1.

Pitanje u središtu ovog predmeta koje se postavlja jest može li državljanin treće zemlje, koji je boravio u određenoj državi članici s građaninom Europske unije kao svojim bračnim drugom, nastaviti boraviti u toj državi ako je građanin Unije zauvijek napustio državu u pitanju i ako je postupak razvoda pokrenut nakon njegova odlaska.

2.

Sud je već imao priliku baviti se tim pitanjem u predmetu koji je doveo do presude Singh i dr. (C‑218/14, EU:C:2015:476). Međutim, za razliku od tog prvog predmeta, odlazak bračnog druga i kasniji razvod u ovom se predmetu odvijaju u kontekstu nasilja u obitelji. Ipak, iako je člankom 13. stavkom 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište [boravak] na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ ( 2 ), obuhvaćen taj slučaj, Sud još nije imao priliku tumačiti ga.

3.

Sud će na temelju boravka dvoje djece proizašle iz braka između građanina Unije i državljanina treće zemlje na području države domaćina isto tako imati priliku navesti kriterije za ocjenjivanje ispitivanja „lišavanja bitnog sadržaja prava” proizašlog iz sudske prakse započete presudom Ruiz Zambrano (C‑34/09, EU:C:2011:124).

4.

U članku 20. UFEU‑a navodi se da se njime ustanovljuje građanstvo Unije i da je svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin Unije. U skladu sa stavkom 2. tog članka, građani Unije među ostalim imaju „pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica”. U skladu s člankom 20. stavkom 2. drugom alinejom UFEU‑a, ta se prava ostvaruju „u skladu s uvjetima i ograničenjima utvrđenima Ugovorima i mjerama usvojenima na temelju tih Ugovora”.

5.

Međutim, u članku 21. UFEU‑a navodi se da svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, „podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe”.

6.

U skladu s uvodnom izjavom 15. Direktive 2004/38 „članovima obitelji treba pružiti pravnu zaštitu u slučaju smrti građana Unije, razvoda, poništenja braka i prestanka registrirane zajednice. Stoga je potrebno poduzeti mjere radi osiguranja obiteljskog života i ljudskog dostojanstva, a pod određenim uvjetima i radi zaštite od zlouporabe, da u tim slučajevima članovi obitelji koji već borave na području države članice domaćina zadrže pravo boravišta [boravka] isključivo na osobnoj osnovi”.

7.

Člankom 7. Direktive 2004/38 boravak dulji od tri mjeseca uređuje se na sljedeći način:

„1.   Svi građani Unije imaju pravo boravišta [boravka] na području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:

2.   Pravo boravišta [boravka] utvrđeno stavkom 1. primjenjuje se na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).”

8.

U skladu s člankom 13. stavkom 2. Direktive 2004/38:

„Ne dovodeći u pitanje drugi podstavak, razvod, poništenje braka ili prestanak registrirane zajednice iz članka 2. točke 2(b) nema za posljedicu gubitak prava boravišta [boravka] članova obitelji građanina Unije koji nisu državljani države članice, ako:

Prije stjecanja prava stalnog boravišta [boravka], pravo boravišta [boravka] tih osoba uvjetovano je dokazivanjem da su radnici ili samozaposlene osobe ili da imaju dostatna sredstava za sebe i članove svoje obitelji kako ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog boravišta [boravka] te da imaju sveobuhvatno zdravstveno osiguranje u državi članici domaćinu ili da već imaju položaj člana obitelji osobe koja udovoljava tim zahtjevima u državi članici domaćinu. ‚Dostatna sredstva’ utvrđena su u članku 8. stavku 4.

Ovi članovi obitelji zadržavaju svoje pravo boravišta [boravka] isključivo na osobnoj osnovi.”

9.

Konačno, člankom 16. stavkom 1. Direktive 2004/38 predviđeno je da građanin Unije koji je pet godina neprekidno zakonito boravio u državi članici domaćinu ondje ima pravo stalnog boravka. U skladu sa stavkom 2. istog članka, to se pravilo „primjenjuje i na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su zakonito boravili s građaninom Unije u državi članici domaćinu u neprekidnom razdoblju od 5 godina”.

10.

U skladu s člankom 12. prvom alinejom Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1612/68 od 15. listopada 1968. o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice ( 3 )„djeca državljanina jedne države članice koji je zaposlen ili je bio zaposlen na državnom području druge države članice, ako borave na državnom području te države, imaju pravo pristupa općem obrazovanju, naukovanju i strukovnom osposobljavanju pod istim uvjetima kao državljani te države”. [neslužbeni prijevod]

11.

N. A. je pakistanska državljanka. U rujnu 2003. udala se za K. A. u Karachiju (Pakistan). Nakon dolaska i boravka u Njemačkoj, K. A. je dobio njemačko državljanstvo.

12.

U ožujku 2004. par se preselio u Ujedinjenu Kraljevinu te je 7. studenoga 2005. N. A. dobila dozvolu boravka valjanu do 21. rujna 2009.

13.

Međutim, njihov se odnos pogoršao u tolikoj mjeri da je N. A. nekoliko puta bila žrtva nasilja u obitelji. Nakon napada na N. A. (dok je bila trudna više od pet mjeseci), K. A. je u listopadu 2006. napustio obiteljski dom. U prosincu 2006. konačno je napustio Ujedinjenu Kraljevinu kako bi se vratio u Pakistan.

14.

Dok je boravio u Ujedinjenoj Kraljevini, K. A. je bio ili radnik ili samozaposlena osoba. Dana 5. prosinca 2006. od britanskih je nadležnih tijela zatražio ukidanje dozvole boravka za N. A. zato što se trajno nastanio u Pakistanu. Tražio je da ga se obavijesti kada dozvola boravka bude ukinuta.

15.

Tvrdio je da se razveo od N. A. na temelju talaqa ( 4 ) izjavljenog u Karachiju 13. ožujka 2007. U rujnu 2008. N. A. je u Ujedinjenoj Kraljevini pokrenula postupak razvoda. Konačno rješenje o razvodu doneseno je 4. kolovoza 2009. i N. A. je povjerena roditeljska skrb nad njihovim dvjema kćerima.

16.

M. A. je rođena 14. studenoga 2005., a I. A. 3. veljače 2007. Obje imaju njemačko državljanstvo i školuju se u Ujedinjenoj Kraljevini od siječnja 2009. i rujna 2010.

17.

