—

za I, F. Callanan i L. McCann, SC, kao i G. Burke, barrister, koje je ovlastio C. Callanan, solicitor,

—

za Health Service Executive, S. Murphy, SC, kojeg je ovlastio A. Cox, solicitor,

—

za Irsku, A. Joyce i E. Mc Phillips, u svojstvu agenata, uz asistenciju G. Gilmore, barrister,

—

za grčku vladu, T. Papadopoulou, u svojstvu agenta,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i C. Schillemans, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, D. Martin i J. Tomkin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. stavka 1. i članka 20. stavaka 1. i 2. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.).

2

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između I, irskog državljanina, i Health Service Executive (Uprava za javno zdravstvo, u daljnjem tekstu: HSE), u pogledu odbijanja HSE‑a da I‑u odobri dodatnu obnovu obrasca E 112 za naknadu troškova u vezi s liječenjem koje mu se pruža u Njemačkoj.

3

Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL L 149, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.) zamijenjena je Uredbom br. 883/2004.

4

U skladu s njezinim člankom 91. i člankom 97. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 (SL L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.), Uredba br. 883/2004 počela se primjenjivati 1. svibnja 2010., datuma od kojeg je Uredba br. 1408/71 stavljena izvan snage.

5

Članak 1. sadržavao je sljedeće definicije:

„U smislu ove Uredbe:

[...]

[...]“

6

Članak 22. te uredbe, naslovljen „Privremeno boravište izvan nadležne države – Povratak ili promjena boravišta u drugu državu članicu tijekom bolesti ili majčinstva – Potreba za odlaskom u drugu državu članicu radi odgovarajućeg liječenja“, u svojem stavku 1. je propisivao:

„Radnik koji ispunjava uvjete prema zakonodavstvu nadležne države za stjecanje prava na davanja, uzimajući u obzir prema potrebi članak 18., te:

ima pravo na:

7

Uredba Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 (SL L 74, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 3.) zamijenjena je Uredbom br. 987/2009 koja se u skladu sa svojim člankom 97. počela primjenjivati 1. svibnja 2010.

8

Članak 21. Uredbe br. 574/72, naslovljen „Davanja u naravi u slučaju boravka u državi članici koja nije nadležna država – Radnici na koje se ne primjenjuje članak 20. Provedbene uredbe“, u svojem stavku 1. je propisivao:

„Kako bi mogao primati davanja u naravi prema članku 22. stavku 1. točki (a) podtočki 1. Uredbe [br. 1408/71], osim u slučajevima iz članka 20. Provedbene uredbe, radnik ustanovi mjesta boravka podnosi uvjerenje kojim se potvrđuje da ima pravo na davanja u naravi. U tom se uvjerenju, koje izdaje nadležna ustanova na zahtjev radnika po mogućnosti prije nego što on napusti državno područje države članice u kojoj boravi, prema potrebi posebno navodi najduže razdoblje u kojem se davanja u naravi mogu pružati, u skladu sa zakonodavstvom nadležne države. Ako radnik ne podnese navedeno uvjerenje, ustanova mjesta boravka pribavlja od nadležne ustanove.“

9

Na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 574/72, Administrativna komisija za socijalnu sigurnost radnika migranata iz članka 80. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 sastavila je ogledni obrazac potvrde u vezi s primjenom članka 22. stavka 1. točke (a) podtočke i. te uredbe, tj. obrazac E 111. Taj obrazac zamijenjen je od 1. lipnja 2004. europskom karticom zdravstvenog osiguranja.

10

Usto, Administrativna komisija sastavila je ogledni obrazac potvrde u vezi s primjenom članka 22. stavka 1. točke (c) podtočke i. Uredbe br. 1408/71, tj. obrazac E 112. Taj obrazac zamijenjen je od 1. svibnja 2010. obrascem S 2.

11

Uvodne izjave 3. i 15. Uredbe br. 883/2004 glase kako slijedi:

[...]

12

Članak 1. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Definicije“, propisuje:

„U smislu ove Uredbe:

[...]

[...]

[...]“

13

Članak 11. te uredbe, koji se nalazi u Glavi II. te uredbe, naslovljenoj „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje“, u svojim stavcima 1. i 3. predviđa:

„1.   Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.

[...]

3.   Podložno člancima od 12. do 16.:

14

Članci 19. i 20. te uredbe nalaze se u Glavi III. te uredbe, naslovljenoj „Posebne odredbe o različitim kategorijama davanja“, i čine dio Poglavlja 1. te glave o davanjima za slučaj bolesti, majčinstva i istovjetnim davanjima za očinstvo.

15

Članak 19. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Privremeno boravište izvan nadležne države članice“, u svojem stavku 1. propisuje:

„[...] osigurana osoba i članovi njezine obitelji koji borave u državi članici koja nije nadležna država članica imaju tijekom svog privremenog boravišta pravo na davanja u naravi koja su iz medicinskih razloga nužna, uzimajući u obzir prirodu davanja i očekivanu dužinu privremenog boravišta. Ta davanja u ime nadležne ustanove pruža ustanova mjesta privremenog boravišta, u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da su dotične osobe osigurane na temelju spomenutog zakonodavstva.“

16

Članak 20. te uredbe, naslovljen „Putovanje s ciljem ostvarivanja davanja u naravi – Odobrenje za podvrgavanje odgovarajućem liječenju izvan države članice boravišta“, u svojim stavcima 1. i 2. navodi:

„1.   Ako ovom Uredbom nije drugačije određeno, osigurana osoba koja putuje u drugu državu članicu s ciljem ostvarivanja davanja u naravi tijekom privremenog boravišta, mora zatražiti odobrenje nadležne ustanove.

2.   Osigurana osoba kojoj je nadležna ustanova odobrila odlazak u drugu državu članicu s ciljem podvrgavanja liječenju primjerenom njezinom stanju, ostvaruje uslugu u naravi koju joj u ime nadležne ustanove pruža ustanova mjesta privremenog boravišta, u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da je osigurana na temelju spomenutog zakonodavstva. Odobrenje se izdaje ako je dotično liječenje uvršteno u davanja predviđena zakonodavstvom države članice u kojoj dotična osoba boravi i ako ga ne može ostvariti unutar medicinski opravdanog vremenskog razdoblja, uzimajući u obzir njezino trenutačno zdravstveno stanje i vjerojatan razvoj njezine bolesti.“

17

U skladu s uvodnom izjavom 11. Uredbe br. 987/2009:

„Države članice trebale bi surađivati u pogledu određivanja mjesta boravišta osoba na koje se primjenjuje ova Uredba i Uredba (EZ) br. 883/2004 te bi u slučaju spora trebale uzeti u obzir sve odgovarajuće kriterije radi razrješenja problema. To između ostalog mogu biti i kriteriji iz odgovarajućeg članka ove Uredbe.“

18

Članak 11. te uredbe, naslovljen „Elementi za određivanje boravišta“, glasi kako slijedi:

„1.   U slučaju razlike u stavovima između ustanova dviju ili više država članica o određivanju boravišta osobe na koju se primjenjuje [Uredba br. 883/2004], te ustanove suglasno utvrđuju središte interesa dotične osobe na temelju ukupne ocjene svih dostupnih informacija koje se odnose na relevantne činjenice, a mogu uključivati, ako je primjereno:

2.   Ako razmatranje raznih kriterija na temelju relevantnih činjenica navedenih u stavku 1. ne dovede do postizanja sporazuma između dotičnih ustanova, smatra se da su, za potrebe utvrđivanja stvarnog boravišta te osobe, odlučne njezine namjere koje proizlaze iz takvih činjenica i okolnosti, a posebno razlozi koji su je naveli da se preseli.“

19

U skladu s točkom 5. Odluke H1 Administrativne komisije za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti od 12. lipnja 2009. o prijelazu s Uredaba Vijeća br. 1408/71 i br. 574/72 na Uredbe br. 883/2004 i br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća i o primjeni odluka i preporuka Administrativne komisije za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti (SL 2010., C 106, str. 13.):

„Dokumenti potrebni za primjenu Uredaba […] br. 1408/71 i […] br. 574/72 (tj. obrasci E, europske kartice zdravstvenog osiguranja i privremene zamjenske potvrde) koje su izdali institucije, organi i druga nadležna tijela država članica prije stupanja na snagu Uredaba […] br. 883/2004 i […] br. 987/2009 i dalje su valjani [iako upućuju na Uredbe (…) br. 1408/71 i (…) br. 574/72], a institucije, organi i druga tijela drugih država članica uzimaju ih u obzir i nakon tog datuma, do kraja razdoblja njihovog važenja ili do njihovog povlačenja ili zamjene dokumentima izdanima ili priopćenima na temelju Uredaba br. 883/2004 i […] br. 987/2009.“

20

U skladu sa svojom točkom 6., navedena odluka primjenjuje se od dana stupanja na snagu Uredbe br. 987/2009, tj. od 1. svibnja 2010.

21

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je I irski državljanin starosti 56 godina, koji je istodobno radio u Irskoj i u Ujedinjenoj Kraljevini.

22

Tijekom kolovoza 2002. godine, dok je boravio u Irskoj, I je otišao u Njemačku kako bi tamo proveo odmor sa svojom partnericom, gđom B., rumunjskom državljankom. Tijekom tog odmora, I je primljen u hitnu službu Universitätsklinikum Düsseldorf (Njemačka), gdje je dijagnosticirano da je doživio bilateralni infarkt moždanog tronc, rijetke bolesti. Od tada ima tešku kvadriplegiju i gubitak motornih funkcija.

23

Nedugo nakon pojave navedene bolesti, otkrivena je genetska mutacija koja ima štetni utjecaj na sastav krvi I‑a. Usto, nakon pokretanja glavnog postupka, otkriveno je da I ima i rak, za koji mu se također pruža liječenje.

24

S obzirom na teško stanje svojeg zdravlja, I je podvrgnut, od kolovoza 2002., nadzoru i neprestanoj brizi liječnika specijalista u Universitätsklinikum Düsseldorf. Trajno je vezan za invalidska kolica. Od kad je napustio bolnicu tijekom 2003. godine, živi u Düsseldorfu s gđom B., koja skrbi za njega. Žive u stanu koji su unajmili i koji je prilagođen korištenju invalidskih kolica.

25

I je od irskog ministra za socijalnu zaštitu zatražio pravo na naknadu za osobu s invaliditetom, koje mu je prvotno odbijeno iz razloga što uobičajeno ne boravi u Irskoj. Pokrenuo je sudski postupak u 2008. i on je završio nagodbom. Navedeni ministar je tada ponovno razmotrio svoju odluku i prihvatio zahtjev I‑a, koji dobiva takvu naknadu od tog datuma. Premda sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, tu naknadu treba smatrati novčanim davanjem koje na temelju uredaba Unije koje se primjenjuju na područje socijalne sigurnosti Irska može legitimno ograničiti na osobe koje borave u toj državi članici.

26

I također dobiva malu mirovinu koju isplaćuje Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske jer je on ranije radio u toj državi članici. Ne dobiva nikakvu naknadu ni davanje u Njemačkoj.

27

Sa svoje strane, gđa B., koja je radila u Njemačkoj, prihvatila je svoju ostavku tijekom 2004. godine kako bi se u punom vremenu brinula o I‑u. Dobivala je naknadu za nezaposlenost iz Savezne Republike Njemačke. Usto, prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, zatražila je pravo na naknadu za brigu o invalidnoj osobi koju u Njemačkoj isplaćuje zdravstveno osiguranje osobe za koju je briga osigurana. Taj je zahtjev odbijen iz razloga što je I irski rezident i što irski sustav socijalne sigurnosti ne predviđa takvu naknadu.

28

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je I, iako je duboko zahvalan njemačkom sustavu zdravstvene skrbi, primoran živjeti u Njemačkoj zbog svojeg zdravlja i nužnosti trajnog liječenja. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ukazuje na slabe veze koje je I uspostavio sa Saveznom Republikom Njemačkom. Nema bankovni račun u Njemačkoj i nije vlasnik nikakve nekretnine u toj državi članici, a raspolaže računom u irskoj banci i ostaje u redovnom kontaktu sa svoje dvoje djece, rođene 1991. i 1994., koje žive u Irskoj. I ne govori njemački i nije nastojao integrirati se u Njemačkoj.

29

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi se da se I želi vratiti u Irsku, što pretpostavlja ispunjenje više uvjeta, među kojima su njegova sposobnost za putovanje, dostupnost ekvivalentnog liječenja onome koje mu se pruža u Njemačkoj i, osobito, dostupnost smještaja prilagođenog korištenju invalidskih kolica. Ako bi se ti uvjeti ispunili, gđa B. bi išla s njime u Irsku.

30

Od kad se razbolio, I je bio sposoban putovati u inozemstvo u nekoliko navrata, no na kratka razdoblja i pod zdravstvenim nadzorom. Tako je otišao u Lisabon (Portugal) tijekom listopada 2004. kako bi tamo održao konferenciju. Također je ponekad otišao u Irsku, posljednji put tijekom 2009. godine. Ta putovanja bila su otežana zbog problema kod pristupa u zračnim lukama za putnika s takvim teškim stupnjem invalidnosti. Stranke glavnog postupka priznaju da je I‑u praktički nemoguće doći u Irsku, barem korištenjem zrakoplovâ redovnih zračnih kompanija.

31

Troškovi u vezi sa zdravstvenom skrbi za I‑a u Njemačkoj prvotno su nadoknađeni na temelju obrasca E 111 o slučaju osiguranika socijalnog osiguranja čije stanje nalaže neodgodive naknade tijekom privremenog boravka na državnom području države članice različite od države njegovog boravišta, pri čemu je njemu taj obrazac izdala Irska. Takav obrazac sada je obuhvaćen člankom 19. Uredbe br. 883/2004.

32

Tijekom ožujka 2003., HSE je izmijenio status I‑a izdajući mu od tog datuma obrazac E 112. Time mu je nadležna institucija dopustila odlazak na državno područje druge države članice kako bi tamo dobio skrb prilagođenu njegovom stanju. Taj obrazac, koji je sada obuhvaćen člankom 20. Uredbe br. 883/2004, od tog je datuma obnavljan dvadesetak puta.

33

HSE je 25. studenoga 2011. odbio odobriti I‑u novo produljenje obrasca E 112 iz razloga što je tada boravio na državnom području Savezne Republike Njemačke. I se 5. prosinca 2011. obratio High Court radi dobivanja naloga HSE‑u da mu nastavi izdavati taj obrazac.

34

HSE je naveo da će, uzimajući u obzir vrlo posebnu situaciju I‑a, nastaviti ex gratia nadoknađivati troškove u vezi sa skrbi koja mu je pružena, na temelju obrasca E 106 o pravu na davanja u naravi iz zdravstvenog osiguranja i osiguranja za rodiljni dopust u slučaju osoba koje borave u državi različitoj od nadležne države.

35

Sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji dvojba u pogledu pitanja može li u okviru prava Unije o zdravstvenoj skrbi primljenoj u inozemstvu osiguranik socijalnog osiguranja koji je primoran ostati u jednoj državi članici zbog vrlo teškog zdravstvenog stanja „privremeno boraviti“ u toj državi u smislu članaka 19. ili 20. Uredbe br. 883/2004.

36

Navedeni sud smatra da, iako puno kriterija spomenutih u članku 11. Uredbe br. 987/2009 može sugerirati drukčije rješenje, za I‑a bi ipak s obzirom na svrhu i ciljeve tog članka, trebalo smatrati da privremeno boravi u Njemačkoj.

37

U tim je okolnostima High Court odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li za osiguranika koji je državljanin jedne države članice (‚prva država članica’), a koji je teško bolestan jedanaest godina jer ima tešku bolest koja se prvi put javila dok je boravio u prvoj državi članici, ali je bio na odmoru u drugoj državi članici (‚druga država članica’), smatrati da ima ,privremeno boravište' u toj drugoj državi članici tijekom tog razdoblja za potrebe ili članka 19. stavka 1. ili članka 20. stavaka 1. i 2. Uredbe […] br. 883/2004, ako je faktički bio primoran fizički ostati u toj državi članici tijekom tog razdoblja zbog teške bolesti od koje boluje te zbog prikladne blizine specijalističke zdravstvene skrbi?“

38

Dopisom od 15. svibnja 2014. sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da je I umro 7. travnja 2014. U tom dopisu navodi da ostaje pri svojem prethodnom pitanju jer mu je odgovor na to pitanje potreban za potrebe nacionalnog postupka. S obzirom na to, treba odgovoriti na pitanje koje je postavio High Court.

39

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. točke (j) i (k) Uredbe br. 883/2004 tumačiti tako da, za potrebe članka 19. stavka 1. i članka 20. stavaka 1. i 2. te uredbe, u slučaju državljanina Unije koji je boravio u prvoj državi članici, a razbolio se od teške i iznenadne bolesti tijekom odmora u drugoj državi članici i primoran je ostati jedanaest godina u toj državi zbog te bolesti i dostupnosti specijalističke zdravstvene skrbi u blizini mjesta gdje živi, za tog državljanina smatrati da ima „privremeno boravište“ u toj potonjoj državi članici.

40

Najprije treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Uredba br. 1408/71 uspostavlja sustav koordinacije nacionalnih sustava socijalne sigurnosti i u Glavi II. utvrđuje pravila o određivanju primjenjivog zakonodavstva. Ta pravila nemaju za cilj samo sprječavanje da zainteresirane osobe, zbog nedostatka zakonodavstva koje bi na njih bilo primjenjivo, ostanu bez zaštite u području socijalne sigurnosti, nego također nastoje podvrgnuti zainteresirane osobe sustavu socijalne sigurnosti samo jedne države članice, tako da se izbjegne preklapanje primjenjivih nacionalnih zakonodavstava i komplikacije koje iz toga mogu proizići (vidjeti, u tom smislu, presudu Wencel, C‑589/10, EU:C:2013:303, t. 45. i 46. kao i navedenu sudsku praksu).

41

Iako je Uredba br. 883/2004, kako to navodi njezina uvodna izjava 3., imala za cilj osuvremeniti i pojednostavniti pravila o koordinaciji nacionalnih zakonodavstava socijalne sigurnosti, zadržala je iste ciljeve kao što su u Uredbi br. 1408/71.

42

U tom smislu, sustav uspostavljen Uredbom br. 1408/71 zadržao je boravište kao jedan od čimbenika povezanosti za određivanje primjenjivog zakonodavstva (vidjeti, u tom smislu, presudu Wencel, EU:C:2013:303, t. 48.). Isto vrijedi i za Uredbu br. 883/2004.

43

Na temelju članka 1. točke (j) Uredbe br. 883/2004, pojam „boravište“ znači mjesto gdje osoba uobičajeno boravi. Taj pojam ima samostalno značenje specifično za pravo Unije (vidjeti, analogijom, presudu Swaddling, C‑90/97, EU:C:1999:96, t. 28.).

44

Kao što je to Sud ocijenio u pogledu Uredbe br. 1408/71, kad se pravna situacija neke osobe može povezati sa zakonodavstvima više država članica, pojam države članice u kojoj osoba ima boravište odnosi se na državu u kojoj ona uobičajeno boravi i u kojoj se nalazi uobičajeno središte njezinih interesa (vidjeti presude Hakenberg, 13/73, EU:C:1973:92, t 32.; Swaddling, EU:C:1999:96, t. 29., i Wencel, EU:C:2013:303, t. 49.).

45

U tom kontekstu treba osobito uzeti u obzir obiteljsku situaciju osobe o kojoj je riječ, razloge koji su je naveli da se preseli, duljinu i stalnost njezinog boravka, činjenicu da raspolaže, ovisno o slučaju, stalnim zaposlenjem te njezinu namjeru, kakva proizlazi iz svih okolnosti (vidjeti, u tom smislu, presude Knoch, C‑102/91, EU:C:1992:303, t. 23., i Swaddling, EU:C:1999:96, t. 29.).

46

Popis elemenata koje treba uzeti u obzir pri utvrđivanju boravišta osobe, kako je razložen u sudskoj praksi, trenutno je kodificiran u članku 11. Uredbe br. 987/2009. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 32. svojeg mišljenja, taj popis, koji nije iscrpan, ne predviđa hijerarhiju između različitih elemenata propisanih u stavku 1. tog članka.

47

Iz prethodno navedenog proizlazi da za potrebe primjene Uredbe br. 883/2004 osoba ne može istodobno raspolagati dvama uobičajenim boravištima na područjima dvaju država članica (vidjeti, u tom smislu, presudu Wencel, EU:C:2013:303, t. 51.) jer je u okviru te uredbe boravište osigurane osobe nužno različito od njezinog privremenog boravišta.

48

U tom smislu, budući da treba uzeti u obzir više elemenata za utvrđivanje boravišta osiguranika socijalnog osiguranja, sama činjenica da se nalazi u jednoj državi članici, čak i tijekom dugog razdoblja i stalno, ne znači nužno da ta osoba boravi u toj državi u smislu članka 1. točke (j) Uredbe br. 883/2004.

49

Naime, trajanje boravka u državi u kojoj se traži isplata davanja ne može se smatrati konstitutivnim elementom pojma „boravišta“ u smislu Uredbe br. 1408/71 (vidjeti, u tom smislu, presudu Swaddling, EU:C:1999:96, t. 30.).

50

Doduše, članak 1. točka (k) Uredbe br. 883/2004 definira „privremeno boravište“kao boravište koje je „privremeno“. Ipak, kako to ističe nezavisni odvjetnik u točkama 43. do 46. svojeg mišljenja, takvo „privremeno boravište“ ne implicira nužno kratko trajanje.

51

Naime, s jedne strane, kako to proizlazi iz teksta članka 1. točke (va) Uredbe br. 883/2004, članci 19. i 20. te uredbe primjenjuju se na davanja u naravi, uključujući ona za „dugotrajnu njegu“. Stoga se za osobu može smatrati da ima privremeno boravište u drugoj državi članici čak i ako u njoj prima davanja tijekom dugog razdoblja.

52

S druge strane, dok je Uredba br. 1408/71 u svojem članku 22. stavku 1. točki (i) predviđala da se trajanje razdoblja tijekom kojeg se davanja pružaju određuje prema zakonodavstvu nadležne države, ta se odredba više ne nalazi ni u članku 19. stavku 1. ni u članku 20. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 883/2004, koji su zamijenili, u biti, navedeni članak 22. stavak 1. točke (a) do (i).

53

Sama okolnost da je I ostao jedanaest godina u Njemačkoj nije stoga dovoljna, sama za sebe, da se smatra da je boravio u toj državi članici.

54

Naime, radi utvrđivanja uobičajenog središta interesâ I‑a, sud koji je uputio zahtjev mora uzeti u obzir više relevantnih kriterija, među ostalim, one spomenute u članku 11. stavku 1. Uredbe br. 987/2009 kao i, na temelju stavka 2. tog članka, volju zainteresirane osobe u pogledu njezinog stvarnog boravišta. Ta se volja treba ocijeniti s obzirom na objektivne činjenice i okolnosti glavnog postupka, pri čemu sama izjava volje o boravku na određenom mjestu nije, sama za sebe, dovoljna za potrebe primjene navedenog stavka 2.

55

U okviru prethodnog postupka, ako je nacionalni sud taj koji na kraju treba ocijeniti činjenice, Sud, koji nacionalnom sucu treba dati korisne odgovore, ipak je ovlašten dati naznake koje proizlaze iz spisa glavnog postupka kao i očitovanja koja su mu podnesena, a koji mogu sudu koji je uputio zahtjev omogućiti odlučivanje (vidjeti, u tom smislu, presude Brunnhofer, C‑381/99, EU:C:2001:358, t. 65., i Alakor Gabonatermelő és Forgalmazó, C‑191/12, EU:C:2013:315, t. 31.).

56

Među elementima o kojima bi sud koji je uputio zahtjev trebao voditi računa za potrebe primjene članka 1. točaka (j) i (k) Uredbe br. 883/2004 je i činjenica da, iako je I ostao tijekom dugog razdoblja u Njemačkoj, ta situacija ne predstavlja njegov osobni izbor jer je i prema samom izričaju postavljenog pitanja bio na to primoran „zbog teške bolesti od koje boluje te zbog prikladne blizine specijalističke zdravstvene skrbi“.

57

U ovom slučaju, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, s obzirom na okolnosti glavnog postupka, kakva je bila sposobnost I‑a za putovanje te je li liječenje ekvivalentno onome koje mu je pruženo u Njemačkoj bilo dostupno na irskom državnom području.

58

Pored elemenata spomenutih u zahtjevu za prethodnu odluku, treba navesti da je, tijekom rasprave i kao odgovor na pitanje Suda, I istaknuo da nema nikakve veze s njemačkim poreznim sustavom i da se njegovo porezno boravište nalazi u Irskoj, iako tamo ne plaća poreze jer nema prihoda, uz iznimku invalidnine koju isplaćuje Irska i male mirovine koju isplaćuje Ujedinjena Kraljevina.

59

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da članak 1. točke (j) i (k) Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti tako da za potrebe članka 19. stavka 1. i članka 20. stavaka 1. i 2. te uredbe, u slučaju državljanina Unije koji je boravio u prvoj državi članici, a razbolio se od teške i iznenadne bolesti tijekom odmora u drugoj državi članici i primoran je ostati jedanaest godina u toj potonjoj državi zbog te bolesti i dostupnosti specijalističke zdravstvene skrbi u blizini mjesta gdje živi, za tog državljanina treba smatrati da ima „privremeno boravište“ u toj drugoj državi članici jer se uobičajeno središte njegovih interesa nalazi u prvoj državi članici. Na nacionalnom sudu je da utvrdi uobičajeno središte interesa tog državljanina ocjenjujući sve relevantne činjenice i uzimajući u obzir njegovu volju, kakva proizlazi iz tih činjenica, pri čemu sama okolnost da je navedeni državljanin ostao u drugoj državi članici tijekom dugog razdoblja nije sama za sebe dovoljna da se smatra da boravi u toj državi.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 1. točke (j) i (k) Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti treba tumačiti tako da za potrebe članka 19. stavka 1. i članka 20. stavaka 1. i 2. te uredbe, u slučaju državljanina Unije koji je boravio u prvoj državi članici, a razbolio se od teške i iznenadne bolesti tijekom odmora u drugoj državi članici i primoran je ostati jedanaest godina u toj potonjoj državi zbog te bolesti i dostupnosti specijalističke zdravstvene skrbi u blizini mjesta gdje živi, za tog državljanina treba smatrati da ima „privremeno boravište“ u toj drugoj državi članici jer se uobičajeno središte njegovih interesa nalazi u prvoj državi članici. Na nacionalnom sudu je da utvrdi uobičajeno središte interesa tog državljanina ocjenjujući sve relevantne činjenice i uzimajući u obzir njegovu volju, kakva proizlazi iz tih činjenica, pri čemu sama okolnost da je navedeni državljanin ostao u drugoj državi članici tijekom dugog razdoblja nije sama za sebe dovoljna da se smatra da boravi u toj državi.