Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Promicanje kratkih i alternativnih lanaca opskrbe hranom u Europskoj uniji: uloga agroekologije”

(samoinicijativno mišljenje)

(2019/C 353/11)

Izvjestiteljica: Geneviève SAVIGNY

Odluka Plenarne skupštine:	24.1.2019.
Pravni temelj:	pravilo 32. Poslovnika samoinicijativno mišljenje
Nadležna stručna skupina:	Stručna skupina za poljoprivredu, ruralni razvoj i okoliš
Datum usvajanja u Stručnoj skupini:	28.6.2019.
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	17.7.2019.
Plenarno zasjedanje br.:	545
Rezultat glasovanja (za/protiv/suzdržani):	135/7/21

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

U ovom mišljenju EGSO ističe da kratki lanci opskrbe i agroekologija otvaraju nove vidike za europsku poljoprivredu. Već više od 50 godina, iako su ti inovativni pristupi bili u suprotnosti s globalizacijom prehrambenih sustava, ipak su se oblikovali, ispitivali u mnogim nacionalnim i europskim istraživačkim programima, primali su potporu za razvoj iz javnih i privatnih fondova, te sve više privlače nove poljoprivrednike u te sustave. Prema tome, potvrđena je sposobnost i relevantnost agroekologije i kratkih lanaca opskrbe kao odgovora na izazove povezane s hranom. Oni bi mogli biti okosnica politike održivih prehrambenih sustava i postizanja ciljeva održivog razvoja u roku od 10 godina (do 2030.).

1.2.

U Europi se razvijaju inovativni sustavi kojima se približavaju potrošači i proizvođači, na primjer poljoprivreda koju podržava zajednica i drugi oblici „košara”. Mnogi od tih proizvođača bave se ekološkom poljoprivredom ili drugim oblicima koji nisu klasificirani kao ekološke metode. Lokalne i regionalne vlasti često su uključene i uspostavljaju lokalne sustave za upravljanje hranom koji okupljaju različite aktere te osobito potiču upotrebu lokalnih proizvoda u objektima javne prehrane. Prodaja u kratkim lancima opskrbe istinska je prilika da mali subjekti povećaju dodanu vrijednost i profitabilnost poljoprivrednih gospodarstava. Tom relokalizacijom otvaraju se radna mjesta i potiče se lokalna aktivnost, uz snažnu predanost poljoprivrednika koji rade na taj način. Za potrošače je to izvor svježih i kvalitetnih proizvoda i tu se isprepliću bogata povijest i međuljudski odnosi, čime se može pobuditi interes potrošača i potaknuti ih na to da se educiraju o prehrani i vrijednosti proizvoda.

1.3.

Ta metoda proizvodnje i distribucije nije prikladna za sva poljoprivredna gospodarstva zbog vrste proizvodnje, zemljopisne lokacije ili manjka gradskog stanovništva koje može biti potencijalni potrošač, na primjer, ukupne količine vina ili sveg maslinovog ulja iz područja sa značajnom poljoprivrednom aktivnošću. Tom se metodom ne zamjenjuje ni potreba za hranom koja nije lokalno proizvedena. U duljim lancima opskrbe europski sustavi oznaka kvalitete (zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla, zaštićena oznaka izvornosti, zajamčeno tradicionalni specijalitet) predstavljaju izvor identifikacije i vrednovanja te potrošačima olakšavaju izbor.

1.4.

U tom kontekstu EGSO primjećuje pojavu agroekologije kao nove prehrambene i poljoprivredne paradigme. Agroekologijom kao spletom znanosti, tehnika i socijalnog pokreta promatra se prehrambeni sustav u cjelini, a cilj je približiti proizvođača okolišu, uz očuvanje ili čak obnovu složenosti i bogatstva poljoprivrednog, ekološkog i društvenog sustava. Agroekologiju promiče FAO, a na nju se odnose i brojna istraživanja i konferencije i u velikoj se mjeri razvija u Europi, pa tako i na institucionalnoj razini, u okviru nacionalnih programa za poljoprivredni razvoj.

1.5.

EGSO smatra da je agroekologija smjer kojem mora težiti europska poljoprivreda jer ona za vlastiti razvoj suštinski ovisi o očuvanju prirodnih resursa. Na temelju postojećih modela kao što su ekološka poljoprivreda (što isključuje određene proizvode „industrijske”ekološke poljoprivrede), permakultura i drugi tradicionalni poljoprivredni sustavi, potrebno je poticati i vrednovati prijelaz na smanjenje ulaznih materijala, revitalizaciju tla, uvođenje raznolikih usjeva i zaštitu bioraznolikosti.

1.6.

EGSO želi da se agroekološki projekt uvede na razini EU-a te se oslanja na strukturirani akcijski plan s pomoću raznih instrumenata na lokalnoj, regionalnoj i europskoj razini. Sveobuhvatna prehrambena politika koju EGSO promiče može pružiti okvir za to. Značajne mjere uključuju: — učiniti dostupnim financiranje za pružanje potrebne opreme, pojedinačne ili zajedničke (2. stup ZPP-a); — primijeniti propise o hrani na način prilagođen malim proizvođačima s prilagodljivošću za proizvodnju u manjem opsegu, kao i zahtjeve za označivanje itd.; — uspostaviti ili ojačati odgovarajuće usluge edukacije i savjetovanja u području prerade, izravne prodaje i agroekologije; — poticati mreže razmjene među poljoprivrednicima; — usmjeriti istraživanja na agroekologiju i potrebe proizvođača u kratkim lancima opskrbe. — Na regionalnoj razini potrebno je uvesti odgovarajuća pravila o tržišnom natjecanju kako bi se olakšalo opskrbljivanje objekata javne prehrane u kratkim i lokalnim lancima opskrbe.

2.   Uvod

2.1.

U dvama mišljenjima EGSO-a (1) naglašena je potreba za razvojem sveobuhvatne prehrambene politike EU-a koja se temelji na nekoliko stupova, uključujući razvoj kraćih lanaca opskrbe hranom.

2.2.

Sve se više inicijativa razvija na lokalnoj i regionalnoj razini kako bi se poduprli alternativni prehrambeni sustavi i kratki lanci opskrbe hranom. Sveobuhvatna prehrambena politika trebala bi se temeljiti na zajedničkom upravljanju, poticati ga i razvijati na svim razinama – lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i europskoj. Takav pristup omogućio bi stvaranje okvira za razvoj takvih inicijativa bez obzira na njihov opseg i nužan je za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja u Europi.

2.3.

U tom kontekstu, agroekologija čini novu poljoprivrednu i prehrambenu paradigmu, koja prati razvoj tih novih praksi opskrbe hranom i proizvodnje.

2.4.

Cilj je ovog mišljenja razmotriti približavanje proizvođača i potrošača u kraćim lancima opskrbe i razvoj agroekologije kako bi se utvrdili uvjeti i alati za usmjeravanje prehrambenog sustava prema potpunom postizanju ciljeva održivog razvoja.

3.   Razvoj kratkih lanaca opskrbe

3.1.

Europska unija u okviru politika ruralnog razvoja (Uredba (EU) br. 1305/2013) upotrebljava sljedeću definiciju: „lanac opskrbe koji uključuje ograničen broj gospodarskih subjekata, posvećen suradnji, lokalnom gospodarskom razvoju i bliskim zemljopisnim i društvenim vezama između proizvođača, prerađivača i potrošača” (2).

3.2.

Distribucija hrane doživljava korjenite promjene od kraja devedesetih godina 20. stoljeća. Zahvaljujući većoj educiranosti o prehrani i uzastopnim zdravstvenim krizama povezanim s lošim poljoprivrednim i poljoprivredno-industrijskim praksama, sve veći broj potrošača usvojio je nove kriterije kvalitete koji uključuju i pokazatelje povezane sa zdravljem i održivim razvojem. (3) S obzirom na sve veću želju potrošača za zdravom i kvalitetnom prehranom, deregulacija poljoprivrednih tržišta, velika nestabilnost cijena, koje su često niže od troškova proizvodnje, te niski dohodak poljoprivrednika potiču određene poljoprivrednike da promijene svoje proizvodne i tržišne metode. Diversifikacija je vidljiva duž cijelog lanca opskrbe, od proizvodnje do potrošnje. Pojavljuju se novi oblici poljoprivredne proizvodnje, a proizvođači moraju preuzeti inicijativu za traženje novih tržišta ili izmišljati nove načine prodaje u kratkim lancima opskrbe kako bi se isplatila ljudska i gospodarska ulaganja u diversifikaciju i kako bi se prakse usmjerile prema većoj održivosti, što je potaknuto približavanjem proizvođača i potrošača. Služba Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) istaknula je 2015. da je 15 % poljoprivrednika prodalo polovinu svojih proizvoda putem kratkih lanaca opskrbe, a istraživanje Eurobarometra iz 2016. pokazalo je da četiri od pet europskih građana smatra da je „jačanje uloge poljoprivrednika u poljoprivredno-prehrambenom lancu”važno. Kratki lanci opskrbe sve su prisutniji u Europi, ali u nejednakoj mjeri u različitim zemljama.

3.3.

Stoga postoji mnogo oblika izravne prodaje. Osim tradicionalnih oblika, razvijaju se inicijative na poljoprivrednim gospodarstvima ili izvan njih. Jedan od najdinamičnijih sektora inovacija u posljednjih 20 godina jesu solidarna lokalna partnerstva koja povezuju potrošače i proizvođače pretplatama na dostavu „košara”, uglavnom s organskim proizvodima, a umrežila i razvila ih je međunarodna organizacija Urgenci. U mnogim zemljama postoje i kolektivne mjere za poticanje tog sektora organiziranjem lokalnih sajmova ili događanja, a primjer za to je mreža „Campagna amica”u Italiji. Doprinos zadružnog sektora vrlo je važan. Taj sektor privlači mlade i nove poduzetnike koji su često entuzijastični.

3.4.

U navedenom mišljenju (4) naglašen je „vrlo pozitivan”učinak kratkih lanaca opskrbe hranom, posebno u pogledu svježine i organoleptičke i nutritivne kvalitete proizvoda. Nakon što se globalizirani prehrambeni sustav razvio već pred više od 30 godina, čini se da je priznato i prihvaćeno mišljenje da bliska povezanost između proizvođača i potrošača te lokalizirani sustavi imaju mnogo pozitivnih učinaka. Kratkim lancima opskrbe povećava se dodana vrijednost i profitabilnost malih poljoprivrednih gospodarstava, omogućuje se prodaja proizvoda koje potrošači poznaju i koji „imaju svoju priču”pa su potrošači voljni platiti više, a potiče se i aktivnost i socijalna povezanost u ruralnim područjima. Boljom kvalitetom proizvodnje hrane i tržišnih kanala povećava se odgovornost potrošača s obzirom na vrijednost i rasipanje hrane te se time pridonosi smanjenju utjecaja hrane na klimatske promjene.

3.4.1.

Taj način stavljanja na tržište stvara pozitivne vanjske učinke za cijelu zajednicu (stvaranje radnih mjesta koja se ne mogu premjestiti, održavanje dodane vrijednosti na lokalnom području, privlačnost u smislu turizma ili stanovanja). Ti veći vanjski učinci moraju se uzeti u obzir pri podupiranju razvoja kratkih lanaca opskrbe i dinamike regija.

3.4.2.

Inicijative kratkih lanaca opskrbe su u porastu i temelje se na socijalnim, organizacijskim i teritorijalnim inovacijama koje su i dalje u fazi razvoja. U mnogim radovima teritorijalna dimenzija i zajednički identitet ističu se kao ključni čimbenici njihove održivosti i trajnosti. Stoga je potrebno osigurati sredstva za stvaranje teritorijalnih prehrambenih sustava na temelju lokalnog upravljanja i predstavnika samih dionika. (5)

3.5.

Internet se pokazuje kao novo područje istraživanja i inovacija za kratke lance opskrbe. Njegova je široka upotreba tijekom proteklog desetljeća došla do izražaja i u kratkim lancima opskrbe hranom. Budući da pruža šire tržište od tradicionalnog tržišta proizvođača, pridonosi i poboljšanju i pojednostavnjenju trgovine. U posljednjih se pet godina pojavio niz platformi za naručivanje putem interneta. Te „baze hrane”omogućuju proizvođačima i potrošačima „izravno povezivanje”, posebno u slučaju proizvoda koji postoje samo lokalno. Zahvaljujući njima proizvođači, ali i potrošači mogu se udružiti kako bi zajedno ostvarili kupnju/prodaju, čime se olakšava i logistika u kratkom lancu opskrbe hranom. Ostale namjene digitalizacije primjenjuju se na proizvodnju i preradu proizvoda.

4.   Agroekologija, nov način pristupanja poljoprivredi

4.1.

Na drugom međunarodnom simpoziju o agroekologiji organiziranom 2018. u Rimu, FAO je predložio sljedeću definiciju: „Agroekologija se temelji na primjeni ekoloških koncepata i načela za optimizaciju interakcija između biljaka, životinja, ljudi i okoliša, kao i socijalnih aspekata koji se moraju uzeti u obzir kako bi prehrambeni sustav bio održiv i pravedan. Stvaranjem sinergija agroekologija može pridonijeti ne samo proizvodnji hrane, sigurnosti opskrbe hranom i prehrani, već i ponovnoj uspostavi usluga ekosustava te biološkoj raznolikosti, što je ključno za održivu poljoprivredu.” (6)

4.2.

Agroekologija se razvila u tri glavne dimenzije. Prvu dimenziju čini agroekologija nastala već dvadesetih godina 20. stoljeća kao niz znanstvenih disciplina (fizika, kemija, ekologija i prostorno planiranje) koje su povezane s poljoprivredom kroz složene sustave interakcija poljoprivrednih ekosustava. Drugu dimenziju čini agroekologija kao skup održivih poljoprivrednih praksi kojima se optimiziraju i stabiliziraju berbe. Konačno, treća dimenzija agroekologije jest njezino postojanje u obliku socijalnog pokreta u potrazi za neovisnošću u opskrbi hranom i novim višefunkcionalnim ulogama poljoprivrede. (7) Agroekologija se stoga razvila u smjeru boljeg razmatranja izazova povezanih s hranom, što je vidljivo iz dokumenata kao što su Redesigning the food system („Redizajn prehrambenog sustava”) (Hill, 1985.) i Agroecology: The Ecology of Sustainable Food Systems („Agroekologija – ekologija održivih prehrambenih sustava”), referentno djelo Stevea Gliessmana.

4.3.

Agroekologija se temelji na zajedničkom skupu deset načela koja je utvrdio i naveo FAO „kako bi se zemljama pomoglo da preobraze svoje prehrambene i poljoprivredne sustave, da prošire održivu poljoprivredu i da postignu nultu stopu gladi i više drugih ciljeva održivog razvoja: — raznolikost, sinergije, učinkovitost, otpornost, recikliranje, zajedničko stvaranje i razmjena znanja (opis zajedničkih obilježja agroekoloških sustava, temeljnih praksi i inovativnih pristupa); — ljudske i socijalne vrijednosti, kultura i tradicije povezane s hranom (kontekstna obilježja); — kružno i solidarno gospodarstvo, odgovorno upravljanje (povoljno okruženje). Deset elemenata agroekologije međusobno je povezano i ovisno” (8).

4.4.

Na temelju tih deset načela, nekoliko kategorija poljoprivrednika mogu se pozivati na agroekologiju: ekološka poljoprivreda, koja primjenjuje ista načela u standardiziranom okviru (propisi Unije o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda (9)), biodinamična poljoprivreda, integrirana poljoprivreda, agrošumarstvo, u kojem se kombiniraju usjevi i proizvodnja drva, ili permakultura, sa zajedničkom okosnicom koja predstavlja složen i sustavan pristup poljoprivredi od proizvodnje do potrošnje hrane. Mora se naglasiti središnja uloga očuvanja kvalitete i flore i faune u tlu u tim oblicima poljoprivrede. Agroekologija predstavlja obrat paradigme u poljoprivredi radi borbe protiv klimatskih promjena, obnove živih ekosustava i zaštite vode, tla i svih resursa o kojima ovisi poljoprivredna proizvodnja. Treba poticati sve aktivnosti poljoprivrednika u pogledu preispitivanja vlastitih praksi i odnosa s ekosustavom kako bi se smanjili negativni, a povećali pozitivni vanjski učinci. Smanjenje kemijskih tvari, uvođenje veće raznolikosti u plodoredima, konzervacijska poljoprivreda i očuvanje bioraznolikosti koraci su koje je potrebno potaknuti na putu prema agroekološkoj tranziciji svih poljoprivrednih gospodarstava u Europi.

4.5.

Socijalni pokreti tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća koje su u Latinskoj Americi započele organizacije poput pokreta Via Campesina pokrenuli su eksponencijalni međunarodni razvoj tog pristupa prehrambenom sustavu u njegove tri dimenzije (znanstvenoj, tehničkoj i socijalnoj). Europa je također uključena u taj pokret. FAO je u rujnu 2014. organizirao prvi simpozij u Rimu pod nazivom „Agroekologija za sigurnost opskrbe hranom i prehranu”, nakon čega je uslijedilo nekoliko regionalnih seminara, kao što je bio seminar u Budimpešti u studenom 2016. za Europu, te je pozvao na razvoj agroekologije za postizanje ciljeva održivog razvoja i Pariškog sporazuma. Sljedeći će se takav događaj održati u Europi krajem 2019. U okviru europskog istraživačkog programa Obzor 2020. obuhvaćene su brojne teme povezane s agroekologijom, ekološkim uzgojem i kratkim lancima opskrbe, a EIP-Agri, koji je također istražio te teme za poljoprivredni razvoj, u lipnju 2019. u Francuskoj organizira sljedeći sastanak na vrhu o inovacijama u poljoprivredi na temu agroekologije.

4.6.

Agroekologija je postupno postala institucionalizirana, osobito u Francuskoj. (10) Francuska je agroekologiju uvrstila u Zakonik o poljoprivredi i uspostavila pravne i financijske instrumente te je time odredila agroekologiju kao temelj svog poljoprivrednog razvoja. (11) Zahvaljujući financijskim sredstvima i usmjerenosti nekoliko posebnih francuskih programa stvaraju se i podupiru mnoge aktivnosti zajedničkih projekata poljoprivrednika kojima se postiže veća održivost poljoprivrednog razvoja i proizvodnje. (12)

4.6.1.

Neki od uspješnih rezultata agroekologije, koji su istaknuti u akademskim radovima i koje prenose razvojne organizacije, jesu: — za poljoprivrednike: povećanje plodnosti tla, smanjenje troškova proizvodnje, povećanje autonomnosti u odlučivanju, razvijanje otpornosti poljoprivrednih sustava na klimatske nepogode i bolji položaj zanimanja poljoprivrednika; — za potrošače: zdravstvena i nutritivna kvaliteta hrane i vode, očuvanje biološke raznolikosti i krajolika te jamstva u smislu poljoprivrednih praksi (u stočarstvu ili ratarstvu). (13)

4.6.2.

Ti rezultati imaju još veći značaj zahvaljujući zajedničkoj dimenziji agroekoloških projekata, uključivanju poljoprivrednika koji donose rješenja i inovacije u svojoj okolini, željom za boljim djelovanjem i potrebom za smanjenjem troškova proizvodnje. Internetske platforme (14) mogu omogućiti potrebno iskorištavanje izrađenih tehničkih i znanstvenih referenci i svjedočanstava poljoprivrednika koji su prešli na agroekologiju, a ne smije se zanemariti ni učinak osposobljavanja i zajedničkog rada.

4.6.3.

Osposobljavanje za buduće poljoprivrednike u javnim poljoprivrednim školama uključuje misiju „doprinosa razvoju agroekologije”. Obrazovnih sadržaja na tu temu ima sve više, (15) a učenici su skloniji u svojem budućem radu poduprijeti agroekološku tranziciju i proizvodnju. (16) U francuskom programu agroekološke tranzicije predviđeno je poboljšanje prehrane učenika uvođenjem kuhanih lokalnih proizvoda u kantinama poljoprivrednih srednjih škola, čime se povećava njihova svijest o pitanjima prehrane.

4.6.4.

Kako bi popratila tranziciju na regionalnoj razini, francuska vlada uspostavila je teritorijalne prehrambene projekte (PAT), u kojima slobodno oblikovana udruženja osmišljavaju mjere potrebne za poboljšanje lokalnog prehrambenog sustava. Čini se da unatoč nedovoljnim sredstvima ti programi pobuđuju interes, a njihovi rezultati ohrabruju.

4.7.    Kratki lanci opskrbe i agroekologija, povezana tranzicija

4.7.1.

Agroekologija se osobito odlikuje raznolikošću komplementarne naravi proizvodnje na razini poljoprivrednih gospodarstava. Bez obzira na to je li riječ o agroekološkim stočarskim ili ratarskim proizvodima, važno je da se stvore i održe nove mogućnosti prodaje. Kratki lanci opskrbe hranom odgovarajući su odgovor na taj tranzicijski izazov.

4.7.2.

Naposljetku, važno je naglasiti da povezanost agroekologije i kratkih lanaca opskrbe na europskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini sada dovodi do pojave teritorijalnog upravljanja opskrbom hrane putem novih mehanizama za uključivanje dionika. Ti postupci za ponovno povezivanje gradova s obližnjim područjima proizvodnje hrane već postoje na mnogim mjestima: Milano u Italiji, Montpellier u Francuskoj, Gent, Bruxelles i Liège u Belgiji ili Toronto u Kanadi.

5.   Razvoj kratkih lanaca opskrbe i agroekologije za održive prehrambene sustave

5.1.    Doprinos kvalitetnoj hrani

5.1.1.

Europski istraživački program na temu kratkih lanaca opskrbe i lokalnih prehrambenih sustava, proveden 2012. u suradnji sa Sveučilištem u Coventryju, u koji su bile uključene glavne uprave Europske komisije za poljoprivredu i zdravlje, naglasio je kvalitetu, sljedivost i transparentnost kao aspekte koji bi trebali biti u središtu kupnje i prodaje. EU stoga mora poduprijeti proizvođače i potrošače u izgradnji i stabilizaciji tih triju elemenata bez obzira na oblik kratkog lanca opskrbe. Napominje se da većina proizvoda koji se prodaju u kratkim lancima opskrbe potječe iz ekološkog uzgoja ili su proizvedeni prema metodama koje nisu certificirane bez sintetičkih tvari, ovisno o državi. Čini se da je to ključno za povezivanje agroekologije i kratkih lanaca opskrbe. Načela i okvir agroekologije mogu stvoriti dovoljno velik i stabilan temelj za povjerenje, a da pritom ne mora nužno biti riječ o certificiranom poljoprivrednom sustavu kako bi potrošači ponovno dobili „kvalitetu, sljedivost i transparentnost”potrebne za razvoj i održivost kratkih lanaca opskrbe. Čini se da su redoviti posjeti potrošača i drugih proizvođača poljoprivrednim gospodarstvima djelotvorna metoda „participativnog jamstva”kako bi se povećala transparentnost, razvoj kontekstualiziranih pokazatelja i praćenje agroekoloških praksi. (17)

5.1.2.

Na pojedinačnoj razini najnovije studije pokazuju da kratki lanci opskrbe znatno poboljšavaju zdravlje ljudi. S jedne strane, ljudi obraćaju više pozornosti na ono što jedu i na to kako se hrana proizvodi. S druge strane, u tim sustavima dolazi do vrlo intenzivnog socijalnog učenja, među ostalim i u pogledu zdravih prehrambenih navika.

5.2.    Pristupačnost i sigurnost opskrbe hranom

5.2.1.

U nekoliko europskih istraživačkih projekata (18) (19) trenutačno se ističe da se kratki lanci opskrbe sve više uspostavljaju i organiziraju na način da se iz tržišne niše prometnu u istinske navike u opskrbi hranom. To se posebno postiglo umrežavanjem mnogih dionika na razini EU-a s pomoću projekata koji se financiraju iz različitih programa financiranja EU-a. Međutim, taj je porast još uvijek ograničen zbog teškoća u pristupu najsiromašnijih kućanstava određenim proizvodima. Bilo bi korisno nastaviti s radom koji je započet prethodnim mišljenjima EGSO-a o mjerama djelovanja za omogućavanje dostupnosti tih prehrambenih proizvoda. Nekoliko istraživačkih projekata o toj temi privode se kraju u Francuskoj (RMT Alimentation (20), projekt Casdar ACCESSIBLE (21), teritorijalni prehrambeni projekti (22)).

5.2.2.

Među dostupnim alatima, sredstva za istraživanje i inovacije koja pružaju EIP-Agri i Glavna uprava za istraživanje u budućem programu Obzor Europa mogu se posvetiti agroekologiji i kratkim lancima opskrbe. U okviru budućeg ZPP-a trebali bi se pokrenuti programi ekologizacije (ekološki programi) za promicanje postupnog usvajanja agroekoloških metoda među poljoprivrednicima i razvoj sustava usmjerenih na kratke lance opskrbe. Isto vrijedi i za mjere iz drugog stupa, kao što su poljoprivredno-okolišne i klimatske mjere te subvencije za ulaganja koja su potrebna za njihovo provođenje, kao i alati za preradu i stavljanje na tržište. Na temelju programa LEADER potrebno je razviti odgovarajuće sustave osposobljavanja i savjetovanja te lokalne aktivnosti. Za potporu teritorijalnim inicijativama mogu se iskoristiti i sredstva namijenjena koheziji.

5.2.3.

Potrebno je razviti odgovarajuća pravila kako bi se opskrba u okviru ugovora o javnoj nabavi omogućila u kratkim lancima opskrbe, što je trenutno ograničeno zbog pravila tržišnog natjecanja. Također je potrebno imati odgovarajuća pravila za kratke lance opskrbe. Uredbom (EZ) br. 852/2004 o higijeni hrane (23) predviđene su mogućnosti prilagođavanja u primjeni metode analize opasnosti i kritičnih kontrolnih točaka (HACCP) za male proizvođače koje treba upotrebljavati u svim državama članicama EU-a. Isto vrijedi za pravila o označivanju proizvoda. Označivanje podrijetla (na primjer u restoranima ili objektima javne prehrane) prerađenih namirnica može imati ulogu potpore: ako je podrijetlo prehrambenog proizvoda transparentno, vjerojatnije je da će potrošač odabrati proizvod ili jelo koje je proizvedeno u blizini, čak i ako je nešto skuplje. Pokrivenost mrežom 4G (telekomunikacije i internet) u ruralnim područjima važna je kako bi se olakšao pristup potrošačima i kontakt s njima zahvaljujući razvoju digitalizacije.

5.2.4.

Često se dovodi u pitanje sposobnost agroekologije i kratkih lanaca opskrbe da se prehrani svjetsko stanovništvo od 10 milijardi ljudi koje se očekuje do 2050. Radovi brojnih istraživačkih organizacija jasno pokazuju da su na međunarodnoj razini razvoj agroekologije i iskorištavanje resursa u poljoprivredi i izvan nje neophodni i mogući s obzirom na gospodarske, okolišne i socijalne zahtjeve. U Europi je novijim radovima IDDRI-ja (Institut za održivi razvoj i međunarodne odnose) pokazano da je moguće prehraniti cijelo europsko stanovništvo do 2050. postupnim poljoprivredno-ekološkim promjenama, što uključuje stočarstvo, ratarstvo i šumarstvo, a uz ostvarivanje cilja od nultih emisija ugljika.

5.3.    Put prema agroekologiji

5.3.1.

Razvoj agroekološkog projekta na razini EU-a mora se temeljiti na strukturiranom akcijskom planu, s pomoću raznih mjera u raznim aspektima javnog i privatnog djelovanja koje pokriva brojna područja: osposobljavanje, poljoprivredni razvoj, preusmjeravanje pomoći, prilagodbu propisa, teritorijalizaciju sektora, genetski odabir, prekomorske regije i međunarodno djelovanje. (24) Stoga bi bilo primjereno da EU radi na mogućnostima pružanja potpore kako bi se agroekologija i kratki lanci opskrbe mogli zajednički razvijati i uskladiti radi osiguravanja njihove zajedničke održivosti. Važno je da to sredstvo djelovanja bude dovoljno ambiciozno da mnoga poljoprivredna poduzeća mogu dugoročno sudjelovati u takvoj tranziciji. Trajnost je važna jer će subjekti imati dovoljno vremena da se uključe, ali će i omogućiti onima koji se uključe da osiguraju potpuni prijelaz na sustav koji nije jednostavno uspostaviti.

5.3.2.

Cjelovita prehrambena politika, kakvu EGSO već nekoliko godina promiče, pod vodstvom Europskog vijeća za hranu, za koju EGSO može biti posrednik, a koju bi na razini odgovarajućih glavnih uprava koordinirao potpredsjednik Europske komisije, može pružiti okvir za odgovarajući program. Prijedlog o zajedničkoj prehrambenoj politici pokrenut je na razini Europske unije u radovima skupine IPES-Food. (25)

5.3.3.

Rad FAO-a može poslužiti kao izvor inspiracije za razvoj agroekologije na europskoj razini. Preporuke „Regionalnog simpozija održive poljoprivrede i prehrambenih sustava u Europi i središnjoj Aziji”posebno su poučne u tom pogledu. U priručniku L’établissement de liens entre les petits exploitants et les marchés („Povezivanje malih poljoprivrednika i tržišta”), koji je 2016. objavio Odbor za svjetsku sigurnost opskrbe hranom, preporučuje se da države pruže potporu teritorijalnim (lokalnim, regionalnim, nacionalnim) tržištima za postizanje ciljeva održivog razvoja.

---

(1)  Mišljenje EGSO-a „Održiviji prehrambeni sustavi”(SL C 303, 19.8.2016., str. 64.) i mišljenje EGSO-a „Doprinos civilnog društva razvoju sveobuhvatne prehrambene politike u EU-u”(SL C 129, 11.4.2018., str. 18.).

(2)  Uredba (EU) br. 1305/2013.

(3)  Codron, J.-M., Sirieix, L., Reardon, T., „Social and Environmental Attributes of Food Products: Signaling and Consumer Perception, With European Illustrations”(„Socijalne i okolišne značajke prehrambenih proizvoda: označivanje i doživljaj potrošača, s europskim primjerima”), Agriculture and Human Values, sv. 23, br. 3, 2006., str. 283-297.

(4)  Vidjeti bilješku 1.

(5)  Le Velly, R., „Dynamiques des systèmes alimentaires alternatifs”(„Dinamika alternativnih prehrambenih sustava”), Systèmes agroalimentaires en transition, Édition Quae, 2017., str. 149-158.

(6)  http://www.fao.org/about/meetings/second-international-agroecology-symposium/en/

(7)  https://pubs.iied.org/14629IIED/?c=foodag.

(8)  (http://www.fao.org/3/i9037en/I9037en.pdf).

(9)  Uredba Vijeća (EZ) br. 834/2007 od 28. lipnja 2007. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda i stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 2092/91

(10)  Radovi S. Bellona.

(11)  Članak 1. izmijenjen Zakonom o budućnosti poljoprivrede izglasanim 13. listopada 2014., Zakonik o poljoprivredi i morskom ribarstvu.

(12)  Europsko partnerstvo za inovacije „Agroecology Europe”: http://www.agroecology-europe.org/

(13)  Claveirol, C., „La transition agroécologique: défis et enjeux”(„Agroekološka tranzicija: izazovi i ciljevi”), Les avis du CESE, 2016.

(14)  https://rd-agri.fr/

(15)  https://pollen.chlorofil.fr/?s=agroecologie.

(16)  http://www.bergerie-nationale.educagri.fr/fileadmin/webmestre-fichiers/formation/articles_presse/Plan_EPA1-bilan-Fevrier_2019.pdf.

(17)  http://www.cocreate.brussels/-CosyFood-.

(18)  https://ec.europa.eu/eip/agriculture/sites/agri-eip/files/eip-agri_brochure_short_food_supply_chains_2019_en_web.pdf.

(19)  http://www.shortfoodchain.eu/news/

(20)  www.rmt-alimentation-locale.org/

(21)  http://www.civam.org/images/M%C3%A9lanie/AcceCible/PRESENTATION-Accessible.pdf.

(22)  http://rnpat.fr/les-projets-alimentaires-territoriaux-pat/

(23)  Uredba (EZ) br. 852/2004.

(24)  Claveirol, C., La transition agroécologique: défis et enjeux („Agroekološka tranzicija: izazovi i ciljevi”), Les avis du CESE, 2016.

(25)  IPES-Food, Towards a Common Food Policy for the European Union („Ususret zajedničkoj prehrambenoj politici za Europsku uniju”), Bruxelles, IPES Food, 2017.