—

za J. C. Sáncheza Morcilla i M. C. Abril Garcíju, P. Medina Aina, procurador de los tribunales, uz asistenciju P. J. Bastide Vidala, abogado,

—

za Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, B. García Gómez i J. Rodríguez Cárcamo, abogados,

—

za španjolsku vladu, S. Centeno Huerta i M. A. Rubio González, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, M. Owsiany‑Hornung, É. Gippini Fournier i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) kao i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između J. C. Sáncheza Morcilla i M. C. Abril Garcíje, s jedne strane, i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (u daljnjem tekstu: Banco Bilbao), s druge strane, povodom njihovog prigovora na ovršni postupak na temelju hipoteke na njihovom stanu.

3

Deveta uvodna izjava Direktive 93/13 propisuje:

„[...] onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga [...]“.

4

Članak 1. stavak 1. te direktive glasi:

„Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.“

5

Članak 3. navedene direktive propisuje:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2.   Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

[...]

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.“

6

Sukladno članku 7. stavku 1. iste direktive:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.“

7

Prilog Direktivi 93/13 nabraja klauzule iz članka 3. stavka 3. On sadrži, među ostalim, sljedeće odredbe:

„1.   Odredbe čiji su predmet ili svrha:

[...]

[...]“

8

Poglavljem III. Zakona 1/2013 o zaštiti hipotekarnog dužnika, restrukturiranju duga i najmu socijalnih stanova (Ley 1/2013, de medidas para reforzar la protección a los deudores hipotecarios, reestructuración de deuda y alquiler social) od 14. svibnja 2013. (BOE br. 116 od 15. svibnja 2013., str. 36373., u daljnjem tekstu: Zakon 1/2013) izmijenjen je Zakonik o građanskom postupku (Ley de enjuiciamiento civil) od 7. siječnja 2000. (BOE br. 7 od 8. siječnja 2000., str. 575.), a on sam izmijenjen je Dekretom sa zakonskom snagom 7/2013 o hitnim poreznim i proračunskim mjerama i za promicanje istraživanja, razvoja i inovacije (decreto‑ley 7/2013 de medidas urgentes de naturaleza tributaria, presupuestarias y de fomento de la investigación, el desarrollo y la innovación) od 28. lipnja 2013. (BOE br. 155 od 29. lipnja 2013., str. 48767., u daljnjem tekstu: LEC).

9

Članak 695. LEC‑a o postupku prigovora na ovrhu na imovini opterećenoj hipotekom glasi kako slijedi:

„1.   U postupcima iz ovog poglavlja ovršenikov prigovor na ovrhu prihvaća se samo ako je utemeljen na sljedećim razlozima:

2.   U slučaju podnošenja prigovora iz prethodnog stavka, tajništvo suda odgodit će ovrhu i pozvati stranke da se pojave pred sudom koji je izdao rješenje o ovrsi. Između poziva na raspravu i njezina održavanja mora proći najmanje petnaest dana. Tijekom te rasprave sud saslušava stranke, ispituje priložene dokumente i slijedeći dan donosi mjerodavnu odluku u obliku rješenja.

3.   Odluka o odobrenju prigovora utemeljenog na prvom i trećem razlogu iz prvog stavka ovog članka odgađa ovrhu; ona koja odobrava prigovor utemeljen na drugom razlogu određuje iznos za koji se ovrha mora nastaviti.

Ako se usvoji četvrti razlog, proglašava se obustava ovrhe ako ugovorna odredba čini temelj ovrhe. U suprotnome se nastavlja s ovrhom bez primjene nepoštene odredbe.

4.   Protiv odluke koja nalaže obustavu ovrhe ili neprimjenjivanje nepoštene odredbe može se podnijeti žalba.

Izvan tih slučajeva, protiv odluka kojima se odlučuje o prigovorima iz ovog članka ne može se podnijeti žalba, a njihovi učinci ograničeni su na postupak ovrhe u okviru kojeg su donesene.“

10

Člankom 552. LEC‑a, koji se tiče žalbe u slučaju odbijanja ovršnog naloga, predviđeno je:

„1.   Ako sud procijeni da načini i uvjeti propisani zakonom nisu ispunjeni u svrhu rješenja o ovrsi, donosi se rješenje kojim se ovrha odbija.

Kada sud procijeni da se jedna od odredaba koja se nalazi u jednom od naloga za izvršenje iz članka 557. stavka 1. može okvalificirati nepoštenom, u roku od petnaest dana saslušat će stranke. Kada ih sasluša, odlučit će u roku od pet radnih dana sukladno odredbama članka 561. stavka 1. točke 3.

2.   Moguća je izravna žalba na rješenje kojim se odbija ovrha, pri čemu je ona usmjerena samo protiv vjerovnika. On također može, ako želi, zahtijevati da isti sud preispita njegov zahtjev prije žalbe.

3.   Jednom kada rješenje kojim se odbija ovrha postane konačno, dužnik svoja prava može istaknuti samo u odgovarajućem redovnom postupku, ako pravomoćnost presude ili konačne odluke na kojoj se zahtjev za ovrhu temeljio to ne sprečava.“

11

Prema članku 557. LEC‑a, koji se tiče postupka prigovora na ovrhu utemeljenog na nesudskim ili arbitražnim odlukama:

„1.   Kada je ovrha naložena za isprave iz članka 517. stavka 2. točaka 4., 5., 6. i 7., kao i za ostale dokumente s ovršnom snagom iz članka 517. stavka 2. točke 9., ovršenik joj se može protiviti, u rokovima i na načine predviđene prethodnim člankom, samo iz sljedećih razloga:

[...]

2.   Ako se iznese prigovor iz prethodnog stavka, tajništvo suda odgađa ovrhu putem mjere upravljanja postupkom.“

12

Članak 561. stavak 1. LEC‑a odnosi se na rješenje o prigovoru iz materijalnih razloga i sastavljen je kako slijedi:

„1.   Nakon što je saslušao stranke o prigovoru na ovrhu koji se ne temelji na povredi postupka i nakon eventualno održane rasprave, sud rješenjem, samo u svrhu ovrhe, donosi jednu od sljedećih odluka:

2.   Ako je prigovor na ovrhu usvojen, ovrsi se oduzima učinak i ukidaju se sekvestracija kao i mjere jamčenja koje su bile donesene, a ovršenik je ponovno stavljen u položaj koji je prethodio provedbi ovrhe, sukladno odredbama članaka 533. i 534. Ovrhovoditelju se također nalaže snošenje troškova prigovora.

3.   Protiv rješenja o prigovoru može se podnijeti žalba koja ne odgađa ovrhu ako je odlukom koja je predmet žalbe prigovor odbijen.

Ako se odlukom koja je predmet žalbe prigovor usvaja, ovrhovoditelj može zahtijevati održavanje sekvestracije i usvojenih mjera te donošenje mjerodavnih mjera sukladno članku 697. ovog zakona. Sud u tom slučaju odlučuje rješenjem pod uvjetom da ovrhovoditelj pruži dostatno osiguranje, utvrđeno samom odlukom za jamčenje odštete na koju bi ovršenik imao pravo ako se potvrdi usvajanje prigovora.“

13

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su tužitelji iz glavnog postupka 9. lipnja 2003. potpisali bilježnički akt o zajmu s Banco Bilbao u iznosu od 300.500 eura s hipotekarnim jamstvom na svojem stanu.

14

Povrat navedenog iznosa dospijeva 30. lipnja 2028., raspoređen na 360 mjesečnih rata. U slučaju da dužnici ne izvrše svoju obvezu plaćanja, Banco Bilbao ovlašten je unaprijed potraživati povrat zajma odobrenog tužiteljima iz glavnog postupka. Odredbom 6.a ugovora o zajmu stopa zatezne kamate određena je na 19% godišnje, dok zakonska zatezna kamata u Španjolskoj za razdoblje obuhvaćeno glavnim postupkom iznosi 4% godišnje.

15

Zbog toga što tužitelji iz glavnog postupka nisu ispunjavali obvezu plaćanja mjesečnih rata povrata tog zajma, Banco Bilbao zatražio je 15. travnja 2011. plaćanje ukupnosti zajma popraćenog redovnim i zateznim kamatama kao i prisilnu prodaju nekretnine opterećene hipotekom u svoju korist.

16

Nakon otvaranja postupka ovrhe na temelju hipoteke, tužitelji iz glavnog postupka na njega su podnijeli prigovor, koji je bio odbijen 19. lipnja 2013. odlukom Juzgado de Primera Instancia no 3 de Castellón (sud prvog stupnja br. 3 u Castellónu). Tužitelji iz glavnog postupka na tu su odluku podnijeli žalbu, koja je, s obzirom na to da je proglašena dopuštenom, upućena pred Audiencia Provincial de Castellón (regionalni sud u Castellónu).

17

Sud koji je uputio zahtjev iznio je da, iako španjolski građanski postupak dopušta podnošenje žalbe na odluku koja usvajajući dužnikov prigovor okončava postupak ovrhe na temelju hipoteke, dužniku čiji je prigovor odbijen ne dopušta podnošenje žalbe na presudu prvog stupnja kojom se nalaže nastavak postupka prisilne ovrhe.

18

Sud koji je uputio zahtjev iznosi sumnje u pogledu sukladnosti tog nacionalnog propisa s ciljem zaštite potrošača iz Direktive 93/13 kao i s pravom na djelotvoran pravni lijek ustanovljenim člankom 47. Povelje. Taj sud navodi da bi dopuštanje podnošenja žalbe dužnicima moglo biti to više odlučujuće jer bi se neke odredbe ugovora o zajmu koji je predmet glavnog postupka mogle smatrati „nepoštenima“ u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13.

19

U tim je okolnostima Audiencia Provincial de Castellón odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Prihvaćajući zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, predsjednik Suda odlučio je ovaj predmet provesti po ubrzanom postupku predviđenom člankom 23.a Statuta Suda Europske unije i člankom 105. stavkom 1. Poslovnika Suda (rješenje predsjednika Suda Sánchez Morcillo i Abril García, C 169/14, EU:C:2014:1388).

21

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, zajedno s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da se protivi sustavu ovrhe kao što je onaj u glavnom postupku, koji predviđa da sudac koji odlučuje o meritumu ne može odgoditi ovrhu na temelju hipoteke, pri čemu može svojom konačnom odlukom, u najboljem slučaju, dodijeliti odštetu za štetu koju pretrpi potrošač, u mjeri u kojoj se potonji kao ovršenik ne može žaliti na odluku kojom se odbija njegov prigovor na tu ovrhu, dok se prodavatelj ili pružatelj kao ovrhovoditelj može koristiti žalbom protiv odluke kojom se nalaže okončanje postupka ili se nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom.

22

U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (presude Barclays Bank, C‑280/13, EU:C:2014:279, t. 32. i Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 44.).

23

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. te direktive predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Radi se o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između potonjih (presuda Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 40 i navedena sudska praksa).

24

U tom kontekstu Sud je već u više navrata odlučio da je nacionalni sudac dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presude Aziz, EU:C:2013:164, t. 46. i Barclays Bank, EU:C:2014:279, t. 34.).

25

Nacionalni ovršni postupci, kao što je onaj na temelju hipoteke, podvrgnuti su zahtjevima koje uvodi ta sudska praksa Suda u svrhu djelotvorne zaštite potrošača.

26

Tako je u okviru takvih postupaka Sud već presudio da Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da se protivi propisu države članice koji sucu kojem je podnesen zahtjev za platni nalog ne dopušta da po službenoj dužnosti, in limine litis ili u kojem drugom trenutku postupka i onda kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, ispita nepošteni karakter odredbe o zateznim kamatama u ugovoru koji su sklopili prodavatelj ili pružatelj i potrošač, kada potonji nije iznio prigovor (vidjeti presudu Banco Español de Crédito, EU:C:2012:349, t. 57.).

27

Sud je također odlučio da tu direktivu treba tumačiti u smislu da se protivi propisu države članice koji, osim što u okviru postupka hipotekarne ovrhe ne predviđa razloge za prigovor koji se temelje na nepoštenom karakteru ugovorne odredbe koja čini temelj naloga za izvršenje, sucu pred kojim se vodi spor o meritumu, nadležnom za procjenu nepoštenog karaktera takve odredbe, ne dopušta donošenje privremenih mjera, među kojima osobito prekid ovršnog postupka, kada je određivanje takvih mjera potrebno radi osiguranja potpune učinkovitosti njegove konačne odluke (vidjeti presudu Aziz, EU:C:2013:164, t. 64.).

28

Sudska praksa također je utvrđena u smislu da se Direktiva 93/13 protivi nacionalnom propisu koji ovršnom sucu u okviru ovršnog postupka na temelju hipoteke ne dopušta procjenu nepoštenog karaktera odredbe u ugovoru iz kojeg proizlazi potraživani dug i koji čini ovršnu ispravu, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača, ni donošenje privremenih mjera, među kojima osobito odgodu ovrhe, kada je nametanje tih mjera potrebno radi osiguranja potpune učinkovitosti konačne odluke suca pred kojim se vodi odgovarajući postupak o meritumu, nadležnog za ispitivanje nepoštenog karaktera te odredbe (rješenje Banco Popular Español i Banco de Valencia, C‑537/12 i C‑116/13, EU:C:2013:759, t. 60.).

29

Sukladno toj sudskoj praksi, a posebno nakon izricanja presude Aziz (EU:C:2013:164), Zakon 1/2013 osobito je izmijenio članke LEC‑a koji se tiču postupka ovrhe imovine opterećene hipotekom ili zalogom, uvodeći svojim člankom 695. stavkom 1. mogućnost da ovršenik na ovrhu na temelju hipoteke iznese prigovor nepoštenog karaktera ugovorne odredbe koja čini temelj ovrhe.

30

Ta zakonodavna izmjena dovela je do, dosada nepoznate problematike u odnosu na onu koja je dovela do presude Aziz (EU:C:2013:164) i rješenja Banco Popular Español i Banco de Valencia (EU:C:2013:759). Ta se problematika odnosi na činjenicu da taj nacionalni propis ograničava mogućnost podnošenja žalbe na tu odluku samo na slučaj u kojem je sudac prvog stupnja usvojio prigovor utemeljen na nepoštenom karakteru ugovorne odredbe koja je temelj ovrhe, s obzirom na to da navedeni propis uvodi različito postupanje u odnosu na prodavatelja ili pružatelja i potrošača u svojstvu stranaka u postupku. Naime, u mjeri u kojoj je žalba moguća samo u slučaju da je prigovor ocijenjen osnovanim, prodavatelj ili pružatelj raspolaže pravom žalbe protiv odluke koja mu ne ide u korist, dok u slučaju odbijanja prigovora potrošač nema tu mogućnost.

31

U tom pogledu valja podsjetiti da, u nedostatku usklađenosti nacionalnih mehanizama prisilne ovrhe, načini provedbe žalbe protiv odluke o legitimitetu ugovorne odredbe koji su dopušteni u okviru postupka hipotekarne ovrhe potpadaju pod unutarnji pravni poredak država članica na temelju načela njihove procesne autonomije. Međutim, Sud je naglasio da navedeni načini moraju odgovarati dvostrukom uvjetu, da ne budu nepovoljniji od onih koji uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine nemogućim u praksi ili iznimno teškim ostvarivanje prava dodijeljenih potrošačima pravom Unije (načelo učinkovitosti) (vidjeti u tom smislu presude Mostaza Claro, C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 24.; Asturcom Telecomunicaciones, C‑40/08, EU:C:2009:615, t. 38.; Aziz, EU:C:2013:164, t. 50. i Barclays Bank, EU:C:2014:279, t. 37.).

32

Kada se radi, s jedne strane o načelu ekvivalentnosti, valja istaknuti da Sud ne raspolaže nijednim elementom koji bi mogao izazvati sumnju u sukladnost nacionalnog propisa koji je predmet glavnog postupka s tim načelom.

33

Naime, iz odredaba članka 695. stavaka 1. i 4. LEC‑a osobito proizlazi da španjolski postupovni sustav ne predviđa da potrošač može podnijeti žalbu protiv odluke kojom se odbija njegov prigovor na ovrhu ne samo kad se taj prigovor temelji na nepoštenom karakteru odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga s potrošačima u pogledu članka 6. Direktive 93/13 već i kada se temelji na kršenju nacionalnog pravila javnog poretka, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri (vidjeti presudu Aziz, EU:C:2013:164, t. 52.).

34

S druge strane, što se tiče načela djelotvornosti, Sud je već presudio da svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije mora biti analiziran uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima. U toj perspektivi valja, prema potrebi, uzeti u obzir načela koja su temelj nacionalnog pravosudnog sustava, kao što je zaštita prava na obranu te načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka (vidjeti presude Asociación de Consumidores Independientes de Castilla y León, C‑413/12, EU:C:2013:800, t. 34. te Pohotovosť, C‑470/12, EU:C:2014:101, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

35

Tako obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava stranaka na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih odredaba podrazumijeva zahtjev sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji je nacionalni sudac dužan poštovati (vidjeti u tom smislu presudu Banif Plus Bank, C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 29.). Ta zaštita mora vrijediti kako u području određivanja sudova koji su nadležni za tužbe utemeljene na pravu Unije tako i što se tiče utvrđivanja postupovnih pravila vezanih za takve tužbe (vidjeti u tom smislu presudu Alassini i dr., C‑317/08 do C‑320/08, EU:C:2010:146, t. 49.).

36

U tom pogledu valja podsjetiti da prema pravu Unije načelo učinkovite sudske zaštite obuhvaća pravo na pristup samo jednom sudu, a ne dvostrukoj sudskoj instanci (vidjeti u tom smislu presudu Samba Diouf, C‑69/10, EU:C:2011:524, t. 69.). Posljedično, činjenica da potrošač raspolaže pravom na žalbu u svojstvu dužnika u postupku ovrhe na temelju hipoteke samo pred jednim sudom kako bi istaknuo svoja prava koja ima na temelju Direktive 93/13 nije sama po sebi suprotna pravu Unije.

37

Međutim, ako uzmemo u obzir mjesto članka 695. stavaka 1. i 4. LEC‑a u cjelokupnom postupku, nameću se sljedeća utvrđenja.

38

Kao prvo valja istaknuti da iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da prema španjolskim postupovnim pravilima proizlazi da proizvođač ili pružatelj može pokrenuti ovrhu na temelju hipoteke koja se provodi na nekretnini koja služi osnovnoj potrebi potrošača odnosno onoj koja mu služi kao smještaj na temelju bilježničkog akta s ovršnom snagom a da taj akt ne mora biti predmet sudskog nadzora radi zaustavljanja eventualno nepoštenog karaktera jedne njegove odredbe ili više njih. Takav privilegij dodijeljen prodavatelju ili pružatelju čini još potrebnijom mogućnost potrošača da u svojstvu ovršenika uživa djelotvornu sudsku zaštitu.

39

Kada se radi o nadzoru koji u tom smislu provodi ovršni sudac, valja reći, s jedne strane, da, kao što je to na raspravi potvrdila španjolska vlada, unatoč izmjenama LEC‑a Zakonom 1/2013 uvedenima nakon što je izrečena presuda Aziz (EU:C:2013:164), članak 552. stavak 1. LEC‑a ne obvezuje sud da po službenoj dužnosti ispita eventualni nepošteni karakter ugovornih odredaba koje su temelj zahtjeva jer je taj nadzor fakultativan.

40

S druge strane, temeljem članka 695. stavka 1. LEC‑a, kako je izmijenjen Zakonom 1/2013, ovršenik ovrhe na temelju hipoteke može iznijeti prigovor protiv nje kada se temelji isključivo na nepoštenom karakteru ugovorne odredbe koja je temelj ovrhe ili koja je omogućila određivanje potraživog iznosa.

41

U tom smislu valja naglasiti da je, sukladno članku 552. stavku 1. LEC‑a, sučevo ispitivanje prigovora utemeljenog na nepoštenom karakteru ugovorne odredbe podložno rokovima kao što je onaj da sasluša stranke u roku od petnaest dana i da odluči u roku od pet dana.

42

Osim toga, iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da španjolski postupak u području ovrhe na temelju hipoteke karakterizira činjenica da, čim je pokrenut postupak ovrhe, svaki drugi postupak koji bi potrošač mogao pokrenuti, uključujući onaj radi osporavanja naloga za izvršenje, dospijeća, sigurnosti, ispunjenja ili iznosa duga, čini predmet samostalnog postupka i odluke a da ni jedan ni drugi ne može za posljedicu imati odgodu ili obustavu ovršnog postupka u tijeku osim u slučaju da navedeni potrošač preventivno zatraži zabilježbu tužbe za poništenje hipoteke, prije bilješke o izdavanju teretovnice (vidjeti u tom smislu presudu Aziz, EU:C:2013:164, t. 55. do 59.).

43

Uzimajući u obzir te značajke, u slučaju odbijanja potrošačeva prigovora na ovrhu na temelju hipoteke na njegovoj nekretnini, španjolski postupak, razmatran u cijelosti i takav kakav je primjenjiv na glavni postupak, izlaže navedenog potrošača odnosno, kao u glavnom postupku, njegovu obitelj riziku da izgube stan nakon njegove prisilne prodaje dok bi ovršni sudac eventualno obavio, u najboljem slučaju, brzu provjeru valjanosti ugovornih odredaba na kojima prodavatelj ili pružatelj temelji svoj zahtjev. Zaštita koju potrošač u svojstvu ovršenika može prema potrebi izvesti iz različitog sudskog nadzora u okviru postupka o meritumu pokrenutog usporedno s ovršnim postupkom ne može ublažiti taj rizik, s obzirom na to da, ako taj nadzor otkrije postojanje nepoštene odredbe, potrošač neće dobiti povrat u prijašnje stanje koje je postojalo prije ovrhe na nekretnini opterećenoj hipotekom, već u najboljem slučaju odštetu. No taj odštetni karakter naknade štete koja se eventualno može dodijeliti potrošaču pruža samo nepotpunu i nedostatnu zaštitu. On ne predstavlja ni primjereno ni djelotvorno sredstvo u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, kako bi prekinuo korištenje odredbe, koja je ocijenjena nepoštenom, vjerodostojnog akta kojim se zasniva hipoteka na nekretnini, a na kojem se temelji njena ovrha (vidjeti u tom smislu presudu Aziz, EU:C:2013:164, t. 60.).

44

Kao drugo, s obzirom, još jednom, na mjesto koje zauzima članak 695. stavak 4. LEC‑a u cjelokupnom sustavu ovršnog postupka na temelju hipoteke u španjolskom pravu, valja istaknuti da ta odredba priznaje prodavatelju ili pružatelju, kao vjerovniku ovrhovoditelju, pravo žalbe na odluku kojom se nalaže odgoda ovrhe ili nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom, ali, naprotiv, ne omogućava potrošaču korištenje pravom na žalbu protiv odluka o odbijanju prigovora na ovrhu.

45

Stoga jasno proizlazi da odvijanje postupka prigovora na ovrhu predviđeno člankom 695. LEC‑a pred nacionalnim sudom stavlja potrošača u svojstvu ovršenika u slabiji položaj u odnosu na prodavatelja ili pružatelja u svojstvu vjerovnika ovrhovoditelja u pogledu sudske zaštite prava na koja se ima pravo pozvati na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih odredaba.

46

U tim okolnostima valja ustvrditi da predmetni postupovni sustav dovodi u opasnost ostvarivanje cilja iz Direktive 93/13. Naime, ta neravnoteža postupovnih sredstava koja su na raspolaganju potrošaču s jedne strane i prodavatelju ili pružatelju s druge strane samo naglašava onu koja postoji između suugovaratelja, već istaknutu u točki 22. ove presude, i koja se, uostalom, odražava u okviru individualne žalbe koja uključuje potrošača i njegovog suugovaratelja prodavatelja ili pružatelja (vidjeti per analogiam presudu Asociación de Consumidores Independientes de Castilla y León, EU:C:2013:800, t. 50.).

47

Osim toga, takav postupovni sustav pokazao se suprotnim sudskoj praksi Suda prema kojoj specifične karakteristike sudskih postupaka koji se odvijaju u okviru nacionalnog prava između prodavatelja ili pružatelja i potrošača ne mogu biti element koji bi mogao utjecati na sudsku zaštitu koju potrošači trebaju uživati temeljem odredaba Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Aziz, EU:C:2013:164, t. 62.).

48

Iz toga također proizlazi da je u španjolskom pravu, kada se u ovrsi na temelju hipoteke potrošač suprotstavi prodavatelju ili pružatelju, odvijanje postupka prigovora izvršenju te ovrhe pred nacionalnim sudom, predviđeno člankom 695. LEC‑a, suprotno načelu jednakosti stranaka u postupku ili postupovnoj jednakosti. To načelo sastavni je dio načela djelotvorne sudske zaštite koje stranke imaju na temelju prava Unije, kako je zajamčeno člankom 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presude Otis i dr. C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 48. i Banif Plus Bank, EU:C:2013:88, t. 29.).

49

Zaista, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je načelo jednakosti stranaka, kao i, među ostalim, kontradiktorno načelo, samo posljedica samog pojma pravičnog postupka koji uključuje obvezu osiguranja svakoj stranci razumne mogućnosti da izloži svoj predmet u uvjetima koji je ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranku (presuda Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 88.).

50

U tim okolnostima treba ustvrditi da je nacionalni postupak ovrhe na temelju hipoteke, kao što je onaj u glavnom postupku, takve prirode da bi mogao nanijeti štetu djelotvornosti zaštite potrošača za kojom ide Direktiva 93/13, tumačena zajedno s člankom 47. Povelje, zbog toga što postupovni režim pojačava nejednakost stranaka između prodavatelja ili pružatelja u svojstvu ovrhovoditelja s jedne strane i potrošača u svojstvu ovršenika s druge strane u podnošenju tužbi utemeljenih na pravima koja potonji imaju na temelju Direktive 93/13, to više što se postupovni načini provođenja tih tužbi pokazuju nepotpunima i nedostatnima za prekid korištenja nepoštene odredbe iz vjerodostojnog akta kojim se zasniva hipoteka na temelju koje prodavatelj ili pružatelj pokreće ovrhu na opterećenoj nekretnini.

51

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, zajedno s člankom 47. Povelje, treba tumačiti u smislu da se protivi sustavu ovrhe kao što je onaj u glavnom postupku, koji predviđa da sudac koji odlučuje o meritumu ne može odgoditi ovrhu na temelju hipoteke, pri čemu može svojom konačnom odlukom, u najboljem slučaju, dodijeliti odštetu za štetu koju pretrpi potrošač, u mjeri u kojoj se potonji kao ovršenik ne može žaliti na odluku kojom se odbija njegov prigovor na tu ovrhu, dok se prodavatelj ili pružatelj kao ovrhovoditelj može koristiti žalbom protiv odluke kojom se nalaže okončanje postupka ili se nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 7. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, zajedno s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti u smislu da se protivi sustavu ovrhe kao što je onaj u glavnom postupku, koji predviđa da sudac koji odlučuje o meritumu ne može odgoditi postupak ovrhe na temelju hipoteke, pri čemu može svojom konačnom odlukom, u najboljem slučaju, dodijeliti odštetu zbog štete koju je pretrpio potrošač, u mjeri u kojoj se potonji kao ovršenik ne može žaliti na odluku kojom se njegov prigovor na ovrhu odbija, dok se prodavatelj ili pružatelj, ovrhovoditelj,može koristiti žalbom protiv odluke kojom se nalaže okončanje postupka ili se nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom.