17.6.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 194/1

1.

2.

2.1.

2.2.

3.

3.1.

3.2.

3.2.1.

3.2.2.

3.2.3.

3.2.4.

3.2.5.

3.3.

3.3.1.

3.3.2.

3.3.3.

3.3.4.

3.4.

3.5.

3.6.

4.

4.1.

5.

6.

6.1.

6.2.

6.3.

6.4.

6.5.

6.6.

7.

8.

8.1.

8.2.

8.2.1.

8.2.2.

9.

10.

11.

PRILOG I.:

PRILOG II.:

1.

Uloga obveza javnih usluga (PSO) prema Uredbi (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (1) (dalje u tekstu „Uredba (EZ) br. 1008/2008” ili „Uredba”) jest utvrditi standarde neprekinutosti, redovitosti, utvrđivanja cijena ili minimalnog kapaciteta, kako bi se omogućio pristup izoliranim regijama ili regijama u razvoju kad država članica smatra da ciljevi regionalne razvojne politike neće biti prikladno zadovoljeni budu li se stvari prepustile samo silama na tržištu, jer tržište kao takvo samo neće postići prihvatljivu razinu usluga zračnog prijevoza za te regije. Time obveze javnih usluga predstavljaju iznimku od općeg načela slobode pružanja usluga zračnog prijevoza unutar EU-a, zajamčene temeljem članka 15. stavka 1. Uredbe.

2.

U svojoj komunikaciji „Strategija zrakoplovstva za Europu” (2) Komisija je prepoznala različite potrebe građana i poduzeća EU-a, poput primjerice pristupa uslugama vrlo kvalitetnog zračnog prijevoza i smatra da ako tržište samo ne može osigurati zadovoljavajuću razinu usluga zračnog prijevoza u određene regije unutar Europe, države članice mogu razmotriti uvođenje obveza javnih usluga kao instrumenta za osiguravanje usluga u i iz slabijeopsluživanih regija, odnosno za osiguravanje povezanosti tamo gdje je to potrebno. Obveze javnih usluga mogu imati značajnu pozitivnu ulogu kad je riječ o povezanosti, a neke studije pokazuju da je povezanost od vitalnog značaja za regije EU-a: povezanost povećana za 10 %, prema mjerenjima u navedenim studijama, stimulira BDP (po glavi stanovnika) za dodatnih 0,5 %, povećava stopu rasta BDP-a za 1 % i vodi ukupnom povećanju produktivnosti rada (3). Povezanost je ključ rasta, zapošljavanja i socijalne kohezije.

3.

Na temelju Uredbe (EZ) br. 1008/2008 trenutno je u EU-u uspostavljeno 179 zračnih linija kao obveze javnih usluga (PSO linija), sve u trinaest država članica (Hrvatskoj, Cipru, Češkoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini) (4). Francuska ih ima najviše (40), s oko 5,7 milijuna putnika godišnje, što znači da svaki peti domaći putnik putuje PSO linijom. U Irskoj, udio obveze javnih usluga u domaćem prometu iznosi oko 70 %. U praksi su PSO linije uglavnom domaće linije, a samo sedam zračnih linija povezuje zračne luke u dvije različite države članice. Za 136 sadašnjih zračnih linija obveze javnih usluga javna tijela osiguravaju potpore, a iznos potpora koje se godišnje koriste kako bi te zračne linije prometovale procjenjuje se – na temelju informacija dostupnih Komisiji – na najmanje 300 milijuna EUR.

4.

Provjerom primjerenosti Uredbe (EZ) br. 1008/2008 koju je Komisija provela 2011. do 2013. utvrđeno je da su u njima navedena pravila o obvezama javnih usluga primjerena, odnosno da osiguravaju povezanost kada tržište to ne omogućava. Dionici i države članice preporučili su da se poveća suradnja nacionalnih tijela i Komisije i osigura dobra povezanost EU-ovih pravila o državnim potporama i pravila o obvezama javnih usluga iz Uredbe, uključujući i mogućnost izdavanja smjernica (5).

5.

Kao rezultat tih preporuka poduzete su praktične mjere. Komisija je izradila mrežu s najnovijim podacima za kontakt subjekata povezanih s obvezom javnih usluga; organizirala je i sastanke Odbora za pristupanje tržištu (6) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1008/2008 na kojima su službe Komisije opsežno predstavile obveze javnih usluga, a države članice razmijenile praktična iskustva. Pripremljen je jednostavan upitnik kako bi nacionalna tijela mogla bez problema podnijeti prijedlog za uvođenje obveza javnih usluga, i nacionalna tijela taj upitnik sada sistematski upotrebljavaju. Službe Komisije ex ante upozoravaju države članice kad uoče probleme. Nova baza podataka službama Komisije omogućuje preuzimanje svih podataka o obvezama javnih usluga prikupljenih širom Europe.

6.

Uvjeti i zahtjevi za obveze javnih usluga navedeni su u člancima 16.–18. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 (vidjeti izvadak u Prilogu II. ovih smjernica). Člankom 16. utvrđuju se opća načela za obveze javnih usluga. U njemu su sadržani kriteriji za uvođenje obveze javnih usluga i zahtjevi neprekinutosti, kriteriji ocjenjivanja za države članice, pravila kojima se utvrđuje postupak objavljivanja i započinjanje operacija na PSO linijama, uvjeti i postupci ograničavanja pristupa zračnom putu te postupak koji se primjenjuje u hitnim slučajevima. Člankom 17. propisuje se način provedbe postupka javnog natječaja. U njemu su navedena pravila o sadržaju poziva na sudjelovanje u javnom natječaju i ugovora koji će se na temelju natječaja sklopiti, o postupku objave i informacijama koje treba dostaviti ponuditeljima, o kriterijima odabira ponuda, o naknadama i informacijama koje na kraju postupka natječaja treba dostaviti Komisiji. Na kraju, članak 18. sadrži pravila za provjeru i pregledavanje odluka donesenih na temelju prethodnih članaka.

7.

Pravni okvir EU-a koji se uspostavlja Uredbom (EZ) br. 1008/2008 jamči otvorenost, javnost i transparentnost postupka uvođenja obveza javnih usluga. Praćenje pravilne primjene pravila o obvezama javnih usluga važno je kako bi se izbjegle moguće zlouporabe sustava koje su rezultat nerazmjernosti između ograničenja tržišnog natjecanja i društveno-ekonomskih ciljeva koji se žele postići. Cilj je Komisije savjetovati i riješiti što je moguće više potencijalnih pitanja prije objave informativne obavijesti koja se odnosi na obvezu javnih usluga.

8.

U tom kontekstu smatra se korisnim omogućiti detaljan uvid u ocjene prošlih pojedinačnih slučajeva, za koje obično znaju samo države članice koje su ih razmatrale i Komisija.

9.

Drugi razlog za donošenje ovih smjernica jest dosadašnji nedostatak sudske prakse Europskog suda vezano uz obveze javnih usluga uvedenih temeljem Uredbe (EZ) br. 1008/2008.

10.

Na sastanku Savjetodavnog odbora o primjeni zakonodavstva o pristupu zračnih prijevoznika Zajednice zračnim linijama unutar Zajednice, koji je s nacionalnim stručnjacima održan u rujnu 2015. (7), službe Komisije spomenule su mogućnost izdavanja smjernica o obvezama javnih usluga. Države članice pozdravile su ovu ideju i složile se da bi se takvim smjernicama moglo osigurati transparentnost, dosljednost i jasnoću za zračne prijevoznike EU-a, države članice i regionalna tijela i uprave. Takvo stajalište u skladu je s mišljenjima izraženima u razdoblju tijekom prethodnih bilateralnih razgovora s državnim i lokalnim tijelima. Stoga se u svojoj Komunikaciji o strategiji zrakoplovstva Komisija obvezala na objavljivanje smjernica u kojima će službe Komisije razjasniti tumačenje i primjenu pravila i postupaka kojima se reguliraju obveze javnih usluga navedene u Uredbi (EZ) br. 1008/2008. Rezultat tih napora su ove smjernice. Kao pripremni korak za izradu ovih smjernica, u ljeto 2016. održane su neformalne ciljane konzultacije kako bi se ispitalo mišljenja glavnih dionika.

11.

Cilj je ovih smjernica pojasniti tumačenja Komisije kad je riječ o kriterijima korištenima u Uredbi i opisati važeće postupke koje je potrebno slijediti. Uz to, u tekstu su izneseni i odgovori na najčešće postavljana pitanja na koja se u Uredbi ne može naći izričit odgovor. Jasno je da među različitim državama članicama neke jako dobro poznaju pravila i njihovu primjenu, dok druge imaju tek vrlo ograničeno ili nikakvo iskustvo s primjenom propisa o obvezama javnih usluga. Objašnjenje pravila i njihovo tumačenje trebalo bi olakšati poštovanje primjenjivih pravila, naročito onima koji obveze javnih usluga primjenjuju prvi put.

12.

Ove su smjernice odraz iskustva koje je Komisija stekla primjenom propisa o obvezama javnih usluga reguliranih Uredbom te se u njima odražavaju i propisi o državnim potporama sadržani u zakonodavstvu EU-a (naročito u člancima 107.–109. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) (8). Iako Komisija gotovo svakodnevno i uglavnom iz država članica prima brojna pitanja o obvezama javnih usluga općenito, broj službenih pritužbi – od zračnih prijevoznika i zračnih luka – vrlo je ograničen. Ove su smjernice namijenjene rješavanju pitanja koja najčešće postavljaju nacionalna tijela, zračni prijevoznici i zračne luke. Njima se ne nastoji na iscrpan način obuhvatiti sve odredbe.

13.

Ove smjernice sadržavaju indikacije zajedničke većini slučajeva, no valja naglasiti da svaki slučaj treba ocjenjivati zasebno, u svjetlu svih njemu specifičnih okolnosti.

14.

U svakom slučaju, svrha ovih smjernica nije stvaranje novih zakonskih obveza i njima se ne dovode u pitanje tumačenja koja bi Europski sud ubuduće mogao dati o obvezama javnih usluga.

15.

Iz članka 16. stavka 1. i stavka 4. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 proizlazi da države članice trebaju Komisiju obavijestiti o svojoj namjeri uvođenja obveza javnih usluga. Objavljivanjem informativnih obavijesti ne prenosi se i pravna sigurnost da će se takav rezultat i postići; cilj je obavijesti informirati tržište koje su namjere država članica vezano uz nove obveze javnih usluga (9). Službe Komisije izradile su upitnik za obavješćivanje o obvezi javnih usluga i za njezino opisivanje, i on obuhvaća i najvažnija pitanja u skladu s Uredbom (EZ) br. 1008/2008. i propisima o državnim potporama koji čine sastavni ali neovisan dio ocjenjivanja svake obveze javnih usluga (vidjeti Prilog I.) (10). Iako Komisija ne donosi nikakvu formalnu odluku o obvezama javnih usluga kao takvima, ipak je bitno razjasniti sva pitanja koja bi se mogla pojaviti prije uvođenja ili mijenjanja obveze javnih usluga, što bi u budućnosti moglo izazvati zabrinutost. Kad počnu razmišljati o uvođenju nove obveze javnih usluga ili promjenama postojećih, Komisija državama članicama savjetuje da se što je moguće prije obrate njenim službama. Na taj se način osigurava da Komisija zna za njihove planove i može od samog početka osigurati pomoć, što olakšava postupak.

16.

Važna posebnost obveze javnih usluga u sektoru zračnog prijevoza jest i jasna razlika između režima obveze javnih usluga kojim se utvrđuju uvjeti prometovanja na određenoj zračnoj liniji i ugovora kojim se ekskluzivno pravo (s naknadom ili bez naknade) daje jednom operatoru. Uvođenje obveze javnih usluga u sektor zračnog prijevoza ne daje nužno i automatski pravo dotičnim državama članicama da ograniče pristup zračnoj liniji samo na jednog operatora ili da odobre naknade za ispunjavanje obveze javnih usluga (tzv. ograničena obveza javnih usluga). Ako neki zračni prijevoznik izrazi želju da svoje operacije obavlja bez ekskluzivnosti i naknade, tada pristup tom zračnom putu mora ostati slobodan za sve ostale zračne prijevoznike koji poštuju uvjete obveze javnih usluga (tzv. otvorena obveza javnih usluga).

17.

U skladu s Uredbom, obveze javnih usluga mogu se naročito koristiti za osiguravanje pristupa udaljenim i izoliranim regijama ili pod određenim uvjetima, tamo gdje tržišni mehanizmi sami ne osiguravaju minimalno pružanje usluga zračnog prijevoza koji zadovoljava određene standarde.

18.

Budući da su obveze javnih usluga iznimka od općeg načela slobode pružanja usluga zračnog prijevoza (11), one podliježu strogim zahtjevima i ograničenjima. Obveze javnih usluga trebale bi poštivati načela transparentnosti, nediskriminacije i razmjernosti: naročito ne mogu uvoditi nikakav oblik diskriminacije na temelju nacionalnosti ili identiteta zračnog prijevoznika i ne mogu prekoračiti ono što je potrebno za postizanje ciljeva politike (12).

19.

Obveze javnih usluga mogu se uvesti samo na usluge redovitog zračnog prijevoza (13). Na usluge neredovitog zračnog prijevoza obveze javnih usluga ne utječu. Ako zračni prijevoznik na zračnoj liniji nudi prodaju isključivo putničkih mjesta (14) u skladu sa zahtjevima obveze javnih usluga uvedene za tu liniju, ta se usluga zračnog prijevoza također smatra uslugom redovitog zračnog prijevoza (15).

20.

Uredbom (EZ) br. 1008/2008 dozvoljava se uvođenje obveze javne usluge za dvije vrste zračnih linija (16):

21.

Uredbom (EZ) br. 1008/2008 obveze javnih usluga ne ograničavaju se samo na linije unutar jedne te iste države članice. Te se obveze mogu isto tako primijeniti i na svaku liniju unutar EU-a koja zadovoljava uvjete Uredbe. PSO linije prema trećim zemljama nisu obuhvaćene Uredbom, jer je njen opseg ograničen na usluge zračnog prijevoza unutar EU-a (19).

22.

Iz članka 16. stavka 1. Uredbe proizlazi da se PSO linija uvijek definira od jedne zračne luke do druge, a ne između dva grada ili dvije regije. Odabir zračne luke za potrebe obveza javnih usluga trebalo bi jasno opravdati. Nastavak povezanosti – tj. odredišta i učestalost letova koji su ponuđeni u zračnim lukama odredišnog grada – jedan su od elemenata ovog ocjenjivanja, ali on ne može biti jedino opravdanje za odabir neke zračne luke pred drugom. Osim toga, ako javna uprava smatra da bi zračne luke u više odredišta mogle podjednako zadovoljavati potrebe regije, ona može uvesti obvezu javnih usluga iz jedne zračne luke u toj regiji do tih nekoliko odredišnih zračnih luka, čime se uvodi obveza javnih usluga na te odvojene linije. Ako jedan zračni prijevoznik započne obavljati prijevoz na jednoj od tih linija ili ako je jedan zračni prijevoznik odabran za jednu liniju u postupku javnog natječaja koji obuhvaća sve te linije, ostale obveze javnih usluga tada treba staviti izvan snage kako se tržište ne bi nepotrebno zatvaralo (20). Iako ovakva konfiguracija nije izrijekom navedena u članku 16. stavku 1., uvjeti odredbe je ne onemogućavaju, a uz to je i u skladu sa ciljevima odredbe. Kako bi se izbjegla nejednakost postupanja i narušavanje tržišnog natjecanja važno je namjere tijela učiniti transparentnima od samog početka, naročito putem obavijesti navedene u članku 16. stavku 4. Uredbe.

23.

Određivanje obveze javnih usluga na linijama iz regije do/od nekoliko zračnih luka koje opslužuju jedan te isti grad bilo bi općenito nesukladno ciljevima osiguravanja mobilnosti i teritorijalne kohezije. Učinak mjere bio bi isključivanje povremenih zračnih prijevoznika, jer oni ne bi mogli letjeti iz te regije ni u koju drugu zračnu luku odredišnog grada, što bi pridonijelo definitivnom zatvaranju tržišta za nove operatore na konkurentnim linijama. Stoga na druge zračne luke koje opslužuju isti grad ali nisu odabrana zračna luka obveze javnih usluga u načelu ne bi trebale utjecati.

24.

Obveze javnih usluga mogu se općenito primjenjivati na linije s jednim ili više zaustavljanja („stopovers”) (21). Međutim, ocjenjivanje prikladnosti obveze javnih usluga treba provesti za svaki segment leta posebno. Obveza javnih usluga ne bi se smjela primijeniti na segmente leta koji ne zadovoljavaju uvjete. Na primjer, ako se obveza javnih usluga uvede na liniji od A do C sa zaustavljanjem u B, tada bi se prihvatljivost linija A–C, A–B i B–C trebala ocjenjivati individualno. Ako, primjerice, segment B–C sam po sebi ne zadovoljava uvjete obveze javnih usluga, tada se nijedna obveza javne usluge ne bi trebala primjenjivati na zračne prijevoznike koji na tom segmentu prevoze putnike i robu. Nikakve obveze na liniji A–C ne bi smjele ometati slobodno pružanje usluga zračnog prijevoza na segmentu B–C.

25.

Obveze javnih usluga mogu se uvesti samo na linije koje se „smatraju ključnima za gospodarski i društveni razvoj regije koju ta zračna luka opslužuje” (22). To je neophodan uvjet za sve navedene vrste linija, a ocjenjivanje treba uvijek provoditi uzimajući u obzir specifične uvjete pojedinog slučaja. Države članice imaju određeni stupanj diskrecijskog prava što se tiče ocjenjivanja vitalnog značaja neke linije. Međutim, to se diskrecijsko pravo treba primjenjivati na temelju objektivnih čimbenika koji se odnose na potrebe povezanosti u skladu s Uredbom i europskim zakonodavstvom općenito.

26.

Linija koja je prijeko potrebna za neku regiju, poput primjerice malog otoka ili udaljene regije, jasno predstavlja takav ključni značaj. Međutim, usluge zračnog prijevoza kojima se mali i srednje veliki gradovi povezuju s važnim gospodarskim i upravnim središtima mogu se u određenim okolnostima također smatrati ključnima za gospodarski i društveni razvoj predmetnih regija. Na primjer, režim obveze javnih usluga uveden je na liniji koja povezuje glavni grad jedne otočne države članice s Bruxellesom, kao gradom u kojem se nalaze uredi različitih institucija i tijela Europske unije.

27.

Međutim, članak 16. stavak 1. Uredbe postavlja ograničenja diskrecijskog prava država članica. Na primjer, iako se obveze javnih usluga mogu osmisliti kako bi se uklonile prepreke gospodarskom i društvenom razvoju regija ili gradova, one se ne mogu uvoditi s ciljem, izravnog ili neizravnog, promicanja ili podržavanja određenog zračnog prijevoznika ili razvijanja određene zračne luke.

28.

Države članice ne smiju uvjetovati pristup određenoj liniji na način da on ovisi o uslugama na drugim linijama. Takvo povezivanje nije u skladu s Uredbom (EZ) br. 1008/2008 (23). Kriteriji prihvatljivosti i primjerenosti navedeni u članku 16. stavcima 1., 2. i 3. Uredbe odnose se na „zračnu liniju”, i to ne znači povezane linije. Stoga se svaki od ovih kriterija treba ocjenjivati pojedinačno, uzimajući u obzir svaku pojedinu liniju. Tretiranje povezanih linija kao jedne moglo bi se smatrati prekomjernim ograničavanjem pristupa linijama, jer je vrlo vjerojatno da samo zračni prijevoznici smješteni u predmetnoj regiji mogu osigurati usluge na svim tim linijama.

29.

Ova zabrana povezivanja linija u fazi uvođenja obveze javnih usluga ne smije se pomiješati s mogućnošću davanja prava pristupa skupini linija, kako je predviđeno člankom 16. stavkom 10. Uredbe. Ova se mogućnost nadalje obrazlaže u poglavlju 6.6. ovih smjernica, a primjenjuje se samo na one linije na kojima nijedan zračni prijevoznik nije započeo ili ne namjerava započeti s uslugama redovitog zračnog prijevoza u skladu s obvezama javnih usluga.

30.

Uredbom (EEZ) br. 95/93 o zajedničkim pravilima za dodjelu slotova u zračnim lukama Zajednice (24) (dalje u tekstu „Uredba (EEZ) br. 95/93”) omogućuje se rezerviranje slotova za obveze javnih usluga. U članku 9. stavku 1. navodi se da „država članica može rezervirati na jednoj koordiniranoj zračnoj luci slotove koji su potrebni za obavljanje nekog leta predviđenog na toj liniji. Ako rezervirani slotovi na dotičnoj zračnoj luci nisu korišteni, na raspolaganju su ostalim zračnim prijevoznicima zainteresiranim za prometovanje na toj liniji u skladu s obvezama javne službe -- --. Ako niti jedan drugi zračni prijevoznik nije zainteresiran za prometovanje tom linijom te dotična država članica ne objavi poziv za dostavu ponuda [u skladu s člankom 16. stavkom 10. Uredbe (EZ) br. 1008/2008]- -, slotovi se rezerviraju za drugu liniju koja podliježe obvezama javne službe ili se vraćaju u bazu slotova.” Ove obveze istječu najkasnije u trenutku navedenom u članku 16. stavku 11. Uredbe (EZ) br. 1008/2008, pri čemu se smatra da je obveza javnih usluga istekla ako na zračnom putu koji podliježe takvoj obvezi nije bilo obavljanja redovitog zračnog prijevoza tijekom razdoblja od 12 mjeseci. Ponovno rezerviranje slotova za istu liniju zahtijevalo bi novo uvođenje obveze javnih usluga.

31.

U članku 9. stavku 2. Uredbe (EEZ) br. 95/93 objašnjeno je da bi se postupak javnog natječaja za obveze javnih usluga trebao primjenjivati „ako postoji više zračnih prijevoznika [EU-a] zainteresiranih za pružanje usluge na toj liniji, a nisu bili u mogućnosti dobiti slotove u roku od sat vremena prije ili nakon vremena zatraženog od koordinatora.”

32.

Odredbe Uredbe (EZ) br. 1008/2008 o obvezama javnih usluga ne utječu na podjelu nadležnosti među državama članicama za primjenu članka 9. Uredbe (EEZ) br. 95/93 (25).

33.

Rezerviranjem slotova ne dovodi se u pitanje stečena prava dodijeljena temeljem Uredbe (EEZ) br. 95/93. Stoga je ono moguće jedino iz baze nedodijeljenih slotova uspostavljene na temelju članka 10. Uredbe (EEZ) br. 95/93, koja obuhvaća slotove vraćene u skladu s člankom 9. stavkom 1. te Uredbe

34.

Treba naglasiti da se slotovi ne bi smjeli rezervirati za neke druge svrhe osim obveze javnih usluga. Ovo je pitanje naročito relevantno u slučaju zaustavljanja („stopovers”). Na primjer, na liniji A-B-C na kojoj su B i C zračne luke u kojima su svi slotovi preopterećeni, slotovi se mogu rezervirati samo za letove od B do C ako taj segment sam po sebi čini predmet obveze javnih usluga. Posebno, obveza javnih usluga koja se odnosi na liniju od A do C (tj. na prijevoz između te dvije točke) sama po sebi ne opravdava rezerviranje slotova u točki B.

35.

Stoga na PSO linijama s rezervacijom slotova:

36.

Nužnost i primjerenost planiranih obveza javnih usluga treba odrediti na temelju četiri kriterija (26) koji se razmatraju u sljedećim stavcima. Iako Komisija nema ovlasti od države članice tražiti uvođenje posebne obveze javne usluge ni na kojoj liniji, ona ocjenjuje kriterije na temelju kojih se (planirana) obveza javnih usluga uvodi, kako bi se provjerilo je li obveza javnih usluga u skladu s Uredbom. Tamo gdje je to relevantno, službe Komisije kontaktiraju dotičnu državu članicu i traže pojašnjenja. Iskustvo je pokazalo da PSO linije prema otocima mogu u većini slučajeva biti nužne i opravdane kad ne postoji dovoljno turističke potražnje koja bi podržala komercijalne letove tijekom cijele godine. Takve linije postoje primjerice u Estoniji, Irskoj, Italiji, Grčkoj, Portugalu i Ujedinjenoj Kraljevini. U rjeđe naseljenim državama članicama poput Finske i Švedske, u slučajevima kada su udaljenosti između regija posebno velike i ne postoji alternativno prijevozno sredstvo, linije su općenito prihvatljive za korištenje obveze javnih usluga.

37.

Ovaj kriterij izravno izražava opće načelo razmjernosti. Usko je povezan s odredbom članka 16. stavka 1., prema kojem se obveza javne usluge može uvesti samo za linije koje su od vitalnog značaja za gospodarski i društveni razvoj regije koju zračna luka opslužuje (28). Iz članka 16. stavka 3. točke (a) proizlazi da same obveze trebaju biti razmjerne potrebama gospodarskog razvoja dotične regije. Obvezama javnih usluga ne može se ograničiti pružanje usluga zračnog prijevoza u mjeri koja premašuje ono što je potrebno za zadovoljavanje predmetnih potreba.

38.

Obveze javnih usluga trebalo bi uvesti samo ako druga prijevozna sredstva ne mogu zadovoljavati prijevozne potrebe dotične regije. U obzir je potrebno uglavnom uzeti usluge prijevoznika koji nude usluge željezničkog, brodskog i autobusnog prijevoza. Potrebno je ocijeniti jesu li usluge prikladne, naročito uzimajući u obzir učestalost, trajanje putovanja, vrijeme polaska i moguće veze s drugim važnim odredištima, a naročito kada se radi o dalekim (30) putovanjima. Trebalo bi istražiti i mogućnosti privatnog prijevoza (automobilom), naročito uzimajući u obzir trajanje putovanja cestom.

39.

Posebnu pozornost potrebno je obratiti na usluge željezničkog prijevoza koji opslužuje planiranu liniju s trajanjem putovanja kraćim od tri sata (31). Ovo se odnosi na usluge brzih vlakova i na ostale usluge željezničkog prijevoza. Tamo gdje takve željezničke usluge osiguravaju dovoljnu učestalost za potrebe mobilnosti unutar dotične regije, obveze javnih usluga za usluge zračnog prijevoza u načelu ne bi trebalo uvoditi. Iznimno bi takve obveze javnih usluga ipak trebalo razmotriti, naročito ako usluge željezničkog prijevoza ne omogućuju odgovarajuću povezanost s uslugama srednjih i dugolinijskih letova (npr. neodgovarajuća veza između željezničke stanice u dotičnoj regiji i zračne luke koja nudi usluge zračnog prijevoza na srednjim i dugolinijskim letovima ili izostanak alternativnih mogućnosti putovanja kojima bi se putnici povezali na letove za daleka odredišta, uključujući i neizravne letove). Ocjenjivanje je potrebno provesti za svaki slučaj pojedinačno.

40.

Nužnost i primjerenost obveza javnih usluga bi, kako to nalaže Uredba, također trebalo ocijeniti uzimajući u obzir tarife zračnog prijevoza i uvjete koji se nude korisnicima. Obveze javnih usluga mogu obuhvaćati uvjete u pogledu ograničenja maksimalnih tarifa, ako se smatra da je to potrebno, jer bi u suprotnom one bile previsoke u kontekstu gospodarskih potreba dotične regije. Obveza javnih usluga ograničena na utvrđivanje maksimalne cijene mogla bi se predvidjeti u posebnim slučajevima. Nagli porast cijena i smanjenje broja putnika u kratkom vremenu može, ovisno o slučaju, upućivati da je potrebno postaviti ograničenje najviše cijene.

41.

Jesu li obveze javnih usluga potrebne u konačnici ovisi o kombiniranom učinku svih zračnih prijevoznika koji prometuju ili namjeravaju prometovati na toj liniji. Ako postojeće usluge zračnog prijevoza već zadovoljavaju potrebe mobilnosti dotične regije, tada ne postoji „tržišni nedostatak” kojeg bi trebalo rješavati, a obveza javnih usluga nije potrebna. Stajalište je Komisije da se obveza javnih usluga koja se odnosi na prijevoz putnika u normalnim okolnostima ne smatra opravdanom na linijama na kojima postoji kritičan broj putnika (na temelju iskustva normalnim se smatra da je taj kritičan broj 100 000 putnika godišnje) i na kojima nekoliko zračnih prijevoznika radi cijelu godinu. U pravilu, u slučajevima u kojima zračni prijevoznici već prometuju na dotičnoj liniji, ocjenjivanje utjecaja obveza treba obaviti vrlo oprezno: previše obveza (npr. uvođenje ograničenja maksimalne cijene, redova letenja ili učestalosti letova) mogu djelovati kontraproduktivno i smanjiti ponudu usluga zračnog prijevoza. Ne smije se zaboraviti da je uvođenje obveze javnih usluga, samo kako bi se osigurao prijevoz tereta i pošte također moguće. U svakom slučaju potrebno je ocijeniti kakvi će biti rezultati djelovanja kombinacije ranije navedenih čimbenika, tamo gdje je to primjenjivo.

42.

Pri ocjenjivanju postojećih usluga zračnog prijevoza u obzir bi trebalo uzeti i usluge zračnog prijevoza neizravnom vezom, kao i ostale zračne luke u okolici. Uvođenje obveze javnih usluga na liniji prema određenoj zračnoj luci ako već postoji neizravna veza s razumnim trajanjem transfera (npr. jedan sat ili manje) ili ako su već dostupne prikladne usluge prema zračnoj luci u okruženju (npr. zračne luke koje opslužuju isti grad ili regiju, uključujući i zračne luke u susjednim državama članicama) zahtijevalo bi naročito snažno opravdanje. U takvim slučajevima može biti važno kako je raspoređen domaći i međunarodni prijevoz između tih zračnih luka. Ako je druga zračna luka udaljena više od 100 km i/ili ako je vrijeme putovanja javnim prijevozom dulje od jedan sat, općenito se smatra razumnim postaviti pitanje mogu li se te dvije zračne luke smatrati alternativnima. Međutim, takva analiza uvijek se treba raditi za svaki pojedinačni slučaj, uzimajući u obzir specifične okolnosti. Govoreći općenito, postoji veća vjerojatnost da će obveza javnih usluga biti opravdana tamo gdje ne postoje usluge prema drugim zračnim lukama u bližoj okolici dotične zračne luke.

43.

Cilj obveza javnih usluga je osigurati ispunjavanje utvrđenih standarda neprekinutosti, redovitosti, utvrđivanja cijena ili minimalnog kapaciteta (34).

44.

U određenim uvjetima, neprekinutost usluge zračnog prijevoza može se osigurati uvođenjem neprekinutosti obveze (35) (vidjeti stavak 3.5. u nastavku).

45.

Obveze redovitosti i kapaciteta uglavnom obuhvaćaju utvrđivanje minimalnih kapaciteta što se tiče ponuđenih sjedala ili minimalnih učestalosti koje će se nuditi u određenim vremenskim razdobljima. Te obveze mogu varirati s obzirom na vremena polaska, dane u tjednu, godišnja doba itd. Na primjer, učestalost od jednog ili dva leta dnevno može se u većini slučajeva smatrati normalnom, ali postoje i obveze javnih usluga koje zahtijevaju samo jedan let tjedno. Države članice imaju određeni stupanj diskrecijskog prava pri odlučivanju o tim elementima, no obveze moraju biti nediskriminirajuće i razmjerne te moraju ispunjavati zahtjeve u pogledu potrebe i primjerenosti definirane u članku 16. stavku 3. (vidjeti gornji stavak 3.3.).

46.

Postoji i mogućnost uvođenja zahtjeva u pogledu zrakoplova koji treba koristiti, no njih treba objektivno opravdati i poštovati načelo razmjernosti, to jest izbjegavati nepotrebna ograničenja u tom smislu i zadržati općenitost, koliko god je to moguće u danim okolnostima (npr. turbopropelerski ili mlazni motori ovisno o udaljenosti, sposobnost zrakoplova da sleti pod određenim uvjetima itd.). Posebno, ti zahtjevi ne bi trebali stvoriti situaciju u kojoj bi određeni zračni prijevoznici bili, de facto, proizvoljno isključeni iz prometovanja na određenim linijama. U tom smislu, zahtjeve, primjerice, u pogledu minimalnog kapaciteta zrakoplova izraženog brojem sjedala trebalo bi uvoditi samo u iznimnim slučajevima, a takvi slučajevi trebaju biti opravdani s obzirom na okolnosti operacija i željene ciljeve u pogledu mobilnosti (36).

47.

Cilj je obveze javnih usluga ispuniti minimalne uvjete. Maksimalan broj sjedala mogao bi se razmotriti samo kad je taj cilj jasno obrazložen operativnim ograničenjima u jednoj od zračnih luka na liniji obveze javnih usluga. Uvjet kojim se zahtijeva da najmanje dio članova posade govori jezik države članice smatra se normalno prihvatljivim.

48.

Postoji i mogućnost zahtijevanja određene vrste letjelice – zrakoplova ili helikoptera – koji će se koristiti za prometovanje linijom obveze javnih usluga, ovisno o posebnim okolnostima pojedinog slučaja. Moguće je navesti i specifične uvjete što se tiče vrste zrakoplova (npr. vrstu motora, maksimalnu težinu pri polijetanju, opremu sustava za slijetanje) ako je to objektivno opravdano iz operativnih razloga (npr. zahtjev da se, ako na raspolaganju nema uzletno-sletne staze, razmisli o korištenju helikoptera). Osim toga, svi ti zahtjevi moraju biti nediskriminirajući.

49.

Što se tiče cijena, obveze bi mogle uglavnom obuhvaćati utvrđivanje maksimalnih cijena ili tarifnih sustava (mreža tarifa) za dio ili za sve ponuđene usluge. U okviru tih mreža mogu se definirati kategorije tarifa ili povlaštene cijene za određene kategorije putnika (npr. lokalno stanovništvo i studente). Što se tiče lokalnog stanovništva, takvo povlašteno postupanje treba biti moguće objektivno opravdati potrebom da im se omogući sudjelovanje u kulturnom, gospodarskom i društvenom životu njihove države članice. Ostale obveze što se tiče cijena moguće su u mjeri u kojoj su razmjerne i nisu diskriminirajuće te ispunjavaju zahtjeve navedene u stavku 3.3. u gornjem tekstu (37).

50.

Ponekad je u primjeru obveze javnih usluga u maksimalnu cijenu koju putnik plaća uključen i obrok ili jedan komad prtljage. Opravdanje za takav uvjet i njegovu razmjernost treba ocijeniti za svaki pojedinačni slučaj, no takvi se uvjeti u načelu ne smatraju nužnim komponentama obveze javnih usluga. Iznimka se može prihvatiti u slučaju srednjih i dugolinijskih letova, odnosno za letove koji traju dulje od tri sata. U takvim slučajevima, normalno bi se činilo opravdanim da obrok bude uključen u maksimalnu cijenu, kao i transport prtljage, uzimajući u obzir da takvi letovi obično podrazumijevaju i dulji boravak u odredištu. Međutim, ne treba zaboraviti da ako (maksimalna) cijena u takvom slučaju ne uključuje komad prtljage, trebalo bi je smanjiti i uz nju dodati odredbu kojom se zračnom prijevozniku omogućuje obračunavanje posebne dodatne naknade za prtljagu.

51.

U okviru obveze javnih usluga može se od zračnih prijevoznika zahtijevati jamstvo da će predmetnu liniju održavati određeno vremensko razdoblje. Ovo je bitnije za otvorene (tj. ne-ekskluzivne) obveze javnih usluga, jer za ograničene obveze javnih usluga obično postoji ugovorna obveza takve vrste u zamjenu za ekskluzivnost (i moguću financijsku naknadu). Takve obveze neprekinutosti mogu se uvesti samo u slučajevima gdje se ostalim oblicima prijevoza ne može osigurati neprekinutu uslugu s najmanje dva leta dnevno (38). To znači uslugu dostupnu tijekom cijele godine. Obveze neprekinutosti mogu se uvesti na sljedeća dva načina:

52.

Prvo, obvezom javnih usluga može se zahtijevati da zračni prijevoznik koji opslužuje liniju, u slučaju da želi prekinuti s pružanjem usluga, o tome dostavi obavijest određeno vrijeme unaprijed. Međutim, sukladno načelu razmjernosti, trajanje razdoblja za davanje obavijesti općenito ne bi smjelo biti dulje od šest mjeseci, što je dovoljno za provedbu postupka javnog natječaja za obvezu javnih usluga.

53.

Drugo, ako prometovanje na dotičnoj liniji ukaže na jak sezonski karakter linije, osiguravanje minimalnih usluga u razdobljima u godini kad je potreba za uslugama zračnog prijevoza vrlo mala moglo bi biti od koristi. Određeni zračni prijevoznici teže koncentriranju svojih kapaciteta u razdobljima velike potražnje i njihovom značajnom smanjenju u ostalim razdobljima, kako bi povećali ekonomsku isplativost usluge. Tako mogu nastati situacije u kojima je osiguravanje usluga zračnih prijevoznika nestabilno i nedovoljno u razdobljima slabe potražnje te ne može zadovoljiti potrebe za mobilnošću dotične regije. Sukladno načelu razmjernosti, razdoblja na koja se obveze neprekinutosti uvode normalno ne bi trebala trajati dulje od jedne godine (39).

54.

Razdoblja prometovanja uvedena u kontekstu obveza neprekinutosti ne bi se trebala pobrkati s maksimalnim razdobljem od četiri ili pet godina tijekom kojih bi pristup liniji mogao biti ograničen na samo jednog zračnog prijevoznika (40).

55.

Obveza javnih usluga uvedena na određenoj liniji primjenjuje se na sve zračne prijevoznike EU-a najranije od datuma objave informativne obavijesti u Službenom listu Europske unije ili od datuma navedenog u toj obavijesti (41). U pravilu dotična država članica treba u svom nacionalnom zakonodavstvu utvrditi kako će se nesukladnost sankcionirati Sve sankcije izrečene i uvedene u ovom kontekstu moraju biti u skladu s načelima prava EU-a koja se u tom smislu primjenjuju, tj. moraju biti djelotvorne, razmjerne i odvraćajuće.

56.

Obveza javne usluge ne bi smjela zračnim prijevoznicima ograničavati mogućnost pružanja usluga ako žele pružati uslugu s većom učestalošću i kapacitetom nego što se zahtijeva obvezom javnih usluga (42). Nacionalna tijela svakako mogu pratiti pravilno ispunjavanje obveza javnih usluga i njihovu sukladnost s primjenjivim zakonodavstvom, no ona se ne bi smjela uplitati u način na koji tržište ispunjava obveze javnih usluga. Na primjer, u slučaju kad je više od jednog prijevoznika zainteresirano za prometovanje (na otvorenoj) PSO liniji, nacionalna tijela ne bi smjela ometati učestalost ili kapacitete dotičnih zračnih prijevoznika.

57.

Kad je obveza javne usluge uvedena, svakom zračnom prijevozniku EU-a treba u svakom trenutku biti dozvoljeno započinjanje redovitih usluga zračnog prijevoza koje zadovoljavaju zahtjeve obveze javnih usluga (43), osim u slučajevima u kojima jedan zračni prijevoznik uživa ekskluzivnost (vidjeti poglavlje 6. u nastavku).

58.

Razlikuju se dvije vrste obveza:

59.

Budući da članak 15. stavak 4. Uredbe omogućuje prometovanje temeljem „code share” ugovora i ne isključuje slučaj obveza javnih usluga, takvi su ugovori u ovom slučaju u načelu prihvatljivi. Kao i u svim drugim slučajevima, to mora biti u skladu s pravilima o tržišnom natjecanju. Isto vrijedi i za programe „frequent flyer”.

60.

Osim ako je navedeno drugačije i ne dovodeći u pitanje potrebu za redovnim ponovnim ocjenjivanjem o kojem se raspravlja u poglavlju 5. u nastavku, obveze javnih usluga ne moraju imati vremensko ograničenje. Međutim, smatra se da je obveza javne usluge istekla ako u razdoblju od dvanaest mjeseci nije obavljen nijedan redoviti let (45).

61.

Prije uvođenja obveze javne usluge država članica trebala bi se konzultirati s drugim državama članicama (naročito u slučaju obveze javne usluge na liniji u drugu državu članicu ili ako druga država članica ima zračnu luku u graničnom području u blizini zračne luke koju se planira uključiti u PSO liniju). Država članica trebala bi obavijestiti Komisiju (46), dotične zračne luke i zračne prijevoznike koji trenutačno prometuju na predmetnoj liniji. U tu svrhu, država članica trebala bi tim stranama poslati tekst prijedloga zakonskog akta koji se odnosi na planiranu obvezu javne usluge i dati im dovoljno vremena za moguće odgovore. Kontakt s Komisijom trebalo bi uspostaviti putem Glavne uprave za mobilnost i promet (dalje u tekstu: „DG MOVE”). To se najučinkovitije može učiniti slanjem e-pošte u poseban sandučić za pitanja o obvezi javne usluge: MOVE-PSO@ec.europa.eu. Ako regionalna ili lokalna uprava namjerava uvesti obvezu javne usluge, Komisija potiče uključivanje Stalnog predstavništva ili tijela središnje državne uprave dotične države članice u ovdje opisani proces komunikacije, u skladu s primjenjivim zahtjevima nacionalnog zakonodavstva, kako bi se osigurala odgovarajuća koordinacija.

62.

Službe Komisije spremne su pružati neformalne savjete i poželjno ih je kontaktirati u vrlo ranoj fazi priprema obveza javne usluge. Rasprave se mogu odnositi na tumačenje Uredbe, postupke i moguća rješenja u specifičnim situacijama. Rano uspostavljanje kontakata omogućuje ubrzavanje postupaka jer će potencijalna pitanja već unaprijed biti riješena. Neformalni kontakti mogu također pomoći u sprječavanju da se određena pitanja pojave u kasnijoj fazi, primjerice pritužbe zainteresiranih strana.

63.

U skladu s prvim podstavkom članka 16. stavka 4. Uredbe (EZ) br. 1008/2008, država članica koja namjerava uvesti obvezu javne usluge Komisiji šalje tekst predviđene obveze (47). Komisija tada objavljuje informativnu obavijest navedenu u drugom podstavku te odredbe. U interesu učinkovitog i brzog rješavanja, savjetuje se da država članica pripremi odgovarajući nacrt informativne obavijesti i pošalje ga Komisiji (na bilo kojem od službenih jezika EU-a). Prijedlog se šalje e-poštom u ranije navedeni poštanski sandučić (48) (u elektroničkom formatu, korištenjem uobičajenih sustava za obradu). Prijedlog bi trebao sadržavati informacije opisane u članku 16. stavku 4. točkama (a) do (c) Uredbe (49). Cilj objavljivanja je sve zainteresirane strane upoznati s planiranom obvezom javne usluge i omogućiti im dobivanje daljnjih informacija, a naročito preciznih rokova. Komisija je pripremila predloške koji su dostupni na internetskoj stranici CIRCABC otvorenoj za nadležne nacionalne uprave. Primjerci predložaka mogu se zatražiti i izravno od Komisije.

64.

Kako bi se osigurala potpuna transparentnost, DG MOVE će dobivene obavijesti objaviti na svojoj internetskoj stranici (50), u svom biltenu i na pripadajućem CIRCABC forumu.

65.

Što se tiče linija na kojima je očekivani broj putnika koji će koristiti usluge zračnog prijevoza manji od 10 000 godišnje, Uredbom se državi članici omogućuje odabir želi li od Komisije zahtijevati objavljivanje informativne obavijesti u Službenom listu Europske unije ili će obavijest objaviti sama u svojem nacionalnom službenom listu (51). Važno je naglasiti da članak 16. stavak 5. Uredbe sadržava izuzeće od stavka 4. samo u pogledu zahtjeva za objavljivanje. Svi ostali zahtjevi članka 16, naročito zahtjev za konzultiranje i informiranje Komisije, drugih država članica i dotičnih zračnih luka i zračnih prijevoznika, primjenjuje se i na linije s manje od očekivanih 10 000 putnika godišnje.

66.

Datum stupanja na snagu obveze javnih usluga ne može biti raniji od datuma objave informativne obavijesti (52). Objavljivanje takve obavijesti u nacionalnom glasilu u skladu sa člankom 16. stavkom 5. ne bi trebalo biti ranije od objavljivanja u Službenom listu Europske unije, ako država članica želi obavijest objaviti u oba glasila.

67.

Kako bi tržište informirala o namjeravanim izmjenama uvjeta uvedenih obveza javnih usluga, Komisija smatra da bi se isti postupci trebali primjenjivati i na izmjene postojećih obveza javnih usluga, zbog istih razloga kao što su oni koji se odnose na inicijalnu objavu iz članka 16. stavka 4. i 5. Radi transparentnosti, to znači da treba navesti sve izmjene uvjeta nastale uvođenjem obveze javnih usluga. U slučajevima kad država članica zaključi da obveza javnih usluga više nije potrebna, može od Komisije zatražiti objavu informativne obavijesti o povlačenju obveze javne usluge u Službenom listu Europske unije, kako bi informirala tržište da je linija ponovno slobodna. Umjesto toga, takvu obavijest može objaviti i sama, u nacionalnom glasilu, u slučaju da je obavijest o obvezi javne usluge bila objavljena samo u njemu.

68.

Ocjenjivanje potrebe i razmjernosti obveze javnih usluga (vidjeti ranije poglavlje 3.3.) ne bi trebalo raditi samo jedanput. Umjesto toga, obveze javnih usluga trebalo bi redovito ponovno ocjenjivati, a najmanje ako se jedan od relevantnih čimbenika ocjenjivanja, poput primjerice broja pružatelja usluga, značajnije promijeni. Obveze javnih usluga odgovor su na specifičan tržišni nedostatak i stoga se moraju razvijati zajedno s njim. Ponovno ocjenjivanje može rezultirali izmjenama ili čak otkazivanjem dotične obveze javne usluge. Kako bi se osiguralo da zračni prijevoznici koji prometuju na PSO linijama poštuju svoje obveze u svakom trenutku, dobra je praksa barem jednom godišnje napraviti pregled njihova rada.

69.

Kako bi se osiguralo da situacije opisane u gornjem stavku 57. točki 2. ne dovedu do diskriminacije zračnih prijevoznika, svaki put kad novi operator započne ili se sprema započeti prometovanje na liniji potrebno je za svakog operatora podesiti razinu kapaciteta i učestalost uvedenu obvezom javne usluge, kako ukupna učestalost i kapacitet ponuđeni na svakoj liniji ne bi premašili razinu usluga koje su nužne za osiguravanje primjerene usluge.

70.

U skladu s načelima unutarnjeg tržišta, Uredbom (EZ) br. 1008/2008 nastoji se osigurati tržišno natjecanje u kontekstu obveze javnih usluga u što je moguće širem opsegu i nastoji da svaka iznimka od tog načela bude ograničena na ono što je potrebno za postizanje cilja odgovarajuće povezanosti. Ovim se režimom obično omogućava i značajnije uštede javnog novca država članica ili dotičnih lokalnih/regionalnih uprava, istodobno osiguravajući odgovarajuću povezanost.

71.

Konkretno, članak 16. stavak 9. Uredbe omogućuje ograničavanje pristupa uslugama redovitog zračnog prijevoza na PSO liniji na samo jednog zračnog prijevoznika EU-a samo ako niti jedan zračni prijevoznik EU-a nije započeo niti pokazao da će u kratkom vremenskom roku započeti s trajnim redovitim zračnim prijevozom na toj liniji. U tom kontekstu, zračni prijevoznik koji će u kratkom vremenskom roku započeti s trajnim redovitim zračnim prijevozom u skladu s obvezom javnih usluga treba to jasno dokazati, što znači da se mora obvezati na osiguravanje takvih usluga u određenom vremenskom razdoblju navedenom u uvjetima obveze javne usluge u jasno definiranom i ograničenom vremenskom okviru i prihvatiti mogućnost kazne u slučaju nepoštivanja preuzete obveze. Ograničavanje režima obveze javnih usluga na samo jednog zračnog prijevoznika može se ali ne mora kombinirati s financijskom naknadom, kako je to navedeno u Uredbi (53).

72.

Ekskluzivno pravo na prometovanje linijom mora se ponuditi putem javnog natječaja u skladu s postupcima iz Uredbe (EZ) br. 1008/2008. Transparentnost natječaja osigurava se njegovim objavljivanjem u Službenom listu Europske unije  (54).

73.

Ako prije ili tijekom natječajnog postupka zračni prijevoznik započne s redovitim zračnim prijevozom u skladu s obvezom javnih usluga ili najavi da će u kratkom roku započeti s trajnim redovitim zračnim prijevozom (55) (a pritom ne traži ekskluzivno pravo ili naknadu), natječajni postupak se mora poništiti i pristup liniji treba ostati otvoren za tržišno natjecanje (56). Točan datum kad prilika zračnog prijevoznika koji započinje ili iskazuje svoju namjeru da započne s operacijama istječe ne bi smio biti raniji od datuma zaključivanja ugovora s odabranim zračnim prijevoznikom. Zaključivanje ugovora podrazumijeva konkretne obveze obiju strana, koje sačinjavaju „ograničenje pristupa” u smislu članka 16. stavka 9. Uredbe. Međutim, država članica može dodatno odgoditi taj datum, na primjer do započinjanja operacija zračnog prijevoznika odabranog javnim natječajem.

74.

Ako se natječaj odnosi na liniju pristup kojoj je već ograničen na jednog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 16. stavkom 9., članak 17. stavak 4. Uredbe omogućuje objavu informativne obavijesti šest mjeseci prije nego što razdoblje novog ugovora započne. Glavni je cilj te prethodne obavijesti zračnim prijevoznicima zainteresiranima za prometovanje linijom bez naknade dati priliku da spriječe, u skladu s kriterijima iz članka 16. stavka 9., novo ograničenje na samo jednog zračnog prijevoznika, odabranog u skladu s člankom 16. stavkom 9. do 12. i člankom 17. Uredbe (vidjeti prethodnu točku).

75.

U skladu s člankom 16. stavkom 9. Uredbe, samo zračni prijevoznici EU-a ili s njima asimilirani zračni prijevoznici u skladu sa zakonodavstvom EU-a mogu dobiti ekskluzivno pravo na prometovanje PSO linijom. Stoga na to imaju pravo zračni prijevoznici koji imaju važeću operativnu licenciju koju su im izdala nadležna tijela države članice ili treće zemlje na koju se primjenjuje režim naveden u Uredbi (EZ) br. 1008/2008 (npr. Norveška, Island) (57). U nastavku, radi jednostavnosti, oni se navode kao „zračni prijevoznici” ili „zračni prijevoznici EU-a”.

76.

Uredbom se ne sprječava skupinu zračnih prijevoznika da zajednički podnesu ponudu, ali u toj ponudi zračni prijevoznici EU-a moraju navesti naziv zračnog prijevoznika/zračnih prijevoznika (ili konzorcija prijevoznika) koji će prometovati prema obvezama javnih usluga u skladu s uvjetima navedenima u natječajnoj dokumentaciji, kako bi nacionalna tijela mogla kontrolirati ispunjavanje formalnih uvjeta uključenih zračnih prijevoznika. Iako podugovaranje usluga nije zabranjeno Uredbom, u načelu država članica sama navodi hoće li dozvoliti podugovaranje ili ne i pod kojim uvjetima, pod uvjetom da se poštuje Uredba i zakonodavstvo EU-a općenito. U svakom slučaju, podugovaratelj mora također biti zračni prijevoznik EU-a.

77.

Određenom obvezom javnih usluga može se prometovati samo ako su operativna licencija i svjedodžba zračnog prijevoznika (dalje u tekstu „AOC”) operatora u skladu sa zahtjevima te obveze javnih usluga. Tako zračni prijevoznik s takozvanom B-licencijom, reguliranom člankom 5. stavkom 3. Uredbe ne može koristiti zrakoplov koji nije zrakoplov one vrste koja je obuhvaćena tom licencijom (i AOC-om koji mu je izdan). Ovi se zahtjevi primjenjuju na zračnog prijevoznika/zračne prijevoznike koji će obavljati obveze javnih usluga.

78.

Odabir između dostavljenih ponuda obavlja se što je prije moguće, pri čemu se u obzir uzima primjerenost usluge prijevoza, zajedno s cijenama i uvjetima, koji se mogu ponuditi korisnicima, te troškovi eventualnih naknada koje se zahtijevaju od predmetnih država članica (58). Države članice u načelu su slobodne odrediti ponder za kriterije koji se koriste u odabiru (dodjeli), primjerice pripisujući 70 % za visinu naknade, a 30 % za kvalitetu (59). Prema stajalištu Komisije ne postoji ništa što ih može spriječiti u određivanju maksimalne granice ukupnog iznosa naknade koju je potrebno platiti. Međutim, posebno je važno da se svi takvi kriteriji unaprijed utvrde u natječajnoj dokumentaciji na jasan, objektivan i transparentan način.

79.

Tijekom razdoblja ekskluzivnosti, pristup dotičnoj liniji bit će uskraćen svim zračnim prijevoznicima koji nisu zračni prijevoznik odabran putem javnog natječaja. Trajanje ekskluzivnog prava na prometovanje linijom ne može biti dulje od četiri godine; međutim, to razdoblje može trajati najdulje pet godina ako se obveza javnih usluga uvodi na pravcu prema zračnoj luci koja opslužuje najudaljeniju regiju, kako je navedeno u članku 349. i članku 355. stavku 1. UFEU-a (60). Ako se izvorni ugovor sklapa na razdoblje koje je kraće od maksimalnog razdoblja utvrđenog Uredbom (EZ) br. 1008/2008 (tj. 4 ili 5 godina) (61), tada se ugovor može obnoviti do maksimalno primjenjivog roka, pod uvjetom da je ta opcija jasno i transparentno navedena u natječajnoj dokumentaciji i ugovoru. Ako je ugovor od početka sklopljen na maksimalno razdoblje, tada je potrebno provesti novi natječaj u slučaju da država članica smatra da još uvijek postoje uvjeti kojim se to opravdava, budući da je, sukladno članku 16. stavku 9. Uredbe, stanje potrebno ponovno razmotriti. U skladu s člankom 17. stavkom 4. Uredbe, ako se natječaj odnosi na liniju kojoj je pristup već ograničen na jednog prijevoznika u skladu s člankom 16. stavkom 9. Uredbe, poziv na natječaj mora se objaviti najmanje šest mjeseci prije početka nove koncesije kako bi se mogla ocijeniti daljnja potreba ograničenog pristupa. Obnova ugovora nakon navedenog maksimalnog razdoblja nije moguća, budući da je potrebno obaviti redovito preispitivanje, što bi tržište za nove sudionike zatvorilo na predugo razdoblje.

80.

Zahtjev razmjernosti podrazumijeva da bi ekskluzivno pravo trebalo biti ograničeno na one usluge koje se odnose na obvezu javnih usluga. Na primjer, ako se obveza javnih usluga odnosi samo na zimsku sezonu, pristup liniji trebao bi biti slobodan tijekom ljetne sezone. U obvezi javnih usluga i u javnom natječaju trebalo bi biti jasno navedeno na koja se razdoblja i na koje usluge ta obveza i natječaj odnose. Ta je informacija ključna za zračne prijevoznike koji se javljaju na javni natječaj jer opseg ekskluzivnog prava obično značajno utječe na uvjete njihove ponude.

81.

Ograničenje na samo jednog zračnog prijevoznika ne bi tog zračnog prijevoznika smjelo ometati u sklapanju code-share ugovora s ostalim zračnim prijevoznicima, pod uvjetom da je to u skladu s pravilima tržišnog natjecanja. Kao što je ranije navedeno (62), dozvola sadržana u članku 15. stavku 4. Uredbe za prometovanje temeljem code-share ugovora obuhvaća i PSO linije, a u Uredbi se ne navode nikakve zabrane u tom pogledu ako je pristup takvoj liniji ograničen temeljem članka 16. stavka 9. i dalje Uredbe.

82.

Osim ako u natječajnoj dokumentaciji nije navedeno drugačije, ništa u Uredbi ne može zračnog prijevoznika EU-a spriječiti da uživa svoje ekskluzivno pravo na podugovaranje dijela ili cijele usluge zračnog prijevoza s drugim zračnim prijevoznikom EU-a. Međutim, odgovornost za izvršenje ugovora ostaje na zračnom prijevozniku odabranom u natječajnom postupku.

83.

Članak 16. stavak 9. predstavlja iznimku od načela, propisanog člankom 8., prema kojem svaki zračni prijevoznik može u svakom trenutku započeti s pružanjem usluga definiranih u obvezi javnih usluga. Ako je ekskluzivnost dodijeljena samo jednom zračnom prijevozniku na konačan način i u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i natječajnom specifikacijom, to se načelo više ne primjenjuje.

84.

Kako je ranije navedeno, države članice trebale bi redovito ocjenjivati potrebu i prikladnost obveze javnih usluga. Naročito bi, u slučaju ograničenih (ekskluzivnih) obveza javnih usluga, stanje trebalo pregledati na kraju razdoblja koncesije (63), a daljnju potrebu za ograničenim pristupom trebalo bi ocijeniti prije početka nove koncesije (64). Općenito, cilj je tijekom razdoblja od šest mjeseci prije početka nove koncesije ocijeniti jesu li se okolnosti pod kojima je objavljen prethodni natječaj promijenile. Takvo ocjenjivanje obično uključuje iskustvo iz zadnjeg razdoblja koncesije, naročito što se tiče praćenja potražnje te pitanje mogu li se osigurati odgovarajuće usluge zračnog prijevoza bez ekskluzivnosti i/ili s promijenjenom, manje restriktivnom obvezom javnih usluga ili čak bez obveze javnih usluga.

85.

Razdoblje od šest mjeseci nije maksimalno razdoblje tijekom kojega Komisija daje „odobrenje” za planiranu obvezu javnih obveza. Uredbom se ne propisuje takvo odobrenje i to je razdoblje namijenjeno u druge svrhe. Naročito je ono potrebno ostalim zračnim prijevoznicima kako bi mogli iznijeti svoje prijedloge za prometovanje na PSO liniji bez ekskluzivnosti ili naknade, i u tom slučaju time bi se moglo dokazati da potreba za ograničenim pristupom više ne postoji. Ako se to ne dogodi, to bi mogao biti pokazatelj da postoji daljnja potreba za ograničenim pristupom. U svakom slučaju država članica mora prva obaviti ocjenjivanje potrebe za ograničenim pristupom, koje podliježe pregledu Komisije u skladu sa zakonodavstvom EU-a.

86.

U načelu, države članice bi javne natječaje trebale objavljivati za svaku liniju posebno. Međutim, Uredbom se državama članicama omogućuje objava javnog natječaja za skupinu PSO linija, ali samo ako je to opravdano iz razloga operativne učinkovitosti (65). U praksi to znači dodjelu ekskluzivnosti jednom zračnom prijevozniku za skupinu PSO linija.

87.

Takvo okupljanje PSO linija u skupine može biti opravdano naročito kad nekoliko linija sa slabim prometom predstavlja značajne operativne komplementarnosti (npr. linije prema izoliranom arhipelagu ili unutar njega, ili prema udaljenim i rijetko naseljenim područjima ili unutar njih).

88.

Razlozi za okupljanje linija u skupine moraju biti operativne prirode (npr. potreba za operativnom bazom u udaljenom području), a njihov glavni cilj ne smije biti smanjenje utjecaja na proračun države članice. U tom smislu, okupljanje u skupine profitabilnih i neprofitabilnih linija koje nemaju zajedničkih operativnih elemenata nije moguće.

89.

Okupljanje linija u skupine za potrebe javnog natječaja, kako je ovdje opisano, ne smije se pomiješati s povezivanjem linija („bundling”) pri uvođenju obveze javnih usluga. Kako je opisano u gornjoj točki 28., pristup jednoj određenoj liniji ne smije ovisiti o prometovanju ostalim linijama. Jednako tako, moguće je da određene linije nisu prihvatljive za okupljanje u skupine za potrebe javnog natječaja, u kojem ih se slučaju ipak može zajedno obuhvatiti u jednom pozivu na sudjelovanje u javnom natječaju, ako je to opravdano iz razloga upravne učinkovitosti (66).

90.

Što se tiče faze prije ove objave navedene u članku 17. stavku 4. u gornjem tekstu (67), Uredbom se propisuje da dotična država članica Komisiji dostavlja potpuni tekst poziva na javni natječaj osim ako je, u skladu s člankom 16. stavkom 5. obvezu javnih usluga objavila putem obavijesti u svom nacionalnom službenom listu. U takvom se slučaju natječaj objavljuje i u nacionalnom službenom listu (68). Radi učinkovitog i brzog rješavanja, država članica trebala bi Komisiji (putem e-pošte u ranije naveden poštanski sandučić) dostaviti (na bilo kojem od službenih jezika EU-a) (69) nacrt informativne obavijesti o pozivu na javni natječaj (u elektroničkom formatu, korištenjem uobičajenih sustava za obradu) koju treba objaviti Službenom listu Europske unije na svim jezicima EU-a. Prijedlog informativne obavijesti trebao bi sadržavati informacije navedene u članku 17. stavku 5. Uredbe. Komisija je pripremila predloške koji su dostupni na internetskoj stranici CIRCABC-a, a mogu se zatražiti i izravno od Komisije. Države članice potiče se i da dostave uvjete planiranog ugovora te svih ostalih dokumenata koji se odnose na točke navedene u članku 17. stavku 3. Uredbe (EZ) br. 1008/2008.

91.

U skladu s člankom 17. stavkom 6. Uredbe (EZ) br. 1008/2008, dotične države članice obvezne su, bez odlaganja i besplatno, učiniti dostupnima sve relevantne informacije i dokumente koje strana zainteresirana za javni natječaj zatraži. Iako ne postoji obveza osiguravanja natječajne dokumentacije zainteresiranim stranama na jezicima koji nisu jezici dotične države članice, to bi moglo privući više potencijalnih ponuditelja.

92.

Javni natječaj i ugovor koji iz njega proizlazi trebali bi obuhvaćati najmanje točke navedene u članku 17. stavku 3. Uredbe. Točan format i sadržaj dokumenata određuju nadležna tijela iz države članice i Komisija za njih nema predloške.

93.

Radi upravne učinkovitosti država članica može objaviti samo jedan natječaj koji obuhvaća različite linije (70). Rezultat natječaja može biti nekoliko zračnih prijevoznika koji će prometovati na različitim linijama, jer takav natječaj ne znači da se ponude mogu podnositi samo za sve predmetne linije zajedno.

94.

Rok za predaju ponuda ne smije biti kraći od dva mjeseca od dana objave informativne obavijesti (71). Datum početka razdoblja ekskluzivnosti mora biti naveden u natječajnoj dokumentaciji. Taj se datum obično poklapa s datumom početka ugovora s odabranim zračnim prijevoznikom, ali ugovor može započeti i kasnije. Ugovor i prometovanje u skladu s njim ne mogu započeti prije datuma koji je naveden kao datum početka ekskluzivnosti.

95.

U skladu s člankom 17. stavkom 4. Uredbe, ako se natječaj odnosi na liniju na kojoj je pristup već ograničen na jednog prijevoznika, natječaj se mora objaviti najmanje šest mjeseci prije početka nove koncesije. Kao što je vidljivo iz same odredbe, to minimalno razdoblje potrebno je kako bi se ispravno ocijenila daljnja potreba za ograničenim pristupom liniji (72). Kad se bliži kraj ugovora s ekskluzivnim zračnim prijevoznikom i linija ponovno postane otvorena PSO linija, moguće je objaviti i informativnu obavijest o ponovnom otvaranju linije. Međutim, novi natječaj u skladu s Uredbom jednako tako zračnim prijevoznicima omogućuje da budu informirani i da izraze svoju želju za prometovanjem bez ekskluzivnosti i naknade.

96.

Država članica mora bez odlaganja Komisiju obavijestiti o rezultatima natječaja (73). Trenutačno ne postoji predložak za tu svrhu. Komisija može od države članice tražiti da u roku od mjesec dana dostavi svu relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na izbor zračnog prijevoznika za provođenje obveze javnih usluga (74).

97.

Cilj natječajnog postupka je dati ekskluzivno pravo na prometovanje PSO linijom jednom zračnom prijevozniku. U skladu s člankom 17. stavkom 8. Uredbe, dotična država članica može zračnom prijevozniku odabranom na natječaju nadoknaditi troškove nastale zbog ispunjavanja standarda koje obveza javnih usluga nalaže. Čak i kad zračni prijevoznik ponudi prometovanje linijom bez naknade, pravo na ekskluzivnost može se dodijeliti samo putem natječaja (75).

98.

Takva nadoknada troškova ne smije prelaziti iznos potreban za pokrivanje neto troškova nastalih pri izvršavanju svake pojedine obveze javnih usluga, uzimajući u obzir prihod iz obveze koji zadržava zračni prijevoznik te razumnu dobit (76). Izraz „razumna dobit” nije definiran Uredbom (EZ) br. 1008/2008. U kontekstu usluga od općeg gospodarskog interesa, taj je izraz definiran u članku 5. stavku 5. Odluke Komisije 2012/21/EU (77) (dalje u tekstu: „Odluka o uslugama od općeg gospodarskog interesa”) kao stopa prinosa na kapital koju bi, tijekom čitavog razdoblja trajanja akta o ovlaštenju, zahtijevao tipičan poduzetnik koji razmišlja o tome bi li obavljao uslugu od općeg gospodarskog interesa, uzimajući u obzir pripadajući rizik. U skladu s člankom 5. stavkom 7. te Odluke, „kada pružanje usluga od općeg gospodarskog interesa nije povezano sa značajnim komercijalnim ili ugovornim rizikom, naročito kada se neto troškovi nastali pružanjem usluga od općeg gospodarskog interesa u bitnome naknadno (ex post) nadoknađuju u potpunosti, razumna dobit ne smije premašiti zbroj relevantne stope kamatne zamjene (swap rate) i premije od 100 baznih bodova.” (78). Čini se razumnim ta načela analogno primjenjivati u kontekstu obveza javnih usluga u zračnom prijevozu iz ove Uredbe. Ako dobit premaši razumnu granicu, nadoknada troškova mogla bi potaknuti i pitanja u pogledu sukladnosti s nacionalnim zakonodavstvom o potporama.

99.

Iznos naknade koja se plaća zračnom prijevozniku trebalo bi izračunati na temelju stvarno nastalih troškova i prihoda od prometovanja linijom, čiju evidenciju vodi zračni prijevoznik. Kako bi izračun bio transparentan i mogao se provjeriti, zračni prijevoznik mora imati dovoljno detaljan računovodstveni sustav koji omogućuje izračun troškova i prihoda koji pripadaju predmetnoj PSO liniji. U svakom slučaju, nadoknada troškova ograničena je na iznos naveden u natječaju.

100.

Prije svega treba imati na umu da se ocjenjivanje državnih potpora odvija odvojeno od ocjenjivanja iz Uredbe (EZ) br. 1008/2008. Međutim, ako zahtjevi iz Uredbe (EZ) br. 1008/2008 nisu ispunjeni, primjerice što se tiče definiranja obveze javnih usluga i kad se s takvom obvezom javnih usluga povezuje financijska naknada, zahtjevi sadržani u propisima o državnim potporama također nisu ispunjeni. Iako dotične službe Komisije blisko surađuju kod ocjenjivanja PSO shema, važno je naglasiti da su obavijesti o državnim potporama, tamo gdje su potrebne (79), odvojene od obavijesti o PSO shemi dostavljene Komisiji; na upravnoj razini, potonje obrađuje DG MOVE dok, tamo gdje je to potrebno, obavijesti o državnim potporama obrađuje Komisijina Glavna uprava za tržišno natjecanje (poznata kao „DG COMP”). Oba skupa pravila i postupaka treba poštovati, a pritužbe Komisiji moguće su za oba.

101.

Uredba se na jednak način primjenjuje bilo da se naknada odobrava ili ne. Međutim, ako se dodijeli naknada za obveze javne usluge, to se mora učiniti u skladu s pravilima o državnim potporama iz Ugovora (čl. 107.–109. UFEU-a) kako ih tumači Sud Europske unije i s pravilima sadržanima u instrumentima Komisije kojima se uređuje pružanje usluga od općeg gospodarskog interesa (SGEI). Ti su instrumenti Komisije sljedeći:

102.

U presudi u slučaju Altmark Trans GmbH i Regierungspräsidium Magdeburg protiv Nahverkehrsgesellschaft Altmark GmbH (Altmark), Europski sud je smatrao da naknada za javnu uslugu ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. UFEU-a pod uvjetom da su kumulativno ispunjena sljedeća četiri kriterija:

103.

Ako su ta četiri kriterija ispunjena, naknada za obavljanje obveze javne usluge ne smatra se državnom potporom i obavješćivanje Komisije o državnoj potpori u ovom slučaju nije potrebno (međutim, kao što je spomenuto ranije, obavijest i uvjeti o objavljivanju koje propisuje Uredba (EZ) br. 1008/2008 primjenjuju se i dalje) (86). Ocjenjivanje ispunjava li naknada ta četiri kriterija prema članku 17. stavku 8. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 prvenstveno je obveza nadležnih nacionalnih tijela.

104.

Odredbe Uredbe (EZ) br. 1008/2008 temelje se na ranije navedenim kriterijima: članak 17. stavak 3. točka (a) obuhvaća prvi kriterij Altmark, članak 17. stavak 3. točka (e) drugi, članak 17. stavak 8. treći, a što se tiče četvrtog kriterija Altmark, članak 16. stavak 10. propisuje primjenu postupka javnog natječaja. Iako članak 16. stavak 10. ne propisuje natječajni postupak detaljnije, u skladu s presudom u predmetu Altmark, odabrani postupak trebao bi osigurati pružanje usluge s najmanje troška za zajednicu. Stoga, kad se primjenjuje četvrti kriterij Altmark, ako je u natječajnom postupku podnesena samo jedna ponuda, ne može se obično pretpostaviti da je taj kriterij zadovoljen, osim ako i. postoje iznimno jaki zaštitni mehanizmi u okviru postupka kako je osmišljen, i ti zaštitni mehanizmi osiguravaju pružanje usluge uz najmanji trošak za zajednicu ili ii. dotična država članica na drugi način potvrdi da rezultat odgovara najnižem trošku za zajednicu. To znači da ako su uvjeti Uredbe (EZ) br. 1008/2008 zadovoljeni, u skladu s ranije navedenim objašnjenjima, u načelu se može smatrati da državne potpore nema.

105.

U slučaju da se ne može isključiti mogućnost da, u skladu s kriterijima utvrđenima u slučaju Altmark, postoji državna potpora, dotična država članica trebala bi na neki drugi način osigurati poštivanje propisa o državnim potporama Takav slučaj može, primjerice, nastati kada je u iznimnim uvjetima predviđenima člankom 16. stavkom 12. Uredbe, zračni prijevoznik odabran međusobnim dogovorom tijela države članice i zračnog prijevoznika, a da otvoreni postupak javnog natječaja nije bio proveden. U takvim bi slučajevima država članica trebala provjeriti smatra li se iznos naknade državnom potporom na temelju kriterija Altmark ili Uredbe (EU) br. 360/2012. U suprotnom, moguće je da je potpora sukladna s unutarnjim tržištem u skladu s Odlukom SGEI, i u tom slučaju nije potrebna nikakva obavijest, ili je obavijest potrebna no Komisija je može proglasiti usklađenom temeljem odredbi članka 106. stavka 2. UFEU-a ako su ispunjeni uvjeti Okvira SGEI.

106.

Tijekom važenja ekskluzivne koncesije zračni prijevoznik EU-a koji je odabran u postupku javnog natječaja možda će biti prisiljen naglo prekinuti pružanje usluga, primjerice zbog financijske insolventnosti. U tim okolnostima, kad je potrebno, članak 16. stavak 12. Uredbe dopušta postupak za iznimne slučajeve kako bi se izbjegao prekid dotičnih usluga zračnog prijevoza. Postupak se primjenjuje samo u slučaju naglog i neočekivanog prekida usluga zračnog prijevoza na PSO liniji na kojoj usluge već obavlja zračni prijevoznik odabran putem javnog natječaja. Ne primjenjuje se kad postupci za promjenu obveze javnih usluga ili obnova natječaja traju neočekivano dugo (87).

107.

Postupak za iznimne slučajeve ne može se, između ostaloga, primjenjivati u sljedećim situacijama:

108.

U slučaju naglog prekida usluga od strane zračnog prijevoznika odabranog u skladu s ranije navedenim natječajnim postupkom, država članica može za obavljanje obveze javnih usluga odabrati drugog zračnog prijevoznika EU-a za razdoblje od najviše sedam mjeseci ako je iznos naknade u skladu s odredbama članka 17. stavka 8. Uredbe (89) i ako se odabir novog zračnog prijevoznik vrši između zračnih prijevoznika EU-a u skladu s načelima transparentnosti i nediskriminacije. Uz to, potrebno je odmah objaviti i novi natječaj za razdoblje redovitog ugovora, koje se predlaže kombiniranjem vremenskih ograničenja obrazloženih u nastavku.

109.

Razdoblje od sedam mjeseci računa se od početka prometovanja novoodabranog zračnog prijevoznika. To se razdoblje ne može obnoviti. Uz to, budući da je svrha natječaja obnova postojećeg ekskluzivnog prava, natječaj treba biti objavljen najmanje šest mjeseci unaprijed, u skladu sa člankom 17. stavkom 4. Uredbe.

110.

U odabiru zračnog prijevoznika potrebno je poštivati načela transparentnosti i nediskriminacije i u obzir uzeti specifične okolnosti. Tako se postupak za iznimne slučajeve primjenjuje kada nema dovoljno vremena za formalnu objavu natječaja jer se novi zračni prijevoznik mora hitno pronaći. Ipak, tijela bi trebala, što je prije moguće, kontaktirati nekoliko zračnih prijevoznika zainteresiranih za prometovanje dotičnom linijom. To obično mogu biti zračni prijevoznici koji su već aktivni u regiji i/ili su sudjelovali u posljednjem natječaju.

111.

Dotična država članica obvezna je bez odlaganja Komisiju i ostale države članice obavijestiti o postupku u iznimnom slučaju i razlozima za takav slučaj (90). Preporučuje se da država članica Komisiju obavijesti i o svim kontaktima s ostalim zračnim prijevoznicima te o rezultatima tih kontakata. Komisija može organizirati i objavljivanje obavijesti u Službenom listu Europske unije, iako se takva objava ne zahtijeva u slučaju postupka u iznimnim slučajevima.

112.

Komisija može, na zahtjev države članice ili na vlastitu inicijativu, a u skladu s relevantnim savjetodavnim postupkom, obustaviti postupak za iznimni slučaj ako nakon procjene smatra da on ne ispunjava zahtjeve za postupak u iznimnim slučajevima iz u Uredbe ili ako je on na bilo koji drugi način u suprotnosti sa zakonodavstvom EU-a (91).

113.

Kod objavljivanja natječaja za nabavu usluga zračnog prijevoza uvijek je potrebno primjenjivati postupke propisane Uredbom (EZ) br. 1008/2008. Kada nadležno tijelo države članice sklapa ugovor o obavljanju javne usluge, mora poštovati primjenjiva pravila o nabavi. Dana 26. veljače 2014. Europski parlament i Vijeće donijeli su direktive 2014/24/EU i 2014/25/EU (92) (dalje u tekstu ”direktive 2014/24/EU i 2014/25/EU”), kojima se reguliraju ugovori o javnim uslugama.

114.

Istog dana, Europski parlament i Vijeće donijeli su novu Direktivu 2014/23/EU o dodjeli ugovorâ o koncesiji (93) (dalje u tekstu ”Direktiva 2014/23/EU”) i prema iskustvima Komisije, većinu ugovora dodijeljenih primjenom članka 17. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 čine „koncesije za usluge” u smislu te nove Direktive. Naime, takvim ugovorom nadležno tijelo povjerava pružanje usluge zračnog prijevoza jednom zračnom prijevozniku na određeno vrijeme. Zračni prijevoznik dužan je pružati uslugu prijevoza utvrđenu ugovorom, obično za financijsku naknadu nadležnog tijela (94). Zračni prijevoznik u načelu snosi poslovni rizik (ako to nije slučaj, taj se ugovor u načelu smatra javnim ugovorom u smislu direktiva 2014/24/EU i 2014/25/EU), koji obuhvaća rizik povezan s potražnjom za njegovim uslugama prijevoza, budući da nadležna tijela u ugovoru obično ne jamče da će zračni prijevoznik povratiti sva ulaganja ili pokriti troškove nastale prilikom izvršavanja svojih ugovornih obveza (95). Kvalificiranje koncesije važno je, budući da se u članku 10. stavku 3. Direktive 2014/23/EU o dodjeli ugovora o koncesiji izričito navodi da se on ne primjenjuje na koncesije za usluge zračnog prijevoza temeljene na izdavanju operativne licencije u smislu Uredbe (EZ) br. 1008/2008. U rijetkim slučajevima, tamo gdje se dogovor može okvalificirati kao ugovor o obavljanju javne usluge koji je obuhvaćen Direktivom 2014/24/EU ili Direktiva 2014/25/EU, ovisno o slučaju, odgovarajuća Direktiva primjenjuje se istodobno s Uredbom (EZ) br. 1008/2008, a potonja, kao lex specialis, ima prednost u slučaju da su im odredbe u koliziji.

115.

Države članice moraju poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale da se učinkovito i što je prije moguće mogu pregledati sve odluke (uključujući i odluke o dodjeli) obveza javnih usluga, ako se sumnja na kršenje zakonodavstva EU-a ili nacionalnih propisa kojima se provodi zakonodavstvo EU-a (96).

116.

U skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe, Komisija može od države članice zatražiti da u roku od dva mjeseca dostavi dokument s obrazloženjem o opravdanosti obveze javnih usluga i njezinoj sukladnosti s kriterijima navedenima u članku 16., analizu gospodarstva regije, analizu razmjernosti planiranih obveza i ciljeva gospodarskog razvoja i na kraju analizu postojećih usluga zračnog prijevoza, ako postoje, kao i ostalih dostupnih prijevoznih sredstava koja bi se mogla smatrati zamjenom za planirano uvođenje obveze. Pravo na dobivanje dokumenata i analiza navedenih u članku 18. stavku 1. točkama (a) do (d) Komisiji omogućuje da se informira o obvezi javnih usluga i njezinoj opravdanosti. Ti dokumenti koje izrađuje dotična država članica mogu razjašnjavati i pozadinu uvođenja obveze javnih usluga i njezinu primjerenost u smislu Uredbe.

117.

Komisija se obvezuje na zahtjev države članice ili na vlastitu inicijativu provesti istragu u skladu s člankom 18. stavkom 2. Uredbe.

118.

U skladu s člankom 18. stavkom 2., Komisija se obvezuje (97), na temelju svih relevantnih čimbenika, donijeti odluku o tome hoće li se odredbe članaka 16. i 17. i dalje primjenjivati na dotičnu liniju. Cilj je osigurati pravilnu primjenu propisa relevantnih za uvođenje obveze javnih usluga kao takve, za ograničavanje pristupa u skladu s člankom 16. stavkom 9. i za visinu odobrene naknade.