1.

Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka ( 2 ) uređuje ovo područje na opsežan način. Ipak, sukladno članku 3. stavku 2. drugom podstavku, navedena direktiva ne primjenjuje se na obradu osobnih podataka „koju provodi fizička osoba tijekom aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi“ ( 3 ).

2.

Nejvyšší správní soud (Visoki upravni sud, Republika Češka) postavlja pitanje Sudu o tumačenju ove iznimke u okviru spora između F. Ryneša i Úřada pro ochranu osobních údajů (Ured za zaštitu osobnih podataka, u daljnjem tekstu: Ured), zbog odluke kojom je to tijelo utvrdilo da je F. Ryneš počinio više povreda koje se odnose na zaštitu osobnih podataka ugrađujući ispod krovnog vijenca nadzornu kameru koja je snimala ne samo njegovu kuću nego i javni put i kuću nasuprot.

3.

Osim ako ne griješim, Sud nikada nije odlučivao u predmetu u kojem je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 3. stavka 2. drugog podstavka Direktive 95/46, iako se na primjenjivost tog članka pozivalo, među ostalim, u predmetu Lindqvist ( 4 ). Uzimajući u obzir pristup na kojem počiva sudska praksa Suda i osobito nedavne presude Digital Rights Ireland i Seitlinger i dr. ( 5 ) kao i Google Spain i Google ( 6 ), u kojima prevladava temeljno pravo na zaštitu osobnih podataka, predložio bih da se u ovom mišljenju zadrži stav da navedena iznimka ne obuhvaća situaciju poput ove u ovom predmetu te da se stoga Direktiva 95/46 primjenjuje.

4.

Valja naglasiti da pitanje jesu li ili nisu aktivnosti koje provodi F. Ryneš „u cilju zaštite imovine, zdravlja i života vlasnika kuće“ u području primjene Direktive 95/46 ne predstavlja apsolutnu prepreku za mogućnost provođenja takvog nadzora. U ovom predmetu isključivi je cilj utvrditi pravni okvir koji je primjenjiv u tom pogledu.

5.

Članak 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) propisuje da „[s]vatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja“.

6.

Članak 8. stavak 1. Povelje predviđa da „[s]vatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka“. Njegovi stavci 2. i 3. preciziraju to na sljedeći način:

„2.   [Osobni] podaci moraju se obrađivati pošteno u za to utvrđene svrhe na temelju pristanka osobe o kojoj je riječ ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi, utvrđenoj zakonom. Svatko ima pravo na pristup prikupljenim podacima koji se na njega ili nju odnose i pravo na njihovo ispravljanje.

3.   Poštovanje tih pravila podliježe nadzoru neovisnog tijela“ ( 7 ).

7.

Uvodne izjave 12. i 16. Direktive 95/46 navode:

8.

Članak 3. Direktive, naslovljen „Područje primjene“, propisuje:

„1.   Ova Direktiva se primjenjuje na osobne podatke koji se u cijelosti ili djelomično obrađuju automatskim putem i na obradu podataka koja nije automatska, a koja čini dio sustava arhiviranja ili će činiti dio sustava arhiviranja.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na obradu osobnih podataka:

9.

Članak 3. stavak 3. Zakona br. 101/2000 Sb., koji se odnosi na zaštitu osobnih podataka i izmjenu određenih zakona (u daljnjem tekstu: Zakon br. 101/2000), predviđa:

„Ovaj zakon ne primjenjuje se na obradu osobnih podataka koju provodi fizička osoba tijekom aktivnosti isključivo osobne naravi.“

10.

Sukladno članku 5. stavku 2. točki (e) navedenog zakona, obrada osobnih podataka u načelu nije moguća bez suglasnosti zainteresirane osobe. U izostanku te suglasnosti, navedena obrada može se provesti ako je to nužno radi zaštite zakonskih prava i interesa nadzornika, adresata ili drugih zainteresiranih osoba. Međutim, ta obrada ne bi smjela negativno utjecati na prava zainteresiranih osoba u smislu poštovanja njihova privatnog i obiteljskog života.

11.

Članak 44. stavak 2. tog zakona uređuje odgovornost osobe zadužene za obradu osobnih podataka koja počini povredu kada obrađuje te podatke bez suglasnosti zainteresirane osobe, kada ne dostavlja zainteresiranoj osobi relevantne informacije i kada ne udovoljava obvezi obavještavanja nadležnog tijela.

12.

Tijekom razdoblja od 5. listopada 2007. do 11. travnja 2008. F. Ryneš koristio se kamerom smještenom ispod krovnog vijenca svoje kuće. Kamera je bila nepokretna, bez mogućnosti okretanja, te je snimala ulaz u njegovu kuću, javni put i kuću nasuprot. Sustav je omogućavao samo snimanje videozapisa, koji se pohranjivao na uređaj za kontinuirano snimanje, odnosno tvrdi disk. Kada bi se popunila memorija, uređaj bi brisao postojeće snimke i preko njih snimao nove. Uređaj za snimanje nije sadržavao zaslon, tako da nije bilo moguće gledati snimljeno u realnom vremenu. Samo je F. Ryneš imao neposredan pristup sustavu i snimljenim podacima.

13.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je F. Rynešu jedini razlog za korištenje tom kamerom bila zaštita imovine te života i zdravlja, kako vlastitog tako i svoje obitelji. Naime, i on sam i njegova obitelj bili su predmet napada nepoznatih osoba koje nije bilo moguće razotkriti. Osim toga, na kući, koja pripada njegovoj supruzi, između 2005. i 2007. više su puta bili razbijani prozori.

14.

Tijekom noći sa 6. na 7. listopada 2007. prozor na kući F. Ryneša razbijen je projektilom ispaljenim iz praćke. Zahvaljujući dotičnom sustavu videonadzora moglo se identificirati dvojicu osumnjičenika. Snimke su predane policiji kao dokazno sredstvo te su slijedom toga korištene u kaznenom postupku.

15.

Nakon što je jedan od osumnjičenika zatražio provjeru nadzornog sustava F. Ryneša, Ured je odlukom od 4. kolovoza 2008. utvrdio da je F. Ryneš počinio povredu Zakona br. 101/2000 zbog toga što:

16.

Tužbu koju je F. Ryneš podnio protiv te odluke Městský soud u Pragu odbio je presudom od 25. travnja 2012. F. Ryneš podnio je kasacijsku žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev.

17.

U tim je uvjetima Nejvyšší správní soud odlukom od 20. ožujka 2013. odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li korištenje sustavom nadzornih kamera ugrađenih na obiteljsku kuću u cilju zaštite imovine, zdravlja i života vlasnika kuće biti obuhvaćeno obradom osobnih podataka ‚koju provodi fizička osoba tijekom aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi’ u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 95/46 […], čak i ako takav sustav nadzire i javni prostor?“

18.

Pisana očitovanja podnijeli su F. Ryneš, Ured, češka, španjolska, talijanska, austrijska, poljska i portugalska vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europska komisija. Na raspravi 20. ožujka 2014. bili su prisutni Ured, češka, austrijska i poljska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Komisija.

19.

Valja napomenuti, kao prvo, da je u ovom predmetu prethodno pitanje veoma precizirano i usmjereno na tumačenje izraza „tijekom aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi“, o čemu ovisi primjena Direktive 95/46 na videonadzor koji je provodio F. Ryneš. Odgovor na to pitanje za tumačenje ne može biti uvjetovan činjenicom da je videonadzor doveo do željenog cilja, odnosno do identifikacije počinitelja. Odgovor bi morao biti isti i u slučaju da videonadzor nije dao željene rezultate i da je doveo samo do snimki, koje su kasnije uništene, dakle neiskorištene, osoba koje su se našle u javnom prostoru ispred kuće F. Ryneša.

20.

Kao drugo, predmet se zapravo odnosi na kvalifikaciju videonadzora o kojem je riječ u svrhu primjene Direktive 95/46. Prema tome, daljnja uporaba snimljenih slika ne može, prema mojem mišljenju, biti odlučujući čimbenik za razrješenje pitanja primjene navedene direktive ( 8 ). Pravna kvalifikacija videonadzora koji je provodio F. Ryneš ne može se razlikovati po tome jesu li slike kasnije bile uništene ili sačuvane.

21.

Kao treće, izvorni predmet zahtjeva za prethodnu odluku razlikuje se od situacija u kojima videonadzor provode javna tijela ili pravne osobe. Što se tiče javnih tijela, Direktiva 95/46 primjenjuje se, osim u situacijama obuhvaćenima njezinim člankom 3. stavkom 2. prvim podstavkom. Što se tiče pravnih osoba, Direktiva 95/46 primjenjuje se bez ograničenja. Upravo zato ne čini mi se da sudska praksa Europskog suda za ljudska prava, iako je u ovom području vrlo opsežna, daje izravne upute koje se mogu primijeniti ( 9 ).

22.

Napokon, jasno je da se u ovom slučaju primjenjuje Povelja, posebno njezini članci 7. i 8. Riječ je o slučaju koji može stvoriti sukob između temeljnih prava nadzornika podataka (na engleskom jeziku data controller) i prava osobe čiji se podaci obrađuju (na engleskom jeziku data subject). U ovom slučaju radi se o sukobu između F. Ryneša i identificiranih počinitelja. Međutim, u kontekstu primjene Direktive 95/46 općenito, radi se o sukobu između prava na zaštitu privatnog života svih fizičkih osoba koje provode videonadzor javnog prostora i prava na poštovanje osobnih podataka svih osoba čiji se podaci obrađuju, a koje se nalaze na tom javnom prostoru.

23.

Ako Sud utvrdi da se u ovom slučaju primjenjuje Direktiva 95/46, treba osigurati ravnotežu između različitih prava i interesa na koje se utječe u okviru materijalnih odredbi navedene direktive, a posebno članka 7. točke (f) ( 10 ). Želim precizirati, ako je primjenjivo, da je na sudu koji je uputio zahtjev da to osigura, ali to prelazi okvir definiran ovim zahtjevom za prethodnu odluku ( 11 ).

24.

Direktiva 95/46 jamči visoku razinu zaštite temeljnih prava i sloboda fizičkih osoba, a posebno njihova prava na privatnost u vezi s obradom osobnih podataka ( 12 ).

25.

Sud se u tumačenju prava Unije vodi Poveljom. Sudska praksa također polazi od Direktive 95/46 vezano za opća pravna načela, a time i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. ( 13 ) (u daljnjem tekstu EKLJP). Također, ocijenjeno je da Direktiva 95/46 predstavlja točku ravnoteže koju je odredio zakonodavac između različitih temeljnih prava u pitanju ( 14 ).

26.

U presudi Google Spain i Google ( 15 ) Sud je stoga naglasio relevantnost korisnog učinka Direktive 95/46 i učinkovite i potpune zaštite sloboda i temeljnih prava fizičkih osoba koje ona ima za cilj osigurati ( 16 ), posebno prava na poštovanje njihova privatnog života s obzirom na obradu osobnih podataka, kojem ova direktiva pridaje poseban značaj, kao što je i posebno utvrđeno člankom 1. stavkom 1. i uvodnim izjavama 2. i 10. ( 17 ).

27.

U tom smislu, Sud je već odlučio da se odredbe Direktive 95/46 koje uređuju obradu osobnih podataka koji mogu povrijediti temeljne slobode i posebno pravo na privatnost nužno moraju tumačiti u svjetlu temeljnih prava koja prema ustaljenoj sudskoj praksi čine sastavni dio općih načela prava čije poštovanje Sud osigurava i koja su sadržana u Povelji ( 18 ).

28.

Točnije, u presudi Google Spain i Google Sud navodi kako slijedi: „članak 7. Povelje jamči pravo poštovanja privatnog života, dok članak 8. Povelje izričito navodi pravo na zaštitu osobnih podataka. Stavci 2. i 3. potonjeg članka određuju da se takvi podaci moraju obrađivati pošteno, u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom, da svatko ima pravo na pristup prikupljenim podacima koji se na njega ili nju odnose i pravo na njihovo ispravljanje te da poštovanje tih pravila podliježe nadzoru neovisnog tijela. Te zahtjeve provode posebno članci 6., 7., 12., 14. i 28. Direktive 95/46.“ ( 19 ).

29.

Navodim da se ove posljednje odredbe, s iznimkom članka 28., primjenjuju također na horizontalne odnose između nadzornika podataka koji nisu javna tijela i osoba čiji se podaci obrađuju.

30.

Videonadzor je okarakteriziran kao stalna i sustavna radnja, neovisno o različitom trajanju eventualne pohrane snimljenog ( 20 ). Naglašavam da se ovo prethodno pitanje odnosi na vrstu nepokretnog sustava nadzora koji obuhvaća javni prostor kao i vrata kuće nasuprot te također omogućava identificiranje neodređenog broja osoba koje se ondje nalaze bez prethodnog upozorenja o navedenom nadzoru. S druge strane, pravna pitanja vezana za snimanja izvršena putem mobilnih telefona, fotografskih aparata ili digitalnih kamera drukčije su prirode te se stoga ovo mišljenje na njih neće odnositi.

31.

Naime, činjenica da videonadzor koji uključuje snimanje slika potpada pod područje primjene Direktive 95/46, u mjeri u kojoj on predstavlja automatiziranu obradu (kao što je to slučaj s digitalnim snimanjem) ili bi mogao dovesti do takve obrade, ponajprije proizlazi iz njezine uvodne izjave 16.

32.

U tom pogledu napominjem da sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o tumačenju članka 3. stavka 2. drugog podstavka Direktive 95/46. Procjenjujem stoga da navedeni sud implicitno smatra da obrada poput one u glavnom postupku nužno zadovoljava kriterije utvrđene člankom 3. stavkom 1. navedene direktive ( 21 ).

33.

Sud koji je uputio zahtjev nije dostavio detaljan opis sadržaja videozapisa o kojem je riječ. Međutim, opravdano je smatrati da, sukladno sudskoj praksi Suda, ovakve snimke „uzete zajedno mogu omogućiti donošenje vrlo preciznih zaključaka o privatnom životu osoba čiji su podaci zadržani, kao što su to svakodnevne navike, mjesta trajnih ili privremenih boravaka, dnevna ili druga kretanja, obavljane aktivnosti, društveni odnosi i društvene sredine koje su te osobe posjećivale“ ( 22 ).

34.

Osim toga, „[p]pohrana podataka kako bi se osiguralo da im nadležna nacionalna tijela mogu eventualno pristupiti“, kao što je to bio slučaj u glavnom postupku, „na izravan i specifičan način utječe na privatan život i stoga na prava zajamčena u članku 7. Povelje. Nadalje, na takvu pohranu podataka primjenjuje se i njezin članak 8. jer ona predstavlja obradu osobnih podataka u smislu tog članka i, dakle, nužno mora ispunjavati uvjete zaštite podataka koji proizlaze iz tog članka“ ( 23 ).

35.

Sud je naveo da iz treće, sedme i osme uvodne izjave Direktive 95/46 posebno proizlazi da, usklađujući nacionalne propise koji pružaju zaštitu fizičkim osobama u pogledu obrade osobnih podataka, ta direktiva ima za cilj ponajprije osiguranje slobodnog prijenosa takvih podataka između država članica, koji je nužan za uspostavu i funkcioniranje unutarnjeg tržišta u smislu članka 14. stavka 2. Ugovora o EZ‑u ( 24 ).

36.

Sukladno svojem naslovu, Direktiva 95/46 ima još jedan cilj, odnosno „zaštitu fizičkih osoba u pogledu obrade osobnih podataka“. Direktiva stoga stvara i okvir unutar kojeg je zajamčena zaštita fizičkih osoba u pogledu obrade osobnih podataka.

37.

Osim toga, točno je da slobodan prijenos osobnih podataka može povrijediti pravo na privatnost, kao što to osobito propisuju članak 8. EKLJP‑a ( 25 ) kao i opća načela prava Unije ( 26 ).

38.

Upravo zbog tog razloga, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 10. i članka 1. Direktive 95/46, ona ima za cilj ne samo da ne dovede do bilo kakvog smanjenja zaštite koju pružaju postojeći nacionalni propisi nego, naprotiv, i da u Uniji osigura visoku razinu zaštite sloboda i temeljnih prava u vezi s obradom osobnih podataka ( 27 ).

39.

Očito je da, kad je riječ o pravu na poštovanje privatnog života, „zaštita tog temeljnog prava zahtijeva, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u svakom slučaju da su odstupanja i ograničenja u zaštiti osobnih podataka u granicama onoga što je strogo nužno“ ( 28 ) i da u tom pogledu „zaštita osobnih podataka koja proizlazi iz izričite obveze predviđene u članku 8. stavku 1. Povelje ima osobitu važnost za pravo na poštovanje privatnog života iz njezina članka 7.“ ( 29 ).

40.

U glavnom predmetu riječ je o pitanju jesu li aktivnosti F. Ryneša isključene iz primjene Direktive 95/46 primjenom iznimke predviđene člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 95/46, u vezi s obradom „koju provodi fizička osoba tijekom aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi“. Navedena odredba ne odnosi se na svrhu obrade osobnih podataka kao što je opisana u prethodnom pitanju, a to je zaštita „imovine, zdravlja i života vlasnika kuće“.

41.

Ističem da se glavni postupak ne odnosi ni na nacionalnu sigurnost ni na državne aktivnosti koje se odnose na kazneno pravo, koje bi se mogle podvesti pod iznimku predviđenu člankom 3. stavkom 2. prvim podstavkom Direktive 95/46, iako su tako prikupljeni podaci u ovom slučaju na kraju dostavljeni vlastima ( 30 ). Naime, F. Ryneš djelovao je kao privatna osoba koja je žrtva kaznenog djela, a ne kao pripadnik redarstvenih snaga.

42.

F. Ryneš mišljenja je, kao i češka, talijanska i poljska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine, da je korištenje sustavom videonadzora kao što je to ovaj u glavnom postupku, koji teži zaštiti imovine, zdravlja i života vlasnika kuće, provedeno u okviru aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi u smislu članka 3. stavka 2. drugog podstavka Direktive 95/46, iako je taj sustav nadzirao i javni prostor. S druge strane, Ured, austrijska, portugalska i španjolska vlada kao i Komisija smatraju da se navedena iznimka ne primjenjuje kada taj sustav nadzire i javni prostor, kao što je to ovdje slučaj.

43.

Na raspravi je bilo naširoko raspravljeno pitanje može li primjena iznimke ovisiti o namjeri osobe o kojoj je riječ. Točnije, pitanje je može li narav „isključivo osobne ili domaće“ obrade podataka biti ustanovljena s obzirom na svrhu koju je nadzornik podataka htio postići.

44.

Prema sudu koji je uputio zahtjev, F. Ryneš provodio je nadzor „u svrhu zaštite imovine, zdravlja i života vlasnika kuće“. Prema mojem mišljenju, nije isključeno da aktivnost okarakterizirana kao da ima takvu subjektivnu svrhu može ispuniti uvjete iz članka 7. točke (f) Direktive 95/46, koji omogućuju da je obrada osobnih podataka zakonita u okviru Direktive. Međutim, nije to pitanje koje je postavljeno Sudu. Ovo prethodno pitanje odnosi se na područje primjene Direktive 95/46, koje nužno prethodi svakom pitanju koje se odnosi na tumačenje njezinih materijalnih odredbi.

45.

U tim uvjetima, treba utvrditi potpada li obrada osobnih podataka koju je provodio F. Ryneš pod područje primjene Direktive, uzimajući u obzir njezinu subjektivnu svrhu, u mjeri u kojoj se ta svrha može smatrati kriterijem za utvrđivanje isključivo osobne ili domaće naravi obrade podataka o kojima je riječ.

46.

U tom pogledu podsjećam da je funkcija odredbe iz članka 3. stavka 2. drugog podstavka Direktive 95/46 određivanje područja primjene navedene direktive isključujući određene situacije i aktivnosti koje, iako ispunjavaju kriterije određene tom direktivom, ipak ostaju isključene iz njezina područja primjene. Prema mojem mišljenju, područje primjene instrumenta prava Unije ne može ovisiti o subjektivnoj svrsi zainteresiranih osoba, što je u ovom slučaju nadzornik, u mjeri u kojoj takva svrha nije ni objektivno provjerljiva na temelju vanjskih čimbenika ni relevantna u odnosu na osobe čiji se podaci obrađuju, a na čija prava i interese utječu aktivnosti o kojima je riječ.

47.

Naime, svrha obrade osobnih podataka ne može biti odlučujuća u pogledu jednog pješaka koji se šeće javnim putem i koji je predmet videonadzora, sa stanovišta njegove potrebe za zaštitom zakonodavnim odredbama koje točno određuju njegovu pravnu poziciju u odnosu na nadzornika osobnih podataka. S druge strane, svrha obrade može doći u obzir pri ocjenjivanju njezine zakonitosti. Područje primjene Direktive stoga mora biti određeno objektivnim kriterijima.

48.

U svrhu prikazivanja sadržaja iznimke o kojoj je riječ, Direktiva 95/46 navodi dva primjera: dopisivanje i vođenje evidencije adresata ( 31 ). Jasno je da, kao iznimka, zahtijeva usko tumačenje, što potvrđuje i sudska praksa u pogledu Direktive 95/46 ( 32 ).

49.

Naime, točno određivanje granice ove iznimke pridonosi sprečavanju neuređenog prikupljanja osobnih podataka koje bi se moglo provoditi izvan okvira prava Unije i koje bi, prema tome, bilo izuzeto od zahtjeva koji proizlaze iz članka 8. stavaka 2. i 3. Povelje ( 33 ).

50.

Predmet Lindqvist, poput ovog predmeta, odnosio se na obradu osobnih podataka koju provodi fizička osoba. Nezavisni odvjetnik A. Tizzano bio je mišljenja da kategorija „aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi“obuhvaća samo aktivnosti kao što su „dopisivanje i vođenje evidencije adresata“ […], odnosno aktivnosti očito privatne i povjerljive, koje su određene da ne izlaze iz osobne ili domaće sfere zainteresiranih osoba“, i da u predmetu o kojem je riječ iznimka u drugom podstavku nije bila primjenjiva ( 34 ).

51.

Prema mojem mišljenju, „aktivnosti osobne naravi“na temelju članka 3. stavka 2. drugog podstavka Direktive 95/46 usko su i objektivno povezane s privatnim životom osobe te znatno ne dotiču osobnu sferu trećih. Te aktivnosti mogu se, međutim, provoditi i izvan prebivališta te osobe. „Aktivnosti domaće naravi“ povezane su s obiteljskim životom i uobičajeno se provode u prebivalištu ili na drugim mjestima koja ta osoba dijeli s članovima obitelji, kao što su to kuća za odmor, hotelska soba ili automobil. Sve te aktivnosti imaju poveznicu sa zaštitom privatnog života predviđenom člankom 7. Povelje.

52.

Zapravo smatram, poput vlade Ujedinjene Kraljevine, da ova iznimka omogućava unutar trenutačnog pravnog okvira, odnosno onog uspostavljenog Direktivom 95/46, osiguranje zaštite predviđene člankom 7. Povelje u korist onih koji provode obradu osobnih podataka u svojem privatnom i obiteljskom životu.

53.

Međutim, u okviru Direktive 95/46, da bi navedena iznimka bila primijenjena, nije dovoljno da su aktivnosti koje predviđa povezane s osobnim ili domaćim aktivnostima, nego je potrebno i da je ta poveznica isključiva. U tom pogledu dodajem da, prema mojem mišljenju, nema nikakve sumnje da se uvjet isključivosti primjenjuje jednako na osobne aktivnosti i na domaće aktivnosti.

54.

Zaključujem da videonadzor trećih, odnosno sustavni nadzor mjesta koji upotrebom uređaja proizvodi snimljeni videosignal u svrhu identifikacije osoba, kao i unutrašnjosti neke kuće, ne može biti smatran kao isključivo osobne naravi, ali to ne isključuje mogućnost da potpada pod pojam aktivnosti domaće naravi.

55.

S druge strane, točno je, kako to navodi vlada Ujedinjene Kraljevine, da zaštita nepovredivosti pojedine kuće i zaštita kuće protiv krađe i protiv svih nezakonitih pristupa čine aktivnosti koje su važne za svako kućanstvo i upravo zato mogu biti smatrane aktivnostima domaće naravi.

56.

Ipak, prema mojem mišljenju, videonadzor koji obuhvaća i javni prostor ne može biti smatran aktivnošću isključivo domaće naravi jer se proširuje na osobe koje nemaju nikakve veze s obitelji o kojoj je riječ i koji žele sačuvati svoju anonimnost. Kako to Sud ističe, „okolnost da se zadržavanje i naknadno korištenje podataka izvršava bez“dotičnih osoba, u ovom slučaju „obavještavanja pretplatnika ili registriranog korisnika, može kod dotičnih osoba […] stvoriti osjećaj da je njihov privatni život predmet trajnog nadzora“ ( 35 ).

57.

Isto tako, sustavni videonadzor javnog prostora koji provode fizičke osobe nije oslobođen zahtjeva koji proizlaze iz zaštite osobnih podataka primjenjivih za videonadzor koji provode pravne osobe i javna tijela. Ovo tumačenje omogućuje, štoviše, da osobe koje provode videonadzor javnog prostora ispred obiteljske kuće u vlasništvu jedne obitelji ne budu povlaštene u odnosu na osobe koje provode nadzor u okruženju zgrada u suvlasništvu jer su svi nadzornici osobnih podataka, fizičke ili pravne osobe, podvrgnuti istim zahtjevima ( 36 ).

58.

Iz toga izvodim zaključak da obrada osobnih podataka poput ove koju provodi F. Ryneš nije obuhvaćena pojmom „tijekom aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi“ i stoga navedena obrada, koju ne obuhvaća iznimka o kojoj je riječ, potpada pod područje primjene Direktive 95/46.

59.

U svrhu iscrpnog obrazlaganja, moram istaknuti da, iako je u sudskoj praksi „objava“ osobnih podataka često navedena kao element koji je uzet u obzir da bi se utvrdila neprimjenjivost iznimke predviđene člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 95/46 ( 37 ), nedostatak objave ne čini, a contrario, navedenu iznimku primjenjivom. Naime, snimanje i pohrana osobnih podataka predstavljaju sami za sebe miješanje u prava zajamčena člankom 7. Povelje ( 38 ).

60.

K tome, napominjem da su osobni podaci koje je snimio F. Ryneš bili otkriveni tijelima u svrhu kaznenog postupka. U tom pogledu, valja podsjetiti da, sukladno sudskoj praksi Suda, „pristup nadležnih nacionalnih tijela podacima dodatno je miješanje u to temeljno pravo“ ( 39 ).

61.

Ako Sud smatra, kao što mu predlažem, da se Direktiva 95/46 primjenjuje, aktivnost koju provodi F. Ryneš mora biti analizirana u okviru navedene direktive, koja ima za cilj stvaranje i osiguranje ravnoteže između temeljnih prava i interesa pojedinaca.

62.

U ovom slučaju može se posebno provjeriti „zakonitost“obrade podataka o kojima je riječ ( 40 ). O tome valja podsjetiti da, pod uvjetom odstupanja dopuštenih na temelju članka 13. Direktive 95/46 i osobito „zaštite osobe čiji se podaci obrađuju ili prava i slobode trećih“, svaka obrada osobnih podataka mora, s jedne strane, biti usklađena s načelima o kvaliteti podataka navedenima u članku 6. te direktive i, s druge strane, odgovarati jednom od načela zakonitosti obrade podataka navedenih u članku 7. navedene direktive ( 41 ).

63.

U vezi sa zakonitošću obrade poput ove o kojoj je riječ u glavnom postupku, smatram da može biti smatrana kao zakonita na temelju članka 7. točke (f) Direktive 95/46.

64.

Naime, članak 7. točka (f) Direktive 95/46 predviđa dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi obrada osobnih podataka bila zakonita, odnosno, s jedne strane, da je obrada osobnih podataka potrebna u svrhe zakonitog interesa koji ima nadzornik ili treće osobe kojima se podaci otkrivaju i, s druge strane, da ne prevladavaju prava i temeljne slobode osobe čiji se podaci obrađuju. Valja voditi računa o činjenici da ovaj drugi uvjet zahtijeva odvagivanje predmetnih suprotstavljenih prava i interesa, načelno, konkretnih okolnosti pojedinog slučaja, a u okviru kojeg osoba ili institucija koja provodi to odvagivanje mora uzeti u obzir važnost prava osobe čiji se podaci obrađuju koja proizlaze iz članaka 7. i 8. Povelje ( 42 ). Navedeni članak 7. točka (f) Direktive 95/46 često je temelj za ispitivanje zakonitosti obrade osobnih podataka ( 43 ).

65.

U ovom slučaju čini mi se da je aktivnost koju je provodio F. Ryneš imala za cilj zaštitu njegova uživanja drugih temeljnih prava, kao što su pravo vlasništva i pravo na obiteljski život.

66.

Stoga činjenica da se primjenjuje Direktiva 95/46 nije nužno nepovoljna u odnosu na interese nadzornika obrade osobnih podataka, pod uvjetom da je ta obrada stvarno zakonita sukladno članku 7. točki (f) navedene direktive. Nije logično poduprijeti, u svrhu zaštite temeljnih prava F. Ryneša, neprimjenjivanje europske direktive koja ima za cilj točno uspostaviti pravednu ravnotežu između prava potonjeg i prava ostalih fizičkih osoba, odnosno onih nad čijim se osobnim podacima obrada provodi.

67.

Činjenica da se Direktiva 95/46 primjenjuje na jednu takvu situaciju ne podrazumijeva sama po sebi nezakonitost aktivnosti koje je poduzeo F. Ryneš. S druge strane, u okviru Direktive 95/46 trebalo bi uspostaviti ravnotežu između temeljnih prava koja se primjenjuju u glavnom postupku.

68.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Nejvyšší správní soud odgovori na sljedeći način:

Korištenje sustavom nadzornih kamera ugrađenih na obiteljskoj kući u cilju zaštite imovine, zdravlja i života vlasnika kuće, a koji nadzire i javni prostor, nije obuhvaćeno obradom osobnih podataka koju provodi fizička osoba tijekom aktivnosti isključivo osobne ili domaće naravi u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka.