Mišljenje nezavisnog odvjetnika

Mišljenje nezavisnog odvjetnika

I – Uvod

1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio cour administrative d’appel de Lyon (Francuska) odnosi se na načelo jednakih plaća radnika i radnica. S obzirom na datum nastanka činjenica u glavnom postupku, traženo tumačenje treba razumjeti tako da se tiče članka 141. UEZ-a, a ne članka 157. UFEU-a, na koji upućuje sud koji je uputio zahtjev, ali koji je primjenjiv tek od 1. prosinca 2009., pri čemu su te odredbe sadržajno skoro identične.

2. Taj je zahtjev sastavljen u okviru tužbe za utvrđivanje odgovornosti koju su bračni drugovi Leone podnijeli protiv francuske države na temelju navodne povrede prava Unije. Njihova je tužba uslijedila nakon što je zbog propusta M. Leonea da propisno prekine svoju karijeru radi odgajanja svoje djece Caisse nationale de retraites des agents des collectivités locales (u daljnjem tekstu: CNRACL) odbio u njegovu korist primijeniti odredbe francuskog prava kojima se daju prava u vezi mirovina. Oni posebno tvrde da je M. Leone bio žrtva neizravne diskriminacije zbog činjenice da su uvjeti za pristup navedenim pravima, prema njihovom mišljenju, povoljniji za službenice, unatoč tome što se čine neutralnima.

3. Slični uvjeti primjenjuju se na dvije vrste prava, na koje se odnosi zahtjev za prethodnu odluku, i to na mogućnost prijevremenog umirovljenja s isplaćivanjem mirovine odmah, što je predmet prvog pitanja, i na pravo na dodatak za mirovinu, što je predmet drugog pitanja. U oba se slučaja zahtijeva da je korisnik mirovine prekinuo svoju profesionalnu aktivnost u neprekinutom trajanju od najmanje dva mjeseca, i to u okviru jedne od više vrsta dopusta koji su povezani s odgojem djece i koji su pobrojani u predmetnim nacionalnim odredbama. Glavna problematika svodi se na to jesu li te odredbe, koje se primjenjuju neovisno o spolu, ipak neizravno diskriminatorne na štetu radnika, time što propisuju uvjet vezan uz odsutnost s posla čije se trajanje poklapa s obveznim dopustom za majčinstvo.

4. Nedavno je slična problematika već iznesena pred Sud. Pravilo o dodatku za mirovinu slično onome iz drugog pitanja u ovom predmetu bilo je povod za zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Amédée, o kojem sam iznio mišljenje(2), prije nego što je brisan iz upisnika(3) . Smatram da su mišljenja i argumenti koje sam iznio u okviru navedenog postupka mutatis mutandis relevantni i za ispitivanje ovog slučaja. To je razlog zbog kojeg mi se čini oportunim, s jedne strane, najprije razmotriti navedeno pitanje i, s druge strane, pozvati čitatelja da se prethodno upozna sa sadržajem tog drugog mišljenja.

5. Treće pitanje postavljeno je samo kao podredno u slučaju da se dokaže neizravna diskriminacija iz prva dva pitanja. Sudu je u biti postavljeno pitanje mogu li se takvi diskriminatorni čimbenici opravdati na temelju članka 141. stavka 4. UEZ-a(4), kao mjere za nadomještanje nepogodnosti za žene u njihovoj profesionalnoj karijeri.

II – Francuski pravni okvir

A – Odredbe mjerodavne za prijevremeno umirovljenje

6. Iz Zakona o civilnim i vojnim mirovinama (u daljnjem tekstu: Zakon o mirovinama) proizlazi da se civilni službenici uz ispunjenje određenih pretpostavki mogu koristiti prijevremenim umirovljenjem s isplaćivanjem njihove mirovine odmah a da nisu dosegnuli zakonsku dob za umirovljenje.

7. Članak L.24 tog zakona, u svojoj verziji proizašloj iz članka 136. Zakona br. 2004-1485 od 30. prosinca 2004.(5) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 2004-1485), glasi:

„I. – Mirovina se isplaćuje: [...]

3° Kad je civilni službenik roditelj troje žive djece ili djece umrle zbog posljedica rata ili jednog živog djeteta starijeg od jedne godine i s invaliditetom od 80 % ili većim, pod uvjetom da je za svako dijete prekinuo svoju aktivnost pod uvjetima propisanima dekretom Conseil d’État.

S prekidom aktivnosti spomenutim u prethodnom stavku izjednačena su razdoblja u kojima nisu plaćani obvezni doprinosi u osnovni mirovinski sustav pod uvjetima propisanima dekretom Conseil d’État.

S djecom navedenom u prvom stavku izjednačena su djeca nabrojena u članku L. 18, II. koju je zainteresirana osoba odgajala pod uvjetima predviđenima u stavku III. tog članka; [...]“

8. Članak L. 18. stavak II. tog zakona, kako je izmijenjen Zakonom br. 91-715 od 26. srpnja 1991.(6), utvrđuje kategorije djece koje daju pravo na takvu pogodnost, među kojima su osobito „[z]akonska djeca, biološka djeca za koju je srodstvo utvrđeno i posvojena djeca korisnika mirovine“. Stavak III. istog članka dodaje posebno da „uz iznimku djece umrle zbog posljedica rata, djeca trebaju biti odgajana tijekom najmanje devet godina, bilo prije navršenih šesnaest godina života bilo prije dobi kada prestaju biti uzdržavana u smislu članaka L. 512-3 i R. 512-2 do R. 512-3 Zakona o socijalnoj sigurnosti“.

9. Članak R. 37 Zakona o mirovinama, u verziji prema Dekretu br. 2005-449 od 10. svibnja 2005.(7) (u daljnjem tekstu: Dekret br. 2005-449), propisuje:

„I. – Prekid aktivnosti predviđen u članku L. 24, I, 3°, prvom stavku mora neprekinuto trajati najmanje dva mjeseca i nastupiti kad je službenik uključen u obvezni mirovinski sustav. [...]

Taj prekid aktivnosti mora nastupiti tijekom razdoblja između prvog dana četvrtog tjedna prije rođenja ili posvojenja i posljednjeg dana šesnaestog tjedna nakon rođenja ili posvojenja.

[...] [(8) ]

II. – Za izračun trajanja prekida aktivnosti uzimaju se u obzir razdoblja koja odgovaraju prestanku izvršenja ugovora o radu ili stvarnog prekida službe nastala u okviru:

a) dopusta za majčinstvo […];

b) dopusta za očinstvo […];

c) dopusta za posvojenje […];

d) roditeljskog dopusta […];

e) dopusta za roditeljsku prisutnost [...];

f) dopusta za odgoj djeteta mlađeg od osam godina […].

III. – Razdoblja iz članka L. 24, I, 3°, drugog stavka razdoblja su u kojima zainteresirana osoba nije plaćala doprinose i tijekom kojih nije obavljala nikakvu profesionalnu djelatnost.“

B – Odredbe mjerodavne za dodatak za mirovinu

10. U skladu s člankom 15. Dekreta br. 2003-1306 od 26. prosinca 2003. o mirovinskom sustavu za službenike uključene u Caisse nationale de retraites des agents des collectivités locales(9) (u daljnjem tekstu: Dekret o lokalnim službenicima):

„I. – Stvarnom trajanju službe dodaju se, pod uvjetima predviđenima za državne civilne službenike, sljedeći dodaci: [...]

2° Dodatak od četiri tromjesečja, pod uvjetom da su službenici prekinuli svoju aktivnost za svako zakonsko i biološko dijete rođeno prije 1. siječnja 2004., za svako dijete posvojeno prije 1. siječnja 2004. i, pod uvjetom da je odgajano tijekom najmanje devet godina prije navršene dvadeset i jedne godine života, za svako dijete od ostale djece nabrojene u članku 24. stavku II. čije je uzdržavanje počelo prije 1. siječnja 2004.

Taj prekid aktivnosti mora biti neprekinut u trajanju od najmanje dva mjeseca i nastupiti u okviru dopusta za majčinstvo, dopusta za posvojenje, roditeljskog dopusta ili dopusta za roditeljsku prisutnost […] ili dopusta za odgoj djeteta mlađeg od osam godina […];

Odredbe iz 2° primjenjuju se na mirovine isplaćivane od 28. svibnja 2003.;

3° Dodatak predviđen u 2° priznaje se službenicama koje su rodile tijekom svojeg studija prije 1. siječnja 2004. i prije zaposlenja u javnoj službi, ako su bile zaposlene u roku od dvije godine od stjecanja diplome potrebne za sudjelovanje na javnom natječaju, i pritom im se ne može postaviti uvjet prekida aktivnosti; [...]“

III – Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom

11. M. Leone obavljao je od 1984. posao bolničara u hospices civils de Lyon, u svojstvu javnog službenika u bolničkoj djelatnosti.

12. M. Leone je 4. travnja 2005. kao otac troje djece, rođene 8. listopada 1990., 31. kolovoza 1993. i 27. studenoga 1996., zatražio prijevremeno umirovljenje s isplaćivanjem mirovine odmah na temelju članka L. 24 Zakona o mirovinama.

13. Odlukom od 18. travnja 2005. CNRACL je odbio njegov zahtjev uz obrazloženje da M. Leone nije prekinuo svoju profesionalnu aktivnost niti za jedno od svoje djece u skladu sa stavkom I, 3° navedenog članka. Tužbu koju je M. Leone podnio protiv te odluke tribunal administratif iz Lyona odbacio je rješenjem od 18. svibnja 2006. kao nedopuštenu.

14. Tužbom registriranom 31. prosinca 2008. M. Leone i njegova supruga(10) pokrenuli su sudski postupak prvenstveno za naknadu štete(11) koja je uzrokovana neizravnom diskriminacijom, čija je M. Leone bio žrtva, jer je na njega primijenjena nova verzija odredaba iz članka L. 24 u vezi s člankom R. 37 Zakona o mirovinama, koje se odnose na prijevremeno umirovljenje i odredaba iz članka L. 12 u vezi s člankom R. 13 istog zakona koje se odnose na dodatak za mirovinu(12) .

15. Bračni drugovi Leone istaknuli su da su uvjeti kojima navedene odredbe podvrgavaju prava za obrazovanje djece u suprotnosti s načelom jednakih plaća iz članka 141. UEZ-a. U bitnome posebno navode da zbog automatizma i obvezatnosti dopusta za majčinstvo službenice bez iznimke ispunjavaju uvjet povezan s prekidom aktivnosti, koji je predviđen tim odredbama, dok su muški službenici u praksi većinom isključeni iz prava koja proizlaze iz tih odredbi jer nedostaje zakonska odredba koja bi im omogućila da uzmu plaćeni dopust istovrijedan dopustu za majčinstvo.

16. Nakon što je 17. srpnja 2012. tribunal administratif iz Lyona odbio tužbu, bračni drugovi Leone podnijeli su žalbu protiv te presude pred cour administrative d’appel iz Lyona.

17. Odlukom od 3. travnja 2013., podnesenom 9. travnja 2013., cour administrative d’appel iz Lyona odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1) Može li se za odredbe članka L. 24. i članka R. 37 [Zakona o mirovinama], kako proizlaze iz primjene Zakona br. 2004-1485 [...] i Dekreta br. 2005-449 [...], smatrati da stvaraju neizravnu diskriminaciju između muškaraca i žena u smislu članka 157. [UFEU-a]?

2) Može li se za odredbe članka 15. Dekreta [o lokalnim službenicima] smatrati da stvaraju neizravnu diskriminaciju između muškaraca i žena u smislu članka 157. [UFEU-a]?

3) U slučaju potvrdnog odgovora na jedno od dvaju gornjih pitanja, može li se takva neizravna diskriminacija opravdati na temelju članka 157. stavka 4. [UFEU-a]?“

18. Pisana očitovanja Sudu podnijeli su bračni drugovi Leone, CNRACL(13), francuska vlada i Europska komisija. Rasprava nije održana.

IV – Analiza

A – Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

19. Francuska vlada ističe prigovor nedopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku i iz tog razloga zahtijeva najprije njegovo odbacivanje. Ističe da sud koji je uputio zahtjev nije iznio razloge koji su ga naveli na sumnju o sukladnosti spornih nacionalnih odredbi s pravom Unije, niti je definirao vezu koju je utvrdio između sadržaja tih spornih nacionalnih odredaba i članka 157. UFEU-a čije tumačenje zahtijeva(14) . Dodaje da je cour administrative d'appel iz Lyona morao navesti zašto smatra potrebnim postaviti pitanje Sudu kada se Conseil d’État, najviši upravni sud Francuske, već u nekoliko navrata izjasnio da takva diskriminacija ne postoji, i to bez upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku(15) . Zbog izostanka objašnjenja zainteresirane stranke ne mogu iznijeti očitovanja uz potpuno poznavanje okolnosti(16), a Sud ne može dati koristan odgovor za rješavanje glavnog postupka.

20. U tom pogledu ističem da je točno da je obrazloženje odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku ponešto nejasno. Cour administrative d’appel iz Lyona posebno je propustio pojasniti, eventualno uz pomoć statističkih podataka, bi li i u kojoj mjeri službenicima bilo objektivno teže od službenica ispuniti uvjete postavljene u dvije vrste spornih odredbi.

21. Međutim, prema mojem mišljenju ova odluka sadrži činjenična i pravna pitanja koja su dostatna za utvrđivanje glavnih aspekata predmeta i kojima se omogućava Sudu da odluči o postavljenim pitanjima u skladu sa zahtjevima koji proistječu iz članka 94. Poslovnika Suda i njegove sudske prakse(17) .

22. Naime, Sud koji je uputio zahtjev predočio je predmet spora, iznio bitne činjenice, naveo sadržaj nacionalnih odredbi koje su primjenjive u ovom slučaju, iznio razloge koji proizlaze iz ponovljenih tužbenih razloga stranaka u glavnom postupku i koji su ga naveli da postavi pitanja o tumačenju navedenih odredbi prava Unije te je utvrdio vezu, doduše ukratko, između tih odredbi i nacionalnih odredbi. Naposljetku, čini mi se nespornim da će odgovor na postavljena pitanja biti koristan za odluku u sporu pred sudom koji je uputio zahtjev. Stoga ovaj zahtjev za prethodnu odluku smatram dopuštenim.

B – Uvodne napomene

23. Odmah naglašavam da predmetne nacionalne mjere ratione materiae ulaze u područje primjene članka 141. UEZ-a. Naime, on obuhvaća mirovine isplaćene na temelju sustava kao što je francuski sustav mirovina za službenike, koje su u skladu sa sudskom praksom Suda povezane s naknadom isplaćenom za zaposlenje(18), pri čemu je odlučujući samo ovaj potonji kriterij(19) .

24. Konačno, podsjećam da se pravo Unije(20) protivi neizravnoj diskriminaciji na temelju spola, koja proizlazi iz odredbe, kriterija ili postupka nacionalnog porijekla, koji su prividno neutralni, jer se nasuprot slučaju izravne diskriminacije primjenjuju bez razlike na žene i na muškarce, ali u praksi jednu od ovih skupina osoba stavljaju na poseban način u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu skupinu. Takvo različito postupanje prema radnicama i radnicima u suprotnosti je s člankom 141. UEZ-a, osim u slučaju u kojem se jedni ne nalaze u situaciji usporedivoj sa situacijom drugih ili kada se navedeno postupanje može opravdati barem legitimnim ciljem, pri čemu su sredstva za ostvarenje tog cilja prikladna i proporcionalna(21) .

25. Čini mi se da na konceptualnom planu postoji razlika između ovog potonjeg opravdanja, koje vrijedi u kontekstu neizravne diskriminacije, što posebno može proisteći iz ponašanja poslodavca, i pozitivnih mjera, čije je provođenje ili donošenje dopušteno državama članicama na temelju prava Unije, a posebno članka 141. stavka 4. UEZ-a(22) .

C – Odredba kojom se daje dodatak za mirovinu radi obrazovanja djece

26. Drugo pitanje odnosi se na to treba li se načelo jednakih plaća između radnica i radnika iz članka 141. UEZ-a tumačiti tako da odredba kao što je članak 15. Dekreta o lokalnim službenicima dovodi do neizravne diskriminacije suprotno navedenom načelu zbog uvjeta koji se odnose posebno na prekid aktivnosti u trajanju od najmanje dva mjeseca zaredom u okviru jedne od pet vrsta nabrojanih dopusta – o kojima ta odredba čini ovisnim pravo na dodatak za mirovinu od četiri tromjesečja zbog obrazovanja jednog djeteta ili više njih.

27. Prema mišljenju bračnih drugova Leone i Komisije, na ovo bi pitanje trebalo odgovoriti potvrdno. U prilog tome da pravo Unije mora dovesti do neprimjenjivosti odredbe kao što je predmetna ističu da neizravna diskriminacija proizlazi iz nepostojanja pravnog okvira koji službenicima omogućuje da se povodom rođenja djeteta koriste plaćenim dopustom od dva mjeseca koji je istovrijedan dopustu za majčinstvo, a koji se odobrava službenicama. Francuska vlada je suprotnog mišljenja.

28. Sa svoje strane želim istaknuti da bi prihvaćanje od strane Suda stajališta, koje brane bračni drugovi Leone, a Komisija ga podupire, u praksi proizvelo takav učinak da bi se neki službenik trebao pozvati samo na svoje svojstvo oca kako bi se mogao koristiti dodatkom predviđenim osporenom odredbom, a što M. Leone tvrdi da može.

29. Međutim, takav mi se pristup čini nepomirljivim sa stajalištem koje je Sud zauzeo u gore navedenoj presudi Griesmar. Shodno obrazloženju Suda, s načelom jednakih plaća spojiva je okolnost da se davanje dodatka za mirovinu zbog obrazovanja djece, sličnog onome u ovom predmetu, uvjetuje posebnom uključenošću dotičnog službenika u obrazovanje njegove djece, a ne stječe se samom činjenicom sudjelovanja u njihovom začeću. Naime, Sud je prihvatio postojanje neizravne diskriminacije samo ako je predmetna odredba pridržala pravo na dodatak službenicama koje su majke i time isključila sve službenike, čak i one koji mogu dokazati da su stvarno prekinuli svoju profesionalnu aktivnost radi preuzimanja obrazovanja svoje djece i time se našli u nepovoljnoj situaciji za svoju karijeru (23) .

30. Slijedom te presude francuski je zakonodavac izmijenio sporne odredbe, i to one iz članka L.12 Zakona o mirovinama(24), kao i druge odredbe koje na isti način ograničavaju dodatak za mirovinu. Iz tog je razloga u istom razdoblju i uglavnom s istim tekstom donesen članak 15. Dekreta o lokalnim službenicima(25), o kojem je riječ u ovom predmetu. Očito postoje normativne veze između odredbe o dodatku koja potječe iz tako izmijenjenog Zakona o mirovinama i odredbe na koju se odnosi drugo prethodno pitanje(26), te je ta veza ojačana reformom koja je uslijedila nakon glavnog postupka(27) .

31. Povrh tih veza, naglašavam sadržajnu bliskost koja postoji između dodatka za mirovinu predviđenog u člancima L. 12 i R. 13 Zakona o mirovinama, u njihovoj verziji koja je predmet gore navedenog predmeta Amédée i dodatka predviđenog u članku 15. navedenog dekreta koji je predmet ovog postupka. Čak i ako pogodnosti propisane u te dvije vrste odredbi pokazuju razlike s obzirom na njihove učinke, uvjeti za njihovo dobivanje su identični, osobito u odnosu na obvezno trajanje prekida aktivnosti i u odnosu na vrste dopusta koji daju pravo na dotični dodatak.

32. Vodeći računa o činjenici da se u ovom predmetu radi samo o tim uvjetima te s obzirom na sličnost koja postoji u tom pogledu između članka 15. Dekreta o lokalnim službenicima i odredbi iz navedenog predmeta Amédée, ponavljam stoga, mutatis mutandis , stajalište koje sam iznio u svojem mišljenju u tom izbrisanom predmetu.

33. U tom pogledu podsjećam da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda(28) bitno da situacije suprotstavljenih skupina budu usporedive, kako bi se prema pravu Unije moglo raditi o neizravnoj diskriminaciji. Prema mišljenju Suda, članak 141. UEZ-a protivi se nacionalnoj mjeri samo u slučaju usporedivosti situacije radnica i radnika koja, iako sastavljena neutralno kao što je slučaj s predmetnom odredbom, stavlja tijekom njihove karijere u nepovoljan položaj znatno veći postotak osoba jednog spola od osoba drugog spola a da različito postupanje, koje iz toga proistječe, ne počiva na objektivno opravdanim čimbenicima(29) .

34. Međutim, ustrajem u stajalištu da iz razloga, koje sam naveo u predmetu Amédée(30), situacija službenica koje su preuzele obrazovanje svoje djece u okviru obveznog dopusta za majčinstvo i situacija službenika koji kao M. Leone ne dokažu da su preuzeli to obrazovanje nisu usporedive s obzirom na uvjete za pristup sustavu dodataka za mirovinu predviđene predmetnom odredbom. Usporedivost situacije također ne postoji između, s jedne strane, oca ili majke koji su prekinuli svoju aktivnost i, s druge strane, onih koji to nisu učinili. Istina, ne može se zanijekati da se otac, baš kao i majka, može zauzeti za svoju djecu i u gospodarskom pogledu i u afektivnom pogledu. To, međutim, nije pitanje jer, kao što je Sud više puta presudio, bitan kriterij predstavlja žrtva na koju se pristaje na planu karijere radi posvećivanja njihovom obrazovanju, uslijed čega naknada u okviru mirovine postaje legitimna(31) . U izostanku usporedivosti situacija, članak 15. Dekreta o lokalnim službenicima ne može dovesti do različitog postupanja na štetu službenika i time do neizravne diskriminacije u suprotnosti s člankom 141. UEZ-a.

35. Dodajem da iz različitih statističkih podataka, i to onih koji su navedeni u očitovanju bračnih drugova Leone(32), ali i onih koji su dobiveni iz nedavnog službenog izvora(33), proizlazi da su se u Francuskoj radnice puno češće koristile prekidom svoje profesionalne aktivnosti ili jednostavnim skraćivanjem radnog vremena kako bi se posvetile obrazovanju svoje djece, i to neovisno o činjenici da bi im to moglo nanijeti štetu i o činjenici dobivaju li financijsku korist u vidu protučinidbe ili ne. U tim je okolnostima neizbježno da žene češće od muškaraca mogu imati koristi od svake nacionalne mjere koja je, kao i predmetna, uvjetovana zahtjevom za takvim dopustima iz obiteljskih razloga(34) . Stoga bi, čak i u slučaju da dopust za majčinstvo nije na popisu kategorija dopusta koji daju pravo na sporni dodatak i da su drugi uvjeti i nadalje identični, službenice bile skoro jedine osobe koje bi se mogle koristiti tom mjerom jer se službenici u praksi još uvijek rijetko odlučuju posvetiti obrazovanju svoje djece kao što se zahtijeva.

36. Drugim riječima, kako bi se moglo smatrati da u tom slučaju neizravna diskriminacija ne postoji, trebalo bi odstupiti od zahtjeva za dokazivanje da se korisnik mirovine posebno posvetio obrazovanju svoje djece, zahtjeva koji proizlazi iz gore navedene presude Griesmar, premda Sud uopće nije namjeravao presuditi da bi se svaki otac morao koristiti predmetnim pravom. Nakon suočenja sa stvarnošću koja ukazuje na to da jaz između uključenosti muškaraca i uključenosti žena zapravo i dalje postoji u Francuskoj i drugim državama članicama(35), mislim da je nemoguće smatrati da su uvjeti kojima je zakonodavac podvrgnuo sporni dodatak diskriminatorni a da se istovremeno ne tvrdi da sam zahtjev, koji je tako formuliran u toj presudi, dovodi do neizravne diskriminacije na štetu službenika.

37. Shodno tome, predlažem odgovoriti na drugo pitanje da se nacionalnim mjerama, koje uvode dodatak za mirovinu zbog obrazovanja djeteta u uvjetima kao što su oni predviđeni člankom 15. Dekreta o lokalnim službenicima, nije zanemarilo načelo jednakih plaća između radnika i radnica iz članka 141. stavka 1. UEZ-a.

D – Odredba koja daje pravo na prijevremeno umirovljenje s isplatom mirovine odmah zbog obrazovanja djece

38. U biti se prvo pitanje svodi na to treba li članak 141. UEZ-a tumačiti tako da odredbe kao što su članci L. 24 i R. 37 Zakona o mirovinama dovode do neizravne diskriminacije suprotno načelu jednakih plaća radnika i radnica utvrđenom u tom članku, zbog uvjeta kojima te odredbe podvrgavaju pravo korisnika mirovine koji je odgojio troje ili više djece na prijevremeno umirovljenje s isplatom mirovine bez uvjeta o dobi.

39. Supružnici Leone i Komisija smatraju da se na to pitanje treba odgovoriti potvrdno, dok francuska vlada, koja predlaže da se prva dva pitanja riješe zajedno, smatra da ti članci Zakona o mirovinama ne stvaraju neizravnu diskriminaciju.

40. Također dijelim potonje mišljenje iz razloga sličnih onima koje sam iznio u vezi s odredbom koja je predmet drugog pitanja, unatoč činjenici da potonja odredba sadrži određeni broj razlika u odnosu na odredbu iz članka L. 24 i R. 37 Zakona o mirovinama(36) . Te razlike nisu, prema mojem mišljenju, odlučujuće jer se tiču jednako i radnica i radnika.

41. Točno je da je Sud u navedenoj presudi Mouflin već morao odlučiti o tome protivi li se načelo jednakih plaća utvrđeno u članku 119. UEZ-a (koji je postao članak 141. UEZ-a bez bitnih izmjena) uvjetima za prijevremeno umirovljenje utvrđenima u članku L. 24 stavku I, 3°, Zakona o mirovinama. Međutim, ta presuda daje malo smjernica za ovaj predmet jer se, prvo, tiče verzije na snazi u vrijeme glavnog predmeta, to jest prije reforme koju je izazvala ta presuda i koja je upravo unijela odredbe koje su primjenjive u ovom predmetu i jer se, drugo, tiče kriterija bitno različitog od uvjeta za obrazovanje djece o kojima se ovdje radi(37) .

42. Supružnici Leone i Komisija drže da u ovom predmetu postoji neizravna diskriminacija zbog obveze svake zainteresirane strane da u neprekinutom trajanju od barem dva mjeseca prekine karijeru tijekom razdoblja koje je blizu rođenja svakog pojedinog djeteta(38) i u okviru jedne od šest dopuštenih kategorija dopusta(39) . Oni tvrde da te uvjete sustavno ispunjavaju radnice koje zakon obvezuje da uzmu plaćeni dopust za majčinstvo, dok je radnicima puno teže ispuniti iste jer oni mogu odlučiti ne prekinuti karijeru, a ako je i prekinu ne koriste se uvijek naknadom.

43. Što se mene tiče, ne mislim da članci L. 24 i R. 37 Zakona o mirovinama stvaraju diskriminaciju koja bi bila zabranjena člankom 141. UEZ-a, i to iz dva glavna razloga koji su slični razlozima navedenima u mojem mišljenju u gore navedenom predmetu Amédée.

44. Prvo, kad se radi o korisnicima mirovine koji su roditelji biološke djece, točno je da ima više žena od muškaraca koje mogu ispuniti uvjete postavljene u tim odredbama te da se one na svojevrstan način koriste pretpostavkom prekida svoje karijere u obliku dopusta za majčinstvo(40) . Ipak, takvo različito postupanje ne može predstavljati neizravnu diskriminaciju jer je ono samo nužna posljedica toga da su, posebno s obzirom na dopust za majčinstvo(41), radnice i radnici u različitim i neusporedivim situacijama.

45. Porijeklo i opravdanje ove razlike nalazi se u legitimnom cilju koji je inače utvrđen međunarodnim pravilima(42), o naknadi za nepovoljniji položaj u karijeri u kojem se uvijek nalazi radnica, koju zakon kao biološku majku obvezuje da ne dolazi na posao osam uzastopnih tjedana, i to hipotetski u najmanje tri navrata u ovom slučaju(43) . Nasuprot tome, radnik može slobodno odlučiti hoće li uzeti dopust iz obiteljskih razloga i po potrebi izabrati trajanje kraće od onoga za dopust za majčinstvo. Stoga je legitimno od biološkog oca zahtijevati dokaz o tome da se stvarno odlučio na prekid svoje aktivnosti kako bi se posvetio svojoj djeci u istom trajanju kao i biološka majka, u svrhu utvrđivanja štete nanijete njegovoj karijeri i potrebe za naknadom te štete na isti način kao i u slučaju radnica.

46. Drugo, u slučaju korisnika mirovine koji su roditelji nebiološke djece, radnicama nije ništa lakše nego radnicima ispuniti uvjete koji su obvezni u tom pogledu na temelju članaka L. 24 i R. 37 Zakona o mirovinama. Naime, četiri vrste obiteljskih dopusta koji su relevantni u ovom slučaju(44) jednako su i bez ograničenja dostupni službenicima jednog ili drugog spola, iako tu mogućnost u velikoj većini koriste žene. Osim toga, kao što francuska vlada ističe, svaki od tih dopusta bez razlike dopušta osobama koje se koriste takvom mogućnošću da automatski ispune uvjet u vezi s najmanjim trajanjem prekida aktivnosti, koji je obvezan na temelju tih odredaba.

47. Shodno tome, mišljenja sam da na prvo pitanje valja odgovoriti da nacionalne mjere, koje dopuštaju prijevremeno umirovljenje s isplaćivanjem mirovine odmah pod uvjetima kao što su oni koji proizlaze iz zajedničke primjene odredbi članaka L. 24 i R. 37. Zakona o mirovinama, ne zanemaruju načelo jednakih plaća između radnika i radnica iz članka 141. stavka 1. UEZ-a.

E – Opravdanost neizravne diskriminacije do koje su eventualno dovele predmetne odredbe

48. S obzirom na niječne odgovore koje predlažem dati na prva dva pitanja, smatram da ne treba odgovoriti na treće pitanje, kojemu sud koji je uputio zahtjev izričito pridaje podredni karakter.

49. Ovo zadnje pitanje predstavlja poziv Sudu da utvrdi može li neizravna diskriminacija, koja je eventualno prepoznata nakon ispitivanja prvog i drugog pitanja, naći opravdanje u primjeni odredbi članka 141. stavka 4. UEZ-a. Mišljenje je bračnih drugova Leone i Komisije da na to treba odgovoriti niječno.

50. Navedeni stavak 4. dopušta državama članicama da odstupe od načela jednakih plaća između radnika i radnica provođenjem ili donošenjem mjera koje daju posebne pogodnosti s ciljem nadoknađivanja nepovoljnog položaja u karijeri u kojem se nalaze određeni radnici(45) .

51. Nadalje, u svojoj sudskoj praksi(46) Sud je pojasnio da mjere koje mogu opravdati odstupanja od tog načela ne smiju težiti samo neutralnom i legitimnom cilju, nego također i provođenju proporcionalnih sredstava, to jest onih koja su prikladna i potrebna za ostvarenje tog cilja.

52. U predmetnom slučaju, želi se znati mogu li dvije vrste spornih mjera, jedna kao i druga, predstavljati pozitivno postupanje u korist službenica s jednim djetetom ili više njih, s mogućnošću nadoknađivanja nepovoljnog položaja, u kojem su zainteresirane osobe mogle trpjeti na profesionalnom planu zbog odsutnosti s posla radi poroda ili obrazovanja svoje djece.

53. Napominjem članak 141. stavak 4. UEZ-a upućuje na „mjere koje osiguravaju posebne prednosti kako bi se [...] spriječio odnosno nadoknadio nepovoljan položaj“ (moje isticanje). Ovo se može činiti nespojivim sa slučajem u kojem se, kao u ovom predmetu, sumnja da su mjere neizravno diskriminatorne. U takvom slučaju ne treba istraživati volju zakonodavca da provede ili donese pozitivne mjere kako bi se pomoglo spolu koji je u nepovoljnom položaju na profesionalnom planu jer se ne zahtijeva nikakav element namjere. Stoga je dovoljno utvrditi postojanje konkretnog učinka kojim se utječe na jednakost plaća. Može se pomisliti da tekst te odredbe i način na koji je nastala upućuju na to da je ona prije namijenjena primjeni u slučaju izravne diskriminacije. Ipak, prema mojem saznanju, Sud nikada nije izričito isključio primjenu te odredbe u slučaju neizravne diskriminacije.

54. Za slučaj da Sud ne prihvati moje prijedloge odgovora u vezi s prvim dvama pitanjima, podsjećam da sam već zauzeo stajalište, u okviru svojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Amédée, na temu odredbe o dodatku za mirovinu zbog obrazovanja djeteta koja proizlazi iz zajedničke primjene članaka L. 12 točke (b) i R. 13. Zakona o mirovinama, o kojem je riječ u ovom predmetu(47) .

55. U tom pogledu ukazao sam na to da bi Sud, ako bi smatrao potrebnim na drugo pitanje postavljeno u ovom predmetu odgovoriti na način sadržajno sličan odgovoru na treće pitanje koje se ovdje ispituje, trebao slijediti negativan pristup koji je zauzeo u gore navedenoj presudi Grismar(48) . Vodeći računa o dostatnoj sličnosti između navedene odredbe iz Zakona o mirovinama i odredbe iz članka 15. Dekreta o lokalnim službenicima(49), koji je predmet ovog postupka, ponavljam isto mišljenje u vezi ove potonje odredbe.

56. Prema mojem mišljenju, ovo treba vrijediti mutatis mutandis i za druge mjere o kojima je riječ u ovom predmetu, to jest za mjere o prijevremenom umirovljenju s isplaćivanjem mirovine odmah, koje su predviđene u člancima L. 24 i R. 37 Zakona o mirovinama. Naime, navedene mjere također ne mogu ispraviti(50) probleme s kojima se službenice mogu susresti za vrijeme svoje profesionalne karijere zbog dopusta uzetih iz obiteljskih razloga, kao što predviđa članak 141. stavak 4. UEZ-a u okviru njegovog tumačenja u gore navedenoj presudi Griesmar(51) .

57. Ipak, podsjećam da je sukladno analizi koju sam napravio u gore navedenom predmetu Amédée(52), a prema kojoj je po mojem mišljenju u navedenoj presudi Griesmar nažalost poopćena činjenica da davanje pogodnosti u obliku dodatnih prava plaćenih po umirovljenju omogućuje da se izbjegne ustaljivanje nejednakosti u plaćama, koje kao što je poznato najčešće postoje na štetu radnica, a osobito onda kada su one prekinule svoju karijeru radi preuzimanja obrazovanja djece. Dodajem da vodeći računa o sastavu vijeća koje je donijelo tu presudu, svaku izmjenu predmetne sudske prakse može napraviti samo veliko vijeće Suda(53) .

58. Naposljetku, podsjećam da ako se prihvati da dvije kategorije predmetnih mjera u smislu sudske prakse o neizravnoj diskriminaciji odgovaraju legitimnom cilju naknade nepovoljnijeg položaja zbog spola, navedene mi se mjere čine prikladnima i proporcionalnima. U tom smislu ističem da štetu nanesenu karijeri zbog obrazovanja djece još uvijek u velikoj većini in concreto trpe žene(54), te da to stanje može trajati sve dok se ne izmijeni nejednakost u podjeli zadaća između muškaraca i žena ili sve dok se ne uvedu mjere druge vrste kao što su uvođenje obveznih dopusta za očinstvo, samo jednog roditeljskog dopusta koji bi potaknuo parove na prekid očeve aktivnosti ili stvaranje mehanizama za ujednačavanje troškova povezanih s obiteljskim dopustima između poslodavaca s pretežito ženskom radnom snagom i poslodavaca s pretežito muškom radnom snagom.

V – Zaključak

59. S obzirom na iznesena razmatranja, predlažem da na prethodna pitanja koja je postavio cour administrative d'appel iz Lyona Sud odgovori na sljedeći način:

1. Članak 141. UEZ-a treba tumačiti tako da se načelo jednakih plaća između radnika i radnica ne protivi nacionalnim mjerama koje proizlaze iz zajedničke primjene odredbi članka L. 24 i članka L. 37 Zakona o civilnim i vojnim mirovinama.

2. Članak 141. UEZ-a treba tumačiti tako da se načelo jednakih plaća između radnika i radnica ne protivi nacionalnim mjerama kao što su one koje proizlaze iz odredaba članka 15. Dekreta br. 2003-1306 od 26. prosinca 2003. o mirovinskom sustavu za službenike uključene u Caisse nationale de retraites des agents des collectivités locales.

3. Budući da je na prvo i drugo prethodno pitanje odgovoreno niječno, na treće prethodno pitanje nije potrebno odgovoriti.

(1) .

(2)  – Mišljenje izneseno 15. prosinca 2011. u predmetu Amédée (C‑572/10).

(3)  – Rješenjem od 28. ožujka 2012. navedeni je predmet brisan jer je sud koji je uputio zahtjev isti povukao nakon što je njegova presuda poništena povodom žalbe.

(4)  – Sud koji je uputio zahtjev ima na umu članak 157. stavak 4. UFEU-a, ali podsjećam da ta odredba nije primjenjiva ratione temporis (vidjeti t. 1. supra ovog mišljenja).

(5)  – Zakon o izmjenama Zakona o financijama za 2004. godinu (JORF od 31. prosinca 2004., str. 22522.).

(6)  – Zakon o raznim odredbama o javnoj službi (JORF od 27. srpnja 1991., str. 9952.).

(7)  – Dekret za provedbu članka 136. Zakona br. 2004-1485 i o izmjeni Zakona o civilnim i vojnim mirovinama (JORF od 11. svibnja 2005., str. 8174.).

(8)  – Odstupajući od prethodnog stavka, za određenu djecu nabrojenu u članku L. 18 stavku II. Zakona o mirovinama koju je zainteresirana osoba odgojila pod uvjetima predviđenima u stavku III. tog članka – među kojima nisu biološka djeca o kojoj se radi u ovom predmetu – prekid aktivnosti mora nastupiti bilo prije njihove navršene šesnaeste godine života bilo prije dobi kada prestaju biti uzdržavana.

(9)  – JORF od 30. prosinca 2003., str. 22477.

(10)  – U svojem očitovanju g. i gđa Leone pojašnjavaju da potonja pored svojeg supruga prigovara šteti pretrpljenoj zbog spornog odbijanja jer će ona nakon smrti g. Leona utjecati na iznos mirovine preživjelog supružnika koju bi mogla primati proporcionalno dodatku povezanom s obrazovanjem djece.

(11)  – Konkretno, bračni drugovi Leone zahtijevali su da se francuska država proglasi odgovornom te da joj se naloži da im plati odštetu u privremeno utvrđenom ukupnom iznosu od 86.595 eura uz kamate po zakonskoj stopi.

(12)  – Sadržaj spomenutih članaka L. 12 i R. 13, koji kao takvi nisu predmet ovog zahtjeva za prethodno pitanje, navedeni su u t. 7. et seq . mojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Amédée.

(13)  – CNRACL se ipak nije izjasnio o odgovorima koje treba dati na prethodna pitanja.

(14)  – Francuska vlada tvrdi da se taj sud ograničio na prenošenje argumenata stranaka u glavnom postupku i nacionalnih odredbi koje je naveo, iako je trebao, makar ukratko, navesti učinke tih odredbi za koje mu se čini da bi mogli dovesti do neizravne diskriminacije, s obzirom na kriterije koji su utvrđeni u sudskoj praksi Suda.

(15)  – Ta vlada upućuje na presude Conseil d’État od 29. prosinca 2004., D’Amato (tužba br. 265097), od 6. prosinca 2006., Delin (tužba br. 280681), i od 6. srpnja 2007., Fédération générale des fonctionnaires Force Ouvrière i dr. (spojene tužbe br. 281147 i 282169).

(16)  – Podsjeća se na to da se stranke u glavnom postupku i druge zainteresirane osobe navedene u članku 23. Statuta Suda Europske unije, posebno države članice, obavještavaju samo o odluci kojom se upućuje prethodno pitanje kako bi se dobilo njihovo eventualno pisano očitovanje.

(17)  – Vidjeti osobito presude od 23. ožujka 2006., Enirisorse (C‑237/04, Zb. str. I-2843., t. 17. do 19.), od 8. rujna 2009., Liga Portuguesa de Futebol Profissional i Bwin International (C‑42/07, Zb., str. I-7633., t. 41.) i od 1. prosinca 2011., Painer (C‑145/10, Zb., str. I-12533., t. 46. et seq . i navedena sudska praksa). Ove se presude tiču verzije uredbe koja je postojala prije mjerodavne verzije u ovom predmetu (SL 2012, L 265, str. 24.), ali ostaju relevantne.

(18)  – Vidjeti presudu od 29. studenoga 2001., Griesmar (C‑366/99, Zb., str. I‑9383., t. 25. et seq .) u odnosu na dodatak za mirovinu koji je tada bio predviđen u članku L. 12 točki (b) Zakona o mirovinama, a presudu od 13. prosinca 2001., Mouflin (C‑206/00, Zb., str. I‑10201., t. 20. et seq .) u odnosu na pravo na umirovljenje s isplaćivanjem mirovine odmah koja je u odnosnom razdoblju proizlazila iz članka L. 24 stavka I, 3°, točke (b) navedenog zakona.

(19)  – Vidjeti osobito presude od 26. ožujka 2009., Komisija/Grčka (C‑559/07, t. 42., 47. et seq . i navedenu sudsku praksu), i od 22. studenoga 2012., Elbal Moreno (C‑385/11, t. 19. do 26.).

(20)  – U skladu s definicijama iz, među ostalim, članka 2. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.).

(21)  – Vidjeti osobito presude od 27. svibnja 2004., Elsner‑Lakeberg (C‑285/02, Zb., str. I-5861., t. 12.), od 10. ožujka 2005., Nikoloudi (C‑196/02, Zb., str. I‑1789., t. 44. i 57.) i od 20. listopada 2011., Brachner (C‑123/10, Zb., str. I‑10003., t. 55. i 56.).

(22)  – Ova je mogućnost odstupanja na temelju „pozitivnog djelovanja“ usvojena u sekundarnom pravu (vidjeti, među ostalim, uvodnu izjavu 22. i članak 3. Direktive 2006/54).

(23)  – Vidjeti t. 52. et seq . te presude, osobito t. 57. u kojoj je Sud istaknuo da članak L. 12 točka (b) Zakona o mirovinama u njegovoj verziji tada na snazi nije dozvoljavao službeniku čija se karijera našla u nepovoljnom položaju zbog obrazovanja njegove djece da potražuje dodatak koji je predmet glavnog postupka, čak i ako je mogao dokazati da je stvarno preuzeo na sebe to obrazovanje.

(24)  – Izmjena uvedena Zakonom br. 2003‑775 od 21. kolovoza 2003. o mirovinskoj reformi (JORF od 22. kolovoza 2003., str. 14310.) i Dekretom br. 2003‑1305 od 26. prosinca 2003., za provedbu Zakona br. 2003‑775 i o izmjeni Zakona o civilnim i vojnim mirovinama (JORF od 30. prosinca 2003., str. 22473.), koji je u Zakon o mirovinama unio novi članak R. 13 radi utvrđivanja uvjeta za pravo na dodatak predviđeno u navedenom članku L. 12.

(25)  – Podsjećam da taj Dekret, s brojem 2003‑1306, također nosi datum 26. prosinca 2003.

(26)  – Tako je na početku članka 15. navedenog Dekreta pojašnjeno da se dodaci koji su nabrojeni u tom članku „zbrajaju pod uvjetima predviđenima za civilne državne službenike“. Osim toga, u njegovom se članku 25. stavku I. navodi da se „odredbe članka L. 24 [Zakona o mirovinama] primjenjuju na službenike navedene u članku 1. ovog Dekreta“.

(27)  – Naime, izravno upućivanje na „uvjete propisane člankom R. 13 Zakona o mirovinama“ uneseno je, s učinkom od 1. srpnja 2011., u članak 15. Dekreta o lokalnim službenicima Dekretom br. 2010‑1740 od 30. prosinca 2010. o provedbi raznih odredbi Zakona br. 2010-1330 od 9. studenoga 2010. o reformi mirovina službenika, vojnih osoba i radnika u državnim industrijskim postrojenjima (JORF od 31. prosinca 2010., tekst br. 93), istovremeno s izmjenama unesenima u navedeni zakon (vidjeti bilješku 41. mojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Amédée).

(28)  – Osobito presude od 16. rujna 1999., Abdoulaye i dr. (C‑218/98, Zb., str. I‑5723., t. 16.) i od 28. veljače 2013., Kenny i dr. (C‑427/11, t. 19. et seq .).

(29)  – Osobito gore navedena presuda Nikoloudi (t. 44. i 47.).

(30)  – Vidjeti t. 31. et seq . mojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Amédée.

(31)  – U vezi s nepogodnostima zbog majčinstva u poslovnom životu žena i naknadama koje ih opravdavaju, vidjeti osobito presude od 12. srpnja 1984., Hofmann (184/83, Zb., str. 3047., t. 27.), od 17. listopada 1995., Kalanke (C‑450/93, Zb., str. I‑3051., t. 18. et seq .), i gore navedenu presudu Abdoulaye i dr. (t. 19.).

(32)  – Bračni drugovi Leone navode da je prema podacima za 2007. roditeljski dopust uzelo 94 % žena i samo 6 % muškaraca te da su općenito tijekom razdoblja između 2007. i 2011. izostanci iz obiteljskih razloga obuhvatili 0 % do 2 % muškaraca i 98 % do 100 % žena.

(33)  – Izvješće Institut national de la statistique et des études économiques (nacionalni institut za statistiku i ekonomske studije (dalje u tekstu: Insee)) iznosi da „[u]sprkos […] obiteljskim pravima u vezi s djecom [koja smanjuju razliku u trajanju valjanog plaćanja doprinosa], razine vlastitih mirovina žena [to jest bez mirovina preživjelog supružnika] puno su manje od razine takvih mirovina muškaraca. Iako se jaz sve više smanjuje, on bi trebao ostati za generacije žena koje su sada aktivne“. Izvješće pojašnjava da „žena i dalje često privremeno prestaje raditi nakon rođenja“ i da se u 2010. godini 31 % žena naspram samo 7 % muškaraca koristilo nepunim radnim vremenom zbog čuvanja djece, pri čemu se prva brojka penje na čak 47 % kod žena s troje ili više djece (vidjeti Femmes et hommes – Regards sur la parité – Édition 2012, Insee Références, Pariz, 2012., osobito str. 39. et seq . i str. 112.).

(34)  – Same te činjenice objašnjavaju da su, prema statistici koju su iznijeli bračni drugovi Leone, od stupanja na snagu članka 15. navedenog dekreta žene stekle prosječno 6.9 tromjesečja dodataka za odgoj djece, dok muškarci u bolničkoj djelatnosti nisu stekli nijedan.

(35)  – U studiji Inseea navodi se da „[n]akon rođenja jedan od devet muškaraca skraćuje ili privremeno prekida svoju aktivnost dok to čini svaka druga žena“ u Francuskoj i da je ovaj potonji omjer čak i veći u Njemačkoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini (vidjeti Insee Première, br. 1454, lipanj 2013., http://www.insee.fr/fr/ffc/ipweb/ip1454/ip1454.pdf). Slično i Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te Odboru regija pod naslovom „Strategija za ravnopravnost žena i muškaraca 2010.–2015.“ (COM(2010) 491 final , str. 7.) naglašava da „mnogo žena radi u nepunom radnom vremenu ili u okviru netipičnih ugovora. Iako im to dozvoljava da ostanu na tržištu rada dok se bave svojom obitelji, to može imati negativan učinak na njihovu plaću, karijeru, mogućnosti napredovanja i mirovinu“.

(36)  – Uvjeti za pristup dodatku koji su predviđeni člankom 15. Zakona o lokalnim službenicima u biti su analogni uvjetima za prijevremeno umirovljenje predviđenima tim člancima L. 24 i R. 37, unatoč trima glavnim razlikama. Prva se sastoji od toga da se dodatak odobrava ako je zainteresirana osoba odgajala najmanje jedno dijete, naspram troje djece u okviru prijevremenog umirovljenja. Druga se svodi na to da se prekid aktivnosti koji je obvezan za prijevremeno umirovljenje mora poduzeti tijekom određenog razdoblja izravno povezanog ili s rođenjem djeteta ili s primanjem u kućanstvo djeteta ako je ono posvojeno, suprotno onome što važi za dodatak. Treća obuhvaća razdoblja za koja se nisu morali plaćati obvezni doprinosi i koja su izjednačena s obveznim prekidom aktivnosti radi prijevremenog umirovljenja, što nije slučaj kod dodatka.

(37)  – Naime, u toj je presudi Sud odlučio da je navedeno načelo jednakosti povrijeđeno člankom L. 24 Zakona o mirovinama, koji je tada bio na snazi, koji je pridržao pravo na umirovljenje s isplaćivanjem mirovine odmah samo službenicama kojima je suprug patio od invaliditeta ili neizlječive bolesti, što mu je onemogućilo obavljanje bilo kojeg zanimanja, i time službenicima u istoj situaciji uskratio to pravo.

(38)  – To jest razdoblje unutar četiri tjedna prije rođenja (ili posvojenja) i šesnaest tjedana nakon toga.

(39)  – To jest dopust za majčinstvo, dopust za očinstvo, dopust za posvojenje, roditeljski dopust, dopust za roditeljsku prisutnost ili za odgoj djeteta mlađeg od osam godina.

(40)  – U tom pogledu vidjeti t. 44. mojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Amédée.

(41)  – O posebnostima i svrsi navedenog dopusta koje je priznao Sud vidjeti osobito presudu od 19. rujna 2013., Betriu Montull (C‑5/12, t. 49. et seq . i navedenu sudsku praksu).

(42)  – Podsjećam da je pravo na dopust za majčinstvo, koji je istovremeno obvezan i plaćen, predviđeno pravom Unije i konvencijama Međunarodne organizacije rada (vidjeti t. 33. et seq . mojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Amédée).

(43)  – Budući da se predmetno pravo na prijevremeno umirovljenje daje samo u slučaju kada je zainteresirana osoba uzdržavala troje djece.

(44)  – Dopust za majčinstvo i dopust za očinstvo isključeni su za tu kategoriju roditelja.

(45)  – Članak 141. stavak 4. UEZ-a preuzima, doduše na općenit način, mogućnost odstupanja samo u korist žena koja je navedena u članku 6. stavku 3. Sporazuma o socijalnoj politici sklopljenog između država članica Europske zajednice s iznimkom Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (SL 1992, C 191, str. 91., u daljnjem tekstu: Sporazum o socijalnoj politici), do stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama 1. svibnja 1999. Članak 23. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima također propisuje da „[n]ačelo ravnopravnosti [između muškaraca i žena] ne sprječava zadržavanje ili usvajanje mjera kojima se uvode posebne pogodnosti u korist nedovoljno zastupljenog spola“.

(46)  – Vidjeti osobito gore navedenu presudu Kenny i dr. (t. 36. i 37. i navedenu sudsku praksu).

(47)  – Vidjeti t. 52. et seq . navedenog mišljenja.

(48)  – U t. 52. i 60. do 67. te presude Sud je presudio da se mjera kao što je ona predviđena u članku L. 12, u verziji primjenjivoj na glavni postupak, nije mogla smatrati takvom da se njome može nadoknaditi nepovoljni položaj kojemu su izložene karijere službenica u smislu članka 6. stavka 3. Sporazuma o socijalnoj politici (odgovara članku 141. stavku 4. UEZ-a) jer je ta mjera bila ograničena na davanje majkama dodatka za mirovinu u trenutku njihovog umirovljenja a da im nije pomogla ispravljanjem poteškoća s kojima su se mogle susresti u svojem radnom okruženju.

(49)  – U tom pogledu vidjeti t. 40. ovog mišljenja.

(50)  – Komisija procjenjuje da ta mjera prijevremenog umirovljenja može dovesti do isključivanja službenica iz radnog okruženja i uskraćivanju mogućnosti službenicama da se bave pravom karijerom.

(51)  – Vidjeti slično u vezi s uvjetom zakonske dobi za umirovljenje koja se razlikuje prema spolu presudu od 13. studenoga 2008., Komisija/Italija (C‑46/07, t. 57. do 58.).

(52)  – Vidjeti t. 58. i 59. mojeg mišljenja u navedenom predmetu.

(53)  – Ibidem , t. 57.

(54)  – Također, uvodna izjava 22. Direktive 2006/54 navodi u vezi s pozitivnim mjerama da bi „[s] obzirom na postojeće stanje države članice [...] prvenstveno trebale težiti poboljšanju položaja žena u poslovnom životu".