Mišljenje 2/13
Mišljenje na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a
„Mišljenje na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a — Nacrt međunarodnog sporazuma — Pristupanje Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda — Sukladnost tog nacrta s UEU‑om i UFEU‑om“
Sažetak – Mišljenje Suda (puni sastav) od 18. prosinca 2014.
Međunarodni sporazumi – Sklapanje – Prethodno mišljenje Suda – Zahtjev za mišljenje – Pretpostavke dopuštenosti – Planirani sporazum – Pojam – Unutarnja pravila – Isključenje – Nerelevantnost ocjena u vezi s navedenim unutarnjim pravilima za ispitivanje zahtjeva za mišljenje – Nerelevantnost za dopuštenost zahtjeva
(čl. 218. st. 11. UFEU‑a)
Međunarodni sporazumi – Sklapanje – Prethodno mišljenje Suda – Predmet – Pristupanje Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Pretpostavke – Nadzor Suda sukladnosti pravnih detalja navedenog pristupanja s propisanim zahtjevima i Ugovorima
(čl. 6. st. 2. UEU‑a i čl. 19. st. 1. UEU‑a; Protokol (br. 8) i Izjava uz čl. 6. st. 2. UEU‑a priloženi UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi – Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Nedostatak odredaba koje osiguravaju usklađenost između članka 53. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i članka 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Unija i države članice koje se smatraju ugovornim strankama u svojim uzajamnim odnosima – Nepoštovanje zahtjeva načela uzajamnog povjerenja – Nepostojanje odnosa između mehanizma savjetodavnog mišljenja iz Protokola br. 16 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i prethodnog postupka – Sporazum koji može utjecati na posebne značajke i autonomiju prava Unije
(čl. 267. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 53.)
Međunarodni sporazumi – Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Nadležnost Europskog suda za ljudska prava za sporove između država članica ili između država članica i Unije u materijalnom području primjene prava Unije – Sporazum koji može utjecati na isključivu nadležnost Suda
(čl. 344. UFEU‑a; Protokol (br. 8) priložen UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi – Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Mehanizam suprotivnika zahtjeva – Načini funkcioniranja koji ne osiguravaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije
(Protokol (br. 8), čl. 2., priložen UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi – Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Postupak prethodnog uključivanja Suda – Načini funkcioniranja koji ne omogućavaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije
(Protokol (br. 8), čl. 2., priložen UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi – Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Sudski nadzor u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike – Nepoštovanje posebnih značajki prava Unije
(čl. 24. st. 1. podst. 2. UEU‑a i čl. 40. UEU‑a; čl. 263. st. 4. UFEU‑a i čl. 275. st. 2. UFEU‑a)
Međunarodni sporazumi – Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava – Nespojivost s odredbama Ugovora
(čl. 6. st. 2. UEU‑a; čl. 267. i 344. UFEU‑a; Protokol (br. 8) priložen UEU‑u i UFEU‑u; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 53.)
Provjera koju je Sud pozvan provesti u okviru postupka za donošenje mišljenja strogo je ograničena Ugovorima, tako da se, bez zadiranja u nadležnosti ostalih institucija zaduženih za utvrđivanje unutarnjih pravila potrebnih za provedbu sporazuma o pristupanju, Sud mora ograničiti na ispitivanje njegove sukladnosti s Ugovorima i uvjeriti se ne samo da taj sporazum ne krši nikakvu odredbu primarnog prava nego i da sadržava sve odredbe koje su, prema potrebi, propisane tim primarnim pravom. Iz toga slijedi da ocjene u pogledu tih unutarnjih pravila nisu relevantne za ispitivanje zahtjeva za mišljenje i stoga ne mogu dovesti u pitanje njegovu dopuštenost.
(t. 150., 151.)
Okolnost da Unija ima pravni poredak nove vrste, posebne naravi, ustavni okvir i vlastita temeljna načela, osobito razvijenu institucionalnu strukturu te skup pravnih pravila koja osiguravaju njezino funkcioniranje utječe na postupak i uvjete pristupanja Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP). Upravo s obzirom na tu okolnost Ugovori, osobito članak 6. stavak 2. UEU‑a, Protokol (br. 8) o članku 6. stavku 2. UEU‑a o pristupanju Unije EKLJP‑u i Izjava uz članak 6. stavak 2. UEU‑a, podvrgavaju to pristupanje poštovanju različitih uvjeta. S obzirom osobito na te odredbe, na Sudu je da u okviru zadaće koja mu je povjerena člankom 19. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a nadzire da pravni detalji prema kojima se planira pristupanje Unije EKLJP‑u budu u skladu s navedenim odredbama i općenito s temeljnom ustavnom poveljom Unije, a to su Ugovori. Kako bi se proveo taj nadzor, treba navesti da je konkretan cilj uvjeta kojima Ugovori podvrgavaju pristupanje osigurati da ono ne utječe na posebne značajke Unije i njezina prava.
