Smjernice

Pitanja i odgovori: donošenje ažuriranog Statuta o blokiranju

(2018/C 277 I/03)

Napomena: Komisija će revidirati i ažurirati ove smjernice prema potrebi i ako se pojave nova pitanja.

Delegirana uredba Komisije (EU) 2018/1100 (1). stupila je na snagu 7. kolovoza. Tom je delegiranom uredbom izmijenjen Prilog Uredbi Vijeća (EZ) br. 2271/96 od 22. studenoga 1996. o zaštiti od učinaka izvanteritorijalne primjene zakonodavstva koje donese treća zemlja i djelovanja koja se temelje na tom zakonodavstvu ili iz njega proizlaze (2) („Statut o blokiranju”).

Uredba (EZ) br. 2271/96, kako je izmijenjena, primjenjuje se izravno na gospodarske subjekte te ju provode i primjenjuju nacionalna tijela i sudovi.

Statut o blokiranju namijenjen je zaštiti postojećeg pravnog poretka, interesa Unije i interesa fizičkih i pravnih osoba koje ostvaruju prava na temelju Ugovora o funkcioniranju Europske unije od nezakonitih učinaka izvanteritorijalne primjene takvog zakonodavstva.

Ovim se dokumentom nastoje pružiti smjernice za primjenu određenih odredaba Statuta o blokiranju. Ovim dokumentom nisu iscrpno obuhvaćene sve odredbe tog pravnog akta niti se njime stvaraju nova pravila. Obvezujući je samo pravni tekst Statuta o blokiranju kako je objavljen u Službenom listu.

Komisija nadzire primjenu prava Unije pod kontrolom Suda Europske unije. Na temelju Ugovorâ, samo Sud Europske unije može pružiti pravno obvezujuća tumačenja akata institucija Unije.

ODJELJAK 1.: OPĆENITO

1.   Što je Statut o blokiranju?

Europska unija uvela je Statut o blokiranju 1996. kao odgovor na zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o izvanteritorijalnim sankcijama u pogledu Kube, Irana i Libije. On je važno postignuće ujedinjenog djelovanja EU-a protiv nezakonitih učinaka izvanteritorijalnog zakonodavstva trećih zemalja.

Statutom o blokiranju nastoje se suzbiti nezakoniti učinci izvanteritorijalnih sankcija trećih zemalja na fizičke i pravne osobe navedene u njegovu članku 11. (dalje u tekstu „subjekti iz EU-a”). Glavna je svrha Statuta stoga zaštititi subjekte iz EU-a uključene u zakonite aktivnosti međunarodne trgovine i/ili kretanja kapitala te s time povezane trgovačke aktivnosti s trećim zemljama u skladu s pravom EU-a.

Statut o blokiranju primjenjuje se na izvanteritorijalno zakonodavstvo navedeno u Prilogu Statutu („navedeno izvanteritorijalno zakonodavstvo”), koje se trenutačno sastoji od mjera SAD-a u pogledu Kube i Irana.

Osnovno je načelo Statuta o blokiranju to da subjekti EU-a ne postupaju u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom ni s ijednom odlukom, presudom ili pravorijekom koji se na njemu temelje, s obzirom na to da EU ne priznaje primjenjivost ni učinke tog zakonodavstva na subjekte iz EU-a (članak 5. prvi stavak).

Osim toga, u Statutu je predviđeno da subjekti iz EU-a u roku od 30 dana obavješćuju Europsku komisiju o svakom događaju koji izravno ili neizravno utječe na njihove gospodarske ili financijske interese, a proizišao je iz navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva ili na njemu temeljenih djelovanja (članak 2. prvi stavak). To mogu učiniti izravno (3) ili preko nadležnih tijela država članica. Europska komisija o tim informacijama koje dobije obavješćuje nadležna tijela države članice u kojoj subjekt koji dostavlja informacije ima boravište ili poslovni nastan (članak 2. treći stavak).

U pogledu pravnih osoba ta se obveza primjenjuje na direktore, upravitelje i ostale osobe s upravljačkim odgovornostima.

2.   Na koga se primjenjuje Statut o blokiranju?

Člankom 11. Statuta o blokiranju utvrđeno je da se Statut primjenjuje na subjekte koje Komisija u ovom dokumentu naziva „subjektima iz EU-a”, odnosno na:

1.	svaku fizičku osobu koja ima boravište u Uniji i državljanstvo države članice;

2.	svaku pravnu osobu s poslovnim nastanom u Uniji;

3.	svakog državljanina države članice s poslovnim nastanom izvan Unije i svako brodarsko društvo koje ima poslovni nastan izvan Unije i kojim upravljaju državljani države članice, ako su plovila tog društva registrirana u toj državi članici u skladu s njezinim zakonodavstvom (4);

4.	sve druge fizičke osobe koje imaju boravište u Uniji, osim ako je dotična osoba u zemlji čiji je državljanin;

5.	sve druge fizičke osobe unutar Unije, uključujući njezine teritorijalne vode i zračni prostor ili u zrakoplovu ili na plovilu koje je u nadležnosti ili pod kontrolom države članice, koje djeluju u profesionalnom svojstvu.

U pogledu podružnica ili društva kćeri vidjeti odgovor na pitanje 21.

3.   Kada se počinje primjenjivati Statut o blokiranju?

Ažurirana verzija Statuta o blokiranju primjenjuje se na sve prethodno definirane subjekte iz EU-a od njezina stupanja na snagu, tj. od 7. kolovoza 2018. U slučaju ugovornih obveza Statut se primjenjuje neovisno o tome jesu li te ugovorne obveze nastale prije prethodno navedenog datuma stupanja na snagu ažuriranog Statuta.

4.   Kako Statut o blokiranju štiti subjekte iz EU-a?

Statut o blokiranju ima sljedeće učinke:

—	Njime se poništava učinak svih stranih odluka, uključujući sudske presude ili arbitražne pravorijeke, koje se temelje na navedenom izvanteritorijalnom zakonodavstvu ili aktima i odredbama donesenima u skladu s tim odlukama (članak 4.).

To znači da se u EU-u neće priznati ni jedna odluka, neovisno o tome je li administrativna, pravosudna, arbitražna ili druge naravi, koju donese tijelo treće zemlje i koja se temelji na odredbama iz Priloga Statutu o blokiranju ili na aktima o razvoju ili provedbi tih odredaba. Slično tome, u EU-u se neće izvršiti ni jedna odluka o, naprimjer, zapljeni ili izvršenju bilo kakve ekonomske sankcije protiv subjekta iz EU-a donesena na temelju prethodno navedenih akata. Time se subjekte iz EU-a štiti od učinaka takvih odluka u Uniji.

Nacionalna tijela, uključujući nacionalne sudove i arbitre, primjenjuju i provode Statut o blokiranju, a posebno osiguravaju potpunu sukladnost s prethodno navedenom obvezom koja iz njega izravno proizlazi.

—	Njime se subjektima iz EU-a omogućuje da zatraže naknadu štete proizišle iz primjene navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva od fizičkih ili pravnih osoba ili subjekata koji su prouzročili tu štetu (članak 6.).

To znači da subjekti iz EU-a imaju pravno ovlaštenje tražiti naknadu za gubitke koje su pretrpjeli od bilo koje osobe ili subjekta koji je uzrokovao te gubitke. Za više pojedinosti o toj mogućnosti vidjeti odgovore na pitanja od 12. do 15.

—	Njime se subjektima iz EU-a omogućuje da zatraže ovlaštenje za postupanje u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom ako bi u suprotnom nastala ozbiljna šteta za njihove interese ili interese EU-a (članak 5. drugi stavak).

To znači da Komisija može ovlastiti subjekte iz EU-a za postupanje u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom u posebnim i opravdanim okolnostima te kao odstupanje od pravila. Za više pojedinosti o toj mogućnosti vidjeti odgovore na pitanja od 16. do 20.

5.   Obvezuje li Statut o blokiranju subjekte iz EU-a na poslovanje s Iranom ili Kubom? Kakvo stajalište subjekti iz EU-a trebaju zauzeti u pogledu izvanteritorijalnog zakonodavstva i Statuta o blokiranju?

Subjekti iz EU-a imaju slobodu voditi poslovanje na način koji smatraju primjerenim, u skladu s pravom EU-a i mjerodavnim nacionalnim zakonodavstvom. To znači da imaju slobodu odabrati hoće li započeti, nastaviti ili prekinuti poslovne operacije u Iranu ili Kubi te hoće li se uključiti u neki gospodarski sektor na temelju vlastite ocjene gospodarskog stanja. Svrha je Statuta o blokiranju upravo osigurati zadržavanje slobode u donošenju takvih poslovnih odluka, tj. osigurati da subjekti iz EU-a ne budu prisiljeni donositi te odluke na temelju navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva, koje Unija ne priznaje kao primjenjivo na te subjekte.

6.   Zašto se Statut o blokiranju ažurira?

Ažuriranje je potaknula jednostrana odluka SAD-a od 8. svibnja 2018. o ponovnom uvođenju izvanteritorijalnih sankcija protiv Irana te istodobno povlačenje SAD-a iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (ZSAP), koji su 2015. potpisali Iran, s jedne strane. i Kina, Francuska, Rusija, Ujedinjena Kraljevina, Njemačka, SAD i Europska unija, s druge strane. Ukidanje određenih sankcija povezanih s Iranom bitan je dio sporazuma. Ponovno uvođenje izvanteritorijalnih sankcija SAD-a moglo bi utjecati na subjekte iz EU-a koji zakonito posluju s Iranom. To će se izvanteritorijalno zakonodavstvo ponovno uvesti 7. kolovoza i 5. studenoga 2018.

7.   Što se mijenja u Statutu o blokiranju?

Europska komisija ažurirala je Prilog Statutu o blokiranju kako bi proširila popis navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva na koje se primjenjuju zaštitne mjere Statuta. U Prilog su sad uvrštene izvanteritorijalne sankcije SAD-a koje je SAD ukinuo ili povukao u okviru ZSAP-a, a koje je sad ponovno uveo ili će ih ponovno uvesti. Važno je napomenuti da to uključuje i sva djelovanja koja se temelje na tom zakonodavstvu ili iz njega proizlaze.

Konkretno, navedeno izvanteritorijalno zakonodavstvo koje se dodaje u Prilog može se pronaći u sljedećim zakonima i propisima:

—	„Iran Sanctions Act of 1996” (5);

—	„Iran Freedom and Counter-Proliferation Act of 2012”;

—	„National Defense Authorization Act for Fiscal Year 2012”;

—	„Iran Threat Reduction and Syria Human Rights Act of 2012”; i

—	„Iran Transactions and Sanctions Regulations”.

Odredbe prethodno navedenih zakona i propisa s nezakonitim izvanteritorijalnim učincima sažete su u Prilogu radi lakšeg snalaženja. Za detaljniji uvid potrebno je pregledati relevantne odredbe.

8.   Je li se Statut dosad upotrebljavao?

Statut o blokiranju od 1996. se primjenjuje uglavnom na izvanteritorijalne sankcije SAD-a koje se odnose na Kubu. Unija i SAD potpisali su 1998. Memorandum o razumijevanju na temelju kojeg je SAD obustavio primjenu određenih odredaba izvanteritorijalnih sankcija za Kubu „dok god EU i ostali saveznici nastavljaju svoja pojačana nastojanja za promicanje demokracije na Kubi”.

9.   Kako još Statut o blokiranju pomaže subjektima iz EU-a?

Statut o blokiranju primjenjuje se na sve subjekte iz EU-a, neovisno o njihovoj veličini i području djelatnosti.

Uz zaštitne mjere navedene u odgovoru na pitanje 4., Statut o blokiranju koristan je i kao alat za utvrđivanje izvanteritorijalnog zakonodavstva trećih zemalja i njegovih glavnih odredaba, čija primjena može imati nezakonite učinke na subjekte iz EU-a. Te su odredbe sažete u Prilogu. To može malim i srednjim poduzećima (MSP-ovima), koja raspolažu ograničenim sredstvima, pomoći da utvrde koje navedeno izvanteritorijalno zakonodavstvo može utjecati na njihove aktivnosti te im omogućiti da Komisiji dostave relevantne informacije u skladu s člankom 2. prvim stavkom (vidjeti odgovor na pitanje 1.).

10.   Tko je odgovoran za provedbu Statuta o blokiranju? Imaju li države članice obvezu kazneno goniti sve moguće povrede Statuta o blokiranju?

Tijela država članica odgovorna su za provedbu Statuta o blokiranju, uključujući donošenje i provedbu kazni za moguće kršenje Statuta prema postojećim pravnim poretcima u državama članicama. Te se kazne utvrđuju nacionalnim zakonodavstvom i stoga se mogu razlikovati ovisno o državi članici. Međutim, unatoč tim razlikama sve kazne moraju biti djelotvorne, razmjerne i imati učinak odvraćanja (članak 9.).

Države članice odgovorne su i za izvršavanje režima Statuta o blokiranju, uključujući primjenu kazni, ako je to potrebno i primjereno, u skladu s nacionalnim postupcima.

11.   Koju ulogu ima Europska komisija?

U kontekstu Statuta o blokiranju Europska komisija ima sljedeće glavne uloge:

—	izmjena popisa izvanteritorijalnih sankcija u Prilogu Statutu o blokiranju putem delegiranih akata (članak 1. drugi stavak);

—	prikupljanje informacija od subjekata iz EU-a o mogućim slučajevima primjene navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva (članak 2.);

—

davanje ovlaštenja subjektima iz EU-a u posebnim i opravdanim okolnostima, ako postoji potreba za postupanjem u potpunosti ili djelomično u skladu s navedenim izvanteritorijalnim sankcijama, kako bi se izbjegla ozbiljna šteta njihovim interesima ili interesima Unije; i donošenje kriterija na temelju kojih će se ocjenjivati zahtjevi za ovlaštenje (članak 5. drugi stavak u vezi s člankom 7. točkom (b)) (6) putem provedbenih akata.

Daljnje postupovne uloge navedene su u članku 7. točkama (a), (d) i (e) te u članku 10.

Nadalje, u svojstvu čuvarice Ugovorâ Komisija nadgleda pravilnu i ujednačenu provedbu prava EU-a, pod nadzorom Suda Europske unije.

Za više informacija o ulozi Europske komisije pošaljite poruku e-pošte na: relex-sanctions@ec.europa.eu.

ODJELJAK 2.: NAKNADA ŠTETE

12.   Za koju vrstu štete subjekti iz EU-a mogu dobiti naknadu?

U skladu s člankom 6. subjekti iz EU-a imaju pravo na „naknadu štete, uključujući naknadu pravnih troškova, koja je (…) nanesena primjenom zakona navedenih u Prilogu ili djelovanjima koja se na njima temelje ili iz njih proizlaze”. Opseg štete za koju je moguće tražiti naknadu stoga je vrlo širok, u skladu sa zaštitnom namjenom Statuta o blokiranju.

13.   Od koga subjekti iz EU-a mogu zatražiti naknadu te štete? Mogu li subjekti iz EU-a tužiti tijela SAD-a kako bi ostvarili naknadu štete?

Subjekti iz EU-a mogu dobiti naknadu štete „od fizičke ili pravne osobe ili bilo kojeg subjekta koji uzrokuje štetu ili od osobe koja djeluje u njegovo ime ili kao posrednik”.

Tko će točno biti tuženik u predmetu ovisit će o posebnostima predmeta, vrsti prouzročene štete, osobi ili subjektu koja je prouzročila štetu, mogućoj zajedničkoj odgovornosti u uzrokovanju štete itd. U takvim predmetima odluku donosi nadležni sud (vidjeti odgovor na pitanje 14.). Nije moguće ex ante i općenito utvrditi od koga će se zahtijevati naknada štete.

Međutim, tekst članka 6. vrlo je širok te su njime obuhvaćeni ne samo odgovorne osobe i subjekti, nego i njihovi predstavnici, čime se omogućuje širi opseg zaštite subjekata iz EU-a.

14.   Kako se može zatražiti naknada štete? Hoće li Komisija ili nacionalna tijela intervenirati u korist subjekata iz EU-a?

U skladu s člankom 6. trećim stavkom odšteta se može dobiti na temelju postupka pred sudom. Utvrđivanje nadležnog suda ovisit će o posebnostima predmeta, primjenjivim propisima o nadležnosti, nacionalnom parničnom postupku itd. Članak 6. treći stavak općenito se odnosi na pravila utvrđena Konvencijom iz Bruxellesa o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (7) („Konvencija iz Bruxellesa”).

Nadalje, u članku 6. posljednjem stavku utvrđeno je da se naknada štete može provesti u obliku zapljene i prodaje imovine u Uniji u posjedu fizičke ili pravne osobe ili subjekta koji uzrokuje štetu, ili njihovih posrednika, ili bilo koje osobe koja djeluje u njegovo ime, uključujući udjele koje mogu imati u poduzećima s nastanom u Uniji. Naknadama se neće dovoditi u pitanje ostala raspoloživa sredstva te će one biti u skladu s mjerodavnim pravom.

15.   Što se predviđa Konvencijom iz Bruxellesa?

Statut o blokiranju donesen je 1996. Upućivanje iz njegova članka 6. na Konvenciju iz Bruxellesa odsad se tumači kao upućivanje na Uredbu (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (8).

Tom se uredbom u skladu s njezinim člankom 68. između država članica zamjenjuje Konvencija iz Bruxellesa iz 1968., osim u pogledu državnih područja država članica koja su obuhvaćena teritorijalnim područjem primjene te Konvencije i isključena iz te uredbe u skladu s člankom 355. UFEU-a.

Ta se uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, neovisno o vrsti suda, ali se njome ne obuhvaća odgovornost države za postupanja i propuste u izvršavanju odgovornosti države.

ODJELJAK 3.: OVLAŠTENJA

16.   U kojim slučajevima subjekti iz EU-a mogu podnijeti zahtjev za ovlaštenje u skladu s člankom 5. drugim stavkom Statuta o blokiranju?

Člankom 5. drugim stavkom Statuta o blokiranju subjektima iz EU-a omogućuje se da zatraže ovlaštenje za postupanje u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom ako bi u suprotnom nastala ozbiljna šteta za njihove interese ili interese EU-a.

Iako u Statutu o blokiranju nije utvrđeno što znači „ozbiljna šteta”, jasno je da subjekti iz EU-a neće moći dobiti ovlaštenje samo na temelju manje smetnje ili štete. To je posljedica činjenice da Unija ne priznaje da bi se na temelju navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva trebalo upravljati ponašanjem subjekata iz EU-a na području Unije, a mogućnost da se to čini ostaje iznimka.

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 9. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2018/1101 (9), zahtjevi za ovlaštenje primjereni su kad se željeno postupanje podnositelja zahtjeva temelji na navedenom izvanteritorijalnom zakonodavstvu ili je njime utvrđeno. Podnositelj zahtjeva sam procjenjuje jesu li ti uvjeti ispunjeni. Subjekti iz EU-a ne bi trebali upotrebljavati postupak davanja ovlaštenja kako bi od Komisije dobili tzv. „pismo podrške” ili potvrdu da su njihove poslovne odluke u skladu sa Statutom o blokiranju. Za više informacija o poslovnim odlukama u kontekstu Statuta o blokiranju vidjeti odgovor na pitanje 5.

17.   Što subjekti iz EU-a trebaju dokazati kako bi dobili ovlaštenje?

U skladu s člankom 3. stavcima 2. i 3. Provedbene uredbe (EU) 2018/1101 subjekti iz EU-a koji podnose zahtjev za ovlaštenje moraju barem objasniti s kojim bi odredbama navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva trebali sukladno postupati te u koju se vrstu postupanja žele uključiti. Na njima je teret dokazivanja zašto bi nepostupanje u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom uzrokovalo ozbiljnu štetu njihovim interesima ili interesima Unije, čime bi se opravdala potreba za odstupanje od pravila uvedenog Statutom o blokiranju u posebnim i opravdanim okolnostima. Moraju se dostaviti odgovarajući dokazi. Što se smatra odgovarajućim ovisit će o posebnostima svakog predmeta. Međutim, Komisija će na temelju stečenog iskustva razmotriti je li primjereno izraditi obrasce ili kontrolne popise za dostavljanje dokaza kao potporu opravdanjima koja se najčešće navode.

Zahtjev za ovlaštenje može se podnijeti pojedinačno ili ga može zajednički podnijeti nekoliko subjekata iz EU-a, uz uvjet da su njihovi interesi dostatno slični. Međutim, Komisija mora moći na temelju zajednički podnesenih zahtjeva ocijeniti za svaki pojedini predmet bi li nastala ozbiljna šteta pojedinačnim interesima svakog podnositelja ili Uniji ako se ne postupi u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom.

18.   Tko može ovlastiti subjekte iz EU-a za postupanje u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom? Kako su u to uključene države članice?

U skladu s člankom 5. drugim stavkom, člankom 7. točkom (b) i člankom 8. Komisija izdaje ta ovlaštenja uz pomoć odbora za izvanteritorijalno zakonodavstvo. Ovlaštenja se daju na temelju kriterija utvrđenih na isti način. Ti su kriteriji utvrđeni u Provedbenoj uredbi (EU) 2018/1101. Komisija će revidirati te kriterije. Poduzet će odgovarajuće mjere bude li smatrala, s obzirom na iskustvo koje stekne u obradi zahtjeva za ovlaštenje, da su potrebne izmjene.

Odbor za izvanteritorijalno zakonodavstvo sastavljen je od predstavnika svake države članice i pomaže Komisiji u ispunjavanju zadaća povezanih s ovlaštenjima u okviru postupka koji se naziva „komitologija”.

U skladu s člankom 3. stavkom 5. Provedbene uredbe (EU) 2018/1101 čim primi zahtjev za ovlaštenje Komisija o tome obavješćuje odbor za izvanteritorijalno zakonodavstvo.

19.   Kako subjekti iz EU-a mogu podnijeti zahtjev za ovlaštenje i koliko će trebati čekati na odgovor Europske komisije?

Zahtjevi za ovlaštenje trebali bi se Komisiji podnijeti pisanim putem, bilo poštom (na adresu: European Commission, Service for Foreign Policy Instruments EEAS 07/99, 1049 Brussels, Belgium), ili porukom e-pošte (EC-AUTHORISATIONS-BLOCKING-REG@ec.europa.eu).

Iako će Komisija nastojati što žurnije obrađivati zahtjeve i odgovoriti podnositeljima zahtjeva, vrijeme koje će joj za to biti potrebno ovisit će o nekoliko čimbenika, kao što su složenost predmeta, potpunost zahtjeva i dostavljenih dokaza, pravodobno odgovaranje podnositelja zahtjeva na Komisijine dodatne zahtjeve, količina zaprimljenih zahtjeva, vrijeme koje će odboru za izvanteritorijalno zakonodavstvo biti potrebno za davanje mišljenja, ili potreba za prijevodima.

20.   Koji su učinci ovlaštenja?

Zahtjev za ovlaštenje nema odgodni učinak. Ovlaštenje u obliku Provedbene odluke Komisije počinje proizvoditi učinke od dana kad se podnositelj zahtjeva obavijesti o davanju ovlaštenja. Subjekti iz EU-a u međuvremenu imaju obvezu primjenjivati Statut o blokiranju.

ODJELJAK 4.: OSTALO

21.   U kakvom su položaju društva kćeri poduzeća iz SAD-a u EU-u i društva kćeri poduzeća iz EU-a u SAD-u?

U osnovi postoje tri situacije, koje treba razmotriti zasebno:

Ako se društva kćeri poduzeća iz SAD-a osnivaju u skladu sa zakonodavstvom države članice i imaju registrirano sjedište, središnju upravu ili glavno mjesto poslovanja u Uniji, ona se smatraju subjektima iz EU-a. To znači da uživaju sva prava i podliježu svim obvezama na temelju prava Unije, uključujući Statut o blokiranju.

Podružnice poduzeća iz SAD-a u Uniji nisu obuhvaćene prethodnim odlomkom jer nemaju pravnu osobnost odvojenu od svojeg matičnog društva. One se ne smatraju subjektima iz EU-a. Stoga podružnice ne podliježu Statutu o blokiranju.

Društva kćeri poduzeća iz EU-a u SAD-u podliježu pravnom okviru svojeg poslovnog nastana, što je obično pravni okvir SAD-a. Stoga se ta društva kćeri ne smatraju subjektima iz EU-a i ne podliježu Statutu o blokiranju. Unatoč tome, njihovo matično društvo s poslovnim nastanom u Uniji jest subjekt iz EU-a te u skladu s time podliježe odredbama Statuta o blokiranju.

22.   Podliježu li Statutu o blokiranju građani EU-a s boravištem izvan EU-a, uključujući SAD?

Da, državljanin države članice s boravištem izvan Unije i dalje podliježe Statutu o blokiranju (vidjeti odgovor na pitanje 2.).

23.   Mogu li subjekti iz EU-a zatražiti od SAD-a dozvolu kako bi bili izuzeti iz primjene navedenih izvanteritorijalnih sankcija?

Ne. Podnošenje zahtjeva tijelima SAD-a za pojedinačnu dozvolu kojom se odobrava odstupanje/izuzeće od navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva značilo bi postupanje u skladu s tim zakonodavstvom. Dakle, to bi podrazumijevalo priznavanje nadležnosti SAD-a za subjekte iz EU-a koji bi trebali podlijegati nadležnosti EU-a/država članica.

Subjekti iz EU-a mogu od Komisije zatražiti da im odobri podnošenje takvog zahtjeva tijelima SAD-a u skladu s člankom 5. drugim stavkom Statuta o blokiranju.

Međutim, Komisija ne smatra postupanjem u skladu s navedenim izvanteritorijalnim zakonodavstvom jednostavnu komunikaciju subjekata iz EU-a s tijelima SAD-a kako bi subjekti iz EU-a mogli utvrditi točno područje primjene tog zakonodavstva, njegove moguće učinke te vjerojatnost nastanka ozbiljne štete za njihove interese u slučaju nepostupanja u skladu s tim zakonodavstvom, u smislu članka 5. drugog stavka. Ta bi komunikacija mogla prethoditi zahtjevu subjekata iz EU-a za ovlaštenje Komisije u skladu s prethodno navedenim člankom, a za samu komunikaciju ne bi bilo potrebno dobiti ovlaštenje.

---

(1)  SL L 199 I, 7.8.2018., str. 1.

(2)  SL L 309, 29.11.1996., str. 1.

(3)  Slanjem poruke e-pošte na: relex-sanctions@ec.europa.eu.

(4)  Članak 1. stavak 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4055/86 od 22. prosinca 1986. za primjenu načela slobode pružanja usluga pomorskog prometa među državama članicama te između država članica i trećih zemalja (SL L 353, 17.12.1990., str. 16.).

(5)  Taj je akt naveden u Prilogu od 1996. Međutim, Prilog će sada odražavati trenutačni sadržaj tog akta, kako je izmijenjen tijekom godina.

(6)  Komisiji pri izvršavanju tih zadaća pomaže odbor za izvanteritorijalno zakonodavstvo predviđen u članku 8. prvom stavku Statuta o blokiranju. Odbor se sastoji od predstavnika država članica.

(7)  Tekst se odnosi na Konvenciju iz 1968., ali upućivanje se treba tumačiti kao upućivanje na Konvenciju iz 2007. kojom je zamijenjena: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:22007A1221(03)

(8)  SL L 351, 20.12.2012., str. 1.

(9)  SL L 199 I, 7.8.2018., str. 7.