1.

Porast korištenja od strane pojedinih distributera, prodajnih mjesta („marketplaces”) ili elektroničkih platformi koje su nezavisne od proizvođača ( 2 ) prirodno je doveo do toga da se određeni broj nacionalnih tijela i sudova ( 3 ) pita može li dobavljač zabraniti ovlaštenim prodavateljima u selektivnom distribucijskom sustavu da koriste treće neovlaštene poduzetnike.

2.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji poziva na „ponovno promišljanje” zakonitosti, s obzirom na pravila tržišnog natjecanja, sustavâ selektivne distribucije u pogledu nedavnih promjena u sektoru elektroničke trgovine čije se moguće ekonomske posljedice ne smije podcijeniti ( 4 ), predstavlja savršenu ilustraciju te problematike.

3.

Ovim zahtjevom Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) Sudu postavlja pitanje o tumačenju članka 101. stavaka 1. UFEU‑a, kao i članka 4. točaka (b) i (c) Uredbe (EU) br. 330/2010 ( 5 ).

4.

Navedeni je zahtjev upućen u okviru spora između društva Coty Germany GmbH (u daljnjem tekstu: Coty Germany), vodećeg dobavljača luksuznih kozmetičkih proizvoda u Njemačkoj, i društva Parfümerie Akzente GmbH (u daljnjem tekstu: Parfümerie Akzente), ovlaštenog distributera navedenih proizvoda, u vezi sa zabranom potonjem društvu da za prodaju ugovorenih proizvoda putem interneta koristiti treće neovlaštene poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani.

5.

Pobliže, Sudu je postavljeno pitanje mogu li i u kojoj mjeri sustavi selektivne distribucije koji se odnose na luksuzne i prestižne proizvode i prvenstveno služe očuvanju „luksuznog imidža” tih proizvoda, biti sastavni dio tržišnog natjecanja koji je sukladan članku 101. stavku 1. UFEU‑a. U tom je kontekstu Sud pozvan odrediti je li toj odredbi sukladna potpuna zabrana članovima sustava selektivne distribucije, koji na tržištu djeluju kao trgovci na malo, da prilikom prodaje putem interneta na način koji je vidljiv prema vani koriste treće poduzetnike, a da pri tome nije važno jesu li u konkretnom slučaju prekršeni legitimni zahtjevi proizvođača u pogledu kvalitete. Nadalje, Sud je pozvan odrediti treba li članak 4. točke (b) i (c) Uredbe br. 330/2010 tumačiti na način da takva zabrana predstavlja ograničenje „prema cilju” korisnikâ trgovca na malo i/ili pasivne prodaje krajnjim korisnicima.

6.

U tom pogledu, ovaj predmet Sudu nudi priliku da pobliže odredi je li presuda Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique ( 6 ) – koju su, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, različito tumačila nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje i nacionalni sudovi – s obzirom na pravila tržišnog natjecanja Unije iz temelja izmijenila poimanje ograničenja koja su karakteristična za sve sustave selektivne distribucije koji se temelje na kvalitativnim kriterijima.

7.

Sukladno uvodnim izjavama 3., 4. i 5. Uredbe br. 330/2010:

8.

Članak 1. stavak 1. Uredbe br. 330/2010 propisuje:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

9.

Članak 2. stavak 1. navedene uredbe određuje:

„Na temelju članka 101. stavka 3. [UFEU‑a] i podložno odredbama ove Uredbe, članak 101. stavak 1. [UFEU‑a] se ne primjenjuje na vertikalne sporazume.

Ovo izuzeće se primjenjuje ako takvi sporazumi sadržavaju vertikalna ograničenja.”

10.

Sukladno članku 3. stavku 1. iste uredbe:

„Izuzeće iz članka 2. primjenjuje se pod uvjetom da tržišni udjel dobavljača na mjerodavnom tržištu, na kojem prodaje robu ili usluge koji su predmet sporazuma, nije veći od trideset posto (30 %), a tržišni udjel kupca na mjerodavnom tržištu na kojem kupuje robu ili usluge koji su predmet sporazuma nije veći od trideset posto (30 %).”

11.

Pod naslovom „Ograničenja koja isključuju pogodnost skupnog izuzeća – teška ograničenja tržišnog natjecanja” članak 4. Uredbe br. 330/2010 navodi:

„Izuzeće iz članka 2. ne primjenjuje se na vertikalne sporazume koji neposredno ili posredno, samostalno ili zajedno s drugim čimbenicima pod kontrolom ugovornih strana, imaju za cilj:

[…]

[…]

[…]”

12.

Sukladno točki 51. Smjernica o vertikalnim ograničenjima ( 7 ) koje je Komisija objavila istovremeno s donošenjem Uredbe 330/2010, „pasivnom prodajom” valja smatrati odgovaranje na samoinicijativne zahtjeve pojedinačnih korisnika, uključujući isporuku robe ili usluga takvim korisnicima.

13.

Točka 52. Smjernica navodi da je internet snažno sredstvo koje dopire do većeg broja korisnika i različitijih korisnika od tradicionalnijih metoda prodaje, što objašnjava zašto se određena ograničenja uporabe interneta smatraju ograničenjima prodaje odnosno daljnje prodaje. Treća rečenica iste točke 52. navodi da se, općenito, kada distributer koristi internetsku stranicu kako bi prodavao proizvode, to smatra oblikom pasivne prodaje, jer je to primjeren način kojim se omogućuje potrošačima da dopru do distributera.

14.

Točka 54. Smjernica navodi:

„Međutim, u okviru Uredbe [br. 330/2010], dobavljač može zahtijevati određen standard kvalitete za korištenje internetske stranice kako bi prodao svoje proizvode, isto kao što može zahtijevati održavanje standarda kvalitete prodavaonice, kataloga, reklamnog oglasa ili promotivnih aktivnosti općenito. To može biti posebno korisno za selektivnu distribuciju. Na temelju skupnog izuzeća dobavljač može, primjerice, tražiti od distributera da raspolažu jednim ili više fizičkih prodajnih mjesta kako bi mogli postati članovima u njegovu sustavu distribucije. […] Isto tako, dobavljač može zahtijevati da njegovi distributeri koriste platforme trećih strana za distribuciju ugovorenih proizvoda samo u skladu sa standardima i uvjetima koje je s njima dogovorio glede njihova korištenja interneta. Primjerice, kada je internetska stranica distributera udomljena na platformi treće strane, dobavljač može zahtijevati da korisnici ne pristupaju internet stranici distributera putem stranice koja nosi ime ili logo platforme treće strane.” [neslužbeni prijevod]

15.

U točki 56. Smjernica objašnjeno je da se teško ograničenje tržišnog natjecanja iz članka 4. točke (c) Uredbe br. 330/2010 odnosi na ograničenje aktivne ili pasivne prodaje krajnjim korisnicima, bilo da se radi o profesionalnim krajnjim korisnicima ili krajnjim potrošačima, od strane članova mreže selektivne distribucije, ne dovodeći pri tome u pitanje mogućnost da se članu takve mreže zabrani da posluje iz neovlaštenog poslovnog nastana. U trećoj rečenici točke 56. pobliže je navedeno da su u sustavu selektivne distribucije distributeri slobodni prodavati, kako aktivno tako i pasivno, svim krajnjim korisnicima, uključujući i putem interneta. Posljedično, Komisija smatra teškim ograničenjem tržišnog natjecanja svaku obvezu koja ovlaštene distributere odvraća od upotrebe interneta kako bi se obratili većem i raznovrsnijem broju korisnika, nametanjem uvjeta za prodaju putem interneta koji općenito nisu istovjetni uvjetima koji se nameću za prodaju u fizičkim prodavaonicama.

16.

Konačno, točka 176. Smjernica navodi da su sporazumi o kvalitativnoj i kvantitativnoj selektivnoj distribuciji izuzeti Uredbom br. 330/2010 i da se to izuzeće primjenjuje „bez obzira na vrstu dotičnog proizvoda i kriterije selekcije” [neslužbeni prijevod]. Međutim, kada su karakteristike proizvoda takve da selektivna distribucija ni primjena kriterija nisu potrebni, kao što je to primjerice u slučaju obveze koja je nametnuta distributerima da imaju jednu ili više fizičkih prodavaonica ili da pružaju posebne usluge, takav sustav općenito ne proizvodi dovoljne pozitivne učinke da nadoknade znatno smanjenje tržišnog natjecanja između različitih distributera iste robne marke. U slučaju znatnih protutržišnih učinaka, skupno će se izuzeće vjerojatno ukinuti.

17.

Društvo Coty Germany jedan je od glavnih dobavljača luksuznih kozmetičkih proizvoda u Njemačkoj. Ono u tom sektoru prodaje određene robne marke posredstvom mreže selektivne distribucije, na osnovi ugovora o distribuciji koji to društvo i svi poduzetnici koji su s njime povezani, u Europi koriste na ujednačeni način. Taj je ugovor dopunjen različitim posebnim ugovorima čiji je cilj organizirati navedenu mrežu.

18.

Društvo Parfümerie Akzente kao ovlašteni trgovac na malo dugi niz godina distribuira proizvode društva Coty Germany, u fizičkim prodavaonicama i putem interneta. Prodaja putem interneta se djelomično odvija posredstvom njegove vlastite internetske trgovine i djelomično posredstvom platforme „amazon.de”.

19.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je društvo Coty Germany u uvodnoj izjavi ugovora o selektivnoj distribuciji svoj sustav selektivne distribucije opravdalo sljedećim riječima: „priroda robnih marki Coty Prestige zahtijeva selektivnu distribuciju namijenjenu očuvanju luksuznog imidža koji je povezan s tim robnim markama”.

20.

S tim u vezi, glede fizičke trgovine, ugovor o selektivnoj distribuciji navodi da društvo Coty Germany mora odobriti svako prodajno mjesto distributera, što pretpostavlja ispunjavanje određenog broja zahtjeva, koji su nabrojani u članku 2. navedenog ugovora, u pogledu okruženja, uređenja i opremljenosti.

21.

Osobito, sukladno članku 2. stavku 1. točki 3. ugovora o distribuciji, „uređenje i opremljenost prodajnog mjesta, ponuda proizvoda, oglašavanje i prezentacija proizvoda prilikom prodaje moraju potvrđivati vrijednost i promicati luksuzni karakter robnih marki Coty Prestige. Prilikom ocjene tog kriterija osobito se vodi računa o pročeljima, unutrašnjem uređenju, podu, zidovima i stropu, namještaju, kao i prodajnoj površini i osvjetljenju, i konačno općem dojmu o urednosti i čistoći”.

22.

Članak 2. stavak 1. točka 6. ugovora o distribuciji pobliže navodi da „identifikacija prodajnog mjesta nazivom poduzetnika, dodatnim elementima ili sloganom poduzetnika ne smije ostaviti dojam ograničenog izbora proizvoda, osrednje kvalitete uređenja ili izostanka savjeta, i u svakom slučaju mora biti postavljen na način da ne zaklanja dekoracije i izložbene površine ovlaštenog trgovca na malo”.

23.

Usto, ugovorni okvir koji povezuje strane sadržava dodatak o prodaji putem interneta čiji članak 1. stavak 3. navodi da: „ovlašteni trgovac na malo ne smije koristiti drugo ime ili koristiti trećeg neovlaštenog poduzetnika”.

24.

Društvo Coty Germany u ožujku 2012. izmijenilo je ugovore o mreži selektivne distribucije, kao i taj dodatak, navodeći u klauzuli I. stavku 1. podstavku 1. tog dodatka da „[…] ovlašteni trgovac na malo može nuditi i prodavati proizvode putem interneta, međutim, pod uvjetom da je ta prodaja putem interneta ostvarena posredstvom „elektroničkog izloga” ovlaštene trgovine i da je očuvan luksuzni karakter proizvoda”. Usto, klauzula I. stavak 1. točka 3. navedenog dodatka izričito zabranjuje korištenje drugog poslovnog imena i vidljivo sudjelovanje trećeg poduzetnika koji nije ovlašteni trgovac na malo društva Coty Prestige. U bilješci uz tu klauzulu pobliže je navedeno da „[j]e slijedom toga ovlaštenom trgovcu na malo zabranjeno organizirati suradnju s trećim stranama, ako se takva suradnja odnosi na iskorištavanje internetske stranice i ako je vidljiva”.

25.

Budući da je društvo Parfümerie Akzente odbilo odobriti te izmjene ugovora o distribuciji, društvo Coty Germany podnijelo je tužbu pred prvostupanjskim nacionalnim sudom kako bi prvostupanjski sud zabranio društvu Parfümerie Akzente distribuciju proizvoda sporne robne marke posredstvom platforme „amazon.de”, primjenom navedene klauzule I. stavka 1. točke 3.

26.

Nadležni nacionalni prvostupanjski sud, tj. Landgericht Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka), odbio je 31. srpnja 2014. zahtjev s obrazloženjem da je predmetna ugovorna klauzula suprotna članku 101. stavku 1. UFEU‑a i članku 1. Gesetza gegen Wettbewerbsbeschränkungen (Zakon o zabrani ograničenja tržišnog natjecanja).

27.

Taj je sud osobito smatrao da, sukladno presudi od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), cilj očuvanja prestižnog imidža robne marke ne opravdava uvođenje sustava selektivne distribucije, koji, prema definiciji, ograničava tržišno natjecanje. Prema nacionalnom prvostupanjskom sudu, sporna ugovorna klauzula predstavlja također teško ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 4. točke (c) Uredbe br. 330/2010 i stoga ne može uživati pogodnost skupnog izuzeća na temelju te uredbe.

28.

Osim toga, također prema nacionalnom prvostupanjskom sudu, nisu ispunjeni ni uvjeti za pojedinačno izuzeće jer nije dokazano da opće izuzeće prodaje putem interneta posredstvom platformi trećih strana dovodi do povećanja učinkovitosti koje bi moglo nadoknaditi štetu za tržišno natjecanje do koje dolazi zbog sporne klauzule. Taj sud smatra da opća zabrana koja je navedena u toj klauzuli nije nužna jer postoje drugi isto tako prikladni načini koji manje ograničavaju tržišno natjecanje, kao što je primjena posebnih kvalitativnih kriterija za platforme trećih strana.

29.

U tim okolnostima i u okviru žalbe koju je društvo Coty Germany uložilo protiv odluke nacionalnog prvostupanjskog suda, Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

30.

Društva Coty Germany i Parfümerie Akzente, njemačka, francuska, talijanska, luksemburška, nizozemska i austrijska vlada te Komisija podnijeli su svoja očitovanja Sudu.

31.

Rasprava na kojoj su sudjelovali društva Coty Germany i Parfümerie Akzente, njemačka, francuska, talijanska, luksemburška, nizozemska i švedska vlada te Komisija održana je 30. ožujka 2017.

32.

Općenito, pravila tržišnog natjecanja, osobito članak 101. UFEU‑a, imaju za cilj izbjeći narušavanja „tržišnog natjecanja”, pri čemu tržišno natjecanje, koje promiče ekonomsku učinkovitost i u konačnici dobrobit potrošača, ne samo da mora omogućiti uspostavu najmanje moguće cijene, već također mora biti način za postizanje različitosti izbora proizvoda, poboljšanja kvalitete tih proizvoda i pruženih usluga, kao i poticanje inovacija. Europsko pravo tržišnog natjecanja ne predviđa tržišno natjecanje cijenama kao jedini mogući model.

33.

U tom pogledu, Sud je vrlo rano presudio da tržišno natjecanje cijenama, iako je samo po sebi važno, nije jedini učinkovit oblik tržišnog natjecanja niti onaj kojemu u svim okolnostima treba dati apsolutnu prednost ( 8 ). Tako postoje legitimni zahtjevi, kao što je održavanje specijalizirane trgovine koja može pružiti posebne usluge za proizvode visoke kvalitete i tehnologije, koji mogu opravdati smanjenje tržišnog natjecanja cijenama u korist tržišnog natjecanja drugim elementima osim cijenama ( 9 ).

34.

Sustave selektivne distribucije treba razmatrati polazeći od te premise.

35.

Sustavi selektivne distribucije definirani su kao sustavi distribucije u kojima se dobavljač (često nazivan „glavom mreže”) obvezuje prodavati robu ili usluge koje su predmet sporazuma samo distributerima odabranim na temelju posebnih kriterija, a s druge se strane ti distributeri obvezuju da neće prodavati takvu robu ili usluge neovlaštenim distributerima na području koje je odredio dobavljač ( 10 ).

36.

Od presude Consten i Grundig/Komisija ( 11 ) potpuno je prihvaćeno da vertikalni sporazum koji je sklopljen između poduzetnika koji nisu u ravnopravnom položaju, može ograničiti tržišno natjecanje do kojeg bi moglo doći između njih ili između jednog od njih i trećih strana. Stoga se ne može a priori isključiti da ugovorne klauzule koje su umetnute u ugovore o selektivnoj distribuciji sadržavaju ograničenja tržišnog natjecanja, koja su takve prirode da među ostalim potpadaju pod zabranu protutržišnih zabranjenih sporazuma. Glede primjene, u užem smislu, prava zabranjenih sporazuma na definiciju kriterija za selekciju koji su definirani u kontekstu distribucijske mreže, nesporno je da ta selekcija, kada proizlazi iz ugovornih klauzula ugovora koji su potpisani između glave mreže i njezinih ovlaštenih distributera, može potpasti pod zabranu zabranjenih sporazuma ( 12 ).

37.

Međutim, Sud je sustave selektivne distribucije koji se temelje na kvalitativnim kriterijima neprestano razmatrao s oprezom ( 13 ). Sud je tako od svoje slavne presude u predmetu Metro SB‑Großmärkte/Komisija ( 14 ) jasno prepoznao zakonitost sustava selektivne distribucije koji počivaju na kvalitativnim kriterijima s obzirom na pravo zabranjenih sporazuma.

38.

Sud je u tom kontekstu istaknuo da zahtjev nenarušavanja tržišnog natjecanja priznaje da priroda i intenzitet tržišnog natjecanja mogu biti različiti ovisno o predmetnim proizvodima ili uslugama i ekonomskoj strukturi predmetnih sektorskih tržišta. Osobito, struktura tržišta se ne protivi postojanju različitih distribucijskih kanala koji su prilagođeni karakteristikama različitih proizvođača i potrebama različitih kategorija potrošača. Sud je svojom argumentacijom implicitno ali nužno priznao da smanjenje tržišnog natjecanja unutar robne marke („intra‑brand competition”) može biti dopušteno ako je nužno za poticanje tržišnog natjecanja između robnih marki („inter‑brand competition”).

39.

Sud je tako opetovano presuđivao da se ti sustavi mogu proglasiti sukladnima članku 101. stavku 1. UFEU‑a ako je izbor prodavatelja proveden prema objektivnim kvalitativnim kriterijima koji su utvrđeni ujednačeno i koji se primjenjuju nediskriminirajuće.

40.

Usto, sukladno određenim doktrinarnim stavovima ( 15 ) koji se temelje na analizama ekonomista ( 16 ), postepeno se nametnulo mišljenje, osobito prilikom izrade nove generacije uredbi o skupnim izuzećima, da takvi sustavi općenito donose pozitivne učinke s gledišta tržišnog natjecanja.

41.

Taj razvoj, koji nije svojstven pravu tržišnog natjecanja Unije ( 17 ), počiva osobito na sljedećim utvrđenjima.

42.

Kao prvo, utoliko što nastoje ovlastiti distributere određenih proizvoda na temelju kvalitativnih kriterija koje zahtijeva priroda tih proizvoda, sustavi selektivne distribucije daju prednost i štite razvoj imidža robne marke („brand image”). Sustavi selektivne distribucije su čimbenik poticanja tržišnog natjecanja između dobavljača proizvoda s robnom markom, tj. tržišnog natjecanja između robnih marki time što proizvođačima omogućuju da učinkovito organiziraju distribuciju svojih proizvoda i da zadovolje potrošače.

43.

Sustavi selektivne distribucije su, osobito za proizvode osobite kvalitete, sredstvo prodiranja na tržište. Naime robne marke, i to posebice luksuzne marke, svoju dodanu vrijednost crpe iz stabilne percepcije potrošača o njihovoj visokoj kvaliteti i o njihovoj ekskluzivnosti u prezentaciji i stavljanju na tržište. Međutim, ta se stabilnost ne može jamčiti kad isti poduzetnik ne osigurava distribuciju proizvoda. Razlog postojanja sustavâ selektivne distribucije je da oni omogućuju širenje distribucije određenih proizvoda, posebice prema zemljopisnim područjima koja su udaljena od područja njihove proizvodnje, održavajući pri tome tu stabilnost selekcijom poduzetnika koji su ovlašteni distribuirati ugovorene proizvode.

44.

Kao drugo, s gledišta tržišnog natjecanja unutar robne marke, zbog jednakosti između ovlaštenih distributera do koje dolazi načelno objektivnom i nediskriminirajućom primjenom kvalitativnih kriterija selekcije, selektivna distribucija naravno može dovesti do podvrgavanja svih poduzetnika koji su članovi tog sustava, sličnim uvjetima tržišnog natjecanja u mreži selektivne distribucije i stoga do mogućeg smanjenja broja distributera ugovorenih proizvoda i do smanjenja tržišnog natjecanja unutar robne marke, osobito u pogledu cijena. Međutim, paradoksalno, što su kriteriji selekcije koje dobavljač nameće stroži, dobavljač se više izlaže, zbog smanjenja distribucije proizvoda do koje to dovodi, gubitku tržišta i korisnika. Stoga, ako nema znatnu „tržišnu snagu”, dobavljač, kao osoba na vrhu mreže, načelno je potaknut „samoregulirati” svoje ponašanje na način koji je sukladan s pravilima tržišnog natjecanja.

45.

Posljedično, može se smatrati da sustavi selektivne distribucije općenito proizvode neutralne ili čak korisne učinke s gledišta tržišnog natjecanja.

46.

Valja podsjetiti da sukladnost s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a sustava selektivne distribucije u konačnici počiva na ideji da može biti legitimno ne usredotočiti se na tržišno natjecanje „cijenama” u korist tržišnog natjecanja drugim kvalitativnim elementima. Priznanje te sukladnosti ne smije dakle biti ograničeno samo na proizvode osobitih materijalnih kvaliteta. Za određivanje postoji li ograničenje tržišnog natjecanja nisu toliko bitne unutarnje karakteristike predmetnih proizvoda, već okolnost da se čini nužnim za održavanje dobrog funkcioniranja sustava distribucije, koji je upravo namijenjen očuvanju imidža robne marke ili kvalitete ugovorenih proizvoda.

47.

Ukratko, iako bi nakon površnog i formalističkog ispitivanja, određene ugovorne obveze koje su nametnute trgovcima na malo u okviru sustava selektivne distribucije lako mogle biti poistovjećene s mogućim ograničenjima tržišnog natjecanja jer ograničavaju trgovačku slobodu dotičnih distributera, u sudskoj je praksi koja je razvijena od presude Metro SB‑Großmärkte/Komisija ( 18 ) i propisima mjerodavnim u području skupnih izuzeća, brzo prihvaćeno stajalište da sustav selektivne distribucije koji počiva na kvalitativnim kriterijima pod određenim uvjetima može stvoriti učinke u korist tržišnog natjecanja i stoga ne potpasti pod zabranu zabranjenih sporazuma iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

48.

U tom kontekstu treba istaknuti da članak 101. UFEU‑a ne teži urediti niti zabraniti određene ugovorne obveze koje su slobodno usuglašene, kao što su to one koje proizlaze iz ugovora između distributera i njegova dobavljača, već se uglavnom odnosi na ekonomske učinke ponašanja promatrane s gledišta tržišnog natjecanja. Stoga, činjenica da jedan sporazum o selektivnoj distribuciji može dovesti do neravnoteže među ugovornim stranama, osobito na štetu ovlaštenog distributera, nije mjerodavna okolnost u okviru ispitivanja ograničavajućih učinaka tog sporazuma na tržišno natjecanje ( 19 ).

49.

Što slijedi u okviru precizne analize mjera koje su donesene u sklopu sustavâ selektivne distribucije s obzirom na pravo zabranjenih sporazuma?

50.

Ispitivanje ponašanja poduzetnika u pogledu članka 101. UFEU‑a koja su definirana i nametnuta u kontekstu selektivne distribucije mora se shematski provesti u dva koraka. Kao što nas to poziva sud koji je uputio zahtjev svojim prvim i drugim prethodnim pitanjem, najprije valja ispitati mogu li ta ponašanja načelno potpasti pod zabranu zabranjenih sporazuma propisanu u članku 101. stavku 1. UFEU‑a. U slučaju potvrdnog odgovora, tj. pod pretpostavkom da mora biti presuđeno da sporna ograničenja potpadaju pod tu odredbu, nužno je zatim, što je in fine predmet trećeg i četvrtog pitanja, utvrditi mogu li sporna ponašanja uživati pogodnost izuzeća na temelju stavka 3. članka 101. UFEU‑a.

51.

Kao prvo, glede pitanja mogu li uvjeti koje trgovac na vrhu mreže nametne svojim distributerima odmah biti izuzeti od zabrane sporazuma, Sud je priznao da, glede potrošačke robe visoke kvalitete, različiti distribucijski kanali koji su prilagođeni karakteristikama svojstvenim različitim proizvođačima i potrebama potrošača mogu biti sukladni članku 101. stavku 1. UFEU‑a ( 20 ).

52.

Kao što je to Sud ponovno podsjetio u svojoj nedavnoj sudskoj praksi, organizacija sustava selektivne distribucije ne potpada pod zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, ako je izbor prodavatelja proveden prema objektivnim kvalitativnim kriterijima koji su utvrđeni ujednačeno prema svim potencijalnim prodavateljima i koji se primjenjuju nediskriminirajuće, ako je takva distribucijska mreža nužna zbog svojstava predmetnog proizvoda za očuvanje njegove kvalitete i osiguranje pravilne uporabe, i konačno, ako utvrđeni kriteriji ne prelaze ono što je nužno ( 21 ).

53.

Kao drugo, pod pretpostavkom da Sud bude doveden do zaključka da osporavana mjera koja je dio mreže selektivne distribucije ne može odmah biti izuzeta iz dosega članka 101. UFEU‑a, i dalje će trebati utvrditi može li ta mjera biti izuzeta, posebno na temelju primjenjive uredbe o „skupnom” izuzeću, u ovom slučaju Uredbe br. 330/2010.

54.

S tim u vezi, treba napomenuti da ta uredba o izuzeću ne nastoji popisati niz ponašanja koja mogu potpasti pod zabranu članka 101. UFEU‑a ili onih koja su odmah izuzeta od primjene te odredbe. Kao što to ističe uvodna izjava 4. navedene uredbe: „[u] postupku pojedinačne ocjene sporazuma iz članka 101. stavka 1. [UFEU‑a] treba voditi računa o nekoliko čimbenika, a posebno o strukturi tržišta s obzirom na ponudu i potražnju”.

55.

S druge strane, navedena uredba, koja dotičnim poduzetnicima nastoji pružiti određenu pravnu sigurnost (vidjeti u tom smislu uvodnu izjavu 5. Uredbe br. 330/2010), daje naznake o mjerama koje ne mogu odmah biti izuzete na temelju uredbe, što ne isključuje da te mjere mogu biti izuzete pojedinačno. Pod pretpostavkom da su poštovani određeni pragovi glede tržišnih udjela kako dobavljača tako i njegovih distributera, radi se o mjerama koje sadržavaju „teška ograničenja tržišnog natjecanja” iz članka 4. te uredbe.

56.

Iako nezavisna, ta se dva stadija analize mogu u određenom dijelu konceptualno preklapati. Naime, bez obzira provodi li se iz kuta stavka 1. ili stavka 3. članka 101. UFEU‑a, analiza sporne mjere počiva na ispitivanju stupnja njezine predmnijevane ili utvrđene štetnosti. Stoga se ograničenje pasivne prodaje distributera može smatrati ne samo ograničenjem prema „cilju” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, već isto tako teškim ograničenjem tržišnog natjecanja koje ne može uživati skupno izuzeće. Unatoč tomu, kvalifikaciju ograničenja „prema cilju” u svrhu primjene potonje odredbe treba razlikovati od postojanja „teškog” ograničenja tržišnog natjecanja u svrhu primjene mogućeg izuzeća na temelju Uredbe br. 330/2010. Na ovo ću se vratiti u daljnjem tekstu.

57.

Konačno, čini mi se važnim istaknuti da smjernice koje je izradila Komisija, a osobito one o vertikalnim ograničenjima koje su nedvojbeno od velikog interesa u ovom slučaju, ne mogu same po sebi voditi analizu. Naime, te smjernice nemaju cilj obvezati tijela za tržišno natjecanje i sudove država članica, već jednostavno opisuju način na koji će sama Komisija primijeniti članak 101. UFEU‑a kada djeluje kao Unijino tijelo za tržišno natjecanje ( 22 ). Međutim, ne može biti isključeno da Sud može u okviru svoje zadaće tumačenja prava Unije preuzeti pravna stajališta i ocjene koji su sadržani u tim smjernicama.

58.

Nakon tih općenitih napomena ispitat ću jedno po jedno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.

59.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim prethodnim pitanjem, koje izravno odražava različita tumačenja presude od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C 439/09, EU:C:2011:649), u biti pita potpada li mreža selektivne distribucije luksuznih i prestižnih proizvoda koja prvenstveno služi očuvanju „luksuznog imidža” tih proizvoda pod zabranu navedenu u članku 101. stavku 1. UFEU‑a.

60.

U biti, suprotstavljaju se dva pristupa.

61.

S jedne strane, društvo Parfümerie Akzente i luksemburška vlada smatraju da ugovori kojima je organiziran sustav selektivne distribucije za prodaju luksuznih i prestižnih proizvoda, koji prvenstveno služi očuvanju luksuznog imidža tih proizvoda, ne mogu biti izuzeti iz područja primjene zabrane koja je utvrđena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a. Prema njihovu mišljenju, taj zaključak ima čvrstu potporu u izjavi koja se nalazi u točki 46. presude Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique. Slično, njemačka vlada predlaže da se odgovori da je članak 101. stavak 1. UFEU‑a primjenjiv na zahtjeve sustava selektivne distribucije koji su namijenjeni očuvanju imidža luksuza ili prestiža, a da nije potrebno ispitati traže li svojstva predmetnog proizvoda uspostavu sustava selektivne distribucije, ako se zahtjevi sustava primjenjuju bez diskriminacije i ako su prikladni za očuvanje imidža luksuza ili prestiža.

62.

S druge strane, društvo Coty Germany, francuska, talijanska, nizozemska, austrijska i švedska vlada te Komisija u biti smatraju da ugovori koji organiziraju sustav selektivne distribucije za prodaju luksuznih i prestižnih proizvoda, koji prvenstveno služe očuvanju luksuznog imidža tih proizvoda, mogu biti izuzeti iz područja primjene zabrane koja je utvrđena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a. Te stranke osobito smatraju da iz sudske prakse proizlazi da proizvodi visoke kvalitete, čiji luksuzni imidž cijene potrošači, može zahtijevati uspostavu mreže selektivne distribucije, osobito kako bi se „osiguralo da budu dostojno predstavljeni” i kako bi se očuvao njihov „luksuzni imidž”. Ističu da se presuda Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, koja se ne odnosi na pravi sustav selektivne distribucije već samo na ugovornu klauzulu iz tog predmeta, ne može tumačiti na način da zaštita luksuznog imidža više ne može opravdati postojanje mreže selektivne distribucije.

63.

Prema mojem mišljenju, i osim ako se ne bi iz temelja promijenila načela koja uređuju ocjenu sustava selektivne distribucije s obzirom na pravila u području tržišnog natjecanja, jedino je moguće prikloniti se drugom mišljenju i, slijedom toga, dati potvrdni odgovor na prvo prethodno pitanje kako ga je formulirao sud koji je uputio zahtjev.

64.

Nastavno na ono što sam naveo u gornjem tekstu, sustave selektivne distribucije se zbog pozitivnih ili barem neutralnih učinaka koje stvaraju s gledišta tržišnog natjecanja, mora moći smatrati sukladnima zabrani zabranjenih sporazuma propisanoj u članku 101. stavku 1. UFEU‑a.

65.

Sukladno dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda ( 23 ) i Općeg suda ( 24 ), čiji su zaključci uvelike preuzeti u točki 175. Smjernica, isključivo kvalitativni sustavi selektivne distribucije ne potpadaju pod zabranu iz članka 101. UFEU‑a kad su ispunjena tri uvjeta (u daljnjem tekstu: Metro kriteriji).

66.

Kao prvo, treba utvrditi da svojstva predmetnog proizvoda zahtijevaju sustav selektivne distribucije, u smislu da je takav sustav legitimni zahtjev, imajući u vidu vrstu tih proizvoda i posebno njihovu visoku kvalitetu ili tehničku prirodu, za očuvanje kvalitete i osiguranje pravilne uporabe. Kao drugo, potrebno je da se izbor prodavatelja provodi prema objektivnim kvalitativnim kriterijima koji su utvrđeni ujednačeno prema svim potencijalnim prodavateljima i koji se primjenjuju nediskriminirajuće. Kao treće, utvrđeni kriteriji ne smiju prelaziti ono što je nužno.

67.

Iako pitanje jesu li ti uvjeti ispunjeni treba objektivno ocijeniti nacionalni sud, Sud je unatoč tomu razvio određeni broj mjerila o kojima se može voditi računa prilikom ocjene sukladnosti sustava selektivne distribucije s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a.

68.

U vezi s kriterijem koji se odnosi na nužnost sustava selektivne distribucije osobito u pogledu luksuznih proizvoda, kriterija o kojem se u ovom slučaju najviše radi, valja podsjetiti da je Sud u više navrata presudio da se sustavi selektivne distribucije koji se temelje na kvalitativnim kriterijima mogu prihvatiti u sektoru proizvodnje visoko kvalitetne robe široke potrošnje bez kršenja članka 101. stavka 1. UFEU‑a, osobito u svrhu održavanja specijalizirane trgovine koja može pružiti posebne usluge za takve proizvode ( 25 ).

69.

Sud je pobliže naveo da neovisno čak jesu li proizvodi kvalificirani kao „luksuzni”, sustav selektivne distribucije može biti nužan za očuvanje „kvalitete” proizvoda ( 26 ).

70.

Stoga posebne karakteristike ili svojstva predmetnih proizvoda mogu sustav selektivne distribucije učiniti sukladnim članku 101. stavku 1. UFEU‑a. Kao što sam prethodno naveo, ta se svojstva mogu sastojati ne samo u materijalnim svojstvima predmetnih proizvoda (primjerice proizvodi visoke tehnološke kvalitete), već i u „luksuznom” imidžu proizvoda ( 27 ).

71.

Kao što je to istaknuo određeni broj stranaka koje su u ovom predmetu podnijele svoja očitovanja, taj se zaključak može usporediti s razmatranjima koja su iznesena u okviru sudske prakse koja je razvijena u području prava žigova, prava koje je zbog svoje posebne konkurentne uloge neporecivo u međudjelovanju sa zabranom zabranjenih sporazuma. Naime, s obzirom na činjenicu da jamči da su svi proizvodi ili usluge koje taj žig označava, proizvedeni ili isporučeni pod kontrolom jednog poduzetnika kojemu se može pripisati odgovornost za njihovu kvalitetu, žig igra ključnu ulogu u sustavu nenarušenog tržišnog natjecanja koji Ugovor o funkcioniranju Europske unije nastoji uspostaviti i održati ( 28 ). U takvom sustavu poduzetnici se moraju moći vezati uz svoje korisnike kvalitetom svojih proizvoda i usluga, što je moguće samo zahvaljujući postojanju prepoznatljivih znakova koji omogućuju identifikaciju tih proizvoda i usluga. Kako bi žig mogao igrati tu ulogu on mora biti jamstvo da su svi proizvodi koji su njime označeni proizvedeni pod kontrolom jednog poduzetnika kojemu se može pripisati odgovornost za njihovu kvalitetu ( 29 ).

72.

Sud je u kontekstu prava žigova istaknuo da se luksuzni i prestižni proizvodi definiraju ne samo u pogledu njihovih materijalnih karakteristika, već isto tako i na temelju posebne percepcije koju o njima imaju potrošači, točnije po „auri luksuza” koju ti proizvodi uživaju kod potrošača. Naime, prestižni proizvodi su prvoklasni artikli, dojam luksuza koji iz njih proizlazi je ključni element kojima ih potrošači razlikuju od drugih sličnih proizvoda. Stoga, narušavanje navedenog dojma luksuza može utjecati na samu kvalitetu tih proizvoda. Međutim, u tom pogledu, Sud je već smatrao da karakteristike i uvjeti sustava selektivne distribucije mogu sami po sebi očuvati kvalitetu i osigurati pravilno korištenje takvih proizvoda ( 30 ).

73.

Sud je iz toga zaključio da, budući da organizacija sustava selektivne distribucije koja teži osigurati uspješno predstavljanje takvih proizvoda na prodajnom mjestu, „osobito glede pozicioniranja, promocije, prezentacije proizvoda i poslovne politike” može doprinijeti ugledu predmetnih proizvoda i stoga održavanju njihova dojma luksuza ( 31 ).

74.

Iz te sudske prakse proizlazi da, u pogledu njihovih karakteristika i njihove prirode, luksuzni proizvodi mogu zahtijevati uspostavu sustava selektivne distribucije kako bi se zaštitila njihova kvaliteta i osiguralo pravilno korištenje. Drugim riječima, mreže selektivne distribucije namijenjene za distribuciju luksuznih i prestižnih proizvoda koje prvenstveno služe očuvanju imidža robne marke navedenih proizvoda, ne potpadaju pod zabranu navedenu u članku 101. stavku 1. UFEU‑a.

75.

Suprotno tumačenju koje brane određene stranke koje su podnijele očitovanja, taj zaključak ne dovodi u pitanje presuda od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), konkretno njezina točka 46. prema kojoj „cilj očuvanja prestižnog imidža ne može biti legitimni cilj za ograničenje tržišnog natjecanja i stoga ne može opravdati da ugovorna klauzula koja slijedi takav cilj ne potpada pod članak 101. stavak 1. UFEU‑a”.

76.

Kao što to svjedoče očitovanja koja su podnesena u ovom predmetu, ali isto tako i stajališta koja je usvojio veliki broj nacionalnih sudova i tijela nadležnih za tržišno natjecanje ( 32 ), potonja izjava je dovela do vrlo različitih tumačenja.

77.

Proizlazi da je, kao što to ističe većina stranaka koje su podnijele očitovanja, prikladno da Sud u ovome predmetu pojasni doseg te presude upućujući na kontekst na temelju kojeg je ona donesena, kao i na obrazloženje koje je Sud posebno usvojio u toj presudi.

78.

Kao prvo, što se tiče činjeničnog konteksta presude od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), podsjećam da se u tom predmetu radilo o obvezi koju je proizvođač kozmetičkih proizvoda i proizvoda za tjelesnu higijenu odredio svojim odabranim distributerima da dokažu fizičku i trajnu prisutnost najmanje jednog diplomiranog farmaceuta u svojim prodajnim mjestima. Prema mišljenju Suda, koji je prihvatio ocjenu francuskog tijela za tržišno natjecanje, taj je zahtjev de facto potpuno isključio mogućnost da predmetne proizvode prodaju ovlašteni distributeri putem interneta ( 33 ).

79.

Kao što jasno proizlazi iz prethodnog pitanja koje je u tom predmetu postavljeno Sudu, samo je jedna ugovorna klauzula dovedena u pitanje, i to ona koja se je odnosila na opću i potpunu zabranu prodaje ugovorenih proizvoda krajnjim korisnicima putem interneta, koja je nametnuta ovlaštenim distributerima u okviru mreže selektivne distribucije. Nasuprot tomu, presuda se nije odnosila na sustav selektivne distribucije općenito.

80.

Kao drugo, glede obrazloženja koje je Sud izričito usvojio u spomenutoj presudi Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, ono se jasno odnosi na jednu ugovornu klauzulu koja zabranjuje posebice prodaju putem interneta, koju je odredilo društvo Pierre Fabre. Samu činjenicu da je umetanje navedene klauzule bilo motivirano potrebom očuvanja prestižnog imidža predmetnih proizvoda, Sud nije smatrao legitimnim ciljem za ograničavanje tržišnog natjecanja. Međutim, to ne znači da je Sud namjeravao sustave distribucije koji su namijenjeni upravo očuvanju imidža robne marke predmetnih proizvoda, odmah podvrći zabrani zabranjenih sporazuma iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

81.

Važno je istaknuti da Sud naročito nije odstupio od načela da trgovac na vrhu selektivne distribucijske mreže u načelu ostaje slobodan organizirati tu mrežu, a stoga ni od mišljenja da se uvjeti koji su nametnuti ovlaštenim distributerima moraju smatrati sukladnima članku 101. stavku 1. UFEU‑a kad ispunjavaju uvjete koje je utvrdio Sud.

82.

Još važnije, treba napomenuti da ništa u rječniku koji Sud koristi ne navodi na pretpostavku da je on namjeravao odstupiti od načela ili dalje suziti doseg načela koja su do tada bila utvrđena i razvijena za ocjenu, s obzirom na članak 101. UFEU‑a, uvjeta nametnutih ovlaštenim distributerima mreže selektivne distribucije.

83.

Drugim riječima, presudu od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), ne treba tumačiti kao odstupanje od ranije sudske prakse jer izjava iz točke 46. navedene presude spada u kontekst kontrole proporcionalnosti ugovorne klauzule koja je konkretno bila predmetom glavnog postupka (vidjeti osobito točku 43. te presude).

84.

Sva prethodna razmatranja me navode na zaključak da sustavi selektivne distribucije čiji je cilj očuvanje luksuznog imidža proizvoda mogu uvijek biti elementi tržišnog natjecanja koji su sukladni s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a. Međutim, kao što je to Komisija valjano istaknula, iz te presude treba izvesti da je, ovisno o svojstvima predmetnih proizvoda ili za osobito teška ograničenja kao što je potpuna zabrana prodaje putem interneta do koje je došlo zbog sporne klauzule u spomenutoj presudi Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique, moguće da cilj očuvanja prestižnog imidža predmetnih proizvoda nije legitiman, što bi imalo za posljedicu da nije opravdano izuzeti sustav selektivne distribucije ili klauzulu koja ima takav cilj.

85.

Drugi bi zaključak prema mojem mišljenju imao dva velika nedostatka.

86.

Prije svega, doveo bi do odstupanja od načela koja su dobro utvrđena u sudskoj praksi Suda glede ocjene sustava selektivne distribucije s gledišta pravila tržišnog natjecanja. Podsjećam da ta načela vode računa upravo o korisnim učincima koje takvi sustavi stvaraju nastojeći ostvariti učinkovito tržišno natjecanje.

87.

U tom kontekstu, treba podsjetiti da je važno očuvati svojstva dotičnih proizvoda, koja se sastoje u njihovim materijalnim karakteristikama ili u njihovu luksuznom ili prestižnom imidžu. Bilo da predmetni proizvodi imaju određena materijalna svojstva, poput proizvoda visoke kvalitete ili tehnološki naprednih proizvoda, ili da se dotični proizvodi povezuju uz luksuzni imidž, selektivna se distribucija može smatrati legitimnom s obzirom na pozitivne učinke za tržišno natjecanja koje ona stvara.

88.

K tomu, tumačenje presude od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), prema kojem sustav selektivne distribucije koji ima za cilj očuvanje luksuznog imidža predmetnih proizvoda ne može više biti izuzet od zabrane navedene u članku 101. stavku 1. UFEU‑a, bilo bi protivno smjernicama koje su usvojene u području intelektualnog vlasništva, osobito sudskoj praksi koja je razvijena u kontekstu prava žigova.

89.

Tako je Sud je u presudi od 23. travnja 2009., Copad (C‑59/08, EU:C:2009:260), distributera u sustavu selektivne distribucije izjednačio sa stjecateljem licencije i utvrdio da se oboje nalaze u situaciji puštanja u promet od strane trećih strana s pristankom nositelja žiga. To ima za posljedicu da se zabrana zabranjenih sporazuma ne bi smjela primijeniti u slučaju kada mjere proizvođača/nositelja žiga u pogledu ovlaštenog distributera u konačnici predstavljaju samo korištenje prava na prvo puštanje u promet.

90.

Isto tako, Sud je u presudi od 3. lipnja 2010., Coty Prestige Lancaster Group (C‑127/09, EU:C:2010:313), istaknuo da isključivi karakter prava žigova ima za posljedicu da svako korištenje žiga bez pristanka nositelja žiga krši pravo žigova.

91.

Stoga, mreža selektivne distribucije, poput one koju predviđa predmetni ugovor u glavnom postupku, za distribuciju luksuznih i prestižnih proizvoda koja prvenstveno služi očuvanju „luksuznog imidža” tih proizvoda, može biti sastavni dio tržišnog natjecanja koji je sukladan članku 101. stavku 1. UFEU‑a, ako su ispunjeni Metro kriteriji.

92.

Taj zaključak vrijedi i za takozvane „luksuzne” proizvode, kao i za takozvane „kvalitetne” proizvode. Ono što je važno jest potreba da trgovac na vrhu mreže očuva imidž prestiža.

93.

Stoga na prvo prethodno pitanje predlažem odgovoriti da su sustavi selektivne distribucije koji se odnose na luksuzne i prestižne proizvode i prvenstveno služe očuvanju „luksuznog imidža” tih proizvoda, sastavni dio tržišnog natjecanja koji je sukladan članku 101. stavku 1. UFEU‑a, ako je izbor prodavatelja proveden prema objektivnim kvalitativnim kriterijima koji su utvrđeni ujednačeno prema svima i koji se primjenjuju nediskriminirajuće na sve potencijalne prodavatelje, ako priroda predmetnih proizvoda, uključujući prestižni imidž, zahtijeva selektivnu distribuciju kako bi se očuvala kvaliteta i osigurala njihova pravilna uporaba te ako utvrđeni kriteriji ne prelaze ono što je nužno.

94.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem pita treba li i u kojoj mjeri članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se on protivi zabrani članovima sustava selektivne distribucije luksuznih proizvoda, koji na tržištu djeluju kao ovlašteni trgovci na malo, da za prodaju predmetnih proizvoda putem interneta koriste platforme trećih strana na način vidljiv prema vani.

95.

To se pitanje, koje je usko povezano s prvim, tiče sukladnosti s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a posebne klauzule o sustavu selektivne distribucije, koja je upravo i dovedena u pitanje u glavnom postupku.

96.

Međutim, kao što sam prethodno naveo u odgovoru na prvo prethodno pitanje, jasno je da selektivna distribucija koja počiva na kvalitativnim parametrima ne potpada pod članak 101. stavak 1. UFEU‑a ako su ispunjeni Metro kriteriji.

97.

Sukladno analitičkom okviru koji proizlazi iz presude Metro SB‑Groβmärkte/Komisija, koji uopće nije doveden u pitanje presudom Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique ( 34 ), treba ispitati je li izbor prodavatelja proveden prema objektivnim kvalitativnim kriterijima koji su utvrđeni ujednačeno prema svim potencijalnim prodavateljima i koji se primjenjuju nediskriminirajuće, zahtijeva li priroda predmetnog/ih proizvoda takvu distribucijsku mrežu kako bi se očuvala njegova/njihova kvaliteta i osigurala pravilna uporaba, i konačno, jesu li postavljeni uvjeti sukladni načelu proporcionalnosti.

98.

Budući da se u ovom slučaju o prvom od tih uvjeta u stvarnosti nije raspravljalo, moja će se analiza stoga usredotočiti na pitanje je li zabrana ovlaštenim distributerima da koriste platforme trećih strana na način koji je vidljiv prema vani legitimna s obzirom na kvalitativne ciljeve koje slijedi, i, po potrebi, je li ta zabrana proporcionalna.

99.

Međutim, kao prvo, glede legitimnosti sporne zabrane, kao što sam to naveo u svojem prijedlogu odgovora na prvo pitanje, cilj očuvanja imidža luksuznih i prestižnih proizvoda uvijek je legitimni cilj u svrhu kvalitativnog opravdanja sustava selektivne distribucije, poput onog o kojem se raspravlja u glavnom predmetu.

100.

Stoga je potrebno odrediti može li se sporna klauzula, tj. klauzula koja ovlaštenim distributerima zabranjuje da koriste platforme trećih strana na način koji je vidljiv prema vani, opravdati upravo potrebom očuvanja luksuznog imidža predmetnih proizvoda.

101.

U tom pogledu, smatram da se zabrana korištenja naziva trećih poduzetnika može opravdati ciljem očuvanja i kontrole kriterija kvalitete, koji osobito zahtijeva pružanje određenih usluga prilikom prodaje proizvoda, kao i posebnu prezentaciju prodajnih proizvoda.

102.

Naime, treba prihvatiti činjenicu da trgovac na vrhu mreže selektivne distribucije može, kako bi očuvao imidž robne marke ili prestiža ( 35 ) proizvoda koje stavlja na tržište, svojim distributerima, čak i ovlaštenima, zabraniti da koriste treće poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani. Takva zabrana može osigurati zaštitu jamstva kvalitete, sigurnosti i prepoznavanja podrijetla proizvoda, obvezujući trgovce na malo da prilikom prodaje ugovorenih proizvoda pružaju usluge na određenoj razini. Ta zabrana također omogućuje održavanje zaštite i statusa robnih marki uslijed pojava krivotvorenja i parazitiranja, koje mogu proizvesti ograničavajuće učinke na tržišno natjecanje.

103.

Kao što je to navela Komisija u točki 54. svojih smjernica, dobavljač može nametnuti standarde kvalitete za korištenje internetske stranice u svrhu prodaje svojih proizvoda, kao što bi to učinio i za prodavaonicu, katalog, reklamni oglas ili promotivne aktivnosti općenito.

104.

Međutim, koristeći platforme trećih strana u okviru distribucije proizvoda, ovlašteni distributeri – i, štoviše, trgovac na vrhu mreže – konkretno više ne vladaju prezentacijom i imidžom tih proizvoda, naročito jer te platforme često na vrlo vidljiv način ističu svoj logotip u svim stadijima kupovine ugovorenih proizvoda.

105.

Potpuna zabrana koja je nametnuta članovima sustava selektivne distribucije da za svoju prodaju putem interneta koriste treće poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani, stoga je ograničenje koje je sasvim slično onomu koje je, prema mišljenju Suda, opravdano i nužno za osiguranje funkcioniranja sustava selektivne distribucije koji se temelji samo na fizičkoj trgovini, te je stoga, sukladno sudskoj praksi ( 36 ), legitimno s obzirom na pravo tržišnog natjecanja.

106.

Zaključno, zabrana ovlaštenim distributerima da koriste internetske platforme trećih strana može biti izuzeta iz područja primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a zbog toga što može poboljšati tržišno natjecanje temeljeći se na kvalitativnim kriterijima. Proširujući do sada usvojena razmatranja u području selektivne distribucije, ta zabrana može očuvati luksuzni imidž predmetnih proizvoda u različitim vidovima: ne samo da ta zabrana jamči da se ti proizvodi prodaju u okruženju koje odgovara kvalitativnim zahtjevima koje je odredio trgovac na vrhu distribucijske mreže, već također omogućuje zaštitu od pojave parazitiranja izbjegavajući da ulaganja i trud koje su uložili dobavljač i ostali ovlašteni distributeri kako bi poboljšali kvalitetu i imidž predmetnih proizvoda, budu u korist drugih poduzetnika.

107.

Ta se zabrana jasno razlikuje od sporne klauzule u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649).

108.

Podsjećam da je Sud u presudi Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique odlučio da klauzula u ugovoru koja je potpuno zabranila ovlaštenim distributerima da putem interneta prodaju ugovorene proizvode, može biti ograničenje prema cilju i stoga biti protivna članku 101. stavku 1. UFEU‑a ako je „nakon pojedinačnog i konkretnog ispitivanja sadržaja i cilja te ugovorne klauzule i pravnog i ekonomskog konteksta čiji je ona dio, jasno da, s obzirom na svojstva predmetnih proizvoda, ta klauzula nije objektivno opravdana”.

109.

U ovom slučaju valja utvrditi da je, daleko od toga da bi odredilo potpunu zabranu prodaje putem interneta, društvo Coty Germany svojim ovlaštenim prodavateljima samo nametnulo da ne prodaju ugovorene proizvode posredstvom platformi trećih strana, jer, prema mišljenju glave mreže, potonje nisu obvezne poštovati kvalitativne zahtjeve koje trgovac na vrhu mreže nameće svojim ovlaštenim distributerima.

110.

Naime, sporna klauzula u glavnom predmetu i dalje omogućuje ovlaštenim distributerima da distribuiraju ugovorene proizvode putem svojih vlastitih internetskih stranica. Isto tako, navedena klauzula tim distributerima ne zabranjuje korištenje platformi trećih strana za distribuciju tih istih ugovorenih proizvoda na način koji nije vidljiv prema vani.

111.

Međutim, kao što je navela Komisija oslanjajući se posebice na rezultate svojeg sektorskog istraživanja, jasno je da su u ovom stadiju razvoja elektroničke trgovine vlastite internetske trgovine distributera privilegirani distribucijski kanali na internetu. Stoga, bez obzira na rastuću važnost platformi trećih strana u trgovini proizvodima trgovaca na malo, zabrana ovlaštenim distributerima da koriste te platforme na način koji je vidljiv prema vani ne može, u trenutnom stanju razvoja elektroničke trgovine, biti izjednačena s potpunom zabranom ili znatnim ograničenjem prodaje putem interneta.

112.

Kao drugo, čini mi se da spis koji je podnesen Sudu ne dopušta zaključak da trenutno takvu zabranu općenito treba smatrati neproporcionalnom cilju koji slijedi.

113.

Valja istaknuti da, iako dobavljač, kao trgovac na vrhu mreže, može svojim ovlaštenim distributerima odrediti određene obveze na temelju ugovornog odnosa koji ih povezuje i tako provoditi određenu kontrolu nad distribucijskim kanalima svojih proizvoda, dobavljač ne može provoditi kontrolu nad distribucijom proizvoda koja se obavlja putem platformi trećih strana. S obzirom na to, sporna obveza može biti prikladan način za postizanje ciljeva kojima teži društvo Coty Germany.

114.

Točno je da se ne može poreći da internetske platforme, poput one o kojoj se raspravlja u glavnom predmetu, mogu razviti i osigurati dostojno predstavljanje predmetnih proizvoda na isti način kao što to čine ovlašteni distributeri. Međutim, poštovanje kvalitativnih zahtjeva koji legitimno mogu biti određeni u okviru sustava selektivne distribucije može biti učinkovito osigurano jedino ako su okruženje prodaje putem interneta razvili ovlašteni prodavatelji, koji su ugovorno vezani uz dobavljača/trgovca na vrhu distribucijske mreže, a ne treći korisnik čija praksa nije pod utjecajem tog dobavljača.

115.

Stoga se sporna klauzula može smatrati sukladnom članku 101. stavku 1. UFEU‑a ako se primjenjuje na nediskriminirajući način i ako je objektivno opravdana prirodom ugovorenih proizvoda, a to su čimbenici koji, čini mi se, nisu uopće dovedeni u pitanje u ovom predmetu, ali će ih, u svakom slučaju, morati provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

116.

Čak i pod pretpostavkom da se u ovom slučaju može zaključiti da sporna klauzula može potpasti pod članak 101. stavak 1. UFEU‑a, osobito zbog nepoštovanja Metro kriterija, i dalje bi trebalo ispitati ima li ta klauzula ograničavajući učinak na tržišno natjecanje i posebice utvrditi stvara li ona ograničenje „prema cilju” u smislu te odredbe.

117.

Glede tog zadnjeg argumenta, za razliku od ugovorne klauzule koja je dovedena u pitanje u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), ni u kojem slučaju mi se ne čini da bi se sporna zabrana u ovom predmetu mogla kvalificirati kao „ograničenje prema cilju” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na to da se taj pojam mora tumačiti restriktivno. Naime, prihvaćena je činjenica da se pojam ograničenja tržišnog natjecanja „prema cilju” može primijeniti samo na određene vrste koordinacije između poduzetnika koje pokazuju takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije potrebno ( 37 ).

118.

Međutim, nasuprot potpunoj zabrani ovlaštenim distributerima da koriste internet za distribuciju ugovorenih proizvoda, zabrana korištenja platformi trećih strana nije, barem ne u ovom stadiju razvoja elektroničke trgovine koji je podložan dugoročnim ili kratkoročnim promjenama, toliko štetna za tržišno natjecanje.

119.

Usto, također u slučaju da bude zaključeno da je sporna klauzula zaista obuhvaćena člankom 101. UFEU‑a i da stoga ograničava tržišno natjecanje, podsjećam da je, kao što to nalažu treće i četvrto prethodno pitanje, i dalje potrebno ispitati može li ta klauzula biti izuzeta na temelju stavka 3. tog članka i osobito skupnog izuzeća primjenom Uredbe br. 330/2010.

120.

Budući da, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, pragovi tržišnih udjela koje propisuje članak 3. Uredbe br. 330/2010 nisu prekoračeni, ako nacionalni sud zaključi da sporna klauzula nije sukladna članku 101. stavku 1. UFEU‑a, ta klauzula može biti izuzeta na temelju članka 2. navedene uredbe (vidjeti uvodnu izjavu 8. Uredbe br. 330/2010). Međutim, to nikako neće biti moguće ako sporna zabrana predstavlja teško ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 4. te iste uredbe.

121.

Ako nacionalni sud dakle zaključi da zabrana korištenja platformi trećih stana ne može izbjeći primjenu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i da a priori ograničava tržišno natjecanje, sporna klauzula sustava selektivne distribucije bi i dalje mogla biti opravdana primjenom članka 101. stavka 3. UFEU‑a, bilo na osnovi uredbe o skupnom izuzeću koja bi se eventualno mogla primjenjivati, bilo nakon analize od slučaja do slučaja koja se odnosi upravo na slučajeve izuzeća propisane Uredbom br. 330/2010.

122.

Posljedično, predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori da, kako bi se utvrdilo je li ugovorna klauzula koja sadržava zabranu ovlaštenim distributerima distribucijske mreže da za prodaju putem interneta koriste platforme trećih strana na način koji je vidljiv prema vani sukladna članku 101. stavku 1. UFEU‑a, na sudu koji je uputio zahtjev je da ispita je li ta ugovorna klauzula uvjetovana prirodom proizvoda, je li utvrđena ujednačeno i primjenjuje li se bez razlike te prelazi li ono što je nužno.

123.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim i četvrtim pitanjem u biti pita Sud treba li članak 4. Uredbe br. 330/2010 tumačiti na način da je zabrana članovima sustava selektivne distribucije, koji na tržištu djeluju kao trgovci na malo, da prilikom prodaje putem interneta koriste treće poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani, ograničenje korisnika u smislu članka 4. točke (b) navedene uredbe i/ili ograničenje pasivne prodaje krajnjim korisnicima u smislu članka 4. točke (c) iste uredbe.

124.

Naime, iako je sud koji je uputio zahtjev u tekstu svojeg trećeg i četvrtog prethodnog pitanja uputio na problematiku utvrđivanja ograničenja „prema cilju” korisnika i pasivne prodaje, njegovi se upiti u stvarnosti odnose, kao što je to jasno navedeno u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, na pitanje može li, u slučaju da predmetni sustav distribucije bude smatran ograničenjem tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, taj sustav ipak biti izuzet na temelju Uredbe br. 330/2010.

125.

Stoga se jedino postavlja pitanje može li se sporna klauzula analizirati kao ograničenje područja i/ili ograničenje korisnika, ili kao ograničenje pasivne prodaje u smislu Uredbe br. 330/2010.

126.

Kao što to navodi uvodna izjava 5. Uredbe br. 330/2010, pogodnost skupnog izuzeća utvrđenu tom uredbom treba ograničiti na vertikalne sporazume „za koje se s dostatnom sigurnošću može pretpostaviti da ispunjavaju uvjete iz članka 101. stavka 3. [UFEU‑a]”.

127.

Kako bi se utvrdilo može li ograničenje uživati „skupno” izuzeće, poduzetnici su najprije pozvani provesti prvu procjenu spornog sporazuma, osobito u odnosu na određene pretpostavke nesukladnosti propisane Uredbom br. 330/2010.

128.

Članak 4. Uredbe br. 330/2010 postavlja listu provjerenih ograničenja, koje se najčešće kvalificira kao „teška ograničenja”, u prisutnosti kojih treba isključiti pogodnost skupnog izuzeća.

129.

Kao što je to presudio Sud, budući da poduzetnik u svim okolnostima zadržava mogućnost da pojedinačno istakne primjenjivost pravnog izuzeća iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a, odredbe koje sporazume ili prakse stavljaju pod skupno izuzeće ne treba tumačiti široko ( 38 ).

130.

Usto, poput pristupa koji zagovara Komisija, radi predvidljivosti i pravne sigurnosti, iznimke od skupnog izuzeća, osobito iz članka 4. točaka (b) i (c) Uredbe br. 330/2010, trebaju se moći lako utvrditi i stoga ne smiju ovisiti o iscrpnoj analizi tržišnih uvjeta i ograničavajućih učinaka na tržišno natjecanje koji se na danom tržištu nalaze u određeno vrijeme.

131.

Naime, ne treba izgubiti iz vida da je cilj kojemu teže uredbe o izuzeću, koje su donesene na temelju Uredbe br. 19/65/EEZ ( 39 ), među ostalim potreba da se dotičnim poduzetnicima omogući da sami procjene sukladnost svojih ponašanja s pravilima u području tržišnog natjecanja.

132.

Ostvarenje tog cilja bilo bi ugroženo ako bi se, za potrebe kvalifikacije mjera koje su usvojili poduzetnici kao vertikalnih sporazuma koji imaju „za cilj” ograničiti određene vrste prodaje u smislu članka 4. točaka (b) i (c) Uredbe br. 330/2010, od tih poduzetnika zahtijevalo da pristupe složenoj i iscrpnoj analizi ograničavajućih učinaka navedenih mjera na tržišno natjecanje, vodeći računa o situaciji na tržištu i položaju navedenih poduzetnika.

133.

Kao što sam prethodno naveo, treba dobro razlikovati akt utvrđivanja „ograničenja tržišnog natjecanja prema cilju” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, od kategorizacije, u svrhu primjene uredbe o skupnom izuzeću, određenih ponašanja kao teških ograničenja, u ovom slučaju onih iz članka 4. točaka (b) i (c) Uredbe br. 330/2010.

134.

Neovisno o tome, u obama slučajevima radi se o utvrđivanju ponašanja koja se smatraju osobito štetnima za tržišno natjecanje upućivanjem na ocjenu neposrednog ekonomskog i pravnog konteksta u kojem su poduzete poduzetnikove mjere.

135.

U tom pogledu, valja podsjetiti da razlika između „povreda prema cilju” i „povreda prema učinku” proizlazi iz okolnosti da se određeni oblici tajnih sporazuma između poduzetnika mogu, po samoj svojoj naravi i uzimajući u obzir stečeno iskustvo, smatrati štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja ( 40 ). Što se tiče smisla postojanja članka 4. Uredbe br. 330/2010 koja utvrđuje određen broj teških ograničenja, ona počiva na ideji navedenoj u uvodnoj izjavi 10. te uredbe, prema kojoj „od pogodnosti skupnog izuzeća iz [te] [u]redbe treba izuzeti, bez obzira na tržišni udjel dotičnih poduzetnika, […] one vertikalne sporazume koji sadržavaju određene vrste teških ograničenja tržišnog natjecanja poput utvrđivanja minimalnih i fiksnih preprodajnih cijena a isto tako i određene vrste ograničavanj[a] područja prodaje”.

136.

Stoga, poput pristupa koji je usvojen za utvrđivanje ograničenja prema cilju u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, za utvrđivanje ima li ugovorna klauzula „za cilj ograničiti” područje na kojemu, ili korisnike kojima distributer može prodavati (članak 4. točka (b) Uredbe br. 330/2010), ili aktivne ili pasivne prodaje distributera krajnjim korisnicima (članak 4. točka (c) te uredbe), potrebno je uputiti na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi i na njihove ciljeve, ispitane u njihovu neposrednom ekonomskom i pravnom kontekstu. Podsjećam naime da bi cilj olakšavanja akta samoprocjene koji se zahtijeva od predmetnih poduzetnika bio narušen kad bi za utvrđivanje teških ograničenja u smislu članka 4. Uredbe br. 330/2010 ti poduzetnici morali provesti iscrpno ispitivanje, osobito putem hipotetske analize, učinaka predviđenih mjera na strukturu i uvjete funkcioniranja dotičnog/ih tržišta.

137.

Usto, kao što je to pravilno navela Komisija, valja istaknuti da i članak 4. točka (b) Uredbe br. 330/2010, kao i članak 4. točka (c) te uredbe treba, poput odredbi ranije važeće uredbe o skupnom izuzeću, promatrati u okviru općenitijeg i važnijeg cilja borbe protiv pojava zatvaranja tržišta.

138.

Te odredbe stoga treba razumjeti na način da su usmjerene na isključivanje pogodnosti skupnog izuzeća određenih ugovornih klauzula, koje se odnose na ograničenje područja ne kojemu ili korisnika kojima distributer može prodavati. Nasuprot tomu, čini mi se da se te iste odredbe ne može tumačiti na način da od te pogodnosti isključuju ograničenja koja određuju načine prodaje proizvoda ( 41 ). Prema mojem mišljenju, treba podsjetiti da trgovac na vrhu selektivne distribucijske mreže mora moći uživati veliku slobodu pri utvrđivanju načina distribucije svojih proizvoda, koji su isto tako čimbenici poticanja inovacija i kvalitete usluga pruženih korisnicima koji mogu proizvesti pozitivne učinke na tržišno natjecanje. Kao što je to navedeno u točki 54. Smjernica, u okviru uredbe o skupnom izuzeću dobavljač dakle može odrediti standarde kvalitete za korištenje internetske stranice u svrhu prodaje svojih proizvoda, kao što bi to učinio i za fizičko prodajno mjesto.

139.

U svjetlu tih uvodnih razmatranja ispitat ću dalje treće i četvrto prethodno pitanje.

140.

Na temelju članka 4. točke (b) Uredbe br. 330/2010, skupno izuzeće propisano člankom 2. te uredbe ne primjenjuje se na sporazume „koji neposredno ili posredno, samostalno ili zajedno s drugim čimbenicima pod kontrolom ugovornih strana, imaju za cilj […] ograničavanje područja na kojem kupac stranka sporazuma može prodavati robu ili usluge koje su predmet sporazuma, ili ograničavanje korisnika kojima ih može prodavati, ne dovodeći u pitanje ograničenje njihova poslovnog nastana”.

141.

Kao što to navodi točka 50. Smjernica, ta se odredba odnosi na mjere podjele tržišta ili korisnika koje nastoje raspodijeliti tržišta.

142.

U ovom slučaju, ništa u tekstu sporne klauzule, koja samo ovlaštenim distributerima zabranjuje da koriste platforme trećih strana na način koji je vidljiv prema vani, ne ukazuje na to da tu klauzulu treba tako kvalificirati.

143.

Kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, a priori nije moguće utvrditi određenu grupu korisnika ili određeno tržište koje bi obuhvaćalo korisnike platformi trećih strana.

144.

Međutim, ograničavanje korisnika ili tržišta prema mojem mišljenju može biti utvrđeno samo u slučaju kad je jasno da je ovlašteni distributer zbog sporne zabrane i unatoč otvorenoj mogućnosti da se njegovim proizvodima pristupi putem njegove vlastite internetske stranice, izložen gubitku tržišta ili korisnika.

145.

Prije svega, glede sadržaja klauzule, ona određuje da djelatnost prodaje putem interneta bude ostvarena posredstvom vlastitog elektroničkog izloga trgovine trgovca na malo ili na stranici treće strane pod uvjetom da to nije vidljivo prema vani. Ta klauzula stoga ne isključuje svu prodaju putem interneta, već samo jedan od načina pristupanja korisnicima putem interneta. Sadržaj klauzule sam po sebi ne proizvodi takav učinak zatvaranja tržišta.

146.

Nasuprot klauzuli koja je bila razmatrana u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649), sporna klauzula dopušta korištenje interneta kao distribucijskog kanala, pod uvjetom da trgovac na malo obavlja svoju aktivnost prodaje putem interneta posredstvom „elektroničkog izloga” ovlaštene trgovine ili na način koji nije vidljiv prema vani putem stranice treće strane, i da poštuje skup odredbi kako bi očuvao luksuzni karakter proizvoda.

147.

Kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, u stvarnosti ta zabrana nije spriječila ovlaštene distributere da surađuju s trećim stranama u svrhu oglašavanja na internetu. Budući da ta zabrana nije spriječila da se na internetske distributere upućuje na internetu, njihovi potencijalni korisnici su i dalje mogli putem interneta pristupiti ponudi ovlaštenih trgovaca na malo, primjerice koristeći pretraživače.

148.

Nadalje, što se tiče deklariranog cilja te klauzule, on se sastoji u očuvanju luksuznog karaktera ugovorenih dobara namećući da aktivnost prodaje putem interneta mora biti ostvarena posredstvom „elektroničkog izloga” trgovine trgovca na malo. Još jednom, zabrana ovlaštenim distributerima da koriste platforme trećih strana na način koji je vidljiv prema vani nema a priori za cilj raspodijeliti tržište ograničavajući područje na kojemu, ili korisnike kojima ovlašteni trgovac/ci smije/u prodavati.

149.

Konačno, u vezi s pravnim i ekonomskim kontekstom, iz informacija koje su podnese Sudu i posebice iz rezultata istraživanja o sektoru e‑trgovine proizlazi da, za razliku od vlastitih internetskih trgovina ovlaštenih trgovaca na malo, korištenje prodajnih mjesta ili platformi trećih strana, iako se znatno razlikuje od države do države i od proizvoda do proizvoda, nije nužno važan distribucijski kanal. Zabrana trgovcima na malo da koriste takve platforme ne može se izjednačiti s potpunom zabranom prodaje putem interneta o kojoj se je raspravljalo u predmetu Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique.

150.

Nadalje, u ovom se slučaju ni iz čega ne može zaključiti da sporna klauzula ima učinak raspodjele područjâ ili ograničavanja pristupa određenim korisnicima. U tom se kontekstu, u ovom stadiju „stečenog iskustva” ne može utvrditi da su korisnici predmetnih platformi trećih strana općenito i neovisno o posebnostima dotičnog tržišta bili odredivi korisnici, na način da se može zaključiti da sporna klauzula dovodi do podjele korisnika u smislu članka 4. točke (b) Uredbe br. 330/2010.

151.

Vodeći računa o svim tim razmatranjima, predlažem da se na treće pitanje odgovori da zabrana članovima sustava selektivne distribucije koji na tržištu djeluju kao trgovci na malo, da prilikom prodaje putem interneta koriste treće poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani, nije ograničavanje korisnika trgovca na malo u smislu članka 4. točke (b) Uredbe br. 330/2010.

152.

Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem pita treba li članak 4. točku (c) Uredbe br. 330/2010 tumačiti na način da zabrana članovima sustava selektivne distribucije koji na tržištu djeluju kao trgovci na malo, da prilikom prodaje putem interneta koriste treće poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani, predstavlja ograničavanje pasivne prodaje krajnjim korisnicima.

153.

Nastavno na razmatranja koja sam naveo gore u tekstu, kako bi se odredilo može li se sporna ugovorna klauzula analizirati kao klauzula koja ima za cilj ograničiti pasivnu prodaju krajnjim korisnicima, valja provjeriti može li se smatrati da je ta klauzula, s obzirom na njezin sadržaj, cilj i ekonomski i pravni kontekst u koji je smještena, sama po sebi takva da može naštetiti ostvarenju pasivne prodaje, tj. prodaje povodom samoinicijativnih zahtjeva pojedinačnih korisnika.

154.

Mislim da se iz spisa koji je podnesen Sudu nikako ne može zaključiti da navedenu klauzulu treba tako analizirati.

155.

Kao što sam prethodno naveo, sporna ugovorna klauzula ne zabranjuje svu prodaju putem interneta, za razliku od one na koju se odnosi predmet povodom kojeg je donesena presuda od 13. listopada 2011., Pierre Fabre Dermo‑Cosmétique (C‑439/09, EU:C:2011:649). Ta klauzula stvarno dopušta taj distribucijski kanal, pod uvjetom da distributer predmetne proizvode prodaje posredstvom elektroničkog izloga ovlaštenog poduzetnika ili da to radi na stranici treće strane na način koji nije vidljiv prema vani te da poštuje određeni broj odredbi koje su namijenjene očuvanju imidža robne marke proizvođača.

156.

S obzirom na ta razmatranja, predlažem da se na četvrto prethodno pitanje odgovori da zabrana članovima sustava selektivne distribucije koji na tržištu djeluju kao trgovci na malo, da prilikom prodaje putem interneta koriste treće poduzetnike na način koji je vidljiv prema vani, nije ograničavanje pasivne prodaje krajnjim korisnicima u smislu članka 4. točke (c) Uredbe br. 330/2010.

157.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je postavio Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) odgovori na sljedeći način: