16.11.2015   

HR

Službeni list Europske unije

C 381/15

1.

Treba li odredbe Direktive 2006/112 (1) o odbitku PDV-a tumačiti na način da porezno tijelo može, kako gospodarsku transakciju ne bi ocijenilo fiktivnom, od poreznog obveznika koji se želi koristiti svojim pravom na odbitak PDV-a zatražiti ili da provjeri raspolaže li izdavatelj računa o uslugama u odnosu na koje se ovaj želi koristiti svojim pravom na odbitak potrebnim osobnim i materijalnim sredstvima za pružanje predmetne usluge, kako u trenutku navedenog pružanja usluga tako i u trenutku te provjere, i je li on ispunio svoje obveze prijave i plaćanja PDV-a ili da taj porezni obveznik, osim računom, raspolaže i drugim dokumentima o gospodarskoj transakciji koji ne sadrže formalne pogreške? Treba li zahtijevati da izdavatelj računa obavlja svoju gospodarsku aktivnost bez ikakve nepravilnosti ne samo u trenutku sklapanja pravnog posla na kojem se temelji pravo na odbitak PDV-a, nego također i u trenutku poreznog nadzora?

2.

Ako porezno tijelo, uzimajući u obzir okolnosti opisane u prvom pitanju, utvrdi da je gospodarska transakcija izvršena, ali je sadržaj računa nevjerodostojan jer se navedena transakcija nije provela između stranaka koje su navedene na računu, treba li od poreznog tijela zahtijevati, vodeći računa o teretu dokazivanja koji je u pravilu na njemu, da također provjeri tko je u tom slučaju sklopio pravni posao i tko je izdao račun ili to porezno tijelo može uskratiti pravo na odbitak kojim se želi koristiti porezni obveznik bez nepobitnog dokaza navedenih činjeničnih elemenata, bez podataka ili okolnosti koje upućuju na ime treće osobe ili ulogu koju je ona imala, već samo na temelju onoga što je sâmo porezno tijelo o tome izjavilo?

3.

Treba li odredbe Direktive 2006/112 o odbitku PDV-a tumačiti na način da porezno tijelo, čak i kad ne osporava provedbu gospodarske transakcije navedene na računu i kad ona formalno ispunjava zakonske uvjete, može uskratiti korištenje pravom na odbitak PDV-a, a da ne ispita je li pritom primijenjena dužna pažnja – oslanjajući se praktički na objektivnu odgovornost – zato što, s obzirom na to da se gospodarska transakcija nije provela između stranaka koje su navedene na računu, nevjerodostojnost sadržaja računa per definitionem isključuje ispitivanje dužne pažnje ili je u takvim okolnostima porezno tijelo koje uskrati korištenje pravom na odbitak isto tako obvezno dokazati da je porezni obveznik koji se želi koristiti tim pravom znao za nepravilno postupanje – koje je poduzeto kako bi se izbjeglo plaćanje poreza – poduzeća s kojim je u ugovornom odnosu ili da je čak sudjelovao u takvom nepravilnom postupanju?

4.

Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, je li odredbama Direktive 2006/112 o odbitku PDV-a i načelima porezne neutralnosti, pravne sigurnosti i proporcionalnosti, koje je Sud Europske unije razvio u svojoj sudskoj praksi, sukladno pravno tumačenje prema kojem se dužna pažnja primatelja računa može ispitivati samo ako se može dokazati da je došlo do pružanja usluga između stranaka, odnosno, ako je između stranaka provedena gospodarska transakcija na način određen na računu i postoje samo druge vrste grešaka, primjerice formalne pogreške, osobito vodeći računa o tome da nacionalno porezno zakonodavstvo sadrži odredbe o računima s formalnim pogreškama i o računima koji su izdani, a da nije provedena gospodarska transakcija?