(t. 158.‑164.)
Pristupanje Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP), kako je predviđeno nacrtom sporazuma, može utjecati na posebne značajke prava Unije i njegovu autonomiju.
Kao prvo, budući da članak 53. EKLJP‑a u biti zadržava mogućnost za ugovorne stranke da predvide više standarde zaštite temeljnih prava od onih zajamčenih tom konvencijom, treba osigurati usklađenost između te odredbe i članka 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kako ga tumači Sud, kako bi mogućnost dana državama članicama na temelju članka 53. EKLJP‑a u pogledu prava priznatih Poveljom koja odgovaraju pravima zajamčenima tom konvencijom ostala ograničena na ono što je potrebno da bi se izbjeglo ugrožavanje razine zaštite predviđene Poveljom kao i nadređenosti, jedinstva i učinkovitosti prava Unije. Međutim, nijedna odredba predviđenog sporazuma ne osigurava takvu usklađenost.
Kao drugo, pristup zauzet u okviru predviđenog sporazuma, koji se sastoji u izjednačavanju Unije s državom i u davanju Uniji uloge u svakom aspektu istovjetne onoj svake druge ugovorne stranke, ne poštuje intrinzičnu narav Unije. Naime, u mjeri u kojoj EKLJP, time što nalaže da se Unija i države članice smatraju ugovornim strankama ne samo u svojim odnosima s ugovornim strankama koje nisu države članice Unije nego i u svojim uzajamnim odnosima, uključujući kad te odnose uređuje pravo Unije, zahtijeva da jedna država članica provjerava poštovanje temeljnih prava od strane druge države članice, iako pravo Unije nameće uzajamno povjerenje među tim državama članicama, pristupanje može ugroziti ravnotežu na kojoj je Unija utemeljena te autonomiju prava Unije.
Kao treće, time što ne predviđa ništa o odnosu između mehanizma uspostavljenog Protokolom br. 16 uz EKLJP, koji najvišim sudovima država članica dopušta da Europskom sudu za ljudska prava upute zahtjeve za savjetodavna mišljenja o načelnim pitanjima tumačenja ili primjene prava i sloboda zajamčenih EKLJP‑om i njegovim protokolima, i prethodnog postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, predviđeni sporazum može utjecati na autonomiju i djelotvornost prethodnog postupka. Konkretno, nije isključeno da zahtjev za savjetodavno mišljenje koji na temelju Protokola br. 16 podnese sud države članice koja je pristupila tom protokolu može pokrenuti postupak prethodnog uključivanja Suda, stvarajući tako opasnost zaobilaženja prethodnog postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji je zaglavni kamen pravosudnog sustava uspostavljenog Ugovorima.
(t. 189., 190., 193., 194., 196., 198.‑200.)
Predviđeni sporazum o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) može utjecati na članak 344. UFEU‑a. Naime, postupak rješavanja sporova predviđen člankom 33. EKLJP‑a može se primijeniti na svaku ugovornu stranku, pa stoga i na sporove između država članica i između država članica i Unije kad se osporava pravo Unije. Okolnost da članak 5. nacrta sporazuma predviđa da se postupci pred Sudom ne smiju smatrati sredstvima rješavanja sporova kojih su se ugovorne stranke odrekle u smislu članka 55. EKLJP‑a ne može biti dovoljna kako bi se očuvala isključiva nadležnost Suda, s obzirom na to da članak 5. nacrta sporazuma samo smanjuje opseg obveze predviđene tim člankom 55., ali ostavlja mogućnost da se Unija ili države članice obrate Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), na temelju članka 33. EKLJP‑a, sa zahtjevom koji se odnosi na navodnu povredu EKLJP‑a koju je počinila država članica ili Unija, u vezi s pravom Unije. Stoga činjenica da države članice ili Unija imaju mogućnost podnijeti zahtjeve ESLJP‑u može sama po sebi utjecati na cilj članka 344. UFEU‑a, a usto je i protivna samoj naravi prava Unije, koje zahtijeva da odnose među državama članicama uređuje to pravo, uz isključenje, ako je to zahtjev tog prava, svakog drugog prava. U tim bi okolnostima samo izričito isključenje nadležnosti ESLJP‑a koja proizlazi iz članka 33. EKLJP‑a za sporove između država članica ili između država članica i Unije, u pogledu primjene EKLJP‑a u materijalnom području primjene prava Unije, bilo u skladu s člankom 344. UFEU‑a.
(t. 205.‑207., 212.‑214.)
Načini funkcioniranja mehanizma suprotivnika zahtjeva propisani predviđenim sporazumom o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) ne osiguravaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije.
Kao prvo, predviđeni sporazum predviđa da, kad Unija ili države članice traže intervenciju u postupak pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP) kao suprotivnici zahtjeva, moraju iznijeti argumente koji omogućuju utvrđivanje da su ispunjeni uvjeti za njihovo sudjelovanje u postupku, a da ESLJP odlučuje o tom zahtjevu s obzirom na uvjerljivost tih argumenata. Tim bi nadzorom ESLJP mogao biti potaknut ocjenjivati odredbe prava Unije koje uređuju podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica te mjerila pripisivosti njihovih akata i propusta kako bi u tom smislu donio konačnu odluku koja bi bila obvezujuća kako za države članice tako i za Uniju. Takvim nadzorom moglo bi se uplitati u podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica.
Kao drugo, nacrt sporazuma predviđa da su, ako je utvrđena povreda u pogledu koje je ugovorna stranka suprotivnik zahtjeva u postupku, protivnik i suprotivnik zahtjeva zajedno odgovorni za tu povredu. Međutim, ta odredba ne isključuje to da se država članica može, zajedno s Unijom, smatrati odgovornom za povredu odredbe EKLJP‑a na koju je ta ista država članica stavila rezervu u skladu s člankom 57. te konvencije. Takva je posljedica u suprotnosti s člankom 2. Protokola (br. 8) o članku 6. stavku 2. UEU‑a o pristupanju Unije EKLJP‑u, prema kojem sporazum o pristupanju osigurava da ništa u njemu ne utječe na položaj država članica u odnosu na EKLJP, ponajprije u odnosu na rezerve na tu konvenciju.
Kao treće, nacrt sporazuma predviđa iznimku od općeg pravila prema kojem su protivnik i suprotivnik zahtjeva zajedno odgovorni za utvrđenu povredu, na temelju koje ESLJP može odlučiti da je samo jedan od njih odgovoran za tu povredu. Odluka o podjeli odgovornosti za akt ili propust za koji je ESLJP utvrdio da povređuje EKLJP između Unije i njezinih država članica također počiva na ocjeni odredaba prava Unije koje uređuju podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica te pripisivost tog akta ili tog propusta. Posljedično, dopustiti ESLJP‑u donošenje takve odluke također bi stvorilo opasnost od nepovoljnog utjecaja na podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica.
(t. 223.‑231., 235.)
Načini funkcioniranja postupka prethodnog uključivanja Suda propisani predviđenim sporazumom o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) ne osiguravaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije.
Naime, kao prvo, potrebno je da na pitanje je li se Sud već izjasnio o istom pravnom pitanju kao što je ono koje je predmet postupka pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP) odgovori isključivo nadležna institucija Unije, čija bi odluka trebala obvezivati ESLJP. Naime, dopustiti ESLJP‑u odlučivanje o takvom pitanju značilo bi dodijeliti mu nadležnost tumačenja sudske prakse Suda. Međutim, nacrt sporazuma ne sadržava elemente koji dopuštaju zaključak da je takva mogućnost isključena.
Kao drugo, predviđeni sporazum isključuje mogućnost obraćanja Sudu kako bi se on izjasnio o pitanju tumačenja sekundarnog prava putem postupka prethodnog uključivanja. Međutim, ako Sudu ne bi bilo dopušteno dati konačno tumačenje sekundarnog prava i ako bi ESLJP prilikom svojeg ispitivanja sukladnosti tog prava s EKLJP‑om izabrao vlastito tumačenje među onima koja su moguća, načelo isključive nadležnosti Suda za konačno tumačenje prava Unije bilo bi zacijelo povrijeđeno. Posljedično, ograničenje opsega postupka prethodnog uključivanja u odnosu na sekundarno pravo isključivo na pitanja valjanosti utječe na nadležnosti Unije i ovlasti Suda jer mu ne dopušta davanje konačnog tumačenja sekundarnog prava s obzirom na prava zajamčena EKLJP‑om.
(t. 238.‑240., 243., 246.‑248.)
Predviđeni sporazum o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) ne poštuje posebne značajke prava Unije u odnosu na sudski nadzor akata, radnji i propusta Unije u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Naime, u trenutnom su stanju prava Unije određeni akti, doneseni u okviru ZVSP‑a, izvan sudskog nadzora Suda. Takva situacija svojstvena je uređenju nadležnosti Suda prema Ugovorima i kao takva može se opravdati samo s obzirom na samo pravo Unije. Međutim, zbog pristupanja kako je propisano predviđenim sporazumom Europski sud za ljudska prava (ESLJP) bio bi ovlašten izjasniti se o sukladnosti s EKLJP‑om određenih akata, radnji ili propusta u okviru ZVSP‑a te, među ostalim, onih čiju zakonitost s obzirom na temeljna prava Sud nije nadležan nadzirati. Takva situacija značila bi povjeriti sudski nadzor tih akata, radnji ili propusta Unije, makar to bio ograničeni nadzor poštovanja samo prava zajamčenih EKLJP‑om, isključivo tijelu koje je vanjsko u odnosu na Uniju. Međutim, nadležnost provođenja sudskog nadzora akata, radnji ili propusta Unije, uključujući s obzirom na temeljna prava, ne može se dodijeliti isključivo međunarodnom sudu koji je izvan institucionalnog i pravosudnog okvira Unije.
(t. 252.‑257.)
Sporazum o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava nije u skladu s člankom 6. stavkom 2. UEU‑a ni s Protokolom (br. 8) o članku 6. stavku 2. UEU‑a o pristupanju Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava.
(t. 258. i izreka)
Mišljenje 2/13
Mišljenje na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a
„Mišljenje na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a — Nacrt međunarodnog sporazuma — Pristupanje Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda — Sukladnost tog nacrta s UEU‑om i UFEU‑om“
Sažetak – Mišljenje Suda (puni sastav) od 18. prosinca 2014.
Međunarodni sporazumi — Sklapanje — Prethodno mišljenje Suda — Zahtjev za mišljenje — Pretpostavke dopuštenosti — Planirani sporazum — Pojam — Unutarnja pravila — Isključenje — Nerelevantnost ocjena u vezi s navedenim unutarnjim pravilima za ispitivanje zahtjeva za mišljenje — Nerelevantnost za dopuštenost zahtjeva
(čl. 218. st. 11. UFEU‑a)
Međunarodni sporazumi — Sklapanje — Prethodno mišljenje Suda — Predmet — Pristupanje Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Pretpostavke — Nadzor Suda sukladnosti pravnih detalja navedenog pristupanja s propisanim zahtjevima i Ugovorima
(čl. 6. st. 2. UEU‑a i čl. 19. st. 1. UEU‑a; Protokol (br. 8) i Izjava uz čl. 6. st. 2. UEU‑a priloženi UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi — Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Nedostatak odredaba koje osiguravaju usklađenost između članka 53. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i članka 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima — Unija i države članice koje se smatraju ugovornim strankama u svojim uzajamnim odnosima — Nepoštovanje zahtjeva načela uzajamnog povjerenja — Nepostojanje odnosa između mehanizma savjetodavnog mišljenja iz Protokola br. 16 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i prethodnog postupka — Sporazum koji može utjecati na posebne značajke i autonomiju prava Unije
(čl. 267. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 53.)
Međunarodni sporazumi — Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Nadležnost Europskog suda za ljudska prava za sporove između država članica ili između država članica i Unije u materijalnom području primjene prava Unije — Sporazum koji može utjecati na isključivu nadležnost Suda
(čl. 344. UFEU‑a; Protokol (br. 8) priložen UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi — Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Mehanizam suprotivnika zahtjeva — Načini funkcioniranja koji ne osiguravaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije
(Protokol (br. 8), čl. 2., priložen UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi — Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Postupak prethodnog uključivanja Suda — Načini funkcioniranja koji ne omogućavaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije
(Protokol (br. 8), čl. 2., priložen UEU‑u i UFEU‑u)
Međunarodni sporazumi — Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Sudski nadzor u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike — Nepoštovanje posebnih značajki prava Unije
(čl. 24. st. 1. podst. 2. UEU‑a i čl. 40. UEU‑a; čl. 263. st. 4. UFEU‑a i čl. 275. st. 2. UFEU‑a)
Međunarodni sporazumi — Sporazum o pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava — Nespojivost s odredbama Ugovora
(čl. 6. st. 2. UEU‑a; čl. 267. i 344. UFEU‑a; Protokol (br. 8) priložen UEU‑u i UFEU‑u; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 53.)
Provjera koju je Sud pozvan provesti u okviru postupka za donošenje mišljenja strogo je ograničena Ugovorima, tako da se, bez zadiranja u nadležnosti ostalih institucija zaduženih za utvrđivanje unutarnjih pravila potrebnih za provedbu sporazuma o pristupanju, Sud mora ograničiti na ispitivanje njegove sukladnosti s Ugovorima i uvjeriti se ne samo da taj sporazum ne krši nikakvu odredbu primarnog prava nego i da sadržava sve odredbe koje su, prema potrebi, propisane tim primarnim pravom. Iz toga slijedi da ocjene u pogledu tih unutarnjih pravila nisu relevantne za ispitivanje zahtjeva za mišljenje i stoga ne mogu dovesti u pitanje njegovu dopuštenost.
(t. 150., 151.)
Okolnost da Unija ima pravni poredak nove vrste, posebne naravi, ustavni okvir i vlastita temeljna načela, osobito razvijenu institucionalnu strukturu te skup pravnih pravila koja osiguravaju njezino funkcioniranje utječe na postupak i uvjete pristupanja Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP). Upravo s obzirom na tu okolnost Ugovori, osobito članak 6. stavak 2. UEU‑a, Protokol (br. 8) o članku 6. stavku 2. UEU‑a o pristupanju Unije EKLJP‑u i Izjava uz članak 6. stavak 2. UEU‑a, podvrgavaju to pristupanje poštovanju različitih uvjeta. S obzirom osobito na te odredbe, na Sudu je da u okviru zadaće koja mu je povjerena člankom 19. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a nadzire da pravni detalji prema kojima se planira pristupanje Unije EKLJP‑u budu u skladu s navedenim odredbama i općenito s temeljnom ustavnom poveljom Unije, a to su Ugovori. Kako bi se proveo taj nadzor, treba navesti da je konkretan cilj uvjeta kojima Ugovori podvrgavaju pristupanje osigurati da ono ne utječe na posebne značajke Unije i njezina prava.
(t. 158.‑164.)
Pristupanje Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP), kako je predviđeno nacrtom sporazuma, može utjecati na posebne značajke prava Unije i njegovu autonomiju.
Kao prvo, budući da članak 53. EKLJP‑a u biti zadržava mogućnost za ugovorne stranke da predvide više standarde zaštite temeljnih prava od onih zajamčenih tom konvencijom, treba osigurati usklađenost između te odredbe i članka 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kako ga tumači Sud, kako bi mogućnost dana državama članicama na temelju članka 53. EKLJP‑a u pogledu prava priznatih Poveljom koja odgovaraju pravima zajamčenima tom konvencijom ostala ograničena na ono što je potrebno da bi se izbjeglo ugrožavanje razine zaštite predviđene Poveljom kao i nadređenosti, jedinstva i učinkovitosti prava Unije. Međutim, nijedna odredba predviđenog sporazuma ne osigurava takvu usklađenost.
Kao drugo, pristup zauzet u okviru predviđenog sporazuma, koji se sastoji u izjednačavanju Unije s državom i u davanju Uniji uloge u svakom aspektu istovjetne onoj svake druge ugovorne stranke, ne poštuje intrinzičnu narav Unije. Naime, u mjeri u kojoj EKLJP, time što nalaže da se Unija i države članice smatraju ugovornim strankama ne samo u svojim odnosima s ugovornim strankama koje nisu države članice Unije nego i u svojim uzajamnim odnosima, uključujući kad te odnose uređuje pravo Unije, zahtijeva da jedna država članica provjerava poštovanje temeljnih prava od strane druge države članice, iako pravo Unije nameće uzajamno povjerenje među tim državama članicama, pristupanje može ugroziti ravnotežu na kojoj je Unija utemeljena te autonomiju prava Unije.
Kao treće, time što ne predviđa ništa o odnosu između mehanizma uspostavljenog Protokolom br. 16 uz EKLJP, koji najvišim sudovima država članica dopušta da Europskom sudu za ljudska prava upute zahtjeve za savjetodavna mišljenja o načelnim pitanjima tumačenja ili primjene prava i sloboda zajamčenih EKLJP‑om i njegovim protokolima, i prethodnog postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, predviđeni sporazum može utjecati na autonomiju i djelotvornost prethodnog postupka. Konkretno, nije isključeno da zahtjev za savjetodavno mišljenje koji na temelju Protokola br. 16 podnese sud države članice koja je pristupila tom protokolu može pokrenuti postupak prethodnog uključivanja Suda, stvarajući tako opasnost zaobilaženja prethodnog postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji je zaglavni kamen pravosudnog sustava uspostavljenog Ugovorima.
(t. 189., 190., 193., 194., 196., 198.‑200.)
Predviđeni sporazum o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) može utjecati na članak 344. UFEU‑a. Naime, postupak rješavanja sporova predviđen člankom 33. EKLJP‑a može se primijeniti na svaku ugovornu stranku, pa stoga i na sporove između država članica i između država članica i Unije kad se osporava pravo Unije. Okolnost da članak 5. nacrta sporazuma predviđa da se postupci pred Sudom ne smiju smatrati sredstvima rješavanja sporova kojih su se ugovorne stranke odrekle u smislu članka 55. EKLJP‑a ne može biti dovoljna kako bi se očuvala isključiva nadležnost Suda, s obzirom na to da članak 5. nacrta sporazuma samo smanjuje opseg obveze predviđene tim člankom 55., ali ostavlja mogućnost da se Unija ili države članice obrate Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), na temelju članka 33. EKLJP‑a, sa zahtjevom koji se odnosi na navodnu povredu EKLJP‑a koju je počinila država članica ili Unija, u vezi s pravom Unije. Stoga činjenica da države članice ili Unija imaju mogućnost podnijeti zahtjeve ESLJP‑u može sama po sebi utjecati na cilj članka 344. UFEU‑a, a usto je i protivna samoj naravi prava Unije, koje zahtijeva da odnose među državama članicama uređuje to pravo, uz isključenje, ako je to zahtjev tog prava, svakog drugog prava. U tim bi okolnostima samo izričito isključenje nadležnosti ESLJP‑a koja proizlazi iz članka 33. EKLJP‑a za sporove između država članica ili između država članica i Unije, u pogledu primjene EKLJP‑a u materijalnom području primjene prava Unije, bilo u skladu s člankom 344. UFEU‑a.
(t. 205.‑207., 212.‑214.)
Načini funkcioniranja mehanizma suprotivnika zahtjeva propisani predviđenim sporazumom o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) ne osiguravaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije.
Kao prvo, predviđeni sporazum predviđa da, kad Unija ili države članice traže intervenciju u postupak pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP) kao suprotivnici zahtjeva, moraju iznijeti argumente koji omogućuju utvrđivanje da su ispunjeni uvjeti za njihovo sudjelovanje u postupku, a da ESLJP odlučuje o tom zahtjevu s obzirom na uvjerljivost tih argumenata. Tim bi nadzorom ESLJP mogao biti potaknut ocjenjivati odredbe prava Unije koje uređuju podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica te mjerila pripisivosti njihovih akata i propusta kako bi u tom smislu donio konačnu odluku koja bi bila obvezujuća kako za države članice tako i za Uniju. Takvim nadzorom moglo bi se uplitati u podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica.
Kao drugo, nacrt sporazuma predviđa da su, ako je utvrđena povreda u pogledu koje je ugovorna stranka suprotivnik zahtjeva u postupku, protivnik i suprotivnik zahtjeva zajedno odgovorni za tu povredu. Međutim, ta odredba ne isključuje to da se država članica može, zajedno s Unijom, smatrati odgovornom za povredu odredbe EKLJP‑a na koju je ta ista država članica stavila rezervu u skladu s člankom 57. te konvencije. Takva je posljedica u suprotnosti s člankom 2. Protokola (br. 8) o članku 6. stavku 2. UEU‑a o pristupanju Unije EKLJP‑u, prema kojem sporazum o pristupanju osigurava da ništa u njemu ne utječe na položaj država članica u odnosu na EKLJP, ponajprije u odnosu na rezerve na tu konvenciju.
Kao treće, nacrt sporazuma predviđa iznimku od općeg pravila prema kojem su protivnik i suprotivnik zahtjeva zajedno odgovorni za utvrđenu povredu, na temelju koje ESLJP može odlučiti da je samo jedan od njih odgovoran za tu povredu. Odluka o podjeli odgovornosti za akt ili propust za koji je ESLJP utvrdio da povređuje EKLJP između Unije i njezinih država članica također počiva na ocjeni odredaba prava Unije koje uređuju podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica te pripisivost tog akta ili tog propusta. Posljedično, dopustiti ESLJP‑u donošenje takve odluke također bi stvorilo opasnost od nepovoljnog utjecaja na podjelu nadležnosti između Unije i njezinih država članica.
(t. 223.‑231., 235.)
Načini funkcioniranja postupka prethodnog uključivanja Suda propisani predviđenim sporazumom o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) ne osiguravaju očuvanje posebnih značajki Unije i prava Unije.
Naime, kao prvo, potrebno je da na pitanje je li se Sud već izjasnio o istom pravnom pitanju kao što je ono koje je predmet postupka pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP) odgovori isključivo nadležna institucija Unije, čija bi odluka trebala obvezivati ESLJP. Naime, dopustiti ESLJP‑u odlučivanje o takvom pitanju značilo bi dodijeliti mu nadležnost tumačenja sudske prakse Suda. Međutim, nacrt sporazuma ne sadržava elemente koji dopuštaju zaključak da je takva mogućnost isključena.
Kao drugo, predviđeni sporazum isključuje mogućnost obraćanja Sudu kako bi se on izjasnio o pitanju tumačenja sekundarnog prava putem postupka prethodnog uključivanja. Međutim, ako Sudu ne bi bilo dopušteno dati konačno tumačenje sekundarnog prava i ako bi ESLJP prilikom svojeg ispitivanja sukladnosti tog prava s EKLJP‑om izabrao vlastito tumačenje među onima koja su moguća, načelo isključive nadležnosti Suda za konačno tumačenje prava Unije bilo bi zacijelo povrijeđeno. Posljedično, ograničenje opsega postupka prethodnog uključivanja u odnosu na sekundarno pravo isključivo na pitanja valjanosti utječe na nadležnosti Unije i ovlasti Suda jer mu ne dopušta davanje konačnog tumačenja sekundarnog prava s obzirom na prava zajamčena EKLJP‑om.
(t. 238.‑240., 243., 246.‑248.)
Predviđeni sporazum o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) ne poštuje posebne značajke prava Unije u odnosu na sudski nadzor akata, radnji i propusta Unije u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Naime, u trenutnom su stanju prava Unije određeni akti, doneseni u okviru ZVSP‑a, izvan sudskog nadzora Suda. Takva situacija svojstvena je uređenju nadležnosti Suda prema Ugovorima i kao takva može se opravdati samo s obzirom na samo pravo Unije. Međutim, zbog pristupanja kako je propisano predviđenim sporazumom Europski sud za ljudska prava (ESLJP) bio bi ovlašten izjasniti se o sukladnosti s EKLJP‑om određenih akata, radnji ili propusta u okviru ZVSP‑a te, među ostalim, onih čiju zakonitost s obzirom na temeljna prava Sud nije nadležan nadzirati. Takva situacija značila bi povjeriti sudski nadzor tih akata, radnji ili propusta Unije, makar to bio ograničeni nadzor poštovanja samo prava zajamčenih EKLJP‑om, isključivo tijelu koje je vanjsko u odnosu na Uniju. Međutim, nadležnost provođenja sudskog nadzora akata, radnji ili propusta Unije, uključujući s obzirom na temeljna prava, ne može se dodijeliti isključivo međunarodnom sudu koji je izvan institucionalnog i pravosudnog okvira Unije.
(t. 252.‑257.)
Sporazum o pristupanju Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava nije u skladu s člankom 6. stavkom 2. UEU‑a ni s Protokolom (br. 8) o članku 6. stavku 2. UEU‑a o pristupanju Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava.
(t. 258. i izreka)