1.

Ovim se predmetom nudi Sudu prilika da po prvi put protumači Direktivu 2008/104/EZ o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 2 ).

2.

Finski sindikat radnika prijevoza podnio je työtuomioistuinu (sudu za radne sporove, Finska) tužbu radi kažnjavanja poduzeća u tom sektoru i udruge poslodavaca zbog kršenja odredbe mjerodavnog kolektivnog ugovora, i osobito njegove odredbe o primjeni rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje. Finski sud dvoji o tome predstavlja li ta odredba neopravdano ograničenje u vezi s primjenom rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, koje je nespojivo s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104 i treba li stoga tu odredbu ostaviti neprimijenjenom.

3.

Glavni postupak odnosi se na određene sistemske aspekte prava Unije. S jedne strane, on podrazumijeva nastojanje postizanja ravnoteže između socijalnog prava Unije i načela slobodnog pružanja usluga. S druge strane, Sud se može očitovati o izravnom učinku Direktive 2008/104 u okviru horizontalnog spora između poduzeća i sindikata radnika.

4.

Članak 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), naslovljen: „Pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje“ određuje:

„Radnici i poslodavci ili njihove organizacije, imaju, u skladu s pravom Unije i nacionalnim zakonima i praksom, pravo na pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora na odgovarajućim razinama i, u slučaju sukoba interesa, pravo na poduzimanje kolektivnog djelovanja za obranu svojih interesa, uključujući i štrajk.“

5.

Članak 4. Direktive 2008/104, naslovljen „Preispitivanje ograničenja ili zabrana“, propisuje:

„1.   Ograničenja ili zabrane primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje opravdani su samo ako se temelje na općem interesu posebno u pogledu zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, zahtjeva za sigurnost i zdravlje na radu ili potrebe da se osigura ispravno funkcioniranje tržišta rada i sprečavanje zloporaba.

2.   Do 5. prosinca 2011. države članice, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, kolektivnim ugovorima i praksom, preispituju sva ograničenja ili zabrane primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje kako bi provjerile jesu li opravdani na temeljima spomenutim u stavku 1.

3.   Ako su takva ograničenja ili zabrane utvrđeni kolektivnim ugovorima, preispitivanje iz stavka 2. mogu provesti socijalni partneri koji su pregovarali o dotičnom ugovoru.

[…]

5.   Države članice obavješćuju Komisiju o rezultatima preispitivanja iz stavaka 2. i 3. do 5. prosinca 2011.“

6.

Direktiva 2008/104 prenesena je u finsko pravo izmjenama Zakona 55/2001 o ugovoru o radu [työsopimuslaki (55/2001)] i Zakona 1146/1999 o upućenim radnicima [lähetetyistä työntekijöistä annettu laki (1146/1999)].

7.

Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, iz obrazloženja prijedloga zakona o izmjenama proizlazi da je finska vlada obvezu preispitivanja iz članka 4. Direktive 2008/1004 smatrala preciznim administrativnim zahtjevom za preispitivanje ograničenja i zabrana koji se tiču primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i za obavještavanje Komisije o rezultatu tog preispitivanja. Kao što to sud koji je uputio zahtjev ističe, prema tom nacrtu, navedeni članak 4. ne obvezuje države članice da izmijene svoje zakonodavstvo, čak ni u slučaju u kojem se ograničenje primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ne bi moglo opravdati razlozima općeg interesa.

8.

Finska vlada je 29. studenoga 2011. Komisiji priopćila rezultate preispitivanja predviđenog člankom 4. stavcima 2. i 3. Direktive 2008/104.

9.

Opći kolektivni ugovor sklopljen 1997. između središnjih organizacija koje predstavljaju poslodavce i sindikate ( 3 ) (u daljnjem tekstu: opći ugovor iz 1997.) u svom članku 8. stavku 3. propisuje:

„Poduzeća moraju ograničiti primjenu rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje na razdoblja prekomjerne količine posla ili obavljanja drugih zadataka koji su ograničeni vremenski ili po svojoj prirodi, koje zbog hitnosti, kratkotrajnosti, profesionalne kvalifikacije, korištenja posebnih alata ili ostalih sličnih razloga ne može izvršiti njihovo vlastito osoblje.

Najam radne snage je nepoštena praksa ako radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, koja koriste poduzeća koja nabavljaju vanjsku radnu snagu, tijekom dužeg razdoblja obavljaju uobičajeni posao poduzeća, uz njihove trajno zaposlene radnike, te su stavljeni pod istu upravu.

[...]“

10.

Kolektivni ugovor u sektoru cisterni i nafte te naftnih derivata (u daljnjem tekstu: sektorski ugovor) sadržava sličnu odredbu u svom članku 29. stavku 1.

11.

Auto- ja Kuljetusalan Työntekijäliitto AKT ry (u daljnjem tekstu: AKT) je sindikat koji predstavlja, među ostalim, radnike u sektoru cisterni i nafte te naftnih derivata.

12.

Shell Aviation Finland Oy (u daljnjem tekstu: Shell) isporučuje gorivo 18 zračnih luka u Finskoj. On je član udruge poslodavaca u sektoru goriva Öljytuote ry (u daljnjem tekstu: Öljytuote).

13.

AKT je sudu koji je uputio zahtjev podnio tužbu kojom zahtijeva da se Öljytuoteu i Shellu naloži plaćanje novčane kazne predviđene člankom 7. Zakona 36/1946 o kolektivnim ugovorima [työoehtosopimuslaki (36/1946)] zbog kršenja članka 29. stavka 1. sektorskog ugovora. U svojoj tužbi AKT ističe da Shell od 2008. u značajnom opsegu redovito zapošljava radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje radi izvršavanja zadataka koji su identični onima koje obavljaju njegovi vlastiti radnici. To korištenje radne snage zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje predstavlja nepoštenu praksu u smislu sporne ugovorne odredbe.

14.

Tuženici uzvraćaju da je zapošljavanje radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje opravdano legitimnim razlozima s obzirom na to da se odnosi u bitnome na osiguravanje zamjene radnika za vrijeme godišnjeg dopusta i bolovanja. Oni nadalje ističu da članak 29. stavak 1. sektorskog ugovora sadržava ograničenje koje se ne može opravdati razlozima iz članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104. Prema njihovu mišljenju nacionalni sud dužan je odbaciti primjenu ugovornih odredbi koje su protivne Direktivi 2008/104.