N. A. je podnijela zahtjev za dobivanje dozvole za stalni boravak u Ujedinjenoj Kraljevini, no on je odbijen.

18.

N. A. je podnijela tužbu protiv te odluke. Prvostupanjski sud odbio ju je. Međutim, 22. veljače 2013. drugostupanjski sud, Upper Tribunal (Immigration and Asylum Chamber) (Viši sud (Odjel za imigraciju i azil)) preinačio je prvu presudu.

19.

Taj je sud najprije potvrdio da N. A. nije imala pravo na zadržavanje prava boravka na temelju članka 13. stavka 2. Direktive 2004/38 zato što K. A. na datum razvoda u toj državi članici više nije uživao prava na temelju Ugovorâ.

20.

Međutim, ocijenio je da N. A. ima pravo boravka na temelju, s jedne strane, članka 20. UFEU‑a, primjenom načela navedenih u presudi Ruiz Zambrano (C‑34/09, EU:C:2011:124) i, s druge strane, članka 12. Uredbe br. 1612/68.

21.

Konačno, uzimajući u obzir kako nije osporeno da se odbijanjem prava boravka N. A. u Ujedinjenoj Kraljevini djecu, M. A. i I. A., obvezuje da s njom napuste tu državu članicu jer N. A. samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad njima, Upper Tribunal (Immigration and Asylum Chamber) (Viši sud (Odjel za imigraciju i azil)) je, ocijenivši da bi se predviđenim udaljavanjem M. A. i I. A. iz Ujedinjene Kraljevine povrijedila njihova prava iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), prihvatio tužbu koju je N. A. uložila na temelju te odredbe.

22.

N, A. je podnijela žalbu na tu presudu zbog odbijanja prava boravka na temelju članka 13. stavka 2. Direktive 2004/38. Britanska su nadležna tijela također podnijela žalbu na tu presudu u pogledu prava boravka N. A. na temelju, s jedne strane, članka 20. UFEU‑a i, s druge strane, članka 12. Uredbe br. 1612/68. Međutim, obrazloženja presude koja se odnose na članak 8. EKLJP‑a nisu bila predmet nikakvog osporavanja.

23.

U kontekstu tih dviju presuda donesenih 17. srpnja 2014. i 25. veljače 2015. Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud (Engleska i Wales) (Građanski odjel)) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu četiri prethodna pitanja.

24.

Odlukom od 25. veljače 2015. koju je Sud zaprimio 6. ožujka 2015. Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud (Engleska i Wales) (Građanski odjel)) uputio je Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Pisana su očitovanja podnijeli N. A., Aire Centre, vlada Ujedinjene Kraljevine, danska, nizozemska i poljska vlada kao i Europska komisija. N. A., Aire Centre, vlada Ujedinjene Kraljevine i Komisija očitovale su se i na raspravi održanoj 18. veljače 2016.

26.

Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, drugo i treće prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev hipotetske su naravi i ta pitanja nisu relevantna za ovaj spor jer je N. A. i njezinoj djeci već priznato pravo boravka u Ujedinjenoj Kraljevini na temelju članka 8. EKLJP‑a. Prema mišljenju nizozemske vlade, na temelju tog utvrđenja sva su postavljena pitanja hipotetska.

27.

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, kao što je to predviđeno člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu ( 5 ).

28.

U skladu s tom sudskom praksom „pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti” ( 6 ).

29.

Međutim, u ovom slučaju nije očito da je problem na kojemu se temelje postavljena pitanja isključivo hipotetske naravi.

30.

Naime, ne može se isključiti da se odgovorima koje će Sud dati na različita pitanja koja su mu postavljena utvrđuje ima li N. A. pravo na korištenje određenim uslugama socijalnog osiguranja i nedoprinosnim uslugama koje joj je trenutačno odbijeno zbog ograničavanja prava koja joj pripadaju na temelju prava boravka na osnovi članka 8. EKLJP‑a ( 7 ). Pravom boravka koje se izravno temelji na pravu Unije N. A. bi se trebala zajamčiti barem veća razina pravne sigurnosti ( 8 ).

31.

U tim okolnostima pozivam Sud da pitanja koja mu je postavio sud koji je uputio zahtjev smatra dopuštenima.

32.

Sud koji je uputio zahtjev ograničio je pitanja na tumačenje članaka 20. i 21. UFEU‑a, članka 13. stavka 2. Direktive 2004/38 i članka 12. Uredbe br. 1612/68.

33.

Međutim, Sud je već imao priliku precizirati, posebno u predmetu povezanom s pravom boravka državljanina treće zemlje koji je izravan predak maloljetnih građana Unije, da ta okolnost nije prepreka da Sud dâ sve elemente za tumačenje prava Unije koji mogu biti korisni za donošenje odluke u predmetu pred tim sudom, bez obzira na to je li se on prilikom postavljanja navedenih pitanja na njih pozvao ili nije ( 9 ).

34.

Komisija u ovom slučaju u svojim pisanim očitovanjima želi znati može li se N. A. priznati pravo stalnog boravka na temelju članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38, i to od ožujka 2009.

35.

Naime, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive 2004/38 pravo boravka dulje od tri mjeseca primjenjuje se na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete navedene u članku 7. stavku 1. točkama (a) do (c) Direktive 2004/38 ( 10 ).

36.

Nadalje, u skladu s člankom 16. stavkom 2. Direktive 2004/38, ako je zakonito boravio „s građaninom Unije u državi članici domaćinu u neprekidnom razdoblju od 5 godina”, član obitelji tog građanina Unije, koji nema državljanstvo države članice, stječe pravo stalnog boravka na državnom području te države članice.

37.

U ovom slučaju iz elemenata spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je N. A. stigla na područje Ujedinjene Kraljevine s K. A., svojim suprugom građaninom Unije u ožujku 2004. Nadalje, neosporno je da je K. A. do svojeg odlaska u prosincu 2006. bio radnik ili samozaposlena osoba. N. A. je stoga do tog datuma mogla tražiti pravo boravka na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2004/38.

38.

Nadalje, također je ustanovljeno da je N. A. samostalno ostvarivala roditeljsku skrb nad svoje dvoje djece (od kojih je jedno rođeno prije nego što je K. A. napustio obiteljski dom), koja su, s obzirom na to da su njemački državljani, građani Unije.

39.

Na temelju načela koja je razvio Sud u presudi Zhu i Chen (C‑200/02, EU:C:2004:639), izvedeno pravo boravka N. A. stoga se neprekidno nastavilo s obzirom na njezinu djecu ( 11 ). Naime, prema mišljenju Suda, uvjeti predviđeni Direktivom 2004/38 potrebni kako bi dijete koje je građanin Unije uživalo pravo boravka na području države članice čije državljanstvo nema ispunjeni su pod uvjetom da netko (ne nužno samo dijete, već, u ovom slučaju, jedan od roditelja) može jamčiti da zadovoljava financijske i druge uvjete koji su nužni da bi građanin Unije koji ne obavlja nikakvu djelatnost mogao uživati pravo boravka u drugoj državi članici ( 12 ).

40.

Prema mišljenju Suda, u takvim se okolnostima člankom 20. UFEU‑a i Direktivom 2004/38 „[...] maloljetnom državljaninu određene države članice koji ima odgovarajuće zdravstveno osiguranje i o kojem skrbi roditelj koji je državljanin treće zemlje te koji raspolaže dostatnim sredstvima kako njegovo dijete ne bi postalo teretom javnih financija države članice domaćina, daje pravo boravka na neodređeno vrijeme na području te države. U tom se slučaju tim istim odredbama omogućuje roditelju koji ima skrbništvo nad tim državljaninom da s njim boravi u državi članici domaćinu” ( 13 ).

41.

Čini se da iz objašnjenja koja je dao zastupnik N. A. tijekom rasprave održane 18. veljače 2016. proizlazi da uvjeti u pogledu „dostatnih sredstava” u ovom slučaju nisu zadovoljeni. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri jesu li ti uvjeti bili ispunjeni od trenutka kada je suprug napustio Ujedinjenu Kraljevinu do ožujka 2009., kada je N. A. boravila u Ujedinjenoj Kraljevini već pet godina. Kada bi sud koji je uputio zahtjev utvrdio postojanje neprekidnog razdoblja „zakonitog boravka” od pet godina za N. A., ona bi u tom trenutku stekla pravo stalnog boravka u skladu s člankom 16. Direktive 2004/38.

42.

Doduše, za razliku od činjeničnih situacija koje su dovele do presuda Zhu i Chen (C-‑200/02, EU:C:2004:639) te Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645), izvedeno pravo boravka N. A. ne bi se vezalo na pravo boravka jednog te istog građanina Unije (njezina djeteta). Njezino pravo boravka počelo bi pravom boravka njezina supruga te bi se nastavilo na temelju prava boravka njezine djece.

43.

U tom je pogledu točno da se članak 16. stavak 2. Direktive 2004/38 primjenjuje na „članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su zakonito boravili s građaninom Unije” ( 14 ), što bi moglo podrazumijevati da izvedeno pravo na koje se poziva mora proizlaziti od iste osobe.

44.

Međutim, čini mi se da sam vremenski slijed različitih čimbenika povezivanja s građanstvom Unije, k tomu unutar iste obitelji, ne može sam po sebi dovesti u pitanje postojanje zakonitog boravka tijekom neprekidnog razdoblja od pet godina. Ovdje je ipak riječ o bitnom uvjetu utvrđenom člankom 16. kako bi se moglo uživati pravo stalnog boravka.

45.

Ne bi li zapravo bilo paradoksalno od državljanina treće zemlje ne zahtijevati da održava zajedničko stanovanje ( 15 ), ili čak „stvarnu bračnu životnu zajednicu” ( 16 ) s građaninom Unije, ali odbijati da se povezanost s građanstvom Unije, koja je ključ za ostvarenje prava boravka, neprekidno nastavlja posredstvom neke druge osobe, u ovom slučaju njegova djeteta ili njegove djece?

46.

Slijedom toga, doslovno tumačenje članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38 čini mi se pretjerano strogim, iako se, prema mišljenju Suda, kontekstom i ciljevima Direktive 2004/38 onemogućuje ograničeno tumačenje tih odredbi ( 17 ).

47.

Usto bih podredno dodao kako mi se čini da je, u slučaju predmeta u glavnom postupku, pod uvjetom da N. A. ima dostatna sredstva kako njezina starija kći ne bi postala teretom javnih financija države članice domaćina, uvjet koji se odnosi na razdoblje od pet godina isto tako ispunjen od studenoga 2010., s obzirom na to da je M. A. rođena 14. studenoga 2005.

48.

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem pita treba li državljanin treće zemlje koji je bivši bračni drug građanina Unije za potrebe zadržavanja prava boravka na temelju članka 13. stavka 2. Direktive 2004/38/EZ biti sposoban dokazati da je njegov bivši bračni drug u trenutku njihova razvoda ostvarivao svoja prava iz Ugovora u državi članici domaćinu.

49.

Člankom 13. Direktive 2004/38 uređuje se zadržavanje prava boravka članova obitelji u slučaju razvoda braka, poništenja braka ili prestanka registrirane zajednice (u daljnjem tekstu: u slučaju razvoda).

50.

Ta je odredba do danas bila predmet samo jednog zahtjeva za prethodnu odluku ( 18 ). Situacija u tom predmetu bila je obuhvaćena člankom 13. stavkom 2. prvom alinejom točkom (a) Direktive 2004/38. Naime, trebalo je utvrditi može li državljanin treće zemlje, koji je razveden od građanina Unije i čiji je brak trajao najmanje tri godine prije pokretanja postupka razvoda, od čega barem godinu dana u državi članici domaćinu, zadržati pravo boravka u toj državi članici ako je supružnik građanin Unije napustio tu državu prije razvoda.

51.

Sud je u svojoj presudi ocijenio da „bračni drug građanina Unije koji je državljanin treće zemlje na temelju članka 13. stavka 2. prve alineje točke (a) Direktive 2004/38 pravo boravka može zadržati jedino ako država članica u kojoj navedeni državljanin boravi jest ‚država članica domaćin’ u smislu članka 2. točke 3. Direktive 2004/38 u trenutku pokretanja postupka [za razvod braka]” ( 19 ) .

52.

U predmetu u glavnom postupku Sud će se ovaj put morati baviti situacijom iz članka 13. stavka 2. prve alineje točke (c) Direktive 2004/38, odnosno mogućnošću zadržavanja prava boravka članova obitelji građanina Unije koji nisu državljani države članice, u slučaju razvoda „kada je to opravdano iznimno teškim okolnostima, na primjer ako je osoba bila žrtva nasilja u obitelji”.

53.

Je li u takvoj situaciji bračni drug državljanina treće zemlje, koji je građanin Unije, morao boraviti u državi članici domaćinu do trenutka sudske odluke o razvodu kako bi državljanin treće zemlje mogao zadržati svoje pravo boravka?

54.

U presudi Singh i dr. (C‑218/14, EU:C:2015:476) Sud je odlučio da zahtjev za razvod podnesen nakon odlaska supružnika koji je građanin Unije ne može dovesti do ponovnog oživljavanja prava boravka supružnika koji je državljanin treće zemlje „jer članak 13. Direktive 2004/38 govori jedino o ‚zadržavanju’ postojećeg prava boravka” ( 20 ).

55.

Na temelju tumačenja članka 12. u vezi s člankom 13. Direktive 2004/38, Sud je zaključio da izvedeno pravo boravka državljanina treće zemlje prestaje kada njegov bračni drug, koji je građanin Unije, napusti državu članicu u kojoj borave kako bi se nastanio u nekoj drugoj državi članici ili trećoj zemlji ( 21 ).

56.

Sud je ipak ocijenio da bračni drug građanina Unije koji je državljanin treće zemlje na temelju članka 13. stavka 2. prve alineje točke (a) Direktive 2004/38 može zadržati pravo boravka ako država članica u kojoj navedeni državljanin boravi jest „država članica domaćin” u smislu članka 2. točke 3. Direktive 2004/38 u trenutku pokretanja postupka za razvod braka ( 22 ) .

57.

Tim se trima točkama presude Singh i dr. (C‑218/14, EU:C:2015:476) omogućuje shvaćanje logike koja prevladava u tumačenju članka 13. Direktive 2004/38.

58.

Pravo boravka članova obitelji građanina Unije koji nisu državljani države članice u načelu prestaje kada građanin Unije na kojega se veže pravo boravka napusti područje države članice domaćina. Međutim, nekim se događajima, do kojih može doći u okviru postupka razvoda, poništenja braka ili prestanka registrirane zajednice, omogućuje zadržavanje prava boravka članova obitelji.

59.

Naime, kao što je pokazano presudom Singh i dr. (C‑218/14, EU:C:2015:476), razvod, poništenje braka ili prestanak registrirane zajednice sami po sebi ne mogu dovesti do zadržavanja prava boravka članova obitelji, već moraju postojati posebne pretpostavke koje su detaljno navedene u članku 13. stavku 2 prvoj alineji Direktive 2004/38.

60.

U tom pogledu ističem da je Komisija u komentarima koji se odnose na članak 13. prijedloga koji je doveo do usvajanja Direktive 2004/38 već predstavila različite pretpostavke navedene kao „alternativni uvjeti” ( 23 ), što znači da je samo jedan dovoljan za zadržavanje prava boravka.

61.

Slijedom toga, pretpostavke iz članka 13. stavka 2. prve alineje Direktive 2004/38 treba shvatiti kao elemente koji uzrokuju zadržavanje prava boravka državljanina treće zemlje koji je bračni drug građanina Unije.

62.

Ako taj bračni drug napusti državu članicu domaćina prije nego što se ostvari neki od tih elemenata, članak 13. ne može dovesti do „zadržavanja” prava boravka, s obzirom na to da je ono u biti već prestalo. Nasuprot tomu, u slučaju da do odlaska iz članka 12. stavka 3. dođe nakon nekog od događaja (a ne nakon proglašenja razvoda u užem smislu) koji uzrokuje pravo boravka u smislu članka 13. stavka 2. prve alineje, kasniji odlazak građanina Unije nema nikakvog učinka.

63.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo formulaciju te odredbe nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio ( 24 ).

64.

Samim tekstom članka 13. stavka 2. prve alineje točke (c) Direktive 2004/38 ne omogućuje se davanje korisnog odgovora na prvo prethodno pitanje.

65.

Ipak ističem da se, suprotno drugim pretpostavkama iz spomenute prve alineje, za utvrđivanje činjenične situacije koja uzrokuje zadržavanje prava boravka u obzir uzima prošlost.

66.

Naime, članak 13. stavak 2. prva alineja točka (c) Direktive 2004/38 primjenjuje se na nasilje u obitelji „dok su brak ili registrirana zajednica postojali”. Stoga nužno postoji određena vremenska razlika između nasilja u obitelji, elementa koji uzrokuje primjenu navedene odredbe, i razvoda.

67.

Nadalje, postoji nekoliko elemenata koji nam omogućuju da utvrdimo cilj koji zakonodavac Unije želi postići.

68.

S jedne strane, uvodnom izjavom 15. Direktive 2004/38 izričito se upućuje na potrebu „da se članovima obitelji pruži pravna zaštita u slučaju [...] razvoda, poništenja braka i prestanka registrirane zajednice”.

69.

S druge strane, u obrazloženjima Komisije u pogledu prijedloga koji je doveo do usvajanja članka 13. Direktive 2004/38 navodi se da „je cilj te odredbe pružiti određenu pravnu zaštitu osobama čije pravo boravka ovisi o obiteljskoj vezi u vidu braka i koje bi se iz tog razloga moglo ucjenjivati razvodom” ( 25 ).

70.

Čini mi se da je taj rizik od „ucjene razvodom” ili odbijanjem razvoda posebno prisutan u kontekstu nasilja u obitelji. Naime, gubitak izvedenog prava boravka za bračnog druga koji je državljanin treće zemlje u slučaju odlaska građanina Unije mogao bi se upotrijebiti kao sredstvo izvršavanja pritiska radi suprotstavljanja razvodu, pri čemu su same te okolnosti već takve naravi da mogu psihološki oslabiti žrtvu i, u svakom slučaju, kod nje stvoriti određeni strah u odnosu na počinitelja nasilja.

71.

Potreba za stvarnom prisutnošću bračnog druga koji je građanin Unije na području države članice domaćina do razvoda ili barem do pokretanja postupka razvoda bila bi isto tako takve naravi da ugrožava primjenu spomenutog članka 13. stavka 2. prve alineje točke (c) Direktive 2004/38, s obzirom na rizik od kaznene sankcije za ponašanje koje predstavlja nasilje u obitelji.

72.

Naime, ne može se isključiti mogućnost da počinitelj tih djela želi napustiti područje države na kojemu su ona počinjena kako bi izbjegao moguću osudu, čime se državljanina treće zemlje de facto lišava njegova izvedenog prava boravka. Pokretanje postupka razvoda zbog nasilja u obitelji moglo bi istodobno dovesti do prijave tih djela pravosudnim tijelima.

73.

Tumačenje članka 13. stavka 2. prve alineje točke (c) Direktive 2004/38 prema kojemu bi se državljanina treće zemlje obvezivalo da dokaže da je njegov bivši supružnik u trenutku razvoda uživao prava na temelju Ugovorâ u državi članici domaćinu kako bi očuvao pravo boravka bilo bi stoga očito u suprotnosti s ciljem pravne zaštite koji se tom odredbom želi ostvariti.

74.

Konačno, kao što sam već prethodno podsjetio, „uzimajući u obzir kontekst i ciljeve koji se Direktivom 2004/38 žele ostvariti, odredbe te Direktive ne mogu se tumačiti ograničeno te ih u svakom slučaju ne bi trebalo lišiti njihova korisnog učinka” ( 26 ).

75.

Međutim, tumačenje prema kojemu bi prisutnost bračnog druga koji je građanin Unije bila obvezna na području države članice domaćina do pokretanja postupka razvoda ne bi bilo samo ograničavajuće, već bi se njime, osim toga, tu odredbu lišilo njezina korisnog učinka, na temelju kojega se izvedeno pravo boravka određenog člana obitelji građanina Unije pretvara u pravo boravka na osobnoj osnovi u posebnim okolnostima koje valja zaštititi.

76.

Naime, ako je zakonodavac Unije smatrao činjenicu da je određena osoba bila žrtva nasilja u obitelji razlogom kojim se može opravdati promjena izvedenog prava u pojedinačno pravo, priznanje takvog prava ne može podlijegati isključivo volji počinitelja tih djela da ostane na području države članice domaćina.

77.

Na temelju članaka 12. i 13. Direktive 2004/38, čak i ako se tumače zajedno, razvod, poništenje braka ili prestanak registrirane zajednice ne mogu se sami po sebi smatrati elementima koji uzrokuju zadržavanje prava boravka.

78.

Te konkretne situacije, navedene u naslovu članka 13. Direktive 2004/38, predstavljaju jedino okvir u kojemu se mogu odviti događaji iz drugog stavka istoga članka i time dovesti do zadržavanja prava boravka za bračnog druga koji je državljanin treće zemlje isključivo pod uvjetom da je građanin Unije u tom trenutku još uvijek prisutan na području države članice domaćina.

79.

Kada je konkretno riječ o pretpostavci nasilja u obitelji iz članka 13. stavka 2. prve alineje točke (c) Direktive 2004/38, teleološko tumačenje te odredbe dovodi do zaključka da se nasilje u obitelji i dalje smatra elementom koji uzrokuje zadržavanje prava boravka državljanina treće zemlje, koji je bračni drug građanina Unije.

80.

Drukčijim bi se tumačenjem članak 13. stavak 2. prvu alineju točku (c) Direktive 2004/38 lišilo njegova korisnog učinka, odnosno jamčenja pravne zaštite žrtvi djela nasilja, dok se predloženim tumačenjem poštuje tekst sporne odredbe.

81.

Konačno, rizik od zlouporabe naveden u uvodnoj izjavi 15. Direktive 2004/38 u dovoljnoj se mjeri odbacuje obvezom iz članka 13. stavka 2. druge alineje prema kojoj je pravo boravka osoba iz prve alineje „uvjetovano dokazivanjem da su radnici ili samozaposlene osobe ili da imaju dovoljno sredstava za sebe i članove svoje obitelji kako ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog boravka te da imaju sveobuhvatno zdravstveno osiguranje u državi članici domaćinu ili da već imaju položaj člana obitelji osobe koja udovoljava tim zahtjevima u državi članici domaćinu”.

82.

Predlažem stoga da se nakon ove analize na prvo postavljeno prethodno pitanje odgovori da se, pod pretpostavkom da je razvod uslijedio nakon nasilja u obitelji, člankom 13. stavkom 2. prvom alinejom točkom (c) Direktive 2004/38 ne zahtijeva da građanin Unije, koji je bračni drug državljanina treće zemlje, u trenutku razvoda sam boravi na području države članice domaćina u skladu s člankom 7. stavkom 1. te direktive, kako bi državljanin treće zemlje na temelju te odredbe mogao očuvati pravo boravka na osobnoj osnovi.

83.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem pita treba li članak 20. UFEU‑a i/ili članak 21. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi to da određena država članica odbije građaninu Unije pravo boravka na svojem području ako je nadležni sud utvrdio da bi njegovo udaljavanje u državu članicu njegova državljanstva predstavljalo povredu članka 8. EKLJP‑a i članka 7. Povelje.

84.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem uzima u obzir istu situaciju, no za državljanina treće zemlje koji je roditelj koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad građaninom Unije.

85.

Ta su pitanja zajedno razmotrile sve stranke koje su podnijele pisana očitovanja, osim vlade Ujedinjene Kraljevine. Smatram također da se ta dva pitanja mogu analizirati zajedno u svjetlu presude Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645).

86.

Naime, predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio se na usporedivu situaciju jer je obuhvaćao djecu koja su građani Unije, rođenu u državi članici čije državljanstvo nemaju te čiji je otac građanin Unije, a majka državljanka treće zemlje. Sud se u svojoj presudi odlučio baviti tim pitanjem uzimajući u obzir članak 21. UFEU‑a kao prioritet, iako se sud koji je uputio zahtjev pozivao jedino na članak 20. UFEU‑a ( 27 ).

87.

U presudi Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645) Sud je podsjetio da, u okviru situacije u kojoj je građanin Unije rođen u državi članici domaćinu i nije se koristio pravom slobodnog kretanja, izraz „imaju dostatna sredstva” koji se javio u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38 i koji uvjetuje zakonitost boravka duljeg od tri mjeseca „treba tumačiti na način da je dovoljno da građani Unije raspolažu tim sredstvima, a da ta odredba ne propisuje nikakve uvjete vezane za njihovo podrijetlo, tako da ona mogu potjecati, među ostalim, i od državljanina treće zemlje koji je roditelj maloljetnih građana u pitanju” ( 28 ).

88.

Iz te tvrdnje proizlazi ustaljena sudska praksa prema kojoj se, „premda članak 21. UFEU‑a i Direktiva 2004/38 daju maloljetnom djetetu, državljaninu druge države članice koji ispunjava uvjete predviđene člankom 7. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive, pravo boravka u državi članici domaćinu, te iste odredbe omogućavaju roditelju koji stvarno ostvaruje roditeljsku skrb nad tim državljaninom da s njime boravi u državi članici domaćinu” ( 29 ).

89.

Naime, „ako se roditelju, državljaninu države članice ili treće zemlje, koji stvarno ostvaruje roditeljsku skrb nad maloljetnim građaninom Unije, ne bi dopustilo da boravi s tim građaninom u državi članici domaćinu, time bi se pravo boravka građanina Unije lišilo svakog korisnog učinka s obzirom na to da uživanje prava boravka od strane maloljetnog djeteta nužno podrazumijeva da to dijete ima i pravo biti praćeno od strane osobe koja se o njemu stvarno skrbi i da, shodno tomu, ta osoba može s njim boraviti u državi članici domaćinu za vrijeme toga boravka” ( 30 ).

90.

Budući da je činjenična situacija u glavnom postupku slična prethodnoj, ne vidim razlog za odstupanje od te ustaljene sudske prakse i posljedica koje iz toga proizlaze, a prema kojima sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti ispunjavaju li djeca N. A. uvjete predviđene člankom 7. stavkom 1. Direktive 2004/38 i imaju li stoga pravo boravka u državi članici domaćinu na temelju članka 21. UFEU‑a ( 31 ).

91.

Riječ je dakle o tome da se mora „posebno provjeriti raspolažu li navedena djeca, osobno ili putem svoje majke, dovoljnim sredstvima i jesu li sveobuhvatno zdravstveno osigurana u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38” ( 32 ).

92.

U suprotnom je slučaju Sud odlučio da se članku 21. UFEU‑a ne protivi to da se pravo boravka odbije državljaninu treće zemlje, iako on samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad maloljetnom djecom koja su građani Unije i koja s njime borave na području države članice čije državljanstvo nemaju ( 33 ).

93.

Čini mi se da moguća primjena članka 7. Povelje (i/ili članka 8. EKLJP‑a) nema učinka na to obrazloženje jer se on odnosi posebno na pravo slobodnog kretanja, koje je zajamčeno člankom 21. UFEU‑a „podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe”, poput članka 7. Direktive 2004/38 ( 34 ).

94.

Iako se člankom 21. UFEU‑a ne omogućuje bezuvjetan temelj za pravo boravka državljanina treće zemlje koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad maloljetnom djecom koja su građani Unije, Sud je priznao autonoman opseg članka 20. UFEU‑a.

95.

Naime, u presudi Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645) Sud je izričito naveo da nacionalni sud na temelju članka 20. UFEU‑a mora „još provjeriti postoji li ipak mogućnost da mu se to pravo iznimno prizna, kako se tim odbijanjem ne bi doveo u pitanje koristan učinak građanstva Unije djece [državljanina treće zemlje koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad njima], s obzirom na to da bi zbog toga ta djeca bila prisiljena napustiti područje Unije u cijelosti, čime bi im bila uskraćena mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz tog statusa” ( 35 ).

96.

Ovdje je zapravo riječ o biti sudske prakse započete presudom Ruiz Zambrano (C‑34/09, EU:C:2011:124), koja je potvrđena i navedena u nekoliko naknadnih presuda ( 36 ).

97.

Iz te sudske prakse proizlazi da se pravo boravka mora dodijeliti na temelju članka 20. UFEU‑a u korist državljanina treće zemlje koji je roditelj građanina Unije ako se odbijanjem navedenog prava boravka tog građanina lišava stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa građanina Unije i prisiljava da napusti područje Unije u cijelosti.

98.

Kriterij ocjene „lišavanja bitnog sadržaja prava” jasno je utvrđen presudom Dereci i dr. (C‑256/11, EU:C:2011:734) ( 37 ). Postavlja se pitanje njegove ocjene: treba li obvezu napuštanja područja Unije shvatiti pravno ili in concreto, s obzirom na činjenice?

99.

Dvoje djece N. A. kao njemački državljani naravno imaju pravo živjeti u Njemačkoj. Slijedom toga, kad bi ta djeca trebala napustiti područje Ujedinjene Kraljevine kako bi se nastanila u Njemačkoj, njihova bi majka imala izvedeno pravo boravka u toj državi u skladu s načelima razvijenima u presudi Ruiz Zambrano (C‑34/09, EU:C:2011:124) ( 38 ).

100.

Naime, u protivnome bi M. A. i I. A. bili prisiljeni napustiti područje Unije zajedno s majkom te bi vjerojatno otišli u Pakistan, čime bi ih se lišilo stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa građana Unije.

101.

Slična je situacija bila obuhvaćena predmetom koji je doveo do presude Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645).

102.

U tom je predmetu A. D. Alokpa tvrdila da, ako bi joj luksemburška nadležna tijela odbila pravo boravka iako ona boravi na području te države članice sa svojom djecom, koja su francuski državljani, ona ne bi bila u mogućnosti otići i boraviti u Francuskoj s njima i bila bi stoga prisiljena vratiti se u Togo.

103.

Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija, valjalo je „provjeriti bi li učinak provedbe takve odluke, u smislu sudske prakse Ruiz Zambrano te Dereci i dr., u biti bio prisiljavanje građana Unije da napuste područje Unije u cijelosti, čime bi ih se lišilo stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa” ( 39 ).

104.

Međutim, Sud je u svojoj sljedećoj presudi utvrdio, u skladu s ocjenom nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija, da bi „A. D. Alokpa, kao majka Jarela i Eje Moudoulou i kao osoba koja nad njima samostalno ostvaruje roditeljsku skrb od njihova rođenja, mogla biti nositelj izvedenog prava da ih prati i da s njima boravi na francuskom državnom području” ( 40 ).

105.

Sud je iz toga zaključio da „u načelu, odbijanje luksemburških nadležnih tijela da priznaju pravo boravka A. D. Alokpi ne može imati za posljedicu da njezina djeca budu prisiljena napustiti područje Unije u cijelosti” ( 41 ). Sud ipak u istoj točki navodi da sud koji je uputio zahtjev mora „ipak [...] utvrditi je li to stvarno tako, uzimajući u obzir sve okolnosti glavnog postupka” ( 42 ) .

106.

Taj mi se posljednji navod čini ključnim. On ima smisla jedino ako ocjena ispitivanja „lišavanja bitnog sadržaja prava” nije samo pravno pitanje.

107.

Naime, Sud je priznao pravnu, odnosno teoretsku mogućnost za djecu koja su građani Unije i roditelja koji je državljanin treće zemlje, koji nad njima samostalno ostvaruje roditeljsku skrb, da borave na području države članice čije državljanstvo djeca imaju.

108.

Međutim, Sud izričito povjerava nacionalnom sudu zadaću da provjeri „uzimajući u obzir sve okolnosti glavnog postupka” ( 43 ) može li odbijanje države članice domaćina da prizna pravo boravka roditelju koji je državljanin treće zemlje imati za posljedicu da njegova djeca budu prisiljena napustiti područje Unije u cijelosti.

109.

Iz tog navoda proizlazi da su, s jedne strane, okolnosti koje valja uzeti u obzir nužno činjenične ( 44 ) i da, s druge strane, one mogu ugroziti teorijsku mogućnost da se ne mora napustiti područje Unije u cijelosti. Drugim riječima, načelo razvijeno u presudi Ruiz Zambrano (C‑34/09, EU:C:2011:124) moglo bi biti „ponovno aktivirano” u pogledu države čije državljanstvo djeca imaju ( 45 ).

110.

Ta činjenična analiza ispitivanja „lišavanja bitnog sadržaja prava” u skladu je s logikom koja mora prevladavati u shvaćanju građanstva Unije.

111.

Naime, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, status građanina Unije predodređen je da bude temeljni status državljana država članica ( 46 ). Stoga ne smije biti isprazan. Kao što je nedavno istaknuo nezavisni odvjetnik M. Szpunar, „priznanjem državljanima država članica da su građani Unije stvaraju se očekivanja te se istodobno utvrđuju prava i obveze” ( 47 ).

112.

Dok se pravo slobodnog kretanja i poslovnog nastana izričito navodi kao pravo građanina Unije u člancima 20. i 21. UFEU‑a te članku 45. Povelje, navedenom se građaninu ne može osporiti činjenica da je u nekoj drugog državi članici koja nije država članica čije ima državljanstvo potencijalno stvorio stvarnu i trajnu vezu koja je značajnija i važnija od one u državi članici čije ima državljanstvo.

113.

Pravom Unije može se dati oblik pojmu građanstva Unije samo pod uvjetom da se njegova zaštita poveže s pripadnošću određenom mjestu, odnosno s činjenicom da se osoba smjestila na određenom području i integrirala u život države domaćina, i to ne samo upravno i ekonomski, već i socijalno i kulturno ( 48 ).

114.

Drugim riječima, mogućnost da državljanin treće zemlje i njegova djeca, koja su građani Unije, mogu otići u državu članicu čiji su djeca državljani ne može se podržati jedino u teoriji ( 49 ).

115.

Međutim, čini se da se u ovom slučaju ispostavilo da djeca N. A., iako su njemački državljani, nemaju nikakve veze s tom državom članicom na čijem području nisu nikada živjela i čiji jezik ne znaju. Budući da su rođena i školuju se u Ujedinjenoj Kraljevini, ona su u toj državi članici izgradila svoje građanstvo.

116.

Sama Komisija u pisanim očitovanjima navodi da ako djeca N. A. „kao njemački državljani imaju pravo bezuvjetnog boravka u Njemačkoj, isto je tako neosporno da se od njih i od njihove majke razumno ne može očekivati da žive u toj državi, i stoga su, na toj osnovi, nacionalni sudovi zaključili da ih se ne može udaljiti iz Ujedinjene Kraljevine u Njemačku a da se pritom ne povrijedi EKLJP” ( 50 ).

117.

Smatram stoga da bi, ako potvrdi te informacije, sud koji je uputio zahtjev isto tako trebao priznati M. A. i I. A. pravo boravka u Ujedinjenoj Kraljevini na temelju članka 20. UFEU‑a, s obzirom na to da je sama N. A. neizravno dobila izvedeno pravo boravka. Naime, odbijanjem tog prava djeci N. A. lišilo bi ih se stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz statusa građanina Unije. Međutim, u skladu s presudom Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645), članku 20. UFEU‑a protivi se takav zaključak ( 51 ).

118.

Sud koji je uputio zahtjev u svojem drugom pitanju podsjeća kako je pravno utvrđeno da bi se udaljavanjem građana Unije, u ovom slučaju djece, iz države članice domaćina u državu članicu čije državljanstvo imaju povrijedila prava koja ona imaju na temelju članka 8. EKLJP‑a i članka 7. Povelje.

119.

Može li takva tvrdnja imati učinka na odgovor koji valja dati na to pitanje?

120.

Pitanje učinka članka 7. Povelje i članka 8. EKLJP‑a na primjenu članka 20. UFEU‑a već je postavljeno Sudu. U presudi Dereci i dr. (C‑256/11, EU:C:2011:734) Sud je već odgovorio i zaključio da „ako sud koji je uputio zahtjev smatra, u svjetlu okolnosti u glavnom postupku, da je situacija tužitelja u glavnom postupku obuhvaćena pravom Unije, on mora ispitati bi li se odbijanjem prava boravka povrijedilo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života predviđeno člankom 7. Povelje. Nasuprot tomu, ako sud koji je uputio zahtjev smatra da navedena situacija nije obuhvaćena područjem primjene prava Unije, on će to ispitivanje morati provesti u svjetlu članka 8. stavka 1. EKLJP‑a” ( 52 ).

121.

Ovaj me zaključak potiče na razmišljanje. Naime, u presudi Alokpa i Moudoulou (C‑86/12, EU:C:2013:645) Sud ne oklijeva odlučiti da „članke 20. i 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da im nije protivno da država članica odbije državljaninu treće zemlje priznati pravo boravka na svojem državnom području u slučaju kada taj državljanin samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad maloljetnom djecom koja su građani Unije i koja s njim borave u toj državi članici od svojeg rođenja a da nemaju njezino državljanstvo i nisu se koristili pravom slobodnog kretanja, pod uvjetom da ti građani Unije ne ispunjavaju uvjete predviđene Direktivom 2004/38 ili da im takvo odbijanje ne bi uskratilo mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz statusa građanina Unije” ( 53 ).

122.

Ako se određenoj odredbi Ugovora ne protivi to da država članica odbije pravo boravka pod uvjetom da se poštuju određeni uvjeti, to znači da je sukladno pretpostavci ta situacija obuhvaćena područjem primjene te odredbe ( 54 ). U protivnome bi Sud trebao utvrditi da nije nadležan odgovoriti na to postavljeno pitanje.

123.

Čini mi se stoga sigurnim da pitanja povezana s primjenom članka 20. UFEU‑a i učinkom građanstva Unije na pravo boravka ulaze u područje primjene prava Unije ( 55 ).

124.

Slijedom toga, ako sud koji je uputio zahtjev smatra da bi se protjerivanjem građanina Unije povrijedio članak 7. Povelje (ili članak 8. stavak 1. EKLJP‑a jer je njihov sadržaj jednakovrijedan), to se mišljenje mora uzeti u obzir u primjeni članka 20. UFEU‑a i ocjeni ispitivanja „lišavanja bitnog sadržaja prava”.

125.

Nadalje, ne čini mi se da bi uključivanje članka 7. Povelje u razmatranje nacionalnog suda koje se odnosi na primjenu članka 20. UFEU‑a moglo dovesti do proširenja područja primjene prava Unije, koje bi bilo u suprotnosti s člankom 51. stavkom 2. Povelje.

126.

Naime, upravo se europskim građanstvom iz članka 20. UFEU‑a aktivira zaštita temeljnih prava te posebno, u ovom slučaju, članak 7. Povelje, a ne obratno ( 56 ).

127.

Uzimajući u obzir prethodne zaključke, predlažem da se na drugo i treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odgovori da članke 20. i 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi to da država članica odbije državljaninu treće zemlje priznati pravo boravka na svojem državnom području, u slučaju kada taj državljanin samostalno ostvaruje roditeljsku skrb nad djecom koja su građani Unije i koja s njim borave u toj državi članici od svojeg rođenja, a nemaju njezino državljanstvo i nisu se koristili pravom slobodnog kretanja, pod uvjetom da ti građani Unije ispunjavaju uvjete predviđene Direktivom 2004/38 ili, ako to nije slučaj, da im takvo odbijanje uskraćuje mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz statusa građanina Unije, što sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti uzimajući u obzir sve okolnosti u ovom slučaju. Ako se u sudskom postupku utvrdi da bi se protjerivanjem predmetnih građana Unije povrijedio članak 7. Povelje ili članak 8. stavak 1. EKLJP‑a, nacionalni sud to mora uzeti u obzir.

128.

Sud koji je uputio zahtjev četvrtim pitanjem u biti pita treba li članak 12. Uredbe br. 1612/68 tumačiti na način da dijete, te slijedom toga i roditelj koji nad njime ostvaruje roditeljsku skrb, ima pravo boravka u državi članici domaćinu ako je roditelj djeteta koji je građanin Unije i koji je bio zaposlen u državi članici domaćinu prestao boraviti u državi članici domaćinu prije nego što je dijete započelo školovanje u toj državi.

129.

Sudska praksa Suda omogućuje da se na to pitanje odgovori potvrdno.

130.

Naime, prema mišljenju Suda, „pravo koje se člankom 12. Uredbe br. 1612/68 priznaje djetetu radnika migranta da u najboljim uvjetima nastavi svoje školovanje u državi članici domaćinu nužno podrazumijeva da to dijete ima i pravo biti praćeno od strane osobe koja se o njemu stvarno skrbi i da, shodno tomu, ta osoba može s njim boraviti u državi članici domaćinu tijekom njegova školovanja. Odbijanjem davanja odobrenja za boravak roditelja koji stvarno skrbi o djetetu koje uživa pravo na nastavak svojega školovanja u državi članici domaćinu povrijedilo bi se to pravo” ( 57 ).

131.

Dakle, djeca državljanina države članice koji radi ili je radio u državi članici domaćinu i roditelj koji stvarno ostvaruje roditeljsku skrb nad tom djecom imaju pravo boraviti u potonjoj državi članici na temelju samog članka 12. prve alineje Uredbe br. 1612/68 ( 58 ).

132.

U presudi Teixeira (C‑480/08, EU:C:2010:83) Sud je podsjetio da „je cilj članka 12. Uredbe br. 1612/68 konkretno zajamčiti da djeca radnika koji je državljanin države članice mogu, iako on sam više ne radi u državi članici domaćinu, školovati se i, po potrebi, završiti svoje školovanje u potonjoj državi” ( 59 ).

133.

Sud je također naveo da se, „u skladu s dobro utvrđenom sudskom praksom, člankom 12. Uredbe br. 1612/68 zahtijeva jedino da dijete živi s roditeljima ili jednim od njih u državi članici tijekom razdoblja u kojemu je barem jedan od tih roditelja u njoj boravio u svojstvu radnika (presude (Brown (197/86, EU:C:1988:323)), t. 30. i Gaal ((C‑7/94, EU:C:1995:118)), t. 27.)” ( 60 ).

134.

Sud je na još jasniji način odlučio da „pravo djeteta da boravi u toj državi kako bi se školovalo, u skladu s člankom 12. Uredbe br. 1612/68 i, slijedom toga, pravo boravka roditelja koji o njemu stvarno skrbi ne mogu stoga podlijegati uvjetu da je jedan od roditelja djeteta, do datuma kada je potonji započeo obrazovanje, obavljao profesionalnu djelatnost kao radnik migrant u državi članici domaćinu” ( 61 ).

135.

U presudi Ibrahim i Secretary of State for the Home Department Sud je također naveo da, pod pretpostavkom da je jedno od predmetne djece započelo školovanje nakon što je roditelj koji je bivši radnik migrant napustio državu članicu domaćina, „pravo na jednako postupanje u pogledu pristupa obrazovanju djeci radnika migranata nije ograničeno. Ono se također primjenjuje na djecu bivših radnika migranata” ( 62 ).

136.

Iz te sudske prakse stoga bez sumnje proizlazi da članak 12. Uredbe br. 1612/68 treba tumačiti na način da dijete te slijedom toga i roditelj koji nad njime ostvaruje roditeljsku skrb imaju pravo boravka u državi članici domaćinu ako je roditelj koji je građanin Unije i koji je radio u toj državi članici prestao u njoj boraviti prije nego što je dijete tamo započelo školovanje.

137.

Nadalje, takvo je tumačenje članka 12. Uredbe br. 1612/68 u skladu s načelom prema kojemu se ta odredba „ne može tumačiti ograničeno […] te je se, u svakom slučaju, ne bi trebalo lišiti njezina korisnog učinka” ( 63 ).

138.

Dodajem, u mjeri u kojoj je to korisno, da iz činjenica iz kojih proizlazi presuda Alarape i Tijani (C‑529/11, EU:C:2013:290) proizlazi da se prethodno navedena načela primjenjuju i na državljane trećih zemalja koji su preci građana Unije.

139.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud (Engleska i Wales) (Građanski odjel)) odgovori na sljedeći način: