EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 14.10.2020.
COM(2020) 951 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA
Cijene i troškovi energije u Europi
{SWD(2020) 951 final}
EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 14.10.2020.
COM(2020) 951 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU, EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU I ODBORU REGIJA
Cijene i troškovi energije u Europi
{SWD(2020) 951 final}
1.Uvod
U tijeku je prelazak na dekarbonizirani energetski sustav i gospodarstvo. Za korjenite promjene koje proizlaze iz energetske tranzicije potrebna je široka društvena i politička potpora. Cijene energije i troškovi energije (cijene pomnožene s potrošnjom) trebali bi potaknuti preobrazbu tržišta kako bi se postiglo klimatski neutralno gospodarstvo, uz istodobno održavanje povoljne cijene energije za građane i poduzeća. U ovim teškim trenucima koji su nastali zbog krize uzrokovane bolešću COVID-19 još je važnije osigurati pravednu energetsku tranziciju, koja će dopuniti sve što radimo radi oporavka, osigurati ravnopravne uvjete za našu industriju i zadržati priuštivu energiju za kućanstva. Za uspješnu energetsku tranziciju prema klimatskoj neutralnosti do 2050., kako je predviđeno u okviru europskog zelenog plana, bit će potrebno imati pristupačne cijene energije i mobilizirati ulaganja u tehnologije potrebne za daljnju dekarbonizaciju. Imajući u vidu da se trenutačno provodi paket Čista energija za sve Europljane i da je u pripremi nekoliko inicijativa zelenog plana u području energetike, oporezivanja i klimatskih politika, praćenje cijena i troškova energije pridonosi boljem razumijevanju učinaka naših postojećih politika i pruža korisne uvide za pripremu budućih prijedloga.
Ovo izvješće sadržava sveobuhvatne informacije za razumijevanje kretanja cijena i troškova energije u EU-u. U njemu se analiziraju kretanja cijena električne energije, plina i naftnih derivata, detaljno razmatraju njihovi tržišni i regulatorni pokretači i pružaju međunarodne usporedbe. U njemu se isto tako ocjenjuju važnost i utjecaj energetskih troškova na naše gospodarstvo, poduzeća i kućanstva. U tu svrhu izvješće sadržava analizu kretanja troškova EU-a za uvoz energije i udjela energetskih troškova za više od 40 sektora iz područja proizvodnje, poljoprivrede i usluga te učinka rashoda za energiju na troškove kućanstava s različitim razinama dohotka. U izvješću se također razmatraju važnost poreza na energiju kao izvora poreznih prihoda i različiti porezi na energetske proizvode. Naposljetku, u njemu su prikazane različite ostvarene cijene 1 po tehnologijama za proizvodnju energije i analizira se kako te cijene zajedno s drugim izvorima prihoda i troškovima utječu na profitabilnost.
Izvješće se, kao i prethodna izvješća (iz 2016. i 2018.) 2 , oslanja na podatke i analize iz radova Komisije i vanjskih studija koji olakšavaju tumačenje kretanja cijena i troškova energije u Europi posljednjih godina. Ako su javni podaci pretjerano agregirani ili ako nisu dostupni, izvješće daje prednost javno dostupnim izvorima statističkih informacija dopunjenima nizom posebnih zbirki podataka.. Nakon izlaska Ujedinjene Kraljevine iz EU-a u izvješće razmatra prvenstveno EU-27, zbog čega statistički podaci i analize u njemu nisu potpuno usporedivi s prethodnim izvješćima. Energetske subvencije, koje su bile obrađene u prijašnjim izvješćima, odsada se razmatraju u prilogu godišnjem izvješću o stanju energetske unije.
Iako dostupni povijesni podaci obuhvaćaju razdoblje do 2018., u nekim slučajevima i do 2019., s obzirom na znatan učinak pandemije bolesti COVID-19 na cijene i troškove energije u izvješće su kad god je to bilo moguće uključeni najnoviji brojevi kako bi se dobila najaktualnija slika. Pandemija bolesti COVID-19 u nekim je slučajevima ograničila kapacitete za izvješćivanje, posebno u slučaju industrije, kad se usporedi s prethodnim izvješćima. U nekim energetski vrlo intenzivnim sektorima to je donekle smanjilo opseg međunarodnih usporedbi i sveobuhvatnost ocjenjivanja važnosti cijena i troškova energije.
2.Trendovi cijena energije
2.1. Cijene električne energije
Na tržištu električne energije trend rasta veleprodajnih cijena, koji je započeo 2016., dosegnuo je vrhunac krajem 2018., a 2019. veleprodajne cijene naglo su pale zbog pada troškova goriva, smanjene potražnje i brzo rastuće proizvodnje iz obnovljivih izvora. Smanjenje cijena na cijelom kontinentu bilo je neujednačeno, što je dovelo do sve veće razlike u cijenama među različitim regionalnim tržištima. U prvoj polovini 2020. cijene su u odnosu na isto razdoblje 2019. pale od 30 % na nekim južnoeuropskim regionalnim tržištima do 70 % u nekim sjevernim regijama. Nejednako smanjenje moglo bi se objasniti nedovoljnim kapacitetima međusobnog povezivanja, neravnomjernim rastom proizvodnje iz obnovljivih izvora na različitim tržištima i znatno povećanom cijenom CO2, što je posebno utjecalo na države članice s većim udjelom fosilnih goriva u kombinaciji izvora energije. To ističe potrebu za dodatnim ulaganjima u fleksibilnost mreže, prekogranične kapacitete i obnovljive izvore energije, posebno u državama članicama koje zaostaju u tim aspektima, što bi trebalo pridonijeti boljoj konvergenciji veleprodajnih cijena.
Negativne posljedice bolesti COVID-19 na gospodarsku aktivnost u 2020. uzrokovale su znatan pad potražnje za električnom energijom, što je, zajedno sa sve većim prodorom energije iz obnovljivih izvora na tržište i padom cijena plina, dovelo do vrlo niskih veleprodajnih cijena električne energije. Uz to, na veleprodajnim tržištima negativne cijene električne energije postale su mnogo češće i raširenije. Do te situacije dolazi kada proizvođači moraju platiti kako bi plasirali svoju proizvodnju što ukazuje na nedovoljan broj interkonekcija i/ili činjenicu da nekim proizvođačima nedostaje tehnička fleksibilnost ili gospodarski poticaj za smanjenje proizvodnje.
U usporedbi s drugim zemljama položaj Europe posljednjih je godina relativno stabilan. Veleprodajne cijene električne energije u EU-27 niže su od cijena u Japanu, Australiji i Brazilu, ali više nego u SAD-u, Kanadi i Rusiji. Pandemija bolesti COVID-19 uzrokovala je znatan pad globalne potražnje za energijom, uključujući električnu energiju. No cijene električne energije padaju različitom brzinom, ovisno o regionalnim kombinacijama izvora energije, vremenskim uvjetima i ozbiljnosti posljedica bolesti COVID-19.
Slika 1. – veleprodajne cijene električne energije; najniže i najviše regionalne cijene i raspršenost
Izvor: Platts, europske burze energije
Napomena: Siva pozadina prikazuje razliku između najviše i najniže cijene
Maloprodajne cijene električne energije u posljednjem su desetljeću rasle. Od 2010. do 2019. cijene električne energije za kućanstva u prosjeku su rasle stopom od 2,3 % godišnje, a ukupne potrošačke cijene povećavale su se za 1,4 % godišnje. Za industriju su se cijene električne energije povećavale stopom od 1,1 % godišnje, a cijene industrijskih proizvoda općenito su rasle za 1,3 % godišnje. Cijene velikih industrijskih potrošača razvijale su se povoljnije i smanjile se za 5 % tijekom tog razdoblja. Maloprodajne cijene rasle su gotovo svake godine, uz zastoj u razdoblju oko 2015.–2016.
Maloprodajne cijene povećale su se od 2017. do 2019. zbog više energetske komponente (dio cijena koji čine veleprodajne cijene i u manjoj mjeri troškovi komercijalizacije opskrbe energijom), a naknade za pristup mreži i porezi i pristojbe bili su relativno stabilni. To je suprotno nego prethodnih godina, u kojima su veleprodajne cijene stalno padale, a cijene rasle zbog povećanja naknada za pristup mreži i poreza i pristojbi, pri čemu je prije svega bilo riječ o pristojbama za financiranje subvencija za obnovljivu energiju. Nedavno se zbog pada troškova tehnologija za energiju iz obnovljivih izvora i više cijene ugljika pokrenuo val ulaganja u kapacitete obnovljivih izvora energije koji mogu konkurirati drugim sudionicima na veleprodajnim tržištima po tržišnim uvjetima. Osim toga, širom upotrebom tržišnih instrumenata kojima se promiče energija iz obnovljivih izvora u kombinaciji s postupnim ukidanjem prethodnih programa potpore trebalo bi se sve više pridonijeti ograničavanju udjela dodatnih naknada za obnovljivu energiju u maloprodajnim cijenama. To je ključno s obzirom na ambiciozniji klimatski cilj do 2030., za koji će biti potrebno znatno proširiti kapacitete obnovljivih izvora energije u svim sektorima i državama članicama.
Porezi i pristojbe i dalje su daleko najvažniji uzrok razlika u maloprodajnim cijenama među državama članicama, s raspršenosti koja je u prosjeku tri puta veća nego kod mrežne i energetske komponente. Razlog su razlike u politikama i fiskalnim instrumentima država članica koji utječu na oporezivanje potrošnje električne energije. U 2019. porezi za zaštitu okoliša koje plaćaju kućanstva kretali su se od 1 EUR/MWh u Luksemburgu do 118 EUR/MWh u Danskoj, a primijenjene stope PDV-a kretale su se od 5 % u Malti do 27 % u Mađarskoj. Pristojbe za obnovljivu energiju kreću se od 3 EUR/MWh u Švedskoj do 67 EUR/MWh u Njemačkoj. Nadalje, u većini zemalja porezi i pristojbe te naknade za pristup mreži (odnosno dvije sastavnice cijena utvrđene regulatornim sredstvima) znatno premašuju energetsku komponentu koju određuje tržište.
Unatoč tome od 2016. dolazi do konvergencije maloprodajnih cijena za kućanstva i za industriju uglavnom zbog međusobnog približavanja energetskih komponenti. Kontinuirana integracija tržišta i određeni napredak u povećanju interkonekcijskih kapaciteta pridonijeli su tom pozitivnom razvoju. Pad veleprodajnih cijena električne energije u prvoj polovini 2020. već je utjecao na maloprodajne cijene za kućanstva, koje su se počele smanjivati. Međutim, nije sigurno da će se taj trend održati tijekom 2021., posebno s obzirom na to da je bolest COVID-19 samo privremeno utjecala na veleprodajne cijene isporuke u 2021.
Slika 2. – Cijene za kućanstva u EU-u 2019. (pojas DC)
Izvor: Eurostat
2.2. Cijene plina
U razdoblju 2015.–2019. europske veleprodajne cijene plina fluktuirale su između 10 i 40 EUR/MWh. Cijene sirove nafte počele su se smanjivati 2014., što je dovelo do velikog smanjenja cijena plina 2016. Nakon toga uslijedio je oporavak cijena koji je trajao do kraja 2018., kad se počeo povećavati uvoz ukapljenog prirodnog plina (UPP), što je dovelo do znatnog pada cijena 2019.
Veleprodajne cijene plina dodatno su pale 2020. te su u svibnju 2020. dosegnule povijesno najnižu razinu (na primjer, cijena na nizozemskom plinskom čvorištu TTF pala je na 3,5 EUR/MWh). To je bila posljedica pada potražnje za plinom zbog naglog zaustavljanja gospodarske aktivnosti uzrokovanog pandemijom bolesti COVID-19. Budući da nije došlo do sličnog pada cijena ugljena, trenutačne niske cijene plina i visoke cijene ugljika potiču prelazak s ugljena na plin u proizvodnji energije, čime se pridonosi smanjenju emisija u sektoru električne energije.
Iako opća promjenjivost kretanja cijena plina odgovara indeksaciji cijena nafte, povećanja cijena su sezonska i obično se pojavljuju zimi, npr. kao u ožujku 2013. i 2018., kad raste potražnja u sektorima grijanja i energetike (zbog niske proizvodnje iz nuklearnih elektrana i/ili iz obnovljivih izvora) ili kad je opskrba ograničena zbog nedostupnosti infrastrukture i/ili niskih razina skladištenja. Iznimno niske cijene su rijetke, ali mogu se pojaviti, npr. kao 2009. i 2020. kad se potražnja naglo smanjila nakon znatnog usporavanja gospodarstva.
Slika 3. – Veleprodajne cijene plina u Europi
Izvor: Platts, njemački Savezni ured za gospodarstvo i kontrolu izvoza (BAFA), Comext
Iako indeksacija nafte ima važnu ulogu u cijenama plina na sredozemnim tržištima, taj mehanizam određivanja cijena sve je manje važan u Europi jer su tržišta plina sve integriranija, opskrbljivači obično opskrbljuju plinom izravno s veleprodajnih tržišta, a dugoročni ugovori sve se više indeksiraju prema tržišnim cijenama plina. Sve veća likvidnost europskih plinskih čvorišta potaknuta je politikama EU-a za otvaranje tržišta. Nizozemsko plinsko čvorište TTF, čija likvidnost posljednjih nekoliko godina ubrzano raste, među ostalim i zbog uvoza UPP-a, postalo je najvažniji izvor referentnih cijena u Europi, a i njegova globalna važnost raste. Udio ugovora u kojima je cijena određena prema čvorištu u ukupnoj je potrošnji plina u Europi porastao s 15 % u 2005. na 78 % u 2019. U središnjoj Europi, Skandinaviji i baltičkim zemljama cijene čvorišta dobile su na važnosti te su usklađenije s cijenama u sjeverozapadnim europskim čvorištima nego s cijenama indeksiranima prema cijenama nafte u američkim dolarima. Povećanjem europskog suvereniteta nad formiranjem vlastitih cijena plina jača se uloga eura u trgovini energijom u EU-u, što smanjuje utjecaj uvoznih cijena iskazanih u američkim dolarima i izloženost nestabilnim međunarodnim tržištima energetskih proizvoda.
U kontekstu sve globalnijeg i šireg tržišta UPP je postao konkurentna alternativa uvozu u Europu kroz plinovode. Prošle godine uvoz UPP-a dosegnuo je povijesni vrhunac od 89 milijardi kubičnih metara, tj. otprilike 25 % ukupnog uvoza i 22 % potrošnje plina u EU-u, što je pridonijelo daljnjem smanjenju uloge indeksacije nafte i povećanju sigurnosti opskrbe EU-a povećanom diversifikacijom izvora. Domaći biometan, vodik i sintetički plinovi mogli bi u budućnosti imati sve važniju ulogu u smanjenju sve veće ovisnosti EU-a o uvozu plina nakon izlaska Ujedinjene Kraljevine iz EU-a i ranijeg zatvaranja plinskih polja u EU-u.
Ako se uspoređuje na međunarodnoj razini, europske veleprodajne cijene plina znatno su više od cijena glavnih proizvođača plina kao što su Kanada, Rusija i SAD, ali niže nego u drugim zemljama skupine G20, posebno onima koje ovise o uvozu UPP-a, kao što su Kina, Japan i Južna Koreja. Iako su razlike u međunarodnim veleprodajnim cijenama i dalje prisutne, apsolutna vrijednost tih razlika smanjivala se od 2015. usporedno s padom cijena. U prvoj polovini 2020. ta se konvergencija dodatno istaknula znatnim padom cijena zbog bolesti COVID-19 u Europi, SAD-u i Aziji.
Slika 4. – Cijene plina za kućanstva u EU-u 2019. (skupina potrošača D2)
Izvor: Eurostat
Maloprodajne cijene plina za kućanstva u ovom su desetljeću rasle 2,1 % godišnje, više od inflacije. Za razliku od toga u industriji su cijene za srednje potrošače energije rasle samo 0,1 % godišnje, a za velike potrošače čak su se smanjivale 1,3 % godišnje. Cijene su tijekom tog razdoblja fluktuirale te su se godinama smanjivale do 2018., kad su se cijene za industriju stabilizirale unutar uskog raspona, da bi se prošle godine počele povećavati.
Maloprodajne cijene plina i dalje uvelike ovise o veleprodajnim cijenama plina, koje čine većinu energetske komponente i utječu na maloprodajnu cijenu nakon nekoliko mjeseci. Energetska komponenta 2019. kretala se od 45 % cijene za kućanstva (koja je 2019. iznosila 68 EUR/MWh) do 67 % cijene za srednje industrijske potrošače (32 EUR/MWh) i 78 % cijene za velike industrijske potrošače (22 EUR/MWh).
No naknade za pristup mreži te porezi i pristojbe postaju sve važniji čimbenici kojima se objašnjava dinamika cijene plina. U razdoblju od 2010. do 2019. rast cijena za kućanstva (2,1 % godišnje) poticale su naknade za pristup mreži, koje su rasle 2,6 % godišnje, te porezi i pristojbe, koji su rasli 3,6 % godišnje, a istovremeno se energetska komponenta povećavala samo 0,8 % godišnje. Za srednje industrijske potrošače povećanja naknada za pristup mreži, 3,2 % godišnje, te poreza i pristojbi, 7,8 % godišnje, više su nego nadoknađivala padu energetske komponente (1,7 % godišnje), što je na kraju dovelo do manjeg rasta ukupnih cijena (0,1 % godišnje).
Porezi i pristojbe čine 32 % cijena za kućanstva i samo 13 % i 16 % cijene koju plaćaju srednji i veliki industrijski potrošači. Najveći udio u porezima, osim PDV-a, i za kućanstva i za industriju čine porezi za zaštitu okoliša.
Omjer najskuplje i najjeftinije maloprodajne cijene za kućanstva ostao je gotovo nepromijenjen tijekom posljednjih nekoliko godina u cijelom EU-u, a za industrijske potrošače primijećena je blaga konvergencija cijena.
Kad je riječ o električnoj energiji, međunarodne usporedbe pokazuju da su maloprodajne cijene plina za kućanstva znatno više nego u većini zemalja skupine G20. Čini se da su u nekim zemljama cijene plina za kućanstva prilično niske u usporedbi s veleprodajnim cijenama i isključene iz kretanja veleprodajnih cijena.
2.3. Cijene nafte
Posljednjih godina zabilježena su nova razdoblja nestabilnosti cijena sirove nafte. Cijene sirove nafte pale su u razdoblju 2014.–2016., nakon čega su, potaknute globalnom potražnjom, geopolitičkim napetostima i smanjenjem proizvodnje OPEC-a, rasle od sredine 2017. do 2018. pa su se zatim 2019. stabilizirale (na otprilike 60–70 USD po barelu) u kontekstu usporavanja svjetskog gospodarskog rasta i povećanja proizvodnje nafte iz škriljevca u SAD-u. Cijene su 2020. zbog smanjenja potražnje i ograničenja mobilnosti uzrokovanih pandemijom bolesti COVID-19 naglo padale do sredine travnja 2020., kad su najvažniji proizvođači nafte dogovorili smanjenje proizvodnje. Otada su cijene u porastu i mogle bi nastaviti rasti usporedno s povećanjem globalne gospodarske aktivnosti. No očekuje se da se cijene nafte prije 2021. neće oporaviti dovoljno da se približe vrijednostima iz 2019.
Slika 5. – Cijene sirove nafte (Brent) i europske veleprodajne cijene benzina, dizela i loživog ulja – Izvor: Platts, ESB
Neizvjesnost i varijabilnost cijena sirove nafte utječu na cijene energetskog sustava, što povećava rizike i troškove (zaštite) za opskrbljivače i potrošače. Cijene sirove nafte utječu na cijene plina putem ugovora o cijenama plina indeksiranima prema cijenama nafte, što utječe na cijene na tržištu energije s obzirom na to da termoelektrane na plin često određuju veleprodajne cijene. Na temelju toga može se zaključiti da bi se provedbom zelenog plana te ekologizacijom prometa i opskrbe energijom smanjila nestabilnost povezana s cijenama sirove nafte.
Na veleprodajne cijene naftnih derivata uglavnom su utjecali porasti i padovi cijena sirove nafte. Međutim, na njih su utjecali i drugi čimbenici, kao što su ravnoteža ponude i potražnje određenih naftnih derivata, održavanje rafinerija i sezonalnost.
Maloprodajne cijene rasle su od 2016. i 2018. i 2019. dosegnule najviše razine od 2012. i 2013. U razdoblju 2016.–2019. nominalne cijene benzina povećale su se za 12 % (prosječni godišnji rast od 3 %), dizela za 17 % (prosječni godišnji rast od 4,3 %) i loživog ulja za 20,3 % (prosječni godišnji rast od 5,1 %) zbog rasta cijena nafte/veleprodajnih cijena i u manjoj mjeri zbog trošarina. Sve su se cijene kretale na sličan način, fluktuirajući usporedno s cijenama sirove nafte, ali u mnogo manjoj mjeri. Zbog visokog udjela poreza (trošarine plus PDV), koji može činiti do 70 % cijene, cijene na benzinskim pumpama zaštićene su od promjenjivosti cijena sirove nafte i deviznih tečajeva jer se naftom još uvijek trguje samo u američkim dolarima.
Trošarine čine i glavninu razlike u cijenama naftnih derivata u EU-u.
3.Trendovi troškova energije
3.1. Troškovi EU-a za uvoz energije 3
Troškovi za uvoz energije opći je makroekonomski pokazatelj troškova EU-a uzrokovanih oslanjanjem na fosilna goriva. Razlog je to što se većina fosilnih goriva uvozi (ovisnost o uvozu fosilnih goriva 2018. bila je 55,7 %). Prema najnovijim prijavljenim podacima iz 2018. troškovi za uvoz u porastu su od 2016. i došli do više od 330 milijardi EUR godišnje. Time je obrnut silazni trend koji je počeo od vrhunca 2013. (400 milijardi EUR).
Troškovi su se nedavno povećali zbog rasta cijena fosilnih goriva, posebno rasta cijena nafte. Nafta je 2018. činila 69 % ukupnog troška za uvoz, plin 27 %, a kameni ugljen 4 %. Cijene nafte i plina počele su padati krajem 2019., što bi smanjilo troškove za uvoz energije, posebno ako se smanji potrošnja. U prvoj polovini 2020. cijene i potrošnja znatno su se smanjile zbog utjecaja bolesti COVID-19 na gospodarsku aktivnost i promet. Pandemija bolesti COVID-19 ubrzala je sve veći prodor energije iz obnovljivih izvora na tržište, potaknut politikama EU-a za čistu energiju, što je pridonijelo smanjenju udjela ugljena i plina u mješavini električne energije. Sve navedeno dovest će do smanjenja troškova za uvoz energije 2020.
Slika 6. – Troškovi EU-a za uvoz
Izvor: Europska komisija, izračun Glavne uprave za energetiku
3.2. Rashodi kućanstava za energiju
Udio ukupnih rashoda koje europska kućanstva troše na energiju (ne uključujući prijevoz) razlikuje se ovisno o razini dohotka i zemlji. Udio energije u rashodima kućanstava u padu je od 2012. za sve razine dohotka, osim 2017., kad se blago povećao, ali se zatim 2018. ponovno smanjio. 4 Te su godine vrijednosti udjela bile oko ili ispod vrijednosti prije gospodarske recesije 2009.–2012.
Najsiromašnija europska kućanstva (u najnižih 10 % po razini prihoda) potrošila su 2018. na energiju 8,3 % svojih rashoda. Kućanstva s nižim srednjim dohotkom (treći decil) potrošila su 7,4 %, a kućanstva sa srednjim dohotkom (peti decil) 6,7 % svojih rashoda za energiju.
Po regijama, kućanstva sa srednjim dohotkom u sjevernoj i zapadnoj Europi potrošila su 3–8 %, a ona u srednjoj i istočnoj Europi s istom razinom dohotka 10–15 %.
Po zemljama, najsiromašnija kućanstva trošila su od nešto više od 20 % u Slovačkoj i Češkoj do manje od 5 % u Luksemburgu, Finskoj i Švedskoj. Ako se promatraju apsolutni iznosi, najsiromašnija kućanstva u EU-u potrošila su u prosjeku ukupno 945 EUR na energetske proizvode, a ta potrošnja se u državama članicama kretala u rasponu od manje od 500 EUR do 2 500 EUR. Međutim, važno je uzeti u obzir da među državama članicama postoje znatne razlike po kupovnoj moći.
Slika 7. – Rashodi najsiromašnijih kućanstava za energiju (ne uključujući prijevoz) prema udjelu goriva i energije u ukupnim rashodima (2018.)
Izvor: Ad hoc prikupljanje podataka GU ENER-a o rashodima kućanstava
Pokazatelji energetskog siromaštva europskih kućanstava 2017. i 2018. nastavili su se smanjivati, što je nastavak trenda koji vlada od kraja trogodišnje recesije 2012. Od te godine do 2018. prosječni udjeli europskih kućanstava suočenih s „problemima s održavanjem doma toplim” smanjili su se s 11 % na 8 %, a onih koji imaju „neplaćene račune za komunalne usluge” s 10 % na 7 %, iako i dalje postoje znatne razlike među državama članicama.
Sve to ukazuje na to da se energetsko siromaštvo u Europi tijekom posljednjih godina općenito smanjilo, djelomično zbog poboljšanja gospodarske situacije. Osnivanjem Europskog opservatorija za energetsko siromaštvo 2008. godine EU je postao bolje opremljen za utvrđivanje i rješavanje problema energetskog siromaštva. Jednako tako, razvijene su djelotvorne strategije za uključivanje politika za rješavanje problema energetskog siromaštva u planove energetske tranzicije i politike energetske učinkovitosti.
Zbog posljedica krize uzrokovane bolešću COVID-19 povećava se rizik od energetskog siromaštva jer zbog tih posljedica mnogi Europljani gube radna mjesta i prihode, a maloprodajne cijene i potrošnja energije ne smanjuju se nužno u istom omjeru. Unija i države članice trebale bi se baviti rješavanjem nastalih štetnih socijalnih posljedica i uvesti odgovarajuće politike da omoguće pristup energetskim uslugama onima kojima je to potrebno. U europskom stupu socijalnih prava energija je jedna od osnovnih usluga na koje svatko ima pravo.
Val obnove, najavljen u paketu za oporavak Next Generation EU 5 i europskom zelenom planu, trebao bi pridonijeti ograničavanju rasta energetskog siromaštva pomaganjem kućanstvima da smanje potrošnju energije u zgradama i svoje račune, posebno onima koji žive u socijalnim stanovima. Mjere EU-a za ekološki dizajn i označivanje energetske učinkovitosti trebale bi pridonijeti i uštedi u potrošnji energije kućanskih aparata, čime se smanjuju računi za električnu energiju za kućanstva. U Preporuci Komisije o energetskom siromaštvu 6 uz val obnove bit će pružene i smjernice za mjerenje energetskog siromaštva.
3.3. Troškovi energije za industriju
Iako je energija ključna za omogućivanje gospodarske aktivnosti, ona ima sve skromniju ulogu u stvaranju vrijednosti gospodarstva u EU-u. Iz makroekonomske perspektive udio kupnje energije u ukupnoj vrijednosti proizvodnje 2017. bio je 1,7 % za industriju (2,0 % u 2014.) i 1 % za uslužne djelatnosti (1,2 % u 2014.).
Troškovi energije prosječnom poduzeću u Europi čine prilično mali udio u troškovima proizvodnje (0–3 %). Udio troškova energije u troškovima proizvodnje važniji je za energetski najintenzivnije proizvodne sektore (u kojima se kreće od 3 % do 20 %) i može biti vrlo visok za određene industrijske podsektore (npr. 40 % za primarni aluminij, 31 % za cink, 28 % za feroslitine i silicij, 25 % za ravno staklo, 71 % za gnojiva i 20 % za sekundarnu proizvodnju čelika u lučnim pećima 7 ). Kad ostavimo proizvodnju po strani, kupnja energije može biti vrlo značajan izvor troškova u određenim sektorima koji pružaju usluge prijevoza, informiranja, smještaja i ugostiteljstva.
Tablica 1. – Udio troškova energije u troškovima proizvodnje po sektorima |
|
Primjeri sektora |
Udio troškova energije u troškovima proizvodnje (okvirni raspon) |
Prosječno europsko poduzeće |
0–3 % |
Trgovina, računala, motorna vozila, električna oprema, proizvodnja lijekova, građevinarstvo |
0,4-1 % |
Gospodarenje otpadom, plastika, tekstil, žitarice |
2-4 % |
Smještaj i restorani |
3-5 % |
Energetski intenzivni sektori u proizvodnji: cement, građevinski materijali od gline, celuloza i papir, staklo, željezo i čelik, osnovne kemikalije, obojeni metali, rafinerije |
3-20 % |
Zračni prijevoz, kopneni prijevoz |
20-30 % |
Podatkovni centri |
10-15 % |
Vađenje metala i drugih ruda, električna energija i plin |
10-20 % |
Izvor: Trinomics (2020.), Eurostat |
U razdoblju od 2010. do 2017. troškovi energije u promatranim proizvodnim sektorima smanjili su se za 13 %. Smanjenje troškova energije bilo je izraženije između 2014. i 2017., kad su se troškovi energije smanjili u svih 30 analiziranih sektora. Troškovi energije smanjili su se unatoč blagom porastu cijena i većoj gospodarskoj aktivnosti zahvaljujući znatnom smanjenju energetskog intenziteta sektorâ, posebno u sektorima s umjerenim intenzitetom energije. Smanjenje energetskog intenziteta u sektorima rezultat je niže potrošnje energije po izlaznoj jedinici i, u manjoj mjeri, prelaska na druga goriva (s ugljena na plin i električnu energiju) i restrukturiranja kombinacije proizvodnje (orijentacija na proizvode s visokom dodanom vrijednošću i niskim energetskim intenzitetom).
Iz međunarodne perspektive europske cijene električne energije za industriju niže su od cijena u Japanu, usporedive s cijenama u Kini, dvostruko više od cijena u SAD-u i više od cijena u većini drugih zemalja skupine G20 koje nisu članice EU-a. Europske cijene plina niže su nego u zemljama istočne Azije (Japan, Južna Koreja, Kina), ali više nego u većini drugih zemalja skupine G20, uključujući SAD. U toj razlici važnu ulogu imaju relativno visoki porezi i pristojbe u EU-u za koje se ne može zatražiti povrat te regulacija cijena i/ili subvencije u zemljama skupine G20 koje nisu članice EU-a.
Slika 8. – Cijene električne energije (gornji grafikon) i plina (donji grafikon) za industriju u EU-27, Japanu, Kini i SAD-u
Izvori: Trinomics (2020.), na temelju podataka Eurostata, CEIC-a, IEA-e
Napomena: Kineske cijene plina predstavljene su cijenom po potrošnji, koja je prosječna cijena plina za industrijske korisnike u 36 gradova.
Ograničeni međunarodni podaci ukazuju na to da je udio troškova energije u energetski najintenzivnijim sektorima u Europi usporediv s udjelom troškova međunarodnih trgovinskih partnera. Udio troškova energije u tim sektorima EU-a općenito je niži ili sličan onom u SAD-u, a u usporedbi s japanskim sektorima nema jasnog obrasca. Kad je riječ o glavnom gorivu koje se upotrebljava, udjeli troškova energije u tim sektorima EU-a u usporedbi s Japanom i SAD-om obično su veći za elektrointenzivne sektore i slični ili niži za sektore s velikom potrošnjom fosilnih goriva 8 . Energetski intenziteti u energetski najintenzivnijim europskim sektorima veći su nego u Japanu i Koreji, usporedivi s SAD-om i manji nego u Rusiji. U sektorima s umjerenom potrošnjom energije u EU-u energetski intenziteti su obično niži od onih u većini međunarodnih trgovinskih partnera EU-a (a ponekad su i najniži) 9 . Europska industrija trebala bi nastaviti raditi na energetskoj učinkovitosti kako bi se smanjile razlike u troškovima energije u odnosu na međunarodne trgovinske partnere. Proizvodni sektori u mnogim zemljama skupine G20 koje nisu članice EU-a često imaju niže troškove povezane s politikama za čistu energiju, klimu i zaštitu okoliša od onih u Europi i/ili primaju subvencije za energiju. Komisija preispituje svoj sustav državnih potpora, a cilj je besplatne dodjele emisijskih jedinica u okviru ETS-a ukloniti rizik od istjecanja ugljika. Nadalje, ako se razlike u razinama ambicije u svijetu održe, s obzirom na to da EU ima sve veće klimatske ambicije, Komisija će kao alternativu postojećim mjerama predložiti mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika za odabrane sektore kako bi smanjila rizik od istjecanja ugljika.
Negativan utjecaj pandemije bolesti COVID-19 na cijene energije u 2020. trebao bi u načelu smanjiti troškove energije i njihov udio u troškovima proizvodnje (jer bi pad cijena energije mogao biti veći od pada cijena drugih proizvodnih sirovina i konačnih proizvoda). To možda neće biti potpuno točno za energetski intenzivne industrije s visokim fiksnim razinama potrošnje energije (npr. industrije u kojima peći moraju raditi 24 sata dnevno neovisno o proizvodnji).
4.Državni prihodi od oporezivanja energije te poreza i pristojbi na energetske proizvode
Države članice EU-a prikupile su 2018. poreze na energiju u iznosu od 294 milijarde EUR 10 . Porezi na energiju godinama su relativno stabilni udjeli u BDP-u, približno 2 %, i u ukupnim poreznim prihodima, u kojima su 2018. bili 4,6 %. Trošarine (od kojih je više od 80 % naplaćeno za naftne derivate) čine najveći dio poreza na energiju.
Porezima na energiju osiguravaju se znatni prihodi za proračune država članica i zaštitni sloj kojim se ublažavaju učinci nestabilnosti cijena sirove nafte na maloprodajne cijene naftnih derivata. Porezi na energiju imaju ulogu i u poticanju energetske tranzicije i dekarbonizacije gospodarstva jer mogu pojačati cjenovne signale radi odvraćanja od rasipne potrošnje ili ponašanja koje je štetno za okoliš u skladu s načelom „onečišćivač plaća”.
Slika 9. – Porezi na energiju u EU-u
Izvor: Eurostat
Porezi i pristojbe čine 41 % cijena električne energije za kućanstva i 30–34 % za industriju te 32 % cijena plina za kućanstva i 13–16 % za industriju. Ti su porezi također 50 % cijene loživog ulja, 60 % cijene benzina i 56 % cijene dizela. Vrste poreza i pristojbi (trošarine, PDV, pristojbe za obnovljivu energiju, pristojbe za kapacitet, porezi za zaštitu okoliša itd.) i njihov utjecaj na cijene znatno se razlikuju po energetskim proizvodima i po zemljama. Različite fiskalne povlastice i politike država članica dovode do različitih pristojbi, poreznih stopa i izuzeća koja se primjenjuju na proizvode. Ukupne razlike u porezima i pristojbama između kućanstava i industrije obično odgovaraju naplativim porezima (PDV) te oslobođenjima od poreza i pristojbi koja se primjenjuju na industriju iz gospodarskih razloga. Cijene plina i električne energije razlikuju se zbog većeg udjela poreza i pristojbi u cijenama električne energije radi financiranja energetskih i/ili klimatskih politika, a u cijenama plina porezi su manji i pristojbe za obnovljivu energiju zanemarive, pri čemu postoje i oslobođenja od poreza na plin, što je povezano s njegovom tradicionalnom socijalnom ulogom kao goriva za grijanje. Naposljetku, porezne olakšice za potrošnju fosilnih goriva 2018. bile su znatne i iznosile približno 30 milijardi EUR. 11
Potencijal poreza na energiju i smanjenja potpore za fosilna goriva kako bi se pridonijelo klimatskoj neutralnosti trebao bi se iskoristiti u predstojećim inicijativama kojima se oporezivanje energije nastoji uskladiti s ciljevima i ambicijama zelenog plana te obvezom ukidanja štetnih subvencija za fosilna goriva. Isto je tako važno dalje osvješćivati o raznolikosti i složenosti poreza i pristojbi koji utječu na cijene energije s različitim svrhama i učinkom. Njihov kombinirani učinak na cijene, a time i signal koji se daje potrošačima, mogao bi se promatrati i s obzirom na različite svrhe tih poreza, posebno promicanje potrošnje i ponašanja usklađenih s energetskim i klimatskim politikama EU-a te postizanje pravedne i poštene tranzicije.
Usporavanje gospodarske i prometne aktivnosti zbog pandemije bolesti COVID-19 vjerojatno će 2020. smanjiti prihode od poreza na energiju (uglavnom trošarina na gorivo za uporabu u prometu). Uz pad potrošnje goriva za uporabu u prometu vjerojatno će se smanjiti i potpore za fosilna goriva, koje su uglavnom snižene stope trošarina na goriva za uporabu u prometu. S druge strane, zbog pada cijena električne energije mogle bi se povećati potpore proizvodnji iz obnovljivih izvora koja je i dalje povezana sa sustavom poticajnih cijena.
5.Cijene, troškovi i ulaganja na tržištima električne energije
Tržišta električne energije osiguravaju sigurnu i povoljnu opskrbu za potrošače u EU-u i šalju potrebne signale ulagačima radi dugoročnog održavanja razine opskrbe. Nenarušene cijene, uključujući popratne troškove povezane s okolišem, daju prave signale sudionicima na tržištu da donesu potrebne odluke o ulaganju za energetsku tranziciju.
EU je uspostavio pravni okvir 12 pripremljen za prelazak na sustav sa sve većim udjelom obnovljive električne energije. Nastavljena su ulaganja u nove proizvodne kapacitete, posebno u pogledu obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije (RES-E). U 2018. je 32 % električne energije proizvedene u EU-u bilo iz obnovljivih izvora.
Veleprodajne cijene električne energije mogu se znatno razlikovati unutar jednog dana jer elektroenergetski sustav nije projektiran za skladištenje velikih količina električne energije, nego za usklađivanje ponude i potražnje u stvarnom vremenu. Stoga na obrasce cijena energije iz vjetroelektrana i fotonaponskih generatora znatno utječu meteorološki čimbenici. Profitabilnost ulaganja u obnovljive izvore električne energije uvelike se određuje tim „ostvarenim” cijenama, programima potpore i troškovima tehnologije. Zbog pada troškova tehnologije povećala se profitabilnost obnovljivih izvora energije, koji se sve više mogu natjecati na tržištima električne energije. Razine potpore, koje se sve više određuju konkurentnim dražbama, smanjuju se i za projekte vjetroelektrana i za fotonaponske projekte. Nastavak tog trenda, koji vodi prema potpuno tržišno utemeljenim projektima obnovljivih izvora energije u sektoru električne energije, trebao bi ograničiti maloprodajne cijene električne energije smanjenjem komponente povezane s potporom. Povećani ulazak vjetroelektrana i fotonaponskih generatora na tržište već je doveo do smanjenja tržišnih prihoda, kako je prikazano na Slici 10. na primjeru proizvodnje fotonaponske energije.
Slika 10. – Ostvarena cijena u EUR/MWh (gornji grafikon) i kao postotak cijene bazne energije (donji grafikon) za proizvodnju solarne fotonaponske energije (PV)
Izvor: Trinomics (2020.)
Očekuje se da će se taj trend nastaviti sa sve većim prodorom obnovljivih izvora električne energije na tržište te bi se njime mogla neutralizirati dobit ostvarena padom troškova tehnologije. Zbog znatnog smanjenja potrošnje energije u prvoj polovini 2020. uzrokovanog bolešću COVID-19 u nekim je slučajevima obnovljivim izvorima električne energije bilo privremeno pokriveno 50 % potražnje EU-a, što je dovelo do pada cijena električne energije. Trebalo bi izvući pouke iz utjecaja te krize na tržišta električne energije. Zbog nje se pojavila situacija za koju se izvorno očekivalo da će se dogoditi tek sredinom 2020-ih, pri čemu se mora imati na umu na umu da se očekuje da će postizanje najmanje 55 % smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2030. dovesti do otprilike udjela električne energije iz obnovljivih izvora od 65 %.
Konvencionalni izvori proizvodnje energije, kao što su elektrane na plin, mogu prilagođavati proizvodnju u skladu s promjenama u potražnji. Stoga fleksibilni proizvođači odlučuju o proizvodnji električne energije na temelju cjenovnih signala, nastojeći proizvoditi u trenutku kad tržišni prihodi pokrivaju troškove proizvodnje dodatne jedinice električne energije. Iako će ostvarene cijene za fleksibilne proizvođače stoga biti iznad prosječnih cijena električne energije, sve veći prodor energije iz obnovljivih izvora ovisnih o meteorološkim uvjetima može smanjiti broj sati tijekom kojih su cijene dovoljno visoke za pokrivanje troškova.
6.Zaključci
Nakon 2–3 godine rasta veleprodajne cijene počele su padati 2019. zbog usporavanja gospodarskog rasta i rasta potražnje za specifična tržišta. U prvoj polovini 2020. cijene su naglo pale zbog pada potražnje i ograničenja mobilnosti uzrokovanih pandemijom bolesti COVID. Očekuje se da će cijene rasti kako se gospodarstvo bude oporavljalo, ali bi oporavak na razinu iz 2019. mogao potrajati do 2021.
Veleprodajne cijene električne energije konvergirale su sve do nedavnog odstupanja na regionalnim tržištima zbog nedovoljnih interkonekcija i nejednake važnosti proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u kombinaciji izvora energije država članica. To ukazuje na to da bi ulaganja u fleksibilnost mreže, prekogranične kapacitete i proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u državama članicama koje zaostaju dovela do integriranijih i konkurentnijih tržišta s potencijalno nižom raspršenosti cijena. Bliska međusobna povezanost tržištâ energije dovodi do nestabilnosti cijena sirove nafte koja utječe i na cijene plina i električne energije. Međutim, taj se utjecaj smanjuje usporedno s ulaskom obnovljivih izvora energije na tržišta električne energije i rastom važnosti europskih plinskih čvorišta, zbog čega se sve manje koriste cijene plina indeksirane prema cijenama nafte u američkim dolarima i jača međunarodna uloga eura.
Europske maloprodajne cijene od 2017. do 2019. bile su u porastu ili relativno stabilne. Prethodnih godina padovi cijena trajali su dulje i bili izraženiji za plin i velike industrijske potrošače nego za električnu energiju i kućanstva. Stoga su u proteklih deset godina cijene električne energije i plina za kućanstva porasle iznad razine inflacije, a za industriju su se povećale ispod razine indeksâ industrijskih cijena i smanjile za veće potrošače (posebno plina). Suprotno kretanjima tijekom glavnine proteklih deset godina, porezi i naknade za pristup mreži posljednjih su godina bili relativno stabilni ili blago porasli, što je dovelo do toga da su glavni utjecaj na promjenu cijena bile promjene u energetskoj komponenti. Smanjenje pritiska pristojbi za obnovljivu energiju na cijene povezano je sa širom upotrebom tržišnih instrumenata kojima se promiču obnovljivi izvori energije i s postupnim ukidanjem prethodnih programa potpore. To znači da se očekuje da će (tržišna) energetska komponenta imati važnu ulogu u poticanju promjena cijena u budućnosti, iako bi utjecaj naknada za pristup mreži trebao postupno rasti, uz potrebu financiranja ulaganja u otpornije i pametnije mreže. Što se tiče naftnih derivata, cijene na benzinskim pumpama rastu i padaju zbog fluktuacija cijena sirove nafte, koje su na maloprodajnoj razini ublažene zbog poreza. Maloprodajne cijene počele su, iako s određenim vremenskim odmakom, u drugom tromjesečju 2020. reagirati na pad veleprodajnih cijena uzrokovan pandemijom bolesti COVID-19 i smanjenu potražnju.
Troškovi EU-a za uvoz energije, koji su nakon tri godine uzastopnog rasta 2018. dosegnuli 331 milijardu EUR, podsjetnik je na troškove EU-a koji proizlaze iz njegove znatne ovisnosti o uvozu fosilnih goriva i izloženosti nestabilnim međunarodnim tržištima. Ti su se troškovi 2019. mogli smanjiti zbog nižih cijena fosilnih goriva te će se 2020. smanjiti zbog znatnog pada potrošnje fosilnih goriva i cijena uzrokovanih pandemijom bolesti COVID-19.
Udio troškova energije u troškovima proizvodnje posljednjih godina općenito se smanjio i postao izraženiji u industrijskim sektorima, čime se njihov opći silazni trend u proteklih deset godina nastavlja. Niži energetski intenzitet sektora te pridruživanje umjereno energetski intenzivnih sektora visoko energetski intenzivnim industrijama u radu na energetskoj učinkovitosti pridonio je smanjenju troškova energije u kontekstu blagog rasta cijena i povećanja gospodarske aktivnosti. Međunarodne razlike u cijenama posljednjih su godina ostale stabilne, pri čemu je europska industrija suočena s višim cijenama od cijena u SAD-u i usporedivim ili nižim cijenama od cijena azijskih konkurenata. Ograničeni podaci o troškovima energije i energetskom intenzitetu ukazuju na to da su energetski intenziteti europskih sektora veći nego u Aziji (osim Kine) i usporedivi s onima u SAD-u i da su im udjeli troškova energije veći od onih u Aziji i usporedivi ili niži od onih u SAD-u. Neke od tih razlika mogu se objasniti subvencijama za industriju u zemljama skupine G20 koje nisu članice EU-a i višim troškovima povezanima s klimom u EU-u. Kako bi se zadržala konkurentska prednost na međunarodnim tržištima, europska industrija trebala bi nastaviti poboljšavati svoju energetsku učinkovitost. Ne očekuje se da će učinak pandemije bolesti COVID-19 na cijene energije i gospodarsku aktivnost povećati pritisak troškova energije na troškove proizvodnje industrije, uz iznimku energetski intenzivnih sektora s velikim fiksnim udjelom potrošnje energije neovisno o razini proizvodnje.
Europska kućanstva na energiju troše udio koji je usporediv s potrošnjom prije krize 2008. Postupno smanjenje udjela tijekom posljednjih godina, zajedno s drugim pokazateljima energetskog siromaštva, ukazuje na smanjenje ukupnih rizika od energetskog siromaštva u Europi koje je rezultat poboljšanja gospodarstva i usmjerenijih energetskih politika EU-a za utvrđivanje i rješavanje energetskog siromaštva. Ipak, energetsko siromaštvo ostaje problem za EU. Najsiromašnija europska kućanstva 2018. na energiju su (u prosjeku) trošila 8,3 % svojih ukupnih rashoda, a u nekim državama članicama središnje i istočne Europe taj je udio bio čak 15–22 %. Stoga bi trebalo nastaviti s radom na politikama EU-a jer bi gospodarske posljedice pandemije bolesti COVID-19 mogle biti vrlo loše za dohotke kućanstava, osobito najsiromašnijih.
Porezi na energiju važan su i stabilan izvor prihoda za države članice. Ukupni prihodi od poreza na energiju, koji uglavnom proizlaze iz trošarina na naftne derivate, vjerojatno će se smanjiti 2020. kao posljedica utjecaja pandemije bolesti COVID-19 na potrošnju goriva za uporabu u prometu. Postoje brojne vrste poreza i pristojbi na energetske proizvode, koji imaju različite svrhe i koje države članice primjenjuju na različite načine. Ukupno imaju znatan utjecaj na cijene, posebno na cijene električne energije, koje se uvelike razlikuju među energetskim proizvodima i državama članicama. EU i njegove države članice nastoje uskladiti oporezivanje energije s energetskim i klimatskim ciljevima u skladu s predloženim inicijativama zelenog plana. Osim toga, kombinirani učinak svih poreza i pristojbi (ne samo na energiju) na cijene mogao bi se uzeti u obzir kad se bude ocjenjivalo kako se njima promiče ponašanje usklađeno s čistom i pravednom energetskom tranzicijom.
Ostvarene cijene za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora smanjuju se zajedno sa sve većim ulaskom energije iz obnovljivih izvora na tržište. S obzirom na očekivani rast ulaganja u obnovljive izvore energije, trebalo bi iskoristiti postojeće praćenje modela tržišta i programa potpore kako bi se pronašla odgovarajuća ravnoteža između učinkovitih tržišnih prihoda i pružanja dohodovne potpore (smanjenog rizika) kojom se omogućuju ulaganja.
Ostvarene cijene električne energije odnose se na prosječnu godišnju cijenu koju naplati proizvođač energije, uzimajući u obzir proizvodnju proizvođača u svakom razdoblju trgovanja u godini.
COM(2016) 769, COM(2019) 1
EU-27 i Ujedinjena Kraljevina.
Najnoviji dostupni podaci o rashodima kućanstava za energiju (ne uključujući prijevoz) koje je prikupio GU ENER
COM(2020) 456 final
C(2020) 9600
Za aluminij, ravno staklo, cink, silicij, gnojiva: studija o cijenama i troškovima energije te njihovu utjecaju na kućanstva i industriju, Trinomics et altri (2020.). Za čelik: tehničko izvješće Zajedničkog istraživačkog centra (JRC) o troškovima proizvodnje industrije željeza i čelika u EU-u i trećim zemljama (2020.).
Elektrointenzivni sektori obuhvaćaju obojene metale i čelik proizvedene u lučnim pećima. Sektori s velikom potrošnjom fosilnih goriva obuhvaćaju npr. staklo, rafinerije i osnovne kemikalije.
Prema dostupnim podacima energetski intenziteti sektorâ u Kini sustavno su veći nego u EU-u.
EU-27 i Ujedinjena Kraljevina.
Procjena na temelju podataka iz priloga o energetskim subvencijama iz Izvješća o stanju energetske unije za 2020.
Direktiva (EU) 2019/944, Uredba (EU) 2019/943