15.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se ta odredba, iako opseg obveza naloženih državama članicama u članku 4. Direktive 2008/104 potiče sumnje, može tumačiti na način da navedenim državama članicama nalaže obvezu da osiguraju da njihov pravni poredak ne sadržava neopravdana ograničenja ili zabrane u području rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da se člankom 29. stavkom 1. sektorskog ugovora slijedi pristup koji je različit od onoga predviđenog Direktivom 2008/104 jer je njime zabranjeno zapošljavanje radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, osim u određenim i izričito navedenim slučajevima, s ciljem zaštite trajno zaposlenih radnika poduzeća.

16.

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev dvoji o posljedicama koje bi mogle proisteći iz moguće nespojivosti nacionalne odredbe s Direktivom 2008/104 u predmetu kao što je onaj u glavnom postupku, a koji se tiče spora između pojedinaca.

17.

U ovim je okolnostima työtuomioistuin odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18.

Tajništvo suda je odluku kojom se upućuje prethodno pitanje od 4. listopada 2013. zaprimilo 9. listopada 2013. Pisana očitovanja podnijeli su AKT, Öljytuote i Shell te finska, njemačka, francuska, mađarska, poljska, švedska i norveška vlada kao i Komisija.

19.

Te su stranke i zainteresirane osobe, osim francuske, mađarske i poljske vlade, također sudjelovale na raspravi održanoj 9. rujna 2014.

20.

Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose se na tri problematike povezane s tumačenjem članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104:

21.

Ispitat ću ih istim redoslijedom.

22.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati nalaže li članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 državama članicama obvezu da ukinu zabrane ili ograničenja primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje kada se ne mogu opravdati općim interesom.

23.

Stranke u glavnom postupku i zainteresirane osobe podijeljene su oko tumačenja navedene odredbe.

24.

Neke od stranaka smatraju da se dotičnom odredbom nalaže državama članicama da uklone ograničenja primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje koja se ne mogu opravdati ( 4 ).

25.

Druge stranke ( 5 ) nasuprot tome drže da se člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104 ne predviđa nikakva materijalna obveza, nego ga treba tumačiti u vezi s njegovim stavkom 2. Potonji stavak predviđa obvezu država članica da preispitaju sva ograničenja primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje prije roka za prenošenje Direktive 2008/104 kako bi provjerile jesu li opravdana „razlozima spomenutima u stavku 1.“. Doseg stavka 1. tog članka ograničen je time na određivanje predmeta navedenog preispitivanja. Osobito se navedenim stavkom 1. državama članicama ne nalaže obveza postizanja određenog rezultata u vidu osiguranja da postojeća ograničenja u njihovim zakonodavstvima budu stvarno opravdana na temelju općeg interesa.

26.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104 ograničenja ili zabrane primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje „opravdani su samo ako se temelje na općem interesu“, nakon čega slijedi indikativan popis tih primjera općeg interesa.

27.

Primjećujem da se navedenim izrazima podupire tumačenje dotične odredbe prema kojem ograničenja, koja nisu opravdana razlozima općeg interesa, a čiji je indikativni popis ( 6 ) pružen, nisu spojiva s pravom Unije. Naime, ako se u odredbi uopće ne bi izjašnjavalo o spojivosti ograničenjâ s pravom Unije, rečenica prema kojoj su ona „opravdana samo“ razlozima općeg interesa izgubila bi svoj smisao.

28.

Tim se izrazima jasno izražava materijalno pravilo koje sadržava zabranu neopravdanih ograničenja. Suprotno onome što drži više stranaka ( 7 ), čini mi se teškim prihvatiti da se radi o isključivo postupovnoj odredbi, sličnoj odredbama koje su sadržane u idućim stavcima članka 4.

29.

To mi se tumačenje čini potkrijepljenim teleološkim razmatranjima koja podupiru predmetni propis.

30.

Nijedna od stranaka ne spori da se Direktiva 2008/104 odnosi, s jedne strane, na radne uvjete radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje i, s druge strane, na uvjete primjenjive na primjenu rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

31.

Ovaj dvostruki cilj – koji se odražava u samom nazivu Direktive 2008/104 ( 8 ) – preuzet je u članku 2. navedene direktive, u kojem se, s jedne strane, upućuje na potrebu za osiguranjem zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje i poboljšanjem kvalitete zapošljavanja preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, osobito osiguravanjem poštovanja načela jednakog postupanja s radnicima zaposlenima kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, i, s druge strane, na potrebu za uspostavljanjem odgovarajućeg okvira za zapošljavanje preko poduzeća za privremeno zapošljavanje s ciljem učinkovitog pridonošenja stvaranju radnih mjesta i razvoju fleksibilnih oblika rada ( 9 ).

32.

Dva aspekta toga cilja međusobno se nadopunjuju tako da se ne čini dosljednim razdvojiti ih. Podizanje razine zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje može, naime, dovesti u pitanje potrebu za postojećim zabranama ili ograničenjima, što bi moralo omogućiti veću otvorenost prema tom obliku rada ( 10 ).

33.

U određenoj se mjeri radi o zajedničkom aspektu triju akata Europske unije o netipičnom radu u vezi s odnosima u okviru rada s nepunim radnim vremenom ili rada na određeno vrijeme ( 11 ). Opći cilj djelovanja Unije na tom području jest razvoj fleksibilnih oblika rada radi postizanja nove razine usklađivanja socijalnog prava ( 12 ). Regulativni model koji je osnova tog djelovanja i koji se temelji na nastojanju postizanja ravnoteže između fleksibilnosti i sigurnosti na tržištu rada naziva se „fleksisigurnost“ ( 13 ).

34.

Primjena fleksibilnih oblika rada trebala bi prema tom modelu omogućiti da se pojača mogućnost prilagodbe tržišta rada, stvori više radnih mjesta i poboljša pristup određenih skupina u nesigurnom položaju, kao što su mladi radnici, zapošljavanju na neodređeno vrijeme. Za neke bi ta vrsta zapošljavanja mogla poslužiti kao odskočna daska – „stepping stone“ za tržište rada ( 14 ).

35.

Dvostrukost njezina cilja odražava se u strukturi Direktive 2008/104, koja se, osim uvodnih (područje primjene, cilj, definicije) i završnih odredbi, oblikuje oko dviju osi, to jest njezina poglavlja II., koje je u cijelosti posvećeno radnim uvjetima radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, i oko njezina članka 4. unesenog u poglavlje I., koje se odnosi na ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

36.

Međutim, ne vidim kako bi navedeni članak 4. mogao pridonijeti ciljevima Direktive 2008/104 ako bi predvidio samo obvezu država članica da utvrde prepreke za rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje a da to ne veže uz bilo kakve obvezujuće posljedice.

37.

Prema mojem mišljenju, članak 4. se u vezi sa svojim ciljem mora tumačiti na način da predviđa ne samo postupovne obveze (stavci 2. do 5.), nego i materijalno pravilo (stavak 1.). To materijalno pravilo zabranjuje održavanje ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje kada ona nisu opravdana, osobito vodeći računa o usklađivanju minimalnih radnih uvjeta ( 15 ).

38.

Stavci 2. do 5. navedenog članka 4. predviđaju postupovni mehanizam kojim se želi pomoći pri provođenju te zabrane, putem preispitivanja ograničenja koja postoje na nacionalnoj razini, dopunjujući uobičajena sredstva za provođenje prava Unije. Da stavak 1. istog članka ne sadržava zabranu neopravdanih ograničenja, ne bi postojao razlog za postojanje tog postupovnog mehanizma.

39.

Ne čini mi se razumnim tvrditi da je zakonodavac Unije samo želio predvidjeti da države članice sastave neobvezujući i isključivo informativni popis ograničenja bez ikakvih posljedica. Komisija ima pravo prikupljanja takvih informacija u okviru svoje opće zadaće koju ima na temelju Ugovorâ da osigura primjenu prava Unije.

40.

U teoriji je gotovo jednoglasno prihvaćeno da članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 treba tumačiti na način da se državama članicama nalaže ukidanje neopravdanih ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 16 ). Pojedini autori navode da je potonja odredba namijenjena postizanju pravedne ravnoteže između slobodâ unutarnjeg tržišta i socijalnog prava te da ona ne bi imala nikakav koristan učinak ako bi se tumačila samo kao preporuka ( 17 ).

41.

Čini se da su isti razlozi nadahnuli zajedničku izjavu socijalnih partnera na europskoj razini u sektoru privremenog zapošljavanja koja je bila objavljena malo prije nego što je Direktiva 2008/104 službeno donesena. Tom se izjavom, s jedne strane, priznaje potreba za uvođenjem određenih ograničenja za rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje radi sprečavanja zloporaba, pri čemu se, s druge strane, u njoj navodi da se neopravdana ograničenja moraju ukloniti ( 18 ).

42.

Dojam je da se i u pripremnim radovima zagovara obvezatnost članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104.

43.

Određene stranke misle suprotno ( 19 ), ističući da je prijedlog direktive koji je Komisija podnijela Vijeću Europske unije u svojem članku 4. stavku 2. sadržavao izričitu odredbu prema kojoj države članice preispituju ograničenja primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje kako bi provjerile jesu li ona opravdana te „ih ukidaju ako ona to nisu“ ( 20 ). To što je ta posljednja rečenica povučena tijekom rasprave u Vijeću ( 21 ) znači, prema mišljenju navedenih stranaka, da Vijeće nije željelo zabraniti neopravdana ograničenja.

44.

Čini mi se da takvo razmišljanje slijedi krivi put.

45.

Prije svega, izmjena koju je unijelo Vijeće tijekom zakonodavnog postupka odnosi se na članak 4. stavak 2. Direktive 2008/104 u vezi s postupkom preispitivanja. Nasuprot tome, njegov stavak 1., na koji se odnosi ovaj slučaj, preuzet je iz zajedničkog stajališta Vijeća.

46.

Osim toga, popis razloga od općeg interesa u navedenom stavku 1. uvelike je raspravljen tijekom zakonodavnog postupka ( 22 ). Zašto bi institucije pridale takvu važnost toj odredbi ako ona ne bi bila obvezujuća.

47.

U tom pogledu nije moguće sa sigurnošću utvrditi razloge za uklanjanje dotičnog odlomka navedenog članka 4. stavka 2., prema kojem su države članice morale „ukinuti“ ograničenja. Čini se da je ipak najuvjerljivije obrazloženje to da je Vijeće povuklo taj odlomak jer se zabrana neopravdanih ograničenja već nalazila u stavku 1. koji je ostao neizmijenjen.

48.

Naime, u obrazloženju zajedničkog stajališta Vijeće navodi da je „u bitnome preuzelo duh izmjene 34. Parlamenta“ ( 23 ), ali „nije smatralo potrebnim zadržati odlomak o ukidanju neopravdanih ograničenja i zabrana“ ( 24 ). U komunikaciji o zajedničkom stajalištu Parlamentu Komisija je navela da članak 4. stavak 2. Direktive 2008/104 slijedi izmjenu 34. Parlamenta, „osim ako se više ne upućuje na obvezu država članica da uklone ograničenja jer Vijeće ne smatra potrebnim ponavljati učinak zabrane iz članka 4. stavka 1. niti prikladnim pojasniti konačni ishod preispitivanja“ ( 25 ). Parlament je tada odobrio zajedničko stajalište na temelju tih razmatranja ( 26 ).

49.

Povijest donošenja Direktive 2008/104 ide stoga u prilog tumačenju prema kojem članak 4. stavak 1. zabranjuje održavanje ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje koji nisu opravdani razlozima općeg interesa.

50.

Naposljetku, njemačka je vlada izrazila sumnju u odnosu na pitanje dopušta li pravna osnova Direktive 2008/104 umetanje materijalne odredbe radi ukidanja ograničenja u vezi s radom preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

51.

Primjećujem da je pravna osnova akta relevantna za njegovo tumačenje jer može dati određeno pojašnjenje o ciljevima koje zakonodavac nastoji ostvariti. Nadalje, ona se mora uzeti u obzir kako bi se među mogućim tumačenjima isključilo ono koje bi moglo dovesti do nevaljanosti akta.

52.

Direktiva 2008/104 počiva na bivšem članku 137. stavcima 1. i 2. UEZ‑a koji je institucijama dao nadležnost da „posredstvom direktiva [usvoje] minimalne uvjete koji se postupno primjenjuju“, osobito u vezi s „radnim uvjetima“.

53.

Pojedine stranke ( 27 ) drže da je tom pravnom osnovom isključena mogućnost da se članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 tumači na način da zabranjuje neopravdana ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje. Prema njihovu mišljenju, takva zabrana nije obuhvaćena „radnim uvjetima“ i, osim toga, ne predstavlja „minimalni uvjet“ u smislu prijašnjeg članka 137. UEZ‑a.

54.

Logika tog argumenta nije mi uvjerljiva.

55.

Čini mi se nespornim da se Direktivom 2008/104 nastoji ostvariti dvostruki cilj i da se ona odnosi ne samo na radne uvjete radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, nego i na ograničenja uvedena za primjenu tog oblika rada. Inače članak 4. te direktive, neovisno o njegovu tumačenju, ne bi imao smisla.

56.

U tom pogledu se, prema gore navedenim argumentima stranaka, prijašnji članak 137. UEZ‑a protivi tome da Direktiva 2008/104 zadire u ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje. Te stranke, međutim, drže da ta pravna osnova dopušta da se državama članicama nalože samo obveze koje su vrlo „ograničene“ ili „samo postupovne“ u odnosu na ta ograničenja.

57.

Podsjećam u tom pogledu da se izbor pravne osnove za neki akt mora temeljiti na objektivnim elementima, među kojima su cilj i sadržaj tog akta ( 28 ). Međutim, ne vidim nijedan objektivni element kojim bi se opravdalo razlikovanje, u okviru prijašnjeg Ugovora o EZ‑u, između materijalnih i postupovnih odredbi kada se radi o uklanjanju ograničenja korištenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

58.

Ako bi se zaključilo da izbrana pravna osnova Direktive 2008/104 ne dopušta umetanje odredbi u vezi s radom preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, taj bi pristup doveo do nevaljanosti njezina članka 4., neovisno o činjenici predviđa li on postupovne ili materijalne obveze za države članice.

59.

Stoga mi nije uvjerljiv argument prema kojem prijašnji članak 137. UEZ‑a dopušta samo umetanje određenih postupovnih obveza.

60.

Valja se potom upitati ne dovodi li se valjanost članka 4. Direktive 2008/104 u pitanje tumačenjem prema kojemu taj članak obuhvaća zabranu neopravdanih ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

61.

Podsjećam da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, ako ispitivanje predmetnog akta pokaže da on ima dvostruku svrhu ili dvostruku komponentu, i ako je vidljivo da je jedna svrha ili komponenta glavna ili prevladavajuća, a druga tek sporedna, mjera se mora temeljiti na jednoj pravnoj osnovi, tj. onoj koja je potrebna za glavnu ili prevladavajuću svrhu ili komponentu.

62.

Iznimno, ako se utvrdi da akt ima više neodvojivo povezanih ciljeva od kojih nijedan nije sekundaran ili neizravan u odnosu na drugi, takav će akt moći biti utemeljen na različitim odgovarajućim pravnim osnovama ( 29 ).

63.

Glavnu sastavni dio Direktive 2008/104 čine njezine odredbe na području radnih uvjeta, pri čemu njezin članak 4. jasno zauzima sporedan položaj. Taj odnos proizlazi, s jedne strane, iz strukture Direktive 2008/104 (cijelo poglavlje posvećeno je radnim uvjetima) i, s druge strane, razloga kojima se vodilo kod njezina donošenja: tek se nakon usklađivanja radnih uvjeta određena liberalizacija rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje može pokazati opravdanom.

64.

Činjenica da je Direktiva 2008/104 vezana uz socijalne odredbe Ugovora ne sprječava dakle nastojanje da se ostvari sporedan cilj u vidu uklanjanja nekih ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

65.

Primjera radi, primjećujem da se Direktivom 97/81 o radu s nepunim radnim vremenom, koja je bila donesena na temelju socijalnih odredbi Ugovora, također nastoje ostvariti dvije svrhe od kojih se jedna sastoji od poticanja rada s nepunim radnim vremenom, a druga od uklanjanja diskriminacije između radnika s nepunim radnim vremenom i radnika s punim radnim vremenom. Nadalje, ta direktiva sadržava odredbu namijenjenu uklanjanju prepreka za rad s nepunim radnim vremenom ( 30 ).

66.

S obzirom na ta razmatranja, mislim da je Direktiva 2008/104 bila ispravno donesena na temelju bivšeg članka 137. UEZ‑a, bez upućivanja na bivši članak 47. stavak 2. i članak 55. UEZ‑a koji se odnose na usluge, unatoč činjenici da u svom članku 4. sadržava neke odredbe primjenjive na ograničenja pružanja usluga na području rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

67.

Tužitelj u glavnom postupku, koji ističe načelo autonomije socijalnih partnera, također osporava činjenicu da se zabrana neopravdanih ograničenja u vezi s primjenom rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje može primijeniti na odredbe kolektivnih ugovora. Te odredbe prema njegovu mišljenju uživaju imunitet koji proistječe iz temeljnog prava na kolektivno pregovaranje propisanog člankom 28. Povelje.

68.

Podsjećam da je ustaljena sudska praksa da člancima 45., 49. i 56. UFEU‑a nije uređeno samo djelovanje javnih tijela, nego oni također obuhvaćaju propise druge vrste koji su namijenjeni kolektivnom uređivanju radnih odnosa, samozapošljavanja i pružanja usluga. Sud je više puta potvrdio da kolektivni ugovori nisu izuzeti iz područja primjene odredaba o slobodama predviđenima Ugovorom ( 31 ). Stoga, ako kolektivni ugovor sadržava odredbu koja ograničava primjenu rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, on je obuhvaćen područjem primjene članka 56. UFEU‑a.

69.

Iako je autonomija socijalnih partnera u potpunosti priznata u pravu Unije, njihovo pravo na pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora mora se ostvarivati uz poštovanje prava, uključujući pravo Unije ( 32 ).

70.

Sud je također odlučio da socijalni partneri moraju djelovati poštujući odredbe sekundarnog prava Unije, koje pobliže određuju načelo nediskriminacije u području zapošljavanja i obavljanja zanimanja. Činjenica da se sekundarno pravo Unije protivi odredbi kolektivnog ugovora ne ugrožava pravo na pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora koje je priznato člankom 28. Povelje ( 33 ). Ako se pravo Unije protivi odredbi sadržanoj u kolektivnom ugovoru, nacionalni sud ne smije primijeniti tu posebnu odredbu ( 34 ).

71.

Prema mojem mišljenju, ta se razmatranja primjenjuju s istom snagom na članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 zato što se radi o obvezujućem pravilu kojim se provodi sloboda predviđena Ugovorom i koja ne sadržava odstupanje u korist kolektivnih ugovora ( 35 ).

72.

Taj je pristup u skladu s činjenicom da se odredbe direktiva Unije na području radnog prava mogu provesti ne samo putem zakonodavstva, nego i putem opće primjenjivih kolektivnih ugovora. Stoga, na temelju članka 11. stavka 1. Direktive 2008/104, države članice nisu dužne samo donositi mjere potrebne radi usklađivanja s navedenom direktivom, nego također i osigurati da socijalni partneri putem dogovora uvedu potrebne odredbe.

73.

U tom pogledu na vidim nikakav valjani razlog za tvrdnju da bi kolektivni ugovori trebali biti povlašteni u odnosu na zakonodavstvo država članica i da se na njih ne primjenjuje pravo Unije.

74.

Ta razmatranja uopće ne podrazumijevaju da je slobodno pružanje usluga nadređeno pravu na kolektivno pregovaranje. Činjenica da se putem obvezujućih odredbi predviđaju neke granice sadržaja kolektivnih ugovora ne ugrožava ostvarivanje tog temeljnog prava.

75.

Pravo na kolektivno pregovaranje iz članka 28. Povelje ne protivi se stoga tomu da se članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 tumači na način da ograničenja, koja su kolektivnim ugovorima uvedena za rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, moraju biti opravdana razlozima od općeg interesa, inače bi u suprotnom mogla biti proglašena nespojivima s pravom Unije.

76.

Želim skrenuti pažnju Suda na općenitije teološko tumačenje.

77.

Pravni poredak Unije počiva na sistemskom načelu koje priznaje bitnu ulogu nacionalnih sudova u provođenju njegovih odredbi.

78.

U sustavu uspostavljenom člankom 267. UFEU‑a funkcije dodijeljene nacionalnim sudovima i Sudu bitne su s obzirom na samu prirodu prava Unije. Odredba kojom bi sudovi država članica bili lišeni svojih nadležnosti u vezi s tumačenjem i primjenom prava Unije i kojom bi Sud bio lišen svoje nadležnosti da odgovara na prethodna pitanja koja su mu upućena, iskrivila bi nadležnosti koje su Ugovorima dodijeljene institucijama Unije i državama članicama i koje su bitne za očuvanje same prirode prava Unije ( 36 ).

79.

Čini mi se da s tim načelom nije pomirljivo tumačenje koje zastupaju neke države članice u ovom predmetu i prema kojem države članice moraju preispitati ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje a da nisu obvezane ishodom tog preispitivanja.

80.

Prema tom tumačenju, samo bi upravna tijela država članica, a možda i socijalni partneri, bila zadužena za prepoznavanje ograničenja korištenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i vođenje postupka koji mora logično dovesti do izmjene ili ukidanja ograničenja koja nisu opravdana.

81.

U svojem pisanim očitovanjima njemačka vlada upućuje u tom pogledu na „administrative Überprüfung“ (upravno preispitivanje), pri čemu priznaje da bi predmetni članak 4. Direktive 2008/104 prema svojem smislu i svojoj svrsi mogao sadržavati nepisanu obvezu ukidanja ili prilagodbe ograničenja koja se ne mogu opravdati.

82.

Komisija je na raspravi istaknula ( 37 ) da tumačenje prema kojemu članak 4. Direktive 2008/104 predviđa samo postupovne obveze ne oduzima članku njegov koristan učinak. Komisija navodi da bi mogla, svaki put kada sazna za postojanje ograničenja, pokrenuti dijalog s tijelima dotične države članice kako bi se pronašlo najbolje rješenje za usklađivanje te odredbe s navedenom direktivom. Ona bi također mogla pokrenuti postupak zbog povrede obveze.

83.

Isto tako, pojedini autori kritiziraju članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 ističući da bi bilo opasno prepustiti nacionalnim sudovima zadaću da ocjenjuju opravdanje za ograničenja i njihovu proporcionalnost. Oni smatraju da bi primjena općeg interesa i kriterija proporcionalnosti, ako bi bila prepuštena u ruke sudova, bila opasna i vrlo nepredvidljiva, kao „živi pijesak“ ( 38 ).

84.

Međutim, prema mojem mišljenju, bilo bi suprotno temeljima pravnog sustava Unije da se na upravna tijela prenese isključiva nadležnost za provjeru spojivosti nacionalnog zakonodavstva s direktivom Unije, čime se ta nadležnost uskraćuje nacionalnim sudovima.

85.

Primjećujem da taj pristup ne bi samo isključio nacionalne sudove iz postupka provođenja članka 4. Direktive 2008/104, nego bi doveo i u pitanje njihovu nadležnost za ispitivanje ograničenja koja se primjenjuju na rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje s aspekta članka 56. UFEU‑a.

86.

Takav mi se pristup čini nepomirljivim sa svrhom pravnog sustava Unije jer bi sudovima država članica oduzeo glavnu zadaću koja im je povjerena u vezi s provedbom prava Unije.

87.

Prema uvodnoj izjavi 22. Direktive 2008/104, istu treba provesti u skladu s odredbama primarnog prava, osobito onima koje se primjenjuju na usluge. Valja se stoga baviti vezom koja postoji između članka 56. UFEU‑a i članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104.

88.

Primjećujem da se ratio legis članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104 ne podudara s ratio legis načela slobodnog kretanja usluga. Navedeni članak 4. stavak 1. namijenjen je naime ukidanju neopravdanih prepreka za rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje s ciljem poticanja tog fleksibilnog oblika rada, čime se pridonosi stvaranju radnih mjesta te uključivanju u tržište rada.

89.

Međutim, budući da rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje podrazumijeva postojanje posrednika (poduzeća za privremeno zapošljavanje), svako ograničenje tog oblika rada također predstavlja ograničenje usluga koje ta poduzeća pružaju. Liberalizacija tog oblika rada podrazumijeva stoga liberalizaciju usluga rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje jer se radi o licu i naličju istog novčića.

90.

Stoga, iako se članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 odnosi na ograničenja „zapošljavanja radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje“, pa se stoga tiče ponajprije situacije tih radnika ( 39 ), on se također u širem smislu primjenjuje na ograničenja usluga koje pružaju agencije za privremeno zapošljavanje.

91.

Primjećujem da zabrana ograničenja slobodnog pružanja usluga za poduzeća za privremeno zapošljavanje proizlazi već iz članka 56. UFEU‑a ( 40 ). U mjeri u kojoj ograničenja primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje također predstavljaju prepreku za usluge koje pružaju poduzeća za privremeno zapošljavanje, člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104 konkretizira se zabrana koja proistječe iz članka 56. UFEU‑a.

92.

U tom pogledu, članak 4. stavak 1. pojašnjava važne razloge u općem interesu kojima se posebno mogu opravdati takva ograničenja. Osim toga njime se širi primjena načela slobodnog pružanja usluga na unutarnje situacije s obzirom na to da se sada radi o usklađenom području prava Unije i da primjena Direktive 2008/104 ne podrazumijeva traganje za prekograničnim elementom.

93.

Zaključno predlažem na prvo pitanje odgovoriti na način da je člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104 zabranjeno održavanje ili uvođenje zabrana ili ograničenja u vezi s primjenom rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje koja nisu opravdana razlozima od općeg interesa, osobito u pogledu zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, zahtjeva za zdravlje i sigurnost na radu ili potrebe da se osigura pravilno funkcioniranje tržišta rada i sprečavanje zloporaba.

94.

Ako bi Sud odlučio da ne slijedi moj prijedlog te bi navedeni članak 4. stavak 1. protumačio na način da je nevaljan ili bez ikakve normativne vrijednosti, smatram da bi bilo korisno da Sud u svojoj presudi podsjeti na to da članak 56. UFEU‑a ostaje u potpunosti primjenjiv na ograničenja kao što su ona u ovom slučaju.

95.

To mi se pojašnjenje čini posebno važnim zato što se čini da neke stranke smatraju da se predmetna ograničenja ne mogu podvrgnuti nadzoru nacionalnih sudova ni na temelju članka 4. Direktive 2008/104 (ako bi navedenim člankom bile predviđene samo postupovne obveze) niti s aspekta članka 56. UFEU‑a (jer se radi o usklađenom području) ( 41 ).

96.

Sekundarnim se pravom ne može ograničavati područje primjene temeljnih sloboda. Ako bi Sud smatrao da se Direktivom 2008/104 ne zabranjuje održavanje ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, ponovno bi bilo na nacionalnom sudu da provjeri mogu li se ta ograničenja opravdati na temelju članka 56. UFEU‑a.

97.

Primjećujem u tom pogledu da se predmetnim propisom očito mogu proizvesti relevantni prekogranični učinci na temelju članka 56. UFEU‑a, koji bi se stoga mogao primijeniti u glavnom postupku ( 42 ).

98.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji saznati predstavlja li odredba, kao što je ona predviđena člankom 29. stavkom 1. sektorskog ugovora, ograničenje u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104 i može li se po potrebi opravdati.

99.

Podsjećam da članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 predviđa da se ograničenja mogu opravdati samo razlozima od općeg interesa, posebno u pogledu zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, zahtjeva za sigurnost i zdravlje na radu ili potrebe da se osigura ispravno funkcioniranje tržišta rada i sprečavanje zloporaba.

100.

Kao što dokazuje korištenje riječi „posebno“, ne radi se o taksativnom popisu. Naime, iz teksta gore navedene odredbe proizlazi da je njome otvorena mogućnost, već priznata u okviru primjene sloboda predviđenih Ugovorom, da se ograničenja, koja se jednako primjenjuju na nacionalne pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, opravdaju važnim razlozima u općem interesu.

101.

Podsjećam u tom pogledu da članak 56. UFEU‑a zahtijeva ne samo uklanjanje svake diskriminacije pružatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegova državljanstva, nego i ukidanje svih ograničenja, čak i ako se ona jednako primjenjuju na domaće pružatelje usluga kao i na one iz drugih država članica, ako su takve naravi da zabranjuju, otežavaju ili čine manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluge koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge ( 43 ).

102.

Takvo ograničenje, koje se jednako primjenjuje, može ipak biti opravdano važnim razlogom u općem interesu ako taj interes nije zaštićen pravilima kojima je pružatelj usluga podvrgnut u državi članici u kojoj ima poslovni nastan, i ako su ona prikladna za jamčenje ostvarenja zadanog cilja te ne nadilaze ono što je neophodno kako bi ga se ostvarilo ( 44 ).

103.

Ta su razmatranja, koja načelno vrijede na području koje nije predmet usklađivanja na razini Unije, također relevantna u ovom slučaju s obzirom na to da se člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104 konkretizira članak 56. UFEU‑a na području rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

104.

Primjećujem u tom pogledu da članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 obuhvaća ograničenja koja se primjenjuju na usluge poduzeća za privremeno zapošljavanje jer se tim ograničenjima ograničava primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje. Članak 56. UFEU‑a ostaje stoga primjenjiv na nacionalne odredbe koje utječu na usluge poduzeća za privremeno zapošljavanje, različito od onih koje se odnose na „zapošljavanje radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje“ ( 45 ).

105.

Dosljedna primjena dotičnih odredbi zahtijeva da ti zahtjevi budu istovjetni onima koji vrijede za primjenu članka 56. UFEU‑a, s obzirom na opravdanje ograničenja iz članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104. To je razmatranje potkrijepljeno bliskom vezom koja postoji između tih odredbi te uvodnom izjavom 22. Direktive 2008/104, kojom se podsjeća na potrebu da se njezine odredbe primjenjuju poštujući primarno pravo na području slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga.

106.

Kada je riječ o članku koji je predmet glavnog postupka, primjećujem da se on sastoji od dviju različitih odredbi:

107.

Tumačenjem tih dviju odredbi zajedno ograničava se stoga mogućnost oslanjanja na radnu snagu zaposlenu kod poduzeća za privremeno zapošljavanje zbog, s jedne strane, prirode izvršenih zadataka i, s druge strane, njihova trajanja. Navedene odredbe ograničavaju stoga primjenu tog oblika rada te imaju također ograničavajući učinak na usluge poduzeća za privremeno zapošljavanje jer nedvojbeno predstavljaju ograničenja u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104.

108.

Većina stranaka u postupku, osim tuženika u glavnom postupku, drži da su predmetna ograničenja opravdana razlogom općeg interesa koji se odnosi na potrebu da se osigura ispravno funkcioniranje tržišta rada i sprečavanje zloporaba.

109.

Kao što objašnjava finska vlada, radi se naime o tome da se spriječi da se zadatak, koji je dio stabilnih radnih odnosa, bez opravdanog razloga povjeri radnicima zaposlenim kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, i time osigura da primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ne dovede do gubitka radnih mjesta u poduzeću korisniku.

110.

U tom pogledu primjećujem da iz razmatranja na temelju kojih je donesena Direktiva 2008/104 proizlazi da se rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ne smatra zamjenom za stabilne oblike rada.

111.

S jedne strane, zakonodavna inicijativa Unije na području radnog prava počiva na temeljnoj pretpostavci prema kojoj su ugovori o zapošljavanju na neodređeno vrijeme uobičajeni oblik radnog odnosa ( 46 ). Odredbe Direktive 2008/104, a osobito njezin članak 6. o pristupu zapošljavanju radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje kod poduzeća korisnika također pokazuju da izravno zapošljavanje predstavlja povlašteni radni odnos u usporedbi sa zapošljavanjem preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

112.

S druge strane, iz definicija u članku 3. Direktive 2008/104 proizlazi da se rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje podrazumijeva obavlja „privremeno“ ( 47 ). Iz toga se može zaključiti da taj oblik rada nije prilagođen svim okolnostima, osobito kada je potreba za radnom snagom trajna.

113.

Doduše Direktiva 2008/104 ne definira rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje niti su njoj nabrojani slučajevi u kojima bi se mogla opravdati primjena tog oblika rada. Njezina uvodna izjava 12. podsjeća, nasuprot tome, da se tom direktivom namjerava poštovati raznolikost tržištâ rada.

114.

Budući da se zakonodavac Unije odlučio ne razgraničiti situacije koje opravdavaju primjenu rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, države članice zadržale su znatnu marginu prosudbe u tom pogledu.

115.

Ta široka margina prosudbe proizlazi iz nadležnosti država članica da donose političke odluke koje utječu na razvoj tržišta rada i da shodno tome donose propise poštujući pravo Unije. Nju također potvrđuje postojanje odredbe o zabrani socijalnog pogoršanja koja je sadržana u članku 9. stavku 2. Direktive 2008/104. Naime, države članice moraju imati značajnu slobodu djelovanja kako bi pazile da ukidanje određenih ograničenja ne dovede do smanjivanja opće razine zaštite radnika u dotičnim područjima.

116.

Prema mojem mišljenju, država članica može i bez prekoračenja granica te margine prosudbe predvidjeti da je primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje dopuštena u okolnostima koje su u skladu s privremenom naravi tog oblika rada jer potonji ne bi smio ići na štetu izravnog zapošljavanja.

117.

Sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi je li članak 29. stavak 1. sektorskog ugovora, na koji se odnosi glavni postupak, opravdan na temelju ovog potonjeg razmatranja.

118.

Međutim, želio bih primijetiti da se formulacijom navedene odredbe nastoji ukazati da je to slučaj.

119.

S jedne strane mi se čini, s obzirom na narav rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje opisanu u točkama 111. i 112. ovog mišljenja, opravdanim ograničiti primjenu tog oblika rada, kao što je predviđeno člankom 29. stavkom 1. sektorskog ugovora, na „ujednačavanje prekomjerne količine posla ili obavljanje drugih zadataka koji su ograničeni vremenski ili po svojoj prirodi, koje zbog hitnosti, kratkotrajnosti, profesionalne kvalifikacije, korištenja posebnih alata ili ostalih sličnih razloga ne može izvršiti njihovo vlastito osoblje“.

120.

S druge strane, ako se spornom odredbom zabranjuje primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje uz vlastite radnike poduzeća tijekom „dužeg razdoblja“, njome se prema mojem mišljenju nastoji ostvariti legitimni cilj u vidu ograničavanja zloporaba u vezi s primjenom tog oblika rada. Naime, u skladu s usmjerenjem na kojem se temelje propisi Unije, primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ne smije uslijediti na štetu izravnog zapošljavanja, nego, nasuprot tome, mora biti u stanju dovesti do sigurnijih oblika zapošljavanja.

121.

Održavanje radnih odnosa preko poduzeća za privremeno zapošljavanje tijekom dužeg razdoblja, pri čemu oni po svojoj prirodi moraju ostati privremeni, može biti naznaka zloporabe tog oblika rada.

122.

Primjećujem da donošenje mjera radi sprječavanja zloporaba prilikom sklapanja ugovorâ o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ne može opravdati gotovo opće isključivanje tog oblika rada, kao što je zabrana rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje u cijelom gospodarskom sektoru ili određivanje kvota za tu vrstu ugovora, bez ikakvog drugog objektivnog opravdanja. Naime, mjera za sprječavanje zloporabe u ostvarivanju prava ne može biti izjednačena s nijekanjem predmetnog prava.

123.

To ovdje nije slučaj s obzirom na to da se dotičnim ograničenjima samo opisuju objektivni razlozi koji opravdavaju primjenu radne snage zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje i da ona nisu namijenjena uklanjanju tog oblika rada.

124.

Stoga mi se nacionalni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, a kojim se, s jedne strane, ograničava primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje na zadatke koji s obzirom na svoju prirodu ili trajanje objektivno odgovaraju potrebi za privremenom radnom snagom, i kojim se, s druge strane, zabranjuje angažiranje radnika zaposlenih kod agencija za privremeno zapošljavanje uz vlastite radnike poduzeća tijekom dužeg razdoblja, čini opravdanim na temelju općeg interesa koji se odnosi na potrebu da se osigura ispravno funkcioniranje tržišta rada i sprečavanje zloporaba.

125.

U vezi s proporcionalnošću tih ograničenja ističem da iz očitovanja stranaka proizlazi velika raznolikost u načinu na koji države članice pristupaju pitanju mogućih ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 48 ).

126.

Promjenjivi intenzitet ograničenja uvedenih za rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje u državama članicama ipak ne može utjecati na ocjenu potrebe za ispitanim odredbama i njihove proporcionalnosti ( 49 ).

127.

U tom pogledu, iako je na nacionalnom sudu da ispita proporcionalnost, ipak odmah primjećujem da mi se ne čini da ograničenja nametnuta spornom odredbom nadilaze ono što je neophodno kako bi se osigurala svrha koja se nastoji ostvariti tim propisom.

128.

S jedne strane, navedena ograničenja čvrsto su povezana s legitimnim ciljevima koji se nastoje ostvariti jer se njima jedino namjerava konkretnim izrazima prenijeti privremena narav rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i time izbjeći da se tim oblikom rada nadomjesti izravno zapošljavanje. S druge strane, kada se odnose na „druge zadatke“ i „duže razdoblje“, navedena se ograničenja čine dovoljno općenitima kako bi omogućila da se uzmu u obzir pojedinačne okolnosti svojstvene različitim poduzećima korisnicima.

129.

Zaključno smatram da se članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 ne protivi nacionalnom propisu kojim se, s jedne strane, ograničava primjena rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje na zadatke koji su privremeni i koje iz objektivnih razloga ne mogu obaviti radnici izravno zaposleni u poduzeću korisniku i kojim se, s druge strane, zabranjuje angažiranje radnika zaposlenih kod agencija za privremeno zapošljavanje uz radnike izravno zaposlene u tom poduzeću za obavljanje zadataka koji su identični onima koje obavljaju potonji radnici tijekom dužeg razdoblja.

130.

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev zanima se za ulogu koja mu je dodijeljena pravom Unije u slučaju da utvrdi da je sporna odredba nespojiva s člankom 4. stavkom 1. Direktive 2008/104.

131.

S obzirom na moj prijedlog odgovora na drugo pitanje, nije potrebno odgovoriti na to pitanje. Ipak ću ga ukratko analizirati.

132.

Valja prije svega podsjetiti da nacionalni sudovi podliježu obvezi usklađenog tumačenja koja se također proteže na odredbe kolektivnih ugovora ( 50 ).

133.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se nacionalno pravo tumačiti u skladu s Direktivom 2008/104 jer se čini da ta direktiva i sektorski ugovor slijede proturječne pristupe o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, a s obzirom na to da finsko pravo ne sadržava posebne odredbe o prenošenju zabrane iz članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104.

134.

Podsjećam u tom pogledu da obveza usklađenog tumačenja nije ograničena na tumačenje nacionalnih odredbi unesenih radi prenošenja Direktive 2008/104, nego zahtijeva da se u obzir uzme sveukupnost pravila nacionalnog prava radi ocjene u kojoj se mjeri ono može primijeniti a da ne dovede do rezultata koji bi bio suprotan onome koji se nastoji postići direktivom ( 51 ).

135.

Izostanak mjera za prenošenje ne sprječava stoga nacionalni sud koji je uputio zahtjev da provjeri, razmotrivši sveukupnost pravila nacionalnog prava, može li on tumačenjem doći do rješenja koje je u skladu s pravom Unije.

136.

Za slučaj u kojem usklađeno tumačenje ne bi bilo moguće, valja ispitati proizvodi li članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 izravan učinak.

137.

Čini se da navedena odredba, s obzirom na svoj sadržaj, može proizvesti izravan učinak. Ipak treba ispitati može li se tuženik u glavnom postupku na nju pozvati protiv sindikata radnika.

138.

Iako Sud još uvijek nije priznao izravan horizontalni učinak direktiva Unije ( 52 ), iz sudske se prakse može zaključiti da temeljne slobode zajamčene Ugovorom imaju izravan horizontalni učinak na način da se poduzeće može izravno pozvati na njih protiv sindikata ili grupe sindikata ( 53 ).

139.

Čini mi se logičnim isti učinak priznati odredbi članka 4. stavka 1. Direktive 2008/104 kojom se konkretizira zabrana ograničenja za slobodno pružanje usluga na posebnom području rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

140.

Naime, prije donošenja Direktive 2008/104 nacionalne mjere, koje su ograničavale primjenu rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje stvarajući također prepreku za pružanje usluga na tom području, potencijalno su bile obuhvaćene zabranom iz članka 56. UFEU‑a. Prema mojem mišljenju ne bilo dosljedno dopustiti da se takve mjere izuzmu iz te zabrane samo zato što je ona sada našla svoj poseban izričaj u Direktivi 2008/104 i zato što se direktive ne primjenjuju izravno na odnose između pojedinaca.

141.

Želim biti jasan: moja namjera nije pridonijeti raspravi o izravnom horizontalnom učinku koji mogu imati određena načela prava Unije, osobito ako su pobliže određena direktivama ( 54 ).

142.

Situacija je u ovom slučaju prema mojem mišljenju puno manje kontroverzna jer članak 4. stavak 1. Direktive 2008/104 uopće ne utječe na materijalni sadržaj članka 56. UFEU‑a, koji pored toga ima izravan učinak u određenim horizontalnim situacijama na temelju postojeće sudske prakse.

143.

Naime, članak 4. stavak 1. samo predviđa zabranu neopravdanih ograničenja rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje u aktu sekundarnog zakonodavstva kojim se pristupilo usklađivanju tog područja (dok su takva ograničenja prvotno bila obuhvaćena člankom 56. UFEU‑a), i pojašnjava razloge od općeg interesa kojima se navedena ograničenja mogu opravdati.

144.

Osim toga, usklađivanje poduzeto na tom području znači da više nije potrebno tragati za prekograničnim elementom koji bi inače bio uvjet za početak primjene odredbi o temeljnim slobodama. Nesporno je, naime, da se Direktiva 2008/104 primjenjuje na unutarnje situacije.

145.

Međutim, primjećujem da, bez obzira na Direktivu 2008/104, primjena članka 56. UFEU‑a na spor kao što je onaj koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev nije isključena iako uključuje osobe u istoj državi članici.

146.

Naime, sporna odredba očito može proizvesti prekogranične učinke koji su relevantni za članak 56. UFEU‑a, osobito tako što se njome može spriječiti Shellov pristup uslugama koje pružaju poduzeća za privremeno zapošljavanje s poslovnim nastanom u drugim državama članicama ( 55 ). U takvoj situaciji čini mi se besmislenim tražiti posve slučajan prekogranični element koji se, na primjer, odnosi na pitanje je li se tijekom relevantnog razdoblja Shell koristio agencijom za privremenom zapošljavanje s poslovnim nastanom izvan Finske ili je li jedan od radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, a koji su radili za Shell tijekom tog razdoblja, došao iz druge države članice.

147.

Stoga, ako bi Sud smatrao potrebnim razmotriti treće pitanje, predlažem da na njega odgovori na način da se poduzeće može protiv sindikata pozvati na članak 4. stavak 1. Direktive.

148.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da na prethodno pitanje koje je uputio työtuomioistuin Sud odgovori na sljedeći način: