1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bayerisches Verwaltungsgericht München (bavarski upravni sud u Münchenu, Njemačka) predstavlja za Sud poseban i neobičan slučaj.

2. 

A. L. Shepherd, državljanin Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: SAD), u prosincu 2003. prijavio se za vršenje vojne službe u oružanim snagama SAD‑a. Osposobljen je kao mehaničar za održavanje helikoptera Apache. U rujnu 2004. premješten je u Njemačku. U to se vrijeme njegova jedinica od veljače 2004. nalazila u Iraku te je sukladno tome poslan da joj se pridruži. U Iraku je od rujna 2004. do veljače 2005. obavljao poslove održavanja, osobito helikoptera. Nije izravno sudjelovao u izravnim vojnim akcijama ili borbenim operacijama. U veljači 2005. sa svojom se jedinicom vratio u njezinu bazu u Njemačkoj. Tada je počeo sumnjati u zakonitost rata te propitivati te sumnje.

3. 

Početkom 2007. saznalo se da će jedinica A. L. Shepherda uskoro ponovno biti poslana u Irak. On je 1. travnja 2007. dobio zapovijed o odlasku. Do tada je već došao do zaključka da je rat u Iraku u suprotnosti s međunarodnim pravom te da krši članak 2. stavak 4. Povelje Ujedinjenih naroda. Smatrao je da vojne operacije u Iraku uključuju sustavnu, sveobuhvatnu i neproporcionalnu uporabu oružja bez vođenja računa o civilnom stanovništvu. Zbog sve većeg korištenja upravo helikoptera Apache stradavalo je sve više civila i međunarodno pravo se sve više kršilo. Zauzeo je stajalište da se helikopteri ne bi bili mogli koristiti u ratu da ih on i drugi mehaničari za održavanje nisu učinili spremnima za borbu. (Između 2007. i 2008., kada je jedinica A. L. Shepherda ponovno djelovala u Iraku, došlo je do daljnjeg bombardiranja. Dostupna su brojna izvješća u kojima se navodi da je vojska SAD‑a činila ratne zločine u Iraku, premda A. L. Shepherd ne zna jesu li odnosne operacije uključivale upravo helikoptere koje je on održavao.)

4. 

A. L. Shepherd nije želio riskirati sudjelovanje u ratnim zločinima u okviru djelovanja svoje jedinice u Iraku. Nije razmišljao o mogućnosti da tijelima SAD‑a podnese zahtjev da ga se izuzme od službe zbog prigovora savjesti ( 2 ) jer uporabu rata i sile ne odbija u potpunosti. I doista, ponovno se prijavio za službu krajem svojeg prvog razdoblja službe. Smatrao je da ga zahtjev za odbijanje vršenja vojne službe ne bi zaštitio od ponovnog slanja u Irak. Stoga je odlučio napustiti vojsku SAD‑a prije početka drugog dijela svoje službe i dezertirao je 11. travnja 2007. Odbijanje vršenja vojne službe u Iraku dovodi ga u opasnost od progona zbog dezertiranja. Iz perspektive SAD‑a, osuda za to kazneno djelo kasnije ograničava život pojedinca. Stoga je A. L. Shepherd u kolovozu 2008. podnio zahtjev za azil u Njemačkoj ( 3 ).

5.

Prema Ženevskoj konvenciji ( 4 ), na kojoj se temelji Direktiva o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice ( 5 ), pojam „izbjeglica“odnosi se na svaku osobu koja se „uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja se ne može ili se, zbog tog straha, ne želi staviti pod zaštitu te zemlje“ ( 6 ).

6.

Sukladno članku 1. odjeljku F točki (a), Ženevska konvencija ne primjenjuje se na osobe za koje postoje ozbiljni razlozi za sumnju da su počinile „zločin protiv mira, ratni zločin, ili zločin protiv čovječnosti, kako su definirani međunarodnim instrumentima izrađenima kako bi se predvidjele odredbe u pogledu takvih zločina“ ( 7 ).

7.

Člankom 9. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 8 ) jamči se pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, uključujući pravo da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje.

8.

Članak 10. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 9 ) odgovara članku 9. stavku 1. EKLJP‑a. Prema članku 10. stavku 2., pravo na prigovor savjesti priznaje se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju to pravo. U članku 52. stavku 3. stoji da se prava priznata Poveljom trebaju tumačiti u skladu s odgovarajućim pravima koja jamči EKLJP.

9.

Direktiva o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice jedna je od mjera koje čine Zajednički europski sustav azila. On se temelji na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije, koja predstavlja temelj međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica ( 10 ). Direktivom o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice nastoje se uspostaviti minimalni standardi zaštite i zajednički kriteriji za sve države članice u pogledu priznavanja statusa izbjeglice i obilježja takvog statusa, u pogledu utvrđivanja osoba kojima je doista potrebna međunarodna zaštita, te u pogledu poštenog i učinkovitog postupka azila ( 11 ). Poštuju se i priznaju temeljna prava i načela prihvaćena Poveljom ( 12 ). Pri postupanju s osobama koje su obuhvaćene Direktivom o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, države članice vezane su obvezama propisanima instrumentima međunarodnog prava ( 13 ).

10.

Odražavajući članak 1. odjeljak A stavak 2. Ženevske konvencije, izbjeglicu se u Direktivi o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice definira kao „[…] državljanina treće zemlje koji je, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, izbjegao iz svoje nacionalne države te nije u mogućnosti ili se, zbog takvog straha, ne želi staviti pod zaštitu te države, kao i osobu bez državljanstva koja se nalazi izvan države prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se zbog istih gore navedenih razloga, ili zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu, te na koju se ne primjenjuje članak 12.“ ( 14 ).

11.

Procjena činjenica i okolnosti povezanih sa zahtjevom za status izbjeglice uređena je člankom 4. Države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev. Dužnost je države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva ( 15 ).

12.

Prema Direktivi o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, „počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde“ uključuju državu, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu te nedržavna tijela ( 16 ).

13.

Zaštitu od proganjanja može, među ostalim, pružiti država ( 17 ). Općenito se smatra da je takva zaštita pružena ako država, primjerice, poduzme razumne mjere s ciljem sprečavanja proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde primjenom učinkovitog pravnog sustava za otkrivanje, gonjenje i kažnjavanje takvih djela i ako postoji dostupnost takve zaštite podnositelju zahtjeva ( 18 ).

14.

Pojedinac koji ispunjava uvjete iz poglavlja II. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice u vezi s ocjenom zahtjeva za međunarodnu zaštitu kvalificira se kao izbjeglica ako može dokazati da je bio izložen djelima proganjanja u smislu članka 9., ili da od istih može strahovati. Takva djela moraju biti dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito neotuđivih prava predviđenih u članku 15. stavku 2. EKLJP‑a ( 19 ), ili moraju biti skup različitih mjera koji je dovoljno ozbiljan da predstavlja takvo kršenje temeljnih ljudskih prava ( 20 ). Djela koja mogu spadati u definiciju proganjanja uključuju: „zakonske, administrativne, policijske i/ili sudske mjere koje su same po sebi diskriminacijske ili koje se primjenjuju na diskriminacijski način“ ( 21 ); „sudski progon ili kažnjavanje koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće“ ( 22 ); i „sudski progon ili kažnjavanje radi odbijanja vršenja vojne službe prilikom sukoba kad bi vršenje vojne službe uključivalo kaznena djela ili radnje koje su obuhvaćene klauzulama o isključenju utvrđenima u članku 12. stavku 2.“ ( 23 ). Mora postojati veza između razloga proganjanja navedenih u članku 10. i djela proganjanja opisanih u članku 9. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice ( 24 ).

15.

Razlozi navedeni u članku 10. stavku 1. uključuju:

16.

Državljanin treće zemlje isključen je iz područja primjene Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice ako je obuhvaćen njezinim člankom 12. Za trenutne potrebe članak 12. stavak 2., koji odražava tekst članka 1. odjeljka F Ženevske konvencije, predstavlja relevantnu odredbu u pogledu isključenja. Stoga je osoba isključena iz zaštite direktivom ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da je počinila „zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti kako je definirano međunarodnim instrumentima izrađenima kako bi se predvidjele odredbe u pogledu takvih zločina“ ( 25 ). Članak 12. stavak 2. „primjenjuje se na osobe koje potiču ili na drugi način sudjeluju u izvršenju kaznenih djela ili djela“ koja su tamo navedena ( 26 ).

17.

Države članice moraju odobriti izbjeglički status državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice ( 27 ).

18.

Sukladno objašnjenju koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, nacionalne odredbe kojima je uređena definicija izbjeglice proizlaze iz članka 1. odjeljka A stavka 2. Ženevske konvencije. Pojedinci su isključeni iz te definicije ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da se primjenjuje jedan od razloga iz članka 1. odjeljka F te konvencije ( 28 ).

19.

Nacionalno pravo sadržava zabranu protjerivanja u državu u kojoj su život ili sloboda pojedinca ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Ako takva opasnost dolazi od države, ona predstavlja proganjanje u smislu relevantnih nacionalnih odredbi ( 29 ).

20.

U uvodu ovog mišljenja iznijela sam činjenice o A. L. Shepherdu koje se mogu razabrati iz zahtjeva za prethodnu odluku.

21.

Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (savezni ured za migraciju i izbjeglice; u daljnjem tekstu: Bundesamt) je odlukom od 31. ožujka 2011. odbio zahtjev A. L. Shepherda za azil. Za to je dao sljedeće razloge: (i) ne postoji temeljno pravo na prigovor savjesti; (ii) A. L. Shepherd je mogao zakonito napustiti vojnu službu; (iii) on ne spada u područje primjene članka 9. stavka 2. točke (e) tumačenog u vezi s člankom 12. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Preduvjet iz te direktive je da su djela suprotna međunarodnom pravu počinjena u predmetnom sukobu. Oružane snage SAD‑a ne toleriraju takve povrede, a još manje ih potiču. A. L. Shepherd je bio samo mehaničar za helikoptere i nije osobno sudjelovao u borbama. Nema naznaka da je neizravno sudjelovao u ratnim zločinima i/ili da su „njegovi“helikopteri sudjelovali u takvim zločinima. Čak i da jest neizravno sudjelovao u takvim zločinima, to ne bi bilo dovoljno da se utvrdi njegova kaznena odgovornost za iste u smislu članka 25. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda ( 30 ). Nadalje, što se tiče mogućeg zločina protiv mira, neovisno o tome je li invazija Iraka bila suprotna međunarodnom pravu, A. L. Shepherd ne može se smatrati „počiniteljem“ s obzirom, na to da nije bio dio visoko pozicioniranog vojnog osoblja. Osim toga, razmještaj koalicijskih snaga u Irak već je tijekom prvog dijela službe A. L. Shepherda u Iraku bio odobren kao međunarodnopravno zakonit.

22.

Naposljetku, Bundesamt je zaključio da je mogućnost da tijela SAD‑a progone A. L. Shepherda zbog toga što je povrijedio svoje vojne dužnosti, osobito zbog dezertiranja, samo predstavljala zakonit interes njegove matične države da poduzme takvu radnju.

23.

Dana 7. travnja 2011. A. L. Shepherd podnio je tužbu protiv odluke Bundesamta pred sudom koji je uputio zahtjev. Ističe da se Bundesamt pogrešno usredotočio na pojam djela proganjanja, zanemarujući pojam razloga proganjanja. Bundesamt je pogrešno primijenio načela međunarodnog kaznenog prava na zahtjev za azil. Stoga je krivo zaključio da se osobi koja odbija vršiti vojnu službu status izbjeglice može odobriti samo ako „izvan osnovane sumnje“ dokaže da bi, da je ostala u oružanim snagama, bila kriva za počinjenje kaznenog djela po međunarodnom kaznenom pravu. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se zahtjev A. L. Shepherda temelji na strahu od proganjanja u smislu članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, te se u njemu ističe da postoje dva razloga za proganjanje: (i) njegova pripadnost društvenoj skupini u smislu članka 10. stavka 1. točke (d), i/ili (ii) njegovo političko mišljenje u smislu članka 10. stavka 1. točke (e). Ovaj je Sud tijekom usmenog postupka bio obaviješten da se A. L. Shepherd poziva samo na članak 10. stavak 1. točku (d) ( 31 ).

24.

S obzirom na navedeno, Verwaltungsgericht je uputio sljedeća prethodna pitanja:

25.

Pisana su očitovanja podnijeli A. L. Shepherd, Njemačka, Grčka, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina i Europska komisija. Sve su stranke, osim Nizozemske, iznijele usmena očitovanja na raspravi 25. lipnja 2014.

26.

Može se činiti da iz okolnosti koje su dovele do zahtjeva A. L. Shepherda proizlaze šira pitanja, kao što je odnos između prava Unije i međunarodnog prava. Međutim, sud koji je uputio zahtjev u svom se zahtjevu za prethodnu odluku usredotočio na uža pitanja. On u biti želi znati primjenjuje li se članak 9. stavak 2. točka (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice na ovaj predmet i, ako se primjenjuje, kako se zahtjev za azil treba ocijeniti. U članku 9. stavku 2. točki (e) predviđeno je da se djelo može smatrati djelom „proganjanja“ ako osobi prijeti sudski progon ili kažnjavanje radi odbijanja vršenja vojne službe prilikom sukoba kad bi vršenje vojne službe uključivalo počinjenje određenih djela, uključujući zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u smislu članka 12. stavka 2. te direktive. Smatram da se Sud pri davanju odgovora sudu koji je uputio zahtjev treba suzdržati od istraživanja širih pitanja, koja u raspravi pred njim nisu odgovarajuće razmotrena, pa se zato u ovom mišljenju neću baviti tim širim pitanjima.

27.

Ženevska konvencija živući je instrument koji se treba tumačiti s obzirom na uvjete današnjice i u skladu s razvojem međunarodnog prava ( 32 ). Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (u daljnjem tekstu: UNHCR) ima posebnu ulogu prema Konvenciji jer pruža korisne smjernice za države članice prilikom njihova utvrđivanja statusa izbjeglice ( 33 ). Ženevska konvencija kamen je temeljac međunarodnog režima zaštite izbjeglica pa se Direktiva o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice mora tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu te Konvencije ( 34 ). Osim toga, kako jasno proizlazi iz članka 78. stavka 1. UFEU‑a, svako tumačenje Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice mora biti u skladu sa Ženevskom konvencijom i drugim relevantnim ugovorima koji su priznati Poveljom ( 35 ).

28.

Osim toga, svako tumačenje pojedinačnih odredbi Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice mora voditi računa o uobičajenom značenju korištenog jezika, njezinoj svrsi te o zakonodavnoj strukturi i kontekstu. U pogledu potonjeg, člankom 4. (u poglavlju II. direktive) uređena je procjena zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 36 ). Tim se postupkom ocjene nastoji postići ravnoteža. Stvarne izbjeglice trebaju i zaslužuju zaštitu, ali državama članicama mora se dopustiti vođenje postupaka kojima se mogu razlučiti stvarni podnositelji zahtjeva od lažnih. Nedvojbeno treba poštovati činjenicu da su stvarni podnositelji zahtjeva često ljudi koji su prošli kroz traumatična iskustva. Neovisno o tome, pojedinačni podnositelj zahtjeva mora iznijeti jasne i vjerodostojne razloge za svoj zahtjev za azil.

29.

U slučaju A. L. Shepherda, sud koji je uputio zahtjev postavio je osam međusobno povezanih pitanja, koja se djelomično preklapaju. Glavno se pitanje odnosi na to može li se osoba u položaju poput onog A. L. Shepherda pozivati na djelo proganjanja, kako je opisano u članku 9. stavku 2. točki (e), u prilog svom zahtjevu za status izbjeglice na temelju Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Stoga ću se prvenstveno koncentrirati na područje primjene te odredbe i na njezinu vezu s razlozima proganjanja navedenima u članku 10. stavku 1. točkama (d) i (e).

30.

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje u pogledu područja primjene članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, osobito značenja riječi „[…] kada bi vršenje vojne službe uključivalo kaznena djela ili radnje koje su obuhvaćene klauzulama o isključenju koje su utvrđene u članku 12. stavku 2.“ ( 37 ). Jesu li samo osobe koje izravno sudjeluju u borbama obuhvaćene tom odredbom ili se ona odnosi na cjelokupno vojno osoblje, uključujući pojedince koji pružaju logističku i tehničku potporu, kao što je mehaničar za održavanje helikoptera?

31.

A. L. Shepherd, Njemačka, Ujedinjena Kraljevina i Komisija smatraju da cjelokupno vojno osoblje spada u područje primjene članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Grčka je zauzela drukčiji pristup. Smatra da sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o mjeri u kojoj osoba koja je podnijela zahtjev za status izbjeglice mora biti uključena u počinjenje djela, kao što su ratni zločini, da bi se utvrdilo da je osobno odgovorna za takva djela. Nizozemska ističe da osoblje koje pruža potporu općenito ne sudjeluje u vojnima akcijama ili borbama. Međutim, nije sasvim jasno smatra li da takvo osoblje svejedno spada u područje primjene članka 9. stavka 2. točke (e).

32.

Čini mi se da članak 9. stavak 2. točka (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice obuhvaća cjelokupno vojno osoblje uključujući osoblje za logističku i tehničku potporu kao što je mehaničar za održavanje helikoptera.

33.

Članak 9. stavak 2. točka (e) se pri definiranju posebne kategorije „djela proganjanja“izričito poziva na članak 12. stavak 2. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, koji se treba tumačiti u vezi s člankom 12. stavkom 3. ( 38 ). U tekstu Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice nema ničega što izraz „kada bi vršenje vojne službe uključivalo“ ograničava na vojno osoblje. Jednostavan tekst članka 12. stavka 3. („na drugi način sudjeluju u izvršenju“) potvrđuje da se i osobe koje ne sudjeluju izravno u počinjenju samih radnji iz članka 12. stavka 2. svejedno mogu isključiti iz zaštite koju Direktiva o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice pruža na temelju te odredbe. Ako se članak 9. stavak 2. točka (e) tumači u skladu s člankom 12. stavcima 2. i 3., proizlazi da se na osnovi funkcije, titule ili opisa posla dotične osobe ne može utvrditi strahuje li ona od djela proganjanja u smislu članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice.

34.

Osim toga, uključivanje pomoćnog osoblja u područje primjene članka 9. stavka 2. točke (e) u skladu je s glavnim ciljem Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice da se odrede osobe koje su zbog okolnosti prisiljene tražiti zaštitu u Europskoj unije te koje ju doista trebaju ( 39 ). Ako osoba može dokazati da bi zbog vršenja vojne službe bila uključena u počinjenje nekog od djela koja su u članku 12. stavku 2. direktive određena kao razlozi za isključenje, ne postoji valjan razlog da se isključi iz područja primjene članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice (doista postoje dobri razlozi za vjerovati da joj je zaštita stvarno potrebna).

35.

Osim toga, ne vidim nijedan razlog zbog kojeg se osoba ne može, ili se ne bi trebala moći, pozvati na članak 9. stavak 2. točku (e) direktive zato što se dobrovoljno prijavila u vojsku a nije unovačena. Izraz „[…] odbijanje vršenja vojne službe […]“ dovoljno je širok da obuhvati sve u vojnoj službi. Ne pravi se razlika s obzirom na način na koji je odnosna osoba započela službu, što je dakle nevažno.

36.

Sljedeći korak analize je osjetljiviji. Bi li odnosna osoba bila navedena na sudjelovanje u počinjenju djela, kao što su ratni zločini navedeni u članku 12. stavku 2. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice? To zahtijeva ocjenu zahtjeva iz članka 12. stavka 2. s obzirom na članak 9. stavak 2. točku (e). Članak 9. stavak 2. točka (e) predviđa ocjenu ex ante položaja podnositelja zahtjeva te, stoga, vjerojatnosti nastanka djela. Članak 12. stavak 2. odnosi se na ocjenu ex post činjenica koje su se već dogodile.

37.

Kao prvo, čini mi se da se zbog navoda „[…] uključivalo kaznena djela ili radnje koje su obuhvaćene klauzulama o isključenju koje su utvrđene u članku 12. stavku 2. […]“, članak 9. stavak 2. točka (e) mora tumačiti u smislu da bi odnosna osoba pri vršenju vojne službe poticala ili na drugi način sudjelovala u izvršenju takvih djela. To je tumačenje u skladu s francuskim tekstom članka 9. stavka 2. točke (e) direktive, te u istom nalazi podršku, „[…] en cas de conflit lorsque le service militaire supposerait de commettre des crimes ou d’accomplir des actes […]“ ( 40 ). Pozornost je usmjerena na ono što vršenje te službe uključuje ili bi moglo uključivati. Kao drugo, riječ „bi […]“upućuje na to da počinjenje djela poput onih navedenih u članku 12. stavku 2. ovisi o tome vrši li odnosna osoba vojnu službu ( 41 ). Kao treće, riječ „bi“ također upućuje na to da odnosna osoba još nije počinila takva djela. Stoga se odnosi na moguće buduće radnje, a ne na djela koja su se dogodila u prošlosti.

38.

Ta je ocjena stoga bitno različita od procjene ex post koja se vrši bilo nakon što je kazneni postupak započeo bilo kada država članica nastoji pokazati da bi se određena osoba trebala isključiti iz zaštite koju pruža Direktiva o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice zato što spada u isključenu kategoriju određenu člankom 12. stavkom 2. Ne može se razumno tumačiti da članak 9. stavak 2. točka (e) od podnositelja zahtjeva za status izbjeglice zahtijeva da dokaže da se članak 12. stavak 2. na njega primjenjuje. Kada bi to mogao, po definiciji ne bi ispunjavao uvjete za zaštitu.

39.

Članak 12. stavak 2. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice proizlazi iz članka 1. odjeljka F Ženevske konvencije. Samo je članak 12. stavak 2. točka (a) relevantan za slučaj A. L. Shepherda. Sada ću ukratko objasniti zašto zastupam to stajalište.

40.

Članak 12. stavak 2. točka (b) direktive govori o osobama koje su počinile „ozbiljno nepolitičko kazneno djelo“. Ništa u zahtjevu za prethodnu odluku ne ukazuje da A. L. Shepherd spada u tu kategoriju. Stoga nema potrebe dalje razmatrati članak 12. stavak 2. točku (b). Članak 12. stavak 2. točka (c) odnosi se na osobe koje su krive za djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda ( 42 ). Smatram da samo osobe koje su bile na položajima moći u državi ili državi sličnom subjektu mogu počiniti takva djela. A. L. Shepherd nije bio u takvom položaju.

41.

Stoga, da se vratimo na članak 12. stavak 2. točku (a): djela navedena u toj odredbi jednaka su onima iz članka 1. odjeljka F točke (a) Ženevske konvencije. Uključuju zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kako su definirani međunarodnim instrumentima izrađenima kako bi se predvidjele odredbe u pogledu takvih zločina (ne postoji zasebna definicija u direktivi).

42.

U Povelji Međunarodnog vojnog suda ( 43 )„zločin protiv mira“je definiran kao planiranje, priprema, započinjanje ili vođenje agresivnog rata ili rata u suprotnosti s međunarodnim ugovorima ili drugim sporazumima. Takav zločin po samoj njegovoj naravi može počiniti samo visoko pozicionirano vladajuće osoblje koje predstavlja državu ili državi sličan subjekt ( 44 ). A. L. Shepherd nikad nije bio u takvom položaju. Stoga je malo vjerojatno da bi bio u opasnosti počiniti takvo djelo. „Zločini protiv čovječnosti“ obuhvaćaju djela poput genocida, ubojstva, silovanja i mučenja vršenih u sklopu sveobuhvatnog i sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva ( 45 ). Budući da u zahtjevu za prethodnu odluku nije bilo nikakvih činjeničnih zaključaka u tom smislu, neću se time dalje baviti ( 46 ).

43.

Brojni međunarodni instrumenti definiraju „ratne zločine“ ( 47 ). Ti zločini uključuju ozbiljne povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava kojima se nastoje zaštititi osobe koje ne sudjeluju, ili više ne sudjeluju, u sukobima te ograničiti metode i sredstva ratovanja koja se koriste. Priznato je da ratni zločini obuhvaćaju djela namjernog ubijanja i mučenja civila ( 48 ). Materijal iz zahtjeva za prethodnu odluku upućuje na to da je ta kategorija (i isključivo ta kategorija) navodnog ratnog zločina relevantna za slučaj A. L. Shepherda.

44.

Već sam zaključila da vojno osoblje koje ne sudjeluje izravno u borbama nije isključeno iz područja primjene članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Bi li takve osobe počinile ratne zločine da izvršavaju svoje vojne dužnosti činjenično je pitanje koje nadležna nacionalna tijela trebaju procijeniti. Ta je procjena teška jer od tih tijela zahtijeva da razmatraju djela i posljedice radnji koje se još nisu dogodile. Nato se postavlja pitanje je li moguće da bi djela odnosne osobe mogla omogućiti počinjenje ratnih zločina ( 49 )?

45.

Sud ne može smisleno predložiti iscrpne kriterije koje nacionalna tijela trebaju primjenjivati. Primjerice, vojno osoblje koje radi u brijačnici vojne baze SAD‑a i osigurava da sve osoblje u službi ima standardne frizure udaljeno je od borbenih operacija te je stoga malo vjerojatno da bi moglo dokazati postojanje takve izravne veze. Međutim, za osobu koja zrakoplove oprema bombama ili održava mlazne lovce vjerojatnije je da će moći dokazati da je njezina uloga izravno povezana s takvim operacijama te, stoga, i s mogućnosti počinjenja ratnih zločina. U tom pogledu, vojnik koji upravlja zrakoplovom ili helikopterom, ili je dio njihove posade, koji usmjeri raketu ili strojnice prema koloni civilnih izbjeglica u slijedu događaja je očito bliže počinjenju ratnog zločina od osobe koja je naoružala zrakoplov ili helikopter te osigurala da bude spreman za borbu. Međutim, iz toga ne slijedi da mehaničar za održavanje ne može biti „uključen u“ (ili da ne postoji vjerojatnost da bude uključen u) počinjenje tog zločina.

46.

U biti smatram da nacionalna tijela moraju razmotriti postoji li izravna veza između djela odnosne osobe i razumne vjerojatnosti da bi se ratni zločini mogli počiniti, takva da bi odnosna osoba mogla biti navedena da sudjeluje u počinjenju ratnih zločina jer njezine radnje predstavljaju nužan element tih zločina. U biti pitanje se odnosi na to bi li ratni zločini ili djela bili mogući bez tog doprinosa ili bez svih ostalih doprinosa pojedinaca u situaciji odnosne osobe.

47.

Osobi koja osnovano strahuje od proganjanja zbog razloga kao što su pripadnost posebnoj društvenoj skupini (članak 10. stavak 1. točka (d)) ili vlastita politička mišljenja (članak 10. stavak 1. točka (e)) te koja ispunjava uvjete članka 2. točke (c) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice mora se priznati status izbjeglice ( 50 ). Mora postojati veza između razloga navedenih u članku 10. i djela proganjanja utvrđenih u članku 9. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Prema sudu koji je uputio zahtjev, zahtjev A. L. Shepherda za status izbjeglice temelji se na članku 9. stavku 2. točki (e) tumačenom i u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) i u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (e). Međutim, na raspravi pred Sudom odvjetnik A. L. Shepherda naveo je da se ovaj slučaj temelji isključivo na članku 9. stavku 2. točki (e) i članku 10. stavku 1. točki (d) (drugim riječima, da se nije pozivalo na članak 10. stavak 1. točku (e)). Sud koji je uputio zahtjev nije od Suda zatražio da protumači članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Neovisno o tome, smatram potrebnim da se i ta odredba prouči u svjetlu usmenih očitovanja A. L. Shepherda.

48.

Čini mi se da A. L. Shepherd očito spada u područje primjene članka 10. stavka 1. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Političko mišljenje uključuje mišljenje, ideju ili uvjerenje u pogledu pitanja povezanog s državom te njezinim politikama i metodama. To mora uključivati uvjerenje da pojedinac ne može vršiti vojnu službu u sukobu u kojem bi to moglo dovesti do počinjenja ratnih zločina.

49.

Međutim, stajalište u pogledu članka 10. stavka 1. točke (d) (pripadnost posebnoj društvenoj skupini) manje je jasno.

50.

A. L. Shepherd tvrdi da je njegovo uvjerenje da bi sudjelovanje u ratu u Iraku značilo izlaganje opasnosti od počinjenja djela navedenih u članku 12. stavku 2. tako temeljno za njegovu savjest da ne bi smio biti prisiljen djelovati u suprotnosti s njom (stoga se na njega primjenjuje prva alineja članka 10. stavka 1. točke (d)); i da zato pripada skupini koja unutar SAD‑a ima samosvojan identitet jer se smatra drugačijom od društva koje je okružuje (u smislu druge alineje članka 10. stavka 1. točke (d)).

51.

Ali je li to tako ovisi o brojnim čimbenicima.

52.

Izraz „osoba s prigovorom savjesti“ ne postoji u tekstu članka 10. stavka 1. Povelje, koji je vrlo sličan članku 9. stavku 1. EKLJP‑a. Europski sud za ljudska prava svejedno je odlučio da protivljenje vojnoj službi — ako mu je razlog ozbiljan i nepremostiv sukob između obveze služenja u vojsci i savjesti osobe — predstavlja dovoljno razumno, ozbiljno, smisleno i važno uvjerenje da bi bilo zaštićeno člankom 9. stavkom 1. EKLJP‑a ( 51 ). Stoga se članak 10. stavak 1. Povelje treba tumačiti na sličan način. U članku 10. stavku 2. Povelje pravo na prigovor savjesti doista je navedeno i priznato u skladu s nacionalnim zakonima kojima je uređeno ostvarenje tog prava ( 52 ).

53.

Međutim, izraz „prigovor savjesti“ ima više od jednog značenja. Razumije se da obuhvaća pacifiste (kao što su kvekeri), kod kojih je protivljenje vojnim djelovanjima apsolutno ( 53 ). Može se odnositi i na osobe koje se protive određenom sukobu iz pravnih, moralnih ili političkih razloga ili koje se protive sredstvima i metodama koje se koriste u tom sukobu.

54.

Shvaćam da se za one koji se apsolutno protive vojnim djelovanjima razumljivo može smatrati da „imaju zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet ili svijest da osobu ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne“ u smislu prve alineje članka 10. stavka 1. točke (d). Njihovo je stajalište jasno i nedvosmisleno. Oni ni u kakvim okolnostima nisu spremni prihvatiti uporabu sile. Budući da je njihovo stajalište tako jasno, moguće mu je vjerovati.

55.

Oni čije je protivljenje uporabi sile složenije u težem su položaju. Konkretna okolnost kojoj se zbog savjesti protive razlikuje se od osobe do osobe. Jedna se može protiviti određenom ratu; druga sredstvima i metodama koje se u određenom sukobu koriste; treća može odbijati uporabu sile zbog izrazito osobnih razloga, jer se od nje traži da se bori protiv vlastite etničke skupine. Budući da nema apsolutnog protivljenja uporabi sile, već samo djelomičnog, takvim pojedincima može biti teže dokazati da su njihova stajališta vjerodostojna; da se njihovo pojedinačno protivljenje temelji na savjesti, a ne na praktičnosti. Stoga im može biti teže dokazati da spadaju u područje primjene prve alineje članka 10. stavka 1. točke (d).

56.

U pogledu druge alineje članka 10. stavka 1. točke (d) ne vidim toliko poteškoća. Teorijski je sasvim moguće da i oni koji se apsolutno protive uporabi sile i oni čije je protivljenje složenije čine (zasebno ili zajedno) skupinu koja „ima samosvojan identitet u dotičnoj državi“(u ovom slučaju SAD‑u) „jer se smatra drugačijom od društva koje je okružuje“. Na nacionalnim je sudovima da na osnovi dokaza koji su im podneseni utvrde je li to uistinu slučaj, podložno nadzoru od strane nacionalnih sudova.

57.

Kada se ti kriteriji uporabe, primjenjuju li se na A. L. Shepherda dvije (kumulativne) alineje članka 10. stavka 1. točke (d)?

58.

Sud koji je uputio zahtjev objasnio je da protivljenje A. L. Shepherda vojnim djelovanjima nije apsolutno. Dobrovoljno se pridružio vojsci SAD‑a. Ne odbija uporabu sile u potpunosti. On, naime, ističe da se protivi vođenju određenog rata na određeni način (način za koji smatra da je uključivao, i/ili bi u budućnosti mogao uključivati, vršenje ratnih zločina), i da se bojao kako bi mogao biti upleten u takve aktivnosti da je nastavio svoju vojnu službu te slijedio naredbe o ponovnom odlasku u Irak.

59.

Kao prvo, nacionalna tijela moraju odrediti hoće li A. L. Shepherda označiti kao osobu s prigovorom savjesti ili kao dezertera. Pri ocjeni tog pitanja moraju voditi računa o tome je li uvjerenje A. L. Shepherda u pogledu odnosnog sukoba dovoljno razumno, ozbiljno, smisleno i važno da ga se može svrstati u područje primjene prve alineje članka 10. stavka 1. točke (d). Drugim riječima, je li A. L. Shepherd samo dezerter ili je, kako sam odlučno tvrdi, imao prigovor savjesti u pogledu daljnje vojne službe u Iraku? Ako nacionalna tijela odluče da je on jednostavno dezerter, malo je vjerojatno da bi mogao dokazati da spada u područje primjene prve alineje članka 10. stavka 1. točke (d). Budući da uvjeti iz obiju alineja članka 10. stavka 1. točke (d) moraju biti ispunjeni, pitanje smatra li društvo one koji dezertiraju iz vojne službe jednom, jedinstvenom skupinom bilo bi bespredmetno.

60.

Međutim, ako nacionalna tijela odluče da je A. L. Shepherd odbio dalje vršiti vojnu službu u Iraku zato što je postojao nepremostivi sukob između onoga što je razumno očekivao da će ta obveza službe podrazumijevati i njegove savjesti, na njega bi se primjenjivala prva alineja članka 10. stavka 1. točka (d). Nacionalna bi tijela tada trebala razmotriti je li, temeljem materijala koji im je dostupan, razumno pretpostaviti da se u SAD‑u prema osobama u specifičnom položaju A. L. Shepherda različito postupa te da ih društvo općenito posebno tretira. Ako to jest slučaj, i uvjet iz druge alineje članka 10. stavka 1. točke (d) bio bi ispunjen. Smatram da Sud nema na raspolaganju dovoljno informacija da bi mogao o tom pitanju ponuditi više smjernica.

61.

Sud koji je uputio zahtjev oblikovao je ovdje svoje pitanje iznoseći dvije mogućnosti. Mora li, da bi se članak 9. stavak 2. točka (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice primjenjivao, dotični sukob pretežno ili sustavno uključivati počinjenje zločina ili djela iz članka 12. stavka 2. direktive; ili je dovoljno da podnositelj zahtjeva dokaže da su u pojedinim slučajevima takva djela počinile oružane snage kojima pripada?

62.

Smatram da pitanje primjene članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice ne ovisi ni o jednoj od mogućnosti. Ono što je bitno jest vjerojatnost da podnositelj zahtjeva riskira počinjenje ratnih zločina. Dotična osoba mora dokazati zašto vjeruje da bi bila u opasnosti da počini takve zločine ako bi izvršavala svoje vojne obveze.

63.

Kada je riječ o sukobu u kojem se za takva djela već navodi da su se sustavno dogodila i gdje je dokazni materijal javno dostupan, podnositelju zahtjeva bi (relativno govoreći) moglo biti lakše to dokazati. Pri nepromijenjenoj politici, prije nego što ga se pošalje na ratno područje, imao bi osnovane razloge tvrditi da bi se takva djela lako mogla dogoditi u budućnosti te da bi mogao u istima sudjelovati. Ako se za takva djela navodi da su se u sukobu dogodila u pojedinim ili izoliranim slučajevima, pred podnositeljem zahtjeva teži je zadatak. Morat će dokazati zašto smatra vjerojatnim da će ga njegove radnje, ako vrši svoju vojnu službu, dovesti u opasnost od sudjelovanja u počinjenju ratnih zločina (subjektivni element). Tako bi (primjerice) morao objasniti zašto, s obzirom na lokaciju na koju je raspoređen i na radnje koje bi morao izvršavati, može vjerovati da bi mogao sudjelovati u takvim zločinima. Postoji i objektivni element: je li, na temelju dostupnih informacija, razumno zaključiti da bi se podnositelj zahtjeva mogao naći u takvoj situaciji? Stoga je potrebno ocijeniti postoje li objektivni razlozi za vjerovati da bi dotična osoba mogla biti uključena u počinjenje ratnih zločina.

64.

Čini mi se da je treće pitanje nužno obuhvaćeno odgovorom koji sam dala na drugo pitanje. Nije potrebno izvan osnovane sumnje dokazati da se može očekivati kako će se povrede međunarodnog humanitarnog prava dogoditi.

65.

Sada bi bilo primjereno pozabaviti se šestim pitanjem, u kojem sud koji je uputio zahtjev pita je li pri razmatranju članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice relevantno uzeti u obzir odredbe Rimskog statuta MKS‑a.

66.

Smatram da odredbe statuta MKS‑a nisu relevantne. Članak 9. stavak 2. točka (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice ne odnosi se na one koji bi mogli biti izloženi sudskom progonu zbog počinjenja međunarodnih kaznenih djela. Baš suprotno: njegova je svrha pružiti zaštitu osobama koje žele izbjeći počinjenje takvih djela prilikom vršenja vojne službe. Korištenje vjerojatnosti da bi vojnik X mogao biti kažnjen za ratni zločin kao osnove za odlučivanje treba li se vojnik X zaštititi kao izbjeglica jer se ne želi naći u položaju u kojem bi mogao biti kažnjen u izravnoj je suprotnosti s tim ciljem. U članku 4. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice opisana je ocjena činjenica i okolnosti koja je potrebna za ocjenu zahtjeva za status izbjeglice. U svakom pojedinom slučaju pitanje je u konačnici je li zahtjev podnositelja vjerodostojan. Standardi za uspješan sudski progon ratnih zločina predviđeni međunarodnim pravom potpuno su drukčiji (mnogo su viši) i ne igraju nikakvu ulogu u toj procjeni ( 54 ).

67.

Sud koji je uputio zahtjev ovdje pita je li priznavanje statusa izbjeglice u određenim okolnostima isključeno. Konkretno, (a) onemogućuje li podnositelja zahtjeva da se pozove na članak 9. stavak 2. točku (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice činjenica da tijela države čiji je državljanin progone ratne zločine; i (b) je li progon od strane MKS‑a relevantan? Sud koji je uputio zahtjev u svojim komentarima navodi da se može smatrati da je malo vjerojatno da će se ratni zločini počiniti ako postoji sustav progona i kažnjavanja onih koji počine zločine jer ih dotična država ne tolerira. Prema toj tvrdnji — sama činjenica da se ratni zločini sudski progone znači da država pruža zaštitu od proganjanja u smislu članka 7. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice.

68.

Smatram da je kratak odgovor na oba pitanja „ne“. Postojanje nacionalnog ili međunarodnog sustava progona ratnih zločina načelno može odvraćati od njihova počinjenja. Međutim, tužna je, ali nezanemariva činjenica da se, unatoč postojanju takvog sustava, ratni zločini katkad počine u žaru sukoba ( 55 ) (kao što ni postojanje zakona kojima se kriminaliziraju i kažnjavaju silovanja i ubojstva u civiliziranim pravnim sustavima ne jamči da ljudi nikada neće biti silovani ili ubijeni). Da bi članak 9. stavak 2. točka (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice imao ikakav značaj kao sredstvo koje će omogućiti sigurno utočište onima koji se mogu naći u situaciji da budu prisiljeni sudjelovati u počinjenju ratnih zločina, mora djelovati neovisno o tome postoji li, i koristi li se, nacionalni ili međunarodni sustav progona i kažnjavanja ratnih zločina.

69.

Ovim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita je li moguće pozivati se na članak 9. stavak 2. točku (e) neovisno o tome što je vojnu akciju odobrila međunarodna zajednica ili što se ona temelji na mandatu VSUN‑a.

70.

Nisam sigurna da razumijem što se u pravnom smislu podrazumijeva pod izrazom „odobrila međunarodna zajednica“. U Povelji UN‑a nije definirano što je to zakoniti rat, a ne poznajem nijedan drugi međunarodni instrument koji popunjava tu prazninu (ako se radi o praznini) ( 56 ). Ne vidim kakve koristi ima od nastojanja da se područje primjene članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice definira pozivanjem na nedefinirani izraz. Budući da postojanje mandata VSUN‑a nije preduvjet za započinjanje rata ni za obranu od agresije, njegovo postojanje ili nedostatak ne može biti odlučujuće pri razmatranju pitanja jesu li se dogodila djela iz članka 12. stavka 2. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Stoga, čak i ako sukobu prethodi rezolucija VSUN‑a kojom se odobrava uporaba sile u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima, to ne može značiti da ratni zločini „po definiciji“ ne mogu biti, i da neće biti, počinjeni.

71.

Stoga, kao odgovor na ovo pitanje, zaključujem da postojanje mandata VSUN‑a u vezi s dotičnim sukobom ne uklanja potrebu za procjenom u skladu s člankom 4. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice niti utječe na njezin ishod. Također samo po sebi ne isključuje mogućnost da su djela iz članka 12. Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice počinjena ili da bi se mogla počiniti.

72.

U svojem zadnjem pitanju u pogledu tumačenja članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, sud koji je uputio zahtjev pita mora li podnositelj zahtjeva, prije nego što se može pozvati na tu odredbu, iskoristiti mogućnost korištenja redovnog postupka povodom prigovora savjesti pred svojim nacionalnim tijelima.

73.

Prvo bih podsjetila da bi se sudski progon ili kazna kojoj bi A. L. Shepherd mogao biti izložen, ako bi se vratio u SAD, odnosio na dezertiranje, a ne na prigovor savjesti.

74.

Nije jasno što sud koji je uputio zahtjev podrazumijeva pod „redovnim postupkom povodom prigovora savjesti“. Ako se taj izraz odnosi na postupke u kojima je prema pravu SAD‑a moguće uložiti takav prigovor, ovaj Sud nema informacija o tome bi li A. L. Shepherd prema pravu SAD‑a mogao iskoristiti takav postupak ili mu je to zabranjeno zato što se (kako ističe sud koji je uputio zahtjev) ne protivi uporabi oružane sile apsolutno. Ovdje skrećem pozornost na točku 1-5(a)(4) Army Regulation 600‑43 (vojna uredba), u kojoj stoji da se „zahtjevi vojnih osoba da im se prizna status osobe s prigovorom savjesti nakon što su započele vojnu službu neće prihvatiti ako se ti zahtjevi […] [t]emelje na protivljenju određenom ratu“. Naravno, ne znam kako tu odredbu vojni sudovi u SAD‑u tumače u praksi.

75.

Na nacionalnim je tijelima da provjere (traženjem stručnih mišljenja, ako je potrebno) je li A. L. Shepherd u pravu zato što vjeruje da mu se prema pravu SAD‑a ne bi priznao status osobe s prigovorom savjesti. Ako je mogao iskoristiti taj postupak s razumnom mogućnosti uspjeha, a nije to učinio, ne vidim nijedan dobar razlog da mu se prizna status izbjeglice zbog opasnosti od proganjanja koje je (temeljem navedene pretpostavke) mogao izbjeći a da ne ugrozi svoja uvjerenja. S druge strane, ako kao pripadnik aktivnog vojnog osoblja ne bi mogao tražiti status osobe s prigovorom savjesti na temelju svojeg protivljenja ponovnom odlasku u Irak, činjenica da nije podnio zahtjev za takav status ne može imati nikakav utjecaj na njegov zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice temeljem članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice.

76.

U osmom pitanju sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje u vezi s dva različita „djela proganjanja“iz Direktive o uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice, odnosno u vezi „zakonskih, administrativnih, policijskih i/ili sudskih mjera koje su same po sebi diskriminacijske ili koje se primjenjuju na diskriminacijski način“ (članak 9. stavak 2. točka (b)) i „sudskog progona ili kažnjavanja koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće“ (članak 9. stavak 2. točka (c)). Sud koji je uputio zahtjev pita predstavljaju li nečasni otpust iz vojske nakon osude na zatvorsku kaznu i odbacivanje iz društva, te s tom kaznom povezane neugodnosti, djela proganjanja u smislu te odredbe.

77.

Osmo pitanje je samostojeće. Pristupajući mu, podsjećam da pravo na status izbjeglice postoji samo ako je djelo proganjanja iz članka 9. povezano s razlogom proganjanja iz članka 10. ( 57 ). Sve stranke koje su Sudu iznijele očitovanja, uključujući A. L. Shepherda, prihvaćaju da države mogu odrediti kazne vojnom osoblju koje odbije dalje vršiti vojnu službu, a čije se dezertiranje ne temelji na valjanim razlozima u vezi sa savjesti te pod uvjetom da su kazne i povezani postupci u skladu s međunarodnim standardima. Stoga je osmo pitanje, kako ja razumijem, relevantno samo ako nacionalna tijela zaključe da A. L. Shepherd nije osnovano vjerovao da riskira počinjenje ratnih zločina ako bi ponovno otišao u Irak (tako da se, posljedično, na njega ne primjenjuje članak 9. stavak 2. točka (e)); ali smatraju da svejedno ili ispunjava uvjete obiju alineja članka 10. stavka 1. točke (d) (pripadnost posebnoj društvenoj skupini) ili spada u područje primjene članka 10. stavka 1. točke (e) zbog svojih političkih uvjerenja u vezi s vođenjem rata u Iraku. Takvo bi se stajalište A. L. Shepherda moglo opisati na način da je on „dezerter sa savjesti“.

78.

Je li progon pred vojnim sudom i kažnjavanje takve osobe diskriminirajuće ili nerazmjerno, tako da se članak 9. stavak 2. točka (b) ili članak 9. stavak 2. točka (c) primjenjuju?

79.

Postupak pred vojnim sudom i/ili nečasni otpust iz vojske očito spadaju u okvir izraza „zakonske, administrativne, policijske i/ili sudske mjere“ iz članka 9. stavka 2. točke (b). Međutim, podnositelj zahtjeva mora dokazati da su takve mjere same po sebi diskriminacijske ili da se primjenjuju na diskriminacijski način. Budući da se A. L. Shepherd poziva na članak 10. stavak 1. točku (d) direktive (pripadnost posebnoj društvenoj skupini), potrebno je pri toj procjeni razmotriti postoje li u SAD‑u društvene skupine koje su usporedive s onom kojoj A. L. Shepherd tvrdi da pripada, u smislu da su te skupine u sličnom položaju, te postoji li veća vjerojatnost, u odnosu na usporedivu skupinu, da će njegova skupina biti suočena s diskriminacijom i može li se potencijalno različito postupanje opravdati. U nedostatku ikakvih dokaza u spisu predmeta koji bi ukazivali na to da ovdje postoji takva diskriminacija, na nacionalnim je tijelima da provedu potrebnu detaljnu ocjenu činjenica i okolnosti kako bi utvrdila stvarnu situaciju.

80.

Jednako je tako nemoguće apstraktno reći je li mogući sudski progon nerazmjeran ili diskriminirajuć ili bi li vjerojatna kazna za A. L. Shepherda, ako bi bio osuđen zbog dezertiranja ( 58 ), bila nerazmjerna, te bi li, stoga, došlo do primjene članka 9. stavka 2. točke (c). Općenito govoreći, pri ocjeni jesu li sudski progon ili kazna za dezertiranje nerazmjerni potrebno je razmotriti idu li takva djela dalje od onoga što je državi potrebno da bi izvršavala svoje legitimno pravo održavanja oružane sile. Kazne koje opisuje sud koji je uputio zahtjev ne čine se očito nerazmjernima. Takve stvari, u konačnici, trebaju procijeniti nacionalna tijela u svjetlu okolnosti slučaja.

81.

Radi cjelovitosti, dodajem da bi kriteriji bili isti ako bi se članak 10. stavak 1. točka (e) (političko mišljenje) navodio kao razlog proganjanja. Međutim, budući da koncept društvene skupine nije relevantan za taj razlog, osobi u položaju poput A. L. Shepherda bilo bi veoma teško dokazati diskriminaciju na osnovi samo svog pojedinačnog položaja. Mogla bi se suočiti i s poteškoćama pri određivanju odgovarajuće skupine koja bi bila osnova za potrebnu usporedbu.

82.

Odbacivanje iz društva kao takvo nije navedeno kao „djelo proganjanja“u članku 9. stavku 2. te se, po mom mišljenju, ne uklapa najbolje ni u točku (b) ni u točku (c) članka 9. stavka 2. Ipak, točno je da popis iz članka 9. stavka 2. nije iscrpan. Činjenica da je odbacivanje iz društva posljedica radnji „nedržavnih tijela“ (kako su definirana u članku 6. stavku (c) direktive) ne bi sama po sebi spriječila mogućnost da se isto smatra (dodatnim) djelom proganjanja u skladu s člankom 9. stavkom 2.

83.

Međutim, kako bi činila osnovu uspješnog zahtjeva za status izbjeglice djela proganjanja u smislu članka 9. stavka 2. moraju biti ili „dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava“(članak 9. stavak 1. točka (a)) ( 59 ) ili „biti skup različitih mjera, uključujući kršenja ljudskih prava, koje je dovoljno ozbiljno da utječe na pojedinca na sličan način“ (članak 9. stavak 1. točka (b)). Sud nema informacija koje bi ukazivale na to bi li mogući sudski progon, kazna ili društveno odbacivanje s kojima bi A. L. Shepherd bio suočen ako bi se vratio u SAD bili dovoljno ozbiljni da bi se prešao taj prag. To su (ponovno) pitanja koja će nadležna nacionalna tijela morati utvrditi, podložno nadzoru od strane nacionalnog suda.

84.

S obzirom na navedena zapažanja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Bayerisches Verwaltungsgericht München (Njemačka) odgovori na sljedeći način: