Dublin III predviđa:

„1.   Zamoljena država članica provodi potrebne provjere i donosi odluku o zahtjevu za ponovni prihvat predmetne osobe što je prije moguće, a najkasnije jedan mjesec od datuma kada je zahtjev zaprimljen. Kada se zahtjev temelji na podacima pribavljenim iz sustava Eurodac, taj se rok skraćuje na dva tjedna.

2.   Nepostupanje u jednomjesečnom roku ili u roku od dva tjedna iz stavka 1. jednako je prihvaćanju zahtjeva i ima za posljedicu obvezu ponovnog prihvata predmetne osobe, uključujući i obvezu osiguranja odgovarajućih priprema za dolazak.”

15

Članak 26. te uredbe, naslovljen „Obavijest o odluci o transferu”, određuje:

„1.   Kada zamoljena država članica pristane prihvatiti ili ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), država članica moliteljica obavješćuje predmetnu osobu o odluci o njezinu transferu u odgovornu državu članicu i, kada je to prikladno, o odluci da njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu ne razmatra. […]

2.   Odluka iz stavka 1. sadrži informaciju o raspoloživim pravnim lijekovima, među ostalim i o pravu da se zatraži suspenzivni učinak, kada je to primjenjivo, i o rokovima koji važe za ulaganje takvih pravnih lijekova i provedbu transfera te, ako je to potrebno, sadržava informacije o mjestu u koje osoba treba doći te o datumu kada tamo mora doći, ako ta osoba putuje u odgovornu državu članicu svojim sredstvima.

[…]”

16

Članak 27. navedene uredbe, naslovljen „Pravni lijekovi”, glasi:

„1.   Podnositelj zahtjeva ili druga osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) ima pravo na [djelotvoran] pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.

2.   Države članice osiguravaju razuman rok u kojem predmetna osoba može ostvariti svoje pravo na djelotvoran pravni lijek u skladu sa stavkom 1.

3.   Za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

4.   Države članice mogu odrediti da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti da odgode izvršenje odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.

[…]”

17

Članak 28. navedene direktive, naslovljen „Zadržavanje”, glasi:

„1.   Države članice ne smiju zadržati osobu samo stoga jer se u vezi s njom provodi postupak određen ovom Uredbom.

2.   Kada postoji velika opasnost od bijega, države članice mogu zadržati predmetnu osobu u svrhu osiguranja postupaka transfera u skladu s ovom Uredbom, na temelju ocjene svakog pojedinog slučaja i samo u onoj mjeri u kojoj je zadržavanje razmjerno te ako se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere.

3.   Zadržavanje mora biti što je kraće moguće i ne smije trajati dulje nego što je to razumno potrebno kako bi se s dužnom pažnjom proveli potrebni upravni postupci sve do provedbe transfera u skladu s ovom uredbom.

Kada je osoba zadržana u skladu s ovim člankom, rok za podnošenje zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat ne smije prelaziti jedan mjesec od podnošenja zahtjeva. Država članica koja vodi postupak u skladu s ovom Uredbom u takvim slučajevima traži žuran odgovor. Takav se odgovor mora dati u roku od dva tjedna od zaprimanja zahtjeva. Neodgovaranje u roku od dva tjedna jednako je prihvaćanju zahtjeva i ima za posljedicu obvezu prihvata ili ponovnog prihvata osobe, uključujući i obvezu osiguranja odgovarajućih priprema za dolazak.

[…]”

18

Članak 29. stavci 1. i 2. Uredbe Dublin III glasi:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktič[no] moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

19

Članak 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 1560/2003 od 2. rujna 2003. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 343/2003 o uvođenju kriterija i mehanizama za utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji državljanin treće zemlje podnosi u jednoj od država članica (SL 2003., L 222, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 17.; u daljnjem tekstu: Provedbena uredba), naslovljen „Obrada zahtjevâ za ponovnim preuzimanjem odgovornosti [ponovni prihvat]”, glasi kako slijedi:

„Ako se zahtjev za ponovnim preuzimanjem odgovornosti [ponovni prihvat] temelji na podacima koje je dostavila Središnja jedinica Eurodaca […] i provjerila država članica koja podnosi zahtjev, država članica kojoj se podnosi zahtjev potvrđuje svoju odgovornost, osim ako provjere koje je obavila ne pokažu da su njezine obveze prestale na temelju članka [20. stavka 5. drugog podstavka ili članka 19. stavaka 1., 2. ili 3. Uredbe Dublin III]. Činjenica da su obveze prestale na osnovi tih odredaba može se temeljiti samo na materijalnim dokazima ili dokazima potkrijepljenim i provjerljivim izjavama tražitelja azila.”

20

U skladu s člankom 6. Provedbene uredbe, naslovljenim „Pozitivan odgovor”:

„Ako država članica prihvati odgovornost, izjavljuje to u svom odgovoru koji, pored precizno navedene odredbe [Uredbe Dublin III] koja je uzeta kao osnova, sadrži i praktične detalje koji se tiču kasnije predaje, kao što su podaci o službi ili osobi kojoj se treba obratiti.”

21

Članak L. 512‑1 točka III. prvi podstavak code de l’entrée et du séjour des étrangers et du droit d’asile (Zakonik o ulasku i boravku stranaca i o pravu na azil) u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Ceseda), glasi:

„U slučaju zadržavanja sukladno članku L. 551‑1, stranac može od predsjednika upravnog suda tražiti ukidanje obveze napuštanja francuskog državnog područja, odluke kojom se odbija rok za dobrovoljni odlazak, odluke u kojoj se navodi zemlja odredišta i odluke o zabrani povratka na francusko državno područje ili zabrani kretanja na francuskom državnom području koje prema potrebi mogu biti određene uz zadržavanje, u roku od četrdeset osam sati nakon njihova priopćavanja, kad se te odluke priopćavaju zajedno s odlukom o zadržavanju. […]”

22

Članak L. 551‑1 prvi podstavak tog zakonika glasi kako slijedi:

„U slučajevima predviđenima stavcima 1. do 7. dijela I. članka L. 561‑2, stranac koji ne pruži odgovarajuće jamstvo u svrhu sprečavanja rizika navedenog u stavku 3. dijela II. članka L. 511‑1 može biti zadržan od strane upravnog tijela […] u trajanju od četrdeset osam sati.”

23

Članak L. 561‑2 navedenog zakonika određuje:

„Upravno tijelo može donijeti odluku da se odredi kućni pritvor strancu koji ne može odmah napustiti francusko državno područje, ali čije udaljavanje je i dalje razumno moguće, kada taj stranac:

[…]

[…]”

24

Članak L. 742‑1, prvi podstavak Cesede, koji se nalazi u poglavlju II. naslovljenom „Postupak za određivanje države odgovorne za ispitivanje zahtjeva za azil”, knjige VII. tog zakonika, pod naslovom „Pravo na azil”, određuje:

„Kada upravno tijelo smatra da je za ispitivanje zahtjeva za azil nadležna druga država od koje namjerava zatražiti to ispitivanje, stranac ima pravo ostati na francuskom državnom području do okončanja postupka za određivanje države odgovorne za ispitivanje njegova zahtjeva i, prema potrebi, do njegova stvarna transfera u tu državu. […]”

25

Članak L. 742‑3 navedenog zakonika propisuje:

„Podložno drugom stavku članka L. 742‑1, stranac za čije je ispitivanje zahtjeva za azil odgovorna druga država može se transferirati u državu odgovornu za to ispitivanje.

Svaka odluka o transferu predmet je pisane i obrazložene odluke koju donosi upravno tijelo.

Dotičnu se osobu obavještava o toj odluci. U njoj se navode pravni lijekovi i rokovi kao i pravo obavještavanja njezina konzulata, savjetnika ili bilo koje druge osobe po njezinu izboru. […]”

26

Članak L. 742‑4 točka I. Cesede određuje:

„Stranac u odnosu na kojeg je donesena odluka o transferu iz članka L. 742‑3 može, u roku od petnaest dana od priopćavanja te odluke, zahtijevati njezino poništenje od predsjednika upravnog suda.

Predsjednik ili sudac kojeg predsjednik odredi u tu svrhu […] donosi odluku u roku od petnaest dana od dana podnošenja tog zahtjeva.

[…]”

27

U skladu s člankom L. 742‑5 tog zakonika:

Članci L. 551‑1 i L. 561‑2 primjenjuju se na stranca na kojeg se odnosi odluka o transferu od priopćavanja te odluke.

Odluka o transferu ne može biti predmet izvršenja po službenoj dužnosti ni prije isteka roka od petnaest dana ili, ako je odluka o zadržavanju koja je donesena u skladu s člankom L. 551‑1 ili određivanju kućnog pritvora koja je donesena u skladu s člankom L. 561‑2 priopćena zajedno s odlukom o transferu, prije isteka roka od četrdeset osam sati, ni prije nego što upravni sud donese odluku, ako je pred njim pokrenut postupak.”

28

Adila Hassana privele su službe zračne i granične policije departmana Pas‑de‑Calais (Francuska) 26. studenoga 2016. dok se nalazio na području s ograničenim pristupom lučkog terminala u Calaisu (Francuska). Iz pregleda Eurodacovog sustava od strane tih tijela proizlazi da su mu njemačka tijela uzela otiske prstiju 7. studenoga i 14. prosinca 2015. te da je tada zatražio međunarodnu zaštitu u Njemačkoj a da međutim nije podnio takav zahtjev u Francuskoj.

29

Na dan tog privođenja i pregleda Eurodacova sustava prefekt departmana Pas‑de‑Calais podnio je njemačkim tijelima zahtjev za ponovni prihvat A. Hassana te ga je istodobno odlučio transferirati u Njemačku i odrediti mu upravno zadržavanje. Ta je odluka istog dana priopćena A. Hassanu.

30

A. Hassan je osporio mjeru određivanja upravnog zadržavanja pri sudu nadležnom za određivanje pritvora pred tribunalom de grande instance de Lille (Okružni sud u Lilleu, Francuska) na temelju članka L. 512‑1, točke III. Cesede. Presudom od 29. studenoga 2016. taj je sud naložio ukidanje te mjere.

31

A. Hassan je osim toga podnio žalbu sa suspenzivnim učinkom pred tribunalom administratif de Lille (Upravni sud u Lilleu, Francuska) protiv odluke od 26. studenoga 2016. u dijelu u kojem se njome nalaže njegov transfer u Njemačku.

32

U okviru potonje žalbe A. Hassan tvrdi, među ostalim, da je tom odlukom povrijeđen članak 26. Uredbe Dublin III jer je ona bila donesena i priopćena mu prije nego što je zamoljena država članica, u ovom slučaju Savezna Republika Njemačka, izričito ili prešutno odgovorila na zahtjev francuskih tijela za njegov ponovni prihvat.

33

Prefekt departmana Pas‑de‑Calais pak tvrdi da se ni tom članku 26. ni bilo kojoj drugoj odredbi nacionalnog prava ne protivi to da on donese odluku o transferu čim bude određeno zadržavanje i da o njoj obavijesti zainteresiranu osobu, pri čemu potonja u odnosu na tu odluku raspolaže pravnim lijekovima iz članka 27. Uredbe Dublin III. U skladu s nacionalnim pravom, on bi bio dužan, kako bi se moglo provesti zadržavanje A. Hassana, prethodno donijeti odluku o transferu, ne čekajući odgovor zamoljene države članice. Tvrdi da se transfer ni u kojem slučaju ne može izvršiti dok zamoljena država članica ne pristane ponovno prihvatiti zainteresiranu osobu.

34

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev napominje da prefekt departmana Pas‑de‑Calais nije bio dužan donijeti odluku o transferu kako bi A. Hassanu mogao odrediti upravno zadržavanje s obzirom na to da je takvo zadržavanje predviđeno člankom 28. Uredbe Dublin III koja je izravno primjenjiva. On međutim potvrđuje da nacionalno pravo na kojem je prefekt temeljio navedenu odluku o transferu ne priječi donošenje takve odluke zajedno s odlukom o određivanju zadržavanja. Stoga se pita o usklađenosti takve upravne prakse s člankom 26. Uredbe Dublin III.

35

Sud koji je uputio zahtjev ističe da su nacionalni sudovi po tom pitanju podijeljeni, pojašnjavajući da određeni upravni sudovi smatraju da se odluka o transferu može donijeti i priopćiti predmetnoj osobi prije odgovora zamoljene države članice, dok drugi sudovi smatraju da je država članica moliteljica obvezna pričekati ishod postupka za određivanje odgovorne države članice, kako je utvrđeno u člancima 20. do 25. Uredbe Dublin III, prije donošenja i priopćavanja takve odluke.

36

Sud koji je uputio zahtjev pak smatra da gramatičko tumačenje različitih jezičnih verzija članka 26. Uredbe Dublin III i teleološko tumačenje navedene odredbe i onih u čiji je kontekst ona smještena govore u korist tog drugog tumačenja, što potvrđuje uostalom razmatranje pripremnih akata Uredbe Dublin III.

37

Navodi, međutim, da donošenje i priopćavanje odluke o transferu prije odgovora zamoljene države članice ne sprječava dotičnu osobu da učinkovito osporava tu odluku pred nadležnim sudom u okviru pravnog lijeka sa suspenzivnim učinkom, u skladu s člankom 27. Uredbe Dublin III. Ako bi se pokazalo da zamoljena država članica nije odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u Uredbi, odluka o transferu može se poništiti.

38

U tim je okolnostima tribunal administratif de Lille (Upravni sud u Lilleu) odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se odredbama članka 26. Uredbe [Dublin III] to da nadležna tijela države članice koja je drugoj državi članici, koju smatra odgovornom državom u skladu s kriterijima utvrđenima [tom] uredbom, podnijela zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem još nije konačno odlučeno, ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) [iste] uredbe, donesu odluku o transferu i o njoj obavijeste zainteresiranu osobu prije nego što je zamoljena država pristala na taj prihvat ili ponovni prihvat?”

39

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 26. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačiti na način da mu se protivi to da država članica, koja je podnijela drugoj državi članici koju smatra odgovornom za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju kriterija utvrđenih tom uredbom zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. navedene uredbe, donosi odluku o transferu i o njoj obavijesti navedenu osobu prije nego što je zamoljena država članica izričito ili prešutno prihvatila taj zahtjev.

40

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom tumačenja neke odredbe prava Unije, valja uzeti u obzir njezin tekst, nastanak, kao i njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presude od 20. prosinca 2017., Acacia i D’Amato, C‑397/16 i C‑435/16, EU:C:2017:992, t. 31., i od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

41

U tom pogledu, kad je riječ o, najprije, tekstu članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III, ta odredba određuje da kada zamoljena država članica pristane prihvatiti ili ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) te uredbe, država članica moliteljica obavješćuje predmetnu osobu o odluci o njezinu transferu u odgovornu državu članicu i, kada je to prikladno, o odluci da njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu ne ispituje.

42

Tako iz samog teksta članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III proizlazi – i to, kao što je istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 35. svojeg mišljenja, iz gotovo svih njezinih jezičnih verzija da se predmetna osoba može obavijestiti o odluci o transferu samo ako je, i stoga nakon što je, zamoljena država članica pozitivno odgovorila na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat ili, prema potrebi, nakon isteka rokova u kojima zamoljena država članica mora odgovoriti na taj zahtjev, pri čemu je izostanak odgovora, u skladu s člankom 22. stavkom 7. i člankom 25. stavkom 2. Uredbe Dublin III, jednak prihvaćanju takvog zahtjeva.

43

Iz samog teksta članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III stoga proizlazi da je zakonodavac Unije uspostavio točan proceduralni redoslijed između prihvaćanja zahtjeva za prihvat ili ponovi prihvat od strane zamoljene države članice i obavijesti o transferu dotične osobe.

44

Zatim, što se tiče nastanka navedenog članka 26. stavka 1., valja primijetiti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 36. svojeg mišljenja, da je u prijedlogu uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koju je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (COM/2008/0820 final) o preinaci Uredbe br. 343/2003 i koji je doveo do donošenja Uredbe Dublin III bilo navedeno da je potrebno dodatno pojasniti postupak obavještavanja zainteresirane osobe o odluci o transferu kako bi se u njoj osiguralo učinkovitije pravo na žalbu.

45

Kao što to proizlazi iz obrazloženja navedenog prijedloga uredbe, ti se podaci moraju odnositi, među ostalim, na vrijeme, oblik i sadržaj obavijesti o odlukama o transferu. Međutim, članak 25. stavak 1. istog prijedloga, koji je postao članak 26. stavak 1. Uredbe Dublin III, koji sadržava navedena pojašnjenja, nije tijekom zakonodavnog postupka pretrpio bitne izmjene u tom pogledu.

46

Stoga iz samog teksta članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III, u vezi s nastankom navedene odredbe, proizlazi da se odluka o transferu može priopćiti predmetnoj osobi samo nakon što je zamoljena država članica, prešutno ili izričito, pristala prihvatiti ili ponovno prihvatiti tu osobu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., A. S., C‑490/16, EU:C:2017:585, t. 33.).

47

Opća struktura Uredbe Dublin III potvrđuje to tumačenje.

48

U tom pogledu, valja navesti da se članak 26. stavak 1. Uredbe Dublin III nalazi u njezinu poglavlju VI. naslovljenom „Postupci za prihvat i ponovni prihvat”, koje obuhvaća odredbe u kojima su pojašnjene uzastopne faze navedenih postupaka, kao i niz imperativnih rokova koji doprinose utvrđivanju države članice odgovorne za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2017., Shiri, C‑201/16, EU:C:2017:805, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

49

Ti postupci prihvaćanja i ponovnog prihvaćanja obavezno moraju biti vođeni u skladu s pravilima navedenima, među ostalim, u navedenom poglavlju VI. (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

50

Stoga, iz odjeljaka II. i III. poglavlja VI. Uredbe Dublin III u vezi s postupcima koji se primjenjuju na zahtjeve za prihvat i ponovni prihvat proizlazi da, kao prvi korak, država članica moliteljica može zatražiti od druge države članice da, prema potrebi, prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu, u skladu s odredbama članka 21. stavka 1., članka 23. stavka 1. i članka 24. stavka 1. navedene uredbe.

51

Kao drugo, zamoljena država članica, u skladu s člankom 22. stavkom 1. ili člankom 25. stavkom 1. Uredbe Dublin III, ovisno o slučaju, mora izvršiti potrebne provjere kako bi utvrdila je li odgovorna za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, na temelju kriterija utvrđenih u poglavlju III. te uredbe i, stoga, odlučiti o zahtjevu za prihvat ili ponovni prihvat u rokovima predviđenima tim odredbama.

52

Stoga tek nakon što je izvršila navedene provjere zamoljena država članica može odlučiti o zahtjevu za prihvat ili ponovni prihvat i odgovoriti državi članici moliteljici. U tom pogledu, pozitivan odgovor zahtijeva načelno slaganje o transferu predmetne osobe, nakon kojeg općenito slijedi provođenje navedenog transfera, u skladu s odredbama članka 29. Uredbe Dublin III (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., A. S., C‑490/16, EU:C:2017:585, t. 50.).

53

Članak 26. stavak 1. Uredbe Dublin III, koji se zajedno s člankom 27. te uredbe koji se odnosi na pravne lijekove nalazi u odjeljku IV. pod naslovom „Postupovna jamstva” poglavlja VI. navedene uredbe, namijenjen je, obvezivanjem države članice moliteljice da predmetnu osobu obavijesti o odluci o transferu, jačanju zaštite prava te osobe osiguravanjem da joj, ako se u načelu radi o transferu između država članica uključenih u postupak za prihvat ili ponovni prihvat, budu priopćeni svi razlozi na kojima počiva navedena odluka kako bi je ona u slučaju potrebe mogla osporavati pred nadležnim sucem te tražiti suspenziju njezina izvršenja.

54

Opća struktura Uredbe Dublin III stoga također govori u prilog tumačenju članka 26. stavka 1. te uredbe, prema kojem se odluka o transferu može priopćiti predmetnoj osobi tek nakon što je zamoljena država članica pristala prihvatiti ili ponovno prihvatiti tu osobu.

55

Isto vrijedi i za cilj koji se želi ostvariti Uredbom Dublin III, suprotno onomu što se čini da tvrdi Europska komisija.

56

U tom pogledu, valja najprije podsjetiti da je cilj Uredbe Dublin III, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, uspostavljanje jasnog i provedivog načina brzog određivanja odgovorne države članice koji bi se trebao temeljiti na objektivnim i pravičnim kriterijima i za države članice i za predmetne osobe, radi osiguranja učinkovitog pristupa postupcima dodjele međunarodne zaštite i u skladu s ciljem žurne obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uz jamstvo, u skladu s uvodnom izjavom 19. navedene uredbe, djelotvornog pravnog lijeka utvrđenog navedenom uredbom protiv odluka o transferu (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 42., i od 25. listopada 2017., Shiri, C‑201/16, EU:C:2017:805, t. 31. i 37. i navedenu sudsku praksu).

57

Osim toga, Sud je već pojasnio da zakonodavac Unije nije namjeravao žrtvovati sudsku zaštitu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu navedenom zahtjevu žurnosti (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 57., i od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 65.).

58

Kad je riječ o djelotvornoj sudskoj zaštiti zajamčenoj osobito člankom 47. Povelje o temeljnim pravima, iz članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III proizlazi da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ima pravo na djelotvoran pravni lijek u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili u obliku činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom. Takav pravni lijek, čiji se doseg ne može restriktivno tumačiti, mora se odnositi, s jedne strane, na ispitivanje primjene te uredbe, kad je riječ kako o primjeni kriterija iz njezina poglavlja III. tako i o poštovanju postupovnih jamstava predviđenih osobito u njezinu poglavlju VI. i, s druge strane, na činjenično i pravno ispitivanje situacije u državi članici u koju se transferira podnositelj zahtjeva (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., A. S., C‑490/16, EU:C:2017:585, t. 26. do 28.; od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 43., 47. i 48., i od 25. listopada 2017., Shiri, C‑201/16, EU:C:2017:805, t. 36. i 37.).

59

U tom pogledu, ako bi se prihvatilo da se predmetnoj osobi može priopćiti odluka o transferu prije nego što je zamoljena država članica odgovorila na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat, iz toga bi moglo proizaći da takva osoba bude obvezna, radi osporavanja te odluke, podnijeti žalbu u roku koji istječe u trenutku kad zamoljena država članica mora dati svoj odgovor ili čak, kao u glavnom predmetu, prije navedenog odgovora, s obzirom na to da, u skladu s člankom 27. stavkom 2. Uredbe Dublin III, države članice moraju odrediti rok u kojem predmetna osoba može ostvariti svoje pravo na djelotvoran pravni lijek, pri čemu je jedina obveza nametnuta tom odredbom da rok bude razuman.

60

U tim je okolnostima predmetna osoba na temelju članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III u slučaju potrebe dužna podnijeti, u preventivne svrhe, čak i prije nego što zamoljena država odgovori na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe, žalbu protiv odluke o transferu ili zahtjev za njezino preispitivanje. Nadalje, Sud je već presudio da se takva žalba ili takav zahtjev za preispitivanje u načelu može podnijeti samo kad je zamoljena država članica pozitivno odgovorila na taj zahtjev (vidjeti analogijom presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 60.).

61

Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 46. do 48. svojeg mišljenja, doseg prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III mogao bi biti ograničen s obzirom na to da se odluka o transferu koja je donesena i priopćena predmetnoj osobi prije nego što je zamoljena država odgovorila na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat temelji samo na dokazima i indicijama koje je prikupila država članica moliteljica, a ne na onima pristiglima iz zamoljene države članice, kao što je datum njezina odgovora na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat ili sadržaj razloga koji su doveli do njezina prihvaćanja tog zahtjeva, kada je njezin odgovor izričit.

62

Međutim, valja napomenuti da, kao što je to učinio i nezavisni odvjetnik u točki 48. svojeg mišljenja, takvi dokazi koje je podnijela zamoljena država članica imaju osobitu važnost u okviru žalbe ili zahtjeva za preispitivanje podnesenih protiv odluke o transferu donesene po okončanju postupka za prihvat s obzirom na to da je zamoljena država članica dužna na iscrpan način provjeriti svoju odgovornost u odnosu na kriterije predviđene Uredbom Dublin III i voditi računa također o informacijama koje nisu nužno poznate državi članici moliteljici (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 43.).

63

Valja također podsjetiti da zamoljena država članica može smatrati potrebnim, čak i u slučaju pozitivnog rezultata Eurodaca, negativno odgovoriti na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat ako, među ostalim, smatra da je njezina odgovornost prestala na temelju članka 19. ili članka 20. stavka 5. drugog podstavka Uredbe Dublin III, kao što to potvrđuje članak 4. Provedbene uredbe, pri čemu se podnositelj zahtjeva u okviru svoje žalbe mora moći pozvati na takvu okolnost (vidjeti u tom pogledu presudu od 7. lipnja 2016., Karim, C‑155/15, EU:C:2016:410, t. 26. i 27.).

64

Nadalje, u pogledu okolnosti istaknute u točki 33. ove presude, da se u situaciji poput one u glavnom postupku izvršenje odluke o transferu suspendira do odgovora zamoljene države članice, dovoljno je istaknuti da nijedna odredba u Uredbi Dublin III ne predviđa takvu suspenziju. Naime, pravila o suspenzivnom učinku žalbe, iz članka 27. stavaka 3. i 4. te uredbe, odnose se na mogućnost suspenzije odluke o transferu od dana podnošenja žalbe ili zahtjeva za preispitivanje do, najkasnije, odluke o navedenoj žalbi ili navedenom zahtjevu za preispitivanje, pri čemu njihovo podnošenje nužno ne podrazumijeva suspenziju odluke o transferu (vidjeti u tom smislu presude od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 64. i 68., i od 25. siječnja 2018., Hasan, C‑360/16, EU:C:2018:35, t. 38.).

65

Stoga bi prihvaćanje da se takva odluka može priopćiti, u smislu članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III, prije odgovora zamoljene države članice izložilo predmetnu osobu, u pravnim porecima koji, za razliku od onog iz glavnog postupka, ne predviđaju suspenziju takve odluke prije navedenog odgovora, opasnosti od transfera u tu državu članicu prije nego što je ona na to dala svoj načelni pristanak.

66

Štoviše, u dijelu u kojem Uredba Dublin III ima za cilj, kao što je to navedeno u točki 56. ove presude, uspostavljanje jasnog i provedivog načina utvrđivanja države članice odgovorne za ispitivanje zahtjeva za azil, ne može se prihvatiti da se tumačenje članka 26. stavka 1. navedene uredbe, kojim je zakonodavac želio ojačati zaštitu prava predmetne osobe, može razlikovati ovisno o propisu država članica uključenih u postupak utvrđivanja odgovorne države članice.

67

Slijedeći istu logiku, kad je riječ o činjenici da francusko pravo ne dopušta upravno zadržavanje predmetne osobe prije nego što je ona obaviještena o odluci o transferu, takva poteškoća koja, kao što to potvrđuje sud koji je uputio zahtjev, isključivo proizlazi iz nacionalnog prava, ne može dovesti u pitanje tumačenje članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III, kao što je navedeno u točki 46. ove presude. Nadalje, iz članka 28. stavaka 2. i 3. te uredbe jasno proizlazi da su države članice ovlaštene odrediti zadržavanje predmetnih osoba, čak i prije nego što je zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat podnesen zamoljenoj državi članici, kad su ispunjeni uvjeti predviđeni tim člankom, pri čemu obavijest o odluci o transferu nije preduvjet za takvo zadržavanje (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2017., Al Chodor, C‑528/15, EU:C:2017:213, t. 25., i od 13. rujna 2017., Khir Amayry, C‑60/16, EU:C:2017:675, t. 25. do 27., 30. i 31.).

68

Stoga cilj Uredbe Dublin III također govori u prilog tumačenju iz točke 46. ove presude, odnosno daleko od toga da ga dovodi u pitanje.

69

Međutim, pitanja suda koji je uputio zahtjev ne odnose se samo na trenutak u kojem treba priopćiti odluku o transferu, već i na trenutak u kojem ta odluka mora biti donesena.

70

U tom pogledu, točno je da tekst članka 26. stavka 1. Uredbe Dublin III upućuje na obavijest o odluci o transferu, a ne na njezino donošenje. Međutim, članak 5. stavak 2. točka (b) i članak 5. stavak 3. te uredbe, koji preciziraju okolnosti u kojima se država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice može osloboditi obveze vođenja intervjua s podnositeljem zahtjeva i trenutak u kojem ga mora provesti, određuju da se takav intervju ili bilo koja druga mogućnost podnositelja zahtjeva da dostavi relevantne informacije moraju odviti prije donošenja odluke o transferu u skladu s navedenim člankom 26. stavkom 1.

71

Nadalje, valja navesti da prema članku 26. stavku 2. prvom podstavku Uredbe Dublin III, odluka o transferu sadržava informaciju o raspoloživim pravnim lijekovima, uključujući pravo da se zatraži suspenzivni učinak, kada je to prikladno, o rokovima koji važe za traženje takvih pravnih lijekova te provedbu transfera i, ako je to prikladno, sadržava informacije o mjestu u koje osoba mora doći i o datumu kada tamo mora doći, ako ta osoba putuje u odgovornu državu članicu svojim sredstvima.

72

Međutim, takve informacije u načelu ovise, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, kako o trenutku u kojem zamoljena država članica odgovara na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat tako i o sadržaju navedenog odgovora, u skladu s uvjetima navedenima u članku 6. Provedbene uredbe, ako je on izričit.

73

U svakom slučaju, odluka o transferu ne može se isticati protiv dotične osobe prije nego što je ona o toj odluci obaviještena, pri čemu je trenutak u kojem se ta obavijest mora dati, kao što proizlazi iz prethodnih razmatranja, precizno utvrđen u članku 26. stavku 1. Uredbe Dublin III. Iz toga proizlazi da donošenje takve odluke prije odgovora zamoljene države članice, čak i kad se obavijest o toj odluci pruža tek nakon tog odgovora, ne može pridonijeti ni cilju žurne obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu ni cilju osiguranja djelotvorne sudske zaštite prava navedene osobe s obzirom na to da podnošenje žalbe protiv odluke o transferu nužno slijedi nakon davanja obavijesti o njoj (vidjeti u tom pogledu presudu od 26. srpnja 2017., A. S., C‑490/16, EU:C:2017:585, t. 54.).

74

U tim okolnostima, članku 26. stavku 1. Uredbe Dublin III također se protivi donošenje odluke o transferu prije odgovora, izričitog ili prešutnog, zamoljene države članice o zahtjevu za prihvat ili ponovni prihvat.

75

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da članak 26. stavak 1. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica, koja je drugoj državi članici koju smatra odgovornom za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju kriterija utvrđenih tom uredbom podnijela zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. navedene uredbe, donosi odluku o transferu i priopćava je navedenoj osobi prije nego što je zamoljena država članica dala svoj izričit ili prešutan pristanak na taj zahtjev.

76

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 26. stavak 1. Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća (EU) br. 604/2013 od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica, koja je drugoj državi članici koju smatra odgovornom za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju kriterija utvrđenih tom uredbom podnijela zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. navedene uredbe, donosi odluku o transferu i priopćava je navedenoj osobi prije nego što je zamoljena država članica dala svoj izričit ili prešutan pristanak na taj zahtjev.