–

za Autortiesību un komunicēšanās konsultāciju aģentūra/Latvijas Autoru apvienība, U. Zeltiņš, S. Novicka i D. Silava‑Tomsone, advokāti,

–

za latvijsku vladu, J. Treijs‑Gigulis, I. Kalniņš, G. Bambāne, I. Kucina i D. Pelše, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, A. Lippstreu i T. Henze, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. Sampol Pucurull, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. H. S. Gijzen i M. K. Bulterman, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Vollrath, I. Rubene i F. Castilla Contreras, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Autortiesību un komunicēšanās konsultāciju aģentūra/Latvijas Autoru apvienība (savjetodavna agencija o autorskim pravima i komunikacijama/Latvijska udruga autora, Latvija; u daljnjem tekstu: AKKA/LAA) i Konkurences padome (Vijeće za tržišno natjecanje, Latvija), u vezi s novčanom kaznom koju je potonji izrekao AKKA/LAA‑u zbog zloporabe vladajućeg položaja.

3

Članak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) nosi naslov „Odnos članaka [101. i 102. UFEU‑a] i nacionalnih propisa o tržišnom natjecanju” i u stavku 1. određuje:

„[…] Kada tijela država članica za tržišno natjecanje ili nacionalni sudovi primjenjuju nacionalno pravo tržišnog natjecanja na zlouporabe koje su zabranjene člankom [102. UFEU‑a], također će primjenjivati članak [102. UFEU‑a].”

4

Članak 5. te uredbe, pod naslovom „Ovlasti tijela država članica nadležn[ih] za tržišno natjecanje”, u prvom stavku određuje:

„Tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje imaju ovlasti primjenjivati članke [101. i 102. UFEU‑a] u pojedinačnim slučajevima. U tu svrhu, ona mogu, po službenoj dužnosti ili postupajući po pritužbi, donositi odluke u kojima će:

[…]

[…]”

5

Članak 23. navedene uredbe, pod naslovom „Novčane kazne”, u stavcima 2. i 3. određuje:

„2.   Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

[…]

3.   Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”

6

Članak 13. Konkurences likumsa (Zakon o tržišnom natjecanju) od 4. listopada 2001. (Latvijas Vēstnesis, 2001., br. 151) ima isto područje primjene kao i članak 102. drugi stavak točka (a) UFEU‑a.

7

AKKA/LAA, tijelo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava glazbenih djela, jedini je subjekt koji je u Latviji ovlašten izdavati naplatna odobrenja za priopćavanje javnosti glazbenih djela čijim autorskim pravima ono upravlja. To tijelo prikuplja naknade iz kojih se isplaćuju latvijski nositelji autorskog prava te, na temelju ugovora sklopljenih s inozemnim tijelima za ostvarivanje prava, naknade iz kojih se isplaćuju inozemni nositelji autorskog prava. Njegovi su nositelji odobrenja, među ostalim, poslovni prostori i uslužni centri kao korisnici djela zaštićenih autorskim pravom i srodnim pravima.

8

Odlukom od 1. prosinca 2008. Vijeće za tržišno natjecanje izreklo je AKKA/LAA‑u novčanu kaznu zbog zloporabe vladajućeg položaja zbog primjene pretjeranih tarifa. AKKA/LAA zatim je odredio nove tarife primjenjive od 2011. Dana 31. svibnja 2012. Vijeće za tržišno natjecanje otvorilo je ispitni postupak u vezi s novim tarifama.

9

Vijeće za tržišno natjecanje u tom je postupku, kao prvo, usporedilo tarife za korištenje glazbenih djela u poslovnim prostorima i uslužnim centrima koje se primjenjuju u Latviji s onima koje se primjenjuju u Litvi i Estoniji, kao susjednim državama članicama i susjednim tržištima. To je vijeće utvrdilo da su tarife koje su primjenjivane u Latviji bile više od onih koje su primjenjivane u Estoniji i, u većini slučajeva, onih zaračunavanih u Litvi. Naime, iako se u tim trima državama članicama tarife određuju s obzirom na površinu predmetnog poslovnog prostora ili uslužnog centra, Vijeće za tržišno natjecanje utvrdilo je da su za površine od 81 m2 do 201‑300 m2 tarife koje su primjenjivane u Latviji bile između dva i tri puta više od onih koje su primjenjivane u preostalim dvjema baltičkim državama.

10

Kao drugo, Vijeće za tržišno natjecanje, pozivajući se na indeks pariteta kupovne moći (u daljnjem tekstu: indeks PKM), provelo je usporedbu s naknadama koje su na snazi u dvadesetak drugih država članica te je s tim u vezi utvrdilo da su tarife koje se plaćaju u Latviji 50 % do 100 % više od onih u tim drugim državama članicama. Konkretnije, za poslovne prostore ili uslužne centre površine 85,5 m2 do otprilike 140 m2 samo su tarife primjenjivane u Rumunjskoj bile više.

11

S obzirom na to da je smatralo da naknade koje su na snazi u Latviji, u segmentima u kojima su bile znatno više nego u Estoniji i Litvi, nisu bile pravedne, Vijeće za tržišno natjecanje odlukom od 2. travnja 2013. izreklo je AKKA/LAA‑u novčanu kaznu u visini od 45645,83 latvijska latsa (LVL) (otprilike 32080 eura) zbog zloporabe vladajućeg položaja, na temelju članka 13. stavka 1. točke 4. Zakona o tržišnom natjecanju i članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a (u daljnjem tekstu: osporavana odluka). Vijeće za tržišno natjecanje iznos te novčane kazne izračunalo je na temelju prihoda AKKA/LAA‑a, smatrajući s tim u vezi da su isplate nositeljima prava bile sastavni dio prihoda tog tijela te da ih treba uzeti u obzir.

12

AKKA/LAA je Administratīvā apgabaltiesi (Regionalni upravni sud, Latvija) podnio tužbu radi ukidanja osporavane odluke, pozivajući se, u biti, na četiri argumenta u prilog toj tužbi. Kao prvo, Vijeće za tržišno natjecanje uglavnom je ograničilo usporedbu tarifa primjenjivanih u Latviji s onima primjenjivanima u susjednim državama, to jest u Estoniji i Litvi, iako je, s obzirom na bruto domaći proizvod i razinu cijena, situacija u Latviji usporediva i s onima u Bugarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj i Mađarskoj. Kao drugo, Vijeće za tržišno natjecanje nije na razumljiv način navelo metodu prema kojoj su izračunane referentne tarife. Kao treće, Vijeće za tržišno natjecanje pogrešno je smatralo da je AKKA/LAA morao obrazložiti iznos svojih tarifa. Kao četvrto, Vijeće za tržišno natjecanje nije radi izračuna novčane kazne AKKA/LAA‑u trebalo uzeti u obzir iznose ubrane radi isplate autorima, s obzirom na to da ti iznosi nisu dio imovine tog tijela.

13

Presudom od 9. veljače 2015. Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud) djelomično je ukinula osporavanu odluku. Taj je sud nesumnjivo smatrao da je Vijeće za tržišno natjecanje pravilno utvrdilo da je postojala zloporaba vladajućeg položaja koju je izvršio AKKA/LAA. Jednako je tako ocijenio i da je usporedba tarifa između Latvije, Estonije i Litve za istu vrstu usluga bila opravdana te da AKKA/LAA nije pružio objašnjenja za činjenicu da su tarife primjenjivane u Latviji bile osjetno više od onih primjenjivanih u Estoniji i Litvi. Međutim, nakon što je presudio da je Vijeće za tržišno natjecanje radi izračuna novčane kazne neopravdano uzelo u obzir iznose ubrane radi isplate naknada autorima, navedeni mu je sud naložio da u roku od dva mjeseca od izricanja presude ponovno izračuna iznos novčane kazne.

14

AKKA/LAA je sudu koji je uputio zahtjev uložio kasacijsku žalbu protiv presude u dijelu u kojem njegova tužba nije u potpunosti uvažena. Kad je riječ o Vijeću za tržišno natjecanje, i ono je uložilo žalbu protiv navedene presude u dijelu u kojem je Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud) njome ukinula odredbe osporavane odluke u vezi s izrečenom novčanom kaznom.

15

Prema mišljenju AKKA/LAA‑a, Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud) nije odredila objektivne i provjerljive kriterije koji bi opravdavali mogućnost usporedbe tarifa primjenjivih u Latviji s onima u Estoniji i Litvi. Stoga taj sud svoju odluku nije temeljio na ekonomskim kriterijima, nego na kriterijima teritorijalnog, povijesnog i kulturnog položaja zajedničkog tim državama.

16

To tijelo, među ostalim, osporava stav da zemljopisna blizina drugih baltičkih država može biti odlučujući kriterij.

17

Vijeće za tržišno natjecanje tvrdi pak da je izrečena novčana kazna u skladu s važećim nacionalnim zakonodavstvom. Ono osobito naglašava da se „prihodom” treba smatrati ukupan iznos svih primitaka koji proizlaze iz gospodarske djelatnosti, a koji u ovom slučaju uključuje iznose što ih je AKKA/LAA ubirao radi isplate naknada autorima.

18

Augstākā tiesa, Administratīvo lietu departaments (Vrhovni sud, Odjel za upravne poslove, Latvija) pita kako treba tumačiti članak 102. drugi stavak točku (a) UFEU‑a. Taj sud, kao prvo, pita utječu li djelatnosti AKKA/LAA‑a na trgovinu između država članica te ulazi li stoga predmet o kojem je riječ u područje primjene te odredbe. Kao drugo, navedeni sud izražava sumnju u pogledu metode primijenjene radi utvrđivanja pravednosti cijena. Kao treće, ima dvojbe u pogledu izračuna novčane kazne, poglavito pitanja je li u tu svrhu trebalo uzeti u obzir isplate namijenjene nositeljima prava.

19

Kad je riječ o prvom pitanju, sud koji je uputio zahtjev ističe da je Vijeće za tržišno natjecanje u osporavanoj odluci navelo da je AKKA/LAA također ubirao naknade za glazbena djela iz drugih država članica te da su stoga nepravedne cijene bile takve da su odvraćale od korištenja u Latviji djela autora iz drugih država članica.

20

U pogledu drugog pitanja, koje se odnosi na metodu primijenjenu radi utvrđivanja pravednosti cijena, taj sud smatra, s jedne strane, da – ako tarife iz jedne države članice odgovaraju višestrukom iznosu tarifa primijenjenih u drugim državama članicama, kao u predmetu u kojem je donesena presuda od13. srpnja 1989., Lucazeau i dr. (110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326) – ta okolnost upućuje na to da postoji zloporaba vladajućeg položaja. S druge strane, taj sud navodi da i dalje postoje dvojbe u pogledu utvrđivanja tarifa u situacijama različitima od one u potonjem predmetu.

21

U ovom slučaju postavlja se pitanje je li usporedba tarifa primijenjenih u Latviji s onima primijenjenima u Estoniji i Litvi dovoljna. Tako sužena usporedba istodobno bi se mogla pokazati kontraproduktivnom u smislu da bi tijela u susjednim državama mogla zajednički povećati svoje tarife a da se to i ne primijeti. U slučaju da takav način usporedbe ne bi bio valjan, sud koji je uputio zahtjev pita treba li usporediti i tarife u svim državama članicama usklađene prema indeksu PKM.

22

Sud koji je uputio zahtjev zatim pita pod kojim uvjetima tarife treba smatrati „osjetno višima” u smislu točke 25. presude od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr. (110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326) te da bi dotični poduzetnik morao to „odstupanje opravdati na temelju objektivnih razlika između situacije u predmetnoj državi članici i one u svim drugim državama članicama” u smislu te točke.

23

Što se tiče trećeg pitanja, koje se odnosi na izračun iznosa novčane kazne, sud koji je uputio zahtjev navodi da Sud još nije razmatrao situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je tijelu za kolektivno ostvarivanje autorskih prava izrečena novčana kazna. Stoga pitanje treba li uzeti u obzir iznose koji su nositeljima autorskih prava naplaćeni kao naknada zahtijeva pojašnjenje.

24

U tim je okolnostima Augstākā tiesa, Administratīvo lietu departaments (Vrhovni sud, Odjel za upravne poslove) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati može li na trgovinu između država članica utjecati visina naknada koje određuje tijelo za ostvarivanje autorskih prava poput AKKA/LAA‑a, tako da se primjenjuje članak 102. UFEU‑a.

26

S tim u vezi, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se prilikom tumačenja i primjene uvjeta koji se odnosi na učinke na trgovinu između država članica, a koji su navedeni u člancima 101. i 102. UFEU‑a, kao polazišna točka mora uzeti cilj tog uvjeta, koji se sastoji od određivanja u pravu tržišnog natjecanja granice područja uređenog pravom Unije u odnosu na područje uređeno pravom država članica. Tako pravo Unije uređuje sve vrste zabranjenog sporazuma ili praksi koje mogu predstavljati prijetnju slobodi trgovine između država članica na način koji može nanijeti štetu ostvarivanju ciljeva jedinstvenog tržišta među državama članicama, osobito tako da zatvaraju domaća tržišta ili da utječu na strukturu tržišnog natjecanja na jedinstvenom tržištu (presuda od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, EU:C:2007:53, t. 89. i navedena sudska praksa).

27

Da bi odluka, sporazum ili praksa mogli utjecati na trgovinu između država članica, mora biti moguće, na temelju skupa činjeničnih i pravnih elemenata i uz dostatnu razinu vjerojatnosti, predvidjeti njihov izravan ili neizravan, stvaran ili mogući utjecaj na trgovinsku razmjenu među državama članicama, i to u mjeri u kojoj postoji opasnost da bi mogli omesti ostvarivanje jedinstvenog tržišta između država članica. Osim toga, taj utjecaj ne smije biti zanemariv (presuda od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, EU:C:2007:53, t. 90. i navedena sudska praksa).

28

Sud je već implicitno priznao da tarife tijela za ostvarivanje autorskih prava koje ima monopol mogu proizvesti učinak na prekograničnu trgovinu, tako da se na takvu situaciju primjenjuje članak 102. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 1989., Tournier, 395/87, EU:C:1989:319; od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr., 110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326, i od 27. veljače 2014., OSA, C‑351/12, EU:C:2014:110).

29

Naime, na trgovinu između država članica mogu utjecati prakse određivanja cijena tijela za ostvarivanje autorskih prava, poput AKKA/LAA‑a, koje ima monopol u svojoj državi članici i koje u njoj, osim pravâ latvijskih nositelja prava, ostvaruje i ona inozemnih nositelja.

30

Stoga na prvo pitanje treba odgovoriti tako da na trgovinu između država članica može utjecati visina naknada koje određuje tijelo za ostvarivanje autorskih prava koje ima monopol i koje ostvaruje i prava inozemnih nositelja, tako da se primjenjuje članak 102. UFEU‑a.

31

Svojim drugim, trećim i četvrtim pitanjem, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati, s jedne strane, je li, kako bi se ispitalo primjenjuje li tijelo za ostvarivanje autorskih prava nepravedne cijene u smislu članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a, primjereno uspoređivati njegove tarife s onima koje se primjenjuju u susjednim državama kao i s onima koje se primjenjuju u drugim državama članicama, usklađenima uz pomoć indeksa PKM, te, s druge strane, treba li se ta usporedba provesti u odnosu na svaki segment korisnika ili u odnosu na prosječnu visinu tarifa.

32

Najprije valja podsjetiti da se pod pojmom „poduzetnika” iz članka 102. UFEU‑a podrazumijeva svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu njegova financiranja (vidjeti osobito presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu).

33

Gospodarsku djelatnost čini bilo koja djelatnost koja uključuje ponudu robe ili usluga na određenom tržištu (presuda od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 22. i navedena sudska praksa). U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da nije sporno da djelatnost AKKA/LAA‑a, koja uključuje ubiranje naknada iz kojih se isplaćuju autori glazbenih djela, jest usluga.

34

Nadalje, tijelo poput AKKA/LAA‑a, koje na području države članice ima monopol na pružanje takve usluge, drži vladajući položaj na značajnom dijelu unutarnjeg tržišta u smislu članka 102. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., OSA, C‑351/12, EU:C:2014:110, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

35

Zloporaba vladajućeg položaja u smislu navedenog članka može se sastojati u previsokoj cijeni koja nije u opravdanom odnosu s gospodarskom vrijednošću isporučene usluge (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2008., Kanal 5 i TV 4, C‑52/07, EU:C:2008:703, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

36

S tim u vezi treba utvrditi postoji li prevelik nerazmjer između stvarno nastalog troška i stvarno zahtijevane cijene te, ako postoji, ispitati je li cijena nepravedna sama po sebi ili u usporedbi s konkurentskim proizvodima (presuda od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 252.).

37

Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo, među ostalim, u točki 36. svojeg mišljenja i kao što je to priznao i Sud (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continental/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 253.), postoje druge metode na temelju kojih se može utvrditi je li cijena eventualno pretjerana.

38

Tako, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba smatrati valjanom metodu koja se temelji na usporedbi cijena primijenjenih u predmetnoj državi članici s onima primijenjenima u drugim državama članicama. Naime, kada poduzetnik u vladajućem položaju za svoje usluge naplaćuje tarife koje su osjetno više od onih u drugim državama članicama te ako je usporedba visine tarifa bila dosljedna, mora se smatrati da to odstupanje između cijena upućuje na zloporabu vladajućeg položaja (presude od 13. srpnja 1989., Tournier, 395/87, EU:C:1989:319, t. 38. i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr., 110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326, t. 25.).

39

Ipak, s obzirom na činjenicu da su u predmetima u kojima su donesene presude navedene u prethodnoj točki tarife tijela za ostvarivanje autorskih prava države članice bile uspoređene s onima u svim drugim državama članicama u tom trenutku, sud koji je uputio zahtjev pita je li dovoljno reprezentativna usporedba poput one koju je provelo Vijeće za tržišno natjecanje u predmetu o kojem je riječ u glavnom postupku, između tarifa koje je AKKA/LAA primjenjivao u Latviji i onih u Litvi i Estoniji, poduprta usporedbom s tarifama u drugim državama članicama, usklađenima uz pomoć indeksa PKM.

40

S tim u vezi najprije treba istaknuti da se usporedba ne može smatrati nedovoljno reprezentativnom samo zbog činjenice da uključuje ograničen broj država članica.

41

Upravo suprotno, takva usporedba može biti relevantna pod uvjetom da su, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 61. svojeg mišljenja, referentne države članice odabrane na temelju objektivnih, prikladnih i provjerljivih kriterija. Stoga ne može postojati minimalan broj tržišta koja treba usporediti te izbor prikladnih sličnih tržišta ovisi o posebnim okolnostima svakog slučaja.

42

Među navedenim kriterijima, među ostalim, mogu biti potrošačke navike i drugi gospodarski ili sociokulturalni elementi kao što su bruto domaći proizvod po stanovniku i kulturno i povijesno naslijeđe. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni relevantnost kriterija primijenjenih u glavnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja.

43

Kad je riječ o usporedbi tarifa predmetnog tijela za ostvarivanje autorskih prava o kojima je riječ u glavnom postupku s onima tijelâ iz dvadesetak država članica osim Estonije i Litve, takva usporedba može poslužiti kao provjera rezultata već dobivenih usporedbom koja uključuje manji broj država članica.

44

Zatim treba podsjetiti da usporedbu između cijena primijenjenih u predmetnoj državi članici i onih primijenjenih u drugim državama članicama treba provesti dosljedno (presude od 13. srpnja 1989., Tournier, 395/87, EU:C:1989:319, t. 38. i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr., 110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326, t. 25.).

45

U ovom slučaju na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri je li u odabranim referentnim državama metoda izračuna tarifa koja se temelji na površini predmetnog poslovnog prostora ili uslužnog centra slična metodi izračuna koja se primjenjuje u Latviji. Ako se pokaže da jest, taj sud može zaključiti da je osnova za usporedbu bila dosljedna, pod uvjetom, međutim, da je indeks PKM uključen u usporedbu s tarifama u drugim državama članicama u kojima gospodarski uvjeti nisu slični onima u Latviji.

46

U vezi s potonjim treba utvrditi, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 85. svojeg mišljenja, da među državama članicama u pravilu postoje znatne razlike u visini cijena za iste usluge, pri čemu su ta odstupanja u uskoj vezi s razlikom u kupovnoj moći građana, izraženom indeksom PKM. Na sposobnost plaćanja upraviteljâ poslovnih prostora ili uslužnih centara za usluge tijela za ostvarivanje autorskih prava utječu životni standard i kupovna moć. Stoga usporedba tarifa za istu uslugu koje su na snazi u nekoliko država članica u kojima se životni standard razlikuje nužno podrazumijeva uzimanje u obzir indeksa PKM.

47

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita treba li usporediti različite segmente korisnika ili, u protivnom, prosječnu tarifu za sve segmente.

48

Kao što je to potvrđeno na raspravi, izraz „segmenti korisnika” odnosi se na poslovne prostore i uslužne centre određene površine. S tim u vezi iz dokumenata u spisu kojima Sud raspolaže i navoda na raspravi proizlazi da se može utvrditi odstupanje među tarifama osobito unutar istog posebnog segmenta.

49

Na predmetnom tijelu za zaštitu tržišnog natjecanja jest da provede usporedbu i da joj odredi okvir, pri čemu se navodi da ono raspolaže određenim diskrecijskim prostorom i da ne postoji jedinstvena odgovarajuća metoda. Primjerice, treba istaknuti da se u predmetima u kojima su donesene presude od 13. srpnja 1989., Tournier (395/87, EU:C:1989:319) i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr. (110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326) usporedba odnosila na naknade ubirane u različitim državama članicama od diskoteka s nekim specifičnim obilježjima među kojima je bila površina.

50

Stoga se može provesti usporedba jednog ili više posebnih segmenata ako postoje naznake da se eventualna pretjeranost naknada odnosi na navedene segmente, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

51

S obzirom na sve prethodno navedeno, na drugo, treće i četvrto pitanje treba odgovoriti tako da je, kako bi se ispitalo primjenjuje li tijelo za ostvarivanje autorskih prava nepravedne cijene u smislu članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a, primjereno uspoređivati njegove tarife s onima koje se primjenjuju u susjednim državama kao i s onima koje se primjenjuju u drugim državama članicama, usklađenima uz pomoć indeksa PKM, pod uvjetom da su referentne države odabrane na temelju objektivnih, prikladnih i provjerljivih kriterija te da je osnova za provedene usporedbe dosljedna. Može se usporediti tarife u jednom ili više segmenata posebnih korisnika ako postoje naznake da se pretjeranost naknada odnosi na te segmente.

52

Svojim petim i šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati, s jedne strane, od kojeg praga odstupanje između uspoređenih tarifa treba smatrati osjetnim te stoga upućuje na zloporabu vladajućeg položaja i, s druge strane, koje dokaze može pružiti tijelo za ostvarivanje autorskih prava kako bi osporilo pretjeranost tarifa.

53

Najprije treba podsjetiti da, kada poduzetnik u vladajućem položaju za svoje usluge naplaćuje tarife koje su osjetno više od onih u drugim državama članicama, mora se smatrati da to odstupanje između cijena upućuje na zloporabu vladajućeg položaja (presude od 13. srpnja 1989., Tournier, 395/87, EU:C:1989:319, t. 38. i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr., 110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326, t. 25.).

54

U ovom slučaju, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, postojeće odstupanje između tarifa u Latviji i onih u drugim referentnim državama članicama manje je od odstupanja koja su bila utvrđena između naknada nekih država članica u predmetima u kojima su donesene presude od 13. srpnja 1989., Tournier (395/87, EU:C:1989:319) i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr. (110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326). S tim u vezi taj sud ističe da su, u skladu s nalazima Vijeća za tržišno natjecanje, za površine od 81 m2 do 201‑300 m2 tarife u Latviji bile barem dvaput više od onih primjenjivanih u Estoniji i Litvi. Kad je riječ o usporedbi provedenoj s tarifama primjenjivanima u drugim državama članicama navedenima u točki 43. ove presude, taj je sud utvrdio da su tarife koje se primjenjuju u Latviji za 50 % do 100 % premašivale prosječnu visinu tarifa u Uniji, navevši čak u pogledu naknada koje se plaćaju za prostore površine od 85,5 m2 do otprilike 140 m2 da su samo one u Rumunjskoj bile više od naknada koje su na snazi u Latviji.

55

Međutim, iz presuda od 13. srpnja 1989., Tournier (395/87, EU:C:1989:319) i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr. (110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326) ne može se zaključiti da se odstupanja poput onih utvrđenih u glavnom predmetu nikad ne mogu kvalificirati kao „osjetna”. Ne postoji, naime, najniži prag od kojeg tarifu treba kvalificirati kao „znatno višu”, s obzirom na to da su s tim u vezi odlučujuće okolnosti svakog slučaja. Stoga će se odstupanje među naknadama moći kvalificirati kao „osjetno” ako je znatno i stalno s obzirom na činjenice kad je riječ, među ostalim, o predmetnom tržištu, što mora ispitati sud koji je uputio zahtjev.

56

S tim u vezi treba naglasiti da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 107. svojeg mišljenja, kako bi se predmetne tarife mogle smatrati „zloporabom”, odstupanje mora biti veliko. Osim toga, ono mora trajati određeno vrijeme i ne može biti privremeno ili povremeno.

57

Treba istaknuti da su ti čimbenici samo naznake zloporabe vladajućeg položaja. Tijelo za ostvarivanje autorskih prava može to odstupanje opravdati na temelju objektivnih razlika između situacije u predmetnoj državi članici i one u svim drugim državama članicama uključenima u usporedbu (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 1989., Tournier, 395/87, EU:C:1989:319, t. 38. i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr., 110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326, t. 25.).

58

Kako bi se opravdalo takvo odstupanje, mogu se uzeti u obzir neki čimbenici poput odnosa između visine naknade i iznosa koji je stvarno plaćen nositeljima prava. Naime, kada je znatno viši dio prihoda od naknada namijenjen troškovima ubiranja, administracije i podjele umjesto nositeljima autorskog prava, nije isključeno da je uzrok glomaznosti upravnog aparata upravo to što nema tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu i zbog toga visokih naknada (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 1989., Tournier, 395/87, EU:C:1989:319, t. 42. i od 13. srpnja 1989., Lucazeau i dr., 110/88, 241/88 i 242/88, EU:C:1989:326, t. 29.).

59

U ovom slučaju AKKA/LAA na raspravi je naveo da udio troškova ubiranja, administracije i podjele nije prelazilo 20 % ukupno ubranog iznosa. Ako je to točno, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, ti se troškovi na prvi pogled ne čine nerazumnima u odnosu na iznose isplaćene nositeljima autorskog prava te stoga ne upućuju na to da je riječ o neučinkovitom ostvarivanju prava. Osim toga, činjenica da ti troškovi nisu viši od onih u referentnim državama članicama može se objasniti postojanjem objektivnih čimbenika koji utječu na troškove, poput posebnih propisa koji opterećuju funkcioniranje upravnog aparata ili drugih značajki koje su karakteristične za predmetno tržište.

60

S druge strane, ako bi se pokazalo da su naknade koje je AKKA/LAA isplatio nositeljima prava znatno više od onih koje su isplaćene u referentnim državama te da se to odstupanje može smatrati osjetnim, na AKKA/LAA‑u je da opravda tu okolnost Ta okolnost može biti postojanje nacionalnog zakonodavstva o pravednoj naknadi koje se razlikuje od onoga ostalih država članica, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

61

Iz toga slijedi da na peto i šesto pitanje treba odgovoriti tako da se odstupanje između uspoređenih tarifa treba smatrati osjetnim ako je znatno i stalno. Takvo odstupanje upućuje na zloporabu vladajućeg položaja te je na tijelu za ostvarivanje autorskih prava koje je u vladajućem položaju da dokaže da su njegove cijene pravedne na temelju objektivnih čimbenika koji utječu na troškove ostvarivanja prava ili na isplatu naknada nositeljima prava.

62

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li, ako se utvrdi povreda iz članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a, u svrhu određivanja iznosa novčane kazne u prihod predmetnog tijela za ostvarivanje autorskih prava uključiti isplate namijenjene nositeljima autorskog prava.

63

Iz članka 5. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje prilikom primjene članka 102. UFEU‑a mogu izricati kazne, dnevne ili druge kazne predviđene nacionalnim propisima.

64

S tim u vezi, potrebno je osigurati ujednačenu primjenu članka 102. UFEU‑a u Uniji radi postizanja njegove učinkovite primjene. Stoga, iako članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 ne obvezuje nacionalna tijela za tržišno natjecanje – s obzirom na to da se ta odredba primjenjuje na novčane kazne koje Komisija izriče u slučaju povreda članka 101. i članka 102. UFEU‑a – kada takva tijela razmatraju prihod nekog poduzetnika radi određivanja najvišeg iznosa novčane kazne koju je ovlašteno izreći tom poduzetniku zbog povrede članka 102. UFEU‑a, ona mogu slijediti pristup koji je u skladu s tumačenjem pojma „prihod” iz tog članka 23.

65

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, taj se pojam odnosi na vrijednost prodaje robe ili usluga koju je ostvario predmetni poduzetnik, odražavajući na taj način njegov stvarni gospodarski položaj (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2016., Pilkington Group i dr./Komisija, C‑101/15 P, EU:C:2016:631, t. 16. do 18. i navedenu sudsku praksu).

66

U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 33. ove presude, usluge koje pruža AKKA/LAA sastoje se od ubiranja naknada iz kojih se isplaćuju autori glazbenih djela. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, s obzirom na sve relevantne okolnosti predmeta o kojem je riječ u glavnom postupku, ispita je li dio tih naknada koji predstavlja isplate navedenim autorima uključen u vrijednost usluga koje je pružio AKKA/LAA.

67

S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev može, kako bi utvrdio čine li gospodarsku jedinicu, među ostalim, uzeti u obzir pravne i gospodarske veze koje u skladu s nacionalnim pravom postoje između AKKA/LAA‑a kao posrednika i nositelja prava. Ako čine, dio koji predstavlja isplate namijenjene tim nositeljima može se smatrati dijelom vrijednosti usluge koju pruža AKKA/LAA.

68

Nadalje treba istaknuti da, kada nacionalno tijelo za tržišno natjecanje izriče novčanu kaznu, ona, poput svih sankcija koje izriču nacionalna tijela zbog povrede prava Unije, mora biti učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Nunes i de Matos, C‑186/98, EU:C:1999:376, t. 10. i navedenu sudsku praksu).

69

S tim u vezi, radi određivanja konačnog iznosa novčane kazne treba uzeti u obzir i činjenicu da je Vijeće za tržišno natjecanje AKKA/LAA‑u u 2008. već izreklo prvu novčanu kaznu s obrazloženjem da su cijene tog tijela bile nepravedne te mu je u 2013., nakon nove istrage, osporavanom odlukom izreklo i drugu novčanu kaznu zbog povrede članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a.

70

Stoga, radi osiguranja učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće naravi izrečene sankcije, poput one iz točke 68. ove presude, treba uzeti u obzir ukupno trajanje povrede, njezinu repetitivnost kao i pitanje je li prva novčana kazna bila dovoljno odvraćajuća.

71

S obzirom na prethodna razmatranja, na sedmo pitanje treba odgovoriti tako da, ako se utvrdi povreda iz članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a, u svrhu određivanja iznosa novčane kazne u prihod predmetnog tijela za ostvarivanje autorskih prava treba uključiti isplate namijenjene nositeljima autorskog prava, pod uvjetom da su te isplate sastavni dio vrijednosti usluga koje je to tijelo pružilo te da je navedeno uključenje nužno da bi se osigurala učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća narav izrečene sankcije. Na sudu koji je uputio zahtjev je da s obzirom na sve okolnosti slučaja provjeri jesu li ti uvjeti ispunjeni.

72

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: