EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 18.12.2018.
COM(2018) 858 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU
o provedbi Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku
EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 18.12.2018.
COM(2018) 858 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU
o provedbi Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku
1.Uvod
1.1.Kontekst
Direktiva 2012/13/EU o pravu na informiranje u kaznenom postupku 1 (dalje u tekstu „Direktiva”) drugi je instrument donesen u skladu s planom za jačanje postupovnih prava osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenom postupku 2 . Europsko vijeće je 11. prosinca 2009. pozdravilo plan i uvrstilo ga u Stockholmski program – otvorena i sigurna Europa koja služi građanima i štiti ih 3 .
Prva mjera donesena u skladu s planom bila je Direktiva 2010/64/EU o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima 4 . Nakon donošenja tih prvih dviju direktiva provedene su dodatne aktivnosti u pogledu postupovnih prava. EU je otad donio još četiri direktive o pravu na pristup odvjetniku i o pravu na komunikaciju s trećim osobama u slučaju oduzimanja slobode 5 , o jačanju određenih aspekata pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku 6 , postupovnim jamstvima za djecu 7 i o pravnoj pomoći 8 .
Svrha je tih šest direktiva omogućivanjem bolje primjene načela uzajamnog priznavanja, na kojem se temelji područje slobode, sigurnosti i pravde EU-a, pridonijeti postizanju općeg cilja većeg uzajamnog povjerenja. Direktivama su osigurani minimalni standardi koji se odnose na postupovna prava u svim kaznenim postupcima i dosljednija provedba prava na pravedno suđenje utvrđenog člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima 9 te člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima.
1.2.Svrha i najvažniji elementi Direktive
Direktivom 2012/13/EU nastoji se pomoći da se u praksi osigura primjena prava na informiranje osumnjičenika i okrivljenika u kaznenim postupcima.
Utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila kojima se uređuje pravo na informiranje u kaznenim postupcima (i postupcima povodom europskog uhidbenog naloga) tom se direktivom nastoji povećati uzajamno povjerenje država članica u pravosudne sustave. Direktiva je zato utemeljena na pravima utvrđenima, na primjer, člancima 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima 10 i ta se prava njome promiču.
Direktivom su utvrđeni minimalni standardi za sve osumnjičenike ili okrivljenike u EU-u, bez obzira na njihov pravni status, državljanstvo ili nacionalnost. Osmišljena je kao pomoć u sprječavanju pogrešaka u provođenju suđenja i smanjenju broja žalbi.
Direktivom se utvrđuje pravo na informiranje u kaznenom postupku i postupku povodom europskog uhidbenog naloga. Osobe to pravo imaju od trenutka kad ih nadležna tijela obavijeste da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka.
Utvrđuje se pravo na usmeno informiranje o postupovnim pravima (članak 3.) ili informiranje u pisanom obliku ako je osobi oduzeta sloboda (članak 4.) ili podliježe europskom uhidbenom nalogu (članak 5.), pravo na informiranje o optužbama (članak 6.) i pravo pristupa spisu predmeta (članak 7.).
1.3.Područje primjene ovog izvješća o provedbi
Ova evaluacija provedbe Direktive obavljena je u skladu s člankom 12. Direktive, kojim se od Komisije zahtijeva da Europskom parlamentu i Vijeću dostavi izvješće u kojem se ocjenjuje u kojem su opsegu države članice poduzele potrebne mjere radi usklađivanja s Direktivom.
Opis i analiza u ovom izvješću temelje se prvenstveno na informacijama koje su dostavile države članice. Dopunjene su javno dostupnim studijama koje su proveli Agencija Europske unije za temeljna prava 11 ili vanjski dionici u kojima se ocjenjuje provedba direktiva o postupovnim pravima i za koje su iskorištena bespovratna sredstva za djelovanje iz programa Pravosuđe 12 .
Izvješće je posvećeno mjerama koje su države članice dosad poduzele za provedbu Direktive. U njemu se ocjenjuje jesu li države članice Direktivu provele u određenom roku i ostvaruju li se u okviru nacionalnog zakonodavstva ciljevi Direktive te jesu li u njemu ispunjeni zahtjevi Direktive.
2.Opća ocjena
Na temelju članka 11. države članice morale su do 2. lipnja 2014. Direktivu prenijeti u svoje nacionalno pravo. Na dan isteka razdoblja za prenošenje sedam država članica još nije obavijestilo Komisiju o potrebnim mjerama: Cipar, Češka, Luksemburg, Malta, Slovenija, Slovačka i Španjolska. Komisija je stoga u srpnju 2014. odlučila u skladu s člankom 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije pokrenuti postupke zbog povrede protiv tih sedam država članica jer nisu dostavile obavijest o svojim mjerama za prenošenje.
Komisijin je glavni cilj osigurati da sve države članice prenesu njezine zahtjeve u svoje u nacionalno pravo kako bi se prava sadržana u Direktivi zaštitila u cijeloj Europskoj uniji. Prenošenje Direktive preduvjet je za pravilnu ocjenu opsega potrebnih mjera koje su države članice poduzele kako bi se uskladile s Direktivom. Komisija je započela je ocjenjivati usklađenost nacionalnih mjera s Direktivom odmah nakon što je primila obavijesti o njima od svih država članica. Međutim, Luksemburg je, na primjer, Direktivu prenio tek u ožujku 2017., a Rumunjska je svoju, prvotno djelomičnu, obavijest s mjerama za prenošenje dovršila 12. srpnja 2016. i 6. listopada 2017. Zbog tih kašnjenja u prenošenju odgođen je ukupan postupak ocjenjivanja. Zadnji postupak zbog povrede obveze o izvješćivanju mogao bi biti zaključen tek u siječnju 2018. U tim okolnostima te s obzirom na složenost ocjene svih mjera koje je priopćilo 27 država članica obvezanih Direktivom, posebice zbog različitih nacionalnih pravnih sustava, Komisija ovo izvješće nije mogla dostaviti ranije
Iako je učinak Direktive ograničen na utvrđivanje minimalnih pravila, čime se otvara mogućnost za postojanje razlika među nacionalnim propisima u području kaznenog postupka, njome se za države članice ipak uvode jasne obveze.
Ocjenjivanjem su u nekoliko država članica utvrđeni određeni problemi u pogledu usklađenosti, konkretno u pogledu obavijesti o pravima u kaznenom postupku i postupku povodom europskog uhidbenog naloga, prava na informiranje o optužbama i prava pristupa spisu predmeta. Ta bi odstupanja, ako se ne uklone, mogla nepovoljno utjecati na djelotvornost prava predviđenih Direktivom. Komisija će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi u cijeloj Europskoj uniji osigurala usklađenost s Direktivom, uključujući, prema potrebi, pokretanje postupka zbog povrede u skladu s člankom 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
U skladu s člancima 1. i 2. Protokola (br. 22) Danska ne sudjeluje u donošenju Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje. Stoga se Dansku ne razmatra u ocjeni koja slijedi.
U skladu s člankom 3. Protokola (br. 21) o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde Ujedinjena Kraljevina i Irska obavijestile su da žele sudjelovati u donošenju i primjeni Direktive.
3.Specifične točke ocjene
3.1.Predmet (članak 1.)
U članku 1. Direktive navodi se da se njome utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika i okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i o optužbama protiv njih te pravu na informiranje osoba koje su predmet europskog uhidbenog naloga.
Većina država članica već je imala zakonodavstvo o pravu na informiranje. Stoga je za države članice postupak prenošenja značio izmjene već postojećeg zakonodavstva i donošenje posebnih zakonodavnih akata.
3.2.Područje primjene (članak 2.)
U članku 2. Direktive navodi se njezino područje primjene.
3.2.1.Područje primjene – (članak 2. stavak 1.)
Člankom 2. stavkom 1. Direktive propisuje se da se pravo na informiranje u kaznenom postupku i u postupku zbog izvršenja europskog uhidbenog naloga primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela obavijeste osobu da je osumnjičena ili okrivljena za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, odnosno dok odluka ne postane konačna.
U skladu s uvodnom izjavom 19. Direktive „nadležna tijela bi […] trebala žurno informirati osumnjičenike ili okrivljenike […], a najkasnije prije prvog službenog saslušanja […] od strane policije ili od strane drugog nadležnog tijela”.
U propisima većine država članica ne navodi se izrijekom trenutak u kojem je osumnjičenik ili okrivljenik „obaviješten” o postojanju sumnje ili optužbe, a ne navodi se ni to da se pravo na informiranje primjenjuje tijekom cijelog kaznenog postupka. Međutim, sustavna analiza različitih faza kaznenog postupka u odgovarajućim nacionalnim pravnim kontekstima pokazuje da se usklađenost može utvrditi za velik broj država članica.
Međutim, problemi nastaju kad je riječ o trima državama članicama 13 koje propisuju obvezu pružanja informacija o pravima tek kad je osobi oduzeta sloboda. Na osobe kojima sloboda nije oduzeta ne primjenjuju se ista jamstva.
Kad je riječ o području primjene u odnosu na osobe, pojavila su se određena neslaganja u zakonodavstvima država članica u pogledu pojmova „osumnjičenik” i „okrivljenik”. U velikoj se većini država članica između ta dva pojma pravi razlika kad se odnose na osobe koje podliježu kaznenom postupku. Međutim, dvije države članice u svojim pravnim sustavima upotrebljavaju pojam „okrivljenik”, ali ne i „osumnjičenik”. Osoba se smatra okrivljenikom akoje optužena za kazneno djelo.
3.2.2.Lakša djela – članak 2. stavak 2.
Kad je pravom neke države članice predviđeno da sankcije za lakša djela izriču tijela koja nisu sudovi nadležni u kaznenim stvarima, a izricanje takve sankcije može se pobijati podnošenjem žalbe takvom sudu, člankom 2. stavkom 2. Direktive osigurava se odobravanje prava na informiranje u žalbenom postupku.
Ta je odredba važna za one države članice u kojima su upravna tijela, policija ili sudovi koji su nadležni u nekaznenim stvarima odgovorni za rješavanje lakših djela. Odredba se ne primjenjuje na preostale države članice jer u njima sankcije za lakša djela izriču sudovi nadležni u kaznenim stvarima.
3.3.Pravo na informiranje o pravima (članak 3.)
U članku 3. Direktive navodi se da se osumnjičenicima ili okrivljenicima moraju žurno pružiti informacije barem o postupovnim pravima koja se izričito navode u tom članku. Te se informacije moraju pružiti usmeno ili u pisanom obliku, na jednostavnom i razumljivom jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika.
3.3.1.Informiranje o postupovnim pravima – članak 3. stavak 1.
U skladu s člankom 3. stavkom 1. i uzimajući u obzir uvodnu izjavu 19. Direktive informacije se osumnjičenicima i okrivljenicima moraju pružiti žurno.
Većina država članica prenijela je tu odredbu na odgovarajući način. Iako se u nekoliko država članica ne navodi izričito zahtjev „žurnog” pružanja informacija, to je moguće zaključiti iz činjenice da se osumnjičenicima ili okrivljenicima informacije o njihovim pravima pružaju najkasnije do prvog ispitivanja. Međutim, u trima državama članicama informacije o pravima pružaju se tek kad je osobi oduzeta sloboda (vidjeti odjeljak 3.2.1.).
3.3.1.1. Informiranje o pravu na pristup odvjetniku – članak 3. stavak 1. točka (a)
Gotovo sve države članice prenijele su točno članak 3. stavak 1. točku (a). Međutim, tri države članice nisu prenijele tu odredbu, ili je nisu prenijele u prekršajni postupak. U trima državama članicama informacije se ne pružaju osumnjičenicima ili okrivljenicima kojima nije oduzeta sloboda.
3.3.1.2. Informiranje o pravu na besplatan pravni savjet i uvjeti za dobivanje takvog savjeta – članak 3. stavak 1. točka (b)
Dvadeset i pet država članica uspostavilo je pravila o informiranju osumnjičenika i okrivljenika o pravima na besplatan pravni savjet, no u dvjema ne postoje odgovarajuće odredbe. U nekim državama članicama uočena su neusklađenosti jer u nacionalnom zakonodavstvu nije jasno propisano da se osumnjičenicima ili okrivljenicima moraju pružiti informacije o uvjetima za dobivanje besplatne pravne pomoći. U jednoj državi članici informacije o pravu na besplatnu pravnu pomoć nisu osigurane u okviru prekršajnog postupka. Naposljetku, u trima državama članicama odgovarajuće se informacije pružaju samo osobama kojima je oduzeta sloboda.
3.3.1.3. Informiranje o pravu na informiranost o optužbama – članak 3 stavak 1. točka (c)
Ovu su odredbu prenijele gotovo sve države članice. Međutim, u trima državama članicama te se informacije pružaju tek kad je osobi oduzeta sloboda.
3.3.1.4. Informiranje o pravu na tumačenje i prevođenje – članak 3 stavak 1. točka (d)
Većina država članica uskladila se s ovom odredbom. Međutim, u nekoliko država članica postoje problemi u pogledu usklađenosti zbog nedovoljno jasno reguliranog prava na informiranje o tumačenju i prevođenju. U dvjema državama članicama nacionalnim zakonodavstvom nije predviđeno pravo na prevođenje, kao ni pravo na informiranje o tom pravu.
3.3.1.5. Informiranje o pravu na uskraćivanje iskaza – članak 3 stavak 1. točka (e)
Sve su države članice ispravno prenijele ovu odredbu, osim jedne. Brojne su države članice tu odredbu prenijele s više pojedinosti dodavši, na primjer, da pravo na uskraćivanje iskaza podrazumijeva postojanje prava davanja primjedbe o optužbama ili prava davanja izjave ili prava odgovaranja ili neodgovaranja na pitanja.
3.3.2.Pružanje informacija na „jednostavnom i razumljivom” jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika – članak 3 stavak 2.
Većina država članica prenijela je ovu odredbu, no njihovi se pristupi razlikuju. U propisima nekih država članica općenito se upućuje na ranjive osobe, no ne navodi se nijedna određena kategorija i ne definira se ranjivost 14 . Nekoliko drugih država članica navode određene kategorije ranjivih osoba, kao što su:
·osobe oštećena sluha ili s govornim teškoćama
·slabovidne osobe
·osobe s mentalnim invaliditetom
·osobe s teškoćama u učenju
·osobe s mentalnim oboljenjima
·osobe starije od 75 godina
·trudnice
·samohrani roditelji koji odgajaju maloljetnu djecu i
·osobe koje su doživjele mučenje, silovanje ili druge teške oblike psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja.
Međutim, neke države članice u svojim propisima nisu predvidjele posebno postupanje s ranjivim osobama, što nije u potpunosti u skladu s Direktivom. U jednoj državi članici, potrebe ranjivih osoba moraju se uzeti u obzir samo ako je osoba uhićena. U nekoliko jurisdikcija nije jasno regulirano tko je zaštićen i kada.
Jedanaest država članica izričito je u svoja nacionalna zakonodavstva prenijelo zahtjev za informiranje o pravima na „jednostavnom i razumljivom jeziku”. Međutim, 14 država članica ne ispunjuje zahtjev za pružanje bitnih informacija na jeziku koji osoba razumije ili ne navode da se informacije moraju pružiti na „jednostavnom i razumljivom jeziku”.
3.4.Obavijest o pravima kod uhićenja (članak 4.)
U skladu s člankom 4. Direktive države članice obvezne su osobama kojima je oduzeta sloboda žurno dostaviti obavijest o pravima u kojoj se nalaze informacije o dodatnim posebnim pravima navedenima u Direktivi. U Prilogu Direktivi utvrđeni su obrasci obavijesti o pravima namijenjeni I. osobama koje su uhićene ili zadržane i II. koje su uhićene na temelju europskog uhidbenog naloga.
3.4.1.Odredbe obavijesti o pravima – članak 4. stavak 1.
U članku 4. stavku 1. navodi se da države članice moraju osigurati da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani žurno dobiju pisanu obavijest o pravima. Mora im se omogućiti da pročitaju obavijest o pravima te je smiju držati u svojem posjedu cijelo vrijeme dok im je sloboda oduzeta.
U gotovo svim državama članicama postoje nacionalne odredbe kojima se propisuje pružanje obavijesti o pravima. Dok se u nekim državama članicama doslovno spominje obavijest o pravima, u drugima se upotrebljavaju različiti termini kao što su „izjava”, „pisana informacija ili notifikacija ili obavijest” ili „uputa”. Ipak, unatoč tome što su u odgovarajućim nacionalnim pravima za te dokumente upotrijebljeni različiti termini, svi oni imaju ulogu obavijesti o pravima u skladu s Direktivom.
Pravom jedne od država članica obavijest o pravima kao takva nije predviđena. Iako se upućuje na pisanu izjavu o pravima, njezina svrha nije samo informativne naravi. Ta se izjava uručuje osobi kad je protiv nje podignuta službena optužnica i kad joj se uručuje odluka o optužbi i daje zapisnik s ispitivanja na potpis. U tom se dokumentu navode neka od optuženikovih prava, ali ona ne odgovaraju popisu iz Direktive.
Još jedna država članica isto tako nema usklađenu obavijest o pravima. Sudovi i policija upotrebljavaju različite obrasce i nejasno je jesu li u tim različitim obrascima sadržana sva prava koja se zahtijevaju na temelju Direktive. Nadalje, ne postoji jamstvo da osoba smije zadržati tu obavijest.
Većina država članica prenijela je zahtjev da se obavijest o pravima dostavlja „žurno”, iako su to u svojim nacionalnim pravima izrazile na različite načine. Međutim, u nacionalnom pravu nekoliko država članica ili nije utvrđeno kad se točno obavijest mora pružiti ili se obveze državnih tijela razlikuju ovisno o vrsti postupka.
Nisu sve države članice izričito prenijele obvezu da se osumnjičenicima i okrivljenicima mora omogućiti da pročitaju i zadrže obavijest o pravima. Osim toga, jedna država članica omogućuje odstupanje od obveze pružanja pisane informacije osobi (čak i u kasnijoj fazi) u slučajevima kad se pružanje pisane informacije opravdano ne može obaviti te se davanje usmene informacije smatra dovoljnim.
3.4.2.Sadržaj obavijesti o pravima – članak 4. stavak 2.
Člankom 4. stavkom 2. Direktive uvodi se popis prava koja uz informacije iz članka 3. Direktive mora sadržavati obavijest o pravima, odnosno:
(a)pravo pristupa spisu predmeta;
(b)pravo obavješćivanja konzularnih tijela i jedne osobe;
(c)pravo pristupa hitnoj liječničkoj pomoći; i
(d)najveći mogući broj sati ili dana za vrijeme kojih osumnjičenici ili okrivljenici mogu biti lišeni slobode prije njihovog izvođenja pred pravosudno tijelo.
3.4.2.1. Informiranje o pravu pristupa spisu predmeta – članak 4. stavak 2. točka (a)
Većina država članica ovu je odredbu prenijela na odgovarajući način. Neke države članice općenito navode pravo pristupa spisu predmeta, na primjer pravo uvida u spis predmeta ili pravo pristupa dokaznim materijalima ili sudskoj dokumentaciji, dokumentima u kaznenom predmetu ili informacijama prikupljenim tijekom kaznene istrage.
Međutim, u osam država članica postoje određeni problemi. U državi članici u kojoj ne postoji „obavijest o pravima” (vidjeti odjeljak 3.4.1.) nisu uspostavljena pravila u kojima se upućuje na pravo pristupa spisu predmeta. Četiri države članice predvidjele su pristup ključnim dokumentima koji se odnose na uhićenje i zadržavanje, umjesto opće informacije o pristupu spisu predmeta. Naposljetku, u jednoj državi članici nije jasno je li u određenim vrstama kaznenih postupaka informacija o pravu pristupa spisu predmeta uključena u obavijest o pravima.
3.4.2.2. Informiranje o pravu obavješćivanja konzularnih tijela i jedne osobe – članak 4. stavak 2. točka (b)
Ova je odredba pravilno prenesena u većini država članica. U nekoliko država članica bilo je određenih problema u pogledu usklađenosti s Direktivom, na primjer zbog toga što je kontaktiranje ograničeno isključivo na članove obitelji ili kontaktiranje jednog rođaka, obrazovne ustanove ili poslodavca. U jednoj državi članici pravo kontaktiranja konzularnih tijela nije uključeno u obavijest o pravima.
3.4.2.3. Informiranje o pravu pristupa hitnoj liječničkoj pomoći – članak 4. stavak 2. točka (c)
Ovu su odredbu prenijele gotovo sve države članice (osim jedne) U jednoj državi članici predviđeno je pravo na liječničku pomoć, ali to nije navedeno u samoj obavijesti o pravima.
3.4.2.4.Informiranje o najvećem mogućem broju sati ili dana za vrijeme kojih osumnjičenici ili okrivljenici mogu biti lišeni slobode prije njihova izvođenja pred pravosudno tijelo – članak 4. stavak 2. točka (d)
Velika većina država članica ovu je odredbu prenijela na odgovarajući način. Međutim, pojedinačno se nacionalna zakonodavstva zemalja ponešto međusobno razlikuju jer se u Direktivi ne navodi precizno najduže razdoblje u kojem osoba može biti lišena slobode prije njezina izvođenja pred pravosudno tijelo.
Problemi se javljaju u pet država članica jer u nacionalnoj obavijesti o pravima nema podataka o tim razdobljima. U jednoj državi članici obavijest o pravima koja se daje pritvorenicima sadržava relevantne informacije, dok se u obavijesti o pravima koja se daje uhićenicima najduže razdoblje nigdje ne navodi.
3.4.3.Osnovne informacije o pobijanju zakonitosti uhićenja ili zadržavanja i zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu – članak 4. stavak 3.
U skladu s člankom 4. stavkom 3. Direktive obavijest o pravima mora sadržavati informacije o svakoj mogućnosti pobijanja zakonitosti uhićenja prema nacionalnom pravu, ostvarivanja preispitivanja zadržavanja ili podnošenja zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu.
Većina je država članica ovu odredbu prenijela na odgovarajući način. Međutim, u pet država članica nacionalnim pravilima ne osigurava se da obavijest o pravima sadržava informacije o mogućnosti za pobijanje zakonitosti uhićenja, ostvarivanja preispitivanja zadržavanja ili podnošenja zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu. U jednoj državi članici u kojoj ne postoji propisna obavijest o pravima (vidjeti odjeljak 3.4.1.) te se informacije osumnjičeniku ili okrivljeniku ne pružaju.
3.4.4.Način sastavljanja obavijesti o pravima – primjer obrasca – članak 4. stavak 4.
U članku 4. stavku 4. Direktive navodi se da se obavijest mora sastaviti na jednostavnom i razumljivom jeziku. U Prilogu I. Direktivi utvrđen je i primjer obrasca obavijesti o pravima.
Većina država članica predviđa da se obavijest o pravima sastavlja na jednostavnom i razumljivom jeziku. Dvanaest država članica to izričito zahtijeva u svojem nacionalnom zakonodavstvu, a za osam država članica to se može zaključiti iz samog sadržaja obrasca obavijesti o pravima.
Međutim, u nacionalnim zakonodavstvima pet država članica ne osigurava se pružanje pisanih informacija na jednostavnom i razumljivom jeziku, a s obzirom na to da ne postoji nacionalni obrazac, nije se moglo utvrditi je li taj zahtjev ispunjen. U jednoj državi članici u kojoj ne postoji propisna obavijest o pravima (vidjeti odjeljak 3.4.1.) taj zahtjev nije ispunjen.
3.4.5.Jezik obavijesti o pravima – članak 4. stavak 5.
U skladu s člankom 4. stavkom 5. Direktive države članice obvezne su osigurati da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju obavijest o pravima napisanu na jeziku koji razumiju. Ako obavijest o pravima nije dostupna na odgovarajućem jeziku, osumnjičenike ili okrivljenike o njihovim se pravima obvezno informira usmeno na jeziku koji razumiju. Obavijest o pravima mora im se dati bez nepotrebnog odgađanja na jeziku koji razumiju.
Trinaest država članica tu je odredbu pravilno prenijelo. Tri države članice nisu je prenijele. Neke druge taj članak nisu prenijele u cijelosti jer, na primjer, ne jamče da će se informacije osumnjičenicima i okrivljenicima usmeno pružiti na jeziku koji razumiju ako obavijest o pravima nije dostupna na odgovarajućem jeziku i da će obavijest o pravima nakon toga biti prevedena. Štoviše, neke države članice ne zahtijevaju da se „bez nepotrebnog odgađanja” osigura prevođenje obavijesti o pravima. Naposljetku, u jednoj državi članici informacije je potrebno pružiti usmeno samo kad osoba ne zna čitati ili pisati, a ne ako informacije nisu dostupne na odgovarajućem jeziku.
3.5.Obavijest o pravima u postupku povodom europskog uhidbenog naloga (članak 5.)
Na temelju članka 5. Direktive osobe uhićene zbog izvršenja europskog uhidbenog naloga moraju dobiti obavijest o pravima u kojoj se precizno navode njihova prava u skladu sa zakonom kojim se provodi Okvirna odluka 2002/584/PUP 15 . U skladu sa stavkom 1. informacije se moraju pružiti žurno, a u stavku 2. navodi se da obavijest o pravima mora biti sastavljena na jednostavnom i razumljivom jeziku i upućuje se na obrazac obavijesti u Prilogu II.
3.5.1.Pružanje obavijesti o pravima u postupku povodom europskog uhidbenog naloga – članak 5. stavak 1.
Većina država članica ovu je odredbu prenijela na odgovarajući način. Nekoliko država članica doslovno navodi obavijest o pravima, a druge su odabrale različite termine kao što su „izjava”, „pisana informacija”, „pisana notifikacija” ili „pisana obavijest” ili „uputa”.
Zahtjev za „žurnim” postupanjem (što je ponekad sročeno kao „odmah”, „bez nepotrebnog odgađanja”, „u trenutku obavješćivanja o pritvoru”, „po primitku”, „što prije” ili „u najkraćem mogućem roku”) prenesen je u većini država članica. Međutim, tri države članice nisu ispunile taj zahtjev.
U nekoliko država članica ne postoje zasebne odredbe kojima se uređuje obveza informiranja o pravima osumnjičenika i okrivljenika u postupku povodom europskog uhidbenog naloga. „Povezujuća odredba” znači da se pravila koja se primjenjuju u kaznenom postupku, primjenjuju i u postupku povodom europskog uhidbenog naloga. Zabrinjava to što je sadržaj obavijesti o pravima u skladu s člankom 4. Direktive različit od sadržaja koji se zahtijeva na temelju članka 5.
Naposljetku, jedna država članica 16 ne zahtijeva pružanje obavijesti o pravima za postupke povodom europskog uhidbenog naloga. U drugim dvjema državama članicama nije jasno pružaju li se relevantne informacije u pisanom obliku.
3.5.2.Način sastavljanja obavijesti o pravima – primjer obrasca – članak 5. stavak 2.
U skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive obavijest o pravima u postupku povodom europskog uhidbenog naloga obvezno se sastavlja na jednostavnom i razumljivom jeziku. U Prilogu II. Direktivi utvrđen je i primjer obrasca obavijesti o pravima.
Većina država članica propisuje postojanje obavijesti o pravima sastavljene na jednostavnom i razumljivom jeziku. Jedanaest država članica to je u svojem nacionalnom zakonodavstvu izričito propisalo, a za šest država članica to se može zaključiti iz samog sadržaja obavijesti o pravima.
Međutim, u preostalim državama članicama nacionalnim zakonodavstvom ne osigurava se pružanje pisanih informacija na jednostavnom i razumljivom jeziku. S obzirom na to da ne postoji nacionalni obrazac nije se moglo utvrditi je li taj zahtjev ispunjen.
3.6.Pravo na informiranje o optužbama (članak 6.)
Člankom 6. Direktive utvrđuje se obveza informiranja osumnjičenika i okrivljenika o optužbama i njihovim promjenama.
3.6.1.Žurno detaljno informiranje o kaznenom djelu – članak 6. stavak 1.
Države članice u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive obvezne su osigurati da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije su počinjenje okrivljeni. Te se informacije moraju dostaviti žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se zajamčila pravičnost postupka i obrani osiguralo da djelotvorno ostvari svoja prava.
Sve države članice, osim dviju, uskladile su se s obvezom žurnog informiranja o optužbama. Mnoge su to odlučile sročiti kao „što je prije moguće”, „odmah”, „bez nepotrebnog odgađanja”, „u najkraćem mogućem roku” ili „hitno”, uglavnom najkasnije prije prvog ispitivanja.
Opseg i sadržaj pruženih informacija razlikuju se ovisno o nacionalnom pravu. Neke države članice odlučile su uvesti detaljnija pravila pa osumnjičenicima ili okrivljenicima pružaju informacije koje prelaze okvire zahtjeva iz Direktive.
3.6.2.Informiranje o razlogu uhićenja ili zadržavanja te o kaznenom djelu – članak 6. stavak 2.
U skladu s člankom 6. stavkom 2. Direktive osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani imaju pravo na informiranje o razlozima njihova uhićenja ili zadržavanja, uključujući informiranje o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni.
Većina država članica zahtijeva da se osumnjičenike ili okrivljenike kojima je oduzeta sloboda informira o razlozima njihova uhićenja ili zadržavanja. Međutim, u dvjema državama članicama 17 to se pravo ne jamči izričito uhićenim osobama, nego samo zadržanim osobama. U jednoj državi članici, informacije o razlozima uhićenja ili zadržavanja pružaju se samo kad se osoba predaje popravnim ustanovama. Naposljetku, u nacionalnom zakonodavstvu jedne druge države članice zahtijeva se da se uhićene ili zadržane osobe informira o činjenicama, ali se ne navodi da im se moraju navesti razlozi za uhićenje ili zadržavanje.
3.6.3.Informiranje o optužbi: vrsta i pravna kvalifikacija kaznenog djela i vrsta sudjelovanja – članak 6. stavak 3.
U skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive države članice moraju osigurati pružanje detaljnih informacija o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe. Pružanje informacija potrebno je osigurati najkasnije po dostavljanju optužnice sudu.
Većina država članica točno je prenijela ovu odredbu. U nekoliko država članica uočene su razlike u pogledu trenutka kad se informacije o optužbama pružaju okrivljeniku. U šest država članica tijela kaznenog progona optužnicu najprije šalju sudu, a tek nakon toga optuženiku. U jednoj državi članici moguće je obavijestiti okrivljenika o tome što mu se stavlja na teret tek netom prije njegova izvođenja pred sud. U dvjema državama članicama nije jasno predaje li se odluka okrivljeniku najkasnije po dostavljanju optužnice sudu. Naposljetku, u jednoj državi članici 18 iscrpne informacije o optužbama pružaju se najkasnije tijekom rasprave o predmetu na sudu.
Tumačenje izraza „najkasnije po dostavljanju optužnice sudu” bilo je predmet prethodne odluke Suda EU-a 19 . Sud navodi da „[č]lanak 6. stavak 3. Direktive 2012/13 [...] treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se obrani dostave detaljne informacije o optužbi nakon podnošenja optužnice kojom se pokreće postupak pred sudom, ali prije nego što sud započne meritorno razmatrati optužbu i prije nego što otvori raspravu, odnosno da se u slučaju kada se dostavljaju naknadno izmijenjene informacije one dostave čak i nakon otvaranja rasprave, ali prije faze vijećanja, pod uvjetom da sud poduzme sve potrebne mjere kako bi zajamčio poštovanje prava na obranu i pravičnost postupka.”
U nekoliko država članica postoje problemi u pogledu sadržaja informacija koje se pružaju. Na primjer, nacionalnim zakonodavstvom ne propisuje se obveza iscrpnog obavješćivanja osumnjičenika ili okrivljenika o optužbama, uz navođenje vrste i pravne kvalifikacije kaznenog djela ili vrste sudjelovanja od strane okrivljene osobe. U nekim nacionalnim zakonodavstvima još uvijek ima općih nejasnoća u smislu količine pojedinosti koje se pružaju o sadržaju odluka.
Naposljetku, pitanje kako obavijestiti osobe bez prebivališta ili boravišta u teritorijalnoj nadležnosti neke države članice bilo je predmet dvaju zahtjeva za prethodnu odluku pred Sudom EU-a 20 .
3.6.4.Pružanje ažuriranih informacija – članak 6. stavak 4.
U skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive osumnjičenike ili okrivljenike mora se žurno obavijestiti o svim promjenama informacija o optužbama, ako je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka.
Većina država članica tu je odredbu pravilno prenijela, no u pet država članica provedbene mjere nije se moglo utvrditi. U nekoliko drugih država članica zabrinjava to što se obvezno obavješćuje samo o određenim promjenama (na primjer, promjene pravne kvalifikacije) ili to što nije utvrđen rok za informiranje.
3.7.Pravo pristupa spisu predmeta (članak 7.)
Člankom 7. Direktive utvrđena su pravila o pristupu spisu predmeta.
3.7.1.Pravo pristupa dokumentima ključnim za pobijanje zakonitosti uhićenja ili zadržavanja – članak 7. stavak 1.
U skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive, kada je osoba uhićena ili zadržana u bilo kojoj fazi kaznenog postupka, dokumenti povezani s predmetnim slučajem koji se nalaze u posjedu nadležnih tijela, a koji su ključni za djelotvorno pobijanje zakonitosti uhićenja ili zadržavanja u skladu s nacionalnim pravom, moraju biti dostupni uhićenim osobama ili njihovim odvjetnicima.
Ocjena nacionalnih provedbenih mjera pokazuje da se u različitim državama članicama različito shvaća izraz „ključni dokumenti”, a različit je i ukupan opseg pristupa.
Samo je nekoliko država članica navelo kriterij za definiranje izraza „ključni dokumenti”. Jedna država članica navodi koji su ključni dokumenti, a druga država članica izričito definira i poimence navodi ključne dokumente. Definicija je predviđena i u drugim dvjema jurisdikcijama, ali odluku o toj stvari donosi pritvorski službenik ili sud. Preostale države članice nisu definirale što čini ključne dokumente.
Nadalje, neke države članice omogućuju uskraćivanje pristupa ključnim dokumentima. U nekoliko država članica postojeća su ograničenja u pogledu pristupa spisu predmeta (vidjeti u nastavku odjeljak 3.7.2. u vezi s člankom 7. stavkom 2. i odjeljak 3.7.4. u vezi s člankom 7. stavkom 4.) proširena i na dokumente ključne za pobijanje zakonitosti uhićenja ili zadržavanja. Tijela nadležna za predmet mogu uskratiti pristup ključnim dokumentima ako bi se time povrijedila temeljna prava drugih osoba ili bi to ozbiljno ugrozilo neku drugu istragu. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Europskoga suda za ljudska prava 21 ne isključuje se mogućnost da dio spisa predmeta bude tajan kako bi se osumnjičenicima onemogućilo da prikriju dokaze i osujete tijek pravde. Međutim, pristup se ne smije uskratiti ako se time znatno ograničuju prava obrane 22 . U nekim slučajevima navodi se kako postoje „neutralizirajući čimbenici” koji bi osobi i njezinu odvjetniku trebali osigurati mogućnost djelotvornog pobijanja zadržavanja 23 .
Ostala otvorena pitanja povezana s ovom odredbom uglavnom se odnose na trenutak pristupa ključnim dokumentima. Budući da se u članku 7. stavku 1. navodi „u bilo kojoj fazi kaznenog postupka”, u nekim državama članicama pristup ključnim dokumentima odobrava se tek nakon prvih ispitivanja ili čak po završetku istražnog postupka. U jednoj državi članici uhićenicima u policijskom pritvoru nisu dostupni baš svi ključni dokumenti.
3.7.2.Pravo pristupa svim materijalnim dokazima – članak 7. stavak 2.
Člankom 7. stavkom 2. Direktive države članice obvezuju se da osumnjičenicima ili okrivljenicima ili njihovim odvjetnicima omoguće pristup barem svim materijalnim dokazima koji se nalaze u posjedu nadležnih tijela, kako bi se osigurala pravičnost postupka i kako bi pripremili obranu.
Većina država članica u cijelosti je prenijela ovu odredbu. Međutim, problemi nastaju kad je pristup spisu predmeta odobren, ali spis predmeta ne sadržava sve materijalne dokaze. U nekim slučajevima dokazi koji se čuvaju izvan spisa predmeta nisu dostupni ili su dostupni tek u fazi postupka pred sudom.
Kako je prethodno navedeno (vidjeti odjeljak 3.7.1.), u jednoj državi članici potpun pristup spisu predmeta ima samo odvjetnik. Osumnjičenik ili okrivljenik kojeg ne zastupa odvjetnik nema potpun pristup spisu, nego samo odabranim dokumentima.
Naposljetku, zabrinjava i to što su u određenim državama članicama u primjeni velika odstupanja od prava pristupa spisu (vidjeti odjeljak 3.7.4.).
3.7.3.Pravovremen pristup svim materijalnim dokazima – članak 7. stavak 3.
Člankom 7. stavkom 3. Direktive utvrđeno je da se, ne dovodeći u pitanje stavak 1., pristup materijalnim dokazima mora osigurati pravovremeno kako bi se omogućilo djelotvorno ostvarivanje prava na obranu, a najkasnije prilikom podnošenja optužnice sudu na razmatranje. Ako u posjed nadležnih tijela dođu dodatni materijalni dokazi, pristup tim dokazima mora se osigurati pravovremeno, kako bi se omogućilo njihovo razmatranje.
Većina država članica ovu je odredbu prenijela točno.
Međutim, u nacionalnim jurisdikcijama i dalje postoji niz neslaganja. Jedna država članica nije utvrdila rok za pristup spisu, a u nekolicini drugih pristup se odobrava tek po završetku istražnog postupka i donošenju optužnice ili dostave obavijesti o optužnici. U tom kontekstu, Sud EU-a u prethodno navedenom predmetu Kolev naveo je 24 da „[č]lanak 7. stavak 3. te direktive treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da osigura da se obrani pruži stvarna mogućnost pristupa spisu predmeta, pri čemu se takav pristup može pružiti, ovisno o slučaju, nakon podnošenja optužnice kojom se pokreće postupak pred sudom, ali prije nego što sud započne meritorno razmatrati optužbu i prije nego što otvori raspravu, odnosno u slučaju kada se tijekom postupka prilažu novi dokazi u spis predmeta taj se pristup može pružiti čak i nakon otvaranja rasprave, ali prije faze vijećanja, pod uvjetom da sud poduzme sve potrebne mjere kako bi zajamčio poštovanje prava na obranu i pravičnost postupka.”
Na kraju, u jednoj drugoj državi članici pristup se tijekom predsudskog postupka jamči samo ako je on „u interesu pravednosti prema činjenicama u određenom predmetu”. Naposljetku, u dvjema jurisdikcijama ne postoji jasna odredba o pristupu materijalnim dokazima pa ostaje otvoreno pitanje kada se i u kojem opsegu odobrava pristup spisu.
3.7.4.Odstupanje od prava na pristup svim materijalnim dokazima na temelju sudske odluke ili odluke koja je podložna sudskom preispitivanju – članak 7. stavak 4.
U skladu s člankom 7. stavkom 4. Direktive pristup određenim materijalima može se uskratiti odstupajući od članka 7. stavaka 2. i 3., kada bi takav pristup mogao dovesti do ozbiljnog ugrožavanja života ili temeljnih prava druge osobe, ili ako bi takvo uskraćivanje bilo prijeko potrebno radi zaštite važnog javnog interesa, kao što je to u slučajevima kada bi pristup mogao ugroziti istragu koja je u tijeku ili ozbiljno naštetiti nacionalnoj sigurnosti države članice u kojoj se vodi kazneni postupak. Države članice dužne su osigurati da, u skladu s postupcima nacionalnog prava, odluku o uskraćivanju pristupa određenim materijalima na temelju tog stavka donosi pravosudno tijelo ili da odluka barem podliježe sudskom preispitivanju. Odstupanje na temelju članka 7. stavka 4. primjenjivat će se ako se njime ne dovodi u pitanje pravo na pošteno suđenje.
Ocjenjivanje nacionalnih provedbenih mjera pokazuje da je odredba iz članka 7. stavka 4. među onima oko kojih je usklađenost država članica najniža. Deset država članica dopušta uskraćivanje u skladu s utvrđenim u Direktivi, dok ostali primjenjuju manje restriktivan pristup.
Kad je riječ o uskraćivanju pristupa spisu zbog ozbiljnog ugrožavanja života ili temeljnih prava pojedinaca, neke države članice zahtijevaju „ozbiljnu opasnost za život, zdravlje, fizičku cjelovitost ili slobodu osobe” ili „ozbiljan rizik za pojedince i ozbiljnu povredu njihove privatnosti”. Međutim, u drugim jurisdikcijama „rizik” za pojedince ne mora biti ozbiljan. Neke propisuju da se može pozivati na „privatne interese i interese drugih osoba”.
U nekoliko država članica pristup se može ograničiti zbog „rizika da bi netko mogao izvršiti pritisak na žrtve, svjedoke, istražitelje, stručnjake i sve osobe uključene u postupak ili im prijetiti”.
kad je riječ o uskraćivanju pristupa spisu zbog potrebe da se zaštiti važan javni interes, samo nekoliko država članica izričito navodi potrebu zaštite „važnog javnog interesa”, ali uglavnom navode „javni interes” ili „interes društva”. U nekim državama članicama razlog „nacionalne sigurnosti” smatra se pravnom osnovom za uskraćivanje, a u jednoj se jurisdikciji uz to navode razlozi „obrane”.
Mnoge države članice pristup uskraćuju ako bi on mogao ugroziti istragu koja je u tijeku. U nacionalnim pravima poziva se na opće ugrožavanje, opasnost ili štetu za samu istragu. U nekim jurisdikcijama te se pravne osnove mogu odnositi i na druge istrage. Upotrebljavaju se i drugi općeniti izrazi kao što je „ozbiljni razlozi”, a da se dodatno ne opisuje što bi ti razlozi mogli podrazumijevati.
Naposljetku, zahtjev da odluku o uskraćivanju pristupa dokumentima mora donijeti pravosudno tijelo ili da odluka barem mora podlijegati sudskom preispitivanju, poštuju gotovo sve države članice. Nekoliko država članica ne predviđa sudsko preispitivanje u fazi policijske istrage. U tim slučajevima pravne lijekove preispituje tužitelj ili vrhovni tužitelj.
3.7.5.Besplatan pristup dokumentima – članak 7. stavak 5.
Na temelju članka 7. stavka 5. Direktive pristup spisu predmeta mora biti besplatan.
Većina država članica točno je prenijela taj je zahtjev. Međutim, u nekoliko država članica postoje problemi u pogledu usklađenosti, a često se odnose na troškove izrade preslike spisa.
3.8.Vođenje evidencije i pravni lijekovi – članak 8.
U skladu s člankom 8. Direktive države članice obvezno vode evidenciju o pružanju informacija osumnjičenicima i okrivljenicima. Na temelju tog članka može se pobijati propuštanje ili uskraćivanje pružanja informacija u skladu s Direktivom.
3.8.1.Obveza vođenja evidencije – članak 8. stavak 1.
Države članice dužne su na temelju članka 8. stavka 1. Direktive osigurati bilježenje pružanja informacija osumnjičenicima ili okrivljenicima u skladu s člancima od 3. do 6. Direktive, primjenom postupka evidentiranja utvrđenog u pravu dotične države članice.
Većina je država članica prenijela tu odredbu i uskladila se s njom. Vođenje evidencije uglavnom uključuje bilježenje činjenice da su pružene informacije o pravima navedenima u članku 3. Direktive, evidentiranje pružanja obavijesti o pravima u kaznenom postupku i postupku povodom europskog uhidbenog naloga te bilježenje činjenice da su pružene informacije o optužbama i opsega tih informacija. Neke države članice propisuju opće odredbe o obveznom vođenju evidencije, druge propisuju posebne klauzule ili u svojem pravu imaju i opće i posebne nacionalne odredbe.
Problemi u pogledu s usklađenosti pojavljuju se u određenim državama članicama zbog nespecifičnosti nacionalnih odredbi i zbog nepreciznosti. U određenim državama članicama ne postoji obveza vođenja evidencije za određene vrste kaznenih postupaka ili u određenim fazama kaznenoga postupka.
3.8.2. Postupak podnošenja žalbe zbog propuštanja ili odbijanja nadležnih tijela da pruže informacije – članak 8. stavak 2.
Člankom 8. stavkom 2. Direktive utvrđena je obveza da se mora osigurati da osumnjičenici ili okrivljenici ili njihovi odvjetnici imaju pravo pobijati, u skladu s postupcima nacionalnog prava, moguće propuštanje ili odbijanje nadležnih tijela da pruže informacije u skladu s Direktivom.
Države članice uglavnom su točno prenijele tu odredbu. Većina ih je predvidjela općenito pravo pobijanja u slučaju kad nadležna tijela odbiju ili propuste pružiti informacije. Time su obuhvaćeni pobijanje uskrate ili propuštanja pružanja informacija o pravima u skladu s Direktivom. Druge države članice imaju posebne odredbe o pravu na pobijanje tih uskrata ili propuštanja.
Međutim, u nekoliko država članica pojavili su se problemi. Na primjer, u nacionalnom pravu nije donesen propis o pravu na pobijanje nepružanja informacija ili su pravom na pobijanje eventualnog propuštanja ili uskraćivanja nadležnog tijela da pruži informacije obuhvaćena samo određena prava ili su njime obuhvaćene samo određene vrste postupaka, dok su ostali isključeni.
3.9.Osposobljavanje – (članak 9.)
U skladu s člankom 9. Direktive države članice obvezne su od nadležnih za osposobljavanje sudaca, tužitelja, policije i zaposlenih u pravosuđu koji su uključeni u kaznene postupke zahtijevati da osiguraju odgovarajuće osposobljavanje o ciljevima Direktive.
Ukupno promatrano, u većini država članica ova odredba nije izričito prenesena. Međutim, njihovi nacionalni okviri uglavnom uključuju neobvezujuće pravne mjere kojima se jamče programi za osposobljavanje zaposlenih u pravosuđu.
4.Zaključci
Direktiva je uvedena kako bi se osigurala primjena prava osumnjičenika ili okrivljenika na informiranje u kaznenom postupku. Direktivom su utvrđeni zajednički europski minimalni standardi pa ona ima važan učinak na zaštitu osumnjičenika ili okrivljenika u državama članicama jer se njome osigurava dosljednija provedba prava i jamstava utvrđenih člancima 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. Direktiva na taj način pridonosi jačanju uzajamnog povjerenja među državama članicama kako je utvrđeno planom za jačanje postupovnih prava osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenom postupku. Općenito, Direktiva pruža dodatnu vrijednost EU-a unaprjeđenjem zaštite građana uključenih u kazneni postupak, posebno u nekim državama članicama u kojima pravo na informiranje (uključujući pravo pristupa spisu) prethodno nije postojalo ili nije bilo tako detaljno razrađeno.
Opseg učinka Direktive na države članice razlikuje se ovisno o kaznenopravnom sustavu na snazi. U evaluaciji se naglašava da u nekim državama članicama još uvijek ima poteškoća u pogledu ključnih odredaba Direktive. To se posebno odnosi na obavijest o pravima u kaznenom postupku i postupku povodom europskog uhidbenog naloga, pravo na informiranje o optužbama i pravo pristupa spisu predmeta.
Evaluacija pokazuje i da Direktivu trenutačno nije potrebno revidirati, ali da bi se njezina primjena u praksi mogla još poboljšati. Komisija će nastaviti ocjenjivati usklađenost država članica s Direktivom i poduzet će sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala usklađenost s njezinim odredbama u cijeloj Europskoj uniji.
SL L 142, 1.6.2012. str. 1.
Rezolucija Vijeća od 30. studenoga 2009 o planu za jačanje postupovnih prava osumnjičenikaili okrivljenika u kaznenom postupku, SL C 295, 4.12.2009., str. 1.
SL C 115, 4.5.2010., str. 1.
SL L 280, 26.10.2010., str. 1.
Direktiva 2013/48/EU o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima, SL L 294, 6.11.2013.). str. 1.
Direktiva (EU) 2016/343 o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku, SL L 65, 11.3.2016., str. 1.
Direktiva (EU) 2016/800 o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima, SL L 132, 21.5.2016., str. 1.
Direktiva (EU) 2016/1919 o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga, SL L 297, 4.11.2016., str. 1.
SL C 326, 26.10.2012., str. 392.
Vidjeti presudu Suda EU-a od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15; ostale su relevantne presude o toj direktivi presuda Suda EU-a od 15. listopada 2015., Covaci, C-216/14; presuda Suda EU-a od 22. ožujka 2017., Tranca i dr., spojeni predmeti C-124/16, C-188/16 i C-213/16.
Vidjeti studiju Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), Rights of suspected and accused persons across the EU: translation, interpretation and information („Prava osumnjičenika i okrivljenika diljem EU-a: prevođenje, tumačenje i informiranje”), studeni 2016. Dostupno na poveznici: http://fra/europaeuenpublication/2016/rights-suspected-and-accused-persons-across-eu-translation-interpretation
Vidjeti studiju Vijeća odvjetničkih komora Europe (CCBE), TRAINAC Assessment, good practices and recommendations on the right to interpretation and translation, the right to information and the right of access to a lawyer in criminal proceedings („TRAINAC: procjena, dobra praksa i preporuke u vezi prava na tumačenje i prevođenje, prava na informacije i prava na pristup odvjetniku u kaznenim postupcima”), objavljenu 2016. Dostupno na: http://europeanlawyersfoundation.eu/wp-content/uploads/TRAINAC-study.pdf . Vidjeti i Inside Police Custody („U policijskom pritvoru”) i Inside Police Custody 2 koje je 2014. i 2018. provelo Irsko vijeće za građanske slobode. Dostupno na: https://intersentia.be/nl/pdf/viewer/download/id/9781780681863_0/ .
Za jednu od predmetnih država članica samo na dijelu njezina državnog područja.
U Preporuci Komisije od 27. studenoga 2013. o postupovnim jamstvima za ranjive osobe osumnjičene ili optužene u kaznenom postupku ranjive osobe definiraju se kao (osobe koje) „nisu u mogućnosti razumjeti i učinkovito sudjelovati u kaznenim postupcima zbog svoje dobi, psihičkog ili fizičkog stanja ili invaliditeta”.
SL L 190, 18.7.2002., str. 1.
Za dio svojeg državnog područja.
U jednoj od tih država članica samo na dijelu njezina državnog područja.
Na dijelu njezina državnog područja.
Sud EU-a, 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15.
Sud EU-a, 15. listopada 2015., Covaci, C-216/14; presuda Suda EU-a od 22. ožujka 2017., Tranca i dr., spojeni predmeti C-124/16, C-188/16 i C-213/16.
Presuda ESLJP-a od 9. srpnja 2009., Mooren protiv Njemačke, br. 11364/03; presuda od 9. siječnja 2003., Shishkov protiv Bugarske, br. 38822/97.
„Stoga bi informacije koje su ključne za ocjenu zakonitosti zadržavanja trebalo na odgovarajući način učiniti dostupnima odvjetniku osumnjičenika” predmet Shishkov protiv Bugarske, br. 38822/97, točka 77.
Presuda ESLJP-a od 20. veljače 2014., Ovsjannikov protiv Estonije, br. 1346/12, točke 73. i 77.; presuda ESLJP-a od 13. travnja 2017., Podeschi protiv San Marina, br. 66357/14, točke 172.–176..
Sud EU-a, 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C-612/15.