1

Glinica (ili aluminijev oksid) bijeli je prah koji se uglavnom upotrebljava u talionicama za proizvodnju aluminija. Ona se dobiva iz boksita postupkom rafiniranja, čija je posljednja faza kalcinacija. Preko 90% kalcinirane glinice upotrebljava se za taljenje aluminija. Ostatak se dodatno obrađuje i upotrebljava u kemijskim postupcima. Postoje dva tržišta njezinih različitih proizvoda, odnosno glinice za dobivanje metala i glinice za upotrebu u kemijskim postupcima. U proizvodnji glinice mineralna ulja mogu se upotrebljavati kao loživa ulja.

2

U Irskoj, Italiji i Francuskoj postoji po samo jedan proizvođač glinice. U Italiji je to društvo Eurallumina SpA sa sjedištem na Sardiniji. Proizvođači glinice prisutni su i u Njemačkoj, Španjolskoj, Grčkoj, Mađarskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.

3

Od 1993. Talijanska Republika primjenjuje oslobođenje od trošarina na mineralna ulja koja se upotrebljavaju kao loživo ulje za proizvodnju glinice na Sardiniji (u daljnjem tekstu: sporno oslobođenje). Sporno oslobođenje uvedeno je u talijansko pravo zakonodavnom uredbom naslovljenom decreto legislativo 26 ottobre 1995, n. 504,, Testo unico delle disposizioni legislative concernenti le imposte sulla produzione e sui consumi e relative sanzioni penali e amministrative, (Zakonodavna uredba br. 504 od 26. listopada 1995., „Jedinstveni tekst zakonodavnih odredbi o porezima na proizvodnju i potrošnju te odnosnim kaznenim i upravnim sankcijama”) (redovni prilog Službenom glasilu Talijanske Republike (GURI) br. 279. od 29. studenoga 1995.; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba iz 1995.).

4

Primjena spornog oslobođenja na Sardiniji do 31. prosinca 1994. bila je dopuštena Odlukom Vijeća 93/697/EZ od 13. prosinca 1993. kojom se određene države članice ovlašćuje da na određena mineralna ulja koja se upotrebljavaju za posebne namjene primjene ili nastave primjenjivati sniženja ili oslobođenja od trošarina sukladno postupku predviđenom člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81/EEZ (SL L 321, str. 29.). Vijeće Europske unije zatim je to ovlaštenje produžilo do 31. prosinca 1998. Odlukom 96/273/EZ od 22. travnja 1996. kojom se određene države članice ovlašćuje da na određena mineralna ulja koja se upotrebljavaju za posebne namjene primjene ili nastave primjenjivati sniženja ili oslobođenja od trošarina sukladno postupku predviđenom člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81/EEZ (SL L 102, str. 40.). Vijeće je to je ovlaštenje ponovno produžilo do 31. prosinca 1998. Odlukom 97/425/EZ od 30. lipnja 1997. kojom se države članice ovlašćuju da na određena mineralna ulja koja se upotrebljavaju za posebne namjene primjenjuju ili nastave primjenjivati sniženja stopa trošarina ili oslobođenja od postojećih trošarina, sukladno postupku predviđenom u Direktivi 92/81/EEZ (SL L 182, str. 22.). Vijeće je ovlaštenje ponovno produžilo do 31. prosinca 1999. Odlukom 1999/255/EZ od 30. siječnja 1999. kojom se određene države članice, u skladu s Direktivom 92/81/EEZ, ovlašćuje da na određena mineralna ulja primjenjuju ili nastave primjenjivati sniženja stopa trošarina ili oslobođenja od trošarina te kojom je izmijenjena Odluka 97/425 (SL L 99, str. 26.). Vijeće je potom to ovlaštenje produžilo do 31. prosinca 2000. Odlukom 1999/880/EZ od 17. prosinca 1999. kojom se određene države članice ovlašćuje da na određena mineralna ulja koja se upotrebljavaju za posebne namjene primjene ili nastave primjenjivati već postojeća sniženja stopa trošarina ili oslobođenja od trošarina sukladno postupku predviđenom u Direktivi 92/81/EEZ (SL L 331, str. 73.).

5

Odlukom Vijeća 2001/224/EZ od 12. ožujka 2001. o sniženim stopama posebnog poreza i oslobođenjima od poreza određenih mineralnih ulja kad se koriste za posebne namjene (SL L 84, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 64.), odnosno posljednjom odlukom u pogledu spornog oslobođenja, predmetno je oslobođenje produženo do 31. prosinca 2006. U skladu s uvodnom izjavom 5. tom se odlukom „ne dovodi u pitanje rezultate postupaka koji bi se mogli poduzeti u vezi s narušavanjem djelovanja jedinstvenog tržišta, a posebno na temelju članaka 87. i 88. [UEZ‑a]” i „ne isključuje zahtjev da države članice obavijeste Komisiju o slučajevima moguće državne potpore na temelju članka 88. [UEZ‑a]”.

6

Komisija Europskih zajednica je dopisom od 29. svibnja 1998. od talijanskih nadležnih tijela zatražila informacije kako bi provjerila je li sporno oslobođenje obuhvaćeno opsegom primjene članaka 87. i 88. UEZ‑a. Nakon podsjetnika Komisije od 16. lipnja 1998. Talijanska Republika odgovorila je dana 20. srpnja 1998.

7

Komisija je dopisom od 17. srpnja 2000. od Talijanske Republike zatražila da je obavijesti o spornom oslobođenju. Komisija je podsjetila Talijansku Republiku na svoj zahtjev te ju je dopisom od 27. rujna 2000. pozvala na dostavljanje dopunskih informacija. Nakon podsjetnika Komisije od 20. studenoga 2000. Talijanska Republika odgovorila je dana 7. prosinca 2000.

8

Odlukom C (2001) 3300 od 30. listopada 2001. Komisija je pokrenula postupak predviđen člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a u pogledu spornog oslobađanja (u daljnjem tekstu: formalni istražni postupak). O toj je odluci Talijanska Republika obaviještena dopisom od 5. studenoga 2001. te je ona objavljena u Službenom listu Europskih zajednica2. veljače 2002. (SL L 30, str. 17.).

9

Dopisima od 26. i 28. veljače te od 1. ožujka 2002. Komisiji su dostavljene primjedbe društava Aughinish Alumina Ltd, Eurallumina, Alcan Inc. i Europske udruge za aluminij. Te su primjedbe Talijanskoj Republici proslijeđene dana 26. ožujka 2002.

10

Talijanska Republika dostavila je svoje primjedbe u dopisu od 6. veljače 2002.

11

Komisija je 7. prosinca 2005. donijela Odluku 2006/323/EZ o oslobođenju od trošarina na mineralna ulja koja se upotrebljavaju kao loživo ulje za proizvodnju glinice u Gardanneu, Shannonu i na Sardiniji, koje su provele Francuska, Irska i Italija (SL 2006., L 119, str. 12.; u daljnjem tekstu: Odluka glinica I.).

12

Odluka o glinici I. odnosi se na razdoblje prije 1. siječnja 2004., kada je postala primjenjiva Direktiva Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (SL L 283, str. 51.), (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 75.) kojom se ukida Direktiva Vijeća 92/81/EEZ od 19. listopada 1992. o usklađivanju struktura trošarina na mineralna ulja (SL L 316, str. 12.) i Direktiva Vijeća 92/82/EEZ od 19. listopada 1992. o usklađivanju stopa trošarina na mineralna ulja (SL L 316, str. 19.), s učinkom od 31. prosinca 2003. (točka 57.). Međutim, njome je formalni istražni postupak proširen i na razdoblje nakon 31. prosinca 2003. (točka 92.).

13

Izrekom Odluke o glinici I. osobito je predviđeno sljedeće:

„Članak 1.

Oslobođenja od trošarina na teška mineralna ulja koja se upotrebljavaju u proizvodnji glinice koja su do 31. prosinca 2003. dodijelile Francuska, Irska i Italija, predstavljaju državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. [UEZ‑a].

Članak 2.

Na potpore dodijeljene između 17. srpnja 1990. i 2. veljače 2002., u mjeri u kojoj su nespojive sa zajedničkim tržištem, ne primjenjuje se povrat jer bi on bio protivan općim načelima prava Zajednice.

Članak 3.

Potpore iz članka 1. dodijeljene između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003. spojive su sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. [UEZ‑a] u mjeri u kojoj korisnici plaćaju trošarinu u iznosu od najmanje 13,01 eura za 1000 kg teškog mineralnog ulja.

Članak 4.

Potpore [...] dodijeljene između 3. veljače 2002. i 31. prosinca 2003. nespojive su sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. [UEZ‑a] u mjeri u kojoj korisnici ne plaćaju trošarinu u iznosu od najmanje 13,01 eura za 1000 kg teškog mineralnog ulja.

Članak 5.

1.   Francuska, Irska i Italija poduzimaju sve potrebne mjere za povrat nespojivih potpora iz članka 4. od korisnika.

[...]

5.   U roku od dva mjeseca od obavijesti o ovoj odluci, Francuska, Irska i Italija korisnicima nespojivih potpora iz članka 4. nalažu povrat nezakonitih potpora, uvećanih za kamate.”

14

Tužbama podnesenim tajništvu Općeg suda 16. i 23. veljače 2006. Talijanska Republika i društvo Eurallumina pokrenuli su ove postupke upisane pod brojem T‑60/06 odnosno T‑62/06.

15

U skladu s člankom 14. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. te na prijedlog drugog vijeća, Opći je sud, nakon što je u skladu s člankom 51. Poslovnika saslušao stranke, odlučio uputiti predmete proširenom vijeću.

16

Rješenjem od 24. svibnja 2007., predsjednik drugog proširenog vijeća Općeg suda, nakon što je saslušao stranke, spojio je predmete T‑60/06 i T‑62/06 te predmete T‑50/06, T‑56/06 i T‑69/06 (u daljnjem tekstu: predmeti glinica I.) za usmeni dio postupka, u skladu s člankom 50. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

17

Presudom od 12. prosinca 2007., Irska i dr./Komisija (T‑50/06, T‑56/06, T‑60/06, T‑62/06 i T‑69/06, EU:T:2007:383), Opći sud spojio je predmete glinica I. radi donošenja presude, poništio Odluku glinica I. te u predmetu T‑62/06 odbio tužbu u preostalom dijelu.

18

Zahtjevom od 26. veljače 2008. Komisija je podnijela žalbu protiv te presude Općeg suda.

19

Presudom od 2. prosinca 2009.Komisija/Irska i dr. (C‑89/08 P, Zb., EU:C:2009:742) Sud je ukinuo presudu Irska i dr./Komisija navedenu u točki 17. ove presude (EU:T:2007:383), u dijelu u kojem je Opći sud poništio Odluku glinica I. te je vratio predmete glinica I. Općem sudu na ponovno suđenje, a o troškovima će se odlučiti naknadno.

20

Nakon presude Komisija/Irska i dr. navedene u točki 19. ove presude (EU:C:2009:742) i u skladu s člankom 118. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., predmeti glinica I. dodijeljeni su drugom proširenom vijeću odlukom predsjednika Općeg suda od 18. prosinca 2009.

21

Rješenjem predsjednika drugog proširenog vijeća od 1. ožujka 2010. predmeti glinica I. spojeni su za potrebe pisanog i usmenog dijela postupka i presude.

22

Odlukom predsjednika Općeg suda od 20. rujna 2010. predmeti glinica I. dodijeljeni su četvrtom proširenom vijeću.

23

Presudom od 21. ožujka 2012.Irska/Komisija (T‑50/06 RENV, T‑56/06 RENV, T‑60/06 RENV, T‑62/06 RENV i T‑69/06 RENV, Zb., EU:T:2012:134), Opći sud poništio je Odluku glinica I. u dijelu u kojem se utvrđuje, odnosno u dijelu koji se temelji na tvrdnji, da oslobođenja od trošarina na mineralna ulja koja se upotrebljavaju kao loživo ulje za proizvodnju glinice, koja su do 31. prosinca 2003. odobrile Francuska Republika, Irska i Talijanska Republika (u daljnjem tekstu: oslobođenja od trošarine) predstavljaju državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, i u dijelu u kojem se Francuskoj Republici, Irskoj i Talijanskoj Republici nalaže da poduzmu sve potrebne mjere za povrat navedenih oslobođenja od njihovih korisnika u mjeri u kojoj ti korisnici nisu plaćali trošarinu u iznosu od najmanje 13,01 eura za 1000 kg teškog mineralnog ulja.

24

Zahtjevom od 1. lipnja 2012. Komisija je podnijela žalbu protiv te presude Općeg suda.

25

Presudom od 10. prosinca 2013.Komisija/Irska i dr. (C‑272/12 P, Zb., EU:C:2013:812) Sud je ukinuo presudu Irska/Komisija navedenu u točki 23. ove presude (EU:T:2012:134) i vratio predmete glinica I. Općem sudu na ponovno suđenje, a o troškovima će se odlučiti naknadno.

26

Nakon presude Komisija/Irska i dr. navedene u točki 25. ove presude (EU:C:2013:812) predmeti glinica I. dodijeljeni su prvom vijeću odlukama predsjednika Općeg suda od 21. siječnja i 10. ožujka 2014.

27

U skladu s člankom 119. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., društvo Eurallumina i Komisija podnijeli su svoja pisana očitovanja 28. siječnja odnosno 17. ožujka 2014. U svojem je pisanom očitovanju društvo Eurallumina navelo da ne želi donositi zaključke na temelju presude Komisija/Irska i dr. navedene u točki 25. ove presude (EU:C:2013:812), te je od Općeg suda zatražilo da donese odluku o svim razlozima u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II. Komisija je to uzela u obzir u svojem pisanom očitovanju. Talijanska Republika nije podnijela pisano očitovanje.

28

Odlukom predsjednika Općeg suda od 30. rujna 2014., predmeti glinica I. dodijeljeni su prvom proširenom vijeću u skladu s člankom 118. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

29

Na temelju izvješća suca izvjestitelja Opći sud odlučio je pokrenuti usmeni dio postupka te je u okviru mjere upravljanja postupkom donesene u skladu s člankom 64. stavkom 3. točkom (b) Poslovnika od 2. svibnja 1991. od stranaka u predmetu T‑60/06 RENV II zatražio njihovo mišljenje o jednom aspektu spora. Stranke su ispunile taj zahtjev u za to određenom roku.

30

Rješenjem predsjednika prvog proširenog vijeća od 26. siječnja 2015. navedeni su predmeti spojeni za potrebe usmenog dijela postupka i za presudu.

31

Izlaganja društva Eurallumina i Komisije te njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 6. ožujka 2015. Suprotno tomu, Talijanska Republika nije bila zastupana na raspravi.

32

Talijanska Republika, u biti, od Općeg suda zahtijeva da:

33

Društvo Eurallumina, u biti, od Općeg suda zahtijeva da:

34

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

35

Prvenstveno treba napomenuti da je cilj obje predmetne tužbe poništiti Odluku glinica I. u dijelu u kojem se njome utvrđuje postojanje sporne potpore te se Talijanskoj Republici nalaže da odredi njezin povrat (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U tom je smislu, predmet navedenih tužbi isti.

36

U predmetu T‑60/06 RENV II Komisija je navela slučajeve nedopuštenosti, s jedne strane, prvog tužbenog razloga u dijelu u kojem se temelji na povredi uvjeta navedenih u članku 87. stavku 1. UEZ‑a u pogledu kvalifikacije kao državne potpore povezane, na prvom mjestu, s prednošću koju je ostvario korisnik potpore i, na drugom mjestu, s narušavanjem tržišnog natjecanja utjecanjem na trgovinu među državama članicama te, s druge strane, šestog tužbenog razloga u dijelu u kojem se odnosi na povredu načela pravne sigurnosti, koja proizlazi iz neuzimanja u obzir prekomjernog trajanja formalnog istražnog postupka u okviru pobijane odluke. Ti su prigovori prvi puta bili istaknuti u replici i stoga predstavljaju nove tužbene razloge u smislu članka 48. stavka 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. koje treba odbiti kao nedopuštene.

37

Talijanska Republika ne odgovara na navedene prigovore nedopuštenosti.

38

U predmetu T‑62/06 RENV II Komisija tvrdi da je tužba nedopuštena jer se njome želi postići više od poništenja pobijane odluke. Osim toga, Komisija smatra da je tužbeni razlog kojim društvo Eurallumina osporava to da sporno oslobođenje predstavlja državnu potporu u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a prvi put istaknut u replici i da stoga predstavlja novi tužbeni razlog u smislu članka 48. stavka 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. koji treba odbiti kao nedopušten.

39

Društvo Eurallumina zahtijeva da prigovor nedopuštenosti koji se odnosi na tužbu u predmetu T‑62/06 RENV II bude odbijen kao neosnovan. Suprotno tomu, društvo se ne očituje na prigovor nedopuštenosti koji se odnosi na novi razlog koji se, u biti, temelji na povredi članka 87. stavka 1. UEZ‑a.

40

Što se tiče, prvenstveno, prigovora nedopuštenosti koji se odnosi na tužbu u predmetu T‑62/06 RENV II, s obzirom na to da se njome želi postići više od poništenja pobijane odluke, treba zaključiti da je, osim poništenja pobijane odluke, cilj navedene tužbe da Opći sud ne naloži Komisiji određivanje povrata potpore koju je dodijelila Talijanska Republika do 31. prosinca 2006. ili, u najmanju ruku, do 31. prosinca 2003. jer je ta potpora zakonita.

41

Međutim, taj je zahtjev usmjeren samo na dokazivanje postojanja uzroka nezakonitosti kojim se poništava pobijana odluka te kojim se želi opravdati prihvaćanje razloga i prigovora iznesenih u potporu zahtjevu za poništenje pobijane odluke i, u konačnici, samog predmetnog zahtjeva. Stoga navedeni zahtjev nije samostalan u odnosu na zahtjev za poništenje pobijane odluke.

42

Kako je navela Komisija, i pod pretpostavkom da se tim zahtjevom pokušavaju ostvariti ciljevi različiti od samog poništenja pobijane odluke, kao što je izdavanje naloga ili donošenja izreke kojom bi se Komisiji zabranilo proglašavanje postojanja sporne potpore ili nalaganje njezina povrata, taj bi se zahtjev trebao odbiti kao nedopušten, s obzirom na to da Opći sud nije nadležan za njegovo prihvaćanje.

43

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije na Općem sudu da izdaje naloge institucijama ili da ih zamjenjuje (vidjeti presudu od 24. siječnja 1995., Ladbroke Racing/Komisija, T‑74/92, Zb., EU:T:1995:10, t. 75. i navedenu sudsku praksu). To je posebno vrijedilo u okviru nadzora zakonitosti koji se temelji na članku 230. UEZ‑a u dijelu u kojemu je člankom 233. stavkom 1. UEZ‑a izričito određeno da je dužnost institucije čiji je akt proglašen ništavim donijeti mjere kako bi postupila sukladno presudi (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 1986., AKZO Chemie i AKZO Chemie UK/Komisija, 53/85, Zb., EU:C:1986:256, t. 23. i navedenu presudu Ladbroke Racing/Komisija, EU:T:1995:10, t. 75.).

44

Nadalje, što se tiče prigovora nedopuštenosti u okviru predmeta T‑62/06 RENV II koji se odnosi na tužbeni razlog kojim društvo Eurallumina osporava da sporno oslobođenje predstavlja potporu u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, taj je prigovor činjenično neosnovan te ga stoga treba odbiti na temelju toga da iz replike ne proizlazi da je društvo Eurallumina istaknulo takav tužbeni razlog.

45

Konačno, što se tiče prigovora nedopuštenosti u predmetu T‑60/06 RENV II koji se odnose na prigovore koji se, s jedne strane, temelje na povredi uvjeta predviđenih člankom 87. stavkom 1. UEZ‑a u pogledu kvalifikacije kao državne potpore povezane, na prvom mjestu, s prednošću koju je ostvario korisnik potpore i, na drugom mjestu, s narušavanjem tržišnog natjecanja i utjecanjem na trgovinu među državama članicama te, s druge strane, na povredi načela pravne sigurnosti, koja proizlazi iz neuzimanja u obzir prekomjernog trajanja formalnog istražnog postupka u okviru pobijane odluke, treba podsjetiti da je, u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) i člankom 48. stavkom 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., zabranjeno iznositi nove razloge nakon podnošenja izvorne tužbe, osim ako se oni temelje na pravnim i činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, tužbeni razlog koji predstavlja proširenje tužbenog razloga koji je prethodno izričito ili prešutno istaknut u izvornoj tužbi te koji je s njim usko povezan treba proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu od 15. listopada 2008., Mote/Parlament, T‑345/05, Zb., EU:T:2008:440, t. 85. i navedenu sudsku praksu). Slično je rješenje nužno za prigovor iznesen u potporu određenom razlogu.

46

Kako bi se smatrao prethodno istaknutim proširenjem tužbenog razloga ili prigovorom razlogu, novim se argumentom mora pokazati dovoljno uska veza s prvotno iznesenim razlozima ili prigovorima u izvornoj tužbi da bi se smatralo da proizlaze iz normalnog razvoja rasprave tijekom sudskog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 26. studenoga 2013.Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, Zb., EU:C:2013:770, t. 31.).

47

U predmetnom slučaju, kao što je pravilno primijetila Komisija, prigovori navedeni u točki 45. ove presude ne pojavljuju se u tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II te stoga predstavljaju nove prigovore.

48

Osim toga, ti se novi prigovori ne temelje ni na kakvom činjeničnom i pravnom elementu za koji se saznalo tijekom postupka pred Općim sudom.

49

Konačno, ti novi prigovori ne predstavljaju proširenje jednog od tužbenih razloga istaknutih u tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II koji se odnose na različita pravna pitanja. Konkretno, oni nisu usko povezani s prvim tužbenim razlogom, koji se temelji na povredi uvjeta selektivnosti iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a, ili sa šestim tužbenim razlogom koji se temelji na pravnom argumentu u skladu s kojim se načelima poštovanja legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i presumpcije zakonitosti sprječava povrat državne potpore ako ga je Vijeće prethodno odobrilo na temelju pravila u području poreznog usklađivanja.

50

S obzirom na razmatranja sadržana u točkama 45. do 49. ove presude, treba prihvatiti prigovore nedopuštenosti koje je istaknula Komisija u predmetu T‑60/06 RENV II i, posljedično, odbiti kao nedopuštene prigovore koji se, s jedne strane, temelje na povredi uvjeta predviđenih člankom 87. stavkom 1. UEZ‑a u pogledu kvalifikacije kao državne potpore povezane, na prvom mjestu, s prednošću koju je ostvario korisnik potpore i, na drugom mjestu, s narušavanjem tržišnog natjecanja i utjecanjem na trgovinu među državama članicama te, s druge strane, na povredi načela pravne sigurnosti, koja proizlazi iz neuzimanja u obzir prekomjernog trajanja formalnog istražnog postupka.

51

U potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II Talijanska Republika ističe šest tužbenih razloga. Prvi se tužbeni razlog temelji na povredi članka 87. stavka 1. UEZ‑a te na proturječnom obrazloženju. Drugi se tužbeni razlog odnosi na povredu članka 1. točke (b) podtočke ii. i članka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [88. Ugovora o EZ‑u] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) te odluka 93/697, 96/273, 97/425, 1999/255, 1999/880 i 2001/224 (u daljnjem tekstu: odluke Vijeća o odobrenju). Treći se tužbeni razlog temelji na povredi pravila kojima se uređuju potpore za zaštitu okoliša te posebno točke 82. stavka 2. točke (a) Smjernica Zajednice o državnim potporama za zaštitu okoliša (SL 2001., C 37, str. 3.; u daljnjem tekstu: Smjernice Zajednice). Četvrti se tužbeni razlog odnosi na povredu članka 87. stavka 3.UEZ‑a i Smjernica o regionalnim državnim potporama (SL 1998, C 74, str. 9.; u daljnjem tekstu: smjernice). Peti se tužbeni razlog temelji na povredi članka 18. Direktive 2003/96, u vezi s njezinim Prilogom II., i Odluke 2001/224. Šesti se tužbeni razlog temelji na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i presumpcije zakonitosti.

52

U potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II društvo Eurallumina iznosi četiri tužbena razloga. Prvi se tužbeni razlog temelji na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja. Drugi se tužbeni razlog temelji se na povredi načela pravne sigurnosti, presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija te načela lex specialis derogat legi generali. Treći se tužbeni razlog temelji na povredi načela dobre uprave. Četvrti se tužbeni razlog u načelu temelji na povredi obveze obrazlaganja propisane člankom 253. UEZ‑a te načela poštovanja legitimnih očekivanja.

53

Prije svega, treba ispitati tužbeni razlog kojim društvo Eurallumina, u biti, osporava primjenjivost pravila o državnim potporama na sporno oslobođenje, odnosno drugi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II koji se odnosi na povredu načela pravne sigurnost, presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija te načela lex specialis derogat legi generali.

54

Nadalje, treba ispitati tužbeni razlog na temelju kojeg se Talijanska Republika, u biti, protivi kvalifikaciji spornog oslobođenja kao državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a za razdoblje do 31. prosinca 2003., odnosno prvi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II, koji se temelji na povredi članka 87. stavka 1. UEZ‑a te na proturječnom obrazloženju.

55

Treba nastaviti putem ispitivanja tužbenih razloga na temelju kojih Talijanska Republika, u biti, ističe prigovor u pogledu kvalifikacije spornog oslobođenja kao nove, a ne kao zatečene potpore, na temelju članka 88. UEZ‑a, odnosno drugog tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 1. točke (b) podtočke ii. i članka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 te odluka Vijeća o odobrenju, kao i petog tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 18. Direktive 2003/96, u skladu s njezinim Prilogom II., i Odluke 2001/224, koji su istaknuti u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II.

56

Treba ispitati tužbene razloge kojima Talijanska Republika u načelu prigovara Komisiji da je u skladu s člankom 87. stavkom 3. UEZ‑a proglasila nespojivom sa zajedničkim tržištem potporu dodijeljenu do 31. prosinca 2003. na temelju spornog oslobođenja, odnosno treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi pravila kojima se uređuju potpore za zaštitu okoliša i, osobito, točke 82. stavka 2. točke (a) Smjernica Zajednice, te četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 87. stavka 3. UEZ‑a i smjernica, koji su istaknuti u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II.

57

Naposljetku, treba ispitati tužbene razloge kojima tužitelji osporavaju, u biti, povrat sporne potpore, odnosno, s jedne strane, šesti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i presumpcije zakonitosti istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II i s druge strane, prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja, treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave te četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja propisane člankom 253. UEZ‑a, kao i načela poštovanja legitimnih očekivanja, koji su istaknuti u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II.

58

Društvo Eurallumina smatra da je u pobijanoj odluci Komisija povrijedila načela pravne sigurnosti, načela lex specialis derogat legi generali te presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija tvrdeći da sporno oslobođenje iz razdoblja od 3. veljače 2002. do 31. prosinca 2003. predstavlja nezakonitu državnu potporu koju je moguće povratiti. Komisija, u biti, tvrdi da se prethodno navedenim načelima ne onemogućuje primjena pravila o državnim potporama na sporno oslobođenje.

59

Društvo Eurallumina smatra da je u pobijanoj odluci Komisija povrijedila načela pravne sigurnosti te presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija, kao što se tumače u sudskoj praksi, jer je okvalificirala sporno oslobođenje iz razdoblja od 3. veljače 2002. do 31. prosinca 2003, kao nezakonitu državnu potporu čiji je povrat mogla naložiti. Kao prvo, u tom pogledu društvo Eurallumina zaključuje da je pobijanom odlukom u pitanje neizravno dovedena zakonitost članka 18. Direktive 2003/96 kojom su zamijenjene i stavljene izvan snage direktive 92/81 i 92/82, te zakonitost Odluke 2001/224, premda se pretpostavljala njegova zakonitost, kao i predmetne provedbene mjere koje je donijela Talijanska Republika. Kao drugo, društvo Eurallumina poziva se na praktičnu učinkovitost članka 18. Direktive 2003/96 i Odluke 2001/224 koja je dovedena u pitanje pobijanom odlukom jer se njome onemogućilo objašnjenje potpune učinkovitosti do 31. prosinca 2006. Kao treće, društvo Eurallumina poziva se na nepostojanje odgovarajućih prijedloga Komisije u skladu s člankom 8. stavkom 5. Direktive 92/81 ili člankom 18. Direktive 2003/96 kako bi Vijeće provelo preispitivanje prije odobrenja primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Kao četvrto, društvo Eurallumina upućuje na to da Komisija nije podnijela tužbu za poništenje na temelju članka 230. UEZ‑a protiv odluka Vijeća o odobrenju. Kao peto, društvo Eurallumina ističe prijedloge odluka Vijeća o odobrenju, u kojima je Komisija Vijeću uvijek predlagala da Talijanskoj Republici odobri primjenu ili nastavak primjene spornog oslobođenja, zadnji put do 31. prosinca 2002. Kao šesto, društvo Eurallumina navodi svoju nemogućnost predviđanja promjene u ponašanju Komisije u pogledu zakonitosti odluka Vijeća o odobrenju i ispravnosti spornog oslobođenja. Kao sedmo, društvo Eurallumina ističe proturječno ponašanje Komisije koja je pokretanjem formalnog istražnog postupka 30. listopada 2001. i nalaganjem povrata sporne potpore djelovala protivno tekstu i objašnjenju svojeg prijedloga odluke Vijeća o odobrenju od 15. studenoga 2000., u skladu s kojim je Talijanskoj Republici trebao biti odobren nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2002. Kao osmo, društvo Eurallumina upućuje na sadržaj prijedloga odluka Vijeća o odobrenju kojim su potkrijepljena njezina legitimna očekivanja u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

60

Komisija zahtijeva da predmetni prigovor bude odbijen kao neosnovan.

61

U predmetnom se prigovoru, u biti, postavlja pitanje proizvodi li pobijana odluka pravne učinke protivne pravnim učincima Odluke 2001/224 i članka 18. Direktive 2003/96 kojima je Talijanskoj Republici izričito odobren nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

62

U tom pogledu, treba podsjetiti da se akti institucija u načelu temelje na presumpciji zakonitosti te proizvode pravne učinke do opoziva ili poništenja u okviru tužbe za poništenje, odnosno dok nisu proglašeni nevaljanima nakon zahtjeva za prethodnu odluku ili prigovora nezakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, Zb., EU:C:1994:247, t 48., presudu od 8. srpnja 1999., Chemie Linz/Komisija, C‑245/92 P, Zb., EU:C:1999:363, t. 93. i presudu od 5. listopada 2004., Komisija/Grčka, C‑475/01, Zb., EU:C:2004:585, t. 18.).

63

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je cilj načela pravne sigurnosti zajamčiti predvidljivost situacija i pravnih odnosa obuhvaćenih pravom Europske unije (presuda od 10. travnja 2003., Schulin, C‑305/00, Zb., EU:C:2003:218, t. 58. i presuda od 15. rujna 2005., Irska/Komisija, C‑199/03, Zb., EU:C:2005:548, t. 69.). Zbog toga je ključno da institucije poštuju nepovredivost akata koje su donijele i utječu na pravni i stvarni položaj pravnih subjekata kako bi mogle izmijeniti te akte samo poštujući pravila o nadležnosti i postupovna pravila (vidjeti presudu od 21. listopada 1997.Deutsche Bahn/Komisija, T‑229/94, Zb., EU:T:1997:155, t. 113. i navedenu sudsku praksu). Poštovanjem načela pravne sigurnosti zahtijeva se i da institucije u načelu izbjegavaju neusklađenosti koje se mogu pojaviti u primjeni različitih odredbi prava Unije, a posebno ako se te odredbe odnose na istovjetan cilj, kao što je pošteno tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu (vidjeti u tom smislu i prema analogiji presudu od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, Zb., EU:C:1993:239, t. 41. i 42. i presudu od 31. siječnja 2001., RJB Mining/Komisija, T‑156/98, Zb., EU:T:2001:29, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

64

U predmetnom slučaju, kao što je to Komisija točno navela, argumentacija sadržana u ovom prigovoru izravno je osporena presudom Komisija/Irska i dr., navedenom u točki 25. ove presude (EU:C:2013:812).

65

Naime, u točkama 45. do 48. predmetne presude, Sud je istaknuo jasnu razliku između nadležnosti Vijeća, odnosno Komisije, u području usklađivanja zakonodavstava o trošarinama, s jedne strane, i državnim potporama, s druge strane. Osim toga, Komisija je navela da su cilj i područje primjene postupka predviđenog člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81 različiti od cilja i opsega primjene sustava uspostavljenog člankom 88. UEZ‑a.

66

U točki 49. iste presude Komisija je zaključila da, stoga, odluka Vijeća kojom se, u skladu s člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81, državu članicu ovlašćuje da uvede oslobođenje od trošarina ne može imati za posljedicu sprječavanje Komisije u izvršenju nadležnosti koje su joj dodijeljene UEZ‑om i posljedično u provedbi postupka predviđenog člankom 88. UEZ‑a radi ispitivanja toga je li to oslobođenje državna potpora i da po završetku tog postupka, ako je primjenjivo, donese odluku kao što je Odluka glinica I.

67

Sud je u točki 50. presude Komisija/Irska i dr., (EU:C:2013:812), koja je navedena u točki 25. ove presude, isto tako naveo da okolnost da se odlukama Vijeća o odobrenju dodjeljuju potpuna oslobođenja od trošarina i određuju detaljni zemljopisni i vremenski uvjeti te da činjenica da su države članice strogo poštovale te uvjete nije utjecala na podjelu nadležnosti između Vijeća i Komisije i stoga nije mogla Komisiju lišiti prava na izvršenje svojih nadležnosti.

68

U točki 51. navedene presude Komisija je napomenula da je, osim toga, u skladu s tom podjelom nadležnosti to što je u uvodnoj izjavi 5. Odluke 2001/224, koja je bila na snazi u razdoblju za koje se osporavanom odlukom nalaže povrat potpora, navedeno da predmetna odluka ne dovodi u pitanje rezultate mogućih postupaka koji bi se mogli poduzeti na temelju članaka 87. i 88. UEZ‑a te da ne isključuje „zahtjev da države članice obavijeste Komisiju o slučajevima moguće državne potpore”.

69

U konačnici, u točkama 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812), koja je navedena točki 25. ove presude, Sud je ponovno istaknuo da okolnost da su odluke Vijeća o odobrenju usvojene na prijedlog Komisije i da ona nikada nije iskoristila svoje ovlasti na temelju članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili članaka 230. UEZ‑a i 241. UEZ‑a da ishodi ukidanje ili izmjenu navedenih odluka ne može biti prepreka tome da se spomenuta oslobođenja okvalificiraju kao državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, ako su ispunjeni uvjeti za postojanje državne potpore.

70

U skladu s člankom 61. stavkom 2. Statuta Suda Europske Unije, u slučaju vraćanja predmeta Općem sudu taj je sud vezan odlukom Suda glede pravnih pitanja. S obzirom na razloge navedene u točki 54. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) koja je navedena u točki 25. ove presude , treba zaključiti da se izreka iste presude, kojom je Sud poništio presudu Irska/Komisija (EU:T:2012:134) iz točke 23. ove presude i vratio predmete glinica I. Općem sudu, temelji na razlozima navedenima u točkama 65. do 69. ove presude.

71

Dakle, iz navedenih razloga proizlazi da se provedbom postupka predviđenog u članku 88. UEZ‑a radi ispitivanja toga je li sporno oslobođenje državna potpora i donošenjem, po završetku tog postupka, Odluke glinica I. Komisija ograničila na izvršavanje nadležnosti koje su joj dodijeljene UEZ‑om u području državnih potpora i da time ona nije mogla dovesti u pitanje nadležnosti koje su Vijeću dodijeljene UEZ‑om u pogledu usklađivanja zakonodavstava o trošarinama ili aktima koje je Vijeće donijelo u okviru izvršavanja navedenih nadležnosti.

72

Iz toga proizlazi da provedbom postupka predviđenog člankom 88. UEZ‑a radi ispitivanja toga je li sporno oslobođenje državna potpora i donošenjem, po završetku tog postupka, Odluke glinica I., Komisija nije mogla povrijediti akte koje je Vijeće donijelo i kojima se, kao i člankom 18. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II., te člankom 1. stavkom 2. Odluke 2001/224 Talijanskoj Republici izričito odobrava nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Naime, ta posljednja dva odobrenja mogla su proizvoditi učinke samo u području obuhvaćenom pravilima o usklađivanju zakonodavstava o trošarinama i nisu utjecala na učinke moguće odluke kao što je Odluka glinica I., koju je Komisija mogla donijeti pri izvršavanju svojih nadležnosti u području državnih potpora.

73

Osim toga, iz točaka 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812), koja je navedena u točki 25. ove presude, u kojima Sud podsjeća da pojam državne potpore odgovara objektivnoj situaciji i ne može ovisiti o postupcima ili izjavama institucija, proizlazi činjenica da to što je Komisija, nakon što je Vijeće usvojilo odluke o odobrenju, procijenila da oslobođenja od trošarina nemaju za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja i da se njima ne sprječava dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta, nije moglo predstavljati prepreku tome da se spomenuta oslobođenja okvalificiraju kao državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, ako su ispunjeni uvjeti za postojanje državne potpore.

74

Iz rješenja Suda proizlazi, a fortiori, da za potrebe kvalifikacije trošarine kao državne potpore, Komisija nije bila obvezana ocjenama Vijeća, u okviru njegovih odluka u području usklađivanja zakonodavstava o trošarinama, u skladu s kojima navedena oslobođenja nemaju za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja i njima se sprječava dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

75

U predmetnom slučaju, društvo Eurallumina stoga ne može tvrditi da pobijana odluka proizvodi pravne učinke protivne onima iz Odluke 2001/224 i članka 18. Direktive 2003/96.

76

Što se tiče pravne argumentacije u potporu ovom prigovoru koja se temelji na legitimnom očekivanju društva Eurallumina u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja, ona se zapravo odnosi na prvi i četvrti tužbeni razlog koji su istaknuti u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II, s obzirom na to da se temelje na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja, pa tu argumentaciju treba ispitati u okviru prethodno navedenih tužbenih razloga.

77

Ne dovodeći u pitanje prethodno navedenu argumentaciju, prigovor koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti, presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija stoga treba odbiti kao neosnovan.

78

Navedenim prigovorom društvo Eurallumina tvrdi da je Komisija povrijedila načelo lex specialis derogat legi generali u pobijanoj odluci jer nije dala prednost članku 93. UEZ‑a i predmetnim provedbenim mjerama, među kojima su članak 8. stavci 4. i 5. Direktive 92/81 i članak 18. stavak 1. Direktive 2003/96, u odnosu na članke 87. i 88. UEZ‑a. Kao prvo, u tom pogledu, društvo Eurallumina poziva se na sadržaj članka 87. UEZ‑a, u kojemu je navedeno da se on primjenjuje „osim ako je [UEZ‑om] drukčije predviđeno”, tako da ga nije moguće primijeniti, osobito ako postoje posebne mjere o usklađivanju poreza, donesene u skladu s člankom 93. UEZ‑a. Kao drugo, društvo se poziva na Direktivu 92/81 i Direktivu 2003/96 koje se temelje na članku 93. UEZ‑a i kojima se osiguravaju posebni propisi u skladu s kojima Vijeće i Komisija zajednički djeluju u svrhu odobrenja i nadzora odstupanja usklađenosti struktura trošarina na mineralna ulja. Kao treće, društvo se poziva na prijedlog Komisije Vijeću u pogledu produljenja spornog oslobođenja, koji se temelji na ocjeni prema kojoj je sporno oslobođenje u skladu s UEZ‑om, osobito njegovim odredbama kojima se jamči pošteno tržišno natjecanje i osigurava izostanak narušavanja funkcioniranja zajedničkog tržišta. Kao četvrto, društvo se poziva na točku 5. Odluke 2001/224 kojom se Komisiji nije odobrilo oduzimanje učinaka toj odluci i koja ne može imati prednost pred odredbama UEZ‑a ili Direktive 92/81.

79

Komisija zahtijeva da predmetni prigovor bude odbijen kao neosnovan.

80

Stoga se u predmetnom prigovoru postavlja pitanje mogu li se, kao što tvrdi društvo Eurallumina, članak 93. UEZ‑a i odnosne provedbene mjere, među kojima su članak 8. stavci 4. i 5. Direktive 92/81 i članak 18. stavak 1. Direktive 2003/96, okvalificirati kao lex specialis u odnosu na članke 87 i 88. UEZ‑a i, posljedično, imaju li oni prednost u odnosu na potonje direktive.

81

U tom pogledu treba podsjetiti da, u skladu s načelom lex specialis derogat legi generali, posebne odredbe imaju prednost pred općim pravilima u slučajevima koje se tim odredbama želi posebno urediti (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2014., Barclays Bank, C‑280/13, Zb., EU:C:2014:279, t. 44. i presude 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, Zb., EU:T:2014:926, t. 198. i navedenu sudsku praksu).

82

U predmetnom slučaju, kao što je Komisija pravilno istaknula, argumentacija sadržana u ovom prigovoru izravno je osporena presudom Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) navedenom u točki 25. ove presude.

83

Naime, kako je napomenuto u točki 65. ove presude, u točkama 45. do 48. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) koja je navedena u točki 25. ove presude , Sud je istaknuo jasnu razliku između nadležnosti Vijeća i Komisije u području usklađivanja zakonodavstava o trošarinama, s jedne strane, i državnim potporama, s druge strane. Osim toga, Komisija je izjavila da su cilj i područje primjene postupka predviđenog člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81 različiti od cilja i opsega primjene sustava uspostavljenog člankom 88. UEZ‑a.

84

Iz toga proizlazi da pravila o usklađivanju fiskalnih zakonodavstava, osobito članka 93. UEZ‑a i odnosnih provedbenih mjera, te pravila o državnim potporama, uključujući članke 87. i 88. UEZ‑a, predstavljaju dva zasebna okvira pravila i da se prvi okvir ne može smatrati načelom lex specialis u odnosu na drugi.

85

Prigovor koji se temelji na povredi načela lex specialis derogat legi generali, treba, stoga, odbiti kao neosnovan.

86

Ne dovodeći u pitanje točke 76. i 77. ove presude, drugi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II treba stoga odbiti u cijelosti.

87

Talijanska Republika u pobijanoj odluci navodi da je Komisija povrijedila jedan od uvjeta predviđenih člankom 87. stavkom 1. UEZ‑a u pogledu kvalifikacije kao državne potpore pogrešnim navodom da je sporno oslobođenje bilo selektivno. S jedne strane, ona se poziva na točku 14. tablice A priložene Naredbi od 1995., iz koje proizlazi da je sporno oslobođenje općenito išlo u prilog svim gospodarskim subjektima koji su upotrebljavali mineralna ulja kao loživo ulje za proizvodnju glinice, neovisno o njihovu mjestu potrošnje. S druge strane, ona navodi da ako je istina da je u Italiji samo postrojenje društva Eurallumina na Sardiniji imalo koristi od spornog oslobođenja, ta je okolnost isključivo činjenična i svojstvena posebnostima proizvodnje glinice. Nadalje, Talijanska Republika navodi da je u pobijanoj odluci selektivnost spornog oslobođenja obrazložena na proturječan način.

88

Komisija zahtijeva da prvi tužbeni razlog bude odbijen kao neosnovan.

89

Što se tiče prigovora koji se temelji na proturječnom obrazloženju u pobijanoj odluci u pogledu uvjeta selektivnosti iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a, treba napomenuti da, u smislu članka 44. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., izvorna tužba mora sadržavati kratak opis istaknutih razloga i ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo pripremanje svoje obrane i Sudu odlučivanje o tužbi bez drugih informacija. Prema tome, u obavijesti o žalbi trebalo se izričito utvrditi što je obuhvaćao razlog na kojemu se ona temeljila i njezin jednostavni, apstraktni sadržaj nije odgovarao odredbama Poslovnika od 2. svibnja 1991. (presuda od 27. rujna 2012., Nynäs Petroleumi Nynas Belgium/Komisija, T‑347/06, Zb., EU:T:2012:480, točka 107.). Slično je rješenje bilo nužno za prigovor iznesen u potporu određenom razlogu.

90

U predmetnom slučaju, kako je Komisija ispravno navela, prigovor koji se temelji na proturječnom obrazloženju u pobijanoj odluci u pogledu uvjeta selektivnosti iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a u potpunosti je neosnovan. Naime, u tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II, argumentacija koju je Talijanska Republika razvila u potporu prvom tužbenom razlogu odnosi se na pitanje povrjeđuje li Komisija u pobijanoj odluci uvjet selektivnosti iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a. Suprotno tomu, u njemu nisu navedeni razlozi zbog kojih bi obrazloženje pobijane odluke bilo proturječno u pogledu te pretpostavke.

91

Stoga, u pogledu predmetnog prigovora koji se temelji na proturječnom obrazloženju pobijane odluke, tužba u predmetu T‑60/06 RENV II ne zadovoljava uvjete točno propisane člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. Taj prigovor treba odbiti kao nedopušten.

92

Što se tiče prigovora koji se u pobijanoj odluci temelji na povredi uvjeta selektivnosti iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a, najprije treba ispitati argument Talijanske Republike u skladu s kojim iz točke 14. tablice A priložene Zakonodavnoj uredbi iz 1995., proizlazi da je sporno oslobođenje općenito išlo u prilog svim gospodarskim subjektima koji su upotrebljavali mineralna ulja kao loživo ulje za proizvodnju glinice, neovisno o njihovu mjestu potrošnje. Stoga se u pobijanoj odluci, u biti, postavlja pitanje je li Komisija počinila pogrešku ocjenjujući uvjet selektivnosti u pogledu oslobođenja od trošarina koje je Vijeće odobrilo na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 92/81, a ne u pogledu oslobođenja od trošarina predviđenog točkom 14. tablice A priložene Zakonodavnoj uredbi iz 1995.

93

Selektivni karakter spornog oslobođenja na regionalnoj razini proizlazi iz činjenice da se ono primjenjuje samo na Sardiniji. Dakle, kao što je točno napomenula Talijanska Republika i, Komisija priznala u točkama 17. i 63. Odluke glinica I., a Sud u točki 50. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) koja je navedena u točki 25. ove presude, odlukama Vijeća o odobrenju donesenima na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 92/81, utvrđeni su detaljni zemljopisni uvjeti i spornom je oslobođenju dodijeljen selektivni karakter na regionalnoj razini jer je njima Talijanskoj Republici odobrena primjena ili nastavak primjene predmetnog oslobođenja samo na Sardiniji.

94

Činjenica je, ipak, da je u predmetnom slučaju mjera relevantna za ispitivanje pravila o državnim potporama upravo sporno oslobođenje koje je Vijeće odobrilo na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 92/81, s obzirom na to da je Talijanska Republika primijenila oslobođenje predviđeno točkom 14. tablice A priložene Zakonodavnoj uredbi iz 1995. poštujući točno propisane zemljopisne i vremenske uvjete kojima je Vijeće uvjetovalo svoje odobrenje.

95

U pobijanoj je odluci Komisija stoga ispravno ocijenila uvjet selektivnosti u pogledu spornog oslobođenja koje je stvarno primijenila Talijanska Republika. Predmetni argument Talijanske Republike koji se temelji na pogrešnoj ocjeni uvjeta selektivnosti u pogledu oslobođenja od trošarina predviđenog točkom 14. tablice A priložene Zakonodavnoj uredbi iz 1995. stoga treba odbiti kao neosnovan.

96

Kao drugo, treba ispitati argument Talijanske Republike koji se, u biti, temelji na pogreški koju je počinila Komisija, naveden u točki 63. pobijane odluke, u kojoj je zaključeno da su oslobođenja od trošarina selektivna jer „se odnose samo na poduzetnike koji proizvode glinicu” i „u praksi, u svakoj državi članici postoji samo jedan poduzetnik korisnik predmetnog oslobođenja”, a to je „društvo Eurallumina na Sardiniji”, dok je činjenica da je samo postrojenje društva Eurallumina na Sardiniji imalo koristi od spornog oslobođenja predstavljala isključivo činjeničnu okolnost povezanu s posebnostima proizvodnje glinice u Italiji.

97

U tom pogledu treba napomenuti da su člankom 87. stavkom 1. UEZ‑a zabranjene državne potpore kojima se „stavlja[ju] određen[i] poduzetni[ci] ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj”, odnosno selektivnu potporu (presuda od 15. prosinca 2005., Italija/Komisija, C‑66/02, Zb., EU:C:2005:768, t. 94.).

98

U pogledu ocjene uvjeta selektivnosti, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se člankom 87. stavkom 1. UEZ‑a nalaže utvrđivanje može li u okviru danog pravnog uređenja nacionalna mjera staviti u povoljniji položaj „određene poduzetnike ili proizvodnju” u odnosu na druge koji se nalaze u usporedivoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, uzimajući u obzir cilj koji se nastoji ostvariti navedenim pravnim uređenjem (vidjeti presudu od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, Zb., EU:C:2011:732, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

99

Utvrđivanje relevantnog pravnog sustava okvalificiranog kao „referentni okvir” od posebnog je značenja u slučaju poreznih mjera, s obzirom na to da se postojanje pogodnosti može utvrditi samo u odnosu na „normalno” oporezivanje. Trošarina koja se normalno oporezuje jest trošarina koja je na snazi u zemljopisnom području koje predstavlja referentni okvir (presuda od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija, C‑88/03, Zb., EU:C:2006:511, t. 56.).

100

U predmetnom slučaju, točke 63. i 64. Odluke glinica I. glase kako slijedi:

101

Suprotno stajalištu Talijanske Republike, iz točaka 63. i 64. Odluke glinica I. proizlazi da se u njoj Komisija pri svojemu ispitivanju selektivnosti spornog oslobođenja nije temeljila na okolnosti da je, konkretno, od tog oslobođenja imao koristi samo jedan proizvođač glinice na Sardiniji, odnosno društvo Eurallumina, već na dvojaku okolnost da je u referentnom okviru koji je bio talijanski porezni sustav, sporno oslobođenje predstavljalo selektivnu mjeru na regionalnoj razini, u opsegu u kojem se tom mjerom davala prednost bilo kojem proizvođaču glinice na Sardiniji u odnosu na moguće ulagače koji žele uložiti u proizvodnju glinice u drugim talijanskim regijama, te selektivnu na materijalnoj razini, s obzirom na to da se njome davala prednost društvima proizvođačima glinice i proizvodnji glinice u odnosu na društva proizvođače drugih dobara ili usluga i na druge proizvodnje.

102

Iz toga proizlazi da predmetni argument Talijanske Republike koji se temelji na pogrešnom tumačenju Odluke glinica I. činjenično neutemeljen i da ga stoga treba odbiti.

103

Dakle, prvi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II treba odbiti u cijelosti.

104

Talijanska Republika tvrdi, u biti, da je Komisija povrijedila članak 1. točku (b) podtočku ii. te članak 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 i odluke Vijeća o odobrenju jer je u točki 67. pobijane odluke zaključila da sporna potpora predstavlja novu potporu koja je postala nezakonitom u smislu članka 1. točke (f) Uredbe br. 659/1999, s obzirom na to da ona o tome nije bila obaviještena prije njezina provođenja. Prema mišljenju Talijanske Republike, spornu je potporu trebalo okvalificirati kao zatečenu potporu u smislu članka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe 659/1999. Kao prvo, u tom se pogledu Talijanska Republika poziva na odluke Vijeća o odobrenju, od kojih je Odluka 2001/224 bila posljednja, kojima joj je odobrena primjena ili nastavak primjene spornog oslobođenja. Kao drugo, ona se poziva na karakter načela lex specialis iz članka 93. UEZ‑a, na kojemu se temelji nadležnost Vijeća u području poreznog usklađivanja i koji predstavlja pravni temelj Direktive 92/81 i odluka Vijeća o odobrenju u pogledu načela lex generalis sadržanog iz članaka 87. i 88. UEZ‑a, na kojima se temelji nadležnost Komisije u području državnih potpora. Kao treće, Talijanska Republika, na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 92/81, poziva se na obvezu Vijeća da provjeri je li sporno oslobođenje opravdano posebnim političkim razlozima koji za posljedicu nemaju narušavanje tržišnog natjecanja i kojima se sprječava dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

105

Komisija zahtijeva da drugi tužbeni razlog bude odbijen kao neosnovan.

106

Tim se tužbenim razlogom, u biti, postavlja pitanje je li Komisija u pobijanoj odluci počinila pogrešku ocjenjujući ispravnost spornog oslobođenja u odnosu na pravila primjenjiva na nove potpore kada se zapravo radilo o zatečenoj potpori u smislu članka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 659/1999, s obzirom na to da bi potpora bila odobrena odlukama Vijeća o odobrenju, od kojih je Odluka 2001/224 bila posljednja.

107

U tom pogledu treba podsjetiti da se, u skladu s člankom 1. točkom (b) podtočkom ii. Uredbe br. 659/1999 . „odobrena potpora, to jest, programi potpora i pojedinačna potpora koje je odobrila Komisija” mogu okvalificirati kao „zatečena potpora”.

108

UEZ‑om uspostavljeni su posebni postupci ovisno o tome jesu li potpore zatečene ili nove. Dok, u skladu s člankom 88. stavkom 3. UEZ‑a, Komisiju treba preliminarno obavijestiti o novim potporama koje se ne primjenjuju sve dok se taj postupak ne okonča konačnom odlukom, zatečene se potpore, u skladu s člankom 88. stavkom 1. UEZ‑a, mogu redovito dodjeljivati sve dok ih Komisija ne proglasi nespojivima (vidjeti presudu od 24. ožujka 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, T‑443/08 i T‑455/08, Zb., EU:T:2011:117, t. 187. i navedenu sudsku praksu). Stoga postojeće potpore mogu, ovisno o slučaju, predstavljati samo predmet odluke o nespojivosti kojom se proizvode učinci za budućnost (vidjeti navedenu presudu Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, EU:T:2011:117, t. 187. i navedenu sudsku praksu).

109

U predmetnom slučaju, kao što je Komisija pravilno istaknula, argumentacija sadržana u ovom tužbenom razlogu izravno je osporena presudom Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) u točki 25. ove presude.

110

Naime, u točki 49. navedene presude Sud je izjavio da odluka Vijeća kojom se, u skladu s člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81, državu članicu ovlašćuje da uvede oslobođenje od trošarina ne može za posljedicu imati sprječavanje Komisije u izvršenju nadležnosti koje su joj dodijeljene UEZ‑om i time u provedbi postupka predviđenog člankom 88. UEZ‑a radi ispitivanja toga je li to oslobođenje državna potpora i da, po završetku tog postupka, ako je primjenjivo, donese odluku kao što je Odluka glinica I. U točki 47. navedene presude Sud je prethodno zaključio da su cilj i opseg primjene postupka predviđenog člankom 8. stavkom 4. Direktive 92/81 različiti od sustava uspostavljenog člankom 88. UEZ‑a za utvrđivanje novih i zatečenih državnih potpora. Iz navedenih razloga proizlazi da se odluke Vijeća o odobrenju, donesene na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 92/81, ne mogu nipošto tumačiti kao odluke o odobrenju programa potpora ili pojedinačne potpore, u skladu s člankom 1. točkom (b) podtočkom ii. Uredbe br. 659/1999.

111

Iz toga proizlazi da zbog odluka Vijeća o odobrenju, donesenih na temelju članka 8. stavka 4. Direktive 92/81, u predmetnom slučaju nije moguće okvalificirati sporno oslobođenje kao „zatečenu potporu” u smislu članka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 659/1999.

112

Drugi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II stoga treba odbiti kao neosnovan.

113

Talijanska Republika u pobijanoj odluci tvrdi, u biti, da je Komisija povrijedila članak 18. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II.,te članak 1. stavak 2. Odluke 2001/224, kojima je Talijanskoj Republici izričito odobren nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Stupanjem na snagu Direktive 2003/96 dana 1. siječnja 2004. završila je njezina obveza obavješćivanja Komisije o spornoj potpori, a Komisija nije bila nadležna za donošenje pobijane odluke.

114

Komisija zahtijeva da peti tužbeni razlog bude odbijen kao neosnovan.

115

U predmetnom slučaju, kao što je Komisija pravilno istaknula, argumentacija sadržana u ovom tužbenom razlogu izravno je osporena presudom Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) navedenom u točki 25. ove presude.

116

Naime, iz obrazloženja presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812), navedene u točki 25. i naknadno u točkama 65. do 69. ove presude, proizlazi da se provedbom postupka iz članka 88. UEZ‑a radi ispitivanja toga je li sporno oslobođenje državna potpora i da po završetku tog postupka donese pobijanu odluku Komisija ograničila na izvršavanje nadležnosti koje su joj dodijeljene UEZ‑om u pogledu državnih potpora i da time ona nije mogla dovesti u pitanje nadležnosti koje su Vijeću dodijeljene UEZ‑om u području usklađivanja zakonodavstava o trošarinama ili aktima koje je Vijeće donijelo u okviru izvršavanja svoje nadležnosti.

117

Iz navedenog proizlazi da provedbom postupka iz članka 88. UEZ‑a radi ispitivanja toga je li oslobođenje državna potpora i donošenjem Odluke glinica I. po završetku navedenog postupka Komisija nije mogla povrijediti akte koje je Vijeće donijelo i kojima je, kao i člankom 18. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II., ili člankom 1. stavkom 2. Odluke 2001/224, Talijanskoj Republici izričito odobrena primjena spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Naime, potonja odobrenja mogla su proizvesti učinke samo u području obuhvaćenom pravilima u području usklađivanja zakonodavstava o trošarinama i nisu utjecala na učinke odluke kao što je pobijana odluka koju je Komisija mogla donijeti pri izvršavanju svojih nadležnosti u pogledu državnih potpora.

118

Stoga Talijanska Republika nema razloga tvrditi da je pobijanom odlukom povrijeđen članak 18. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II. i članak 1. stavak 2. Odluke 2001/224.

119

Peti tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II treba stoga u cijelosti odbiti kao neosnovan.

120

Talijanska Republika zaključuje da je Komisija, u biti, u Odluci glinica I. povrijedila pravila kojima se uređuju potpore za zaštitu okoliša i posebno točku 82. stavak 2. točku (a) Smjernica Zajednice jer je odbila proglasiti da je sporna potpora usko povezana s postizanjem ciljeva u području zaštite okoliša od strane društva Eurallumina. Kao prvo, u tom se pogledu Talijanska Republika temelji na snažnom utjecaju djelatnosti proizvodnje glinice na okoliš, s obzirom na potrebu za potpuno sigurnim zbrinjavanjem otpada iz ciklusa industrijske proizvodnje, zbog čega je područje na kojemu je smješteno društvo Eurallumina odlukom talijanskog Vijeća ministara od 30. studenoga 1990. proglašeno područjem visokog stupnja rizika od ekološke krize. Kao drugo, poziva se na obveze zaštite okoliša koje je društvo Eurallumina preuzelo i koje je trebalo primijeniti o vlastitom trošku u okviru provedbe plana čišćenja i sanacije okoliša odobrenog uredbom predsjednika talijanskog Vijeća ministara od 23. travnja 1993. te, posebno, programa sanacije koji je talijansko Ministarstvo za zaštitu okoliša donijelo dana 15. lipnja 1995. i ugovora o programu koji je društvo sklopilo s talijanskim nadležnim tijelima 12. travnja 1999. Kao treće, temelji se na obvezi smanjenja najviših razina emisija sumporovog oksida i prašine, koju je talijansko Ministarstvo za zaštitu okoliša društvu Eurallumina nametnulo uredbom iz 1998. Kao četvrto, poziva se na obvezu koju je društvo Eurallumina preuzelo sporazumom od 27. travnja 1999., sklopljenim s regijom Sardinijom o izgradnji posebnog postrojenja za odsumporavanje dimnih plinova iz peći za kalcinaciju i kotlova te se u tom okviru poziva na ostvarenje relevantnih ulaganja društva Eurallumina u vlastito postrojenje na Sardiniji koja su provedena do 2005. i po čijem je završetku društvu izdan certifikat ISO 14001. Kao peto, ističe dopis od 6. veljače 2002. koji je poslala Komisiji tijekom formalnog istražnog postupka, u kojem su navedeni glavni troškovi društva Eurallumina propisani talijanskim poreznim propisima i propisima u području zaštite okoliša, kao i obveze zaštite okoliše koje je to društvo preuzelo.

121

Komisija zahtijeva da treći tužbeni razlog bude djelomično odbijen kao nedopušten ili, u svakom slučaju, neosnovan, te u preostalom tijelu odbijen kao neosnovan.

122

Tim se razlogom, u biti, postavlja pitanje je li Komisija u točki 75. Odluke glinica I. počinila pogrešku odbivši zaključiti da je sporna potpora dodijeljena u zamjenu za ostvarenje ciljeva u području zaštite okoliša od strane društva Eurallumina te da je u tom okviru bila spojiva sa zajedničkim tržištem u skladu s točkama 47. do 52. Smjernica Zajednice.

123

U tom pogledu treba podsjetiti da je točkom 82. Smjernica Zajednice objavljenih u Službenom listu3. veljače 2001. predviđeno sljedeće:

„[...]

Na neprijavljene potpore Komisija primjenjuje:

[…]” [neslužbeni prijevod]

124

Osim toga, točke 47. do 51. Smjernica Zajednice glase kako slijedi:

[...]

125

U točkama 71. do 73. Odluke glinica I., Komisija navodi da „[p]otpore dodijeljene nakon 3. veljače 2001. treba procijenjivati s obzirom na Smjernice Zajednice [...] u skladu s [točkom] 82. [stavkom 2.] slovom (a) tih smjernica” i, preciznije, s obzirom na točke 47. do 52. istih smjernica, kojima se utvrđuju pravila primjenjiva na sve potpore funkcioniranju dodijeljene u obliku poreznih oslobođenja ili smanjenja poreza.

126

U točkama 73. do 76. navedene odluke Komisija je istaknula i sljedeće:

127

Najprije treba podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija u posebnom okviru državnih potpora vezana smjernicama koje je donijela ako one ne odstupaju od odredaba UEZ‑a (vidjeti presudu od 2. prosinca 2010., Holland Malt/Komisija, C‑464/09 P, Zb., EU:C:2010:733, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

128

U predmetnom slučaju, Talijanska Republika ne osporava točku 67. Odluke glinica I. iz koje proizlazi da Komisija nikada nije bila obaviještena o spornoj potpori. S obzirom na to da je potpora dodijeljena nakon 3. veljače 2001., na nju je moguće primijeniti Smjernice Zajednice, u skladu s njihovom točkom 82. (vidjeti t. 123. supra).

129

Kako bi dokazala da je sporna potpora spojiva sa zajedničkim tržištem s obzirom na Smjernice Zajednice, Talijanska Republika u prilogu tužbi dostavila je niz akata i sporazuma iz kojih proizlazi da je društvo Eurallumina bilo dužno ostvariti brojne ciljeve u području zaštite okoliša ili da se svojom voljom obvezalo ostvariti te ciljeve u razdoblju u kojem je dodijeljena sporna potpora.

130

Međutim, Komisija smatra da tu argumentaciju treba odbiti kao nedopuštenu, s obzirom na to da Talijanska Republika nije dostavila te akte i sporazume tijekom formalnog istražnog postupka.

131

U tom pogledu, treba napomenuti da, budući da Talijanska Republika u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II upućuje na informacije koje nisu bile dostupne u trenutku donošenja pobijane odluke ili s kojima Komisija nije bila upoznata tijekom formalnog istražnog postupka, Opći sud ne može u obzir uzeti te informacije pri ocjeni zakonitosti predmetne odluke.

132

Naime, u okviru tužbe za poništenje, zakonitost predmetnog akta treba ocijeniti na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji postoje na dan donošenja akta (presuda od 14. siječnja 2004., Fleuren Compost/Komisija, T‑109/01, Zb., EU:T:2004:4, t. 50.). Dakle, prema sudskoj praksi, zakonitost odluke o potporama treba ocijeniti s obzirom na informacije kojima je Komisija mogla raspolagati kada je donijela odluku (vidjeti navedenu presudu Fleuren Compost/Komisija, EU:T:2004:4, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Stoga se država članica ne može pred sudom Unije služiti činjeničnim elementima koji nisu bili istaknuti tijekom predsudskog postupka predviđenog člankom 88. UEZ‑a (vidjeti navedenu presudu Fleuren Compost/Komisija, EU:T:2004:4, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

133

U predmetnom slučaju, iz spisa proizlazi da je Talijanska Republika u svojem pisanom očitovanju iz dopisa od 6. veljače 2002., tijekom formalnog istražnog postupka, općenito tvrdila da su spornom potporom djelomično nadoknađeni operativni troškovi društva Eurallumina propisani talijanskim poreznim propisima i propisima u području zaštite okoliša. Konkretno, ona je izjavila da je dio sporne potpore bio namijenjen nadoknadi dodatnih troškova vezanih uz zaštitu okoliša i da je potpora stoga obuhvaćena opsegom primjene Smjernica Zajednice. U tom je pogledu Talijanska Republika pojasnila da su regionalna nadležna tijela 1974. godine zabranila odlaganje otpada u Sredozemno more, što je još uvijek dozvoljeno u Francuskoj i Grčkoj. Ta je zabrana prouzročila visoke troškove društvu Eurallumina u iznosu od šest milijardi talijanskih lira (ITL) (tri milijuna eura). S obzirom na stroga ograničenja emisija [25% niža od nacionalnih ograničenja za sumporove okside (SOx)], društvo je moralo uložiti u novu tehnologiju za odsumporavanje, čiji je trošak iznosio 44 milijarde talijanskih lira (22 milijuna eura) godišnje te je obuhvaćao dodatne operativne troškove u iznosu od 6 milijardi talijanskih lira (3 milijuna eura), uključujući amortizaciju. Neovisno o tim ulaganjima, društvo je moralo godišnje plaćati još 1,1 milijardu talijanskih lira (0,55 milijuna eura) poreza na emisije.

134

U točki 56. Odluke glinica I. Komisija je uzela u obzir informacije koje je Talijanska Republika priopćila na taj način, ali je u točki 75. iste odluke navela da se na temelju njih nije moglo zaključiti da se u razdoblju obuhvaćenom pobijanom odlukom sporno oslobođenje smatralo protučinidbom za sporazume sklopljene između talijanskih nadležnih tijela i društva Eurallumina, kojima se potonje društvo obvezalo ostvariti ciljeve zaštite okoliša ili ispuniti jednakovrijedne obveze koje za društvo Eurallumina proizlaze iz talijanskog zakonodavstva. Osim toga, Komisija je tvrdila da joj nisu dostavljeni nikakvi dokazi o tome da je ulaganjima u zaštitu okoliša koja je provelo društvo Eurallumina premašeno ono što je potrebno za poštovanje talijanskog zakonodavstva ili ono što je moguće i isplativo u komercijalnom smislu. Stoga, Komisija je zaključila da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti primjene točke 51. stavka 1. slova (a) Smjernica Zajednice.

135

U pogledu dokumenata koje je Talijanska Republika dostavila u prilogu tužbi, iz spisa ne proizlazi da su oni preneseni Komisiji tijekom formalnog istražnog postupka. Osim toga, u odgovoru na argumente Komisije, Talijanska Republika u svojim podnescima ne tvrdi da je takve dostave bilo. Naposljetku, Komisija je u odgovoru na usmeno postavljeno pitanje Općeg suda na raspravi potvrdila da predmetni dokumenti nisu bili dostavljeni tijekom formalnog istražnog postupka. S obzirom na navedeno, treba zaključiti da dokumenti dostavljeni u prilogu tužbi nisu bili prethodno dostavljeni. Stoga, iz sudske prakse navedene u točki 132. ove presude proizlazi da se informacije sadržane u predmetnim dokumentima ne mogu uzeti u obzir za potrebe ocjene zakonitosti pobijane odluke, osim ako se u njima samo ponavljaju informacije koje su već dostavljene Komisiji u okviru formalnog istražnog postupka, osobito prethodno navedenim dopisom od 6. veljače 2002.

136

U pogledu samih informacija koje su Komisiji dostavljene dopisom od 6. veljače 2002., u pobijanoj je odluci Komisija je pravilno smatrala da na temelju njih nije bilo moguće zaključiti da je korist od spornog oslobođenja uvjetovana ispunjavanjem obveze društva Eurallumina koja se odnosi na ostvarenje određenih ciljeva zaštite okoliša. Osim toga, na temelju tih informacija Komisija nije mogla zaključiti da se sporno oslobođenje smatra protučinidbom za obveze koje je ona preuzela radi ostvarenja ciljeva zaštite okoliša koji nadilaze ciljeve propisane talijanskim poreznim propisima ili propisima u području zaštite okoliša, osobito nacionalnih propisa kojima se nalaže ograničavanje emisija kako bi se poštovala pravila o kvaliteti zraka ili plaćanju poreza na emisije ili sklapanje dobrovoljnih sporazuma s istovjetnim opsegom, u smislu točke 51. stavka 1. slova (a) Smjernica Zajednice. Naposljetku, u dopisu od 6. veljače 2002. Talijanska Republika priznala je da se „potporom koja je dodijeljena društvu Eurallumina, te koju je Komisija definirala kao potporu funkcioniranju [...], djelomično nadoknađuju veći operativni troškovi poduzetnika u skladu s talijanskim poreznim zakonodavstvom i zakonodavstvom u području zaštite okoliša”. Osim toga, iz točke 45. Odluke glinica I. proizlazi da je tijekom formalnog istražnog postupka samo društvo Eurallumina istaknulo da su „znatna ulaganja” ostvarena u njezinom postrojenju na Sardiniji provedena kako bi se „osiguralo da postrojenje bude u skladu sa strožim pravilima i standardima zaštite okoliša”. U svakom slučaju, na temelju jedinih informacija koje su joj dostavljene dopisom od 6. veljače 2002., Komisija nije mogla ocijeniti da je, kao što Talijanska Republika tvrdi u okviru ove tužbe, sporno oslobođenje u ugovorima ili sporazumima sklopljenim s talijanskim nadležnim tijelima bilo stvarno predviđeno kao protučinidba za ulaganja koja je provelo društvo Eurallumina kako bi ispunilo svoje obveze ostvarenja ciljeva zaštite okoliša koji nadilaze ciljeve propisane zakonodavstvom koje je na njega primjenjivo.

137

Čak i pod uvjetom da se akti i sporazumi koje je Talijanska Republika dostavila u prilogu tužbi uzmu u obzir, u predmetnom se slučaju na temelju njih ne bi moglo zaključiti da je društvo Eurallumina bilo obvezno, u zamjenu za koristi koju je imalo od spornog oslobođenja, ostvariti ciljeve zaštite okoliša koji premašuju ciljeve iz talijanskih propisa ili sklopiti dobrovoljne sporazume s istovjetnim opsegom. Zasigurno, osobito iz članka 3. ugovora o programu sklopljenog 12. travnja 1999. između talijanskih nadležnih tijela i društva Eurallumina te članaka 2. do 4. sporazuma od 27. travnja 1999. sklopljenog između Regije Sardinije i društva Eurallumina proizlazi da se društvo obvezalo provesti određena ulaganja usmjerena na ostvarenje ciljeva zaštite okoliša u okviru plana sanacije okoliša svojega postrojenja u mjestu Portoscuso (Sardinija). Međutim, suprotno mišljenju Talijanske Republike, ta ulaganja usmjerena na ostvarenje ciljeva zaštite okoliša nije trebalo realizirati isključivo o trošku društva Eurallumina jer je člankom 4. ugovora o programu od 12. travnja 1999. i člancima 4. do 6. sporazuma od 27. travnja 1999. izričito predviđeno da se, radi provedbe tih obveza društva Eurallumina, Regija Sardinija obvezuje financijski pridonijeti ostvarenju plana sanacije okoliša postrojenja u mjestu Portoscuso maksimalno do 30% priznatih prihvatljivih troškova a, u svim slučajevima, u maksimalnom iznosu od 17,5 milijardi talijanskih lira. Suprotno tomu, iz tih sporazuma ne proizlazi da se sporno oslobođenje smatra financijskim doprinosom ulaganjima u zaštitu okoliša koje je provelo društvo Eurallumina. Što se tiče ostalog, dokumentacijom koju je Talijanska Republika dostavila u prilogu tužbi potvrđuju se operativni troškovi društva Eurallumina propisani talijanskim poreznim propisima i propisima u području zaštite okoliša, kao i oni koji za ograničenje emisija kako bi se poštovala pravila o kvaliteti zraka ili samom plaćanju poreza na emisije.

138

Stoga, u točki 75. Odluke glinica I., Komisija je pravilno zaključila da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu točke 51. stavka 1. slova (a) Smjernica Zajednice.

139

Treći tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II treba, stoga, odbiti kao neosnovan.

140

Talijanska Republika u točkama 78. do 80. Odluke glinica I. tvrdi da je Komisija povrijedila članak 87. stavak 3. UEZ‑a i smjernice time što je zaključila da spornu potporu nije moguće smatrati spojivom sa zajedničkim tržištem u smislu tih odredbi s obzirom na to da bi pogodovala gospodarskom razvoju Sardinije. Kao prvo, Talijanska Republika u tom pogledu ističe gospodarsku zaostalost Sardinije, koja je jedna od regija u nepovoljnijem položaju koje su obuhvaćene ciljem br. 1 strukturnih fondova i zauzima posljednje mjesto među talijanskim regijama u pogledu bogatstva i osobnih prihoda te je, isto tako, ispod nacionalnog prosjeka u pogledu postotka zaposlenih osoba i industrijskih poduzetnika u odnosu na tamošnje stanovništvo. Kao drugo, upućuje na gospodarsku zaostalost područja Sulcis‑Iglesiente na kojemu se nalazi postrojenje društva Eurallumina na Sardiniji i na kojem stopa nezaposlenosti iznosi otprilike 21% radno sposobnog stanovništva, dok stopa nezaposlenosti mladih iznosi otprilike 50%. Kao treće, poziva se na otprilike 1800 radnih mjesta koje jamči društvo Eurallumina izravno u vlastitom postrojenju na Sardiniji i neizravno u postrojenjima društva Alcoa Italia SpA na Sardiniji, čiji je ona jedini dobavljač glinice. Kao četvrto, poziva se na dokumentaciju dostavljenu Komisiji u pogledu nepovoljnih životnih uvjeta na Sardiniji, i s aspekta gustoće naseljenosti, i s aspekta životnog standarda te visoke stope nezaposlenosti. Kao peto, poziva se na točku 79. Odluke glinica I. u kojoj Komisija priznaje da Sardinija može imati koristi od odstupanja predviđenog člankom 87. stavkom 3. točkom (a) UEZ‑a. Kao šesto, ona u predmetnom slučaju navodi primjenjivost točke 4.15. smjernica u skladu s kojom regionalne potpore funkcioniranju mogu biti dodijeljene regijama koje imaju koristi od odstupanja iz članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a. Kao sedmo, u predmetnom se slučaju poziva na neprimjenjivost točke 4.17. smjernica u skladu s kojom potpore funkcioniranju moraju biti vremenski ograničene i postupno se smanjivati, s obzirom na to da je Sardinija regija s niskom gustoćom naseljenosti koja ima koristi od odstupanja predviđenog člankom 87. stavkom 3. točkom (a) UEZ‑a.

141

Komisija zahtijeva da četvrti tužbeni razlog bude odbijen kao neosnovan.

142

Tim se tužbenim razlogom postavlja se pitanje je li u točki 80. Odluke glinica I. Komisija počinila pogrešku zaključivši da se sporna potpora ne može smatrati spojivom sa zajedničkim tržištem u skladu s člankom 87. stavkom 3. točkom (a) UEZ‑a i točkama 4.11. do 4.17. smjernica, s obzirom na to da bi to pogodovala gospodarskom razvoju Sardinije.

143

U tom pogledu treba napomenuti da se na temelju članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a potpore za promicanje gospodarskog razvoja područja na kojima je životni standard neuobičajeno nizak ili na kojima postoji velika podzaposlenost mogu smatrati spojivima sa zajedničkim tržištem. Prema sudskoj praksi, upotreba pojmova „neuobičajeno” i „velika” u odstupanju predviđenom člankom 87. stavkom 3. točkom (a) UEZ‑a pokazuje da se ono odnosi samo na područja u kojima je gospodarska situacija izrazito nepovoljna u odnosu na Zajednicu kao cjelinu (presuda od 14. listopada 1987., Njemačka/Komisija, 248/84, Zb., EU:C:1987:437, t. 19.).

144

Smjernice sadržavaju kriterije kojih se Komisija pridržava pri ispitivanju spojivosti regionalnih državnih potpora sa zajedničkim tržištem, osobito u skladu s člankom 87. stavkom 3. točkom (a) UEZ‑a.

145

Smjernice koje se odnose na regionalne potpore koje predstavljaju „potporu funkcioniranju” glase kako slijedi:

146

U točkama 78. do 81. Odluke glinica I. Komisija je ispitala spojivost novih potpora sa zajedničkim tržištem na temelju članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a i smjernica. Točke 78. do 80. Odluke glinica I. glase kako slijedi:

147

Najprije treba podsjetiti da, iako se smjernice kao interne mjere koje je donijela uprava ne mogu okvalificirati kao pravna pravila, one, međutim, sadržavaju okvirno pravilo ponašanja u praksi kojeg se treba pridržavati i od kojeg uprava u određenom slučaju ne može odstupiti, a da ne navede razloge spojive s načelom jednakog postupanja (presuda od 9. lipnja 2011.Diputación Foral de Vizcaya i dr./Komisija, spojeni predmeti C‑465/09 P do C‑470/09 P, EU:C:2011:372, t. 120.). Takva pravila, ako su prisutni određeni uvjeti te ovisno o njihovom sadržaju,koji se temelje na njihovu sadržaju, mogu proizvesti pravne učinke (navedena presuda Diputación Foral de Vizcaya i dr./Komisija, EU:C:2011:372, t. 120.).

148

Što se tiče primjene točke 4.15. smjernica koju je Komisija navela u točki 80. Odluke glinica I., treba podsjetiti da iz potonje odredbe proizlazi da su regionalne potpore funkcioniranju, u načelu, zabranjene i iznimno se mogu dodijeliti u područjima koja imaju koristi od odstupanja iz članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a pod uvjetom da su opravdane svojim doprinosim regionalnom razvoju i svojom prirodom te pod uvjetom da je njihova razina proporcionalna nepovoljnim uvjetima koji se njima namjeravaju nadoknaditi.

149

Tom se odredbom osobito nalaže da država članica dokaže da se potporom funkcioniranju teži nadoknaditi nepovoljne uvjete predmetnog područja s kojima se korisnik potpore mora suočiti i da je razina te potpore proporcionalna razini nužnoj za nadoknadu tog nedostatka.

150

Dakle, informacije koje je dostavila Talijanska Republika tijekom formalnog istražnog postupka nisu bili dostatne da bi se dokazalo da se spornom potporom namjeravao nadoknaditi poseban regionalni nedostatak koji je snosilo društvo Eurallumina i da je razina te potpore bila proporcionalna prethodno navedenom nedostatku.

151

U odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka, objavljenog u Službenom listu2. veljače 2002. Komisija je istaknula okolnost da su talijanska nadležna tijela osobito „naglasila činjenicu da je Sardinija regija u ozbiljno nepovoljnom položaju, koja nema pristup prirodnom plinu i da bi moguće posljedice zatvaranja postrojenja za proizvodnju glinice bile iznimno velike u pogledu zapošljavanja u regiji”.

152

U tom pogledu treba podsjetiti da, kao što proizlazi iz sudske prakse, činjenica da općenita gospodarska situacija u određenom području mora biti prilično nepovoljna da bi se na to područje mogao primijeniti članak 87. stavak 3. točka (a) UEZ‑a ne podrazumijeva to da se bilo koji projekt potpore pogodan za realizaciju u predmetnom području automatski smatra nužnim za razvoj tog područja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2013., HGA i dr./Komisija, spojeni predmeti C‑630/11 P do C‑633/11 P, Zb., EU:C:2013:387, t. 112.). Stoga, u predmetnom slučaju, samo pozivanje na nepovoljnu gospodarsku situaciju na Sardiniji, osobito u pogledu podzaposlenosti, nije bilo dostatno,

153

U tom smislu, jedini element koji stvarno može predstavljati posebni regionalni nedostatak jest nepostojanje pristupa prirodnom plinu na Sardiniji na koji se pozvala Talijanska Republika. Dakle, kao što je pravilno istaknula Komisija u točki. 80. Odluke glinica I., Talijanska Republika nije ocijenila niti pokušala ocijeniti važnost tog nedostatka za društvo Eurallumina u njegovom postrojenja na Sardiniji. Osim toga, Komisija u istoj točki pravilno napominje da Talijanska Republika, u svakom slučaju nije ni ocijenila niti pokušala ocijeniti važnost predmetnog nedostatka kako bi dokazala da je sporna potpora njemu proporcionalna.

154

Iz dopisa od 6. veljače 2002. proizlazi i da je Talijanska Republika tijekom formalnog istražnog postupka ponovno tvrdila sljedeće:

„Ne smije se zaboraviti da se predmetni poduzetnik nalazi na području koje je uključeno u područja prihvatljiva za primjenu odstupanja iz članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a jer ga obilježava povišena stopa nezaposlenosti. Italija je svojedobno odlučila promicati njegovo osnivanje i razvoj upravo kako bi promicala mogućnosti zapošljavanja kojima bi se zamijenile one koje se više ne nude u okviru rudarskih djelatnosti. S tog aspekta društvo Eurallumina predstavlja važnu sastavnicu koju je teško zamijeniti. Poduzetnik trenutačno zapošljava 760 radnika, od kojih je 350 visokokvalificirana radna snaga. Prestankom proizvodnje glinice nastali bi vrlo ozbiljni i nerješivi problemi u pogledu njihova ponovna uključenja u tržište rada”.

155

Time Talijanska Republika nije navela nijedan posebni regionalni nedostatak koji je snosilo društvo Eurallumina i koji bi spornom potporom bio nadoknađen, kao što se to zahtijeva točkom 4.15. smjernica. Kao što je već navedeno u točki 152. ove presude, samo pozivanje na nepovoljnu gospodarsku situaciju na Sardiniji nije bilo dostatno u predmetnom slučaju.

156

U konačnici, Talijanska Republika u prilogu tužbi dostavila je dokumente kojima se dokazuju nepovoljni životni uvjeti na Sardiniji na temelju usporedivih podataka o razinama prihoda i stopom podazposlenosti. Komisija nije tvrdila da su argumenti koji se temelje na predmetnim dokumentima nedopušteni jer nisu bili dostavljeni tijekom formalnog istražnog postupka.

157

I pod pretpostavkom da se u predmetnom slučaju ti dokumenti mogu uzeti u obzir radi ocjene zakonitosti pobijane odluke, njima se samo dokazuje postojanje nepovoljne gospodarske situacije na Sardiniji u pogledu razine prihoda i podzaposlenosti, koja je, osim toga, već priznata u točkama 23. do 79. Odluke glinica I., u kojima je Komisija priznala da je Sardinija regija koja je mogla imati koristi od odstupanja iz članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a. Međutim, kao što je već navedeno u točkama 152. i 155., samo pozivanje na nepovoljnu gospodarsku situaciju na Sardiniji nije dostatno u predmetnom slučaju. Suprotno tomu, predmetnim se dokumentima ne potvrđuje, kao što se to zahtijeva točkom 4.15. smjernica, postojanje posebnog regionalnog nedostatka koji je snosilo društvo Eurallumina koji se spornom potporom pokušao nadoknaditi.

158

Stoga je Komisija u točki 80. Odluke glinica I. pravilno odlučila da talijanska nadležna tijela nisu istaknula elemente koji bi im omogućili to da smatraju da je sporna potpora zadovoljila uvjete propisane točkom 4.15. smjernica.

159

Uzimajući u obzir kumulativni karakter uvjeta propisanih točkama 4.15. i 4.17. smjernica, nepridržavanje nekoga od njih dostatno je za zaključak da je u Odluci glinica I. Komisija bila ovlaštena odlučiti da sporna potpora nije mogla biti odobrena na temelju članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a, u skladu sa smjernicama.

160

Četvrti tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II treba, stoga, u cijelosti odbiti kao neosnovan.

161

U okviru šestog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II, Talijanska Republika tvrdi da je Komisija povrijedila načela poštovanja legitimnog očekivanja, pravne sigurnosti i presumpcije zakonitosti jer je u članku 5. pobijane odluke naložila povrat sporne potpore. Talijanska Republika tvrdi da su, s obzirom na odluke Vijeća o odobrenju, društvo Eurallumina i ona sama imali legitimno očekivanje u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja, uključujući u pogledu pravila o državnim potporama te da su mogle jednako tako pretpostaviti da su odluke Vijeća o odobrenju opravdane. Kao prvo, u tom pogledu Talijanska Republika tvrdi da je na temelju odluka Vijeća o odobrenju bilo moguće primijeniti ili nastaviti primjenjivati sporno oslobođenje od 1993. Kao drugo, poziva se na točke odluka 93/697, 96/273 i 97/425 u kojima je navedeno da sporno oslobođenje nema za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja i ne sprječava dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Kao treće, navodi odluke 1999/255 i 1999/880, u kojima se upućuje na povremeno ponovno ispitivanje Komisije kako bi se zajamčila spojivost spornog oslobođenja s funkcioniranjem zajedničkog tržišta i drugim ciljevima UEZ‑a. Kao četvrto, poziva se na nepostojanje bilo kakva upućivanja u odlukama Vijeća o odobrenju koje su prethodile Odluci 2001/224 te eventualnim postupcima povezanima s narušavanjem tržišnog natjecanja koji su mogli biti pokrenuti na temelju članaka 87. i 88. UEZ‑a. Kao peto, ističe članak 1. stavak 2. Odluke 2001/224 i članak 18. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II., na kojima je društvo Eurallumina temeljilo legitimno očekivanje u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja s obzirom na koje je u razdoblju od 2. veljače 2002. do kraja 2005. ostvarilo ulaganja koja su trebala biti amortizirana na dan 31. prosinca 2006. Kao šesto, poziva se na jednoznačnost važećih odredbi, na temelju kojih su društvo Eurallumina i sama Talijanska Republika mogle očekivati ispravnost spornog oslobođenja na dan 31. prosinca 2006.

162

U okviru prvog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II, društvo Eurallumina tvrdi i da je Komisija povrijedila načelo poštovanja legitimnog očekivanja, s obzirom na to da je naložila povrat spornog oslobođenja unatoč legitimnom očekivanju u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006., odnosno na pravnu nemogućnost povrata potpore dodijeljene na temelju predmetnog oslobođenja do navedenog datuma.

163

Kao prvo, u tom se pogledu društvo Eurallumina poziva na, s jedne strane, presumpciju zakonitosti navedenu u Odluci 2001/224, kojom se Talijanskoj Republici odobrava primjena spornog oslobođenja do 31. srpnja 2006. i, s druge strane, prijedloge odluka Vijeća o odobrenju koje je prenijela Komisija te kojima je bilo predviđeno ukidanje ili postupno i buduće stavljanje izvan snage spornog oslobođenja.

164

Kao drugo, društvo se oslanja na sadržaj odluka Vijeća o odobrenju i prijedloge ili ponašanje Komisije, iz kojih nikada nije posve očito proizašlo da sporna potpora može predstavljati državnu potporu nespojivu sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. UEZ‑a. Kao prvo, u tom pogledu društvo Eurallumina ističe nepreciznost točke 5. Odluke 2001/224 u kojoj je samo navedeno da bi neka od brojnih oslobođenja odobrenih predmetnom odlukom mogli biti nespojivi sa zajedničkim tržištem u skladu s člankom 87. stavkom 3. UEZ‑a. Kao drugo, poziva se na prijedlog odluke Vijeća od 15. studenoga 2000., kojom se Talijanskoj Republici odobrio nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2002., kojim je zamijenjen zahtjev za obavijesti Komisije od 17. srpnja 2000. Kao treće, upućuje na nepostojanje rasprava o problemima državnih potpora koje je Komisija navela u svojim prijedlozima odluka Vijeća o odobrenju, kao što je odluka od 29. studenoga 1999. ili navođenja takvih problema u odlukama Vijeća o odobrenju. Kao četvrto, društvo se temelji na sadržaju odluka Vijeća o odobrenju, iz kojeg proizlazi da Vijeće nikada nije priznalo da potpora dodijeljena na temelju spornog oslobođenja predstavlja nezakonitu državnu potporu te je, unatoč tomu, na temelju Direktive 92/81, čiji je cilj bio istovjetan cilju pravila o državnim potporama, Vijeće trebalo ocijeniti da mjere koje je predložila Komisija na temelju članka 8. stavka 4. predmetne Direktive nemaju za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja. Kao peto, društvo Eurallumina poziva se na Odluku 2001/224, kojom je Vijeće Talijanskoj Republici odobrilo nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006., čiji je sadržaj potvrđen člankom 18. stavkom 1. Direktive 2003/96. Kao šesto, poziva se na priopćenje za medije Komisije (IP/03/1456) od 27. listopada 2003., kojim je Komisija pozdravila donošenje Direktive 2003/96 i navela da će se njome smanjiti postojeća narušavanja tržišnog natjecanja među državama članicama. Kao sedmo, poziva se na sveukupno kašnjenje Komisije pri donošenju Odluke glinica I., koja je donesena tek 7. prosinca 2005., dok je odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka objavljena u veljači 2002. kada su dostavljena i posljednja očitovanja stranaka, čime su bila potkrijepljena legitimna očekivanja društva u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja.

165

Kao treće, društvo Eurallumina tvrdi da treba voditi računa o učincima Odluke 2001/224, koja je potvrđena člankom 18. stavkom 1. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II., kojom je Talijanskoj Republici odobren nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Prema mišljenju društva, premda Komisija može dovesti u pitanje legitimnost ili trajanje odobrenja koristeći se postupkom predviđenim člankom 8. stavkom 5. Direktive 92/81 ili podnošenjem tužbe u skladu s člankom 230. UEZ‑a, ona ih ne može neizravno osporiti u okviru postupka na temelju članaka 87. i 88. UEZ‑a. Osim toga, društvo Eurallumina poziva se na uvodnu izjavu 32. Direktive 2003/96, u kojoj su navedeni samo „budući” postupci u skladu sa člancima 87. i 88. UEZ‑a, iz koje se dade zaključiti da postupci povezani s državnim potporama pokrenuti prije donošenja te Direktive nisu mogli imati nikakav učinak na oslobođenja koja su njome odobrena.

166

Kao četvrto, društvo Eurallumina tvrdi da članak 18. Direktive 2003/96 dokaz toga da, u trenutku njezina prijedloga i donošenja, Komisija i Vijeće nisu smatrali da je sporno oslobođenje djelomično nespojivo sa zajedničkim tržištem u smislu članka 87. stavka 3. UEZ‑a. Navedeno je potvrđeno u Komisijinom priopćenju za medije, u skladu s kojim se donošenje predmetne Direktive omogućuje poboljšanje funkcioniranja zajedničkog tržišta i odluka Vijeća o odobrenju kojima se do donošenja Odluke 2001/224 izričito ukazivalo na to da je sporno oslobođenje spojivo s poštenim tržišnim natjecanjem i da ne ometa funkcioniranje zajedničkog tržišta.

167

Kao peto, društvo Eurallumina tvrdi da cilj objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka nije bio narušiti legitimno očekivanje koje je ono imalo u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja. Kao prvo, u tom se pogledu društvo Eurallumina temelju na predmetu objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, koji je bio jednostavan poziv trećim zainteresiranim stranama na dostavu vlastitih komentara, ne dovodeći u pitanje značenje donesene odluke. Kao drugo, društvo se poziva na to da je legitimno očekivalo da će formalni istražni postupak biti usmjeren na budućnost, to jest, da će se odnositi na potporu nakon isteka odobrenja, odnosno nakon 31. prosinca 2006. Kao treće, upućuje na potvrdu o odobrenju koja je prema članku 18. stavku 1. Direktive 2003/96 u vezi s pravilima iz njezina Priloga II. dodijeljena Talijanskoj Republici za nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. nakon objave odluke o objavi formalnog istražnog postupka. Kao četvrto, društvo se temelji na navodima Komisije u skladu s kojima bi se sporno oslobođenje postupno okončalo bez povrata potpore dodijeljene na temelju njega da je dovelo do narušavanja tržišnog natjecanja.

168

Kao šesto, društvo Eurallumina tvrdi da treba uzeti u obzir njegova dugoročna ulaganja u postrojenje na Sardiniji, u iznosu od 81 milijuna eura, koja je ono provelo u dobroj vjeri s obzirom na svoje legitimno očekivanje u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. ili barem u pogledu pravne nemogućnosti povrata potpore dodijeljene na temelju predmetnog oslobođenja do navedenog datuma. I pod pretpostavkom da Opći sud utvrdi da je to legitimno očekivanje isteklo 2. veljače 2002., društvo Eurallumina tvrdi da je odobrilo kapitalne izdatke u iznosu od 11,6 milijuna eura u razdoblju od 12. ožujka 2001. do 2. veljače 2002.

169

Komisija zahtijeva da šesti tužbeni razloga istaknut u okviru predmeta T‑60/06 RENV II bude odbijen jer je u jednom dijelu nedopušten, a u preostalom dijelu neosnovan. Komisija zahtijeva da prvi tužbeni razlog istaknut u okviru predmeta T‑62/06 RENV II bude odbijen kao neosnovan.

170

Razmatranim se tužbenim razlozima i prigovorima postavlja pitanje je li u pobijanoj presudu kada je zahtijevala povrat sporne potpore Komisija zanemarila određena opća načela prava Unije, odnosno načelo poštovanja legitimnog očekivanja, načelo pravne sigurnosti i načelo presumpcije zakonitosti.

171

U tom pogledu treba podsjetiti da, u skladu s člankom 14. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, Komisija ne može naložiti povrat državne potpore ako je tu u suprotnosti s općim načelom prava Unije.

172

Kao prvo, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela presumpcije zakonitosti, navedenog u okviru šestog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II, ona se, u biti, temelji na činjenici da bi pobijana odluka proizvela pravne učinke protivne onima iz odluke Vijeća o odobrenju, kojima je Talijanskoj Republici izravno odobren nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

173

Prema sudskoj praksi već navedenoj u točki 62. ove presude, u načelu, akti institucija temelje se na presumpciji zakonitosti te proizvode pravne učinke dok se ne opozovu ili ponište u okviru tužbe za poništenje, odnosno proglase nevaljanima nakon zahtjeva za prethodnu odluku ili prigovora nezakonitosti.

174

U predmetnom slučaju, zbog razloga iznesenih u točkama 71. do 75. ove presude, koji se temelje na presudi Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) navedenoj u točki 25. i naknadno u točkama 65. do 69. ove presude ipak treba zaključiti da Komisija donošenjem pobijane odluke nije mogla povrijediti akte koje je Vijeće donijelo i kojima je Talijanskoj Republici izravno odobren nastavak primjene spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006., u mjeri u kojoj su navedena odobrenja nisu mogla proizvesti učinke izvan područja obuhvaćenog pravilima u području usklađivanja zakonodavstava o trošarinama i nisu utjecala na učinke odluke kao što je Odluka glinica I., koje je Komisija mogla donijeti u izvršavanju svojih nadležnosti u pogledu državnih potpora.

175

Osim toga, kako je već navedeno u točkama 73. i 74. ove presude, iz točaka 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr., (EU:C:2013:812), navedene u točki 25. ove presude, proizlazi da u području državnih potpora Komisija uvijek može izmijeniti svoju ocjenu u odnosu na pitanje prisutnosti uvjeta za postojanje državne potpore, pod uvjetom da izvede zaključke u pogledu obveze povrata nespojive potpore s obzirom na načela zaštite legitimnog očekivanja i načela pravne sigurnosti, tako da u pobijanoj odluci Komisija nije bila obvezana ocjenama Vijeća u okviru njegovih odluka o usklađivanju zakonodavstava o trošarinama, u skladu s kojima navedena oslobođenja nisu imala za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja i njima se nije spriječilo dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

176

Stoga prigovor koji se temelji na načelu presumpcije zakonitosti, izjavljen u okviru šestog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II treba odbiti kao neosnovan.

177

Kao drugo, u pogledu prigovora koji se temelje na povredi načela poštovanja legitimnog očekivanja i pravne sigurnosti, izjavljenih u okviru šestog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II i prvog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II, oni se, u biti, temelje na činjenici da su odlukama Vijeća o odobrenju i člankom 18. Direktive 2003/96, u vezi s pravilima iz njezina Priloga II., potkrijepljena legitimna očekivanja društva Eurallumina u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja ili je na temelju njih, u svakom slučaju, nastala dvoznačna situacija koju je Komisija trebala razjasniti prije nego što je donijela pobijanu odluku.

178

U tom pogledu najprije treba podsjetiti da temeljno načelo prava Unije zaštite legitimnih očekivanja (presuda od 14. listopada 1999., Atlanta/Europska zajednica, C‑104/97 P, Zb., EU:C:1999:498, t. 52.), omogućava svakom gospodarskom subjektu prema kojem institucija stvara utemeljena očekivanja da se u njih pouzdaje (presude od 11. ožujka 1987., Van den Bergh en Jurgens i Van Dijk Food Products (Lopik)/Komisija Europskih zajednica, 265/85, Zb., EU:C:1987:121, t. 44.; od 24. ožujka 2011., ISD Polska i dr./Komisija, C‑369/09 P, Zb., EU:C:2011:175, t. 123. i od 27. rujna 2012., Producteurs de légumes de France/Komisija, T‑328/09, EU:T:2012:498, t. 18.). Međutim, kad je pažljiv i razborit gospodarski subjekt u mogućnosti predvidjeti da će institucije donijeti akt koji su takve naravi da utječu na njegove interese, on se ne može pozivati na blagodat tog načela kad se ta mjera usvoji (vidjeti presude od 1. veljače 1978., Lührs, 78/77, Zb., EU:C:1978:20, t. 6. i od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija, T‑332/06, EU:T:2009:79, t. 102.). Pravo ostvarivanja legitimnog očekivanja pretpostavlja postojanje triju kumulativnih uvjeta. Kao prvo, uprava mora osobi u pitanju pružiti precizna, bezuvjetna i podudarajuća jamstva koja potječu od ovlaštenog i pouzdanog izvora. Kao drugo, ta osiguranja moraju biti takva da se njima stvaraju osnovana očekivanja kod subjekta na koji se ona odnose. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim pravilima (vidjeti navedenu presudu Producteurs de légumes de France/Komisija, EU:T:2012: 498, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

179

Što se konkretno tiče primjenjivosti načela zaštite legitimnog očekivanja u području državnih potpora, treba, nadalje, podsjetiti da se država članica čija su nadležna tijela dodijelila potporu povredom postupovnih pravila iz članka 88. UEZ‑a može pozvati na legitimno očekivanje poduzetnika korisnika potpore kako bi se pred sudom Unije osporila valjanost Komisijine odluke kojom joj se nalaže povrat sporne potpore, ali ne kako bi izbjegla svoju obvezu donošenja mjera potrebnih za njezino izvršenje (vidjeti presudu od 14. siječnja 1997., Španjolska/Komisija, C‑169/95, Zb., EU:C:1997:10, t. 48. i 49. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, uzimajući u obzir temeljnu ulogu obveze obavještavanja radi omogućavanja učinkovitosti Komisijina nadzora državnih potpora, koji je obvezan, korisnici potpore ne mogu, u načelu, imati legitimna očekivanja u pogledu pravilnosti navedene potpore, osim ako je ona dodijeljena poštujući postupak predviđen člankom 88. UEZ‑a, a gospodarski subjekt koji postupa s dužnom pažnjom treba se u načelu moći uvjeriti da je navedeni postupak poštovan. Osobito, korisnik potpore ne može imati legitimna očekivanja povezana s pravilnosti dodjele potpore kad se ona provodi bez prethodnog obavještavanja Komisije, na način da je nezakonita prema članku 88. stavku 3. UEZ‑a (vidjeti u tom smislu presudu Producteurs de légumes de France/Komisija, t. 178. supra, EU:T:2012:498, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu), osim ako ne postoje iznimne okolnosti (presuda od 20. rujna 1990., Komisija/Njemačka, C‑5/89, Zb., EU:C:1990:320, t. 16.; vidjeti i presude od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑298/00 P, Zb., EU:C:2004:240, t. 86. i navedenu sudsku praksu, te od 30. studenoga 2009., Francuska/Komisija, T‑427/04 i T‑17/05, Zb., EU:T:2009:474, t. 263. i navedenu sudsku praksu).

180

Isto tako, treba podsjetiti da je poštovanje razumnog roka za izvršenje upravnog postupka opće načelo prava Zajednice (presuda od 27. studenoga 2003.Regione Siciliana/Komisija, Zb., EU:T:2003:316, t. 136.). Nadalje, temeljno načelo pravne sigurnosti koje Komisiji onemogućuje neograničeno odgađanje izvršavanja njezinih ovlasti navodi sud na to da ispita otkriva li izvršenje upravnog postupka postojanje pretjerano nepravodobnim djelovanjem te institucije (presude od 24. rujna 2002., Falcki Acciaierie di Bolzano/Komisija, C‑74/00 P i C‑75/00 P, Zb., EU:C:2002:524, t. 140. i 141. te Fleuren Compost/Komisija, t. 132. supra, EU:T:2004:4, t. 145. do 147.).

181

Komisijino kašnjenje u odlučivanju o tome je li potpora nezakonita i treba li je država članica ukinuti i povratiti u određenim okolnostima može kod korisnika predmetne potpore stvoriti legitimno očekivanje koje može spriječiti Komisiju da navedenoj državi članici naloži povrat te potpore (presuda od 24. studenoga 1987., RSV/Komisija, 223/85, Zb., EU:C:1987:502, t. 17.). Ako postoje neprijavljene državne potpore, takvo se kašnjenje, međutim, Komisiji može pripisati samo od trenutka u kojem je saznala za postojanje potpora nespojivih sa zajedničkim tržištem (presuda Italija/Komisija, t. 179. supra, EU:C:2004:240, t 91.).

182

Sama činjenica da Uredbom 659/1999, osim roka zastare u trajanju od deset godina (računajući od dodjele potpore) nakon čijeg se isteka više ne može odrediti povrat potpore, nije predviđen nikakav rok, pa čak ni okvirni, za Komisijino ispitivanje nezakonite potpore, u skladu s člankom 13. stavkom 2. navedene uredbe kojim je određeno da Komisija nije obvezana rokom navedenim u članku 7. stavku 6. navedene uredbe, nije prepreka tomu da sud Unije provjeri je li ta institucija ispoštovala razuman rok ili je suviše nepravodobno djelovala (vidjeti u tom smislu i prema analogiji, u pogledu okvirnog roka, presude od 15. lipnja 2005., Regione autonoma della Sardegna/Komisija, T‑171/02, Zb., EU:T:2005:219, t. 57.; od 9. rujna 2009., Diputación Foral de Álava i Gobierno Vasco/Komisija, predmeti T‑230/01 do T‑232/01 i T‑267/01 do T‑269/01, EU:T:2009:316, t. 338. i 339. te Diputación Foral de Álava/Komisija, predmeti T‑30/01 do T‑32/01 i T‑86/02 do T‑88/02, Zb., EU:T:2009:314, t. 259. i 260.).

183

Nadalje, treba podsjetiti da, prema sudskoj praksi, načelo pravne sigurnosti nalaže da, kada je Komisija, povredom svoje dužnosti u pogledu pažljivosti stvorila dvosmislenu situaciju zbog uvođenja elemenata nesigurnosti i zbog nejasnoća u primjenjivim propisima te svojim dugotrajnim izostankom reakcije unatoč tome što je znala za predmetne potporama, Komisija je dužna razjasniti navedenu situaciju prije nego što poduzme bilo kakvu radnju s ciljem nalaganja povrata već isplaćenih potpora (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 1970.Komisija/Francuska, 26/69, Zb., EU:C:1970:67, t. 28. do 32.).

184

S obzirom na pravila navedena u točkama 178. do 183. ove presude, treba ocijeniti argumente tužitelja koji se, u biti, temelje na postojanju iznimnih okolnosti koje su bile legitimna osnova za očekivanja društva Eurallumina u pogledu zakonitosti spornog oslobođenja i, prema tome, sporne potpore.

185

U predmetnom slučaju treba povrh svega naglasiti da ni Talijanska Republika (vidjeti točku 128. supra) ni Eurallumina ne osporavaju točku 67. pobijane odluke iz koje proizlazi da sporna potpora nikada nije bila prijavljena Komisiji. Stoga se treba zaključiti da je ta potpora dodijeljena bez prethodne obavijesti Komisiji, povredom članka 88. stavka 3. UEZ‑a.

186

Stoga, suprotno tvrdnjama tužitelja, cilj objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka u Službenom listu bio je okončati legitimno očekivanje koje je društvo Eurallumina moglo imati u pogledu zakonitosti spornog oslobođenja, uzimajući u obzir dvosmislenu situaciju koja je prethodno nastala zbog odluka Vijeća o odobrenju, donesenih na prijedlog Komisije, uključujući Odluku 2001/224, koja je bila na snazi tijekom razdoblja na koje se odnosi pobijana odluka.

187

U točkama 52. i 53. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) navedenoj u točki 25. ove presude, koje su obvezujuće za Opći sud u skladu s člankom 61. podstavkom 2. Statuta Suda, Sud je presudio da je, kada je riječ o obvezi povrata nespojive potpore, trebalo uzeti u obzir okolnost da su odluke Vijeća o odobrenju donesene na prijedlog Komisije i da ona nikada nije izvršila ovlasti koje ima na temelju članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 odnosno članaka 230. i 241. UEZ‑a kako bi ishodila poništenje ili izmjenu navedenih odluka, moglo uzeti u obzir s obzirom na načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, kao što je Komisija i učinila u svojoj Odluci glinica I., suzdržavajući se od nalaganja povrata potpora dodijeljenih do 2. veljače 2002., odnosno dana objave odluka o pokretanju postupka predviđenog člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a u Službenom listu. To je bio odlučujući razlog za tvrdnju Suda u točki 54. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812), navedenoj u točki 25. ove presude, da razlozi navedeni u točkama 39. do 44. navedene presude nisu mogli predstavljati pravnu osnovu za zaključak Općeg suda, prema kojemu se Odlukom glinica I. dovodi u pitanje valjanost odluke Vijeća o odobrenju i stoga narušava načela pravne sigurnosti i presumpcije zakonitosti akata institucija, kao ni za zaključak u predmetu T‑62/06 RENV, koji se temelji na istovjetnim razlozima, da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave.

188

Uzimajući u obzir obveze koje proizlaze iz načela zaštite legitimnog očekivanja i pravne sigurnosti, dvosmislena situacija do koje je došlo zbog teksta odluka Vijeća o odobrenju donesenih na prijedlog Komisije suprostavlja se povratu potpore dodijeljene na temelju spornog oslobođenja do datuma objave odluke o pokretanju postupka predviđenog u članku 88. stavku 2. UEZ‑a u Službenom listu. Suprotno tomu, računajući od navedene objave, društvo Eurallumina trebalo je znati, ako sporno oslobođenje jest državna potpora, da ga je trebala odobriti Komisija u skladu s člankom 88. UEZ‑a.

189

Iz toga proizlazi da je objavom odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka okončano legitimno očekivanje društva Eurallumina u pogledu pravilnosti spornog oslobođenja, uzimajući u obzir odluke Vijeća o odobrenju koje su prethodno donesene na prijedlog Komisije.

190

Komisija je stoga u točki 98. Odluke glinica I. pravilno u uzela u obzir iznimne okolnosti predmetnog slučaja jer je stvorila i zadržala određenu dvosmislenost podnošenjem prijedloga Vijeću i da se, uslijed nemogućnosti da se ustanovi je li i, ovisno o slučaju, u kojem je trenutku država članica stvarno obavijestila različite korisnike o odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka nije moglo isključiti da su se korisnici mogli pozvati na načelo zaštite legitimnih očekivanja do 2. veljače 2002. kad su uSlužbenom listu objavljene odluke o pokretanju postupka predviđenog u članku 88. stavku 2. UEZ‑a u pogledu oslobođenja od trošarina, pri čemu se napominje da je najkasnije ta objava uklonila svaku nesigurnost u pogledu činjenice da je predmetne mjere, ako su činile državne potpore, trebalo odobriti u skladu s člankom 88. UEZ‑a, a do koje je došlo zbog teksta odluka Vijeća o odobrenju.

191

Utemeljenost takvog rješenja nije dovedena u pitanje različitim argumentima tužitelja.

192

U pogledu argumenata na koje se tužitelji pozivaju u skladu s Direktivom 2003/96, treba naglasiti da okolnost da je člankom 18. stavkom 1. predmetne Direktive, u vezi s njezinim člankom 28. stavkom 2., Talijanskoj Republici odobren nastavak primjene spornog oslobođenja od 1. siječnja 2003. nije relevantna za eventualno legitimno očekivanje koje je društvo Eurallumina moglo imati u pogledu pravilnosti spornog oslobođenja u skladu s pravilima o državnim potporama. Naime, društvo Eurallumina je na dan početka primjene članka 18. stavka 1. Direktive 2003/96, odnosno 1. siječnja 2003., trebalo biti obaviješteno o tome da se vodi formalni istražni postupak koji se odnosi na sporno oslobođenje, i o činjenici da, ako sporno oslobođenje jest državna potpora, njega treba odobriti Komisija u skladu s člankom 88. UEZ‑a. Ta se situacija nije mogla promijeniti dana 27. odnosno 31. listopada 2003. donošenjem i stupanjem na snagu Direktive 2003/96, u čijoj je uvodnoj izjavi 32. izričito navedeno da ova Direktiva „ne dovodi u pitanje ishod bilo kojeg budućeg postupka davanja državne potpore koji se može pokrenuti u skladu sa člancima 87. i 88. Ugovora” (vidjeti u tom smislu i po analogiji navedenu presudu Komisija/Irska i dr., t. 25. supra, EU:C:2013:812, t. 51.). Stoga se na članku 18. stavku 1. Direktive 2003/96, nakon objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, nije mogla temeljiti ponovna uspostava legitimnog očekivanja društva Eurallumina u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja u skladu s pravilima o državnim potporama.

193

U pogledu argumenta da se društvo Eurallumina poziva na sveukupno Komisijino kašnjenje pri donošenju Odluke glinica I., treba napomenuti da to ne predstavlja iznimnu okolnost na kojoj bi se mogla temeljiti ponovna uspostava legitimnog očekivanja društva Eurallumina u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja, i to zbog svih razloga navedenih u nastavku u točkama 194. do 217.

194

Kao prvo, treba ispitati je li rok u kojem je proveden formalni istražni postupak prešao granice razumnoga.

195

U tom pogledu treba primijetiti da je u presudi RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedenoj u točki 181. ove presude, na koju se poziva društvo Eurallumina, Sud zaključio da je rok od 26 mjeseci koliko je Komisiji trebalo donošenje svoje odluke prešao granice razumnoga.

196

Nadalje, treba se podsjetiti da, u skladu s člankom 7. stavkom 6. Uredbe br. 659/1999, referentni rok za zaključivanje formalnog istražnog postupka u pogledu prijavljenih državnih potpora iznosi 18 mjeseci. Taj rok, iako nije primjenjiv na nezakonite potpore, u skladu s člankom 13. stavkom 2. Uredbe br. 659/1999 (vidjeti t. 182. supra), predstavlja referentnu točku korisnu za ocjenu razumnosti trajanja formalnog istražnog postupka koji se, kao u ovom slučaju, odnosi na neprijavljenu mjera.

197

U predmetnom slučaju treba zaključiti da je 17. srpnja 2000. Komisija od Francuske Republike, Irske i Talijanske Republike zatražila obavijesti o oslobođenjima od trošarina na temelju odredaba o državnim potporama. Njihovi odgovori, koji nisu imali svojstvo obavijesti, dostavljeni su joj tijekom rujna, listopada i prosinca 2000. Komisija je slijedom toga pokrenula formalni istražni postupak odlukom od 30. listopada 2001., o kojoj su države članice bile obaviještene 5. studenoga 2001. i koja je objavljena u Službenom listu2. veljače 2002. Nakon toga, ona je zaprimila primjedbe društava Aughinish Alumina (dopisi od 26. veljače i 1. ožujka 2002.), Eurallumina (dopis od 28. veljače 2002.) i Alcan (dopis od 1. ožujka 2002.) te Europske udruge za aluminij (dopis od 26. veljače 2002.). Ta su očitovanja Irskoj, Talijanskoj Republici i Francuskoj Republici priopćena 26. ožujka 2002. Irska je svoje komentare u pogledu odluke o pokretanju istražnog postupka dostavila 8. siječnja 2002. Komisija je 18. veljače 2002. zatražila dodatne informacije od Irske, koja je odgovorila 26. travnja 2002., nakon što je zatražila produljenje roka koji joj je određen za odgovor. Nakon što je ona sama 21. studenoga 2001. zatražila produljenje roka koji je određen za odgovor, Francuska Republika dostavila je komentare u pogledu odluke o pokretanju postupka 12. veljače 2002. Talijanska Republika dostavila je svoje komentare u dopisu od 6. veljače 2002.

198

Odluka glinica I. donesena je 7. prosinca 2005.

199

Stoga, prošlo je nešto više od 49 mjeseci od donošenja odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka i donošenja Odluke glinica I.

200

A priori, predmetni se rok za dovršenje formalnog istražnog postupka u pogledu prijavljenih državnih potpora, koji je gotovo dvaput dulji u odnosu na rok koji je uzet u obzir u presudi RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedenoj u točki 181. ove presude i samo malo manje od dvaput dulji u odnosu na onaj predviđen člankom 7. stavkom 6. Uredbe br. 659/1999, smatra nerazumnim. U skladu sa sudskom praksom, treba ispitati može li se taj rok opravdati u odnosu na okolnosti predmetnog slučaja.

201

U tom pogledu, okolnostima na koje se poziva Komisija još uvijek se ne može opravdati rok za provođenje istrage u trajanju od 49 mjeseci.

202

Zasigurno, s jedne strane, u okviru tog roka u obzir je uzet rok koji je državama članicama i korisnicama određen za dostavu očitovanja i, s druge strane, u obzir su uzete činjenice da su francuska, irska i talijanska vlada od Komisije zatražile produljenje roka za podnošenje vlastitih očitovanja i odgovora u okviru formalnog istražnog postupka. U predmetnom slučaju, u pogledu postojeće uske povezanosti između oslobođenja od trošarina, s obzirom na slične mjere odobrene istom odlukom Vijeća u okviru postupaka koji su se istodobno provodili, treba uzeti u obzir da su svi postupovni akti izrađeni u okviru predmetnih spisa i, osobito, činjenicu da je Irska 26. travnja 2002. dostavila odgovor na posljednji Komisijin zahtjev za dodatne informacije.

203

Međutim, nakon tog datuma, proteklo je još malo više od 43 mjeseca prije nego što je Komisija donijela Odluku glinica I. Dakle, navedeni se rok za ispitivanje predmetnih spisa, u skladu sa svim očitovanjima koja su dostavile uključene države i zainteresirane strane, ne može opravdati okolnostima predmetnog slučaja.

204

Kao prvo, u pogledu navodne složenosti spisa, ona nije ustanovljena, a čak i da jest, njome se ne bi mogao opravdati tako dugačak rok za ispitivanje kao u predmetnom slučaju. Zapravo, spis ne sadržava nikakve naznake da se Komisija suočila s osobito važnim pravnim problemima, a Odluka glinica I. je, osim toga, razumne duljine (112 točaka) i u njezinu se tekstu ne nalaze nikakve očite poteškoće. Komisija je znala za oslobođenja od trošarina puno prije pokretanja formalnog istražnog postupka jer su prvi zahtjevi za oslobođenje bili podneseni 1992. za Irsku, 1993. za Talijansku Republiku i 1997. za Francusku Republiku. Osim toga, Komisija je Vijeću prosljeđivala uzastopne prijedloge odluka o odobrenju oslobođenja od trošarina, nakon što je, u tom smislu, zaprimila zahtjeve Republike Francuske, Irske i Talijanske Republike. U konačnici, u okviru njezina odnosa u pogledu državnih potpora, Komisija je obavijestila Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) o postojanju irskog oslobođenja.

205

Nadalje, sama je Komisija navela da od 1999. oslobođenja od trošarina smatra protivnima pravilima o državnim potporama. Dakle, Komisija je od tog je datuma bila u mogućnosti podrobnije razmotriti ispravnosti navedenih oslobođenja u skladu s pravilima o državnim potporama.

206

Osim toga, činjenica da Komisija od Francuske Republike, Irske ili Talijanske Republike nije naknadno tražila dodatne informacije tijekom 43 mjeseca koja su prethodila donošenju Odluke glinica I. dokazuje da je već u tom razdoblju ona raspolagala svim elementima nužnima za donošenje vlastite odluke u pogledu oslobođenja od trošarina.

207

U konačnici, Komisija se neutemeljeno poziva na navodnu poteškoću koje proizlazi iz razvoja sustava oporezivanja mineralnih ulja Zajednice i osobito iz donošenja Direktive 2003/96. Zapravo, Odluka glinica I. odnosi se na pravnu situaciju koja nije bila uređena novim sustavom oporezivanja mineralnih ulja koji proizlazi iz Direktive 2003/96, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2004., već iz sustava oporezivanja mineralnih ulja koji se ranije bio na snazi. Slijedom toga, u ovom slučaju razvoj zakonodavstva Zajednice na koji se poziva Komisija nema značaja. To je potvrđeno činjenicom da je Komisija, u Odluci glinica I., pokrenula novi formalni istražni postupak u pogledu oslobođenja od trošarina na mineralna ulja koja se upotrebljavaju kao loživo ulje za proizvodnju glinice u Gardanneu, Shannonu i na Sardiniji u razdoblju koje je započelo 1. siječnja 2004., odnosno na dan početka primjene novoga sustava oporezivanja mineralnih ulja uspostavljenog Direktivom 2003/96. U svakom slučaju, treba istaknuti da je Odluka glinica I. donesena gotovo dvije godine nakon donošenja Direktive 2003/96. Dakle, sama potreba da se, kako je navela Komisija, u Odluci glinica I. u obzir uzme novi sustav oporezivanja mineralnih ulja uspostavljen Direktivom 2003/96 nije mogla biti dovoljna za opravdanje tako dugačkog roka za ispitivanje kao ovoga u predmetnom slučaju.

208

U tim okolnostima, Komisija je bila poprilično upoznata s pravnim i činjeničnim kontekstom oslobođenja od trošarina i nije se suočavala s nikakvim očitim poteškoćama u odnosu na ispitivanje u skladu s pravilima o državnim potporama.

209

Kao drugo, što se tiče praktičnih i jezičnih poteškoća koje navodi Komisija, čak i pod pretpostavkom da se one mogu dokazati, njima se ne može opravdati toliko dugačak rok za ispitivanje kao u ovom predmetnom slučaju. U svakom slučaju, Komisija je na raspolaganju imala službe koje joj omogućuju suočavanje s navedenim jezičnim poteškoćama i, istodobno, s ispitivanjem oslobođenja od trošarina u rokovima kraćima od onih u predmetnom slučaju, osobito zahvaljujući dobroj koordinaciji svojih službi.

210

Stoga rok za ispitivanje sporne potpore u predmetnom slučaju nije razuman.

211

Kao drugo, treba ispitati je li takvo sveukupno kašnjenje Komisije pri donošenju pobijane odluke moglo opravdano navesti društvo Eurallumina na zaključak da Komisija više nema sumnji i da nema prigovora spornom oslobođenju te je li se tim kašnjenjem Komisiji onemogućilo nalaganje povrata potpore dodijeljene u razdoblju od 3. veljače 2002. do 31. prosinca 2003. na temelju iste, kako je navedeno u presudi RSV/Komisija (EU:C:1987:502, t. 16.), navedenoj u točki 181. ove presude.

212

Sud je u navedenoj presudi sa sigurnošću zaključio da je rok od 26 mjeseci, koliko je Komisiji trebalo za donošenje svoje odluke, mogao dovesti do toga da tužitelj korisnik potpore stvori legitimno očekivanje koje bi spriječilo instituciju da predmetnim nacionalnim tijelima naloži povrat predmetne potpore.

213

Međutim, premda se treba osigurati poštovanje zahtjeva pravne sigurnosti koji štiti privatne interese, ti se zahtjevi trebaju odvagati u odnosu na zahtjeve koji štite javni interes, što u području državnih potpora uključuje sprječavanje toga da funkcioniranje tržišta bude narušeno državnim potporama koje su štetne za tržišno natjecanje što, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtijeva povrat nezakonitih potpora u svrhu povrata u prijašnje stanje (vidjeti presudu od 5. kolovoza 2003., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija,T‑116/01 i T‑118/01, Zb., EU:T:2003:217, t. 207. i 208. i navedenu sudsku praksu).

214

U sudskoj je praksi presuda RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedena u točki 181. ove presude, stoga bila tumačena na način da su konkretne okolnosti predmeta koje su dovele do te presude imale presudnu ulogu u stavu koji je zauzeo Sud (vidjeti u tom smislu navedene presude Italija/Komisija, t. 179. supra, EU:C:2004:240, t. 90.; od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑372/97, Zb., EU:C:2004:234, t. 119.; Diputación Foral de Álava i dr./Komisija, t. 182. supra, EU:T:2009:314, t. 286., i Diputación Foral de Álava i dr., t. 182. supra, EU:T:2009:316, t. 344.). Odnosno, u obzir je uzeta činjenica da je predmetna potpora u predmetu RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedenom u točki 181. ove presude, dodijeljena prije nego što je Komisija pokrenula s njom povezani formalni istražni postupak. Nadalje, ta je potpora službeno prijavljena Komisiji nakon isplate. Osim toga, ona je povezana s dodatnim troškovima potpora koje je Komisija odobrila, a koje se odnose se na sektor koji je od 1977. korisnik potpora koje je Komisija odobrila. U konačnici, ispitivanje spojivosti potpore nije zahtijevala podrobno ispitivanje.

215

Dakle, u ovom predmetu ne nalaze se sve iznimne okolnosti prisutne u predmetu u kojemu je donesena presuda RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedena u točki 181. ove presude. Točno je da je Komisija, kao u predmetu koji je doveo do presude RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedene u točki 181. ove presude, u trenutku u kojemu je prestala djelovati bila dobro upoznata sa spornim oslobođenjem i prema tome je mogla stvoriti mišljenje o pravilnosti tog oslobođenja s obzirom na pravila u području državnih potpora, tako da u tom pogledu više nije trebala provoditi podrobno ispitivanje. Međutim, u predmetnom slučaju nedostaju ostale bitne okolnosti koje su bile predmet ispitivanja u presudi RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedenoj u prethodnoj točki 181. ove presude. Konkretno, u ovom predmetu, sporna potpora dodijeljena je nakon što je Komisija pokrenula formalni istražni postupak u pogledu spornog oslobođenja.

216

To je temeljna razlika između konkretnih okolnosti u kojima je donesena presuda RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedena u točki 181. ove presude, od onih sadržanih u ovom predmetu. Posljedično, u predmetnom se slučaju društvo Eurallumina ne može pravilno pozivati na presudu RSV/Komisija (EU:C:1987:502), navedenu u točki 181. ove presude.

217

Osim toga, treba uzeti u obzir činjenicu da je Sud, kada je riječ o iznimnim okolnostima na kojima bi se opravdano moglo temeljiti legitimno očekivanje korisnika nezakonite potpore da je ona zakonita, u točki 52. presude od 11. studenoga 2004., Demesa i Territorio Histórico de Álava/Komisija (C‑183/02 P i C‑187/02 P, Zb., EU:C:2004:701), presudio da nedjelovanje te institucije nema značaja ako joj nije priopćen program potpora. Stoga u predmetnom slučaju Komisijino nedjelovanje tijekom 43 mjeseca nakon odgovora Irske na posljednji Komisijin zahtjev za dodatne informacije (vidjeti t. 203. supra), iako je protivno načelu poštovanja razumnog roka, nema osobiti značaj u odnosu na primjenu pravila o državnim potporama na spornu potporu, o čemu ona nije redovito obavješćivana. Stoga Komisijino djelovanje nije dostatno da se utvrdi postojanje iznimnih okolnosti na kojima je društvo Eurallumina moglo ponovno temeljiti legitimna očekivanja u pogledu pravilnosti spornog oslobođenja s obzirom na pravila o državnim potporama. Iz toga proizlazi u predmetnom slučaju jedina povreda načela poštovanja razumnog roka pri donošenju Odluke glinica I. nije bila prepreka tomu da u toj odluci Komisija naloži povrat sporne potpore.

218

Stoga argument društva Eurallumina povezan s nepoštovanjem razumnog roka treba odbiti.

219

U pogledu argumenata na koje se tužitelji pozivaju na temelju ulaganja koje je provelo društvo Eurallumina u svojem postrojenju na Sardiniji u razdoblju u kojemu je bilo korisnik sporne potpore, oni nisu relevantni za procjenu postojanja legitimnog očekivanja društva Eurallumina u pogledu ispravnosti predmetne potpore s obzirom na pravila o državnim potporama jer, kao što proizlazi iz točaka 136. i 137. ove presude, nije dokazano da je društvo Eurallumina trebalo ostvariti takva ulaganja pri izvršavanju obveza koje je svojom voljom preuzelo u odnosu na talijanska nadležna tijela ili obveza koje su potonja tijela propisala kao zamjenu za korist koju je društvo imalo od sporne potpore.

220

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, treba zaključiti da tužitelji u predmetnom slučaju nisu dokazali postojanje iznimnih okolnosti na temelju kojih je društvo Eurallumina moglo opravdano zaključiti da Komisija više nije imala sumnji i da nije bilo prigovora o spornom oslobođenju, koji su mogli spriječiti Komisiju u nalaganju povrata sporne potpore u okviru Odluke glinica I.

221

Stoga, prigovore koji se temelje na povredi načela poštovanja legitimnog očekivanja i pravne sigurnosti, navedeni u okviru šestog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II i prvog tužbenog razloga istaknutog u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II, treba u cijelosti odbiti kao neosnovane.

222

Iz navedenog proizlazi da šesti tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II i prvi tužbeni razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II treba u cijelosti odbiti kao neosnovane.

223

Društvo Eurallumina tvrdi da je u pobijanoj odluci Komisija povrijedila načelo dobre uprave naloživši Talijanskoj Republici povrat sporne potpore. Kao prvo, društvo u tom smislu ističe načelo dobre uprave, na temelju kojeg je imalo utemeljena očekivanja u pogledu toga da Komisija neće Vijeću predložiti donošenje odluka kojima bi se omogućila dodjelu nezakonite državne potpore te da Vijeće neće donijeti takve odluke. Kao drugo, poziva se na sadržaj Odluke 2001/224 koja bi se, da se sporno oslobođenje okvalificira kao državna potpora u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a, trebala smatrati izričitim odobrenjem za dodjelu predmetne potpore ili barem, preprekom za njezin povrat do 31. prosinca 2006. Kao treće, upućuje na činjenicu da Komisija nije izravno dovela u pitanje zakonitost odluka Vijeća o odobrenju izvršavanjem svojih nadležnosti na temelju članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili podnošenjem tužbe za poništenje u smislu članka 230. UEZ‑a.

224

Komisija zahtijeva da treći tužbeni razlog bude odbijen kao neosnovan.

225

Tim se razlogom, u biti, postavlja pitanje je li Komisija u pobijanoj odluci pažljivo i nepristrano ispitala sve relevantne elemente u predmetnom slučaju i, osobito, je li uzela u obzir navodne proturječne pravne učinke pobijane odluke i odluka Vijeća o odobrenju, donesenih na Komisijin prijedlog, koje ona naknadno nikad nije dovela u pitanje na temelju svojih ovlasti koje proizlaze iz članka 8. stavka 5. Direktive 92/81 ili članaka 230. i 241. UEZ‑a.

226

U tom pogledu valja podsjetiti da kad institucije Europske unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti, kao što je to konkretno slučaj, poštovanje prava koje jamči pravni poredak Unije u upravnim postupcima je od temeljne važnosti (presuda od 21. studenoga 1991.Technische Universität München, C‑269/90, Zb., EU:C:1991:438, t. 14.). Među tim jamstvima osobito se ističe načelo dobrog upravljanja, s kojim je povezana obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (vidjeti presude od 29. ožujka 2012., Komisija/Estonija, C‑505/09 P, Zb., EU:C:2012:179, t. 95. i navedenu sudsku praksu te od 23. rujna 2009., Estonija/Komisija, T‑263/07, Zb., EU:T:2009:351, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

227

U predmetnom slučaju treba istaknuti da društvo Eurallumina u potporu ovog tužbenog razloga, u biti, ističe argumente slične onima na koje se poziva u okviru svojeg drugog tužbenog razloga. Dakle, zbog istih razloga poput onih navedenih točkama 65. do 75. ove presude, koji se pak temelje na točkama 45. do 48. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812) navedenima u točki 25. ove presude, društvo Eurallumina ne može tvrditi da pobijana odluka proizvodi pravne učinke protivne onima Odluke 2001/224 i članka 18. Direktive 2003/96.

228

Zasigurno, kao što proizlazi iz točke 53. presude Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812), navedene u točki 25. ove presude, činjenicu da su odluke Vijeća o odobrenju donesene na prijedlog Komisije trebalo je uzeti u obzir kad je riječ o obvezi povrata nespojive potpore s obzirom na načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti. Međutim, kako je istaknuto u istoj točki, to je učinjeno kada je Komisija u pobijanoj odluci odbila naložiti povrat potpora dodijeljenih prije datuma objave u Službenom listu odluka o pokretanju postupka predviđenog člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a.

229

Stoga, nije dokazano da je Komisija u pobijanoj odluci propustila pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne elemente u konkretnom slučaju.

230

Zbog svih prethodno navedenih razloga, treći tužbeni razlog istaknut u okviru predmeta T‑62/06 RENV II treba odbiti kao neosnovan.

231

Društvo Eurallumina tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila obvezu obrazlaganja propisanu člankom 253. UEZ‑a, kao i načelo poštovanja legitimnih očekivanja, s obzirom na to da, protivno onome što zahtijeva sudska praksa, nije uzela u obzir razinu, rokove i trajanje amortizacije ulaganja u postrojenje društva na Sardiniji, s obzirom na njegovo legitimno očekivanje u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Osim argumenata koji su već istaknuti u potporu prvom tužbenom razlogu koji se temelji na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja (vidjeti točke 162. do 168. supra), društvo se, kao prvo, poziva na nebitnost okolnosti da je Komisija od 1995. pokušavala ograničiti razinu spornog oslobođenja u dijelu trošarine veće od najmanje stope određene Direktivom 92/82, s obzirom na pitanje je li se toga datuma Komisija bavila dodjelom nezakonite državne potpore na temelju predmetnog oslobođenja. Kao drugo, to društvo se poziva na Komisijino priznavanje činjenice da se ona brinula za probleme državnih potpora samo u razdoblju od studenoga 1999., a ne od 1995. Kao treće, društvo se, prije svega, poziva na sadržaj zahtjeva za prijavu spornog oslobođenja od srpnja 2000., zatim odluke iz studenoga 2000. i, u konačnici, uvodne izjave 5. Odluke 2001/224, na temelju kojih se nije moglo automatski zaključiti da će Komisija pokrenuti formalni istražni postupak u pogledu spornog oslobođenja ili da je ono nezakonita potpora koja se mogla povući i to osobito s obzirom na sadržaj Odluke 2001/224 koja je naknadno potvrđena člankom 18. stavkom 1. Direktive 2003/96.

232

Komisija zahtijeva da ovaj tužbeni razlog bude odbijen kao neosnovan.

233

Ovim se razlogom, u biti, postavlja pitanje je li Komisija u pobijanoj odluci, s jedne strane, povrijedila svoju obvezu obrazlaganja propisanu člankom 253. UEZ‑a i, s druge strane, je li povrijedila načelo poštovanja legitimnog očekivanja time što je naložila povrat sporne potpore ne uzimajući u obzir razdoblje koje je bilo potrebno društvu Eurallumina da ostvari povrat od ulaganja u svoje postrojenje na Sardiniji, s obzirom na legitimno očekivanje društva u pogledu ispravnosti spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

234

Povrede na koje se zajednički poziva društvo Eurallumina, u okviru ovoga tužbenog razloga, odnose se na dva različita prigovora koja je moguće istaknuti u okviru tužbe predviđene člankom 230. UEZ‑a (presuda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytravali i Brink's France, C‑367/95 P, Zb, EU:C:1998:154, t. 67.). Prvi, koji se tiče nedostatka obrazloženja ili nedovoljnog obrazloženja, odnosi se na bitnu povredu postupka u smislu predmetne odredbe, dok se drugi, koji se odnosi na materijalnu zakonitost pobijane odluke, odnosi na povredu pravila koje se odnosi na primjenu Ugovora u smislu članka 230. UEZ‑a (navedena presuda Komisija/Sytravali i Brink's France, EU:C:1998:154, t. 67.).

235

Kao prvo, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, treba podsjetiti da u skladu s člankom 253. UEZ‑a odluke Komisije moraju biti obrazložene. Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 253. UEZ‑a treba biti primjereno prirodi predmetnog akta i treba sadržavati jasan i nedvojben logički postupak institucije koja donosi akt, kako bi se zainteresiranim stranama omogućilo da se upoznaju s razlozima donesene mjere i kako bi se sudovima Unije omogućilo provođenje kontrole. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi relevantni činjenični i pravni elementi, jer se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (navedena presuda Komisija/Sytravali i Brink's France, t, 234. supra, EU:C:1998:154, t. 63.; presuda od 12 prosinca 2002., Belgija/Komisija, C‑5/01, Zb., EU:C:2002:754, t. 68., i presuda od 11. rujna 2003., Belgija/Komisija, C‑197/99 P, Zb., EU:C:2003:444, t. 72.).

236

U točki 75. Odluke glinica I. Komisija je, među ostalim, odbila u obzir uzeti očitovanja društva Eurallumina, navedena u točkama 37. i 45. iste odluke, prema kojima je društvo provelo znatna ulaganja u pogledu zaštite okoliša u svoje postrojenje na Sardiniji u zamjenu za sporno oslobođenje, navodeći kao obrazloženje da nije bilo dokaza o tome da je društvo sklopilo sporazume s talijanskim nadležnim tijelima kojima bi se obvezalo na ostvarenje ciljeva zaštite okoliša u razdoblju primjene spornog oslobođenja i da navedeno oslobođenje nije sadržavalo uvjete čiji je učinak istovjetan predmetnim sporazumima i obvezama. Na temelju te točke moguće je zaključiti da je razlog zbog čega Komisija u pobijanoj odluci nije uzela u obzir razdoblje amortizacije ulaganja koja je ostvarilo društvo Eurallumina u svojemu postrojenju na Sardiniji, to što je smatrala da nije bilo dokazano da je korist koju je društvo Eurallumina imalo od spornog oslobođenja bilo protučinidba za ostvarenje predmetnih ulaganja. Time se objašnjava zašto Komisija u točki 98. Odluke glinica I. nije uzela u obzir legitimno očekivanje na koje se društvo Eurallumina pozvalo u predmetnom slučaju, već je u obzir uzela to da su se ostvarena ulaganja u njegovo postrojenje na Sardiniji mogla amortizirati osobito zahvaljujući koristi koju je društvo ostvarilo od spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

237

Premda je sažeto, obrazloženje Odluke glinica I. je u predmetnom slučaju dostatno za razumijevanje rasuđivanja Komisije u tom pogledu i kako bi se zainteresiranim stranama omogućilo da se upoznaju s razlozima kojima se opravdava donesena mjera te kako bi se sudovima Unije omogućilo provođenje nadzora.

238

Stoga, obrazloženjem pobijane odluke nije povrijeđena obveza obrazlaganja propisana člankom 253. UEZ‑a, koja se tumači u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 235. ove presude. Prigovor koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja stoga treba odbiti kao neosnovan.

239

Kao drugo, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela poštovanja legitimnog očekivanja, treba napomenuti da njime društvo Eurallumina, u biti, Komisiji prigovara da u pobijanoj odluci nije uzela u obzir legitimno očekivanje društva Eurallumina u pogledu činjenice da su ostvarena ulaganja u njegovo postrojenje na Sardiniji mogla biti amortizirana osobito zahvaljujući koristi koju je ono ostvarilo od spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

240

Kao što je već napomenuto u točkama 136., 137. i 219. ove presude, u predmetnom slučaju na temelju elemenata iz spisa nije moguće zaključiti da su ulaganja društva Eurallumina u svoje postrojenje na Sardiniji zamjena za korist koju je društvo ostvarilo od spornog oslobođenja. Stoga, nije dokazano da je društvo Eurallumina provelo ta ulaganja pouzdajući se u svoje legitimno očekivanje u pogledu činjenice da su se navedena ulaganja mogla amortizirati osobito zahvaljujući koristi koju bi društvo ostvarilo od spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006.

241

Stoga, Komisija u pobijanoj odluci nije uzela u obzir legitimno očekivanje na koje se pozvalo društvo Eurallumina u predmetnom slučaju, u pogledu činjenice da su se ostvarena ulaganja u njegovo postrojenje na Sardiniji mogla amortizirati osobito zahvaljujući koristi koju je društvo ostvarilo od spornog oslobođenja do 31. prosinca 2006. Prigovor koji se odnosi na povredu načela zaštite legitimnog očekivanja stoga treba također odbiti kao neosnovan.

242

Iz navedenog proizlazi da se četvrti razlog istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II treba u potpunosti odbiti.

243

Budući da su svi razlozi i prigovori istaknuti u potporu ovim tužbama odbijeni kao nedopušteni ili neosnovani, i same predmetne tužbe treba odbiti u cijelosti.

244

U skladu s člankom 219. Poslovnika Općeg suda, u odlukama Općeg suda donesenima nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, Opći sud odlučuje o troškovima postupka pred Općim sudom i žalbenog postupka pred Sudom. Kao što je navedeno u presudi Komisija/Irska i dr.(EU:C:2009:742), navedenoj točki 19. ove presude, i Komisija/Irska i dr. (EU:C:2013:812), navedenoj u točki 25. ove presude, Sud će o troškovima odlučiti naknadno, a na Općem sudu je da u ovoj presudi odlučiti o troškovima tih žalbenih postupaka.

245

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, u skladu s člankom 135. stavkom 1. Poslovnika, iznimno, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke. Nadalje, u skladu s člankom 135. stavkom 2. istog propisa, Opći sud može jednoj stranci naložiti snošenje troškova djelomično ili čak u potpunosti ako je to opravdano zbog njezina ponašanja, uključujući ono koje je prethodilo podnošenju tužbi. Konkretno, Opći sud može instituciji čija odluka nije ukinuta naložiti snošenje troškova zbog nedostataka u odluci, koji su mogli navesti tužitelja na podnošenje tužbe (vidjeti prema analogiji presudu od 9. rujna 2010., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑387/08, EU:T:2010:377, t. 177. i navedenu sudsku praksu).

246

Talijanska Republika nije uspjela u svojim zaključcima u predmetu T‑60/06 RENV II. Stoga joj treba naložiti snošenje troškova u predmetima T‑60/06, T‑60/06 RENV I i T‑60/06 RENV II i snošenje vlastitih troškova te petinu troškova Komisije u predmetima C‑89/08 P i C‑272/12 P u skladu sa zaključcima Komisije.

247

Društvo Eurallumina nije uspjelo u svojim zaključcima u predmetu T‑62/06 RENV II. Međutim, u okviru ispitivanja tužbe u tom predmetu, u prethodnoj je točki 210. navedeno da je Komisija tijekom donošenja pobijane odluke povrijedila načelo poštovanja razumnog roka, što je okolnost koja je društvo Eurallumina mogla potaknuti na podnošenje tužbe radi utvrđivanja predmetne povrede. U skladu s time, Opći sud smatra da je, što se tiče predmeta T‑62/06, T‑62/06 RENV I i T‑62/06 RENV II, pošteno i primjereno društvu Eurallumina naložiti snošenje vlastitih troškova i tri četvrtine troškova Komisije, a Komisiji naložiti snošenje četvrtine vlastitih troškova. Što se tiče predmeta C‑89/08 P i C‑272/12 P, u mjeri u kojoj se u svakom od njih smatralo da Komisija ima pet protivnih stranaka, pri primjeni kriterija podjele donesenog u predmetima T‑62/06, T‑62/06 RENV I i T‑62/06 RENV II, društvu Eurallumina treba nametnuti snošenje vlastitih troškova te tri dvadesetine, odnosno jedne petine i tri četvrtine, troškova koje snosi Komisija i Komisiji naložiti snošenje petine vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

Okolnosti spora

Sporno oslobođenje

Upravni postupak

Odluka glinica I.

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Dopuštenost

Meritum

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti, presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija te načela lex specialis derogat legi generali, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II

– Povreda načela pravne sigurnosti, presumpcije valjanosti i praktične učinkovitosti akata institucija

– Povreda načela lex specialis derogat legi generali

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 87. stavka 1. UEZ‑a i proturječnom obrazloženju, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. točke (b) podtočke ii. te članka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 i odluka Vijeća o odobrenju, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 18. Direktive 2003/96, u vezi s njezinim Prilogom II., i Odluke 2001/224, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II

Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi pravila kojima se uređuju potpore za zaštitu okoliša i posebno na točki 82. stavku 2. točki (a) Smjernica Zajednice, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II

Četvrti tužbeni koji se temelji na povredi članka 87. stavka 3. UEZ‑a i smjernica, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II

Šesti razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja legitimnog očekivanja, pravne sigurnosti i presumpcije zakonitosti i korisnog učinka, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑60/06 RENV II, i prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja legitimnog očekivanja, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II

Treći razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II

Četvrti razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja propisane člankom 253. UEZ‑a i načela poštovanja legitimnih očekivanja, istaknut u potporu tužbi u predmetu T‑62/06 RENV II

Troškovi