1.

Ovaj se predmet odnosi na tumačenje članka 24. točke 1. takozvane Uredbe Bruxelles I.a ( 2 ).

2.

Tom je odredbom predviđena isključiva sudska nadležnost u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama. U tom su pogledu nadležni sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi.

3.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati potpada li pod ovu odredbu spor u kojem se radi, s jedne strane, o ništavost darovanja zbog poslovne nesposobnosti darovatelja i, s druge strane, o brisanju upisa prava vlasništva daroprimatelja koje je potom uslijedilo.

4.

Uvodna izjava 15. Uredbe Bruxelles I.a glasi:

„Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. […]”

5.

U članku 1. stavku 1. i stavku 2. točki (a) Uredbe Bruxelles I.a njezino područje primjene uređeno je kako slijedi:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. […]

2.   Ova se Uredba [ne primjenjuje na]:

6.

Prema članku 7. točki 1. podtočki (a) Uredbe Bruxelles I.a, „u stvarima povezanim s ugovorom” postoji posebna sudska nadležnost u mjestu izvršenja konkretne obveze.

7.

Člankom 8. točkom 4. Uredbe Bruxelles I.a predviđena je sudska nadležnost na temelju međusobne povezanosti zahtjeva, i to u sljedećem slučaju:

„Osoba koja ima domicil u državi članici, može također biti tužena:

[…]

8.

Članak 24. točka 1. Uredbe Bruxelles I.a glasi:

„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:

9.

Odredbe austrijskog prava koje su relevantne za glavni postupak nalaze se u Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuchu (Opći građanski zakonik, u daljnjem tekstu: ABGB) i u Allgemeines Grundbuchgesetzu (Zakon o zemljišnim knjigama, u daljnjem tekstu: GBG).

10.

Članak 431. ABGB‑a glasi:

„Za prijenos vlasništva na nekretninama potrebno je da se akt o stjecanju upiše u za to predviđene javne knjige. Taj se upis naziva Einverleibungen (Intabulation).”

11.

U pogledu brisovnih tužbi i zabilježbi sporova, člankom 61. GBG‑a predviđeno je:

12.

Tužitelj u glavnom postupku bio je vlasnik nekretnine koja se nalazi u Beču. Aktom o darovanju od 14. studenoga 2013. on je darovao tu nekretninu svojoj kćerki, tuženici u glavnom postupku. Ona je na temelju akta o darovanju upisana u zemljišnoj knjizi kao njezina vlasnica. U tom je trenutku tuženica u glavnom postupku živjela u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje i danas stanuje.

13.

U glavnom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev tužitelj zahtijeva poništenje akta o darovanju i brisanje tužiteljičina vlasništva jer je on prilikom darovanja bio poslovno nesposoban.

14.

Tuženica u glavnom postupku istaknula je prigovor nenadležnosti austrijskog suda kojem je podnesena tužba. Ona iznosi da tužitelj ne nastoji ishoditi stvarno pravo u smislu članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a.

15.

Nakon što je tužitelj u glavnom postupku dao upisati zabilježbu spora u zemljišnu knjigu, Sud koji je uputio zahtjev prekinuo je postupak koji je u tijeku pred njim i uputio Sudu sljedeće prethodno pitanje:

Potpadaju li spor u kojem se raspravlja o poništenju akta o darovanju zbog poslovne nesposobnosti darovatelja i uknjižba brisanja prava vlasništva daroprimatelja pod područje primjene članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a, kojim je propisana isključiva nadležnost za stvarna prava na nekretninama?

16.

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome želi znati potpada li sudski postupak o pravnoj valjanosti darovanja nekretnine i o brisanju prava vlasništva daroprimatelja u zemljišnoj knjizi pod članak 24. točku 1. Uredbe Bruxelles I.a, prema kojem su u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama isključivo nadležni sudovi one države članice u kojoj se predmetna nekretnina nalazi.

17.

Prije nego što se ova odredba podrobno razmotri, valja ispitati može li se Uredba Bruxelles I.a uopće primijeniti na ovaj slučaj. Naime, ako to ne bi bio slučaj, ne bi postojala veza između prethodnog pitanja i glavnog postupka te bi zahtjev za prethodnu odluku bio nedopušten.

18.

Doduše, iz zahtjeva suda koji je uputio zahtjev ne mogu se razaznati dvojbe o primjenjivosti Uredbe Bruxelles I.a. No, u ovom slučaju njezina se primjenjivost ne podrazumijeva sama po sebi.

19.

S jedne strane, postoji dvojba u pogledu vremenskog područja primjene te odredbe jer se iz zahtjeva za prethodnu odluku ne može razaznati u kojem je trenutku podnesak kojim se pokreće postupak podnesen sudu koji je uputio zahtjev. Međutim, u skladu sa svojim člankom 66., Uredba Bruxelles I.a primjenjuje se samo na postupke koji su u tijeku na dan ili nakon 10. siječnja 2015.

20.

No, ta nejasnoća ne bi smjela Sud odvratiti od davanja odgovora na prethodno pitanje. Naime, kao prvo, datum podnošenja tužbe može se razaznati iz pisanih očitovanja stranaka ( 3 ). Ako bi se njihove podatke smatralo nedostatnima s obzirom na članak 94. Poslovnika Suda, u skladu s kojim zahtjev za prethodnu odluku samog suda koji je uputio zahtjev mora sadržavati relevantne podatke o činjenicama i nacionalnoj pravnoj situaciji, treba, kao drugo, upozoriti na to da je već i ranija odredba, to jest članak 22. točka 1. Uredbe Bruxelles I ( 4 ), sadržavala odredbu koja je sadržajno istovjetna predmetnom članku 24. točki 1. Uredbe Bruxelles I.a. Da je, dakle, dotični postupak stvarno bio pokrenut i prije 10. siječnja 2015., Sud bi također morao ispitati problematiku koju mu je podnio sud koji je uputio zahtjev, oslanjajući se na ista razmatranja, iako s obzirom na Uredbu Bruxelles I.

21.

S obzirom na navedeno, u danim se okolnostima čini pretjerano formalističkim razmatrati nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku samo zbog toga što u njemu nije naveden precizan datum pokretanja postupka.

22.

S druge strane, postoji također dvojba u pogledu materijalnog područja primjene Uredbe Bruxelles I.a.

23.

U članku 1. stavku 2. točki (a) predmetne uredbe pojašnjeno je da se ona ne primjenjuje „na […] pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba”. U ovom se slučaju, koji se tiče ništavosti darovanja zbog poslovne nesposobnosti darovatelja, relevantnost Uredbe na prvi pogled ipak čini upitnom.

24.

Naime, u svojoj njemačkoj verziji članak 1. stavak 2. točka (a) ne sadržava pojam „poslovna sposobnost”, za razliku od, primjerice, odgovarajuće odredbe Uredbe o nasljednom pravu ( 5 ).

25.

Iz toga se, međutim, ne može izvesti obrnuti zaključak da bi pitanja poslovne sposobnosti bila u cijelosti uključena u područje primjene Uredbe Bruxelles I.a. S jedne strane, tomu se protivi sudska praksa u vezi s prethodnim odredbama ( 6 ) u Uredbi Bruxelles I i Konvenciji iz Bruxellesa ( 7 ). S druge strane, valja upozoriti na to da pojam „pravna i poslovna sposobnost” i tematiku na koju se odnosi valja tumačiti kao autonoman koncept prava Unije te da se u drugim jezičnim verzijama Uredbe katkad nalaze vrlo paušalni izrazi kao što su „capacité” ili „legal capacity”. Za razliku od njemačke jezične verzije, ti pravni pojmovi ne daju povoda za pretpostavku da se klauzula o isključenju iz članka 1. stavka 2. točke (a) Uredbe Bruxelles I.a ne treba odnositi upravo na pitanja poslovne sposobnosti. Upravo suprotno: kod monističkog koncepta kao što je „capacité” uopće se ne može provoditi razlikovanje koje provodi njemačka dogmatika unutar trojnog pojma „Rechts-, Geschäfts- und Handlungsfähigkeit von natürlichen Personen” (pravna, poslovna i djelatna sposobnost fizičkih osoba).

26.

Okolnosti da se u njemačkoj jezičnoj verziji odredbe ne spominje „poslovna sposobnost” ne treba, dakle, pridavati odlučujuće značenje. Prije treba poći od toga da i pitanja poslovne sposobnosti mogu potpasti pod odredbu o isključenju iz članka 1. stavka 2.

27.

Kako bi se utvrdilo je li neki sudski postupak obuhvaćen ili ne područjem primjene Uredbe Bruxelles I.a, treba ispitati narav pravnih odnosa između stranaka u sporu i predmet spora ( 8 ). S obzirom na to i kao što je to već naglašeno u Schlosserovu izvještaju za Konvenciju iz Bruxellesa ( 9 ), neprimjenjivost Uredbe Bruxelles I.a može se prihvatiti samo u slučajevima u kojima jedno od područja koja su isključena iz njezina područja primjene čini „neposredan predmet postupka”. Nasuprot tomu, na primjenu Uredbe ne utječe negativno mogućnost da su pravna područja isključena iz područja primjene od „prejudicijelnog značenja” za odluku koju treba donijeti, i to čak i ako „pravna pitanja” koja se odnose na njih „imaju važnu ulogu u sporu” ( 10 ).

28.

Dakle, čak i ako pravna pitanja koja se pojavljuju u postupku, razmatrana sama za sebe, leže prema svojoj prirodi izvan područja primjene Uredbe, ona svejedno ostaje primjenjiva, sve dok samo glavni predmet spora spada u područje primjene Uredbe.

29.

U ovom je slučaju stoga bitno što čini stvarni predmet spora. To pitanje nije nužno istoznačno pitanju o čemu se vodi spor.

30.

Naime, čak i ako pitanje tužiteljeve poslovne sposobnosti prema svemu sudeći čini središte glavnog postupka, a o odgovoru na njega ovisi osnovanost tužbenih zahtjeva, ono ipak ne čini stvarni predmet spora ( 11 ). Ovim se sporom, naime, ne želi ishoditi konstitutivna odluka koja je obvezna za cjelokupan pravni promet i koja se odnosi na pitanje je li tužitelj u glavnom postupku poslovno nesposoban, zbog čega ga treba staviti pod skrbništvo. Prije se radi o pravnoj valjanosti darovanja i o vlasničkopravnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Za ocjenu tih tužbenih zahtjeva pitanje tužiteljeve poslovne sposobnosti predstavlja samo prethodno pitanje kojim se ne dira u prirodu i stvarni predmet postupka o kojem je riječ.

31.

Slijedom toga i s obzirom na to da pitanja poslovne sposobnosti ne čine glavni predmet glavnog postupka, Sud može poći od toga da u ovom predmetu članak 1. stavak 2. točka (a) Uredbe Bruxelles I.a ne predstavlja prepreku za njezinu primjenjivost.

32.

Stoga na zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na članak 24. Uredbe Bruxelles I.a. valja odgovoriti. U nastavku stoga valja ispitati potpada li tužbeni zahtjev pod članak 24. točku 1. Uredbe Bruxelles I.a i postoji li s obzirom na to isključiva sudska nadležnost za spor u Republici Austriji.

33.

Prvo valja ustvrditi da se u glavnom postupku radi o dvama aspektima koja međusobno treba razlikovati: s jedne se strane traži poništenje akta o darovanju, a s druge brisanje vlasništva daroprimatelja u zemljišnu knjigu.

34.

Za svaki od tih aspekata valja u nastavku istražiti je li njegov predmet „stvarno pravo” na nekretnini u smislu članka 24. Uredbe Bruxelles I.a.

35.

Taj je pravni pojam autonoman koncept prava Unije te ga, s obzirom na to da se kod članka 24. Uredbe Bruxelles I.a radi o iznimci od pravila o sudskoj nadležnosti za tuženika, treba usko tumačiti ( 12 ). Stoga za kvalifikaciju predmeta postupka kao „stvarnog prava” u smislu Uredbe Bruxelles I.a nije bitno smatra li ga se na temelju određenog nacionalnog poretka stvarnim pravom.

36.

Prema sudskoj praksi Suda ( 13 ), treba prije poći od „stvarnog prava” na nekretnini u smislu Uredbe Bruxelles I.a samo ako predmetno pravo proizvodi učinke prema svima (erga omnes). Budući da to pravo mora biti i „predmet” postupka, nije osim toga dovoljno ako tužba samo ima vezu s nekretninom ili pravom na njoj. Suprotno tomu, potrebno je da se predmetna tužba temelji upravo na stvarnom pravu ( 14 ) i da njegova stalnost ili opseg bude predmet postupka ( 15 ).

37.

Pri tome valja uzeti u obzir da se glavni razlog za isključivu nadležnost predviđenu u članku 24. točki 1. Uredbe Bruxelles I.a sastoji u tome da je zbog svoje prostorne blizine s dotičnim predmetom sud u državi u kojoj se nalazi nekretnina u najboljem položaju da se dobro upozna s činjeničnim i pravnim okolnostima ( 16 ). Ako taj blizak odnos s nekretninom nema nikakvu ulogu za rješavanje spora, to govori protiv isključive sudske nadležnosti.

38.

S obzirom na te okolnosti valja ispitati je li predmet zahtjeva za poništenje darovanja (točka 1.) odnosno zahtjeva za brisanje tuženice kao vlasnice (točka 2.) „stvarno pravo” u smislu članka 24. Uredbe Bruxelles I.a.

39.

Kao što to austrijska vlada i Europska komisija s pravom naglašavaju, predmet zahtjeva za poništenje darovanja nije stvarno pravo na nekretnini u smislu Uredbe Bruxelles I.a. On se prije tiče valjanosti ugovora sklopljenog između stranaka za čiju analizu nisu bitna stvarnopravna razmatranja.

40.

Doduše, ništavost darovanja nekretnine prema austrijskom pravu ima utjecaja na pravnu valjanost prijenosa vlasništva. Međutim, neposredan predmet tužbenog zahtjeva, što se tiče ništavosti darovanja, nije stvarno pravo koje proizvodi učinke prema svima i čiji bi opseg ili stalnost trebalo sudski odrediti ( 17 ). Čak i ako u ovom slučaju postoji veza s nekretninom, ona nije bitna za pitanje valjanosti darovanja te je u tom pogledu ne treba smatrati „predmetom” spora u smislu Uredbe Bruxelles I.a. Naime, za razmatranja o valjanosti ugovora čija se ništavost ističe zbog poslovne nesposobnosti nema nikakvu ulogu okolnost odnosi li se taj ugovor na pokretninu ili nekretninu. Stoga se u analizi ovog spora ne radi ni o pitanjima koja su konkretno povezana s nekretninama i koja sama mogu opravdati primjenu isključive sudske nadležnosti.

41.

Na tu analizu ne utječe ni okolnost da je tužitelj u glavnom postupku zbog takozvane zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi, ako uspije, zaštićen od raspolaganja koja bi se u međuvremenu odvijala na njegovu štetu. Naime, u tome se nalazi samo privremeno osiguranje njegova tužbenog zahtjeva koje ne mijenja njegovu prirodu.

42.

Dakle, isključivu sudsku nadležnost iz članka 24. Uredbe Bruxelles I.a ne treba prihvatiti u pogledu zahtjeva za „poništenje akta o darovanju” ( 18 ).

43.

Situacija je drukčija u pogledu zahtjeva za brisanje.

44.

Njime tužitelj u glavnom postupku želi u zemljišnoj knjizi ishoditi brisanje prava vlasništva korisnika darovanja koje je zahvaćeno ništavošću. Ovdje se radi o očuvanju tužiteljeve ovlasti iz stvarnog prava, to jest vlasništva na predmetnoj nekretnini u pogledu koje je tuženica upisana u zemljišnoj knjizi kao njezina vlasnica.

45.

Čak i ako prema austrijskom pravu nije ni trebalo doći do valjanog prijenosa vlasništva na tuženicu, svejedno je potrebno njegovo brisanje u zemljišnoj knjizi tako da tužitelj može sveobuhvatno ostvarivati svoja vlasnička prava na nekretnini. Naime, prema trećim osobama vlasnikom se i dalje načelno smatra osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu. Stoga zatraženim brisanjem tužitelj u glavnom postupku ističe nevaljanost prijenosa vlasništva na tuženicu i time, svojim položajem vlasnika, i stvarno pravo na predmetnoj nekretnini. Za tužiteljev zahtjev za brisanje to pravo čini predmet spora u smislu članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a.

46.

Prema svemu tome, valja poći od toga da zahtjev za brisanje prava vlasništva tuženice u zemljišnoj knjizi, za razliku od zahtjeva za poništenje akta o darovanju, spada pod članak 24. točku 1. Uredbe Bruxelles I.a.

47.

No, dodatno se postavlja pitanje može li se na temelju okolnosti da zahtjev za brisanje ipak spada pod članak 24. točku 1. Uredbe Bruxelles I.a u Republici Austriji zasnovati isključiva sudska nadležnost i za preostali dio spora. Ova je misao tim bliža kada se u njemačkoj verziji članka 24. točke 1. sada ( 19 ) općenito govori o „postupcima” čiji je predmet stvarno pravo na nekretnini, što treba potvrditi u odnosu na zahtjev za brisanje.

48.

No, prilikom sustavne i teleološke analize takvo široko shvaćanje članka 24. točke 1. nije prikladno. Tu odredbu kao iznimku valja prije usko tumačiti i smatrati da se pojam „postupak” odnosi samo na onaj zahtjev čiji je konkretan predmet stvarno pravo. Inače bi tužitelj već time da je uz druge zahtjeve istaknuo stvarno pravo na nekretnini mogao naspram tuženika ishoditi umjetnu isključivu sudsku nadležnost, to jest nadležnost suda u mjestu gdje se nekretnina nalazi, čak i ako njegovi preostali zahtjevi, koji nisu stvarnopravne naravi, ne bi bili ni u kakvom odnosu s tom sudskom nadležnošću. Takav forum shopping bio bi suprotan strukturi koja je Uredbom Bruxelles I.a uspostavljena na području nadležnosti i načelu da isključivu nadležnost suda u mjestu gdje se nalazi nekretnina treba usko tumačiti te da se zasniva na blizini tamošnjeg suda stvari, što je argument koji ne vrijedi za stvarnopravne zahtjeve koji se ne odnose na nekretnine.

49.

U skladu s time, sudska nadležnost vrijedi prema članku 24. točki 1. Uredbe Bruxelles I.a samo za zahtjev za brisanje.

50.

Radi potpunosti s tim u vezi valja ipak upozoriti na to da za tužbeni zahtjev u odnosu na darovanje u svakom slučaju iz članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe Bruxelles I.a proizlazi takozvana „posebna sudska nadležnost” u Republici Austriji jer u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavosti predmet postupka čini „akt” koji bi, da je pravovaljan, trebao biti izvršen u Austriji ( 20 ). U tom je pogledu nadležan sud u mjestu izvršenja darovanja.

51.

U nastavku valja ispitati je li zahtjev za utvrđenje ništavosti osim toga povezan sa zahtjevom za brisanje prema članku 8. točki 4. Uredbe Bruxelles I.a i može li se o njemu raspravljati pred sudom koji je na temelju članka 24. točke 1. nadležan za brisanje.

52.

Prema članku 8. točki 4. navedene uredbe, nadležnost suda u državi članici gdje se nalazi nekretnina postoji „u stvarima koje se odnose na ugovor, ako se tužba može povezivati s tužbom protiv istog tuženika u stvarima koje se odnose na stvarna prava na nekretnine”.

53.

Pretpostavke iz te odredbe ispunjene su kada predmet glavnog postupka čine, s jedne strane – sa zahtjevom za poništenje darovanja – određeni „ugovor” te, s druge strane – sa zahtjevom za brisanje – „tužba […] u stvarima koje se odnose na stvarna prava [na nekretnini]” koja je usmjerena protiv istog tuženika.

54.

Mora li, nadalje, između ugovornog i stvarnopravnog zahtjeva postojati međusobna veza ne može se izravno zaključiti iz teksta te odredbe, već se može izvesti iz njezina položaja u članku 8. Uredbe Bruxelles I.a jer je člankom 8. bez iznimke uređena sudska nadležnost na temelju međusobne povezanosti ( 21 ). Takva veza također postoji u ovom slučaju jer se brisanje tuženice u zemljišnoj knjizi ( 22 ) traži upravo s obzirom na ništavost akta.

55.

Prema članku 8. točki 4. Uredbe Bruxelles I.a, predmetni zahtjevi osim toga moraju se u konkretnom slučaju „moći” međusobno „povezati”. Na što se time misli Sud nije do sada pojasnio. U pravnoj literaturi zastupa se stajalište da bi se ovdje moglo raditi o upućivanju na primjenjivo nacionalno postupovno pravo: samo onda kada su kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 8. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a i pretpostavke nacionalnog postupovnog prava za spajanje postupaka, za predmetne zahtjeve dolazi u obzir zajednička nadležnost suda u mjestu u kojem se nekretnina nalazi ( 23 ). U skladu s tim, sud koji je uputio zahtjev trebao bi sam ispitati je li u ovom slučaju prema članku 8. točki 4. Uredbe Bruxelles I.a i njegovu nacionalnom postupovnom pravu moguće spajanje postupaka.

56.

Doduše, to tumačenje koje se zastupa u pravnoj literaturi prelazi tekst te odredbe jer se izrazom „može povezivati” može misliti i na jednostavno upućivanje na litispendenciju dvaju postupaka kod istog suda koji bi se zbog tog razloga mogli spojiti.

57.

Ako bi se u tom izrazu, kao što se to predlaže u pravnoj teoriji, vidjelo upućivanje na dodatne postupovne pretpostavke nacionalnog prava, to bi, s druge strane, dovelo do toga da se članak 8. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a ne bi smio ujednačeno primjenjivati u Uniji, već načelno drukčije u svakoj državi članici, to jest s obzirom na relevantno nacionalno postupovno pravo. Takva bi nedosljednost stajala u napetosti u odnosu na cilj da se odredbe uredbe što je više moguće ujednačeno primjenjuju i budu predvidljive za pojedinca. Osim toga, budući da upućivanje na nacionalno pravo ne proizlazi jednoznačno iz teksta odredbe, postojalo bi proturječje s načelom prema kojem je autonomno i ujednačeno tumačenje prava Unije pravilo, dok moguće upućivanje na nacionalno pravo mora jasno proizlaziti iz odnosnog akta ( 24 ).

58.

Stoga postoje dobri razlozi za to da u izrazu „može povezivati” iz članka 8. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a ne treba gledati upućivanje na nacionalno postupovno pravo i da se zato treba potvrditi zajednička nadležnost suda u mjestu gdje se nalazi nekretnina već onda kada na tom mjestu, kao u ovom slučaju, istodobno teku dva zahtjeva koja ispunjavaju pretpostavke iz članka 8. točke 4.

59.

Nakon svega iznesenog, predlažem Sudu da na prethodno pitanje odgovori kako slijedi:

Zahtjev za poništenje akta o darovanju nekretnine kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku ne potpada pod članak 24. točku 1. Uredbe Bruxelles I.a Nasuprot tomu, zahtjev za brisanje prava vlasništva daroprimatelja u zemljišnoj knjizi potpada pod tu odredbu.

U slučaju kao što je onaj u glavnom postupku mogu se, prema članku 8. točki 4. Uredbe Bruxelles I.a, spojiti oba zahtjeva pred sudom nadležnim u skladu s člankom 24. točkom 1.