—

za Fratelli De Pra SpA i SAIV SpA, C. Toniolo, C. Basso i G. Toniolo, avvocati,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Varonea, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, G. Braga da Cruz te L. Nicolae i D. Recchia, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 1999/5/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 1999. o radijskoj opremi i telekomunikacijskoj terminalnoj opremi i o uzajamnom priznavanju njihove sukladnosti (SL L 91, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 40.), osobito njezina članka 8., Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu) (SL L 108, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.), Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) (SL L 108, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL L 337, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/20), Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.) i Direktive 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi) (SL L 108, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 3.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL L 337, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 224.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/22).

2

Zahtjev je upućen u okviru dva spora između Fratelli De Pra SpA (u daljnjem tekstu: De Pra) i Agenzia Entrate – Direzione Provinciale Ufficio Controlli Belluno (Porezna uprava – Provincijska uprava Belluno), s jedne strane, i SAIV SpA (u daljnjem tekstu: SAIV) i Agenzia Entrate – Direzione Provinciale Ufficio Controlli Vicenza (Porezna uprava – Provincijska uprava Vicenza), s druge strane, povodom odbijanja tih poreznih službi zahtjeva za povrat naknade za vladine koncesije (u daljnjem tekstu: NVK), koju su De Pra i SAIV platili po osnovi ugovora o pretplati na usluge mobilne telefonije.

3

Uvodna izjava 32. Direktive 1999/5 određuje da „radijskoj opremi i telekomunikacijskoj terminalnoj opremi, koja udovoljava relevantnim bitnim zahtjevima, treba dopustiti slobodan promet; da takvoj opremi treba dopustiti da bude stavljena u funkciju u onu svrhu za koju je namijenjena; da stavljanje u funkciju može biti podložno odobrenju uporabe radiofrekvencijskog spektra te pružanja dotične usluge“.

4

Članak 1. stavci 1. i 4. navedene direktive određuje:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuje regulatorni okvir za stavljanje na tržište, slobodno kretanje i stavljanje u funkciju radijske opreme i telekomunikacijske terminalne opreme u Zajednici.

[…]

4.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na opremu navedenu u Prilogu I.“

5

Članak 8. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice neće zabraniti, ograničiti ili spriječiti stavljanje na tržište i stavljanje u pogon na svom državnom području uređaja koji nosi oznaku CE […]“

6

Sukladno njezinu članku 1., Direktiva 2002/19 usklađuje način na koji države članice uređuju pristup i međusobno povezivanje elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme. Ona uređuje odnose između davatelja mreža i usluga. Utemeljuje prava i obveze za operatore i za poduzeća koja traže međusobno povezivanje i/ili pristup njihovim mrežama ili pripadajućoj opremi.

7

Članak 2. Direktive 2002/20 definira „opće ovlaštenje” kao „pravni okvir koji je utvrdila država članica kojim se osiguravaju prava na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga te predviđaju posebne obveze sektora koje se mogu primijeniti na sve ili na određene vrste elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, u skladu s ovom Direktivom.“

8

Članak 12. navedene direktive naslovljen „Administrativne naknade“ u svojem stavku 1. točki (a) određuje:

„Sve administrativne naknade propisane za poduzeća koja pružaju uslugu ili mrežu na temelju općeg ovlaštenja ili kojima je dodijeljeno pravo korištenja su takve da:

9

Sukladno njezinu članku 1. stavku 1., Direktiva 2002/22 odnosi se na osiguravanje mreža elektroničkih komunikacija i usluga namijenjenih krajnjim korisnicima. Njezin je cilj osigurati dostupnost kvalitetnih usluga s javnim pristupom na području cijele Europske unije.

10

Sukladno njezinu članku 1. stavku 2., u vezi s osiguranjem univerzalnih usluga u okolnostima otvorenih i konkurentnih tržišta, Direktiva 2002/22 definira minimalni broj usluga određene kakvoće, kojima svi krajnji korisnici imaju pristup, po povoljnoj cijeni uzimajući u obzir posebne nacionalne uvjete, bez ometanja konkurencije.

11

Članak 20. navedene direktive, naslovljen „Ugovori“, u svojem stavku 1. određuje:

„Države članice osiguravaju da, kod sklapanja pretplatničkog ugovora za usluge koje omogućavaju vezu na javnu komunikacijsku mrežu i/ili javno dostupne usluge elektroničkih komunikacija, potrošači i drugi krajnji korisnici koji tako zatraže, imaju pravo na sklapanje ugovora s jednim ili više poduzeća koja nude navedeno povezivanje i/ili usluge. Ugovor navodi na jasan, razumljiv i lako dostupan način barem sljedeće: […]“

12

Među elementima nabrojenima u navedenom članku 20. stavku 1. nalaze se: identitet i adresa poduzeća, usluge koje se nude, pojedinosti o cijenama i tarifama, trajanje ugovora i uvjeti obnavljanja i prekida usluga i raskida ugovora.

13

Članak 1. Uredbe Predsjednika Republike br. 641 o uređenju naknada za vladine koncesije (decreto del Presidente della Repubblica n. 641, disciplina delle tasse sulle concessioni governative), od 26. listopada 1972. (redovni dodatak GURI‑ju br. 292 od 11. studenoga 1972., u daljnjem tekstu: Uredba Predsjednika Republike br. 641/1972), određuje:

„Upravni akti i drugi akti navedeni u priloženoj tablici podliježu [NVK‑u], u mjeri i pod uvjetima navedenima u toj tablici.“

14

Članak 21. tablice priložene Uredbi Predsjednika Republike br. 641/1972, u svojoj verziji primjenjivoj na predmete iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: priložena tablica), predviđa da NVK‑u podliježu sve „dozvole i [svi] istovrsni dokumenti izdani za korištenje javnom mobilnom zemaljskom radiokomunikacijskom terminalnom opremom za svaki mjesec korištenja.“

15

Prema bilješci br. 1 koja se odnosi na članak 21.:

„Naknada se duguje za mjesece korištenja navedene u svakoj fakturi, zajedno s dugovanim iznosom.“

16

Članak 3. Uredbe Ministra br. 33/90 o uslugama javne mobilne zemaljske radiokomunikacije određuje:

„Pretplatnik može samostalno steći i osiguravati održavanje terminalne opreme korisnika, ili se može obratiti SIP‑u (Società italiana per l’esercizio telefonico). Društvo koncesionar SIP obvezno je izdati korisniku dokument kojim se potvrđuje njegovo svojstvo pretplatnika usluge. Taj dokument, koji u svemu zamjenjuje dozvolu za radiostanicu, mora sadržavati podatke o vrsti korištenog terminalnog uređaja i njegovoj homologaciji te ga pretplatnik mora predočiti javnim tijelima na njihov zahtjev.“

17

Članak 8. Zakonodavne uredbe br. 269/2001, kojim se prenosi Direktiva 1999/5, glasi:

„Stavljanje na tržište i stavljanje u funkciju uređaja koji nose oznaku CE, koja označuje njihovu sukladnost sa svim odredbama ove Uredbe, nije zabranjeno, ograničeno ili spriječeno na drugi način.“

18

Članak 160. Zakonodavne uredbe br. 259. o Zakoniku o elektroničkim komunikacijama (decreto legislativo n. 259 – Codice delle comunicazioni elettroniche), od 1. kolovoza 2003. (redovni dodatak GURI‑ju br. 214, od 15. rujna 2003.), glasi:

„1.   Za svaku radiostanicu za koju je izdana dozvola za rad mora se sačuvati posebna dozvola koju izdaje ministarstvo.

2.   Za stanice za prijem emitiranja dokaz o pretplati zamjenjuje dozvolu.“

19

Članak 2. stavak 4. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2014, koja je naknadno postala Zakon br. 50/2014, predviđa:

„Za potrebe članka 21. tablice priložene [Uredbi Predsjednika Republike br. 641/1972] odredbe članka 160. Zakonodavne uredbe [br. 259/2003] valja tumačiti na način da se pod radiostanicom smatra i mobilna zemaljska terminalna radiokomunikacijska oprema.“

20

De Pra i SAIV zahtijevali su, prvi, od Porezne uprave – Provincijske uprave Belluno i, drugi, od Porezne uprave – Provincijske uprave Vicenza povrat iznosa koje su platili na ime NVK‑a. Nakon što su to navedena porezna tijela odbila, podnijeli su žalbu Regionalnoj poreznoj komisiji Mestre‑Venecija.

21

U potporu svojoj žalbi oni navode da je načelo slobodnog kretanja i stavljanja u funkciju terminalnih uređaja utvrđeno Direktivom 1999/5 nespojivo s upravnim mjerama kao što su opće ovlaštenje ili dozvola, koje su predviđene talijanskim propisima. Misleći da NVK treba smatrati porezom, oni vjeruju da – u slučaju nepostojanja činjenice koja dovodi do nastanka poreza – imaju pravo na povrat iznosa koje su platili na ime te naknade.

22

Iako sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci o upućivanju zahtjeva navodi rješenja Agricola Esposito (C‑492/09, EU:C:2010:766) i Umbra Packaging (C‑355/13, EU:C:2013:867), koja se odnose na naknadu kao što je NVK, on ipak smatra da su se od donošenja tih rješenja pojavili novi elementi i da mu oni ne omogućuju donošenje odluke u predmetima koji se pred njim vode. U tom pogledu on navodi sljedeća tri elementa.

23

Kao prvo, Sud se u navedenim rješenjima nije izjasnio o usklađenosti naknade kakva je NVK u smislu Direktive 1999/5.

24

Kao drugo, Talijanska Republika je tek nakon donošenja tih rješenja usvojila članak 2. stavak 4. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2014, koja je naknadno postala Zakon br. 50/2014.

25

Kao treće, Kasacijski sud (Corte suprema di cassazione) je, odlučujući u punom sastavu, svojom odlukom od 2. svibnja 2014., dakle također nakon donošenja navedenih rješenja, presudio da Direktiva 1999/5 nije nadređena direktivama 2002/19, 2002/20, 2002/21 i 2002/22 (u daljnjem tekstu zajedno: direktive o mrežama), koje navode De Pra i SAIV, i da su opće ovlaštenje ili dozvola u smislu Direktive 2002/20 stoga nužni za korištenje predmetne terminalne opreme.

26

U tim je okolnostima Regionalna porezna komisija Mestre‑Venecija odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim prvim trima pitanjima sud koji je uputio zahtjev pita Sud o sukladnosti talijanskog zakonodavstva s pravom Unije. Međutim, potrebno je podsjetiti da se Sud u okviru prethodnog postupka nije ovlašten izjasniti o sukladnosti odredbi nacionalnog prava s pravilima prava Unije. Naprotiv, Sud je nadležan za pružanje sudu koji je uputio zahtjev svih odgovarajućih elemenata tumačenja prava Unije koji tom sudu omogućuju da ocijeni tu sukladnost za potrebe donošenja presude u sporu koji se pred njim vodi (vidjeti presudu Transportes Urbanos y Servicios Generales, C‑118/08, EU:C:2010:39, t. 23. i navedena sudska praksa, kao i rješenje Agricola Esposito, C‑492/09, EU:C:2010:766, t. 19.).

28

Svojim prvim i četvrtim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 1999/5, a osobito njezin članak 8., kao i direktive o mreži, tumačiti na način da se protive nacionalnim propisima koji reguliraju primjenu naknade kakva je NVK, a prema kojima korištenje mobilne zemaljske terminalne radiokomunikacijske opreme, u okviru ugovora o pretplati, podliježe ishođenju općeg ovlaštenja ili dozvole, kao i plaćanju naknade.

29

Sud je u rješenju Agricola Esposito (C‑492/09, EU:C:2010:766) već zaključio da se dvije od direktiva o mreži, odnosno direktive 2002/20 i 2002/21, ne protive naknadi kakva je NVK. Tu je analizu Sud potvrdio, što se tiče Direktive 2002/20, u rješenju Umbra Packaging (C‑355/13, EU:C:2013:867).

30

U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev želi znati protivi li se Direktiva 1999/5, kao i direktive o mreži, nacionalnim propisima, kakvi su oni kojima se uvodi NVK, naglašavajući u tom pogledu da ti propisi ne samo da predviđaju obvezu plaćanja NVK‑a, već nadasve i obvezu ishođenja ovlaštenja od strane javne uprave. On ističe i navodne izmjene talijanskog prava u odnosu na situaciju koja je postojala u trenutku donošenja navedenih rješenja.

31

Kada je riječ o izmjenama, iznesenima u točkama 24. i 25. ove presude, koje se odnose na donošenje članka 2. stavka 4. Uredbe sa zakonskom snagom br. 4/2014, koja je naknadno postala Zakon br. 50/2014, članka 160. Zakonodavne uredbe br. 259/2003, kao i na donošenje jedne odluke Kasacijskog suda, ipak se mora utvrditi da one nemaju utjecaja na tumačenje direktiva 2002/20 i 2002/21 koje je dao Sud u navedenim rješenjima.

32

Naime, iz podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da se izmjene talijanskog prava koje on spominje odnose na tumačenje postojećih propisa, te da ne uvode nikakvu novu obvezu.

33

U skladu sa svojom uvodnom izjavom 32., Direktiva 1999/5 ima za cilj osigurati slobodno kretanje, posebice telekomunikacijske terminalne opreme koja udovoljava određenim bitnim zahtjevima definiranima u toj direktivi. Navedena direktiva, sukladno svojem članku 1., utvrđuje regulatorni okvir za stavljanje na tržište, slobodno kretanje i stavljanje u funkciju posebice te opreme u Uniji. Njezin članak 8., naslovljen „Slobodno kretanje uređaja“, precizira da države članice neće zabraniti, ograničiti ili spriječiti stavljanje na tržište i stavljanje u pogon na svom državnom području uređaja koji nose oznaku CE iz Priloga VII., koja označuje njihovu sukladnost sa svim odredbama Direktive 1999/5.

34

Sud koji je uputio zahtjev pita predstavlja li zahtjev za ishođenje ovlaštenja i plaćanje naknade kakva je ona predviđena propisima o kojima je riječ u glavnom postupku prepreku suprotnu navedenoj direktivi i osobito njezinu članku 8.

35

Kada je riječ o obvezi konačnog potrošača da ishodi ovlaštenje, valja istaknuti da je, prema sudu koji je uputio zahtjev, Kasacijski sud presudio da ugovor o pretplati koji je predložio upravitelj telefonske mreže predstavlja pravnu osnovu koja tom potrošaču omogućuje korištenje terminalne opreme te u svemu zamjenjuje dozvolu zvanu „dozvola za radiostanicu“. Iz drugog prethodnog pitanja proizlazi da taj ugovor može sam po sebi vrijediti kao isprava koja zamjenjuje opće odobrenje i/ili dozvola za radiostanicu bez ikakve intervencije, djelovanja ili nadzora od strane javne uprave.

36

De Pra i SAIV su u svojim pisanim očitovanjima naveli u istom smislu da je nacionalni zakonodavac stvorio pravnu fikciju s jedinim ciljem određivanja činjenice koja dovodi do nastanka obveze plaćanja NVK‑a prilikom zaključenja ugovora o pretplati na usluge mobilne telefonije. Istaknuli su da javna uprava ne poduzima nikakvu posebnu radnju u tom pogledu.

37

Tako se čini da se od javne uprave ne zahtijeva nikakvo odobrenje niti dokument, s obzirom na to da ugovor o pretplati zamjenjuje ovlaštenje ili dozvolu za radiostanicu i znači činjenicu koja dovodi do plaćanja NVK‑a.

38

Ako je tome tako, a to je dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev, takvi propisi ne određuju nikakvu intervenciju javne uprave koja bi mogla stvoriti prepreku slobodnom kretanju navedene opreme i dovesti u pitanje Direktivu 1999/5.

39

Potom, što se tiče primjene naknade kakva je NVK, ona se ne primjenjuje na mobilnu zemaljsku terminalnu radiokomunikacijsku opremu, nego na ugovore o pretplati zaključene radi korištenja te opreme. Valja utvrditi da takva odredba ne ometa prodaju navedene terminalne opreme, koja se može prodavati i bez obveze zaključivanja ugovora o pretplati u Italiji te se, u svakom slučaju, ne primjenjuje ni na terminalnu opremu koja potječe iz drugih država članica, tako da ne predstavlja ni prepreku njezinom slobodnom kretanju.

40

Kada je, kao prvo, riječ o direktivama 2002/20 i 2002/21, valja najprije podsjetiti da je Sud već zaključio da se one ne primjenjuju na naknadu kakva je NVK, koja se odnosi na korištenje mobilne zemaljske terminalne radiokomunikacijske opreme. Sud je naime ocijenio da takva naknada nema za osnovicu pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga te da privatno korištenje usluga mobilne telefonije od strane pretplatnika ne podrazumijeva pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga u smislu Direktive 2002/20 (rješenje Agricola Esposito, C‑492/09, EU:C:2010:766, t. 35.). Nadalje, Sud je presudio da se Direktiva 2002/21 ne primjenjuje na opremu koja potpada u područje primjene Direktive 1999/5, koja se odnosi na korištenje terminalne telekomunikacijske opreme namijenjene za privatnu uporabu, u što spadaju i prijenosni telefoni (rješenje Agricola Esposito, C‑492/09, EU:C:2010:766, t. 42.).

41

Potom valja dodati da se ne može prihvatiti argument De Pra‑a i SAIV‑a, prema kojem bi naknada kakva je NVK bila protivna članku 12. Direktive 2002/20 zato što nije administrativna naknada za nadoknađivanje troškova koja bi služila samo za pokrivanje administrativnih troškova izdavanja, upravljanja, kontrole i provedbe sustava općeg ovlaštenja. Naime, Sud je prethodno već presudio da naknada čiji nastanak nije povezan s postupkom izdavanja općeg ovlaštenja za pristup tržištu usluga elektroničkih komunikacija, nego s korištenjem usluga mobilne telefonije koje isporučuju operatori, i koju u konačnici plaća njihov korisnik, ne potpada u područje primjene navedenog članka 12. (vidjeti presudu Vodafone Malta i Mobisle Communications, C‑71/12, EU:C:2013:431, t. 25. i 29.).

42

Naposljetku, kada je riječ o obvezi ishođenja općeg ovlaštenja koja nije predviđena Direktivom 2002/20, i koja bi joj mogla biti protivna, valja utvrditi – kako proizlazi iz točaka 35. do 37. ove presude – da opće ovlaštenje, kakvo je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, s kojim je izjednačen ugovor o pretplati, služi samo kao činjenica koja dovodi do plaćanja NVK‑a. Njezin cilj dakle nije ovlašćivanje na isporučivanje usluga mreža, te ona ne proturječi obvezama koje proizlaze iz navedene direktive.

43

Što se, kao drugo, tiče direktiva 2002/19 i 2002/22, valja utvrditi da Direktiva 2002/19, sukladno svojem članku 1., usklađuje pristup i međusobno povezivanje elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme. Ona uređuje odnose između davatelja mreža, a ne korištenje uređaja za mobilnu telefoniju od strane krajnjih korisnika.

44

Direktiva 2002/22 odnosi se, u skladu sa svojim člankom 1., na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga krajnjim korisnicima. Njezin je cilj osigurati dostupnost kvalitetnih javno dostupnih usluga diljem Unije. Kada je riječ o pružanju univerzalne usluge, ona utvrđuje minimalan broj usluga određene kakvoće, kojima svi krajnji korisnici imaju pristup, po povoljnoj cijeni uzimajući u obzir posebne nacionalne uvjete, bez ometanja konkurencije.

45

Navedena direktiva stoga predviđa minimalne norme i ne zabranjuje primjenu drugih mjera, posebice porezne naravi, koje nemaju utjecaja na te norme.

46

Stoga na prvo i četvrto pitanje valja odgovoriti da Direktivu 1999/5, a osobito njezin članak 8., isto kao i direktive o mreži, valja tumačiti na način da se ne protive nacionalnim propisima o primjeni naknade, kakva je NVK, prema kojima je korištenje mobilne zemaljske terminalne radiokomunikacijske opreme, u okviru ugovora o pretplati, podvrgnuto ishođenju općeg ovlaštenja ili dozvole, kao i plaćanju takve naknade, s obzirom na to da ugovor o pretplati sam po sebi zamjenjuje dozvolu ili opće ovlaštenje, te se stoga u tom pogledu ne zahtijeva nikakav zahvat javne uprave.

47

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 20. Direktive 2002/22 i članak 8. Direktive 1999/5 tumačiti na način da se protive, u svrhu primjene naknade kakva je NVK, izjednačavanju ugovora o pretplati na uslugu mobilne telefonije s općim ovlaštenjem ili dozvolom za radiostanicu, koji uz to mora precizirati i vrstu predmetne terminalne opreme i homologaciju kojoj je ta oprema podvrgnuta.

48

Kada je, najprije, riječ o izjednačavanju takvog ugovora o pretplati s općim ovlaštenjem ili dozvolom za radiostanicu, u svrhu primjene naknade kakva je NVK, dostaje podsjetiti da se Direktiva 2002/22 odnosi na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga krajnjim korisnicima, te da se njome ne uređuje uvođenje naknade kakva je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku. Iz navedenoga proizlazi da se ta direktiva na protivi tome da nacionalni zakonodavac utvrdi da činjenica koja dovodi do plaćanja te naknade bude ugovor o pretplati zaključen između isporučitelja usluga mobilne telefonije i korisnika terminalne opreme i da se taj ugovor izjednači s općim ovlaštenjem na koje se ta naknada odnosi.

49

Kada je, potom, riječ o sadržaju tog ugovora o pretplati, članak 20. Direktive 2002/22 precizira elemente koje on „barem“ mora utvrđivati.

50

Tako iz teksta navedenog članka 20. proizlazi da se on ne protivi tome da nacionalni propisi predvide da ugovori o pretplati na usluge mobilne telefonije moraju – osim elemenata propisanih Direktivom 2002/22 – sadržavati i druge elemente, kao što su vrsta predmetne terminalne opreme i homologacija kojoj je ta oprema podvrgnuta. Iz navedenoga proizlazi i da ti dodatni elementi ne predstavljaju prepreku slobodi kretanja predmetne opreme, koja bi bila suprotna članku 8. Direktive 1999/5.

51

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 20. Direktive 2002/22 i članak 8. Direktive 1999/5 treba tumačiti na način da se ne protive, u svrhu primjene naknade kakva je NVK, izjednačavanju ugovora o pretplati na uslugu mobilne telefonije s općim ovlaštenjem ili dozvolom za radiostanicu, koji uz to mora precizirati i vrstu predmetnog terminalnog uređaja i homologaciju kojoj je taj uređaj podvrgnut.

52

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije, kako ono proizlazi iz Direktive 1999/5, direktiva o mreži i članka 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), tumačiti na način da se protivi različitom postupanju s korisnicima mobilne zemaljske terminalne radiokomunikacijske opreme, ovisno o tome jesu li potpisali ugovor o pretplati na usluge mobilne telefonije ili te usluge kupuju u obliku prepaid kartica koje se eventualno mogu nadopuniti, a prema kojem samo prvonavedeni podliježu propisima kakvi su oni kojima se uvodi NVK.

53

U tom pogledu valja podsjetiti da članak 20. Povelje predviđa da su svi jednaki pred zakonom. Međutim, u skladu s njezinim člankom 51., odredbe Povelje odnose se na države članice samo kada provode pravo Unije. No, u ovom slučaju, kako proizlazi iz odgovora na prvo i četvrto pitanje, s obzirom na to da direktive o mreži i Direktiva 1999/5 ne uređuju primjenu naknade kakva je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, i da iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi da navedeni propisi provode pravo Unije, ta se odredba na njih ne može primijeniti.

54

Usto, u mjeri u kojoj se to pitanje odnosi na primjenu pravila koje predviđa ishođenje ovlaštenja javne uprave samo za pretplatnike usluge mobilne telefonije, valja podsjetiti, kako proizlazi iz točke 38. ove presude, da u praksi nikakav zahvat javne uprave nije potreban s obzirom na to da ugovor o pretplati sam po sebi zamjenjuje ovlaštenje.

55

Iz navedenoga sijedi da na treće pitanje valja odgovoriti da u slučajevima kakvi su oni iz glavnih predmeta pravo Unije, kako ono proizlazi iz Direktive 1999/5, direktiva o mreži i članka 20. Povelje, treba tumačiti na način da se ne protivi različitom postupanju s korisnicima mobilne zemaljske terminalne radiokomunikacijske opreme, ovisno o tome jesu li potpisali ugovor o pretplati na usluge mobilne telefonije ili te usluge kupuju u obliku prepaid kartica koje se eventualno mogu nadopuniti, a prema kojem samo prvonavedeni podliježu propisima kakvi su oni kojima se uvodi NVK .

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) odlučuje: