–

za Eldu Otero Ramos, F. López López, abogado,

–

za Servicio Galego de Saúde, S. Carballo Marcote, letrada,

–

za Instituto Nacional de la Seguridad Social, A. Lozano Mostazo i P. García Perea, letradas,

–

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis i V. Ester Casas, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, J. Guillem Carrau, kao i C. Valero, A. Szmytkowska i I. Galindo Martín, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.), kao i članka 5. stavka 3. Direktive Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (SL 1992., L 348, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 73.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između E. Otero Ramos, s jedne strane, i Instituto Nacional de la Seguridad Social (Nacionalni institut za socijalnu sigurnost, Španjolska, u daljnjem tekstu: INSS) i Servicio Galego de Saúde (Zdravstvena služba Autonomne pokrajine Galicije, Španjolska), s druge strane, povodom odbijanja izdavanja potvrde kojom se utvrđuje da obavljanje od strane tužiteljice zadataka koji se odnose na njezino radno mjesto predstavlja opasnost za dojenje njezina djeteta, s ciljem dodjele novčanog doplatka zbog opasnosti prilikom dojenja.

3

Prva, osma do jedanaeste i četrnaesta uvodna izjava Direktive 92/85 glase:

„budući da je člankom 118.a [UEZ‑a] predviđeno da Vijeće putem direktiva donosi minimalne zahtjeve za poboljšanja, posebno u radnoj sredini, kako bi se zaštitila sigurnost i zdravlje radnika;

[…]

budući da trudne radnice, radnice koje su nedavno rodile ili radnice koje doje u mnogome treba smatrati specifičnim rizičnim skupinama te treba poduzeti mjere u vezi s njihovom sigurnošću i zdravljem;

budući da zaštita sigurnosti i zdravlja trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje ne smije stavljati žene na tržištu rada u nepovoljan položaj niti djelovati nauštrb direktiva o ravnopravnom položaju muškaraca i žena;

budući da pri nekim aktivnostima može postojati opasnost od izlaganja trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje opasnim sredstvima, procesima ili radnim uvjetima; budući da takve rizike treba procijeniti i o rezultatu procjene obavijestiti radnice i/ili njihove predstavnike;

budući da u slučaju da ta procjena potvrdi postojanje rizika za sigurnost ili zdravlje radnica, zaštitu radnica treba pravno regulirati;

[…]

budući da osjetljivost trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje nalaže da im treba osigurati pravo na rodiljni dopust u trajanju od najmanje 14 uzastopnih tjedana raspoređenih prije i/ili nakon poroda i odobriti kao obvezan rodiljni dopust od najmanje dva tjedna raspoređena prije i/ili nakon poroda;

[…]”

4

Članak 1. stavci 1. i 2. Direktive 92/85 glasi:

„1.   Svrha ove Direktive, koja je deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ [Direktiva Vijeća od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.)], jest provođenje mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zaštite zdravlja na radu trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile ili doje.

2.   Odredbe Direktive 89/391/EEZ, osim njezina članka 2. stavka 2., u cijelosti se primjenjuju na čitavo područje iz stavka 1. ne dovodeći u pitanje strože i/ili specifičnije odredbe ove Direktive.”

5

Članak 2. te direktive naslovljen „Definicije” određuje:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

6

Članak 3. te direktive određuje:

„1.   U dogovoru s državama članicama i uz pomoć Savjetodavnog odbora za sigurnost, higijenu i zaštitu zdravlja na radu, Komisija sastavlja smjernice o procjeni kemijskih, fizičkih i bioloških sredstava i industrijskih procesa koji se smatraju opasnima za sigurnost i zdravlje radnica u smislu članka 2.

Smjernice iz prvog podstavka također se odnose na pokrete i položaje tijela, psihički i fizički umor te druge oblike fizičkog i psihičkog stresa povezanog s poslovima koje obavljaju radnice u smislu članka 2.

2.   Smjernice iz stavka 1. trebaju poslužiti kao osnova za procjene iz članka 4. stavka 1.

U tu svrhu države članice upoznaju s ovim smjernicama sve poslodavce i radnice i/ili njihove predstavnike u pojedinoj državi članici.”

7

Smjernice navedene u članku 3. Direktive 92/85, u svojoj verziji relevantnoj za ovaj predmet, nalaze se u Komunikaciji Komisije od 20. studenoga 2000. o smjernicama o procjeni kemijskih, fizičkih i bioloških sredstava i industrijskih procesa koji se smatraju opasnima za sigurnost i zdravlje trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile ili doje [COM(2000) 466 final/2 (u daljnjem tekstu: smjernice)].

8

Što se tiče procjene opasnosti i informiranja radnika o njoj, članak 4. Direktive 92/85 određuje:

„1.   Za sve aktivnosti kod kojih postoji osobita opasnost od izlaganja sredstvima, procesima ili radnim uvjetima navedenim u nepotpunom popisu u Prilogu I., poslodavac u dotičnom poduzeću i/ili ustanovi samostalno ili putem službi za zaštitu i prevenciju iz članka 7. Direktive 89/391/EEZ procjenjuje vrstu, razmjer i trajanje izlaganja radnica u smislu članka 2., kako bi:

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 10. Direktive 89/391/EEZ, o rezultatima procjena iz stavka 1. i o svim mjerama koje treba poduzeti u vezi sa zaštitom zdravlja i sigurnošću na radu obavješćuju se radnice u smislu članka 2. i radnice koje bi se mogle naći u jednoj od situacija iz članka 2. i/ili njihovi predstavnici u dotičnim poduzećima i/ili ustanovama.”

9

U pogledu posljedica procjene opasnosti, članak 5. stavci 1. do 3. navedene direktive predviđa:

„1.   Ako rezultati procjena iz članka 4. stavka 1. ukazuju na postojanje opasnosti za sigurnost i zdravlje ili posljedice na trudnoću ili dojenje radnica u smislu članka 2., poslodavac, ne dovodeći u pitanje članak 6. Direktive 89/391/EEZ, poduzima potrebne mjere kako bi privremenom promjenom radnih uvjeta i/ili radnog vremena dotičnih radnica osigurao da se izbjegne izlaganje tih radnica takvim opasnostima.

2.   Ako je promjena radnih uvjeta i/ili radnog vremena tehnički i/ili objektivno neizvediva, ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, poslodavac poduzima potrebne mjere kako bi dotičnu radnicu premjestio na drugo radno mjesto.

3.   Ako je premještaj na drugo radno mjesto tehnički i/ili objektivno neizvediv, ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, dotičnoj radnici dodjeljuje se dopust u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili nacionalnom praksom za cijelo razdoblje potrebno da se zaštite njezina sigurnost i zdravlje.”

10

Članak 12. Direktive 92/85, naslovljen „Pravna zaštita”, propisuje:

„Države članice u svoj nacionalni pravni sustav uvode potrebne mjere kako bi se svim radnicama koje bi se mogle smatrati oštećenima zbog neispunjenja obveza koje proizlaze iz ove Direktive omogućilo da zaštitu svojih prava ostvare u sudskom postupku i/ili, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom, obraćanjem drugim nadležnim tijelima.”

11

Člankom 1. Direktive 2006/54, naslovljenim „Cilj”, propisano je:

„Cilj je ove Direktive osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada.

Ona u tu svrhu sadrži odredbe za provedbu načela jednakog postupanja s obzirom na:

Ona također sadrži odredbe koje osiguravaju učinkovitiju provedbu tog načela uspostavom odgovarajućih postupaka.”

12

Članak 2. te direktive naslovljen „Definicije” određuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

2.   Za potrebe ove Direktive, diskriminacija uključuje:

[…]

13

Članak 14. stavak 1. navedene direktive proteže zabranu diskriminacije na, među ostalim, radne uvjete i predviđa slijedeće:

„Zabranjuje se izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u javnom i privatnom sektoru, uključujući javna tijela, s obzirom na:

[…]

[…]”

14

Što se tiče tereta dokaza i pristupa pravosuđu u slučaju izravne i neizravne diskriminacije, članak 19. stavci 1. i 4. iste direktive određuje:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere u okviru svojih pravosudnih sustava kako bi osigurale da, kad osobe koje se smatraju oštećenima zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom utvrde činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokaza nepostojanja povrede načela jednakog postupanja bude na tuženiku.

[…]

4.   Stavci 1., 2. i 3. također se primjenjuju na:

[…]”

15

Članak 28. Direktive 2006/54 utvrđuje da ona ne dovodi u pitanje odredbe koje se tiču zaštite žena, posebno u pogledu trudnoće i majčinstva, i da ne dovodi u pitanje odredbe Direktive 96/34/EZ i Direktive 92/85/EEZ.

16

Socijalno davanje povezano s opasnostima tijekom dojenja je u španjolski pravni poredak uvedeno s Ley Orgánica 3/2007, de 22 de marzo, para la igualdad efectiva de mujeres y hombres (Organski zakon 3/2007 od 22. ožujka o stvarnoj ravnopravnosti žena i muškaraca) (BOE br. 71, str. 12611. od 23. ožujka 2007., u daljnjem tekstu: Zakon 3/2007).

17

Cilj Zakona 3/2007 je promicanje integracije žena u svijet rada na način da im se omogući da usklade svoj profesionalni život s privatnim i obiteljskim životom.

18

Dvanaesta dodatna odredba tog zakona dovela je do izmjene članka 26. Ley 31/1995 de Prevención de Riesgos Laborales (Zakon 31/1995 o sprečavanju profesionalnih rizika), od 8. studenoga 1995. (BOE br. 269, od 10. studenoga 1995., str. 32590., u daljnjem tekstu: Zakon 31/1995), na način da je uvedena zaštita radnice i novorođenčeta u opasnim situacijama tijekom prirodnog dojenja, kada radni uvjeti mogu imati nepovoljne posljedice na zdravlje radnice ili djeteta.

19

Člankom 26. Zakona 31/1995 određeno je:

„1.   Procjena opasnosti [po sigurnost ili zdravlje radnica] iz članka 16. ovog zakona za radnice koje su trudne ili koje su nedavno rodile mora obuhvatiti utvrđivanje vrste, razmjera i trajanja izlaganja sredstvima, procesima ili radnim uvjetima koji mogu imati nepovoljne posljedice na zdravlje radnice ili fetusa u svakoj djelatnosti za koju je vjerojatno da predstavlja posebnu opasnost. Ako rezultati te procjene ukazuju na postojanje opasnosti za sigurnost ili zdravlje ili moguće posljedice na trudnicu ili dojilju, poslodavac mora donijeti mjere koje su potrebne da se promjenom radnih uvjeta i radnog vremena dotične osobe izbjegne izlaganje toj opasnosti.

Takve mjere uključuju po potrebi njihovo oslobađanje od noćnog rada ili rada u smjenama.

2.   Ako zdravstvene službe [INSS‑a] ili osiguravajućih društava, ovisno o vrsti subjekta kod kojega je poslodavac organizirao osiguranje od profesionalnih rizika, na temelju izvješća liječnika Servicio National de Salud [Nacionalna zdravstvena služba, Španjolska] koji medicinski obrađuje radnicu, potvrde da promjena radnih uvjeta ili radnog vremena nije izvediva ili bi unatoč takvoj promjeni radni uvjeti imali nepovoljan učinak na zdravlje trudne radnice ili fetusa, ona mora obavljati drukčije zadaće koje odgovaraju njezinu stanju. U tu svrhu poslodavci moraju, nakon savjetovanja s predstavnicima radnika, utvrditi popis neopasnih radnih mjesta.

Promjena zadaća se obavlja u skladu s pravilima i kriterijima primjenjivima u slučajevima funkcionalne mobilnosti, i ostaje na snazi do trenutka kada zdravstveno stanje radnice dopusti njezino vraćanje na ranije zadaće.

[…]

3.   Ako premještaj na drugo radno mjesto nije tehnički ili objektivno izvediv ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, radnica može svoj ugovor staviti u mirovanje iz razloga što se nalazi u opasnosti tijekom trudnoće, u skladu s člankom 45. stavkom 1. točkom (d) [Real Decreto Legislativo 1/1995, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995 o potvrđivanju izmijenjenog teksta Zakona o statusu radnika), od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75, od 29. ožujka 1995., str. 9654.)]), i to za razdoblje potrebno da se zaštiti njezina sigurnost i zdravlje te sve dok joj nije moguće vratiti se na prethodno radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njezinu stanju.

4.   Odredbe stavaka 1. i 2. ovog članka primjenjuju se i tijekom razdoblja prirodnog dojenja ako radni uvjeti mogu imati nepovoljne posljedice na zdravlje radnice ili njezina djeteta, i ako zdravstvene službe [INSS‑a] ili osiguravajućih društava, ovisno o vrsti subjekta kod kojega je poslodavac organizirao osiguranje od profesionalnih rizika, na temelju izvješća liječnika Nacionalne zdravstvene službe koji medicinski obrađuje radnicu, potvrde postojanje takve situacije. Radnica može također staviti svoj ugovor u mirovanje iz razloga opasnosti tijekom dojenja djeteta mlađeg od devet mjeseci, sukladno članku 45. stavku 1. točki (d) [Kraljevskog zakonodavnog dekreta 1/1995] ako su ispunjeni uvjeti iz stavka 3. ovog članka.

[…]”

20

Osamnaesta dodatna odredba Zakona 3/2007 je izmijenila španjolsko zakonodavstvo na način da se razdoblje prirodnog dojenja izričito priznalo kao jedna od situacija pokrivenih s Ley General de la Seguridad Social – Real Decreto Legislativo 1/1994 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley General de la Seguridad Social (Kraljevski zakonodavni dekret br. 1/1994 o potvrđivanju izmijenjenog teksta Općeg zakona o socijalnom osiguranju) od 20. lipnja 1994. (BOE, br. 154, od 29. lipnja 1994., str. 20658., u daljnjem tekstu: Opći zakon o socijalnom osiguranju).

21

Člankom 135.a Općeg zakona o socijalnom osiguranju propisano je sljedeće:

„Zaštićena situacija. – Za potrebe novčane naknade zbog opasnosti tijekom prirodnog dojenja, razdoblje mirovanja ugovora smatra se ‚zaštićenom situacijom’ ako radnica mora promijeniti radno mjesto kako bi prešla na radno mjesto koje je prikladnije s obzirom na njezinu situaciju, a takva promjena nije – sukladno članku 26. stavku 4. Zakona br. 31/1995 – tehnički ili objektivno izvediva ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga.”

22

Člankom 135.b Općeg zakona o socijalnom osiguranju propisano je sljedeće:

„Novčana davanja. – Novčana naknada zbog opasnosti tijekom prirodnog dojenja dodjeljuje se radnici pod uvjetima i pretpostavkama predviđenima ovim zakonom za novčanu naknadu za opasnost tijekom trudnoće, a prestaje kad dijete navrši devet mjeseci, osim ako se korisnica nije prijevremeno vratila na svoje prethodno radno mjesto ili na drugo radno mjesto kompatibilno s njezinom situacijom.”

23

Što se tiče procesnog prava, članak 96. stavak 2. Ley 36/2011, reguladora de la jurisdicción social (Zakon br. 36/2011 o socijalnom pravosuđu) od 10. listopada 2011. (BOE br. 245, str. 106584. od 11. listopada 2011.), predviđa:

„Teret dokazivanja u slučajevima diskriminacije i nezgoda na radu

[…]

2.   U postupcima koji se odnose na odgovornost koja proizlazi iz nezgoda na radu i profesionalnih bolesti, osobe koje su odgovorne za sigurnost kao i one koje doprinose nastanku štetne situacije, dužne su dokazati da su poduzete mjere koje su nužne da bi se spriječila ili izbjegla opasnost, kao i dokazati postojanje svakog drugog čimbenika koji isključuje ili umanjuje njihovu odgovornost. Odgovornost se ne može izbjeći zbog obične nepažnje radnika ili nepažnje koja se može pripisati uobičajenom obavljanju dotičnog posla ili povjerenju koje ono izaziva.”

24

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je E. Otero Ramos zaposlena kao medicinska sestra na odjelu hitne medicine pri Centro Hospitalario Universitario de A Coruña (Klinički bolnički centar, Coruña, Španjolska; u daljnjem tekstu: CHU), javne bolnice u sastavu Zdravstvene službe Autonomne pokrajine Galicije.

25

E. Otero Ramos je 22. prosinca 2011. rodila dijete, koje je dojila.

26

Dana 19. ožujka 2012. E. Otero Ramos je obavijestila svojeg poslodavca da prirodno doji svoje dijete, i da su zadaće povezane s njezinim radnim mjestom takve da imaju negativne posljedice na dojenje te je izlažu opasnostima za zdravlje i sigurnost, osobito zbog složenosti radnog vremena koje se temeljilo na turnusima, ionizirajućem zračenju, nozokomijalnim infekcijama i stresu. Zbog toga je podnijela zahtjev za prilagodbu radnih uvjeta i uvođenje preventivnih mjera.

27

Dana 10. travnja 2012. uprava CHU‑a je objavila izvješće u kojem se navodilo da radno mjesto E. Otero Ramos ne predstavlja nikakvu opasnost za dojenje njezina djeteta i da se njezin zahtjev odbija.

28

Dana 8. svibnja 2012. E. Otero Ramos je od Dirección Provincial del Instituto Nacional de la Seguridad Social de A Coruña (Provincijska uprava INSS‑a u Coruňi, Španjolska, u daljnjem tekstu: Provincijska uprava INSS‑a) zahtijevala liječničku potvrdu kojom se priznaje postojanje opasnosti za dojenje njezina djeteta kako bi ishodila novčanu naknadu zbog opasnosti tijekom dojenja.

29

Provincijska uprava INSS‑a u Coruňi je u svrhu ispitivanja tog zahtjeva uzela u obzir, s jedne strane, izjavu direktora za ljudske resurse CHU‑a kojom se potvrđuje da se radno mjesto E. Otero Ramos, odnosno radno mjesto medicinske sestre u hitnoj službi, nalazi na listi neopasnih radnih mjesta koju je sačinio CHU nakon prethodne konzultacije s predstavnicima radnika. S druge je, pak, strane uzela u obzir izvješće liječnika preventivne medicine i medicine prevencije profesionalnih rizika, koje je potvrđivalo da je E. Otero Ramos ispitana i u kojemu se konstatiralo da je ista sposobna obavljati zadaće povezane s njezinim radnim mjestom.

30

INSS je svojom odlukom od 10. svibnja 2012., na temelju navedenih dokumenata, ocijenio da nije dokazano da radno mjesto E. Otero Ramos predstavlja opasnost za dojenje njezina djeteta i da je, posljedično, odbilo njezin zahtjev.

31

Dana 11. srpnja 2012. E. Otero Ramos je protiv te odluke podnijela tužbu pred Juzgado de lo Social No 2, de A Coruña (Socijalni sud br. 2 u La Coruñi, Španjolska), ističući da je zbog svojega radnog mjesta izložena opasnosti za dojenje svojega djeteta. U prilog svojoj tvrdnji dostavila je pismo koje je potpisala njoj izravno neposredno nadređena osoba, odnosno voditelj službe hitne medicine CHU‑a, u kojem se, u osnovi, navodi da posao medicinske sestre u tom odjelu sadržava kemijske, biološke i psihosocijalne opasnosti za radnicu dojilju i njezino dijete.

32

Navedeni sud je odlukom od 24. listopada 2013. odbio tužbu E. Otero Ramos iz razloga što nije bilo dokazano da njezino radno mjesto sadržava navedenu opasnost. Usto, taj je sud smatrao da je spor koji mu je podnesen bio sličan drugim predmetima u kojima su i Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) i sud koji je uputio zahtjev, Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska), usvojili strogi pristup u pogledu ocjene dokaza postojanja opasnosti relevantnog za dodjelu naknade i da, u ovom slučaju, nijedan novi element ne opravdava odstupanje od istoga.

33

E. Otero Ramos je protiv te odluke podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev.

34

Taj se sud u osnovi pita je li moguće primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz članka 19. Direktive 2006/54 kako bi se dokazalo postojanje opasnosti tijekom dojenja u smislu članka 26. stavka 3. Zakona br. 31/1995, kojim se u nacionalno pravo prenosi članak 5. stavak 3. Direktive 92/85.

35

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta se pravila primjenjuju na navedeno pitanje ako se oslobođenje od rada iz članka 5. stavka 3. Direktive 92/85 može kvalificirati kao „uvjeti zaposlenja i radni uvjeti”, u smislu članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2006/54. I okolnost da, sukladno članku 2. stavku 2. točki (c) Direktive 2006/54, diskriminacija uključuje svaki nepovoljniji tretman žene u vezi s trudnoćom ili rodiljnim dopustom u smislu Direktive 92/85 mogla bi govoriti u prilog takvom tumačenju.

36

Pod pretpostavkom da se članak 19. Direktive 2006/54 može primijeniti u predmetu kao što je onaj iz glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev pita se na koji način treba primijeniti ta pravila i, osobito, kako treba među strankama raspodijeliti teret dokazivanja. Konkretno, taj se sud pita o tome, s jedne strane, predstavlja li izvješće koje je napisala dotičnoj radnici izravno neposredno nadređena osoba, u kojem se utvrđuje postojanje opasnosti za dojenje, indiciju koja omogućuje donošenje pretpostavke o postojanju diskriminacije na osnovi spola, u smislu navedene odredbe, i, s druge strane, dostaje li popis neopasnih radnih mjesta koji je sastavio poslodavac, uzet zajedno s izvješćem službe za prevenciju, i u kojem se bez pobližih obrazloženja utvrđuje da je navedena radnica sposobna za posao, za dokazivanje da ne postoji nikakva povreda načela jednakog postupanja.

37

U slučaju da postoje indicije koje mogu ukazivati na postojanje opasnosti koja se ističe, postavlja se i pitanje tko je – radnica dojilja ili poslodavac – dužan dokazati da prilagodba radnih uvjeta ili radnog vremena radnice nije moguća, ili da, unatoč njoj, uvjeti radnog mjesta radnice dojilje mogu negativno utjecati na njezino zdravlje ili zdravlje njezina djeteta, u smislu članka 26. stavka 2. Zakona br. 31/1995, kojim se prenosi članak 5. stavak 2. Direktive 92/85, ili pak da promjena radnog mjesta nije tehnički ili objektivno izvediva, ili se ne može od poslodavca zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, u smislu članka 26. stavka 3. tog zakona, kojim se prenosi članak 5. stavak 3. navedene direktive.

38

U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu slijedeća prethodna pitanja:

39

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda ustanovljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud će po potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. Naime, dužnost Suda je protumačiti sve odredbe prava Unije potrebne nacionalnim sudovima za donošenje odluke u postupcima koji se pred njima vode, čak i kad te odredbe nisu izričito navedene u pitanjima koja mu upućuju ti sudovi (presude od 19. rujna 2013., Betriu Montull, C‑5/12, EU:C:2013:571, t. 40. i navedena sudska praksa, i od 13. veljače 2014., TSN i YTN, C‑512/11 i C‑513/11, EU:C:2014:73, t. 32.).

40

Stoga, čak i ako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio pitanja samo na tumačenje članka 19. Direktive 2006/54 i članka 5. stavka 2. i 3. Direktive 92/85, to ne sprječava Sud da mu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za rješavanje predmeta koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li ih nacionalni sud u tekstu upućenih pitanja spomenuo. U tom pogledu na Sudu je da iz svih elemenata koje mu je dostavio nacionalni sud, posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izvuče elemente prava Unije koji zahtijevaju tumačenje uzimajući u obzir predmet spora (vidjeti, u tom smislu presude od 19. rujna 2013., Betriu Montull, C‑5/12, EU:C:2013:571, t. 41. i navedenu sudsku praksu, i od 13. veljače 2014., TSN i YTN, C‑512/11 i C‑513/11, EU:C:2014:73, t. 33.).

41

U ovom predmetu iz zahtjeva za prethodnu odluku i spisa podnesenog Sudu proizlazi da E. Otero Ramos pred sudom koji je uputio zahtjev osporava procjenu opasnosti svojeg radnog mjesta, na kojoj se temelji odluka INSS‑a, iz razloga što ista nije sačinjena sukladno članku 4. stavku 1. Direktive 92/85.

42

Imajući ta razmatranja u vidu, upućena pitanja valja preformulirati na način da, svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev želi, u biti, saznati primjenjuje li se članak 19. stavak 1. Direktive 2006/54 na situaciju kakva je ona iz glavnog postupka, u kojoj radnica – pred nacionalnim sudom ili bilo kojim drugim nadležnim tijelom dotične države članice – osporava procjenu opasnosti svojeg radnog mjesta iz razloga što ista nije sačinjena sukladno članku 4. stavku 1. Direktive 92/85.

43

U slučaju potvrdnog odgovora sud koji je uputio zahtjev svojim drugim do četvrtim pitanjem pita koji su modaliteti primjene članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54 u situaciji kao što je ona iz glavnog postupka.

44

Kako bi se na ovo pitanje, onako kako je preformulirano u točki 42., dao koristan odgovor, važno je, kao prvo, podsjetiti na zahtjeve kojima procjena opasnosti radnog mjesta radnice dojilje mora udovoljavati u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 92/85.

45

U skladu s tim valja istaknuti da članak 4. stavak 1. Direktive 92/85 nalaže poslodavcu da samostalno ili putem službi za zaštitu i prevenciju procjenjuje vrstu, razmjer i trajanje izlaganja radnica u smislu članka 2. iste direktive, sredstvima, procesima ili radnim uvjetima navedenima u nepotpunom popisu u njezinu Prilogu I., za sve aktivnosti kod kojih postoji osobita opasnost od izlaganja u tom pogledu. Tu se procjenu izrađuje kako bi se procijenilo svaku opasnost za sigurnost ili zdravlje i sve posljedice na trudnoću i dojenje, te kako bi se odlučilo koje mjere treba poduzeti.

46

U svrhu tumačenja članka 4. stavka 1. Direktive 92/85 treba uzeti u obzir smjernice, s obzirom na to da je njihov predmet – prema članku 3. stavku 2. navedene direktive – da služe kao osnova za procjene iz navedenog članka 4. stavka 1.

47

Međutim, iz stranica 6. i 7. smjernica proizlazi da je procjena opasnosti „sistematično ispitivanje svih sastavnica profesionalne djelatnosti”, koje obuhvaća najmanje tri faze.

48

Prva faza se sastoji od utvrđivanja opasnosti (kemijskih i bioloških sredstava, industrijskih procesa, pokreta i položaja tijela, psihičkog i fizičkog umora te drugih oblika fizičkog i psihičkog utjecaja). Druga faza predviđa identifikaciju kategorija radnika (trudne radnice, radnice koje su rodile ili koje doje) koji su izloženi jednoj ili više od navedenih opasnosti. Treća faza, odnosno procjena opasnosti, kako kvantitativna tako i kvalitativna, predstavlja „najosjetljiviji stadij u postupku po tome što osoba koja obavlja procjenu mora biti stručna i kod primjene prikladnih metoda mora uzeti u obzir relevantne informacije, […] kako bi mogla zaključiti obuhvaća li utvrđena situacija opasnost za radnice”.

49

Smjernice na stranama 11. i 12. pojašnjavaju da „mogu postojati različite opasnosti ovisno o tome jesu li radnice trudne, ili su nedavno rodile ili doje”. Kada je, osobito, riječ o radnicama koje doje, poslodavci moraju, tijekom cijelog trajanja dojenja, redovno ispitivati opasnosti kako bi izbjegli ili u najvećoj mogućoj mjeri smanjili izlaganje tih radnica opasnostima za zdravlje ili sigurnost poput, posebice, izlaganja određenim supstancijama kao što su olovo, organska otapala, pesticidi i antimitotički lijekovi. Naime, određeni broj potonjih se nalazi u majčinom mlijeku i dijete se smatra posebno osjetljivim na njih. Te smjernice navode i da u pojedinim slučajevima može biti nužno i stručno mišljenje specijalista medicine rada.

50

Usto, navedene smjernice na stranama 13. do 35. sadržavaju dvije detaljne tablice. Prva se odnosi na procjenu rizika, situacija i opasnosti opće naravi koje se odnose na većinu trudnih žena, novih majki ili majki koje doje. Druga je naslovljena „Specifične opasnosti” i u uvodu navodi da zbog dinamičnog karaktera trudnoće, koja uključuje stalne preobrazbe i promjene, isti radni uvjeti mogu dovesti do različitih problema sa zdravljem i sigurnosti za različite žene u različitim stadijima trudnoće, isto kao i kada radnica ponovno počinje raditi nakon poroda ili tijekom dojenja. Neke od tih problema je moguće predvidjeti i općenito su prisutni, dok će drugi ovisiti o individualnim čimbenicima i osobnoj medicinskoj povijesti.

51

Tako iz smjernica proizlazi da – kako bi bila sukladna zahtjevima članka 4. stavka 1. Direktive 92/85 – procjena opasnosti radnog mjesta za radnicu dojilju mora sadržavati specifično ispitivanje koje uzima u obzir individualnu situaciju dotične radnice kako bi se utvrdilo jesu li njezino zdravlje ili sigurnost ili zdravlje i sigurnost njezina djeteta izloženi opasnostima.

52

Kao drugo, valja podsjetiti da sukladno članku 19. stavku 1. Direktive 2006/54 države članice poduzimaju potrebne mjere u okviru svojih pravosudnih sustava kako bi osigurale da, kad osobe koje se smatraju oštećenima zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom utvrde činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokaza nepostojanja povrede načela jednakog postupanja bude na tuženiku.

53

Članak 19. stavak 4. točka (a) te direktive precizira, osobito, da se pravila o prebacivanju tereta dokazivanja iz stavka 1. istog članka primjenjuju i na slučajeve obuhvaćene Direktivom 92/85 ako se radi o diskriminaciji na temelju spola.

54

Važno je stoga utvrditi predstavlja li neka situacija, kao što je ona iz glavnog postupka, diskriminaciju na temelju spola u smislu Direktive 2006/54.

55

U tom pogledu valja istaknuti da, sukladno članku 2. stavku 2. točki (c) Direktive 2006/54, diskriminacija uključuje, među ostalim, „svaki nepovoljniji tretman žene u vezi s trudnoćom ili rodiljnim dopustom u smislu Direktive 92/85”.

56

Kako to izrijekom predviđa članak 1. Direktive 92/85, svrha je te direktive provođenje mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zaštite zdravlja na radu trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile ili doje.

57

Kao što je Sud već presudio, cilj koji se nastoji ostvariti pravilima Unije kojima je uređena jednakost žena i muškaraca je – u odnosu na prava trudnica i žena koje su rodile ili doje – zaštititi te žene prije i nakon što rode (presuda od 11. studenoga 2010., Danosa, C‑232/09, EU:C:2010:674, t. 68. i navedena sudska praksa).

58

Usto, iz četrnaeste uvodne izjave kao i članka 8. Direktive 92/85 proizlazi da „osjetljivost trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje nalaže da im treba osigurati pravo na rodiljni dopust u trajanju od najmanje 14 uzastopnih tjedana raspoređenih prije i/ili nakon poroda i odobriti kao obvezan rodiljni dopust od najmanje dva tjedna raspoređena prije i/ili nakon poroda”. Stoga rodiljni dopust ima za cilj zaštititi trudne radnice, radnice koje su nedavno rodile i radnice koje doje.

59

Iz navedenoga slijedi da – s obzirom na to da je stanje žene koja doji usko povezano s majčinstvom, i osobito s „trudnoćom ili rodiljnim dopustom” – radnice koje doje valja zaštititi jednako kao i trudne radnice ili radnice koje su nedavno rodile.

60

Stoga svako manje povoljno postupanje s radnicom zbog njezina stanja žene koja doji valja smatrati obuhvaćenim područjem primjene članka 2. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/54 te stoga predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola.

61

U tom kontekstu valja istaknuti da je Sud, u pogledu zaštite trudnoće i majčinstva, opetovano presuđivao da, ostavljajući državama članicama pravo da zadrže ili uvedu odredbe koje imaju za svrhu osigurati tu zaštitu, članak 2. stavak 2. Direktive 2006/54 priznaje opravdanost, s obzirom na načelo jednakog postupanja prema spolovima, zaštite biološkog stanja žene tijekom i nakon trudnoće, s jedne strane, odnosno zaštite posebnog odnosa između žene i djeteta u razdoblju neposredno nakon poroda, s druge strane (presuda od 30. rujna 2010., Roca Álvarez, C‑104/09, EU:C:2010:561, t. 27. i navedena sudska praksa).

62

Kako je nezavisna odvjetnica istaknula u točki 57. svojeg mišljenja, ako opasnosti radnog mjesta radnice koja doji nisu procijenjene sukladno zahtjevima članka 4. stavka 1. Direktive 92/85, ta radnica i njezino dijete lišeni su zaštite koju bi morali dobiti na temelju te direktive jer mogu biti izloženi potencijalnim opasnostima čije postojanje nije pravilno utvrđeno tijekom procjene opasnosti radnog mjesta dotične radnice. U tom pogledu s radnicom dojiljom se ne može postupati na jednak način kao sa svakim drugim radnikom jer njezina posebna situacija nužno od poslodavca zahtijeva poseban tretman.

63

Stoga činjenicu da opasnosti radnog mjesta radnice dojilje nisu procijenjene u skladu sa zahtjevima članka 4. stavka 1. Direktive 92/85 treba smatrati nepovoljnijim tretmanom žene u vezi s trudnoćom ili rodiljnim dopustom, u smislu te direktive, pa ona dakle predstavlja, kako proizlazi iz točke 60. ove presude, izravnu diskriminaciju na temelju spola, u smislu članka 2. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/54.

64

No, u skladu s člankom 14. Direktive 2006/54, ta je diskriminacija obuhvaćena njome predviđenom zabranom ako se odnosi na uvjete zapošljavanja i radne uvjete dotične radnice, u smislu njezina stavka 1. točke (c). Naime, iz članka 5. Direktive 92/85 proizlazi da će utvrđenje postojanja, nakon procjene predviđene njezinim člankom 4., opasnosti za zdravlje ili sigurnost te radnice, ili postojanja utjecaja na dojenje, za posljedicu imati promjenu njezinih radnih uvjeta i/ili radnog vremena, promjenu radnog mjesta ili oslobođenje od rada tijekom cijelog razdoblja nužnog za zaštitu njezine sigurnosti ili zdravlja.

65

Imajući sve navedeno u vidu, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 19. stavak 1. Direktive 2006/54 valja tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju kakva je ona iz glavnog postupka, u kojoj radnica – pred nacionalnim sudom ili bilo kojim drugim nadležnim tijelom dotične države članice – osporava procjenu opasnosti svojeg radnog mjesta iz razloga što ona nije sačinjena sukladno članku 4. stavku 1. Direktive 92/85.

66

Svojim drugim do četvrtim pitanjem, kako su preformulirana u točki 43. ove presude, sud koji je uputio zahtjev u biti pita koji su modaliteti primjene članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54 na situaciju kao što je ona iz glavnog postupka.

67

U tom je pogledu važno precizirati da se pravila o dokazivanju iz te odredbe ne primjenjuju u trenutku kada dotična radnica zahtijeva prilagodbu uvjeta rada ili, kao u glavnom predmetu, novčanu naknadu zbog opasnosti tijekom prirodnog dojenja, tražeći provedbu procjene opasnosti svojeg radnog mjesta u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 92/85. Ta se pravila primjenjuju tek u kasnijoj fazi, kada radnica pred sudom ili drugim nadležnim tijelom osporava odluku u vezi s tom procjenom opasnosti.

68

Stoga, u skladu s člankom 19. stavkom 1. Direktive 2006/54, radnica koja se smatra oštećenom nepoštovanjem načela jednakog postupanja u odnosu na sebe mora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom podnijeti činjenice ili dokaze koji omogućuju donošenje pretpostavke postojanja izravne ili neizravne diskriminacije (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. srpnja 2011., Kelly, C‑104/10, EU:C:2011:506, t. 29.).

69

U situaciji kao što je ona iz glavnog postupka to znači da predmetna radnica mora pred sudom koji je uputio zahtjev, ili pred bilo kojim drugim nadležnim tijelom predmetne države članice, iznijeti činjenice ili dokaze koji mogu pokazati da ocjena opasnosti njezina radnog mjesta nije provedena sukladno članku 4. stavku 1. Direktive 92/85 te da je ona, posljedično, bila diskriminirana.

70

Jedino u slučaju kada je radnica podnijela takve činjenice ili dokaze dolazi do prebacivanja tereta dokazivanja pa je tuženik dužan dokazati da nije došlo do povrede načela nediskriminacije (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. srpnja 2011., Kelly, C‑104/10, EU:C:2011:506, t. 30.).

71

U ovom slučaju treba istaknuti da se čini da pismo koje je podnijela E. Otero Ramos, koje je potpisala njoj izravno neposredno nadređena osoba, to jest voditelj službe hitne medicine CHU‑a, na obrazloženi način navodi da njezino radno mjesto sadržava fizičke, kemijske, biološke i psihosocijalne opasnosti za dojenje pa se zato čini da proturječi rezultatima procjene opasnosti njezina radnog mjesta na kojoj se temelji odluka INSS‑a koju navedena radnica osporava.

72

Kako je istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 46. i 47. svojega mišljenja, dokumenti na kojima se ta procjena temelji ne sadržavaju obrazloženo objašnjenje u pogledu načina na koji se došlo do zaključaka.

73

U tim okolnostima valja istaknuti da, a priori, pismo koje je podnijela E. Otero Ramos predstavlja dokaz koji može dokazati da procjena opasnosti njezina radnog mjesta nije uključivala specifično ispitivanje koje uzima u obzir njezinu pojedinačnu situaciju i da, kako proizlazi iz točke 51. ove presude, ta procjena stoga ne udovoljava zahtjevima članka 4. stavka 1. Direktive 92/85. Međutim, sud koji je uputio zahtjev – i koji je jedini nadležan da u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima ocijeni relevantne činjenice i dokaze – je dužan provjeriti je li tome uistinu tako.

74

Stoga je tuženik dužan dokazati da je procjena opasnosti iz članka 4. Direktive 92/85 sačinjena sukladno zahtjevima te odredbe, pri čemu dokumenti kao što su izjava poslodavca prema kojoj je neko radno mjesto klasificirano kao „neopasno”, zajedno s izjavom prema kojoj je dotična radnica „sposobna” za rad, bez objašnjenja koja bi mogla poduprijeti te zaključke, ne mogu sami po sebi uzrokovati neoborivu pretpostavku da to uistinu i jest tako. U suprotnom bi i navedena odredba i pravila o dokazivanju iz članka 19. Direktive 2006/54 bili lišeni svakog korisnog učinka.

75

Usto, treba istaknuti da su ista pravila o dokazivanju primjenjiva u okviru članka 5. Direktive 92/85. Osobito je, ako radnica koja doji zahtijeva oslobođenje od rada za cijelo razdoblje nužno radi zaštite njezine sigurnosti ili zdravlja i iznosi elemente koji mogu ukazati na to da zaštitne mjere predviđene u stavcima 1. i 2. toga članka, odnosno prilagodba radnih uvjeta dotične radnice ili promjena radnog mjesta nisu primjenjivi, na poslodavcu da dokaže da su te mjere bile tehnički ili objektivno moguće i da ih se može razumno zahtijevati.

76

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na drugo do četvrtog pitanja valja odgovoriti da članak 19. stavak 1. Direktive 2006/54 treba tumačiti na način da je, u situaciji kao što je ona iz glavnog postupka, radnica dužna dokazati činjenice koje mogu ukazivati na to da procjena opasnosti njezina radnog mjesta nije provedena sukladno zahtjevima članka 4. stavka 1. Direktive 92/85, i koje stoga omogućuju da se pretpostavi postojanje izravne diskriminacije na temelju spola, u smislu Direktive 2006/54, što je dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Nakon toga je tuženik dužan dokazati da je navedena procjena opasnosti sačinjena u skladu sa zahtjevima navedene odredbe i da, dakle, nije bilo povrede načela nediskriminacije.

77

Budući da postupak, u odnosu na stranke glavnog postupka, ima svojstvo prethodnog pitanja pred nacionalnim sudom, na nacionalnom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: