1

Tužitelji, Kabelwerke Brugg AG Holding i njegovo društvo kći Brugg Kabel AG koje je u njegovu potpunom vlasništvu, švicarska su društva koja posluju u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih električnih kablova.

2

Podmorski i podzemni električni kablovi upotrebljavaju se pod vodom odnosno pod zemljom za prijenos i distribuciju električne energije. Podijeljeni su u tri kategorije: niskonaponski, srednjenaponski te visokonaponski i vrlo visokonaponski. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi u većini se slučajeva prodaju u okviru projekata. Ti projekti uključuju kombinaciju električnog kabla i potrebne opreme, instalacija i drugih dodatnih usluga. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi prodaju se u cijelom svijetu velikim operatorima nacionalnih mreža i drugim elektroenergetskim poduzećima, uglavnom u okviru javne nabave.

3

Dopisom od 17. listopada 2008. švedsko društvo ABB AB dostavilo je Komisiji Europskih zajednica niz izjava i dokumenata koji se odnose na ograničavajuće trgovinske prakse u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova. Te izjave i dokumenti nastali su u okviru zahtjeva za oslobađanje u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o primjeni pokajničkog programa).

4

Nakon izjava društva ABB, od 28. siječnja do 3. veljače 2009., Komisija je provela pretrage u prostorijama društava Prysmian SpA i Prysmian Cavi e Sistemi Energia Srl, kao i drugih predmetnih europskih društava, odnosno društava Nexans SA i Nexans France SAS.

5

Japanska društva Sumitomo Electric Industries Ltd, Hitachi Cable Ltd i J‑Power Systems Corp. podnijela su 2. veljače 2009. zajednički zahtjev za oslobađanje od kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa ili, podredno, za smanjenje njezina iznosa, u skladu s točkom 27. te obavijesti. Ta su društva potom Komisiji dostavila druge usmene izjave i dokumente.

6

Tijekom istrage, Komisija je poslala nekoliko zahtjeva za pružanje informacija, u skladu s člankom 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) i točkom 12. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, poduzećima u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova.

7

Komisija je 30. lipnja 2011. pokrenula postupak i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu sljedećih pravnih subjekata: Nexans France, Nexans, Pirelli & C. SpA, Prysmian Cavi e Sistemi Energia, Prysmian, The Goldman Sachs Group, Inc., Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, J‑Power Systems, Furukawa Electric Co. Ltd, Fujikura Ltd, Viscas Corp., SWCC Showa Holdings Co. Ltd, Mitsubishi Cable Industries Ltd, Exsym Corp., ABB, ABB Ltd, nkt cables GmbH, NKT Holding A/S, Silec Cable SAS, Grupo General Cable Sistemas, SA, Safran SA, General Cable Corp., LS Cable & System Ltd, Taihan Electric Wire Co. Ltd i tužiteljâ.

8

Od 11. do 18. lipnja 2012. svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, osim društva Furukawa Electric, sudjelovali su na upravnoj raspravi pred Komisijom.

9

Presudama od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑135/09, EU:T:2012:596) i od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), Opći sud djelomično je poništio odluke o pretragama upućene, s jedne strane, društvima Nexans i Nexans France i, s druge strane, društvima Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia, u dijelu u kojem se odnose na električne kablove koji nisu visokonaponski podmorski i podzemni električni kablovi te na materijal povezan s tim drugim kablovima, te je u preostalom dijelu tužbu odbio. Društva Nexans i Nexans France podnijela su 24. siječnja 2013. žalbu protiv prve od tih presuda. Sud je presudom od 25. lipnja 2014., Nexans i Nexans France/Komisija (C‑37/13 P, EU:C:2014:2030) odbio tu žalbu.

10

Komisija je 2. travnja 2014. donijela odluku C(2014) 2139 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o [EGP‑u] (predmet AT.39610 – električni kablovi) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

11

Članak 1. pobijane odluke određuje da je nekoliko poduzetnika tijekom različitih razdoblja sudjelovalo u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a u „sektoru (vrlo) visokonaponskih podzemnih i/ili podmorskih električnih kablova”. Komisija je u biti utvrdila da su od veljače 1999. do kraja siječnja 2009. glavni europski, japanski i južnokorejski proizvođači podmorskih i podzemnih električnih kablova sudjelovali u mreži jednostranih i dvostranih sastanaka te su uspostavili kontakte kojima su nastojali ograničiti tržišno natjecanje za projekte (vrlo) visokonaponskih podzemnih i podmorskih električnih kablova na određenom području raspodjelom tržišta i korisnika, narušavajući time uobičajeni postupak tržišnog natjecanja (uvodne izjave 10. do 13. i 66. navedene odluke).

12

Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je zabranjeni sporazum imao dvije glavne konfiguracije koje su činile složenu cjelinu. Konkretnije, prema njezinu mišljenju, zabranjeni sporazum sastojao se od dva dijela:

13

Komisija je utvrdila da su sudionici zabranjenog sporazuma uspostavili obveze dostavljanja podataka kako bi se omogućilo poštovanje sporazuma o podjeli (uvodne izjave 94. do 106. i 111. do 115. pobijane odluke).

14

Uzimajući u obzir ulogu različitih sudionika zabranjenog sporazuma u provođenju tog sporazuma, Komisija ih je podijelila u tri skupine. Najprije je utvrdila osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma kojoj su pripadali, s jedne strane, europski poduzetnici Nexans France, društva kćeri Pirelli & C., prije Pirelli SpA, koji su uzastopno sudjelovali u zabranjenom sporazumu (u daljnjem tekstu: Pirelli), i Prysmian Cavi e Sistemi Energia te, s druge strane, japanski poduzetnici Furukawa Electric, Fujikura i njihovo zajedničko društvo Viscas kao i Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable te njihovo zajedničko društvo J‑Power Systems (uvodne izjave 545. do 561. pobijane odluke). Nadalje, Komisija razlikuje skupinu poduzetnika koji nisu pripadali osnovnoj skupini, ali se nisu mogli smatrati marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma te je u tu skupinu ubrojila ABB, Exsym, Brugg Kabel i subjekt koji su činila društva Sagem SA, Safran i Silec Cable (uvodna izjava 562. do 575. navedene odluke). Naposljetku, smatrala je da su društva Mitsubishi Cable Industries, SWCC Showa Holdings, LS Cable & System, Taihan Electric Wire i nkt cables bili marginalni sudionici zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 576. do 594. te odluke).

15

Odgovornost društva Brugg Kabel utvrđena je na temelju njegova izravnog sudjelovanja u povredi od 14. prosinca 2001. do 16. studenoga 2006. Društvo Kabelwerke Brugg smatralo se odgovornim za povredu kao društvo majka društva Brugg Kabel tijekom istog razdoblja (uvodna izjava 859. do 861. pobijane odluke).

16

Člankom 2. točkom (b) pobijane odluke izriče se novčana kazna u iznosu od 8490000 eura za koji su tužitelji „solidarno i pojedinačno” odgovorni.

17

U svrhu izračuna iznosa novčanih kazni, Komisija je primijenila članak 23. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1/2003 i metodologiju iznesenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s [navedenim člankom] (SL 2006., C 210, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.), u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006.).

18

Kao prvo, što se tiče osnovnog iznosa novčanih kazni, nakon što je odredila vrijednost relevantnih prihoda od prodaje, u skladu s točkom 18. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. (uvodne izjave 963. do 994. pobijane odluke), Komisija je utvrdila udio te vrijednosti prihoda od prodaje koji odražavaju težinu povrede, u skladu s točkom 22. i 23. navedenih smjernica. U tom je pogledu smatrala da je povreda sama po sebi jedno od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja, čime se opravdava stupanj težine od 15 %. Isto tako, primijenila je povećanje koeficijenta težine od 2 % za sve adresate na temelju zajedničkog tržišnog udjela, kao i zemljopisnog dosega na gotovo svjetskoj razini, koji je osobito obuhvaćao cijelo područje Europskog gospodarskog prostora (EGP). Osim toga, osobito je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike (uvodne izjave 997. do 1010. navedene odluke).

19

Što se tiče koeficijenta množenja koji se odnosi na trajanje povrede, Komisija je u pogledu tužiteljâ utvrdila koeficijent od 4,91 za razdoblje između 14. prosinca 2001. i 16. studenoga 2006. K tomu je u osnovni iznos novčane kazne uključila dodatan iznos, odnosno ulaznu naknadu, koji odgovara 19 % vrijednosti prihoda od prodaje. Navedeni je iznos time utvrđen na 8937000 eura (uvodne izjave 1011. do 1016. pobijane odluke).

20

Kao drugo, što se tiče prilagodbi osnovnog iznosa novčanih kazni, Komisija nije osporavala otegotne okolnosti koje mogu utjecati na osnovni iznos novčane kazne utvrđen u pogledu svakog od sudionika zabranjenog sporazuma, osim društva ABB. Suprotno tomu, što se tiče olakotnih okolnosti, odlučila je da se iznosom novčanih kazni odražava uloga koju su imali različiti poduzetnici u provedbi zabranjenog sporazuma. Stoga je smanjila za 10 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma i za 5 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći poduzetnicima koji su djelomično sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Usto je društvima Mitsubishi Cable Industries i SWCC Showa Holdings za razdoblje prije osnivanja društva Exsym kao i društvima LS Cable & System i Taihan Electric Wire odobrila dodatno smanjenje od 1 % zato što nisu znala za određene aspekte jedinstvene i trajne povrede i zbog toga što nisu bili odgovorni za njih. Suprotno tomu, poduzetnicima koji su pripadali osnovnoj skupini zabranjenog sporazuma nije odobreno nikakvo smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne (uvodne izjave 1017. do 1020. i 1033. pobijane odluke). Osim toga, Komisija je u skladu sa Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. odobrila dodatno smanjenje od 3 % iznosa novčane kazne izrečene društvu Mitsubishi Cable Industries zbog njegove učinkovite suradnje izvan okvira Obavijesti o primijeni pokajničkog programa (uvodna izjava 1041. navedene odluke).

21

K tomu, Komisija je odlučila odobriti oslobođenje od kazne društvu ABB te smanjenje iznosa novčane kazne izrečene društvima J‑Power Systems, Sumitomo Electric Industries i Hitachi Cable od 45 % kako bi se uzela u obzir suradnja tih poduzetnika u okviru Obavijesti o primjeni pokajničkog programa.

22

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. lipnja 2014. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

23

U okviru mjera upravljanja postupkom, predviđenih člankom 89. stavkom 3. točkama (a) i (d) Poslovnika, Opći sud postavio je 28. rujna 2016. pitanja Komisiji te ju je pozvao da podnese određene dokumente, među ostalim, verzije odgovora drugih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje nisu klasificirane oznakom tajnosti.

24

Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u osmo vijeće (novi sastav), kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

25

Komisija je dopisom od 31. listopada 2016. odgovorila na pitanja koja je postavio Opći sud te je podnijela zatražene dokumente, osim verzija odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje nisu klasificirane oznakom tajnosti društava Nexans France, Nexans, The Goldman Sachs Group, Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, J‑Power Systems, Furukawa Electric, Fujikura, Mitsubishi Cable Industries, Exsym, nkt cables, NKT Holding, Silec Cable, Grupo General Cable Sistemas, Safran, General Cable, LS Cable & System, ABB, Pirelli & C., Prysmian, Prysmian Cavi e Sistemi Energia, SWCC Showa Holdings, Taihan Electric Wire i Viscas. Pojasnila je da, unatoč njezinu zahtjevu u tom pogledu, ta društva još nisu pripremila verziju svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje nisu klasificirane oznakom tajnosti.

26

Na temelju prijedloga sutkinje izvjestiteljice, Opći sud (osmo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 1. lipnja 2017.

27

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

28

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

29

Tužitelji u okviru tužbe iznose zahtjev za djelomično poništenje pobijane odluke i zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena.

30

U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelji navode šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi prava obrane i prava na pošteno suđenje. Drugi tužbeni razlog temelji se na nenadležnosti Komisije za kažnjavanje povrede počinjene u trećoj državi koja ne utječe na EGP. Treći tužbeni razlog temelji se na pogrešci u ocjeni i povredama obveze obrazlaganja i prava na pretpostavku nedužnosti zajamčenog u članku 6. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950 (u daljnjem tekstu: EKLJP), kao i članku 48. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) u vezi s člankom 6. stavcima 2. i 3. UFEU‑a jer se tužiteljima pogrešno pripisala odgovornost za njihovo navodno sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze istrage zbog pogrešaka koje se tiču prava i iskrivljavanja dokaza u pogledu navodnog sudjelovanja tužiteljâ u zabranjenom sporazumu, kao i povredi obveze obrazlaganja. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi materijalnih prava zbog pogrešne primjene članka 101. UFEU‑a ili članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, kao i načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, pogrešci u obrazloženju, nekoliko pogrešaka u ocjeni i zlouporabi ovlasti u pogledu izračuna iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima.

31

Prvi tužbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova. Prvi se dio temelji na povredi prava na pošteno suđenje zbog toga što je Komisija odbila proslijediti tužiteljima zahtjeve za pružanje informacija te obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na njemačkom jeziku. Drugi se dio temelji na povredi prava obrane zbog toga što je Komisija odbila tužiteljima odobriti pristup odgovorima drugih poduzetnika na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja je možda sadržavala oslobađajuće informacije.

32

Tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila njihovo pravo na pošteno suđenje i njihova prava obrane time što im je zahtjeve za pružanje informacija i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku dostavila isključivo na engleskom jeziku, a društvo Brugg Kabel zatražilo je u više navrata da im se dostave na njemačkom jeziku.

33

Tužitelji tvrde da je na temelju prava na pošteno suđenje, načela poštovanja prava obrane i članka 6. stavka 3. točke (a) EKLJP‑a, Komisija, kad se obraća društvu sa sjedištem na državnom području koje nije dio EGP‑a, dužna upotrijebiti službeni jezik te države ako je navedeni jezik jedan od službenih jezika Europske unije i ako je usto taj jezik jedan od radnih jezika Komisije. Slijedom toga, kao što se uostalom pojasnilo u dokumentu Komisije naslovljenom „Antitrust Manual of Procedures” u slučaju društva kao što je društvo Brugg Kabel, koje ima sjedište u kantonu Aargau (Švicarska), u kojem je službeni jezik njemački, Komisija je bila dužna upotrijebiti taj jezik ili dobiti od navedenog društva izuzeće od te obveze najkasnije prije slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

34

Međutim, u ovom je slučaju, nakon što se Komisija prvotno obratila društvu Brugg Kabel na engleskom jeziku, jedan dužnosnik Komisijine Glavne uprave za tržišno natjecanje istaknuo zastupnicima navedenog društva tijekom telefonskog razgovora koji se održao 23. listopada 2009. da Komisija nije mogla prihvatiti njihov zahtjev da im dostavi njemačku verziju njezina zahtjeva za pružanje informacija od 20. listopada 2009. zato što to društvo nije imalo svoje sjedište u državi članici Unije. Prema mišljenju tužiteljâ, tek nakon tog odbijanja zastupnici tog društva zatražili su samo djelomičan prijevod navedenog zahtjeva za pružanje informacija, kao što proizlazi iz dopisa upućenog Komisiji 27. listopada 2009. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, predmetno društvo stoga nije čekalo saslušanje pred službenikom za usmene rasprave kako bi zatražilo da mu se taj zahtjev uputi na njemačkom jeziku. K tomu, želja predmetnog društva da njemački jezik bude jezik postupka jasno proizlazi iz činjenice da je na sve zahtjeve za pružanje informacija, kao i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku odgovorilo na tom jeziku.

35

Zbog odbijanja Komisije da društvu Brugg Kabel dostavi zahtjeve za pružanje informacija i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na njemačkom jeziku, bilo je potrebno razdoblje za prevođenje s engleskog na njemački jezik zbog čega je skraćeno vrijeme koje bi to društvo inače posvetilo svojoj obrani. U tom pogledu tužitelji navode, suprotno onomu što tvrdi Komisija, da poznavanje engleskog jezika u navedenom društvu ne odgovara zahtjevima iz članka 6. stavka 3. točke (a) EKLJP‑a. Naprotiv, svakodnevni posao te sastanci rukovoditelja i sastanci nadzornika upravljanja redovno su se odvijali na njemačkom jeziku. Isto tako, prema mišljenju tužiteljâ, unutarnja korespondencija tog društva sastavljala se na njemačkom jeziku, kao i unutarnji dokumenti kao što su godišnja izvješća ili priručnik za upravljanje, koji su zatim vanjski pružatelji usluga prevodili na engleski jezik. Naposljetku, nije važno što su se sporni kontakti između društva Brugg Kabel i ostalih proizvođača električnih kablova uglavnom odvijali na engleskom jeziku jer se radilo o potpuno tehničkim prezentacijama suradnika na jeziku struke proizvođača električnih kablova, dok je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku sadržavala složene prigovore koje je predmetno društvo trebalo u potpunosti razumjeti kako bi ih moglo razmotriti s tehničkog i pravnog stajališta.

36

Osim toga, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila i njihova prava obrane pred Općim sudom time što je u odgovoru na tužbu upotrijebila citate na engleskom i francuskom a da pritom nije navela prijevod, kao što se zahtijeva člankom 35. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. Prema njihovu mišljenju, taj se nedostatak nije mogao ispraviti prijevodom u fazi odgovora na repliku jer takav ispravak nije bio dopušten s obzirom na to da su tužitelji već istaknuli prigovor u pogledu povrede jezika postupka u tužbi. Iz toga slijedi da sve odlomke odgovora na tužbu koji sadržavaju takve citate treba odbiti kao nedopuštene.

37

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

38

U tom pogledu valja podsjetiti da, iako EKLJP nije pravni instrument formalno unesen u pravni poredak Unije, sve dok mu Unija ne pristupi, člankom 6. stavkom 3. UEU‑a predviđa se da temeljna prava priznata navedenom konvencijom čine dio prava Unije kao osnovna načela i člankom 52. stavkom 3. Povelje propisuje davanje pravima sadržanim u Povelji, a koja odgovaraju pravima koje jamči ta konvencija, istog značaja i istog dosega kao pravima koja dodjeljuje ta konvencija (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

39

Valja podsjetiti da, u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (a) EKLJP‑a, svatko optužen ima pravo da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega.

40

Valja podsjetiti i da se, u skladu sa sudskom praksom, Komisija ne može kvalificirati kao „sud” u smislu članka 6. EKLJP‑a (vidjeti presudu od 10. ožujka 1992., Shell/Komisija, T‑11/89, EU:T:1992:33, t. 39. i navedenu sudsku praksu). K tomu, poštovanje članka 6. EKLJP‑a ne isključuje da, u postupku administrativne prirode, „kaznu” prvo izrekne administrativno tijelo, koja sama ne ispunjava uvjete predviđene člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a, pod uvjetom da je odluka navedenog tijela podvrgnuta daljnjoj kontroli sudskog tijela neograničene nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 35.). Iz toga proizlazi da se tužitelji nisu mogli u pogledu Komisije pozvati na povredu članka 6. EKLJP‑a.

41

Međutim, valja podsjetiti i da, u skladu sa sudskom praksom, prava obrane, koja su na temelju članka 41. Povelje sastavni dio prava na dobru upravu, treba poštovati u svim okolnostima, osobito u svakom postupku koji može dovesti do izricanja sankcija, čak i ako je riječ o upravnom postupku. U tom se pogledu zahtijeva da se poduzetnicima i udruženjima poduzetnika na koje se to odnosi od početka upravnog postupka omogući da učinkovito iznesu svoje stajalište osobito o činjenicama i relevantnosti činjenica, prigovorima i okolnostima koje im Komisija stavlja na teret (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 82. i 88. i navedenu sudsku praksu).

42

Iz sudske prakse proizlazi i da prava obrane poduzetnika na koje se odnosi upravni postupak koji može dovesti do izricanja sankcija treba poštovati i Komisija tijekom odvijanja postupaka prethodne istrage jer je važno izbjeći da ta prava budu nepovratno ugrožena u okviru takvih postupaka, među kojima su i pretrage, koje mogu biti odlučujuće za dokazivanje nezakonitog postupanja poduzetnika za koje oni mogu biti odgovorni (presuda od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija, T‑135/09, EU:T:2012:596, t. 41.).

43

S obzirom na načela navedena u točkama 38. do 42. ove presude valja provjeriti je li slanje tužiteljima zahtjeva za pružanje informacija, kao i dostavljanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, na engleskom jeziku povrijedilo njihova prava obrane.

44

Kao prvo, što se tiče slanja zahtjeva za pružanje informacija na engleskom jeziku, valja istaknuti da se, kao što se podsjeća u točki 42. ove presude, obvezom Komisije da poštuje prava obrane pri istragama koje prethode samom otvaranju postupka u području zabranjenog sporazuma nastoji izbjeći nepovratno ugrožavanje tih prava prilikom predmetnih istraga. Iz tog razloga Komisija treba poštovati prava obrane, osobito prilikom pregleda jer oni mogu biti odlučujući za dokazivanje nezakonitog postupanja poduzetnika za koje oni mogu biti odgovorni.

45

Valja smatrati da se takva logika može primijeniti i na zahtjeve za pružanje informacija koje Komisija uputi predmetnim poduzetnicima prilikom prethodne istrage, uzimajući u obzir da odgovore na te zahtjeve Komisija može, kao u ovom slučaju, upotrijebiti za dokazivanje nezakonitog postupanja tih poduzetnika.

46

Međutim, valja utvrditi da, iako su zahtjevi za pružanje informacija od 7. travnja 2009., 20. listopada 2009., 31. ožujka 2010. i 29. studenoga 2010. koje je Komisija uputila društvu Brugg Kabel bili sastavljeni na engleskom jeziku, iz spisa proizlazi da su tužitelji mogli dovoljno razumjeti predmetne zahtjeve da odgovore na svaki od njih. Valja uostalom naglasiti da je društvo Brugg Kabel zatražilo prijevod samo određenih odlomaka zahtjeva Komisije od 20. listopada 2009. i da je, nakon što je Komisija dostavila predmetne prijevode, društvo Brugg Kabel odgovorilo na taj zahtjev za pružanje informacija. Važno je napomenuti i da Komisija nikad nije zahtijevala od društva Brugg Kabel da odgovori na zahtjeve za pružanje informacija na engleskom jeziku. Stoga valja utvrditi da je društvo Brugg Kabel moglo učinkovito iznijeti svoje stajalište u pogledu informacija koje je tražila Komisija.

47

Isto tako, ako se argumentacija tužiteljâ može protumačiti na način da odbijanje Komisije da uputi zahtjeve za pružanje informacija društvu Brugg Kabel na njemačkom jeziku, kao što je navedeno u njegovu dopisu od 27. listopada 2009., čini povredu članka 41. stavka 4. Povelje, to nije uvjerljivo. Naime, u toj se odredbi navodi pravo svake osobe da se obrati institucijama na jednom od jezika Ugovorâ i da dobije odgovor na tom jeziku. Međutim, valja utvrditi da se u ovom slučaju Komisija obratila društvu Brugg Kabel tražeći od njega odgovor, a ne obrnuto.

48

Kao drugo, što se tiče dostavljanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na engleskom jeziku, valja istaknuti da, iako Komisija ima obvezu poštovanja prava obrane u okviru prethodne istrage, ona je propisana a fortiori nakon formalnog otvaranja upravnog postupka koji može dovesti do donošenja sankcija protiv predmetnih poduzetnika, kao što je navedeno u točki 42. ove presude.

49

Međutim, u ovom slučaju, neovisno o točnoj razini znanja engleskog jezika koju su mogli imati osoblje i rukovoditelji tužiteljâ, valja utvrditi, kao što proizlazi iz dopisa koji je društvo Brugg Kabel uputilo Komisiji 1. rujna 2011., da tužitelji nisu tražili dodatan rok za odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku radi prijevoda, nego kako bi imali više vremena za detaljno ispitivanje svih dokumenata iz spisa i brojne tvrdnje sadržane u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i uzimajući u obzir ograničena sredstva koja su mogla posvetiti tom zadatku. Međutim, teško je povjerovati, ako su tužitelji imali poteškoće u razumijevanju engleske verzije obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili ako su trebali još vremena za njezin prijevod, da nisu naveli te okolnosti kako bi obrazložili svoj zahtjev za produljenje roka za odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Valja utvrditi i da su uspjeli odgovoriti na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, čak i ako je njihov odgovor bio sastavljen na njemačkom jeziku, što također odražava činjenicu da su tužitelji dovoljno razumjeli engleski kako bi shvatili prirodu i razlog optužbe koja se podiže protiv njih i učinkovito iznijeli stajalište u tom pogledu.

50

S obzirom na prethodna razmatranja, argumentaciju tužiteljâ koja se temelji na povredi prava obrane u upravnom postupku zato što su zahtjevi za pružanje informacija i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku dostavljeni tužiteljima na engleskom jeziku, treba odbiti kao neosnovanu.

51

Osim toga, što se tiče navodne povrede prava obrane tužiteljâ u okviru ovog sudskog postupka, važno je odmah istaknuti da se nju ne može odbiti kao bespredmetnu jer je istaknuta u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi prava obrane društva Brugg Kabel u okviru upravnog postupka.

52

Nadalje, argumentacija tužiteljâ koja se odnosi na odbijanje odlomaka odgovora na tužbu kao nedopuštenih zbog toga što, s obzirom da se njima ne poštuje jezik postupka, ugrožavaju njihova prava obrane, ne može se prihvatiti.

53

U tom pogledu nije sporno da je jezik postupka u ovom predmetu njemački jezik. K tomu, iz članka 35. stavka 3. prvog i drugog podstavka Poslovnika od 2. svibnja 1991., koji se primjenjuje na datum podnošenja odgovora na tužbu, proizlazi da jezik postupka treba upotrijebiti, među ostalim, u podnescima i izlaganjima stranaka, uključujući priložene dokazne elemente i dokumente te da se svim podnesenim ili priloženim dokaznim elementima i dokumentima sastavljenima na jeziku različitom od jezika postupka prilaže prijevod na jezik postupka.

54

Iz toga slijedi da je Komisija bila dužna dostaviti prijevod na jezik postupka odlomaka koji su navedeni na drugom jeziku u odgovoru na tužbu. Komisija ne može izbjeći tu obvezu samo zato što je postojao prijevod nekih od tih odlomaka u pobijanoj odluci priloženoj tužbi ili zato što su neki odlomci bili izvadci prilogâ tužbi ili je pak bila riječ o izjavama jednog zaposlenika tužiteljâ.

55

Međutim, valja utvrditi da je Komisija ispravila tu formalnu nepravilnost time što je pružila prijevod predmetnih odlomaka u prilozima odgovora na repliku.

56

K tomu, suprotno onomu što tvrde tužitelji, okolnost da su već u tužbi istaknuli prigovor koji se temelji na nepoštovanju jezika postupka ne protivi se takvom ispravku. Naime, dovoljno je istaknuti da se predmetni prigovor odnosio na jezik koji je Komisija upotrijebila u upravnom postupku, koji nije mogao utjecati na jezik postupka u okviru sudskog postupka.

57

Iz toga slijedi da se odlomci odgovora na tužbu sastavljeni na jeziku koji nije jezik postupka ne mogu smatrati nedopuštenima.

58

S obzirom na prethodna razmatranja, prvi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

59

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je povrijedila njihova prava obrane time što im je odbila dati pristup, ili dati pristup njihovom odvjetniku, verziji odgovora drugih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja nije klasificirana oznakom tajnosti, osim iznimno ograničenog pristupa odgovorima društava ABB i J‑Power Systems, iako su ti odgovori potencijalno sadržavali oslobađajuće dokaze koji se konkretno odnose na predmet sastanka od 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu (Francuska), koji je Komisija pogrešno smatrala početkom sudjelovanja društva Brugg Kabel u povredi, i na prekid sudjelovanja tog društva u povredi tijekom 2005.

60

Tužitelji tvrde da je otkrivanje odgovora ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bilo dodatno opravdano i zato što, s jedne strane, kao što je Sud odlučio u presudi od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija (C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6), nije samo na Komisiji da odluči koji su elementi relevantni za njihovu obranu, što nije ni mogla učiniti, i, s druge strane, zato što im se prigovara da su sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi, što je dovelo do toga da ih se smatra odgovornima za djelovanja drugih poduzetnika u kojima nisu sudjelovali i o kojima, ovisno o slučaju, nisu ništa ni znali.

61

Prema mišljenju tužiteljâ, suprotno onomu što tvrdi Komisija, činjenica da im se odobrio pristup odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koji mogu sadržavati oslobađajuće dokaze, u ovom slučaju nije mogla imati za učinak neograničeno odgađanje donošenja odluke kojom se zatvara upravni postupak, uzimajući u obzir da je Komisija već odobrila takav pristup ostalim adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

62

Osim toga, tužitelji tvrde da se od njih ne može zahtijevati da, kako bi dokazali da su dokumenti koji sadržavaju potencijalno oslobađajuće informacije upotrijebljeni za njihovu obranu, pruže točne naznake u pogledu sadržaja navedenih dokumenata kojima po definiciji nisu imali pristup. Zahtjev naznake dokaza u tom pogledu, kao što proizlazi iz presude od 27. rujna 2012.Shell Petroleum i dr./Komisija (T‑343/06, EU:T:2012:478) koju navodi Komisija, odnosi se na smanjivanje tereta dokazivanja poduzetnika kojima je Komisija odbila pristup oslobađajućem dokumentu i ne treba ga tumačiti na način da onemogućava podnošenje tog dokaza. Tužitelji smatraju da je u ovom slučaju dovoljno da navedu, kao što su i učinili, da se odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku može potvrditi da nijedan navodni sudionik zabranjenog sporazuma nije naveo sastanak održan 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu kao „sastanak R” tijekom kojeg je društvo Brugg Kabel sudjelovalo u provedbi zabranjenog sporazuma.

63

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

64

U tom pogledu, kao prvo, što se tiče teze tužiteljâ prema kojoj im je Komisija bila dužna dati pristup odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku zato što nije samo na njoj da odluči o relevantnosti dokumenata prikupljenih u okviru postupka za njihovu obranu, valja utvrditi da se tu tezu ne može prihvatiti.

65

Naime, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, prije donošenja odluke u skladu s člancima 7., 8., i 23. te članku 24. stavku 2. navedene uredbe, Komisija poduzetnicima ili udruženjima protiv kojih vodi postupak, pruža priliku da budu saslušani u vezi s preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku Komisije. U istoj se odredbi navodi da „Komisija svoje odluke temelji samo na činjenicama za koje je strankama omogućeno da se izjasne” i da „[p]odnositelji zahtjeva moraju biti uključeni u postupak koji vodi Komisija”.

66

Stoga, pristup spisu u predmetima koji se tiču tržišnog natjecanja osobito ima za cilj da adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku omogući da se upoznaju s dokazima koji se nalaze u Komisijinom spisu kako bi se mogli učinkovito izjasniti o zaključcima do kojih je Komisija došla u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na temelju tih dokaza (presuda od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, EU:C:2003:531, t. 125.). Pristup spisu stoga je postupovno jamstvo koje se odnosi na zaštitu prava obrane i osiguravanje konkretno učinkovitog ostvarivanja prava na saslušanje.

67

Prema sudskoj praksi, pravo na pristup spisu podrazumijeva da Komisija predmetnom poduzetniku pruža mogućnost da ispita sve dokumente koji se nalaze u istražnom spisu, a koji mogu biti relevantni za njegovu obranu. Ti dokumenti uključuju optužujuće dokaze i oslobađajuće dokaze, osim kad je riječ o poslovnim tajnama drugih poduzetnika, unutarnjim dokumentima Komisije i ostalim povjerljivim informacijama (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 68. i navedena sudska praksa).

68

Međutim, dotičnog se poduzetnika tek na početku upravne kontradiktorne faze putem obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku obavještava o svim ključnim elementima na kojima Komisija temelji svoje stajalište u toj fazi postupka i o pravu tog poduzetnika na pristup spisu kako bi se zajamčilo učinkovito ostvarivanje njegovih prava obrane. Slijedom toga, odgovori ostalih stranaka na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u načelu nisu uključeni u skup dokumenata istražnog spisa koje stranke mogu pregledavati (presude od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, T‑161/05, EU:T:2009:366, t. 163.; od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 42. i od 12. srpnja 2011., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑133/07, EU:T:2011:345, t. 41.).

69

Međutim, ako se Komisija namjerava osloniti na odlomak odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili na dokument priložen takvom odgovoru kako bi utvrdila postojanje povrede u postupku primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a ili članka 53. stavka 1. Sporazuma o EGP‑u, ostali poduzetnici uključeni u taj postupak trebaju se moći očitovati o takvom dokazu. Naime, u takvim okolnostima, predmetni odlomak odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili dokument priložen tom odgovoru optužujući je dokaz protiv različitih poduzetnika koji su sudjelovali u povredi (presude od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 43. i od 12. srpnja 2011., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑133/07, EU:T:2011:345, t. 42.).

70

Po analogiji, ako odlomak odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili dokument priložen takvom odgovoru može biti relevantan za obranu poduzetnika jer se njime poduzetniku omogućuje da se pozove na elemente koji nisu u skladu sa zaključcima koje je u toj fazi donijela Komisija, taj je odlomak oslobađajući dokaz. U tom slučaju, predmetni poduzetnik treba moći provesti ispitivanje predmetnog odlomka ili dokumenta te se očitovati u tom pogledu (presude od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija, T‑113/07, EU:T:2011:343, t. 44. i od 12. srpnja 2011., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑133/07, EU:T:2011:345, t. 43.).

71

Osim toga, valja podsjetiti da se točkom 8. Obavijesti Komisije o pravilima uvida u spis Komisije u predmetima koji se vode prema člancima [101. i 102. UFEU‑a], člancima 53., 54., i 57. Sporazuma o EGP‑u i Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2005., C 325, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 49.) predviđa da se „spis Komisije” u istrazi u području tržišnog natjecanja sastoji od skupa dokumenata koje je tijekom istrage dobila, podnijela ili sastavila Glavna uprava Komisije za tržišno natjecanje. U točki 27. navedene obavijesti pojašnjava se sljedeće:

„Uvid u spis odobrava se na zahtjev i, obično jednom, nakon obavješćivanja dostave strankama Komisijine obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kako bi se osiguralo načelo jednakosti stranaka i zaštitila prava obrane. Zato je opće pravilo da se ne odobrava uvid u odgovore drugih stranaka na činjenice koje je utvrdila Komisija.

Stranci se, međutim, u kasnijim fazama upravnog postupka odobrava uvid u dokumente primljene nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u slučajevima kad takvi dokumenti mogu predstavljati nove dokaze – bilo inkriminirajuće ili oslobađajuće – koji se odnose na činjenice koje su protiv te stranke iznesene u Komisijinoj obavijesti. To posebno važi u slučajevima kad Komisija namjerava podastrijeti nove dokaze.”

72

Iz toga proizlazi, suprotno onomu što tvrde tužitelji, da je na Komisiji da provede prvu ocjenu potencijalno oslobađajuće prirode informacija sadržanih u dokumentima primljenima nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kad predmetni poduzetnik zatraži pristup takvim dokumentima.

73

U tom pogledu, tužitelji se ne mogu pozvati na sudsku praksu prema kojoj nije samo na Komisiji, koja obavještava o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i donosi odluku kojom se izriče sankcija, da odredi koji su dokumenti korisni za obranu predmetnog poduzetnika, uzimajući u obzir da se to razmatranje, koje se odnosi na dokumente iz spisa koji je sastavila Komisija, ne može primijeniti na odgovore ostalih stranaka na koje se odnose preliminarno utvrđene činjenice u postupku koje je priopćila Komisija (presuda od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 89.).

74

Osim toga, valja odbiti i tezu tužiteljâ prema kojoj okolnost da im se prigovorilo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi opravdava da im se odobri pristup odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kako bi u tim odgovorima sami mogli utvrditi oslobađajuće dokaze. Naime, dovoljno je istaknuti da se, u predmetima u kojima su donesene presude od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija (T‑113/07, EU:T:2011:343), od 12. srpnja 2011., Mitsubishi Electric/Komisija (T‑133/07, EU:T:2011:345) i od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija (T‑343/06, EU:T:2012:478), tužiteljima prigovorilo i da su sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

75

Kao drugo, što se tiče argumenta tužiteljâ, prema kojem je u biti Komisija povrijedila njihova prava obrane jer je, na temelju pogrešne ocjene relevantnosti za njihovu obranu informacija sadržanih u odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, odbila dati im pristup verziji navedenih odgovora koja nije klasificirana oznakom tajnosti, valja utvrditi da se taj argument ne može prihvatiti.

76

Valja podsjetiti da, ako se dokument koji posjeduje Komisija i koji se može kvalificirati kao oslobađajući dokaz jer se na temelju njega može osloboditi poduzetnika kojem se prigovara da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu, ne dostavi tom poduzetniku, povrijeđena su prava obrane tog poduzetnika ako navedeni poduzetnik dokaže da je predmetni dokaz mogao biti koristan za njegovu obranu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:866, t. 367.).

77

Takav se dokaz može podnijeti pri čemu se dokazuje da neotkrivanje može, na štetu predmetnog poduzetnika, utjecati na odvijanje postupka i sadržaj Komisijine odluke ili pak može naštetiti ili učiniti težim obranu interesâ tog poduzetnika tijekom upravnog postupka (presuda od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:866, t. 368.).

78

Mogućnost da je neotkriveni dokument mogao utjecati na odvijanje postupka i sadržaj Komisijine odluke može se utvrditi tek nakon privremenog ispitivanja određenih dokaza koji mogu pokazati da su neotkriveni dokumenti u pogledu tih dokaza mogli imati važnost koja se nije mogla zanemariti (presuda od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 688.).

79

U tom se pogledu od tužiteljâ koji su istaknuli tužbeni razlog koji se temelji na povredi njihovih prava obrane ne može zahtijevati da u tužbi iznesu razrađenu argumentaciju ili detaljan skup indicija kako bi dokazali da je upravni postupak mogao završiti drukčije da su imali pristup određenim elementima koji im u biti nikad nisu dostavljeni. Naime takvim bi se pristupom od njih zahtijevao probatio diabolica (presuda od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 689.).

80

Međutim, na tužitelju je da pruži prvu indiciju o tome da su dokumenti koji mu nisu dostavljeni korisni za njegovu obranu (presuda od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 690.).

81

Stoga u ovom slučaju valja provjeriti pružaju li argumenti koje su istaknuli tužitelji prvu indiciju o tome da su odgovori ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku korisni za njihovu obranu.

82

Tužitelji tvrde da su na temelju pristupa odgovorima ostalih adresata na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku mogli dokazati negativnu činjenicu, odnosno da ni društvo Pirelli ni društvo Nexans France nisu navela da je sastanak od 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, koji prema Komisijinu mišljenju označava početak sudjelovanja tužiteljâ u zabranjenom sporazumu, bio sastanak R. Prema njihovu mišljenju, pristup tim odgovorima omogućio bi im i da potvrde da su ostali članovi zabranjenog sporazuma znali da su oni 2005. prekinuli svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu.

83

Kao prvo, što se tiče sastanka od 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, okolnost da je taj sastanak naveden u njezinu zahtjevu za pružanje informacija od 31. ožujka 2010. i da su tužitelji imali pristup odgovorima ostalih adresata tog zahtjeva za pružanje informacija, ne čini nerelevantnim njihov zahtjev za pristup odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Naime, iz sadržaja odgovorâ društava Nexans France i Pirelli na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2010., u kojima ti sudionici zabranjenog sporazuma nisu zauzeli stajalište o svojem sudjelovanju na sastanku od14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu i o predmetu tog sastanka, ne može se pretpostaviti njihovo stajalište u tom pogledu u njihovu odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

84

Međutim, valja istaknuti da se na temelju same okolnosti da se ostali sudionici zabranjenog sporazuma nisu u svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku izjasnili o prirodi sastanka od 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, pod uvjetom da je utvrđena, ne može potkrijepiti obrana tužiteljâ.

85

Naime, nije sporno da je Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku navela da je sastanak R organiziran 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu i da su na tom sastanku, u svakom slučaju, sudjelovali društvo Nexans France, koje je zastupala osoba J., društvo Sagem, koje je zastupala osoba V. i društvo Brugg Kabel, koje je zastupala osoba N.

86

Međutim, činjenica da nakon takve optužbe društva Nexans France i Sagem nisu eventualno pokušala osporiti prirodu sastanka od 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu u svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku dokazuje da su time priznala preliminarno utvrđene činjenice u postupku za koje ih Komisija tereti u tom pogledu.

87

Osim toga, iako se argumentacija tužiteljâ odnosi i na navodnu činjenicu da društvo Pirelli nije iznijelo stajalište o prirodi sastanka od 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, uzimajući u obzir da su tužitelji u vlastitim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku priznali da je društvo Pirelli sudjelovalo na navedenom sastanku (vidjeti točku 156. ove presude), valja utvrditi da tu argumentaciju treba odbiti. Naime, s obzirom na to da Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nije optužila društvo Pirelli da je sudjelovalo na navedenom sastanku, činjenica da to društvo nije iznijelo stajalište o prirodi tog sastanka, u svakom se slučaju ne može protumačiti kao potvrda u pogledu toga je li taj sastanak bio protutržišne prirode.

88

Kao drugo, što se tiče argumentacije tužiteljâ prema kojoj su odgovori ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku sigurno sadržavali elemente kojima se može dokazati da su 2005. prekinuli svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu, valja istaknuti da ta argumentacija nije dovoljno precizna. Naime, tužitelji ne navode činjenice koje se navodno dokazuju odgovorima ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili koje se konkretne Komisijine tvrdnje sadržane u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, koje se odnose na njihovo sudjelovanje u zabranjenom sporazumu 2005., mogu dovesti u pitanje tim odgovorima. Isto tako, tužitelji ne objašnjavaju zašto su smatrali da bi se oslobađajući dokazi koji se odnose na njihovo sudjelovanje u zabranjenom sporazumu 2005. mogli nalaziti u odgovorima svih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

89

Stoga valja smatrati da se argumentima tužiteljâ ne može pružiti prva indicija o tome da su odgovori ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, koji im nisu priopćeni, korisni za njihovu obranu.

90

S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 73. ove presude, valja odbiti kao neosnovan i argument tužiteljâ koji su oni istaknuli na raspravi, prema kojem činjenica da Komisija nije pripremila verziju odgovorâ svih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja nije klasificirana oznakom tajnosti, kako bi se omogućilo da se predmetnom poduzetniku priopće, po potrebi, oslobađajući dokazi koje su ti odgovori mogli sadržavati u pogledu poduzetnika, dokazuje da Komisija u ovom slučaju nije poštovala načelo jednakosti oružja.

91

Stoga valja odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga te slijedom toga prvi tužbeni razlog u cijelosti kao neosnovan.

92

Tužitelji tvrde da Komisija nije bila nadležna za primjenu članka 101. UFEU‑a na djelovanja koja su se dogodila izvan EGP‑a i projekte koje treba provesti izvan EGP‑a jer ta povreda nije utjecala na EGP. U nedostatku dokaza da su djelovanja koja se odnose na svaki od tih projekata imala neposredne, bitne i predvidljive učinke u EGP‑u, u smislu sudske prakse, Komisija ih nije mogla samo pripisati jedinstvenoj i trajnoj povredi kako bi na tome temeljila svoju izvanteritorijalnu nadležnost, osim kad bi joj se dopustilo da učini tu nadležnost neograničenom.

93

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

94

U tom pogledu, što se tiče teritorijalne primjenjivosti članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, valja podsjetiti da pravilo tržišnog natjecanja Unije navedeno u članku 101. UFEU‑a zabranjuje sporazume i djelovanje koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja „na unutarnjem tržištu”.

95

K tomu, valja istaknuti da se uvjeti teritorijalne primjene članka 101. UFEU‑a mogu ispuniti u dva slučaja.

96

Kao prvo, primjena članka 101. UFEU‑a opravdana je ako su djelovanja na koja se odnosi provedena na području unutarnjeg tržišta i to neovisno o mjestu na kojem su nastala. Naime, kad bi primjenjivost zabrana propisanih pravom tržišnog natjecanja ovisila o mjestu stvaranja zabranjenog sporazuma, to bi očito dovelo do toga da bi poduzetnici mogli na jednostavan način izbjeći navedene zabrane (presuda od 27. rujna 1988., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, 89/85, 104/85, 114/85, 116/85, 117/85 i 125/85 do 129/85, EU:C:1988:447, t. 16.).

97

Kao drugo, kao što je odlučio Sud, primjena članka 101. UFEU‑a opravdana je i kad se može predvidjeti da će djelovanja na koja se odnosi proizvesti neposredan i bitan učinak na unutarnjem tržištu (presuda od 25. studenoga 1971., Béguelin Import, 22/71, EU:C:1971:113, t. 11.). U tom pogledu, važno je istaknuti da se tim pristupom nastoji postići isti cilj kao što je onaj koji se temelji na provođenju sporazuma na području Unije, odnosno razumijevanje ponašanja koja, iako nisu nastala na tom području, imaju protutržišne učinke koji se mogu osjetiti na tržištu Unije.

98

Valja istaknuti i da uvjeti primjene članka 101. UFEU‑a navedeni u točki 96. odnosno 97. ove presude čine alternativne i nekumulativne načine utvrđivanja Komisijine nadležnosti kako bi se utvrdila i kaznila povreda te odredbe.

99

Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da je u ovom slučaju ispunjen uvjet koji se odnosi na provedbu zabranjenog sporazuma u EGP‑u, kao i uvjet koji se odnosi na kvalificirane učinke koje taj sporazum proizvodi u EGP‑u (uvodne izjave 467. do 469. pobijane odluke).

100

Međutim, tužitelji tvrde da je Komisija bila dužna dokazati da je svaki projekt koji je trebalo provesti izvan EGP‑a imao dovoljan utjecaj u Uniji kako bi se u smislu sudske prakse opravdala teritorijalna primjenjivosti članka 101. UFEU‑a na taj dio predmetne povrede.

101

Ta se argumentacija ne može prihvatiti.

102

Što se tiče provedbe djelovanja u okviru zabranjenog sporazuma koja se odnose na projekte koje je trebalo provesti izvan EGP‑a, valja istaknuti da se sporazum o „područjima za izvoz”, u skladu s kojim su europski i azijski proizvođači raspodijelili projekte koje je trebalo provesti na navedenim područjima, proveo na području EGP‑a. Stoga, iz uvodne izjave 79. pobijane odluke i njezine uvodne izjave 247., na koju se upućuje u uvodnoj izjavi 468. pobijane odluke, proizlazi da Grčka nije bila dio „europskog nacionalnog područja” u smislu sporazuma o „nacionalnom području” i da su projekti koji su se provodili u Grčkoj bili obuhvaćeni raspodjelom projekata uzimajući u obzir „kvotu 60/40” u skladu sa sporazumom o „područjima za izvoz”. K tomu, iz uvodnih izjava 81. i 82. pobijane odluke proizlazi da su članovi A zabranjenog sporazuma smatrali da se na projekte kojima se država članica Unije povezuje s trećom državom treba odnositi kvota od 60 % dodijeljena članovima R zabranjenog sporazuma, kao što je projekt kojim se Španjolska povezuje s Marokom koji je naveden u uvodnoj izjavi 232. pobijane odluke.

103

Suprotno tomu, valja istaknuti i da ponašanje europskih poduzetnika koje je u skladu sa sporazumom o „nacionalnom području” uključivalo suzdržavanje od natjecanja za projekte koje je trebalo provesti na „nacionalnom području” azijskih poduzetnika nije, prema definiciji, provedeno na području EGP‑a.

104

Međutim, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz toga ne proizlazi da je Komisija bila dužna podnijeti dokaz da je svaki projekt koji je trebalo provesti izvan EGP‑a, u skladu sa sporazumom o „nacionalnom području”, imao dovoljan utjecaj u Uniji kako bi se opravdala teritorijalna primjenjivost članka 101. UFEU‑a.

105

Naime, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 97. ove presude, Komisija je primjenjivost članka 101. UFEU‑a na jedinstvenu i trajnu povredu, kao što je ona utvrđena u pobijanoj odluci, mogla temeljiti na predvidljivim, neposrednim i bitnim učincima te povrede na unutarnjem tržištu.

106

U tom pogledu, važno je istaknuti da se članak 101. UFEU‑a može primijeniti na djelovanja i sporazume koji imaju isti protutržišni cilj ako je predvidljivo da ta djelovanja i sporazumi, promatrani zajedno, imaju neposredne i bitne učinke na unutarnjem tržištu. Naime, poduzetnicima se ne može dopustiti da izbjegnu primjenu pravila tržišnog natjecanja Unije time što će kombinirati više postupanja s istim ciljem koja, promatrana odvojeno, ne mogu proizvesti neposredan i bitan učinak na navedenom tržištu, što je moguće ako ih se promatra zajedno.

107

Valja istaknuti da je jedinstveni cilj zabranjenog sporazuma uključivao ograničavanje tržišnog natjecanja za projekte (vrlo) visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova koje je trebalo provesti na određenim područjima dogovaranjem raspodjele tržišta i korisnika te time narušavajući uobičajeni postupak tržišnog natjecanja u EGP‑u.

108

Iz toga slijedi da je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, valjalo s obzirom na učinke, promatrane zajedno, različitih djelovanja opisanih u uvodnoj izjavi 493. pobijane odluke, uključujući one koje se odnose na projekte koje je trebalo provesti izvan EGP‑a, ocijeniti je li u ovom slučaju bio primjenjiv članak 101. UFEU‑a.

109

Međutim, valja utvrditi da Komisija nije počinila pogrešku time što je u uvodnoj izjavi 469. pobijane odluke utvrdila da su učinci djelovanja i sporazuma u kojima su sudjelovali članovi zabranjenog sporazuma na tržišno natjecanje u EGP‑u, uključujući unutarnje tržište, bili predvidljivi, bitni i neposredni.

110

U tom pogledu, dovoljno je uzeti u obzir vjerojatne učinke ponašanja na tržišno natjecanje kako bi uvjet koji se odnosi na zahtjev predvidljivosti bio ispunjen.

111

Što se tiče neposredne prirode učinaka predmetnih djelovanja na područje Unije, valja napomenuti da su ti učinci nužno imali izravan utjecaj na isporuku visokonaponskih i vrlo visokonaponskih električnih kablova koju je trebalo izvršiti na navedenom području jer je to bio predmet različitih sastanaka i kontakata između sudionika zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 66. pobijane odluke). K tomu, podjela između stranaka zabranjenog sporazuma, istodobno izravno unutar i izvan tog područja, imala je predvidljive učinke na tržišno natjecanje na navedenom području, kao što je pravilno istaknula Komisija.

112

Što se tiče bitne prirode učinaka u Uniji, valja istaknuti broj i veličinu proizvođača koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu i koji čine gotovo cijelo tržište, kao i širok raspon proizvoda na koje se odnose različiti sporazumi te težinu predmetnih djelovanja. Valja istaknuti i koliko je dugo trajala jedinstvena i trajna povreda, koja se odvijala tijekom deset godina. Svim se tim elementima, ocijenjenima zajedno, pridonosi dokazivanju bitne prirode učinaka predmetnih djelovanja na području Unije (uvodne izjave 66., 492., 493. i 620. pobijane odluke).

113

Stoga valja zaključiti da je jedinstvena i trajna povreda, kako ju je utvrdila Komisija u pobijanoj odluci, obuhvaćena područjem primjene članka 101. UFEU‑a i da je Komisija bila nadležna za njezino kažnjavanje. U tim okolnostima, Komisija nije bila dužna konkretno dokazati da su se uvjeti koji se zahtijevaju za primjenu članka 101. UFEU‑a ispunili za svaki projekt koji je trebalo provesti izvan EGP‑a.

114

Osim toga, što se tiče prigovora tužiteljâ prema kojem je Komisija zaobišla nedostatak učinaka u EGP‑u sporazuma o „područjima za izvoz” time što ga je na umjetan način uključila u jedinstvenu i trajnu povredu tako da se na njega primjenjuje članak 101. UFEU‑a, valja istaknuti da u stvarnosti treba osporavati postojanje jedinstvene i trajne povrede kako ju je opisala Komisija u pobijanoj odluci, a ne primjenjivost članka 101. UFEU‑a na navedenu povredu.

115

K tomu, valja istaknuti da tužitelji nisu istaknuli nijedan element kojim se može potkrijepiti taj prigovor, tako da ga valja odbiti kao običnu tvrdnju.

116

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti drugi tužbeni razlog kao neosnovan.

117

U potporu trećem i četvrtom tužbenom razlogu, koje valja zajedno ispitati, tužitelji ističu nekoliko argumenata. Kao prvo, prigovaraju Komisiji da je primijenila pojam jedinstvene povrede za kvalifikaciju različitih elemenata zabranjenog sporazuma. Kao drugo, tvrde da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja u pogledu neprekinute prirode njihova sudjelovanja u povredi i da, k tomu, nije podnijela dostatne dokaze u pogledu početka njihova sudjelovanja u povredi i neprekinutom trajanju tog sudjelovanja. Kao treće, prigovaraju Komisiji da im je pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu, iako nisu imali namjeru pridonijeti svim ciljevima zabranjenog sporazuma i nisu znali za određena protupravna ponašanja. Kao četvrto, tvrde da je Komisija trebala dokazati da su oni znali za sporazume koji se odnose na svaki od projekata ili da su ih mogli predvidjeti barem za nacionalna tržišta ili projekte podmorskih električnih kablova. Kao peto, prigovaraju Komisiji da nije točno utvrdila projekte koji su trebali biti predmet sporazuma time što je samo upotrijebila kratice ili opće nazive te da je predstavila jedan projekt kao više različitih projekata zbog malih razlika u nazivu.

118

Iz sudske prakse proizlazi da je na Komisiji da dokaže ne samo postojanje zabranjenog sporazuma, nego i njegovo trajanje. Konkretnije, što se tiče izvođenja dokaza o povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a, Komisija mora pružiti dokaze za povrede koje utvrdi i podnijeti dokaze kojima se, u dovoljnoj mjeri, može dokazati postojanje činjenica koje čine povredu. Svaka sumnja suda treba ići u korist poduzetnika adresata odluke kojom se utvrđuje povreda. Sud, prema tome, ne može zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje predmetne povrede ako o tom pitanju kod njega još postoji sumnja, osobito u okviru tužbe za poništenje odluke kojom se izriče novčana kazna ili za smanjenje iznosa te kazne. U potonjoj je situaciji, naime, potrebno uzeti u obzir načelo pretpostavke nedužnosti, koje je dio temeljnih prava zaštićenih u pravnom poretku Unije te je potvrđeno člankom 48. stavkom 1. Povelje. S obzirom na prirodu predmetnih povreda, kao i na prirodu i težinu s njima povezanih sankcija, načelo pretpostavke nedužnosti primjenjuje se osobito na postupke koji se odnose na povrede pravila tržišnog natjecanja primjenjivih na poduzetnike i koji mogu dovesti do izricanja novčanih kazni ili dnevnih kazni. Stoga je potrebno da Komisija pruži precizne i dosljedne dokaze kako bi poduprla čvrsto uvjerenje da je navodna povreda počinjena (vidjeti presudu od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, EU:T:2013:259, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

119

Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi i da nije nužno da svaki od dokaza koje je podnijela Komisija ispunjava te kriterije u odnosu na svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se poziva institucija, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, EU:T:2013:259, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

120

Nadalje, uobičajeno je da se aktivnosti koje su dio sporazuma protutržišne prirode odvijaju potajno, da se sastanci održavaju u tajnosti i da je dokumentacija koja se na njih odnosi svedena na minimum. Iz toga slijedi da, čak i ako Komisija pronađe dokaze kojima se izričito potvrđuje nezakonit kontakt između subjekata, kao što su zapisnici sa sastanaka, ti su zapisnici obično nepotpuni i nepovezani, tako da je često potrebno rekonstruirati određene pojedinosti izvođenjem zaključaka. Stoga, u većini slučajeva, postojanje protutržišnog djelovanja ili sporazuma treba utvrditi iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane zajedno, u nedostatku drugog uvjerljivog objašnjenja, mogu biti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 55. do 57. i od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C‑403/04 P i C‑405/04 P, EU:C:2007:52, t. 51.).

121

K tomu, prema sudskoj praksi, ako ne postoje dokazi kojima se može izravno utvrditi trajanje povrede, Komisija treba pružiti barem dokaze o činjenicama koje su vremenski dovoljno blizu da se na temelju njih može razumno zaključiti da se ta povreda neprekinuto odvijala između dva konkretna datuma (presuda od 7. srpnja 1994., Dunlop Slazenger/Komisija, T‑43/92, EU:T:1994:79, t. 79.; vidjeti i presudu od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, EU:T:2006:350, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

122

Tužitelji u biti tvrde da djelovanja koja je utvrdila Komisija ne ispunjavaju kriterije jedinstvene i trajne povrede utvrđene sudskom praksom. Konkretno, tvrde da ne postoji istovjetnost proizvoda i usluga, uzimajući u obzir da podmorski električni kablovi i podzemni električni kablovi pripadaju različitim tržištima, da postoji samo djelomična istovjetnost poduzetnika koji su sudjelovali u povredi, uzimajući u obzir da tužitelji, Silec Cable, Mitsubishi Cable Industries, SWCC Showa Holdings, LS Cable & System, Taihan Electric Wire i nkt cables ne proizvode podmorske električne kablove, da postoji samo djelomična istovjetnost fizičkih osoba koje su sudjelovale u različitim elementima zabranjenog sporazuma, uzimajući u obzir da su Pirelli ili Prysmian, nkt cables i ABB uvijek slali različite zastupnike na sastanke koji su se odnosili na podmorske električne kablove i na sastanke koji su se odnosili na podzemne električne kablove, te da ne postoji istovjetnost načina provedbe sporazuma, uzimajući u obzir da se o projektima podzemnih električnih kablova i projektima podmorskih električnih kablova uvijek raspravljalo odvojeno i da su popisi s tržišnim položajima o „kvoti 60/40” sastavljeni odvojeno ovisno o vrsti električnih kablova. Napomenuli su i da Komisija nije utvrdila postojanje komplementarne veze između različitih djelovanja.

123

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

124

U tom pogledu valja podsjetiti da, kao što proizlazi iz ustaljene sudske prakse, povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, već također niza djêla ili trajnog ponašanja, čak i ako jedan ili više elemenata tog niza djêla ili tog trajnog ponašanja može isto tako sam po sebi i zasebno predstavljati povredu navedene odredbe. U skladu s tim, ako su različita djela dio „sveobuhvatnog plana” zbog njihova istovjetnog cilja kojim se narušava tržišno natjecanje unutar zajedničkog tržišta, Komisija može pripisati odgovornost za ta djela na temelju sudjelovanja u čitavoj povredi (presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 55.).

125

Sudskom praksom nekoliko je kriterija utvrđeno kao relevantno za ocjenu jedinstvenosti povrede, i to istovjetnost ciljeva predmetnih djelovanja, istovjetnost predmetnih proizvoda i usluga, istovjetnost poduzetnika koji su sudjelovali u povredi te istovjetnost načina njezine provedbe. Osim toga, istovjetnost fizičkih osoba uključenih za račun poduzetnika i istovjetnost zemljopisnog područja primjene predmetnih djelovanja također su elementi koji se mogu uzeti u obzir za potrebe tog ispitivanja (presuda od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, EU:T:2013:259, t. 60.).

126

U ovom slučaju, sporazum o „nacionalnom području” i raspodjela projekata električnih kablova u okviru europske konfiguracije zabranjenog sporazuma unutar EGP‑a provodili su se istodobno, odnosili su se na podmorske visokonaponske električne kablove i podzemne visokonaponske električne kablove te su uključivali iste europske proizvođače i, u pogledu navedenog sporazuma i sporazuma o „područjima za izvoz”, iste južnokorejske i japanske proizvođače. K tomu, suprotno onomu što tvrde tužitelji, osim u slučaju društva Pirelli, iste fizičke osobe bile su uključene za račun poduzetnika za različite elemente zabranjenog sporazuma. Isto tako, različite su mjere imale zajednički cilj, odnosno uspostavu sustava raspodjele projekata visokonaponskih električnih kablova na svjetskom tržištu, osim Sjedinjenih Američkih Država.

127

To se utvrđenje ne može dovesti u pitanje argumentima tužiteljâ.

128

Naime, što se tiče tvrdnje prema kojoj se povreda ne može kvalificirati kao jedinstvena i trajna povreda zato što su podzemni visokonaponski električni kablovi i podmorski visokonaponski električni kablovi različiti proizvodi koji imaju različite namjene i, u konačnici, pripadaju različitim tržištima, kao prvo, valja istaknuti da u sporazumu o „nacionalnom području” ne postoji razlika između različitih vrsta električnih kablova. Kao drugo, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz primjera koje je Komisija dala u pogledu funkcioniranja mehanizama nadzora „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma (uvodne izjave 333. do 338., 399. i 400. pobijane odluke) i „konfiguracije A/R zabranjenog sporazuma” (uvodna izjava 106. navedene odluke) proizlazi da su se projekti visokonaponskih podzemnih električnih kablova mogli nadoknaditi projektima visokonaponskih podmorskih električnih kablova i obrnuto, tako da sa stajališta poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu nije postojala očita razlika u tom pogledu. To je jasno iz razmjene poruka elektroničke pošte čiji se sadržaj navodi u uvodnoj izjavi 399. pobijane odluke, u kojima je osoba A., zaposlenik društva Prysmian, navela osobi R., zaposleniku društva Nexans France, da odbija dobit od raspodjele zemaljskog dijela projekta podmorskih visokonaponskih električnih kablova društvu Prysmian nadoknaditi drugim projektom, ali pristaje sastaviti podizvođački ugovor u skladu s načelima kojima se uređuje raspodjela projekta u Uniji, a da se pritom nije radila razlika ovisno o tome je li bilo riječ o projektima podmorskih visokonaponskih električnih kablova ili projektima podzemnih visokonaponskih električnih kablova.

129

Okolnost da određeni poduzetnici koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu, poput tužiteljâ, nisu imali mogućnost ili želju tražiti raspodjelu projekata podmorskih električnih kablova nema utjecaja u tom pogledu.

130

Što se tiče tvrdnje tužiteljâ prema kojoj su se tijekom sastanaka A/R za projekte podmorskih električnih kablova i projekte podzemnih električnih kablova odvijali zasebni sastanci, dovoljno je istaknuti da je, čak i ako se na nekim od tih sastanaka odvojeno raspravljalo o projektima ovisno o vrsti predmetnih električnih kablova, čemu svjedoče pozivi na sastanke održane 11. rujna 2003. i 28. siječnja 2004., navedena tvrdnja proturječna činjenici da se u drugim prilikama o projektima podmorskih električnih kablova i projektima podzemnih električnih kablova raspravljalo na istom sastanku. Naime, u odgovoru na pitanje Općeg suda Komisija je podnijela izvadak Priloga I. pobijanoj odluci u kojem se navodio određen broj susreta za koje je sigurno da se o podzemnim električnim kablovima i podmorskim električnim kablovima raspravljalo tijekom iste zajedničke sjednice. Komisija je pojasnila da taj izvadak nije sadržavao nijednu informaciju o sastancima tijekom kojih su se odvijale odvojene sjednice u uzastopnim danima ili o sastancima na temelju čije je organizacije jasno da su se projekti koji se odnose na podzemne električne kablove i projekti koji se odnose na podmorske električne kablove razmatrali na različitim sjednicama. Komisija je ipak napomenula da su čak i na takvim sastancima isti zastupnici poduzetnika bili prisutni na raspravama koje su se odnosile na podzemne električne kablove, s jedne strane, i podmorske električne kablove, s druge strane. Usto, priložila je dokaze, navedene u bilješkama navedenog priloga, na kojima je temeljila svoju tvrdnju da se o projektima podmorskih visokonaponskih električnih kablova i podzemnih visokonaponskih električnih kablova raspravljalo na zajedničkim sjednicama tijekom navedenih sastanaka.

131

Na poziv Općeg suda da na raspravi zauzmu stajalište o tim dokumentima, tužitelji su samo naveli da, s obzirom na to da nisu sudjelovali na sastancima A/R, ne mogu komentirati njihovo odvijanje.

132

Međutim, iz dokaza koje je podnijela Komisija proizlazi da se o projektima podmorskih visokonaponskih električnih kablova i projektima podzemnih visokonaponskih električnih kablova raspravljalo na zajedničkim sjednicama tijekom barem trideset sastanaka A/R održanih od 22. veljače 2001. do 27. ožujka 2003. To je utvrđenje dovoljno da se odbije argument tužiteljâ prema kojem se o projektima podmorskih električnih kablova i projektima podzemnih električnih kablova raspravljalo na odvojenim sjednicama tijekom navedenih sastanaka.

133

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem se tijekom sastanaka članova R zabranjenog sporazuma o projektima podmorskih električnih kablova i projektima podzemnih električnih kablova raspravljalo i odvojeno, valja istaknuti da oni ne navode nijedan dokaz u prilog toj tvrdnji.

134

U tom pogledu, iz uvodnih izjava 114., 249. i 534. pobijane odluke proizlazi da je Komisija smatrala da su sastanci R, dan prije kojih je organizirana večera na kojoj su sudjelovali svi prisutni članovi, počeo općim dijelom tijekom kojeg su strane raspravljale o općoj situaciji na tržištu i u svojim poduzećima. I dalje u skladu s opisom iz navedene odluke, tijekom tog općeg dijela, društva Nexans France i Pirelli/Prysmian također su obavijestili manje europske proizvođače, kao što su tužitelji, o događajima sa sastanaka A/R, a sudionici su tada raspravljali o projektima u EGP‑u i na „područjima za izvoz” te su naveli koji je proizvođač tražio ili imao „prednost” ili „interes” za određeni projekt. Na temelju tog opisa odvijanja sastanaka R može se smatrati da su stranke raspravljale o svim projektima, a da pritom nisu razlikovale projekte podzemnih električnih kablova i projekte podmorskih električnih kablova. Međutim, iz odgovora tužiteljâ na obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku proizlazi da su se tijekom sastanka R održanog 18. i 19. studenoga 2003. održali odvojeni sastanci za projekte podmorskih električnih kablova i podzemnih električnih kablova. Kako bi se pojasnilo to pitanje, Opći sud je putem mjera upravljanja postupkom pozvao Komisiju da mu pojasni u kojoj mjeri može na temelju dokaza prikupljenih tijekom upravnog postupka smatrati da se o projektima podzemnih električnih kablova i projektima podmorskih električnih kablova raspravljalo zajedno tijekom sastanaka R. Komisija je u odgovoru na taj poziv podnijela zapisnik sa sastanka A/R održanog 27. ožujka 2003. u Tokiju (Japan) i sa sastanaka R održanih 23. travnja 2003. i 12. svibnja 2005., kao i izvadak odgovora društva J‑Power Systems na Komisijin zahtjev za pružanje informacija.

135

Budući da ih je Opći sud pozvao da na raspravi zauzmu stajalište o tim dokumentima, tužitelji su tvrdili, a da pritom nisu konkretno uputili na jedan od sastanaka R navedenih u točki 134. ove presude, da je točno da su se navedeni sastanci održali isti dan, ali da su se odvijali na dvije odvojene sjednice. Prema njihovu mišljenju, tako se ujutro održala prva sjednica koja je bila posvećena podmorskih električnim kablovima, a poslijepodne druga sjednica koja se odnosila na podzemne električne kablove. Pojasnili su i da se katkad dvije sjednice nisu održavale isti dan, nego dva uzastopna dana. K tomu, tvrdili su da su sudionici tih različitih sjednica nužno bili djelomično različiti jer društva koja su zanimala samo podzemni električni kablovi, poput njih, nisu nijednom sudjelovala na sastanku o podmorskim električnim kablovima. Prema njihovu mišljenju, koliko oni znaju ne postoji zapisnik navedenih sastanaka u kojem bi se navodio zajednički sastanak.

136

Međutim, valja najprije istaknuti da iz zapisnika sastanka R održanog 23. travnja 2003. proizlazi da su sudionici tog sastanka, među kojima su bili zastupnici društva Brugg Kabel, bili obaviješteni o raspravama sa sastanka A/R održanog 27. ožujka 2003. Međutim, iz zapisnika potonjeg sastanka proizlazi da se na njemu raspravljalo o projektima visokonaponskih podmorskih električnih kablova. Nadalje, valja napomenuti da iz Priloga I. pobijanoj odluci proizlazi, a da tužitelji to ne osporavaju, da je društvo Brugg Kabel sudjelovalo na sastanku R koji se održao 30. lipnja i 1. srpnja 2004. Međutim, iz zapisnika tog potonjeg sastanka ne proizlazi da su se na njemu odvijale odvojene rasprave o podmorskim električnim kablovima i podzemnim električnim kablovima, uzimajući u obzir da se projekte o kojima se raspravljalo navelo bez posebne naznake u tom pogledu. K tomu, iz dijela tog zapisnika naslovljenog „Ongoing projects” proizlazi da se tom prilikom raspravljalo o projektima „Italy Sardigna” i „Sarco”. Točno je da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, iz izvatka odgovora društva J‑Power Systems na Komisijin zahtjev za pružanje informacija jasno ne proizlazi da su se ti projekti odnosili na podmorske električne kablove, uzimajući u obzir da nisu izričito navedeni u tablici društva J‑Power Systems. Iz zapisnika sastanka R održanog 30. lipnja i 1. srpnja 2004. ipak proizlazi da je zbog projekta „Sarco” došlo do poteškoća između upravitelja francuske i talijanske električne mreže, što potvrđuje Komisijina tvrdnja da se taj projekt odnosio na vezu između Sardinije i Korzike i da se stoga odnosio na podmorske električne kablove. Naposljetku, iz zapisnika sastanka R održanog 12. svibnja 2005. proizlazi da su se tijekom potonjeg sastanka naveli projekti „Ireland 220 kV” i „GCC”. Doista, ti se projekti u izvatku odgovora društva J‑Power Systems na navedeni zahtjev za pružanje informacija izričito navode kao projekti podmorskih visokonaponskih električnih kablova.

137

Osim toga, okolnost da sudionici sjednica na sastancima R, koje su se odnosile na podzemne električne kablove, nisu bili potpuno isti kao sudionici sjednica na navedenim sastancima, koje su se odnosile na podmorske električne kablove, samo je posljedica činjenice da određen broj članova zabranjenog sporazuma ne proizvodi podmorske električne kablove te može imati manji interes za sudjelovanje na sjednicama koje odnose na tu vrstu električnih kablova. Međutim, s obzirom na sva druga obilježja zabranjenog sporazuma, ne može se samo na temelju te okolnosti smatrati da je riječ o dva različita zabranjena sporazuma od kojih se jedan odnosi na podmorske električne kablove, a drugi na podzemne električne kablove.

138

Iz tog slijedi da Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da se o projektima podzemnih visokonaponskih električnih kabela i projektima podmorskih visokonaponskih električnih kabela raspravljalo istodobno tijekom sastanaka R, i to čak i ako su se katkad organizirale odvojene sjednice kao tijekom sastanka navedenih članova održanog 18. i 19. studenoga 2003.

139

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem su se sastavili odvojeni popisi s tržišnim položajima za projekte podmorskih električnih kablova i projekte podzemnih električnih kablova u okviru „konfiguracije A/R zabranjenog sporazuma”, valja istaknuti da su, kao što proizlazi iz uvodne izjave 99. pobijane odluke, ti popisi s tržišnim položajima zadržali istu službenu strukturu te su poštovali istu raspodjelu, odnosno „kvotu 60/40”. Iako to nije izričito pojašnjeno u navedenoj odluci, vjerojatno je potreba da se sastave različiti popisi s tržišnim položajima bila povezana sa željom da se ne ošteti poduzetnike koji nisu proizvodili jednu od vrsta električnih kablova, što je mogao biti slučaj s tužiteljima da je, na primjer, dio „kvote 60/40” koji je dodijeljen članovima R zabranjenog sporazuma bio sastavljen samo od projekata podmorskih električnih kablova.

140

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je Komisija bila dužna uzeti u obzir nepostojanje komplementarnosti između različitih elemenata zabranjenog sporazuma, dovoljno je podsjetiti da, prema sudskoj praksi, kako bi se različita postupanja okarakterizirala kao jedinstvena i trajna povreda, ne treba provjeriti dopunjuju li se ona međusobno, u smislu da je svrha svakog od njih suočavanje s jednom ili više posljedica uobičajenog odvijanja tržišnog natjecanja, i doprinose li međudjelovanjem postizanju niza protutržišnih učinaka koje njihovi autori žele postići u okviru sveobuhvatnog plana koji ima jedinstveni cilj. Međutim, pretpostavka jedinstvenog cilja znači da se mora provjeriti postoje li elementi svojstveni različitim ponašanjima koja čine dio povrede koji mogu upućivati na to da ponašanja koja su proveli drugi uključeni poduzetnici nemaju isti cilj ili isti protutržišni učinak i stoga nisu dio „sveobuhvatnog plana” zbog svojeg istovjetnog cilja kojim se narušava tržišno natjecanje u unutarnjem tržištu (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 58. i navedenu sudsku praksu). Međutim, valja podsjetiti da je, kao što proizlazi iz utvrđenja u točki 126. ove presude, uvjet koji se odnosi na postojanje jedinstvenog cilja povrede u ovom slučaju ispunjen.

141

S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da različiti elementi zabranjenog sporazuma čine jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a.

142

Tužitelji osporavaju Komisijino utvrđivanje početka njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu na dan 14. prosinca 2001., kao i neprekinutu prirodu tog sudjelovanja.

143

Tužitelji tvrde da Komisija nije dokazala da je sastanak održan 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu bio sastanak R, kao što su oni utvrđeni u pobijanoj odluci, ili sastanak na kojem je ono sudjelovalo u aktivnosti koja se protivi pravu tržišnog natjecanja. Prema njihovu mišljenju, na temelju dokaza koje je podnijela Komisija ne može se ni dokazati da su počeli sudjelovati u zabranjenom sporazumu između 14. prosinca 2001. i 3. srpnja 2002.

144

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

145

U tom pogledu valja ispitati tezu tužiteljâ prema kojoj Komisija nije podnijela dokaz o protutržišnoj prirodi sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu prije nego što će se, ako je potrebno, ispitati jesu li dokazi koje je prikupila Komisija dovoljni kako bi se dokazalo da su tužitelji počeli sudjelovati u zabranjenom sporazumu prije 3. srpnja 2002.

146

Iz spisa proizlazi da je pitanje broj 4 Komisijinog zahtjeva za pružanje informacija od 31. ožujka 2010. glasilo kako slijedi:

„Komisija raspolaže informacijama prema kojima se odvijao niz sastanaka, kao i komunikacija drugim sredstvima (faksom, elektroničkom poštom, telefonskim pozivima itd.), između konkurenata koji su uključeni na popis u nastavku u točki (d). Konkretnije, […] da su sljedeći zastupnici vašeg poduzeća prisustvovali takvim sastancima/bili uključeni u takvu komunikaciju: [osobe N., P. i K.]

S obzirom na sastanke navedene u točki (d) i svaki drugi sastanak iste prirode koji se mogao održati između konkurenata, podnesite ili navedite sljedeće:

Zahvaljujemo na podnošenju preslika svakog dostupnog dokumenta, bez obzira na to je li sastavljen rukom, natipkan, sastavljen u digitalnom obliku ili u bilo kojem drugom obliku, koji se odnosi na bilo koji od sastanaka navedenih u popisu u točki (d) i na bilo koji drugi sastanak slične prirode koji se mogao održati između konkurenata.

Hvala što ste naveli ime i funkcije svih drugih zastupnika vašeg poduzeća koji su sudjelovali na sastancima navedenim na popisu u točki (d) i bilo kojem drugom sastanku slične prirode koji se mogao održati između konkurenata.”

147

Tužitelji su u odgovoru na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2010. potvrdili da se 14. prosinca 2001. održao sastanak u Divonne‑les‑Bainsu na kojem je sudjelovala osoba N. Podnijeli su i potvrdu o kupnji kreditnom karticom te osobe s istim datumom, kao i izvadak njegova rokovnika na kojem su napisani datum, mjesto i sudionici sastanka, odnosno društva Nexans France i Pirelli.

148

Osim toga, u svojim odgovorima na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2010. nijedan drugi adresat obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nije potvrdio da je 14. prosinca 2001. sudjelovao na sastanku s konkurentima u Divonne‑les‑Bainsu.

149

Međutim, u uvodnoj izjavi 292. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, Komisija je navela da je sastanak R organiziran 14. prosinca 2001., u Divonne‑les‑Bainsu i da su sudionici tog sastanka, u svakom slučaju, bili društvo Nexans France, koje je zastupala osoba J., društvo Sagem, koje je zastupala osoba V. i društvo Brugg Kabel, koje je zastupala osoba N. Komisija je pojasnila da je prisutnost osoba J. i V. jasna iz poruke elektroničke pošte koju je naknadno prva osoba poslala drugoj i koja se odnosila na prethodni sastanak na kojem su obje osobe sudjelovale. Prisutnost osobe N. jasna je iz odgovora tužiteljâ na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2010.

150

U svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, tužitelji osporavaju protutržišnu prirodu sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, pri čemu tvrde da je taj sastanak „bio samo uzaludan pokušaj društava Nexans [France] i Prysmian da uvjere [društvo Brugg Kabel] da sudjeluje u razgovorima s ostalim proizvođačima električni kablova” i da je „[društvo Brugg Kabel] ipak odbilo sudjelovati u dogovorima te su ga ostali adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nastavili smatrati odmetnikom te su tako prema njemu i postupali”.

151

U uvodnoj izjavi 197. pobijane odluke Komisija je navela sljedeće:

„U skladu s onim što je dogovoreno na sastanku A/R održanom 13. studenoga 2001., jedan mjesec poslije, odnosno 14. prosinca 2001., organiziran je sastanak R u [Divonne‑les‑Bainsu], Francuska. [Osoba J.] (Nexans) i [osoba N.] (Brugg [Kabel]) u svakom su slučaju bili među sudionicima tog sastanka te je vrlo vjerojatno da su [osoba V.] iz društva Sagem i zastupnik društva Pirelli također bili prisutni261. Mjesto, dvorac u [Divonne‑les‑Bainsu], također se u nekoliko navrata koristio za sastanke R.”

152

U bilješci 261. u uvodnoj izjavi 197. pobijane odluke Komisija je također pojasnila sljedeće:

„Sudjelovanje [osoba J. i V.] jasno je iz poruke elektroničke pošte koju je 18. veljače 2002. [osoba J.] poslala [osobi V.], u kojoj se izričito upućuje na prethodni sastanak u [Divonne‑les‑Bainsu] na kojem su obje osobe bile prisutne, vidjeti ID 318/128, pretraga prostorija društva Nexans [France]. Društvo Brugg [Kabel] potvrdilo je sudjelovanje [osobe N.], vidjeti ID 1492/4, odgovor društva Brugg [Kabel] od 7. svibnja 2010. na [Komisijin] zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2010. U prilozima koje je podnijelo društvo [Brugg Kabel], navodi se i društvo Pirelli; ID 1492/20, odgovor društva Brugg [Kabel] od 7. svibnja 2010. na [navedeni zahtjev za pružanje informacija].”

153

U uvodnim izjavama 921. i 922. pobijane odluke Komisija je još navela sljedeće:

154

Iz uvodnih izjava 197., 921. i 922. pobijane odluke proizlazi da je Komisija smatrala da su postojali izravni dokazi sudjelovanja tužiteljâ, koje je zastupala osoba N., na sastanku s konkurentima koji je 14. prosinca 2001. organiziran u Divonne‑les‑Bainsu, kao i skup dovoljnih neizravnih dokaza koji se odnose na sudjelovanje na tom sastanku, ako ne u pogledu društva Sagem, onda barem u pogledu društava Nexans France i Pirelli, te da je taj sastanak bio sastanak R, odnosno sastanak članova „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”.

155

Kao prvo, što se tiče sudjelovanja tužiteljâ, koje je zastupala osoba N., na sastanku održanom 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, dovoljno je istaknuti da se to sudjelovanje nije osporavalo.

156

Kao drugo, što se tiče sudjelovanja ostalih europskih proizvođača električnih kablova na navedenom sastanku, valja istaknuti da su, kao što proizlazi iz pobijane odluke, sami tužitelji u svojem odgovoru na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2001. naveli da su zastupnici društava Nexans France i Pirelli bili prisutni na tom sastanku.

157

Osim toga, valja istaknuti da se u poruci elektroničke pošte koju je 18. veljače 2002. osoba J. uputila osobi V. jasno upućuje na sastanak koji se održao u Divonne‑les‑Bainsu. K tomu, okolnost da su osim osoba J. i V. tom sastanku prisustvovale druge osobe jasno proizlazi iz sljedećeg odlomka: „Nakon našeg sastanka u [Divonne‑les‑Bainsu], za neke od nas nije moguće sastati se na predviđene datume, odnosno 6. i 7. ožujka, te stoga konačno predlažem da se sljedeći sastanak održi 28. veljače poslijepodne u Parizu (mjesto ćemo vam javiti naknadno).”

158

Činjenica da društvo Safran nije u svojem odgovoru na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 31. ožujka 2010. potvrdilo prisutnost zastupnika društva Sagem, osobe V., na sastanku koji se održao u Divonne‑les‑Bainsu krajem 2001. nije značajna u tom pogledu jer društvo Safran nije moglo, kao što proizlazi iz navedenog odgovora, zanijekati ili potvrditi tu informaciju iz materijalnih razloga.

159

Nadalje, kao što tvrde tužitelji, poruka elektroničke pošte osobe J. od 18. veljače 2002. ne sadržava nikakvu indiciju koja se odnosi na datum sastanka koji se u njoj navodi, sudjelovanje tužiteljâ na tom sastanku ili predmet tog sastanka, tako da se na temelju te poruke može utvrditi samo da su osobe J. i V. u neodređenom trenutku, ali nužno prije datuma te poruke elektroničke pošte, prisustvovale na sastanku u Divonne‑les‑Bainsu s drugim osobama čiji identitet također nije utvrđen. Iz toga slijedi da se samo na temelju te poruke elektroničke pošte ne može utvrditi prisutnost društva Sagem, koje je zastupala osoba V., na sastanku održanom 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu.

160

Dokazi ispitani u točkama 156. do 159. ove presude dovoljni su kako bi se utvrdilo da su zastupnici tužiteljâ, odnosno osoba N., kao i zastupnici društava Nexans France i Pirelli sudjelovali na sastanku održanom 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu. Suprotno tomu, na temelju tih se dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je tom sastanku prisustvovao zastupnik društva Sagem, odnosno osoba V.

161

Kao treće, što se tiče prirode sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, valja istaknuti, s jedne strane, da su se u navedenom gradu redovno održavali sastanci članova R zabranjenog sporazuma, tijekom kojih su, nakon što su zastupnici društava Nexans France i Pirelli, a zatim društva Prysmian, obavijestili ostale europske proizvođače o raspravama tijekom prethodnog sastanka A/R, sudionici međusobno raspodijelili projekte koje je trebalo provesti na europskom „nacionalnom području” i projekte koje treba provesti na „područjima za izvoz” koji su dodijeljeni članovima R zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 315. i Prilog I. pobijanoj odluci). Uobičajena organizacija takvih sastanaka u tom gradu jasna je na temelju činjenice da su određeni sudionici tih sastanaka katkad čak razgovarali samo zato da bi odlazili u Divonne‑les‑Bains (uvodna izjava 364. pobijane odluke).

162

S druge strane, valja istaknuti da se dokazima koje Komisija navodi u pobijanoj odluci može dokazati da se prvi sastanak R zabranjenog sporazuma stvarno održao 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu.

163

Stoga iz bilješki zaposlenika društva J‑Power Systems koje se odnose na rasprave tijekom sastanka A/R održanog 13. studenoga 2001., navedenim u uvodnoj izjavi 188. pobijane odluke, proizlazi da su društva Nexans France i Pirelli tom prilikom navela da će se rasprava između članova R zabranjenog sporazuma ubuduće održavati jednom godišnje.

164

Međutim, u bilješkama zaposlenika društva J‑Power Systems koje se odnose na rasprave tijekom sastanka A/R održanog 30. siječnja 2002., navedenim u uvodnoj izjavi 206. pobijane odluke, u dijelu naslovljenom „Organizacija – dio R” navodi se sljedeće:

„Društva Brugg Kabel i Sagem pozvana su na sastanak. Nastavljamo. Društvo ABB nikad se nije htjelo pridružiti. Društvo Nkt možda bude nužno jer je aktivnije na izvoznom tržištu.”

165

Prema mišljenju tužiteljâ, bilješke zaposlenika društva J‑Power Systems koje se odnose na rasprave tijekom sastanka A/R održanog 30. siječnja 2002. samo dokazuju činjenicu da su ostali sudionici zabranjenog sporazuma tijekom sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu nastavili svoje neuspjele pokušaje u pogledu toga da ih uvjere da sudjeluju na sastancima i u raspravama zabranjenog sporazuma. Tvrde da bi se na sastanku A/R održanom 30. siječnja 2002. sigurno spomenula kao velika novost da su dali svoj pristanak da sudjeluju u raspravama nakon što su to godinama odbijali te ponovili to odbijanje na navedenom sastanku. Naglašavaju i da je nakon sastanka R od 3. srpnja 2002., na kojem su sudjelovali, osoba J. u poruci elektroničke pošte od 4. rujna 2002. upućenoj osobi O, koja je zaposlenik društva J‑Power Systems, u pogledu sastanka A/R od 6. i 7. rujna 2002. napisala da „sada postoje redovni kontakti s društvom [Brugg Kabel]”.

166

Tužitelji k tomu tvrde da je vrlo vjerojatno da je sastanak održan 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu imao za cilj nastaviti pregovore o podizvođačkom ugovoru s društvom Nexans France koji se odnosio na projekt koji je trebalo provesti u Abu Dabiju (Ujedinjeni Arapski Emirati), a koji su započeli na sastanku održanom 21. studenoga 2001. u Parizu (Francuska).

167

Međutim, poput Komisije, valja smatrati da bilješke zaposlenika društva J‑Power Systems koje se odnose na rasprave tijekom sastanka A/R održanog 30. siječnja 2002. naprotiv dokazuju da je cilj sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, na kojem tužitelji priznaju da su sudjelovali posredstvom osobe N., upravo bio sastanak članova R zabranjenog sporazuma.

168

Naime, odlomak, koji je izvadak bilješki zaposlenika društva J‑Power Systems koje se odnose na rasprave tijekom sastanka A/R održanog 30. siječnja 2002., naveden u točki 164. ove presude, odnosi se na razinu sudjelovanja europskih proizvođača električnih kablova na sastanku „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”, a ne na odbijanje poziva za sudjelovanje na takvom sastanku. Što se tiče društava Brugg Kabel i Sagem, to proizlazi iz upotrebe izraza „pozvana su na sastanak” i činjenice da nije bilo navedeno nikakvo odbijanje potonjih društva u tom pogledu. To proizlazi i iz navođenja dugogodišnjeg odbijanja društva ABB da sudjeluje u multilateralnim kontaktima u rečenici „[d]ruštvo ABB nikad se nije htjelo pridružiti”, koje opravdava nesudjelovanje tog društva na sastanku R, kao i iz rečenice prema kojoj bi sudjelovanje društva nkt cables moglo biti nužno jer je to društvo aktivnije na izvoznim tržištima. Stoga se iz tog odlomka može zaključiti da su društva Brugg Kabel i Sagem sudjelovala na sastanku R i da su nastavila sudjelovati na njemu.

169

To tumačenje ne može se dovesti u pitanje različitim argumentima tužiteljâ.

170

Najprije, suprotno onomu što tvrde tužitelji, poruka elektroničke pošte od 4. rujna 2002. koju je osoba J., zaposlenik društva Nexans France, uputila osobi O., zaposleniku društva J‑Power Systems, ne sadržava posebnu obavijest u pogledu društva Brugg Kabel. Osoba J. samo je navela važnost toga da se osigura sudjelovanje društva Exsym u zabranjenom sporazumu na strani članova A zabranjenog sporazuma jer sada postoje kontakti s društvima nkt cables, Sagem i Brugg Kabel: „Sada smo redovno u kontaktu s društvima nkt cables, S[agem], Brugg Kabel, ako se društvo Exsym ne pridruži to nema smisla”.

171

Nadalje, malo je vjerojatno da poduzetnik prihvati sudjelovati na sastanku s konkurentima čiji je cilj da ga potonji konkurenti pokušaju uvjeriti da sudjeluje u protutržišnom ponašanju ako u svakom slučaju namjerava odbiti takav prijedlog. Ako tužitelji nisu imali namjeru biti dio protutržišnog sastanka, mogli su jednostavno odbiti na njemu sudjelovati.

172

Naposljetku, drukčije objašnjenje tužiteljâ, prema kojem se sastanak održan 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu mogao također odnositi na podizvođački ugovor s društvom Nexans France koji se odnosi na projekt koji je trebalo provesti u Abu Dabiju na koji se odnosio prethodni sastanak održan 21. studenoga 2001. u Parizu, teško se može uskladiti s tvrdnjom tužiteljâ prema kojoj je sastanak održan 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu bio samo uzaludan pokušaj društava Nexans France i Pirelli da ih uvjere da sudjeluju u zabranjenom sporazumu. K tomu, ta teza nije vjerodostojna zbog činjenice da, s jedne strane, iz rokovnika osobe N., koji su tužitelji podnijeli u odgovoru na Komisijin zahtjev za pružanje informacija, proizlazi da se ta osoba 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu trebala sastati ne samo s društvom Nexans France, nego i s društvom Pirelli. Međutim, teško se može zamisliti razlog iz kojeg bi društvo Pirelli trebalo sudjelovati na sastanku koji se odnosi samo na sklapanje podizvođačkog ugovora između tužiteljâ i društva Nexans France. S druge strane, valja istaknuti da tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz u pogledu predmeta sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, iako su podnijeli takve dokaze u pogledu sastanka održanog 21. studenoga 2001. u Parizu.

173

U tom pogledu, valja istaknuti da, iako tužitelji, kao što tvrde, mogu predložiti tumačenje činjenica koje je različito od Komisijina tumačenja u svrhu dovođenja u pitanje Komisijinih zaključaka u pogledu prirode sastanka održanog 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu, na Općem sudu je da ocijeni vjerodostojnost tog tumačenja osobito u pogledu dokaza koje su tužitelji podnijeli ili nisu podnijeli. Međutim, kao što Komisija ističe, iz dokumenata koje su tužitelji podnijeli u prilozima replici proizlazi da je, tijekom pripremnih prepiski za sastanak koji se održao 21. studenoga 2001. u Parizu, predmet tog sastanka bio jasno naveden. Naime, u poruci elektroničke pošte koju je osoba C., koja je zaposlenik društva Nexans France, uputila osobi N., koja je zaposlenik društva Brugg Kabel, navodi se, među ostalim, sljedeće: „razmotrene teme: podizvođački ugovor s društvom Brugg za krug B projekta”.

174

Iako se, kao što tvrde tužitelji, sastanak održan 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu odnosio i na sklapanje predmetnog podizvođačkog ugovora, vjerojatno je tema tog sastanka bila navedena u pripremnim prepiskama prije njegove organizacije. Međutim, tužitelji nisu podnijeli takve dokumente. K tomu, valja istaknuti da poruka elektroničke pošte koju je isti dan osoba N. uputila osobi C. sadržava u dijelu „dnevni red” naznaku „ugovor pregovaranje i potpisivanje” zbog čega je malo vjerojatno da se taj pregovor nastavio na navedenom sastanku jer ne postoje dokazi u tom smislu.

175

S obzirom na razmatranja iznesena u točkama 145. do 174. ove presude, valja smatrati da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da su tužitelji, koje je zastupala osoba N., 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu sudjelovali na sastanku članova R zabranjenog sporazuma, tako da je Komisija utemeljeno utvrdila taj datum kao početak sudjelovanja tužiteljâ u zabranjenom sporazumu.

176

Tužitelji tvrde, kao što je Komisija priznala u nekoliko navrata u obrazloženju pobijane odluke, da ponašanja za koja ih se tereti čine ujednačene i ponovljene povrede, što podrazumijeva prekid navedenih ponašanja. Slijedom toga, postojala je proturječnost između članka 1. izreke pobijane odluke, kojim se tužiteljima pripisuje odgovornost za sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi, i obrazloženja na kojem se temelji.

177

K tomu, tužitelji tvrde da, s obzirom na to da je zabranjeni sporazum 2005. bio u krizi, nisu bili dužni javno se od njega distancirati kako bi dokazali da su prekinuli svoje sudjelovanje, što je bio slučaj u razdoblju od 12. svibnja 2005., dana kad je otišao jedan njihov zaposlenik, odnosno osoba P., do 8. prosinca 2005. Prema njihovoj tvrdnji, taj je prekid bio potaknut željom njihove nove skupine upravitelja da poštuju novo švicarsko zakonodavstvo o zabrani zabranjenih sporazuma. Smatraju da to proizlazi iz korespondencije između osobe N. i koordinatora članova R zabranjenog sporazuma, odnosno osobe J., kao i iz korespondencije između potonje osobe i nekoliko sudionika zabranjenog sporazuma koji su se žalili da su im tužitelji konkurirali na različitim projektima.

178

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

179

U tom pogledu, kao prvo, što se tiče navodne proturječnosti između obrazloženja i izreke pobijane odluke u pogledu ponavljanja i trajnosti povrede koja se pripisuje tužiteljima, valja istaknuti da je Komisija u njemačkoj verziji pobijane odluke upotrijebila izraze „einheitliche und fortgesetzte” i„einzige und fortdauernde” za opis povrede. Međutim, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz toga ne proizlazi da je Komisija time priznala bilo kakav prekid u njihovu sudjelovanju u povredi, uzimajući u obzir da ta dva izraza semantički imaju sličan sadržaj te se njima izražava ideja istog ponašanja koje se nastavlja bez prekida.

180

K tomu, u uvodnoj izjavi 620. pobijane odluke pojašnjava se da su, „[p]rema dokazima, stranke […] nastojale ostvariti jedinstveni cilj zabranjenog sporazuma bez prekida od 18. veljače 1999. do 29. siječnja 2009.”. Isto tako, iz tablice 8., naslovljene „Koeficijenti množenja koji se odnose na trajanje”, koja se nalazi u uvodnoj izjavi 1012. pobijane odluke, također proizlazi da Komisija nije zabilježila prekid između početka sudjelovanja tužiteljâ u povredi 14. prosinca 2001. do kraja tog sudjelovanja 16. studenoga 2006.

181

Stoga se ne može smatrati da postoji proturječnost između obrazloženja pobijane odluke i njezine izreke u pogledu jedinstvene i trajne prirode povrede.

182

Kao drugo, što se tiče navodnog prekida u sudjelovanju tužiteljâ u zabranjenom sporazumu od 12. svibnja 2005. do 8. prosinca 2005., valja odmah istaknuti da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija u pobijanoj odluci nije temeljila svoje odbijanje da smatra da su tužitelji prekinuli sudjelovanje u povredi tijekom 2005. na tome što se nisu javno distancirali od zabranjenog sporazuma, nego na dokazima o nastavku tog sudjelovanja.

183

Tužitelji ističu određene odlomke korespondencije između osobe N. i osobe J. kako bi dokazali da su, sa svojeg gledišta, prekinuli sudjelovanje u zabranjenom sporazumu.

184

Tužitelji tako navode poruku elektroničke pošte osobe N. od 10. svibnja 2005. u kojoj ta osoba navodi da je odbila sudjelovati na sastanku R održanom 11. i 12. svibnja 2005., pri čemu upućuje na odlazak osobe P. iz poduzeća krajem svibnja 2005., kao i na promjenu uprave.

185

Tužitelji navode i poruku elektroničke pošte osobe J. od 26. listopada 2005. u kojoj se ta osoba žali osobi N. na agresivno tržišno natjecanje koje su provodili, pri čemu navodi sljedeće:

„Imamo dojam da ste prilično agresivni u pogledu navedenog projekta. Prema našem mišljenju, taj projekt treba rezervirati za našeg prijatelja, [osobu R. C.] te smatramo da nije razumno agresivno nastupati u pogledu te vrste projekta u zemlji u kojoj se nalazi.”

186

Prema mišljenju tužiteljâ, prekid njihova sudjelovanja bio je izričito potvrđen u poruci elektroničke pošte od 9. prosinca 2005. koju je osoba J. uputila osobi N., u kojoj je osoba J. napisala „Otkad je [osoba P.] otišla, odustali ste od ‚seminarâ’”. Naglašavaju da se u toj istoj poruci elektroničke pošte osoba J. usto raspitivala kod osobe N. u pogledu toga hoće li ponovno sudjelovati na sastancima te je za to tražila potvrdu: „Hoćete li se službeno vratiti na seminare? Iskreno se nadamo da nam možete potvrditi da je to slučaj.”

187

Međutim, valja istaknuti da je poruka elektroničke pošte osobe N. od 10. svibnja 2005. bila sastavljena na sljedeći način:

„S obzirom na trenutačne napetosti u vezi s odvijanjem predmeta Al Aweer, kao i aktualne promjene u upravi [društva Brugg Kabel]/[osoba P.] napušta ga krajem svibnja 2005./sa žaljenjem vas obavještavamo da [društvo Brugg Kabel] neće sudjelovati na ovom seminaru.

Nadamo se da će se AWEER odviti kako smo ranije raspravljali kako bi daljnje sudjelovanje postalo moguće. […]”

188

I toga proizlazi da je, s jedne strane, odluka da ne sudjeluje na sastanku R održanom 11. i 12. svibnja 2005. doista bila potaknuta odlaskom osobe P. i promjenom uprave u društvu Brugg Kabel, ali i napetostima povezanima s odvijanjem projekta „Al Aweer” i, s druge strane, da se ta odluka odnosila samo na taj sastanak. K tomu, kao što proizlazi i iz poruke elektroničke pošte osobe N. od 10. svibnja 2005., u njoj se ne isključuje sudjelovanje na naknadnim sastancima ako se navedeni projekt odvije u skladu s ranijim raspravama. I toga slijedi, suprotno onomu što tvrde tužitelji, da se ta poruka elektroničke pošte ne može smatrati kao da se njome obavještava o prekidu njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu.

189

Isto tako, valja istaknuti da je u poruci elektroničke pošte od 14. lipnja 2005. koju je osoba N. uputila osobi J., osoba N napisala sljedeće u pogledu poziva na nadmetanje u Kuvajtu:

„Primijećena je odsutnost [osobe R. iz društva Nexans France] na sastanku prije podnošenja.

Namjera da se ne [podnese ponuda] ipak potvrđuje da je to ‚politički prihvatljivo’

U slučaju [podnošenja ponude] zatražiti upute.

Zabilježena je vaša napomena u pogledu nesreće s kablom te se navodi moj pristanak […])”

190

Važno je istaknuti da se napomena koja se odnosi na nesreću s kablom odnosi na prethodnu poruku elektroničke pošte osobe J. od 14. lipnja 2005. u kojoj je osoba J. navela sljedeće: „Imajte na umu da bi vas se moglo pozvati da popravite kvar na kablu izazvan nesrećom koji se dogodio nedavno u istoj zemlji. U tom nas slučaju obavijestite (dobit ćemo upute koje će vam pomoći obnoviti kontakte)”.

191

Iz razmjene poruka elektroničke pošte između osobe J. i osobe N. 14. lipnja 2005. proizlazi da su na taj datum tužitelji održavali kontakte s osobom J., koja je bila koordinator članova R zabranjenog sporazuma, kako bi provodili navedeni zabranjeni sporazum.

192

To proizlazi i iz poruke elektroničke pošte od 21. listopada 2005. koju je također osoba N. uputila osobi J., u kojoj osoba N., među ostalim, piše sljedeće:

„Nakon naše suradnje u zatvaranju MEW/60: 18‑09-2005 za 92 km XPLE 132kv čime se omogućilo društvu TEC da osigura svoj prvi XLPE u [Kuvajtu], baš i ne razumijemo njihovo ponašanje u […]

Kad smo potvrdili našu surad[nju] za MEW/60, spomenuo sam vam taj projekt te sam imao povjerenja u to da će ta poruka biti prenesena društvu TEC. [Društvo Brugg Kabel] vrlo je zainteresirano te ga zapravo sprječava samo djelovanje društva TEC koje i dalje nije izabrano u postupku predodabira. Cijena je sad ispod […] 100. […]

Još samo napominjem da [društvo Brugg Kabel] iznova i iznova zahtijeva tu suradnju, dok mnogi pate od ‚Alzheimera’).”

193

Sudjelovanje tužiteljâ u povredi tijekom 2005. potvrđeno je i dvjema porukama elektroničke pošte koje je osoba N. uputila osobi J. u prosincu 2005. i siječnju 2006.

194

Tako je u poruci elektroničke pošte od 12. prosinca 2005. osoba N. izjavila sljedeće:

„\/Novu (mladu) upravu [društva Brugg Kabel] strah je jer u Švicarskoj imamo novi zakon [protiv kartela] kao i upute savjetnika da ga poštujemo. Znate da sam unatoč tomu 2005. djelovao kao da… (na primjer [Kuvajt])

Nismo uništili razinu!

Svi sudionici ‚seminarâ’ mogu si čestitati na odličnoj 2005. godini.

… i svi su u odličnoj poziciji. […]”

195

Isto tako, u poruci elektroničke pošte od 24. siječnja 2006. koja se odnosila na projekt koji je trebalo provesti u Kuvajtu, osoba N. napisala je osobi J. sljedeće:

„Ponovno utvrđujem veliku razliku u našim stajalištima o situaciji. Čak i kad su vaše knjige narudžbi potpuno popunjene, neprestano tražite više. Teško mi je osmisliti politiku opstanka koja će vam odgovarati! Dugo sam ipak u to naivno vjerovao […] dok sam godinama radio u korist koordinacije s velikima […]

[…] bilo je puno posla u 2005. (prepustili smo vam gotovo sve)

npr.

‚A’ MEW 101 (što uvelike nadoknađuje 082)

‚K’ MEW/60 92km XLPE 132 kV

‚[Pirelli]’ ME/EW/66‑2005/06

‚A’ MEW/52/2006‑06

I samo da spomenem malu suradnju koju sam zatražio preko tebe od dijela ‚A’ u Kataru: pokušavalo me se riješiti, pretvaralo se da se više ništa ne može učiniti itd. itd. Istodobno [društvo Nexans]+ABB preuzeli su GTC/22/04 sa 102 km 132kV 1x2000mm2 […]”

196

Osoba N. pojasnila je u svojoj poruci elektroničke pošte od 24. siječnja 2006. da, s obzirom na povredu zabranjenog sporazuma za koju su tužitelji bili odgovorni u pogledu MEW 082, „to je bilo bez smanjivanja cijena!”

197

Iz tumačenja te korespondencije između osobe J., koja je bila koordinator članova R zabranjenog sporazuma, i osobe N. proizlazi da, sa stajališta tužiteljâ, iako više nisu sudjelovali na sastancima zbog bojazni koje je iznijela njihova nova uprava, nisu prekinuli svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu te su preuzeli aktivniju ulogu u njegovu uspjehu.

198

Suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz poruka elektroničke pošte razmijenjenih između osobe J. i nekoliko sudionika zabranjenog sporazuma proizlazi i da su ti sudionici smatrali da su tužitelji sudjelovali u zabranjenom sporazumu i u drugoj polovici 2005.

199

Točno je da poruke elektroničke pošte čiji su sadržaj tužitelji naveli u tužbi svjedoče o uzrujanosti određenih sudionika zabranjenog sporazuma u pogledu ponašanja tužiteljâ u provedi zabranjenog sporazuma.

200

Tako je u poruci elektroničke pošte od 14. rujna 2005. koju je osoba R. C., koja je zaposlenik društva Prysmian, uputila osobi J., osoba R. C. napisala: „Pobrinite se da [društvo Brugg Kabel] ne bude problem.”

201

Nezadovoljstvo osobe J. i osobe R. C. u pogledu stava društva Brugg Kabel proizlazi i iz poruke elektroničke pošte od 26. listopada 2005. koju je osoba J. uputila osobi N., čiji se sadržaj preuzeo u točki 185. ove presude.

202

U poruci elektroničke pošte od 28. listopada 2005. koju je osoba R. C. uputila osobi J., osoba R. C. ponovno piše o stavu društva Brugg Kabel na sljedeći način:

„Upravo su me obavijestili da je društvo Brugg Kabel udvostručilo napore i da je postalo još agresivnije. Samo da ti kažem, ako bilo što pođe po zlu, progonit ćemo [društvo Brugg Kabel] za svaki projekt (posvuda) kako bismo osigurali da izgubi ugovore ili da u svakom slučaju izgubi što je više moguće novca za dobivanje ugovora. […] Znaš da mi to nije nimalo drago, ali previše je previše. U iskušenju sam da u pogledu tog pitanja uzmem stvar u svoje ruke.”

203

I dalje u pogledu stava tužiteljâ, u poruci elektroničke pošte od 9. studenoga 2005. koju je osoba R. C. uputila osobi J., navedeno je da su se tužitelji borili za projekt „E‑Plus” sljedećim riječima: „[Društvo Brugg Kabel] očito je potvrdilo da se namjerava boriti ([osoba K.] je to potvrdila).”

204

Osoba R. C. uostalom je u nastavku potvrdila osobi J. u poruci elektroničke pošte od 3. siječnja 2006. da je izgubila projekt „E‑plus” u korist tužiteljâ.

205

Nezadovoljstvo osobe R. C. koje se odnosilo se na stav tužiteljâ jasno je i iz poruke elektroničke pošte od 16. studenoga 2005. u kojoj osoba J. piše sljedeće:

„[…] Vaši dragi prijatelji iz [društva Brugg Kabel] vrlo su agresivni u jednoj drugoj javnoj nabavi za 380 kV ovdje […]. Znači li vaša ravnodušnost prema svim tim agresijama da upravo napuštate to područje i da vas ne smeta arogancija [društva Brugg Kabel]?”

206

Međutim, valja utvrditi da je, kao što proizlazi iz poruke elektroničke pošte osobe R. C. od 16. studenoga 2005., ta osoba smatrala da su tužitelji i dalje obvezani pravilima zabranjenog sporazuma jer upravo navodi njihovu navodnu povredu navedenih pravila. Naime, da to nije bio slučaj, osoba R. C. ne bi imala nikakav razlog žaliti se na ponašanje tužiteljâ koordinatoru članova R zabranjenog sporazuma, odnosno osobi J.

207

Osim toga, valja istaknuti, poput Komisije u uvodnoj točki 346. pobijane odluke, da to što su tužitelji navodno povrijedili pravila zabranjenog sporazuma u drugoj polovici 2005. nije dovelo do toga da ih ostali članovi zabranjenog sporazuma smatraju outsiderima. Tako se na njih nisu odnosile koordinirane mjere predviđene tijekom sastanka koji se održao 15. ožujka 2005. u Divonne‑les‑Bainsu na kojem nisu sudjelovali.

208

K tomu, iz popisa poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu koji je 24. lipnja 2005. sastavila osoba J. i koji je naveden u uvodnoj izjavi 353. pobijane odluke, proizlazi da su tužitelji i dalje navedeni među srednjim članovima („medium ones”) zabranjenog sporazuma. Nigdje se nije spominjao odlazak.

209

Isto tako, kao što pravilno ističe Komisija, iz poruke elektroničke pošte od 26. kolovoza 2005. koju je osoba J. uputila osobi I., koja je zaposlenik društva Exsym, i osobi R. C., koja je zaposlenik društva Prysmian, i koja je navedena u uvodnoj izjavi 358. pobijane odluke, proizlazi da se tužitelje na taj datum i dalje smatralo članovima zabranjenog sporazuma. U njoj je riječ o potrebi da se osigura zadržavanje određenih sudionika u zabranjenom sporazumu i to u sljedećim riječima:

„Ako kažete da su [društva Taihan i LS Cable] izvan dijela ‚A’, tada [stopa od 40 %] nije više valjana i treba je smanjiti na 20 uzimajući u obzir bilancu prethodnih godina. Km je sigurno u negativnom za [osobu C. iz društva Pirelli]. Dakle, ili su [društva Taihan i LS Cable] izvan dijela ‚A’ te dva nadolazeća [projekta uljnih kablova] treba vratiti [osobi C. iz društva Pirelli] kako bi se situacija ponovno uravnotežila, kao što ste se već dogovorili, ili [su] [oni] unutar [dijela ‚A’] te treba primijeniti sustav rotacije. Shvaćamo da imate poteškoća u kontroliranju [društava Taihan i LS Cable] kao što mi imamo poteškoća u kontroliranju [društava ABB i Brugg Kabel] te [društva Sagem] ili [nkt cables], ali to [ne znači] da ih treba izbaciti iz [zabranjenog sporazuma]. To je samo činjenica kojoj se treba prilagoditi (kao što su učinili za […] ili Filipine ili […]) Ponavljam, u našem je zajedničkom interesu zadržimo […] jer će nam davanje projekta EDC [društvu Taihan] ili [društvu LS Cable] svima pomoći.”

210

Međutim, valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, shvaćanje drugih sudionika u zabranjenom sporazumu namjere poduzetnika o kojem je riječ odlučujuće za ocjenu je li se potonji poduzetnik namjeravao distancirati od nezakonitog sporazuma (presuda od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, EU:C:2009:166, t. 120.).

211

To utvrđenje ne može se dovesti u pitanje porukom elektroničke pošte od 9. prosinca 2005. koju je osoba J. uputila osobi N., u kojoj je osoba J. napisala da „otkad je [osoba P.] otišla, odustali ste od ‚seminarâ’” te je pitala osobu N. hoće li ponovno službeno sudjelovati na sastancima: „[h]oćete li se službeno vratiti na seminare? Iskreno se nadamo da nam možete potvrditi da je to slučaj.” Naime, kao što je izneseno u točkama 183. do 210. ove presude, unatoč odsutnosti osobe N. na sastancima R zabranjenog sporazuma, tužitelji su očito nastavili sudjelovanje u navedenom zabranjenom sporazumu tijekom tog razdoblja.

212

Valja odbiti i argument koji tužitelji žele temeljiti na razmjeni poruka elektroničke pošte između osobe R. C. i osobe J. od 9. siječnja 2006., iz koji proizlazi da tužitelji nisu reagirali na zahtjeve za kontaktima društva Nexans France, uzimajući u obzir da su sami tužitelji priznali da su taj dan ponovno počeli sudjelovati u zabranjenom sporazumu.

213

Slijedom toga, valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku time što je, na temelju dokaza koje je prikupila, smatrala da su tužitelji sudjelovali u zabranjenom sporazumu bez prekida od 14. prosinca 2001. do 16. studenoga 2006.

214

Tužitelji tvrde da Komisija nije dovoljno dokazala da su svojim ponašanjem namjeravali pridonijeti ostvarivanju svih zajedničkih ciljeva zabranjenog sporazuma. Prema njihovu mišljenju, takvo dokazivanje ne postoji u pogledu raspodjele projekata podmorskih električnih kablova, „raspodjele nacionalnih tržišta” i raspodjele velikih tržišta. Pobijana odluka ne sadržava ni konkretne elemente kojima se utvrđuje da su oni znali za protupravna ponašanja ostalih sudionika u zabranjenom sporazumu u pogledu raspodjele tržišta podmorskih električnih kablova.

215

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

216

U tom pogledu, valja podsjetiti da poduzetnik koji je sudjelovao u jedinstvenoj i složenoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom sporazuma ili usklađenog djelovanja s protutržišnim ciljem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju povrede u cjelini, stoga može također biti odgovoran za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede tijekom čitavog razdoblja svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi. Takav slučaj postoji kad se utvrdi da je navedeni poduzetnik vlastitim ponašanjem namjeravao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli drugi poduzetnici radi ostvarivanja istih ciljeva, ili da ih je mogao razumno predvidjeti i da je bio spreman snositi povezani rizik (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

217

Poduzetnik je tako mogao izravno sudjelovati u svim protutržišnim ponašanjima koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, u kojem slučaju mu Komisija može pripisati odgovornost za sva ta ponašanja pa stoga i za čitavu tu povredu. Poduzetnik je također mogao izravno sudjelovati samo u jednom dijelu protutržišnih ponašanja koja čine trajnu i jedinstvenu povredu, ali pritom znati za sva druga protutržišna ponašanja koja su planirali ili proveli drugi sudionici u zabranjenom sporazumu radi ispunjavanja istih ciljeva ili ih je mogao razumno predvidjeti i bio spreman snositi povezani rizik. U takvom slučaju Komisija također može pripisati tom poduzetniku odgovornost za sva protutržišna ponašanja koja čine takvu povredu i, slijedom toga, za tu čitavu povredu (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

218

U ovom slučaju, kao prvo, što se tiče nepostojanja želje tužiteljâ da pridonesu svim zajedničkim ciljevima zabranjenog sporazuma, valja podsjetiti da su, kao što je utvrđeno u točki 126. ove presude, mjere koje su donijeli sudionici zabranjenog sporazuma imale zajednički cilj, odnosno uspostavu sustava raspodjele projekata visokonaponskih električnih kablova na svjetskom tržištu, osim Sjedinjenih Američkih Država. Valja podsjetiti i da se, kao što je izneseno u točki 128. ove presude, taj sustav raspodjele tržišta projekata visokonaponskih električnih kablova odnosio na projekte za koje su potrebni podmorski električni kablovi i podzemni električni kablovi.

219

Međutim, suprotno onomu što tvrde tužitelji, na temelju okolnosti da oni nisu sudjelovali u raspodjeli projekata podmorskih električnih kablova ne može se dokazati da svojim ponašanjem nisu namjeravali pridonijeti zajedničkom cilju zabranjenog sporazuma navedenom u točki 218. ove presude, s obzirom na to da je, prema njihovu priznanju, to nesudjelovanje bilo rezultat njihova manjka mogućnosti da proizvode takve električne kablove, a ne njihove jasno izražene želje da ne sudjeluju u raspodjeli takvih projekata. K tomu, kao što odražava uvodna izjava 324. pobijane odluke, u kojoj Komisija navodi da su tužitelji tražili prednost u pogledu projekta koji se odnosio na postavljanje podzemnih električnih kablova u plitke vode, unatoč njihovoj nemogućnosti da proizvode podmorske električne kablove u pravom smislu riječi, tužitelji su, koliko je to bilo tehnički moguće, željeli sudjelovati u raspodjeli projekata za koje je u biti bilo potrebno postavljati podmorske električne kablove.

220

Argumentacija tužiteljâ prema kojoj njihovo nesudjelovanje u raspodjeli velikih projekata dokazuje da svojim ponašanjem nisu namjeravali pridonijeti zajedničkom cilju zabranjenog sporazuma također nije uvjerljiva. Naime, najprije iz pobijane odluke proizlazi da se u mehanizmima zabranjenog sporazuma, bilo da je riječ o obvezama obavještavanja, pravilima raspodjele ili mehanizmima nadoknađivanja, nije pravila razlika ovisno o veličini predmetnih projekata (gubitak velikog projekta mogao se nadoknaditi raspodjelom nekoliko manjih projekata i obrnuto). Nadalje, valja istaknuti da navodno nesudjelovanje tužiteljâ u pogledu velikih projekata proizlazi, kao što oni sami podrobno objašnjavaju, iz njihove nemogućnosti da odgovore na potrebe korisnika za takvim projektima. Naposljetku, iz poruke elektroničke pošte koju je osoba J. uputila osobi I. proizlazi da tužitelji nisu oklijevali podnositi ponude za velike projekte u kojima su eventualno surađivali s podizvođačima kako bi otklonili svoje probleme s kapacitetima.

221

Valja odbiti i argument tužiteljâ prema kojem oni nisu namjeravali poštovati „raspodjelu nacionalnih tržišta”. Naime, treba naglasiti, kao što proizlazi iz uvodne izjave 108. pobijane odluke, da je Komisija utvrdila da su prilikom podjele projekata električnih kablova među članovima R zabranjenog sporazuma postojali dokazi da se nekima od njih priznalo „nacionalno tržište” (na primjer Italija za društva Nexans France i Prysmian, Nizozemska za društvo Prysmian) na kojem su imali prednost. Tužitelji tvrde da su, kao što proizlazi iz nekoliko dokaza, u više navrata odbili poštovati raspodjelu nacionalnih tržišta tako što su podnosili ponude na područjima koja su se smatrala nacionalnim tržištem drugih sudionika zabranjenog sporazuma. Međutim, valja utvrditi da su tužitelji pri tome samo naveli da nisu uvijek poštovali jedno od pravila raspodjele projekata između članova R zabranjenog sporazuma, čime se samim po sebi ne dokazuje da nisu imali namjeru pridonijeti zajedničkom cilju zabranjenog sporazuma. K tomu valja istaknuti, kao što tužitelji priznaju, da im nije sama „raspodjela nacionalnih tržišta” zadavala problem, nego činjenica da, zbog toga što im ostali sudionici zabranjenog sporazuma nisu priznali takvo područje, nisu mogli imati konkretnu korist od njega.

222

Kao drugo, što se tiče neznanja o protupravnom ponašanju u pogledu podmorskih električnih kablova, valja istaknuti da su, kao što je izneseno u točki 134. ove presude, sastanci R na kojim je sudjelovala osoba N. počinjali općim dijelom tijekom kojeg su zastupnici društava Nexans France i Pirelli obavještavali ostale članove R navedenog zabranjenog sporazuma o raspravama održanim tijekom prethodnog sastanka A/R. Međutim, kao što je utvrđeno u točkama 130. do 132. ove presude, sastanci A/R odnosili su se na raspodjelu projekata podzemnih i podmorskih električnih kablova na „područjima za izvoz” između članova R istog zabranjenog sporazuma, s jedne strane, i članova A i K predmetnog zabranjenog sporazuma, s druge strane. Iz toga slijedi da su tužitelji nužno znali za činjenicu da se projekti podmorskih električnih kablova raspodjeljuju između članova A i R zabranjenog sporazuma. Što se tiče znanja koje su tužitelji imali o raspodjeli projekata podmorskih električnih kablova među članovima R zabranjenog sporazuma, valja istaknuti da, čak i pod pretpostavkom da su se, kao na sastanku R održanom 18. i 19. studenoga 2003., rasprave o podmorskim električnim kablovima i podzemnim električnim kablovima uvijek odvijale odvojeno i da zastupnici društva Brugg Kabel nikad nisu prisustvovali sastancima R na kojima se zajedno raspravljalo o projektima podzemnih električnih kablova i projektima podmorskih električnih kablova, što se itekako dovodi u pitanje dokazima koje je Komisija podnijela u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda (vidjeti točke 134. do 138. ove presude), okolnost da su tužitelji, s obzirom na pripremne dokumente za sastanke dotičnih članova, znali za činjenicu da su postojale rasprave o podmorskim električnim kablovima dovoljna je da se dokaže da su znali za tu raspodjelu ili da su u nju trebali sumnjati. K tomu, iz poruke elektroničke pošte koju je 23. siječnja 2006. osoba J. uputila osobi N. i koja je iznesena u uvodnim izjavama 377. i 378. pobijane odluke te se odnosi na raspodjelu na „područjima za izvoz”, proizlazi da su tužitelji znali da se dogovorima predviđala koordinacija za projekte podmorskih električnih kablova. Naime, iz te poruke proizlazi sljedeće: „A više nema povjerenja i odbija nastaviti izvršavanje [Kuvajt] (i stoga odbija tu dodjelu) ako se [osoba C. iz društva Pirelli] i ti ne obvežete da ćete poštovati buduće sporazume u toj zemlji. [Osoba C. iz društva Pirelli] potvrdila je da će ih se ubuduće pridržavati te je dala vjerodostojno objašnjenje za njihovo ponašanje (povezano s podmorskih projektom)”.

223

S obzirom na prethodna razmatranja, valja smatrati da Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da su tužitelji svojim ponašanjem namjeravali pridonijeti ostvarenju povrede u cijelosti te su znali za protupravna ponašanja ostalih članova zabranjenog sporazuma u smislu sudske prakse navedene u točkama 216. i 217. ove presude.

224

Tužitelji tvrde da je Komisija bila dužna dokazati da su znali za sporazume koji su se odnosili na svaki od projekata ili da su ih barem mogli predvidjeti za nacionalna tržišta ili projekte podmorskih električnih kablova.

225

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

226

U tom pogledu valja, poput Komisije, istaknuti da se opće uređenje obveza obavještavanja i kvota odnosilo na sve projekte koji su bili predmet zabranjenog sporazuma te da se zahtjev dokazivanja odnosio na to obilježje općeg plana. Budući da su sami članovi R zabranjenog sporazuma konkretno trebali aktivno izraziti interes za određene projekte ako su htjeli da ih se uzme u obzir za njihovu raspodjelu, logično je da manji proizvođač, kao što su tužitelji, nije izričito naveden za sve projekte. Međutim, to ni po čemu ne mijenja činjenicu da su u cijelosti sudjelovali u utvrđenim postupcima i da su, kao što je Komisija pokazala, znali za opći način rada.

227

Tužitelji prigovaraju Komisiji da u pobijanoj odluci nije točno utvrdila projekte koji su trebali biti predmet sporazuma time što je samo upotrijebila kratice ili opće nazive te da je predstavila jedan projekt kao više različitih projekata zbog malih razlika u nazivu.

228

Komisija osporava argumente tužiteljâ.

229

U tom pogledu valja istaknuti da, na primjer, iz uvodnih izjava 234. i 372. pobijane odluke, koje sadržavaju brojne izvatke komunikacije među članovima zabranjenog sporazuma, proizlazi da su ti članovi sustavno upućivali na predmetne projekte električnih kablova u obliku kratica ili šifriranih aluzija u svrhu očitog prikrivanja. U takvim okolnostima, obveza obrazlaganja, koju Komisija ima na temelju članka 296. UFEU‑a, ne može dovesti do toga da se od nje zahtijeva da precizno utvrdi svaki od projekata koje su sudionici u zabranjenom sporazumu naveli u svojim komunikacijama.

230

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti treći i četvrti tužbeni razlog kao neosnovane.

231

Tužitelji tvrde da primjena pojma jedinstvene i trajne povrede u ovom slučaju čini povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

232

U potporu tom tužbenom razlogu tužitelji samo upućuju na argumente koji su već istaknuti u okviru trećeg i četvrtog tužbenog razloga kako bi dokazali da predmetna povreda nije jedinstvena i trajna povreda. Konkretno, upućuju na argumente koji se odnose na početak njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu od 14. prosinca 2001., neprekinuto trajanje navedenog sudjelovanja, znanje o sporazumima koji su se odnosili na podmorske električne kablove ili činjenicu da su trebali za njih znati, njihovo sudjelovanje u sporazumima koji se odnose na nacionalna tržišta i njihovo sudjelovanje u velikim projektima. Budući da su ti argumenti već odbijeni kao neosnovani u okviru ispitivanja trećeg i četvrtog tužbenog razloga i u nedostatku samostalne argumentacije, peti tužbeni razlog mora biti odbijen kao potpuno neosnovan.

233

S obzirom na odbijanje drugog, trećeg, četvrtog i petog tužbenog razloga, valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku kad je tužiteljima pripisala sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a od 14. prosinca 2001. do 16. studenoga 2006.

234

Šesti tužbeni razlog sastoji se od pet dijelova. U prvom dijelu tužitelji prigovaraju Komisiji da je počinila pogrešku i povrijedila načelo jednakog postupanja time što je odabrala 2004. kao referentnu godinu za vrijednost prihoda od prodaje, koja nije odražavala njihovu gospodarsku moć i njihov doprinos zabranjenom sporazumu. U drugom dijelu prigovaraju Komisiji da je povrijedila obvezu obrazlaganja i načelo ne bis in idem te da je počinila pogrešku u ocjeni u pogledu težine povrede. U trećem dijelu prigovaraju Komisiji jer je utvrdila koeficijent 4,91 za trajanje povrede. U četvrtom dijelu tvrde da je Komisija povrijedila dužnost obrazlaganja u pogledu utvrđivanja „ulazne naknade”. U petom dijelu prigovaraju Komisiji da je počinila pogrešku u ocjeni i povrijedila načelo jednakog postupanja, kao i načelo proporcionalnosti u okviru ocjene olakotnih okolnosti.

235

Tužitelji tvrde da je Komisija, time što je odabrala 2004. kao referentnu godinu umjesto posljednje pune poslovne godine njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, bez valjanog opravdanja odstupila od pravila utvrđenog u točki 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. Taj je odabir doveo do diskriminatornog postupanja prema tužiteljima zbog iznimno visokih prihoda od prodaje povezanih s projektima električnih kablova koji su zabilježeni 2004. Prema tvrdnjama tužiteljâ, kako bi se izbjeglo to diskriminatorno postupanje, Komisija je kao referentnu godinu trebala odabrati posljednju punu poslovnu godinu njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, odnosno 2005., ili upotrijebiti prosječnu vrijednost na temelju razdoblja od 2003. do 2005.

236

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

237

U tom pogledu valja podsjetiti da se, što se tiče izračuna novčane kazne u slučaju zabranjenog sporazuma svjetskog dosega, točkom 18. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. predviđa sljedeće:

„Ako zemljopisni opseg povreda premašuje granice [EGP‑a] (npr. u slučaju svjetskih kartela), mjerodavni prihodi od prodaje takvih poduzetnika unutar Europskoga gospodarskog prostora ne moraju primjereno odražavati težinu svakog poduzetnika u povredi. To poglavito može biti slučaj kod sporazuma o podjeli tržišta na svjetskoj razini.

U takvim okolnostima, kako bi odrazila i ukupnu visinu mjerodavnih prihoda od prodaje unutar Europskoga gospodarskog prostora i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi, Komisija može ocijeniti ukupnu vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga na koje se povreda odnosi na mjerodavnom zemljopisnom području (širem od Europskoga gospodarskog prostora), može odrediti udio prihoda od prodaje svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi na tom tržištu te može primijeniti taj udio na ukupnu vrijednost prihoda od prodaje tih poduzetnika unutar Europskoga gospodarskog prostora. Rezultat se koristi kao vrijednost prihoda od prodaje za utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne.”

238

Valja podsjetiti i da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ako se za utvrđivanje odnosa među novčanim kaznama koje je potrebno izreći treba osloniti na prihod poduzetnikâ uključenih u istu povredu, razdoblje koje je potrebno uzeti u obzir valja razgraničiti tako da dobiveni podaci budu što je više moguće usporedivi (vidjeti presudu od 30. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, T‑175/05, neobjavljenu, EU:T:2009:369, t. 142. i navedenu sudsku praksu).

239

Valja još podsjetiti da, što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje koja se upotrebljava za izračun novčane kazne, točkom 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. predviđa se sljedeće:

„U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno […] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora. Komisija će u pravilu uzeti u obzir prihode od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svoga sudjelovanja u povredu.”

240

Međutim, valja istaknuti da uporaba izraza „će u pravilu uzeti u obzir prihode od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svoga sudjelovanja u povredu” iz točke 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. ne isključuje mogućnost da Komisija upotrijebi drugo razdoblje kao referentno pod uvjetom da se, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 238. ove presude, mogu dobiti što je više moguće usporedivi podaci.

241

U ovom slučaju iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija za izračun osnovnog iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima uputila na metodu predviđenu točkom 18. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. (uvodne izjave 966. i 968. do 994. navedene odluke). Iz iste odluke proizlazi i da u svrhu primjene te metode izračun nije temeljila na prihodima od prodaje izvršene tijekom posljednje pune poslovne godine sudjelovanja u povredi, nego na prihodima od prodaje iz 2004. (uvodne izjave 966. i 968. do 994. te odluke).

242

Komisija je taj odabir opravdala, kao prvo, okolnošću da su se prihodi od prodaje električnih kablova ostvareni na razini EGP‑a znatno povećali od 2006., tako da odabir posljednje pune poslovne godine sudjelovanja u povredi nije dovoljno reprezentativan za razdoblje povrede za poduzetnike koji su prekinuli svako sudjelovanje u povredi nakon 2006. Prema njezinu mišljenju, činjenica da je izračun temeljila na prihodima od prodaje koje su ostvarili svi poduzetnici 2004. omogućio je dobivanje najtočnije procjene ekonomske važnosti povrede tijekom cijelog njezina trajanja, kao i relativnu težinu predmetnih poduzetnika u povredi. Kao drugo, smatra da se odabirom 2004. omogućilo izbjegavanje diskriminatornog postupanja među poduzetnicima koji su ranije prekinuli svoje (izravno) sudjelovanje i onih koji su s njim nastavili. U pobijanoj je odluci naglasila i da joj se točkom 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. omogućilo da u takvoj situaciji izračun ne temelji na prihodima od prodaje posljednje godina sudjelovanja u povredi (uvodna izjava 965. pobijane odluke). Dodala je da se dala prednost odabiru jedne referentne godine tijekom koje su sve strane sudjelovale u povredi u svrhu primjene točke 18. navedenih smjernica, na način da se primjereno odrazi težina svakog poduzetnika u povredi (uvodna izjava 966. navedene odluke).

243

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je odabir jedne zajedničke referentne godine nužno proizvoljan jer na različit način utječe na sudionike zabranjenog sporazuma ovisno o prihodu ostvarenom tijekom te godine, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, uporaba jedne zajedničke referentne godine za sve poduzetnike koji su sudjelovali u istoj povredi u načelu omogućuje da se odrede novčane kazne na ujednačen način u skladu s načelom jednakosti, pri čemu se ocjenjuje opseg počinjene povrede ovisno o ekonomskoj stvarnosti koja je postojala tijekom relevantnog razdoblja (vidjeti u tom smislu presude od 2. listopada 2003., Aristrain/Komisija, C‑196/99 P, EU:C:2003:529, t. 129. i od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija, T‑76/06, neobjavljenu, EU:T:2011:672, t. 112.).

244

Osim toga, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, određeni poduzetnik ne može zahtijevati da se Komisija u pogledu njega osloni na različito razdoblje od onoga koje inače primjenjuje, osim u slučaju kada dokaže da prihod koji je ostvario tijekom tog posljednjeg razdoblja, zbog razloga koji su mu svojstveni, ne odražava njegovu stvarnu veličinu i gospodarsku moć ni opseg povrede koju je počinio (presuda od 14. svibnja 1998., Fiskeby Board/Komisija, T‑319/94, EU:T:1998:95, t. 42.).

245

U ovom slučaju tužitelji tvrde da su 2004. ostvarili izniman prihod u području električnih kablova zbog završetka projekta „BASF” za 4700000 švicarskih franaka (CHF) i projekta „Espagne 9” za 3200000 švicarskih franaka, koji nije reprezentativan njihovom prihodu tijekom sudjelovanja u povredi. Međutim, nisu podnijeli nijedan dokaz u prilog toj tvrdnji, tako da Opći sud, osim stvarnosti i sastava njihova prihoda za 2004., ne može ocijeniti raspon razlike tog prihoda u odnosu na prihod iz 2003. i 2005. Osim toga, iz godišnjeg izvješća društva Brugg Kabel za 2005. proizlazi da su, unatoč teškom početku godine, prihodi od prodaje ostvareni te godine bili na sličnoj razini kao prethodne godine zbog zaprimanja mnogobrojnih narudžbi u području visokonaponskih električnih kablova u drugoj polovici godine.

246

U tim okolnostima, valja smatrati da tužitelji nisu dokazali da je Komisija počinila pogrešku u utvrđivanju referentne godine za određivanje iznosa prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne. Iz toga proizlazi da prvi dio šestog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

247

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je povrijedila obvezu obrazlaganja i počinila pogrešku u ocjeni u pogledu udjela vrijednosti prihoda od prodaje od 19 % utvrđenog u njihovu pogledu s obzirom na težinu jedinstvene i trajne povrede.

248

Tužitelji tvrde da je Komisija proturječno obrazložila pobijanu odluku jer je pojasnila, s jedne strane, u uvodnoj izjavi 998. pobijane odluke, da je za određivanje udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog s obzirom na težinu povrede uzela u obzir samo jednu jedinstvenu i trajnu povredu čiju je težinu ocijenila na 15 %, dok je, s druge strane, u uvodnoj izjavi 999. navedene odluke, selektivno povećala udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir za 2 % za poduzetnike koji su navodno sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” i koji su proveli dodatnu raspodjelu projekata električnih kablova nakon raspodjele koja je već provedena u okviru „konfiguracije A/R” navedenog sporazuma. Time je Komisija proturječila pretpostavci koju je sama utvrdila, prema kojoj mehanizmi raspodjele potonje konfiguracije i mehanizmi raspodjele „europske konfiguracije” tog zabranjenog sporazuma čine sastavni dio jedinstvene i trajne povrede. Tužitelji smatraju da se tako na njih primijenio prvi postotak težine od 15 % zbog njihova sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja je obuhvaćala dvije konfiguracije zabranjenog sporazuma, a zatim drugi postotak težine od 2 % ponovno zbog njihova sudjelovanja u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma”. Stoga je logika koju je slijedila Komisija dovela do povrede načela ne bis in idem.

249

Osim toga, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja time što je u uvodnim izjavama 1003. i 1004. pobijane odluke navela da je povećanje stupnja težine bilo opravdano zajedničkim tržišnim udjelom poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu, kao i zemljopisnim dosegom zabranjenog sporazuma, a da pritom nije pojasnila ni iznos ni sastav tog povećanja. Naglašavaju da se tek u „zaključcima” koji se odnose na težinu, u uvodnoj izjavi 1010. navedene odluke, oduzimanjem može izračunati predmetni iznos.

250

Komisija osporava cijelu argumentaciju tužiteljâ.

251

U tom pogledu, kao prvo, što se tiče povećanja stupnja težine zbog zajedničkog tržišnog udjela poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu i zemljopisnog dosega tog zabranjenog sporazuma, valja istaknuti da je iznos navedenog povećanja, odnosno 2 %, pojašnjen u uvodnoj izjavi 1010. pobijane odluke, kao što uostalom priznaju tužitelji. Što se tiče nedostatka pojašnjenja u navedenoj odluci u pogledu toga da su tom povećanju pridonijela dva čimbenika na kojima se ono temelji, odnosno zajednički tržišni udio i zemljopisni doseg zabranjenog sporazuma, takvo pojašnjenje u ovom slučaju nije nužno, uzimajući u obzir da je obrazloženje u tom pogledu prilagođeno prirodi predmetnog akta te da jasno i nedvosmisleno odražava Komisijino rasuđivanje, čime se tužiteljima omogućuje da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a Općem sudu da izvrši svoj nadzor.

252

Kao drugo, što se tiče navodne proturječnosti obrazloženja pobijane odluke u pogledu određivanja udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi s obzirom na težinu povrede, valja utvrditi da ona proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane odluke.

253

Tužitelji u biti tvrde da je Komisija prvi put ocijenila ponašanje sudionika u jedinstvenoj i trajnoj povredi time što je odredila udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi s obzirom na težinu povrede na 15 %, a zatim da je drugi put ocijenila isto ponašanje kad je utvrdila dodatan postotak od 2 % za poduzetnike koji su sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” i „konfiguraciji A/R” navedenog zabranjenog sporazuma.

254

Međutim, valja istaknuti da je u uvodnoj izjavi 998. pobijane odluke Komisija navela da se jedinstvena i trajna povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u u kojoj su sudjelovali adresati pobijane odluke sastojala od raspodjele korisnika i tržišta. Pojasnila je da je takva povreda sama po sebi jedno od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja jer narušava glavne parametre tržišnog natjecanja. Podsjetila je da se u skladu s točkom 23. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. takva djelovanja u načelu kažnjavaju visokim novčanim kaznama te da je stupanj težine u pravilu u gornjem dijelu tog raspona. Pojasnila je da je smatrala da taj element opravdava navedenih 15 % zbog težine činjenica.

255

U uvodnoj izjavi 999. pobijane odluke Komisija je zatim pojasnila da su, osim mehanizama dodjele „konfiguracije A/R zabranjenog sporazuma”, određeni projekti koji se odnose na EGP dodatno raspodijeljeni među europskim proizvođačima u okviru „europske konfiguracije” navedenog zabranjenog sporazuma i da su ta postupanja, za koja su bili odgovorni samo europski proizvođači, povećala narušavanje tržišnog natjecanja već nastalog sporazumom o podjeli tržišta među europskim, japanskim i južnokorejskim proizvođačima te stoga i stupanj težine povrede. Komisija je zatim navela da je dodatno narušavanje nastalo zbog potonje konfiguracije opravdavalo povećanje stupnja težine povrede za 2 % za poduzetnike koji su sudjelovali u tom aspektu zabranjenog sporazuma.

256

Iz uvodnih izjava 998. i 999. pobijane odluke jasno proizlazi da je Komisija smatrala da je najmanji postotak prodaje koji treba uzeti u obzir za sve poduzetnike kojima se mogla pripisati odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu bio 15 %, neovisno o njihovoj razini sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, ali da dodatnih 2 % treba utvrditi protiv poduzetnika koji su sudjelovali u „konfiguraciji A/R zabranjenog sporazuma”, kao i „europskoj konfiguraciji” navedenog sporazuma uz obrazloženje da su protutržišni učinci prve od tih dviju konfiguracija bili pojačani učincima druge.

257

Stoga su tužitelji pogrešno tvrdili da je obrazloženje pobijane odluke u pogledu težine povrede proturječno u tom pogledu. Isto tako, tužitelji uzalud ističu povredu načela ne bis in idem jer rasuđivanje Komisije izneseno u uvodnim izjavama 998. i 999. pobijane odluke ne dovodi do dvostrukog sankcioniranja istih djela.

258

Tužitelji tvrde da je, prema sudskoj praksi, Komisija bila dužna u određivanju udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog s obzirom na težinu povrede uzeti u obzir činjenicu da oni tijekom razdoblja povrede nisu proizvodili podmorske električne kablove. Prema njihovu mišljenju, Komisija nije mogla samo zanemariti tu obvezu te pri tome tvrditi da se ta okolnost već uzela u obzir u izračunu novčane kazne time što se nije uključila prodaja podmorskih električnih kablova u vrijednost prihoda od prodaje. Tvrde da isto vrijedi za okolnost da nisu primjenjivali pravilo nacionalnog tržišta te nisu sudjelovali u raspodjeli velikih projekata.

259

Komisija osporava argumente tužiteljâ.

260

U tom pogledu, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 1000. pobijane odluke objasnila da u biti nije trebalo uzeti u obzir činjenicu da tužitelji tijekom razdoblja povrede nisu proizvodili podmorske električne kablove u okviru određivanja udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi za njih s obzirom na težinu povrede jer je se već uzelo u obzir u određivanju vrijednosti prihoda od prodaje tužiteljâ.

261

K tomu, kao što pravilno ističe Komisija, sama sudska praksa koju navode tužitelji u svrhu osporavanja te ocjene nije relevantna u ovom slučaju.

262

Naime, u predmetu u kojem je donesena presuda od 30. studenoga 2011., Quinn Barlo i dr./Komisija (T‑208/06, EU:T:2011:701), Opći sud odlučio je da tužitelj nije znao ili nije trebao znati za dogovore u pogledu drugih proizvoda. Međutim, kao što je navedeno u točki 222. ove presude, u ovom su slučaju tužitelji znali za postojanje dogovora koji se odnose na podmorske električne kablove.

263

Isto tako, u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. rujna 2013., Zucchetti Rubinetteria/Komisija (T‑396/10, EU:T:2013:446), dogovori su se odnosili na različite skupine proizvoda i različite proizvođače. Ni u njoj svi poduzetnici sudionici nisu znali za sve vrste dogovora, a sudjelovanje poduzetnika tužitelja odnosilo se samo na nacionalno tržište.

264

U predmetima u kojima je donesena presuda od 30. studenoga 2011., Quinn Barlo i dr./Komisija (T‑208/06, EU:T:2011:701) i presuda od 16. rujna 2013., Zucchetti Rubinetteria/Komisija (T‑396/10, EU:T:2013:446), tužiteljima se nije mogla pripisati odgovornost za ponašanje ostalih sudionika u zabranjenom sporazumu jer o tome nisu ništa znali. Suprotno tomu, u ovom su slučaju, kao što je utvrđeno u točki 223. ove presude, tužitelji u potpunosti znali za doseg sporazumâ te su se stoga pravilno mogli smatrati odgovornima za cijelu povredu.

265

Iz toga slijedi da tužitelji nisu dokazali da je Komisija počinila pogrešku jer u okviru određivanja udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi za njih s obzirom na težinu povrede nije uzela u obzir okolnost da oni tijekom razdoblja povrede nisu proizvodili podmorske električne kablove.

266

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je smatrala da je njihovo sudjelovanje u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” i time na drugoj „razini dodjele” navedenog zabranjenog sporazuma imalo veći stupanj težine te je stoga bilo potrebno povećanje od 2 % udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi za njih s obzirom na težinu povrede. Prema njihovu mišljenju, to dovodi do toga da ih se, uz obrazloženje da su navodno bili obaviješteni o rezultatima rasprava u okviru „konfiguracije A/R” tog zabranjenog sporazuma, sankcionira jednako teško kao poduzetnike koji su aktivno sudjelovali u navedenim konfiguracijama, koji su osmislili, koordinirali i proveli cijeli zabranjeni sporazum te koji su također najviše profitirali od dogovorâ.

267

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

268

U tom pogledu valja podsjetiti da, uvijek kada Komisija odluči da će izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, ona mora poštovati opća pravna načela, među kojima i načelo jednakog postupanja kako ga tumače sudovi Unije. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 85. i navedenu sudsku praksu i od 19. siječnja 2016., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑409/12, EU:T:2016:17, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

269

U ovom je slučaju Komisija u uvodnoj izjavi 999. pobijane odluke opravdala povećanje od 2 % udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi s obzirom na težinu povrede u pogledu određenih poduzetnika koji su sudjelovali u povredi činjenicom da su ti poduzetnici sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” koja je povećala narušavanje tržišnog natjecanja već nastalog sporazumom o podjeli tržišta među europskim, japanskim i južnokorejskim proizvođačima. Iz toga slijedi da je kriterij koji je Komisija uzela u obzir kako bi opravdala to povećanje bio povezan sa samim sudjelovanjem u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma”, a ne s više ili manje aktivnim sudjelovanjem. Budući da je Komisija, kao što je utvrđeno u točki 233. ove presude, pravilno pripisala tužiteljima sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi, uključujući u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da se prema njima postupalo manje povoljno nego prema drugim europskim poduzetnicima koji su sudjelovali u istoj konfiguraciji te se na njih primijenilo isto povećanje.

270

Nadalje, važno je istaknuti da se u fazi ocjene olakotnih okolnosti uzelo u obzir više ili manje aktivno sudjelovanje u povredi različitih poduzetnika koji su adresati pobijane odluke. Tužitelji su stoga svrstani u skupinu sporednih sudionika, dok su poduzetnici koji su imali ulogu predvodnika u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” i u „konfiguraciji A/R” navedenog zabranjenog sporazuma, odnosno društva Nexans France, Pirelli i Prysmian, svrstani u osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma. Na temelju te razlike u klasifikaciji, Komisija je odobrila tužiteljima smanjenje iznosa novčane kazne od 5 %, dok je takvo smanjenje odbila društvima Nexans France, Pirelli i Prysmian. Iz toga slijedi da tužitelji nisu dokazali da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja time što im je naložila isto povećanje od 2 % udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji treba utvrditi s obzirom na težinu povrede kao i društvima Nexans France, Pirelli i Prysmian.

271

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti drugi dio šestog tužbenog razloga kao neosnovan.

272

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je primijenila koeficijent od 4,91 za trajanje njihova sudjelovanja u povredi kojim se ne uzima obzir da Komisija nije dokazala početak njihova sudjelovanja u povredi prije 3. srpnja 2002. i činjenicu da je njihovo sudjelovanje u povredi bilo prekinuto, konkretno između 12. svibnja 2005. i 8. prosinca 2005. Prema njihovu mišljenju, Komisija je stoga trebala primijeniti koeficijent od 3,79.

273

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

274

U tom je pogledu dovoljno podsjetiti, kao što je utvrđeno u točki 213. ove presude, da je Komisija točno utvrdila početak sudjelovanja tužiteljâ u povredi na dan 14. prosinca 2001. te nije počinila pogrešku time što je smatrala da je njihovo sudjelovanje bilo neprekinuto do 16. studenoga 2006.

275

Stoga valja odbiti treći dio šestog tužbenog razloga kao neosnovan.

276

Tužitelji prigovaraju Komisiji da nije iznijela samostalno obrazloženje u pogledu ulazne naknade navedene u uvodnoj izjavi 1013. pobijane odluke i da je samo uputila na uvodne izjave 998. do 1010. navedene odluke koje se odnose na izračun osnovnog iznosa. Prema njihovu mišljenju, Komisija je u skladu s točkama 22. i 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. trebala uzeti u obzir njihovo objektivno sudjelovanje u svim elementima povrede ili njihovo subjektivno znanje za te elemente, čak samo za dio njih. Ulazna naknada stoga je trebala odraziti činjenicu da se tužitelje nije moglo smatrati odgovornima za sporazume koji su se odnosili na podmorske električne kablove, nacionalna tržišta i velike projekte.

277

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

278

U tom je pogledu važno podsjetiti da u skladu s točkom 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006.:

„[…] bez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje kako je definirano gore u odjeljku A kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje. Takav dodatni iznos Komisija može primijeniti i u slučaju drugih povreda. U svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22.”

279

U točki 22. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. predviđa se sljedeće:

„Pri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.”

280

Komisija je, izričito na temelju točke 25. Smjernica o utvrđivanju kazni iz 2006., u uvodnoj izjavi 1013. pobijane odluke, navela da su se za određivanje posebnog postotka koji treba primijeniti uzeli u obzir elementi navedeni u uvodnim izjavama 998. do 1010. navedene odluke.

281

Doista, valja istaknuti da se uvodne izjave 998. do 1002. pobijane odluke odnose na prirodu povrede, uvodna izjava 1003. navedene odluke odnosi se na zajednički tržišni udio koji drže sudionici povrede, uvodna izjava 1004. te odluke odnosi se na zemljopisni doseg povrede i uvodne izjave 1005. do 1009. iste odluke odnose se na njezinu provedbu. Važno je naglasiti da je u uvodnoj izjavi 1008. pobijane odluke Komisija pojasnila da su, kao što proizlazi iz točke 4.3.3. predmetne odluke, svi poduzetnici znali za sva druga protupravna ponašanja koja su planirali ili provodili ostali sudionici zabranjenog sporazuma ili su ih mogli razumno predvidjeti te su bili spremni prihvatiti takav rizik.

282

K tomu, Komisija je u uvodnoj izjavi 1014. pobijane odluke pojasnila da je postotak koji treba primijeniti za dodatan iznos bio 17 % za društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, Furukawa Electric, Fujikura, SWCC Showa Holdings, Mitsubishi Cable Industries, LS Cable & System i Taihan Electric Wire te 19 % za društva Nexans France, Prysmian, ABB, Brugg Kabel, Safran, Silec Cable, nkt cables i poduzetnike koje se smatralo „solidarno i pojedinačno” odgovornima s prvom ili drugom skupinom društava.

283

Stoga, iako tužitelji u svojoj argumentaciji navode nedostatak obrazloženja pobijane odluke u pogledu ulazne naknade, valja utvrditi da to nije činjenično utemeljeno jer su tužitelji mogli razumjeti razloge iz kojih je Komisija odabrala na njih primijeniti ulaznu naknadu koja odgovara 19 % vrijednosti prihoda od prodaje te je Opći sud mogao izvršiti nadzor zakonitosti pobijane odluke u tom pogledu.

284

Osim toga, iako su tužitelji prigovorili Komisiji da je počinila pogrešku time što u okviru određivanja ulazne naknade nije uzela u obzir okolnost da ih se nije moglo smatrati odgovornima za sporazume o podmorskim električnim kablovima, nacionalnim tržištima i velikim projektima, dovoljno je podsjetiti, kao što je utvrđeno u točki 233. ove presude, da Komisija nije počinila pogrešku time što je tužiteljima pripisala sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

285

Stoga četvrti dio šestog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

286

Tužitelji prigovaraju Komisiji, kao prvo, da je počinila pogrešku time što ih je svrstala među sporedne sudionike zabranjenog sporazuma te time što im je slijedom toga odobrila smanjenje iznosa novčane kazne od 5 %, iako se njihovom pasivnom ulogom u zabranjenom sporazumu, koja se dokazala njihovim ometanjem te pokušajima da ih se disciplinira, opravdalo da ih se svrsta među marginalne sudionike zabranjenog sporazuma te da im se, slijedom toga, odobri smanjenje iznosa novčane kazne od 10 %. Kao drugo, tvrde da se tom situacijom povrjeđuju načela jednakog postupanja i proporcionalnosti s obzirom na to da je njihova uloga bila slična ulozi društva nkt cables koje je Komisija svrstala među marginalne sudionike zabranjenog sporazuma i kojem je Komisija, slijedom toga, odobrila smanjenje iznosa novčane kazne od 10 %. Kao treće, tvrde da je Komisija počinila pogrešku time što na temelju olakotnih okolnosti nije uzela u obzir činjenicu da se u slučaju jedinstvene i trajne povrede predmetnom poduzetniku, osim vlastita ponašanja, pripisuju protupravna ponašanja koja nije počinio. Prema njihovu mišljenju, u slučaju jedinstvene i trajne povrede, činjenice koje su pridonijele povredi treba uzeti u obzir osobito na razini određivanja osnovnog iznosa novčane kazne. Kao četvrto, tvrde da su k tomu trebali imati pravo na dodatno smanjenje iznosa novčane kazne od 1 %, poput društava Mitsubishi Cable Industries i SWCC Showa Holdings, za razdoblje koje je prethodilo osnivanju društava Exsym, LS Cable & System i Taihan Electric Wire, zbog toga što nisu znali za određene aspekte povrede te prema tome nisu za njih ni odgovorni, konkretno u pogledu podmorskih električnih kablova i velikih projekata.

287

Komisija osporava sve argumente tužiteljâ.

288

U tom pogledu, kao prvo, što se tiče klasifikacije tužiteljâ kao sporednih sudionika zabranjenog sporazuma, valja istaknuti da tužitelji uzalud pokušavaju tvrditi da su imali pasivnu ulogu u zabranjenom sporazumu.

289

Naime, važno je podsjetiti da, kao što pravilno proizlazi iz uvodne izjave 572. pobijane odluke, iako tužitelji nisu bili uključeni u uspostavljanje zabranjenog sporazuma i nisu sudjelovali na nijednom sastanku A/R, njihovi su zaposlenici prisustvovali na barem 17 protutržišnih sastanaka s članovima R navedenog zabranjenog sporazuma od prosinca 2001. do studenoga 2006.

290

Valja uostalom podsjetiti da je u točki 175. ove presude već utvrđeno da su, suprotno onomu što tvrde tužitelji, dokazi koje je prikupila Komisija bili dovoljni kako bi se utvrdilo da su 14. prosinca 2001. u Divonne‑les‑Bainsu sudjelovali na prvom sastanku članova R zabranjenog sporazuma.

291

K tomu, iz dokaza koje je prikupila Komisija proizlazi da su tužitelji pokušali organizirati sastanak R u travnju 2002.

292

Naime, u poruci elektroničke pošte od 9. travnja 2002. naslovljenoj „Meeting in the area of BRUGG” (sastanak u regiji Brugga), osoba N. navela je sljedeće:

„Potvrđujemo poziv u Brugg za sljedeći sastanak. Rezervirali smo prostoriju za sastanak i doručak na privatnom mjestu u blizini […] u četvrtak 25. travnja 2002.

Najviše 20 osoba […]

Molim vas da mi javite imena i broj osoba koje stižu dan prije.

Molim vas da proslijedite poziv ostalim sudionicima i da potvrdite datum i dolazak […]”

293

Međutim, valja istaknuti da je poruku elektroničke pošte od 9. travnja 2002. osoba N. uputila osobi J. te ju je u njoj tražila da proslijedi informaciju ostalim sudionicima sastanka, umjesto da to učini sama. Isto tako, osoba N. tražila je od osobe J. da joj potvrdi koliko osoba stiže dan prije sastanka. Stoga se čini da se osoba N. obratila osobi J. kao koordinatoru sastanka. Doista, nije sporno da je upravo osoba J. imala funkciju koordinatora članova R zabranjenog sporazuma. K tomu, valja utvrditi da tužitelji nisu osporavali Komisijine tvrdnje koje se odnose na sadržaj te poruke elektroničke pošte u svojim pismenima.

294

Štoviše, tužitelji sami priznaju u svojim pismenima da su preuzeli organizaciju sastanka članova R zabranjenog sporazuma 3. lipnja 2002. Točno je da činjenica da su organizirali takve sastanke, kao što tvrde tužitelji, sama po sebi nije znak da su oni imali ulogu sličnu ulozi koordinatora zabranjenog sporazuma. Nije uostalom sporno da je tu ulogu, koja primjerice uključuje sazivanje sastanaka, predlaganje dnevnog reda ili podjelu pripremnih dokumenata, u ovom slučaju imala osoba J. Međutim, valja istaknuti da organizacija sastanka R nužno podrazumijeva da onaj koji je preuzima želi aktivno pridonijeti funkcioniranju zabranjenog sporazuma.

295

Osim toga, tužitelji također uzalud navode da se pasivna uloga koju su imali u povredi dokazuje njihovim brojnim nepridržavanjima discipline u okviru zabranjenog sporazuma.

296

Naime, s obzirom na vrlo brojne neosporavane primjere kad su tužitelji provodili zabranjeni sporazum, navedene u uvodnoj izjavi 493. pobijane odluke, okolnost da tužitelji u nekim slučajevima nisu poštovali pravila funkcioniranja zabranjenog sporazuma time što su odbijali poštovati pravilo nacionalnog tržišta unutar europske konfiguracije ili time što nisu poštovali unaprijed utvrđenu prednost u pogledu projekata koje je trebalo provesti na „područjima za izvoz” nije dovoljna da dovede u pitanje utvrđenje prema kojem su tužitelji provodili sporazume. Kao što je pravilno istaknula Komisija, to tim više vrijedi jer je određena nestabilnost svojstvena samoj prirodi zabranjenih sporazuma, zbog čega su povremeni odlasci određenih članova i odmazde koju uzrokuju ti odlasci unutar „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma” uobičajeni za takvu podjelu tržišta. Tijekom razdoblja povrede koje se pripisuje tužiteljima, oni su u načelu stalno poštovali dogovorene postupke, što je osoba N. potvrdila u poruci elektroničke pošte od 24. siječnja 2006. koju je uputila osobi J. i koja je navedena u točkama 195. i 196. ove presude. Zbog toga se dokazima koje navode tužitelji i koji se odnose na eventualne mjere namijenjene njihovu discipliniranju ne može utvrditi da su imali pasivnu ulogu.

297

Stoga valja utvrditi da Komisija nije počinila pogrešku time što je tužitelje svrstala među sporedne sudionike povrede.

298

Stoga argument tužiteljâ prema kojem su se oni, u pogledu sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, našli u istoj situaciji kao društvo nkt cables, treba odbiti kao bespredmetan. Naime, takav argument, čak i pod pretpostavkom da je osnovan, može opravdati povećanje iznosa novčane kazne izrečene društvu nkt cables. Suprotno tomu, takva okolnost nije relevantna u pogledu dodjele smanjenja iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima na temelju olakotnih okolnosti jer se na temelju načela jednakog postupanja ne može izvesti pravo na nediskriminatornu primjenu nezakonitog postupanja (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2002., Pfizer Animal Health/Vijeće, T‑13/99, EU:T:2002:209, t. 479.).

299

Kao drugo, što se tiče navodne povrede načela jednakog postupanja u pogledu dodatnog smanjena iznosa novčane kazne od 1 %, dovoljno je utvrditi da se tvrdnja tužiteljâ prema kojoj su trebali imati pravo na takvo smanjenje zato što nisu znali za sporazume koji se odnose na podmorske električne kablove i zato što nisu mogli sudjelovati u raspodjeli velikih projekata temelji, kao što je već utvrđeno u točkama 219., 220. i 222. ove presude, na pogrešnoj pretpostavci.

300

Kao treće, što se tiče prigovora koji se temelji na tome da je Komisija u okviru ocjene olakotnih okolnosti trebala uzeti u obzir jedinstvenu i trajnu prirodu povrede, valja istaknuti, poput Komisije, da pojam jedinstvena i trajna povreda sam po sebi ne nalaže smanjenje iznosa novčane kazne. Kao što je utvrđeno u točki 297. ove presude, s jedne strane, Komisija je s obzirom na činjenice kojima raspolaže točno ocijenila doprinos tužiteljâ provedbi zabranjenog sporazuma time što ga je svrstala u sporednu kategoriju. S druge strane, vrijednost prihoda od prodaje ističe ekonomsku važnost tužiteljâ, i to uzimajući u obzir samo električne kablove koje proizvode. Uzimanje u obzir postupanja ostalih sudionika zabranjenog sporazuma ne može opravdati dodatno smanjenje iznosa novčane kazne jer su ona u skladu s načinom organizacije zabranjenog sporazuma koji provode sudionici, a koji se temelji na podjeli posla te stalnom i strogom nadziranju.

301

Iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije povrijedila načelo jednakog postupanja niti je počinila pogrešku u ocjeni time što je svrstala tužitelje među sporedne sudionike zabranjenog sporazuma te im, slijedom toga, odobrila smanjenje iznosa novčane kazne od 5 %.

302

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti peti dio šestog tužbenog razloga kao neosnovan te stoga šesti tužbeni razlog u cijelosti.

303

Budući da ispitivanje tužbenih razloga koje su istaknuli tužitelji nije otkrilo nikakvu nezakonitost kojom je zahvaćena pobijana odluka, valja odbiti zahtjev za poništenje u cijelosti.

304

Prije ispitivanja zahtjeva tužiteljâ koji se odnosi na dobivanje smanjenja iznosa novčane kazne koja im je izrečena, valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti dopunjen neograničenom nadležnosti koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Takva nadležnost omogućuje sudovima, osim pukog nadzora zakonitosti tih novčanih kazni, zamjenu ocjene Komisije vlastitom ocjenom i stoga ukidanje, smanjenje ili povećanje izrečene novčane kazne ili dnevne kazne. Treba međutim naglasiti da izvršavanje neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, pri čemu valja podsjetiti i na to da su postupci pred sudovima Unije kontradiktorne naravi. Osim razloga javnog poretka koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, poput nepostojanja obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je da istakne tužbene razloge protiv te odluke i podnese dokaze njima u prilog (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 130. i 131.).

305

Tužitelji traže smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena iz razloga navedenih u okviru šestog tužbenog razloga. Međutim, s jedne strane, šesti tužbeni razlog koji su tužitelji istaknuli u prilog zahtjevu za poništenje jest odbijen i, s druge strane, ne postoje elementi koji bi u ovom slučaju mogli opravdati smanjenje iznosa te novčane kazne. Iz toga slijedi da zahtjev koji se odnosi na smanjenje navedenog iznosa treba odbiti.

306

S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti u cijelosti.

307

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova postupka u skladu sa zahtjevom Komisije.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

A. Tužitelji i predmetni sektor

B. Upravni postupak

C. Pobijana odluka

1. Predmetna povreda

2. Odgovornost tužiteljâ

3. Izrečena novčana kazna

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Zahtjev za poništenje

1. Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane i prava na pošteno suđenje

a) Dostavljanje zahtjeva za pružanje informacija i obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na engleskom jeziku

b) Komisijino odbijanje davanja pristupa odgovorima drugih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku

2. Drugi tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti Komisije za kažnjavanje povrede počinjene u trećoj državi koja ne utječe na EGP

3. Treći i četvrti tužbeni razlog koji se temelje na pogrešci u ocjeni, povredi prava na pretpostavku nedužnosti, pogrešci koja se tiče činjenica, iskrivljavanju dokaza i povredi obveze obrazlaganja koja se odnosi na navodno sudjelovanje tužiteljâ u jedinstvenoj i trajnoj povredi

a) Uvodna razmatranja

b) Jedinstvena priroda povrede

c) Trajanje sudjelovanja tužiteljâ u povredi

1) Početak sudjelovanja tužiteljâ u zabranjenom sporazumu

2) Neprekinuta priroda sudjelovanja tužiteljâ u povredi

d) Namjera tužiteljâ da pridonesu svim ciljevima zabranjenog sporazuma i njihovo znanje za određena protupravna ponašanja

e) Dokaz da su tužitelji znali za sporazume koji su se odnosili na različite projekte električnih kablova

f) Obrazloženje pobijane odluke u pogledu istovjetnosti predmetnih projekata električnih kablova

4. Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u

5. Šesti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, povredama načelâ jednakog postupanja, proporcionalnosti i načela ne bis in idem, povredi obveze obrazlagana, nekoliko pogrešaka u ocjeni i zlouporabi ovlasti u pogledu izračuna iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima

a) Odabir 2004. kao referentne godine za vrijednost prihoda od prodaje u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne

b) Ocjena težine povrede

1) Navodna povreda obveze obrazlaganja u pogledu određivanja udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog s obzirom na težinu povrede

2) Navodna pogreška koja proizlazi iz neuzimanja u obzir činjenice da tužitelji tijekom razdoblja povrede nisu proizvodili podmorske električne kablove u okviru određivanja udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog s obzirom na težinu povrede

3) Navodna povreda načela jednakog postupanja

c) Određivanje koeficijenta od 4,91 za trajanje sudjelovanja tužiteljâ u povredi

d) Iznos ulazne naknade

e) Olakotne okolnosti

B. Zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa izrečene novčane kazne

IV. Troškovi