18.7.2018

Službeni list Europske unije

C 252/201

P8_TA(2017)0048

Moguće promjene i prilagodbe aktualnog institucijskog ustroja Europske unije

Rezolucija Europskog parlamenta od 16. veljače 2017. o mogućim promjenama i prilagodbama aktualnog institucijskog ustroja Europske unije (2014/2248(INI))

(2018/C 252/22)

Europski parlament,

—	uzimajući u obzir prije svega članke 1., 2., 3., 6., 9., 10., 14., 15., 16., 17., 48. i 50. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i članke 119., 120.-126., 127.-133., 136.-138., 139.-144., 194. i 352. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i pripadajuće protokole,

—	uzimajući u obzir Povelju o temeljnim pravima Europske unije,

—

uzimajući u obzir izvješće od 22. lipnja 2015. koje je predsjednik Europske komisije sastavio u bliskoj suradnji s predsjednicima Europskog vijeća, Europskog parlamenta, Europske središnje banke i Euroskupine naslovljeno „Dovršetak europske ekonomske i monetarne unije” („Izvješće petorice predsjednika”) (1),

—

uzimajući u obzir svoju zakonodavnu rezoluciju od 19. studenoga 2013. o nacrtu Uredbe Vijeća kojom se uspostavlja višegodišnji financijski okvir (VFO) za razdoblje od 2014. do 2020. (2) i svoju Odluku od 19. studenog 2013. o sklapanju međuinstitucionalnog sporazuma između Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije o proračunskoj disciplini, o suradnji u vezi s proračunskim pitanjima i dobrom financijskom upravljanju (3),

—	uzimajući u obzir VFO (4) i Međuinstitucijski sporazum (5) kako je usvojen 2. prosinca 2013.,

—	uzimajući u obzir konačno izvješće i preporuke Skupine na visokoj razini za vlastita sredstva iz prosinca 2016 (6),

—	uzimajući u obzir zaključke Europskog vijeća od 18. i 19. veljače 2016. u pogledu novog dogovora za Ujedinjenu Kraljevinu unutar Europske unije, koji su postali nevažeći zbog odluke Ujedinjene Kraljevine o napuštanju Unije,

—	uzimajući u obzir rezultat glasovanja na referendumu u Ujedinjenoj Kraljevini o članstvu u Europskoj uniji da se napusti Uniju,

—

uzimajući u obzir Standard Eurobarometer 84 (Standardno istraživanje Eurobarometra br. 84) od jeseni 2015. naslovljeno „Javno mnijenje u Europskoj uniji” te posebno istraživanje Barometer Europskog parlamenta iz lipnja 2016. naslovljeno „Europljani 2016. – percepcija i očekivanja, borba protiv terorizma i radikalizacije”,

—	uzimajući u obzir Mišljenje 2/13 Suda Europske unije o nacrtu sporazuma o pristupanju EU-a Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Europska konvencija o ljudskim pravima”) (7),

—	uzimajući u obzir odluku Europskog vijeća od 28. lipnja 2013. o utvrđivanju sastava Europskog parlamenta (8),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. prosinca 2013. o ustavnim problemima višerazinskog upravljanja u Europskoj uniji (9),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 15. travnja 2014. o pregovorima o Višegodišnjem financijskom okviru 2014. – 2020.: pouke koje treba izvući i smjernice za budućnost (10),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 22. studenog 2012. o izborima za Europski parlament 2014. (11) i svoju Rezoluciju od 4. srpnja 2013. o unapređenju praktičnih rješenja za održavanje izbora za Europski parlament 2014. (12),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 20. studenoga 2013. o utvrđivanju sjedišta institucija Europske unije (13),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 28. listopada 2015. o europskoj građanskoj inicijativi (14),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 11. studenoga 2015. o reformi izbornog zakona Europske unije (15) i svoj prijedlog za izmjenu Akta o izboru zastupnika u Europski parlament neposrednim općim izborima,

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 28. lipnja 2016. o odluci o napuštanju EU-a na temelju ishoda referenduma održanog u Ujedinjenoj Kraljevini (16),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o poboljšanju funkcioniranja Europske unije razvijanjem potencijala sadržanog u Ugovoru iz Lisabona (17),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o proračunskom kapacitetu europodručja (18),

—	uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 25. listopada 2016. s preporukama Komisiji o uspostavi mehanizma EU-a za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava (19),

—	uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2016/1624 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. rujna 2016. o europskoj graničnoj i obalnoj straži (20),

—	uzimajući u obzir mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora od 16. rujna 2015. (21) i Odbora regija od 8. srpnja 2015. (22),

—

uzimajući u obzir deklaraciju „Snažnija europska integracija: put prema naprijed” predsjednika talijanskog (Camera dei Deputati), francuskog (Assemblée nationale), njemačkog (Bundestag) i luksemburškog (Chambre des Députés) parlamenta potpisanu 14. rujna 2015., koju trenutačno podupire nekoliko domova nacionalnih parlamenta u EU-u,

—	uzimajući u obzir mišljenje Odbora regija od 31. siječnja 2013. naslovljeno „Jačanje građanstva EU-a: promicanje biračkih prava građana EU-a” (23),

—	uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika,

—	uzimajući u obzir izvješće Odbora za ustavna pitanja i mišljenja Odbora za proračune i Odbora za proračunski nadzor (A8-0390/2016),

A.	budući da se ovom rezolucijom žele ponuditi rješenja do kojih se ne može doći korištenjem alata dostupnih na temelju Ugovora u njihovom sadašnjem obliku i koji će stoga postati mogući tek nakon njihove buduće izmjene kad se ispune preduvjeti;

budući da su nesposobnost institucija EU-a da se nose s dubokim i višestrukim krizama kroz koje Unija trenutno prolazi, a koje su prozvane „polikrizom” te financijske, gospodarske, društvene, socijalne i migracijske posljedice tih kriza, kao i jačanje populističkih stranaka i nacionalističkih pokreta doveli do povećanog nezadovoljstva sve većeg dijela stanovništva funkcioniranjem trenutačnog Europske unije u njezinom trenutačnom obliku;

C.	budući da države članice pojedinačno ne mogu riješiti te znatne europske izazove i da se oni mogu riješiti samo zajedničkim odgovorom Europske unije;

budući da je napredak u smjeru Unije koja zaista može ostvariti svoje ciljeve otežan neuspješnim upravljanjem zbog stalne i sustavne želje da se odluke u Vijeću donose jednoglasno (što se još uvijek temelji na tzv. luksemburškom kompromisu) i nepostojanjem vjerodostojne jedinstvene izvršne vlasti koja bi imala potpuni demokratski legitimitet i nadležnost za provedbu djelotvornih mjera u širokom spektru politika; budući da nedavni primjeri poput neodgovarajućeg upravljanja migracijskim tokovima, usporene sanacije banaka nakon izbijanja financijske krize i izostanka neposrednog zajedničkog odgovora na unutarnju i vanjsku prijetnju terorizma dobro pokazuju nesposobnost Unije za djelotvorno i brzo reagiranje;

E.	budući da EU ne može ispuniti očekivanja europskih građana jer se Ugovori ne iskorištavaju u potpunosti i ne nude sve potrebne instrumente, nadležnosti i postupke odlučivanja za učinkovito postizanje tih zajedničkih ciljeva;

F.	budući da je taj problem, u kombinaciji s nedostatkom zajedničke vizije država članica u pogledu budućnosti našeg kontinenta, doveo do nezapamćene razine euroskepticizma koja vodi do povratka nacionalizmu i predstavlja opasnost od ugrožavanja Unije, pa čak i njezinog raspada;

budući da je, umjesto da jača Uniju, sustav u kojem države članice pribjegavaju rješenjima „à la carte”, a koji je Ugovor iz Lisabona dodatno produbio, učinio Uniju kompleksnijom i doveo do izražaja njezinu unutarnju diferencijaciju; budući da su, unatoč fleksibilnosti koju nude Ugovori, kroz primarno pravo odobrena brojna izuzimanja država članica i da je to dovelo do netransparentnog sustava preklapajućih krugova suradnje te onemogućilo demokratski nadzor i odgovornost;

budući da su u Ugovorima ponuđeni oblici fleksibilne i diferencirane integracije na razini sekundarnog prava u obliku instrumenata pojačane i strukturirane suradnje, koji bi se trebali primjenjivati samo na određen broj politika, a u isto vrijeme biti uključivi kako bi se i drugim državama članicama dozvolilo sudjelovanje; budući da je učinak pojačane suradnje ostao ograničen dvadeset godina nakon uvođenja tih instrumenata; budući da je pojačana suradnja odobrena u tri slučaja, i to za zajednička pravila za primjenjivo pravo o razvodima međunarodnih parova, europski patent s jedinstvenim učinkom i uvođenje poreza na financijske transakcije (FTT); budući da se pojačanom suradnjom mora koristiti kao prvim korakom ka integraciji politika kao što su zajednička sigurnosna i obrambena politika, a ne kao načinom za olakšavanje rješenja „à la carte”;

I.	budući da je potrebno očuvati metodu zajednice, a ne je potkopavati međuvladinim rješenjima, čak ni u područjima u kojima sve države članice ne ispunjavaju uvjete za sudjelovanje;

međutim, budući da je euro Unijina valuta (članak 3. stavak 4. UEU-a), Ujedinjena Kraljevina je dobila izuzeće (Protokol br. 15), Danska ima izuzeće na temelju ustava (Protokol br. 16), Švedska više ne slijedi konvergencijske kriterije za euro, a Grčka bi mogla napustiti sustav jedinstvene valute, o čemu je otvoreno raspravljalo Europsko vijeće; budući da sve države članice imaju obvezu pristupiti monetarnoj uniji jednom kada ispune sve zadane uvjete, a nije zadan raspored za prihvaćanje eura u državama članicama nakon što je ta valuta uspostavljena;

budući da su Ujedinjena Kraljevina i Irska dobile izuzeće u pogledu Schengena, slobodnog kretanja ljudi i ukidanja granične kontrole na unutarnjim granicama, što je sve formalno dio Ugovora; budući da četiri druge države članice također ne poštuju te odredbe unatoč tome što su obvezne poštovati ih, dok je trima državama koje nisu članice Europske unije pružena mogućnost primjene tih odredbi; budući da se takvom rascjepkanošću sprečava potpuno ukidanje preostalih unutarnjih granica, ali i otežava uspostavljanje istinskog unutarnjeg tržišta i potpuno integriranog područja slobode, sigurnosti i pravde; podsjeća da integracija u schengensko područje mora ostati cilj za sve države članice EU-a;

L.	budući da bi klauzule o izuzimanju pojedinih država članica ugrozile ujednačenu primjenu prava Unije, pretjerano usložnile upravljanje, ugrozile koheziju Unije i potkopale solidarnost među građanima Unije;

budući da je od Ugovora iz Lisabona Europsko vijeće, dodatno potaknuto financijskom, migracijskom i sigurnosnom krizom, proširilo svoje nadležnosti i na svakodnevno upravljanje zahvaljujući usvajanju međuvladinih instrumenata izvan okvira EU-a, unatoč činjenici da njegova uloga nije obnašati zakonodavnu ulogu, nego pružiti Uniji potreban poticaj za njezin razvoj i definirati opći politički smjer i prioritete (članak 15. stavak 1. UEU-a);

budući da je, zbog uvjeta da se u Europskom vijeću odluke trebaju donositi jednoglasno i nesposobnosti te institucije da tu jednoglasnost postigne, došlo do usvajanja međuvladinih sporazuma izvan okvira EU-a, kao što su Europski stabilizacijski mehanizam (ESM), Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji (TSCG ili „fiskalni pakt”); budući da isto vrijedi i za dogovor s Turskom o sirijskoj izbjegličkoj krizi;

budući da je jasno da se otpornost europodručja, uključujući i dovršenje bankovne unije, ne može postići bez daljnjih koraka fiskalne konsolidacije popraćenih uspostavom pouzdanijeg, djelotvornijeg i demokratskijeg oblika upravljanja, iako je člankom 16. TSCG-a propisano da se u roku od pet godina od dana stupanja Ugovora na snagu (do 1. siječnja 2018.) moraju poduzeti koraci potrebni da bi se fiskalni pakt uključio u pravni okvir Unije i iako su slične odredbe uključene u međuvladin Sporazum o prijenosu i objedinjavanju doprinosa u Jedinstveni fond za sanaciju;

budući da ovaj novi sustav upravljanja podrazumijeva da bi Europska komisija trebala postati prava vlada koja je odgovorna Parlamentu i u stanju oblikovati i provoditi za europodručje prijeko potrebnu zajedničku monetarnu, fiskalnu i makroekonomsku politiku te koja ima riznicu i proračun razmjeran veličini zadataka koji je čekaju; budući je uz mjere u okviru postojećeg primarnog prava za to potrebna i reforma Ugovora iz Lisabona;

budući da je to također slučaj za potrebnu reformu i modernizaciju financijskih sredstava cijele Europske unije; budući da je sporazum o trenutačnom višegodišnjem financijskom okviru (VFO) postignut tek nakon dugih i napornih pregovora te da je popraćen odlukom o uspostavi skupine na visokoj razini za pregled sustava prihoda Unije temeljenog na „vlastitim sredstvima”, koja treba podnijeti izvješće tijekom 2016.; budući da trenutačni VFO ozbiljno ograničava financijsku i političku autonomiju Unije jer većinu prihoda čine nacionalni doprinosi država članica, a velik dio rashoda već je predodređen za vraćanje tim istim državama članicama; budući da su nacionalni doprinosi proračunu EU-a temeljeni na BNP-u/BND-u postali daleko najveći izvor prihoda;

R.	budući da je trenutačni VFO nominalno inferioran u usporedbi s prethodnim, dok okolnosti zahtijevaju velike proračunske napore za pomoć izbjeglicama i poticanje gospodarskog rasta, socijalne kohezije i financijske stabilnosti;

budući da jednoglasnost potrebna u pitanjima porezne politike predstavlja prepreku dokidanju poreznih oaza na području Europske unije i štetnih poreznih politika država članica; budući da se mnogima od tih praksi narušava funkcioniranje unutarnjeg tržišta, ugrožava dohodak država članica i u konačnici teret prebacuje na građane te mala i srednja poduzeća;

T.	budući da je Europska unija ustavni sustav utemeljen na vladavini prava; budući da se Ugovori moraju izmijeniti kako bi Sud Europske unije dobio nadležnost za sve aspekte prava EU-a, u skladu s načelom podjele ovlasti;

budući da je EU također utemeljen na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, kojima su obuhvaćena i prava pripadnika manjina; budući da su se postojeći instrumenti EU-a za ocjenjivanje i sankcioniranje država članica zbog kršenja tih načela pokazali nedovoljnima; budući da postupci za utvrđivanje povrede pokrenuti protiv određenih pravnih akata ili mjera države članice koja krši pravo EU-a nisu prikladni za rješavanje sustavnog kršenja temeljnih vrijednosti EU-a; budući da je, u skladu s člankom 7. stavkom 1. UEU-a, Vijeće obvezno djelovati na temelju većine od četiri petine svojih članica pri određivanju ozbiljne opasnosti od povrede temeljnih prava i da, u skladu s člankom 7. stavkom 2. UEU-a, Europsko vijeće djeluje na temelju jednoglasne potpore pri određivanju postojanja ozbiljnih i kontinuiranih povreda; budući da zbog toga nije došlo do pozivanja ni na preventivne mjere iz članka 7. stavka 1. UEU-a ni na mehanizam za sankcioniranje iz članka 7. stavaka 2. i 3. UEU-a;

V.	budući da se čini da EU ima veću mogućnost utjecati na politike država članica o temeljnim pravima, vladavini prava i korupciji kada zemlje još imaju status kandidatkinja za ulazak u Uniju; budući da bi se mehanizam vladavine prava trebao jednako snažno primjenjivati na sve države članice;

budući da je ova revizija potrebna i kako bi se uravnotežio i od temelja obnovio način funkcioniranja Unije u cilju smanjivanja birokratskog donošenja akata i djelotvornijeg kreiranja politika koje bi bolje odgovaralo potrebama građana; budući da su Uniji potrebne adekvatne nadležnosti kako bi postigla napredak ka postizanju utvrđenih ciljeva u koje se ubrajaju dovršavanje jedinstvenog tržišta, što uključuje energetsku uniju, osiguravanje socijalne kohezije i punog zaposlenja, pošteno i zajedničko upravljanje migracijama i sustavom azila te unutarnja i vanjska sigurnosna politika;

budući da su izgradnja sustavnog dijaloga s organizacijama civilnog društva i jačanje socijalnog dijaloga na svim razinama u skladu s načelom utvrđenim u članku 11. UFEU-a ključni za prevladavanje skepticizma u pogledu eura i za ponovno potvrđivanje važnosti europske dimenzije temeljene na solidarnosti, socijalne kohezije i izgradnje participativne i uključive demokracije, kao dopune predstavničkoj demokraciji;

Y.	budući da se tijekom posljednjeg desetljeća sigurnosna situacija u Uniji znatno pogoršala, posebno u našem susjedstvu, te da države članice više ne mogu same jamčiti svoju unutarnju i vanjsku sigurnost;

budući da je padom obrambenih sposobnosti Europe ograničena i njezina sposobnost da širi stabilnost izvan svojih granica; budući da je s time usko povezana i nespremnost SAD-a da kao država saveznica intervenira ako Europa nije spremna preuzeti svoj dio odgovornosti; budući da obrambenu politiku u EU-u treba jačati i da treba uspostaviti sveobuhvatno političko i vojno partnerstvo između EU-a i NATO-a, istodobno omogućujući Uniji da djeluje samostalno u operacijama u inozemstvu, uglavnom kako bi stabilizirala svoje susjedstvo; budući da to znači da je potrebna intenzivnija suradnja među državama članicama, kao i integracija dijela njihovih obrambenih kapaciteta u Europsku zajednicu za obranu, u skladu s novom europskom sigurnosnom strategijom;

AA.

budući da nije upotrijebljena nijedna od prijelaznih klauzula iz Ugovora iz Lisabona namijenjenih za pojednostavljenje reforme upravljanja Unijom te da u trenutačnim okolnostima to nije vjerojatno; budući da je, suprotno tomu, zbog odluke Europskog vijeća od 18. i 19. lipnja 2009. o smanjenju broja povjerenika koje je predviđeno Ugovorom iz Lisabona, klauzula o isključenju odmah upotrijebljena;

AB.

budući da su izbori za Europski parlament iz 2014. po prvi puta izravno doveli do nominacije kandidata za predsjednika Komisije; budući da, unatoč tomu, građani nažalost nisu mogli izravno glasovati za kandidate; budući da bi se nadnacionalni karakter europskih izbora trebao dodatno ojačati uvođenjem jasne pravne osnove kako bi se osiguralo da se taj novi sustav očuva i razvija; budući da građani ne mogu shvatiti povezanost predsjednika Komisije i Europskog vijeća;

AC.

budući da je referendumom Ujedinjene Kraljevine o istupanju iz Europske unije reforma Unije postala dramatično hitnija; budući da se pri pregovaranju o mehanizmu istupanja Ujedinjene Kraljevine mora uzeti u obzir okvir za buduće odnose Ujedinjene Kraljevine s Unijom; budući da se taj sporazum mora zaključiti u skladu s člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te da ga u ime Unije mora zaključiti Vijeće nakon što donese odluku kvalificiranom većinom i uz prethodno dobivenu suglasnost Europskog parlamenta; budući da bi Europski parlament stoga trebao biti potpuno uključen u cijeli postupak pregovora;

AD.

budući da bi istupanje Ujedinjene Kraljevine stvorilo priliku da se smanji složenost Unije i razjasni značenje članstva u Uniji; budući da je u budućnosti za odnose EU-a s nečlanicama u susjedstvu (Ujedinjena Kraljevina, Norveška, Švicarska, Turska, Ukrajina itd.) potreban jasan okvir; budući da su već utemeljitelji Unije predvidjeli svojevrsni „status pridružene države”;

AE.

budući da je u pogledu ovog važnog zadatka Europskom parlamentu Ugovorima dodijeljeno šest ovlasti, i to: pravo na predlaganje izmjena Ugovora (članak 48. stavak 2. UEU-a), pravo da savjetuje Europsko Vijeće o izmjeni Ugovora (članak 48. stavak 3. prvi podstavak UEU-a), pravo na inzistiranje da se sazove konvencija protivno želji Europskog vijeća (članak 48. stavak 3. drugi podstavak UEU-a), pravo na savjetovanje o odluci Europskog vijeća o izmjeni svih ili određenih odredaba trećeg dijela Ugovora o funkcioniranju Europske unije (članak 48. stavak 6. drugi podstavak UEU-a), pravo na iniciranje preraspodjele mjesta u Parlamentu prije sljedećih izbora (članak 14. stavak 2. UEU-a) i pravo na predlaganje jedinstvenog izbornog postupka (članak 223. stavak 1. UFEU-a);

AF.

budući da je ulogu Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO) i Odbora regija (OR) kao institucionalnih predstavnika organizacija civilnog društva, kao i regionalnih i lokalnih dionika, potrebno zaštititi s obzirom na to da su njihova mišljenja doprinos većem demokratskom legitimitetu oblikovanja politika i zakonodavnih postupaka;

AG.	budući da jasna većina regionalnih i lokalnih vlasti u Uniji putem Odbora regija dosljedno zagovara integriraniji EU-u s učinkovitim upravljanjem;

smatra da je vrijeme upravljanja krizom s pomoću ad hoc i inkrementalnih odluka prošlo jer se takvim upravljanjem često dolazi samo do nedovoljnih i zakašnjelih mjera; uvjeren je da je sada pravo vrijeme da se dobro razmisli o početku uklanjanja nedostataka u pogledu upravljanja Europskom unijom provođenjem sveobuhvatne i dubinske reforme Ugovora iz Lisabona; smatra da je u međuvremenu moguće doći do kratkoročnih i srednjoročnih rješenja iskorištavanjem punog potencijala Ugovora u njihovom sadašnjem obliku;

napominje da bi reforma Unije trebala voditi modernizaciji Unije zahvaljujući uspostavi novih i djelotvornih europskih kapaciteta i instrumenata te veće demokratizacije postupaka odlučivanja, umjesto ponovne nacionalizacije zbog jačanja modela suradnje između vlada;

ističe da nedavne ankete Eurobarometra pokazuju da su građani EU-a, unatoč tome što je uvriježeno upravo suprotno mišljenje, još uvijek u potpunosti svjesni važnosti istinskih europskih rješenja (24) te da ih i dalje podupiru, među ostalim, u područjima sigurnosti, obrane i migracije;

s velikom zabrinutošću primjećuje sve veće grupiranje pojedinih država članica koje škodi ujedinjenosti Unije jer uzrokuje nedostatak transparentnosti i umanjuje povjerenje građana; smatra da je EU-27 odgovarajući format za provedbu rasprave o budućnosti Unije; naglašava da bi rascjepkanost rasprave na razne oblike ili skupine država članica bila kontraproduktivna;

ističe da se sveobuhvatna demokratska reforma Ugovora mora postići razmatanjem budućnosti EU-a te usuglašavanjem oko vizije za sadašnje i buduće generacije europskih građana, što bi dovelo do uspostavljanja uključive konvencije u kojoj bi sudjelovali predstavnici nacionalnih parlamenata, vlada svih država članica, Komisije, Europskog parlamenta i savjetodavnih tijela EU-a kao što su Odbor regija i Europski gospodarski i socijalni odbor, a tim bi se stvorila i prikladna platforma za takvo razmatranje i uspostavljanje odnosa s europskim građanima i civilnim društvom;

Završiti s Europom „à la carte”

žali zbog činjenice što, svaki put kada Europsko vijeće odluči primijeniti međuvladine metode i zaobići „metodu Zajednice” ili „metodu Unije” definirane u Ugovorima, dođe do srozavanja učinkovitosti donošenja politika, ali i porasta netransparentnosti te smanjenja demokratske odgovornosti i nadzora; smatra da je diferencirana metoda zamisliva samo kao privremen korak na putu ka učinkovitijem i integriranijem donošenju politika u EU-u;

smatra da je „metoda Unije” jedina demokratska metoda donošenja zakona kojom se jamči da će svi interesi biti uzeti u obzir, a prije svega zajednički europski; pod „metodom Unije” podrazumijeva zakonodavni postupak u okviru kojeg Komisija, u sklopu svojih nadležnosti izvršnog tijela pokreće zakonodavni postupak, a Parlament, koji predstavlja građane, i Vijeće, koje predstavlja države, suodlučuju većinskim glasanjem, dok obveze jednoglasnog donošenja odluka u Vijeću postaju apsolutne iznimke te Sud nadzire postupak i vrši konačnu sudsku kontrolu; ustraje u tome da bi „metodu Unije” trebalo poštovati čak i u hitnim slučajevima;

smatra da je u tim okolnostima ključno potvrditi zadatak stvaranja „sve tješnje povezane unije među narodima Europe” (članak 1. UEU-a) kako bi se ublažile sve tendencije razilaženja i još jednom razjasnile moralna, politička i povijesna svrha te ustavna narav EU-a;

predlaže da se zahtjevi za uspostavljanje poboljšane i strukturirane suradnje učine manje restriktivnima, među ostalim smanjenjem najmanjeg broja država članica sudionica;

10.

predlaže da se prilikom sljedeće revizije Ugovora racionaliziraju trenutačno kaotične razlike okončavanjem, ili barem drastičnim smanjenjem, prakse klauzula o izuzimanju i sudjelovanju te iznimaka za pojedinačne države članice na razini primarnog prava EU-a;

11.

preporučuje definiranje i razvijanje partnerstva kako bi se uspostavio krug partnera oko EU-a za države koje ne mogu ili ne žele pristupiti Uniji, ali unatoč tome žele blisko surađivati s EU-om; smatra da bi ta povezanost trebala biti popraćena obvezama koje odgovaraju eventualnim pravima kao što je financijski doprinos i, što je važnije, poštovanje temeljnih vrijednosti Unije te vladavine prava;

12.

vjeruje da bi trebalo očuvati jedinstveni institucionalni okvir u cilju postizanja zajedničkih ciljeva Unije i jamčenja načela jednakosti svih građana i država članica;

Istupanje Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije

13.

napominje da bi ta nova vrsta partnerstva mogla biti jedan od načina da se poštuje odluka većine građana Ujedinjene Kraljevine da napuste EU; naglašava da se njihova volja mora poštovati jer povlačenje Ujedinjene Kraljevine kao jedne od većih država članica i kao najveće države članice izvan europodručja utječe na snagu i institucijsku ravnotežu Unije;

14.

ponovno potvrđuje da su ustavni elementi Unije, posebno cjelovitost jedinstvenog tržišta i činjenica da se ona ne može odvojiti od četiri temeljne slobode Unije (slobodno kretanje kapitala, osoba, robe i usluga), ključni i nedjeljivi stupovi Unije, kao što je i postojanje pravne države za koje jamči Sud Europske unije; ponovno potvrđuje da ova ustavna cjelovitost ne smije propasti tijekom pregovora za izlazak Ujedinjene Kraljevine iz Unije;

15.

poziva da se sjedišta Europskog nadzornog tijela za bankarstvo i Europske agencije za lijekove, koja se trenutačno nalaze u Londonu, presele u drugu državu članicu, s obzirom na odluku građana Ujedinjene Kraljevine o istupanju iz EU-a;

Novo gospodarsko upravljanje za gospodarski rast, socijalnu koheziju i financijsku stabilnost

16.

vrlo je zabrinut zbog rastućih gospodarskih i socijalnih razlika te nedostatka ekonomskih reformi i financijske stabilnosti u Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU), kao i zbog smanjenja konkurentnosti gospodarstava mnogih njezinih članica, čemu je razlog, prije svega, izostanak zajedničke fiskalne i gospodarske politike; stoga smatra da zajednička fiskalna i ekonomska politika trebaju biti u zajedničkoj nadležnosti Unije i država članica;

17.

smatra da se, nažalost, u njihovom postojećem obliku ni Paktom o stabilnosti i rastu ni klauzulom o zabrani sanacije javnim sredstvima (članak 125. UFEU-a) ne postižu željena rješenja; smatra da EU mora odbaciti pokušaje povratka na protekcionističke nacionalne politike te da i u budućnosti treba ostati otvoreno gospodarstvo; upozorava da se to ne može postići ukidanjem socijalnog modela;

18.

isto tako napominje da se trenutačnim sustavom ne osigurava dovoljna razina nacionalne odgovornosti za preporuke po državama; u tom je pogledu zainteresiran za potencijal savjetodavnog Europskog fiskalnog odbora i njegove buduće zadaće savjetovanja Komisije o odgovarajućoj fiskalnoj politici za europodručje u cjelini;

19.

svjestan je potrebe da se revidira učinkovitost mnogih mjera za upravljanje krizom koje je donio EU i da se određeni postupci donošenja odluka kodificiraju u primarnom pravu, kao i potrebe da se konsolidira pravni temelj novog regulatornog okvira za financijski sektor; slaže se s izvješćem petorice predsjednika prema kojem „otvorena metoda koordinacije” kao temelj europske ekonomske strategije ne funkcionira;

20.

stoga, uz Pakt o stabilnosti i rastu, predlaže usvajanje „kodeksa konvergencije” kao pravnog akta koji bi se donio u redovnom zakonodavnom postupku i kojim bi se postavili ciljevi konvergencije (u područjima oporezivanja, tržišta rada, ulaganja, produktivnosti, socijalne kohezije te administrativnih kapaciteta i dobrog upravljanja); ustraje u tome da bi unutar okvira ekonomskog upravljanja poštovanje kodeksa konvergencije trebalo biti preduvjet za potpuno sudjelovanje u fiskalnom kapacitetu europodručja i svaka bi država članica trebala podnijeti prijedloge o načinu ispunjavanja kriterija kodeksa konvergencije; ističe da su standardi i fiskalni poticaji definirani u rezoluciji o proračunskom kapacitetu europodručja;

21.

smatra da je snažna socijalna dimenzija prijeko potrebna za sveobuhvatni EMU te da članak 9. UFEU-a u svojem postojećem obliku nije dostatan za jamčenje odgovarajuće ravnoteže između socijalnih prava i ekonomskih sloboda; stoga traži da ta prava imaju jednak status i da se zaštiti dijalog između socijalnih partnera;

22.

poziva na ugrađivanje Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji (Fiskalni pakt) u pravni okvir EU-a te na uključivanje Europskog stabilizacijskog mehanizma i jedinstvenog sanacijskog fonda u pravo EU-a na temelju sveobuhvatne procjene njihove provedbe te uz odgovarajući demokratski nadzor od strane Parlamenta, čime bi se osiguralo da su nadzor i odgovornost u nadležnosti onih koji njima doprinose; također poziva na daljnje razvijanje međuparlamentarne konferencije predviđene člankom 13. fiskalnog pakta kako bi se stvorio prostor za značajnu i pravovremenu raspravu između Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata, gdje to bude potrebno;

23.

smatra da su za poboljšanje financijske stabilnosti, ublažavanje prekograničnih asimetričnih i simetričnih šokova, smanjivanje učinaka recesije i osiguravanje odgovarajuće razine ulaganja europodručju potrebni fiskalni kapacitet utemeljen na istinskim vlastitim sredstvima i europska riznica sposobna za zaduživanje; ističe da bi se ta riznica trebala uspostaviti u Komisiji, biti odgovorna Parlamentu i Vijeću i podložna njihovom demokratskom nadzoru;

24.

ističe da su, zbog pridržavanja propisa koje je ključno za funkcioniranje ekonomske i monetarne unije, potrebne rukovodeće funkcije snažnije od onih koje trenutno pruža Komisija i/ili Euroskupina te potpuni demokratski sustav međusobne kontrole uključivanjem Europskog parlamenta u sve dijelove Ekonomske i monetarne unije; istovremeno vjeruje da se mora osigurati odgovornost na razini na kojoj se donose ili provode odluke, pri čemu nacionalni parlamenti pažljivo nadziru nacionalne vlade, a Europski parlament pažljivo nadzire europsku izvršnu vlast, a sve s ciljem poboljšanja vlasništva;

25.

stoga poziva da se izvršna vlast koncentrira u Komisiji, koja bi imala ulogu ministra financija EU-a, tako da je se osposobi za formuliranje i provedbu zajedničke ekonomske politike EU-a kojom bi se kombinirali makroekonomski, fiskalni i monetarni instrumenti financirani iz fiskalnih kapaciteta europodručja; ministar financija trebao bi biti odgovoran za rad Europskog stabilizacijskog mehanizma i drugih zajedničkih instrumenata, uključujući i proračunski kapacitet, te biti jedini vanjski predstavnik europodručja u međunarodnim organizacijama, posebno u financijskom sektoru;

26.

smatra da se ministru financija trebaju dodijeliti razmjerne ovlasti za intervenciju kako bi mogao nadzirati pridržavanje kodeksa konvergencije te ovlasti za korištenje ranije spomenutih fiskalnih poticaja;

27.

smatra da je potrebno, ne dovodeći u pitanje zadaće Europskog sustava središnjih banaka, Europskom stabilizacijskom mehanizmu dati ulogu prvog krajnjeg zajmodavca za financijske institucije koje se nalaze pod nadzorom i kontrolom Europske središnje banke; povrh toga smatra nužnim da Europska središnja banka uživa sve ovlasti federalne rezerve, ali da pritom zadrži svoju neovisnost;

28.

naposljetku poziva da se, korak po korak, čim prije dovrši uspostavljanje bankovne unije i unije tržišta kapitala po prioritetnom postupku;

29.

smatra da je nužno ukinuti zahtjev u pogledu jednoglasnosti za određene porezne prakse kako bi se EU-u omogućilo da očuva pravično i neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta i kako bi se izbjegla štetna porezna konkurencija među državama članicama; poziva na borbu protiv poreznih prijevara, izbjegavanja plaćanja poreza i poreznih oaza kao temeljni cilj Europske unije;

Novi izazovi

30.

uviđa geopolitičku, gospodarsku i ekološku potrebu za stvaranjem istinske europske energetske unije; ističe da su klimatske promjene jedan od ključnih globalnih izazova s kojima se EU suočava; ističe da je, uz potrebu da se Sporazum iz Pariza u potpunosti ratificira i provede te da se sukladno tome prilagode obvezujući ciljevi i mjere EU-a, nužno uklanjanje ograničenja prema kojem se politikom EU-a ne smije utjecati na pravo države da utvrđuje uvjete za iskorištavanje svojih energetskih resursa, svoj izbor među različitim izvorima energije i opću strukturu svoje opskrbe energijom (članak 194. stavak 2. UFEU-a) kako bi se osigurala uspješna provedba zajedničkih politika u pogledu korištenja čistih i obnovljivih izvora energije;

31.

naglašava da se i za Uniju i za sve države članice u ugovore mora uključiti odredba o razvoju novih i obnovljivih energenata kao prioritet i primarni cilj;

32.

napominje da je Ugovorima predviđeno dovoljno načina za uspostavu humanog i funkcionalnog sustava upravljanja migracijama i sustavom azila, uključujući Europsku graničnu i obalnu stražu, i pozdravlja napredak postignut u tom pogledu; ipak, smatra da su Ugovori, posebno članak 79. stavak 5. UFEU-a, previše restriktivni s obzirom na druge aspekte migracije, prije svega s obzirom na uspostavu istinskog europskog sustava legalne migracije; ističe da budući sustav upravljanja migracijama EU-a mora biti u sinergiji sa sustavom inozemne pomoći i vanjskom politikom EU-a i sjediniti nacionalne kriterije za odobravanje azila te pristup tržištu rada; inzistira na tome da je potreban demokratski nadzor od strane Parlamenta kad je riječ o provedbi granične kontrole, sporazumima s trećim zemljama koji uključuju suradnju u pogledu ponovnog prihvata i povratka, politike azila i migracijske politike, te na tome da se zaštita nacionalne sigurnosti ne može koristiti kao izgovor za izbjegavanje europskog djelovanja;

33.

smatra da je s obzirom na intenzitet terorističke prijetnje potrebno povećati kapacitete EU-a za borbu protiv terorizma i međunarodnog organiziranog kriminala; naglašava da bi, osim jačanja koordinacije među nadležnim tijelima i agencijama u državama članicama, Europol i Eurojust trebali dobiti istinsku nadležnost i kapacitete za istragu i kazneni progon tako da se preoblikuju u istinski europski ured za provedbu istraga i protuterorističko djelovanje, uz obvezan parlamentarni nadzor;

34.

zaključuje da su brojni teroristički napadi počinjeni na europskom tlu pokazali kako bi se sigurnost mogla bolje zajamčiti da nije u isključivoj nadležnosti država članica; stoga predlaže da se nadležnost nad sigurnošću podijeli kako bi se olakšalo uspostavljanje europskih istražnih i obavještajnih kapaciteta pod Europolom i pod nadzorom sudske vlasti; utvrđuje da u međuvremenu, u skladu s člankom 73. UFEU-a, države članice ništa ne sprečava da uspostavljaju ovakve oblike suradnje između svojih služba;

Jačanje naše vanjske politike

35.

kako je već naveo u svojoj rezoluciji od 16. veljače 2017. o poboljšanju funkcioniranja Europske unije na temelju potencijala Ugovora iz Lisabona, žali što EU nije u većoj mjeri razvio svoju sposobnost da dogovara i provodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP); primjećuje da njegovi napori uloženi u pokretanje zajedničke sigurnosne i obrambene politike nisu bili osobito uspješni, osobito u pogledu raspodjele troškova i odgovornosti;

36.

napominje da EU samo poboljšanjem zajedničke vanjske i sigurnosne politike može dati uvjerljive odgovore na nove sigurnosne prijetnje i izazove i tako se boriti protiv terorizma i uspostaviti mir, stabilnost i red u svojem susjedstvu;

37.

ponavlja da bi se u skladu s odredbama Ugovora iz Lisabona mogao i trebao ostvariti veći napredak, među ostalim i u pogledu korištenja odredbi o djelovanju na temelju glasanja kvalificiranom većinom, i smatra da bi potpredsjednicu Komisije/Visoku predstavnicu trebalo imenovati ministricom EU-a za vanjske poslove te da bi trebalo podržati njezina nastojanja da postane glavna vanjska predstavnica Europske unije na međunarodnim forumima, među ostalim i na razini UN-a; smatra da bi ministar vanjskih poslova trebao imati ovlasti za imenovanje političkih zamjenika; predlaže preispitivanje funkcionalnosti postojeće Europske službe za vanjsko djelovanje, uključujući potrebu za prikladnim proračunskim sredstvima;

38.

ističe potrebu za brzim uspostavljanjem europske obrambene unije kako bi se ojačali obrambeni kapaciteti teritorija EU-a koji bi, u strateškom partnerstvu s NATO-om, Uniji omogućili da autonomno djeluje u operacijama u inozemstvu, uglavnom u cilju stabiliziranja svog susjedstva i posljedičnog unapređenja uloge EU-a kao jamca vlastite obrane i sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda; skreće pozornost na francusko-njemačku inicijativu iz rujna 2016., kao i talijansku inicijativu iz kolovoza 2016., kojima se daje koristan doprinos rješavanju tog pitanja; naglašava da Europski parlament treba biti u potpunosti uključen u sve korake stvaranja europske obrambene unije i imati pravo pristanka u slučaju operacija u inozemstvu; s obzirom na njezinu važnost, u Ugovorima bi trebale postojati izričite odredbe o mogućnosti uspostavljanja europske obrambene unije; nadalje, uz Europsku službu za vanjsko djelovanje, trebalo bi uspostaviti Glavnu upravu za obranu u čijoj bi nadležnosti bili unutarnji aspekti zajedničke sigurnosne i obrambene politike;

39.

naglašava nužnost povećanja resursa namijenjenih zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici radi pravednije podjele troškova vojnih operacija provedenih u sklopu zajedničke sigurnosne i obrambene politike ili europske obrambene unije;

40.

predlaže uspostavu europskog obavještajnog ureda u cilju podupiranja ZVSP-a;

Zaštita temeljnih prava

41.

ponavlja da je Komisija čuvarica Ugovora i vrijednosti Unije navedenih u članku 2. UEU-a; zaključuje, na osnovi iskustva s nekoliko mogućih povreda vrijednosti Unije u nizu država članica, da je postojeći postupak iz članka 7. UEU-a manjkav i nezgrapan;

42.

ističe da su poštovanje i zaštita temeljnih vrijednosti EU-a temelji Europske unije kao zajednice utemeljene na vrijednostima i da povezuju države članice;

43.

predlaže izmjenu članka 258. UFEU-a kako bi se Komisiji izričito omogućilo da poduzme „mjeru protiv sustavnog kršenja” u slučaju država članica koje krše temeljne vrijednosti; shvaća „mjeru protiv sustavnog kršenja” kao povezivanje skupine povezanih pojedinačnih slučajeva kršenja koji ukazuju na to da određena članica ozbiljno i kontinuirano krši članak 2. UEU-a;

44.

predlaže da se, izmjenom članaka 258. i 259. UFEU-a, proširi pravo svih fizičkih i pravnih osoba na koje izravno i pojedinačno utječe određena mjera da svoj predmet upute Sudu Europske unije zbog navodnih kršenja Povelje o temeljnim pravima koja su počinile institucije EU-a ili određena država članica;

45.

preporučuje poništenje članka 51. Povelje o temeljnim pravima i preoblikovanje Povelje u Povelju Unije o pravima;

46.

smatra, štoviše, da bi građani trebali raspolagati većim brojem instrumenata participativne demokracije na razini Unije; predlaže, stoga, da se procijeni moguće uvođenje, u Ugovore, odredbe o referendumu na razini EU-a u pogledu pitanja od važnosti za djelovanje i politike Unije;

Više demokracije, transparentnosti i odgovornosti

47.

predlaže da Komisija postane glavno izvršno tijelo, odnosno vlada Unije kako bi se ojačala „metoda Unije”, povećala transparentnost i poboljšala učinkovitost i djelotvornost mjera koje se poduzimaju na razini Europske unije;

48.

ponavlja svoj poziv da se znatno smanji veličina nove Komisije i da se broj njezinih potpredsjednika smanji na dva – na ministra financija i ministra vanjskih poslova; predlaže da se to smanjenje primijeni i na Revizorski sud;

49.

pozdravlja uspješan nov postupak prema kojem političke stranke na europskoj razini promiču svoje najbolje kandidate za predsjednika europskog izvršnog tijela, kojeg bira Europski parlament na prijedlog Europskog vijeća, ali smatra da bi se oni morali moći natjecati kao službeni kandidati na sljedećim izborima u svim državama članicama;

50.

naglašava da se uključivanjem građana u politički proces zemlje u kojoj borave pomaže izgraditi europska demokracija te poziva da se izborno pravo građana koji borave u državi članici koje nisu državljani, kao što je navedeno u članku 22. UFEU-a, proširi kako bi obuhvaćalo sve preostale izbore;

51.

podupire odluku Europskog vijeća od 28. lipnja 2013. o uspostavi sustava kojim će se omogućiti da se prije svakog izbora za Europski parlament preraspodijele mjesta među državama članicama na objektivan, pošten, održiv i transparentan način, poštujući načelo opadajuće proporcionalnosti i uzimajući u obzir sve promjene u broju država članica i demografske trendove;

52.

podsjeća na brojna iznesena stajališta o tome da Europski parlament dobije jedinstveno sjedište, s obzirom na simboličku vrijednost koju bi takav potez imao i uštede koje bi se ostvarile;

53.

ponavlja svoj poziv da Europski parlament dobije jedinstveno sjedište i svoju predanost pokretanju redovitog postupka revizije Ugovora u skladu s člankom 48. UEU-a u cilju predlaganja izmjena članka 341. UFEU-a i Protokola br. 6, koje su nužne kako bi se Parlamentu omogućilo da odlučuje o utvrđivanju svojega sjedišta i o svojoj unutarnjoj organizaciji;

54.

predlaže da se sve konfiguracije Vijeća, i Europskog vijeća, pretvore u Vijeće država članica, pri čemu bi glavna zadaća Europskog vijeća bila usmjeravanje i usklađivanje ostalih konfiguracija;

55.

smatra da bi Vijeće sa svojim specijaliziranim konfiguracijama, kao drugi dom zakonodavne vlasti EU-a, u interesu stručnosti, profesionalnosti i kontinuiteta trebalo zamijeniti praksu rotirajućeg šestomjesečnog predsjedanja sustavom stalnih predsjedatelja izabranih iz njegovih redova; predlaže da se odluke Vijeća donose samo u jednom zakonodavnom Vijeću te da se postojeći posebni sastavi zakonodavnog Vijeća pretvore u pripremna tijela poput odbora u Parlamentu;

56.

smatra da bi države članice trebale moći odrediti sastav svojih nacionalnih predstavništva u specijaliziranim konfiguracijama Vijeća, bez obzira čine li ih predstavnici njihovih nacionalnih parlamenata, vlada, ili kombinacije tih dviju tijela;

57.

naglašava da, nakon stvaranja uloge ministra financija EU-a, Euroskupinu treba smatrati formalnom posebnom konfiguracijom Vijeća sa zakonodavnim i kontrolnim funkcijama;

58.

poziva na to da se postupci glasovanja u Vijeću u kojima se primjenjuje načelo jednoglasnosti, primjerice u pitanjima vanjske politike i obrane te fiskalne i socijalne politike, dodatno pojednostavne i da se uvede načelo kvalificirane većine, da se postojeći posebni zakonodavni postupak pretvori u redovni zakonodavni postupak te da se postupak savjetovanja potpuno zamijeni postupkom suodlučivanja u kojem sudjeluju i Parlament i Vijeće;

59.

smatra da pri jačanju upravljanja europodručjem treba poštovati interese država članica koje još nisu članice europodručja („pre-ins”);

60.

prepoznaje značajnu ulogu nacionalnih parlamenata u trenutačnom institucionalnom poretku Europske unije, a posebno ulogu u prenošenju zakonodavstva EU-a u nacionalno pravo i ulogu koju će imati u ex ante i ex post kontroli zakonodavnih i političkih odluka njihovih članova Vijeća, uključujući i njegove specijalizirane konfiguracije; stoga predlaže da se nadopune i prošire ovlasti nacionalnih parlamenata uvođenjem postupka „zelenog kartona” kojim bi nacionalni parlamenti mogli podnositi zakonodavne prijedloge Vijeću na razmatranje;

61.

iako poštuje ulogu nacionalnih parlamenata i načela supsidijarnosti, uvažava isključive nadležnosti EU-a u zajedničkoj trgovinskoj politici; poziva na jasno razgraničenje nadležnosti između Unije i država članica u tom pogledu; napominje da bi to razgraničenje imalo pozitivne učinke na radna mjesta i rast u EU-u i njegovim trgovinskim partnerima;

62.

povrh toga predlaže da se, u skladu s uobičajenom praksom u brojnim državama članicama, obama zakonodavcima EU-a, dakle Vijeću, a posebice Parlamentu jer je jedina institucija koju građani izravno biraju, dâ pravo na zakonodavnu inicijativu, ne dovodeći u pitanje osnovne zakonodavne ovlasti Komisije;

63.

smatra da bi u skladu s člancima 245. i 247. UFEU-a ne samo Vijeće i Komisija, već i Europski parlament trebao imati pravo uputiti predmet Sudu Europske unije u slučaju da član ili bivši član Europske komisije prekrši svoje obveze koje proizlaze iz Ugovora, da je kriv za ozbiljnu povredu dužnosti ili više ne ispunjava uvjete za izvršavanje svojih dužnosti;

64.

inzistira na tome da treba ojačati pravo Parlamenta na istragu te da mu treba dodijeliti posebne, stvarne i jasno razgraničene ovlasti bolje usklađene s njegovim političkim statusom i nadležnostima, uključujući pravo na pozivanje svjedoka, potpun pristup dokumentima, provedbu istraga na licu mjesta i nametanje sankcija za nepoštovanje odredbi;

65.

uvjeren je da proračun EU-a mora raspolagati pravim sustavom vlastitih sredstava koji bi se vodio načelima jednostavnosti, pravednosti i transparentnosti; podupire preporuke Skupine na visokoj razini za vlastita sredstva koje se odnose na povećanje raznolikosti prihoda proračuna EU-a, uključujući nova vlastita sredstva, kako bi se smanjioudio doprinosa proračunu Unije na temelju BND-a s ciljem da se napusti pristup koji se zasniva na „pravednoj dobiti” (juste retour) država članica; u tom kontekstu ustraje na tome da se postupno ukinu svi oblici rabata;

66.

s tim u vezi predlaže da se kod postupaka donošenja odluka za vlastita sredstva i za VFO prijeđe s jednoglasnog donošenja odluka na glasanje kvalificiranom većinom kako bi se postiglo pravo suodlučivanje Vijeća i Parlamenta o svim proračunskim pitanjima; nadalje, ponavlja svoj poziv da se VFO uskladi s mandatima Parlamenta i europske izvršne vlasti i inzistira na tome da financije svih agencija Unije postanu sastavni dio proračuna EU-a;

67.

ističe potrebu za primjenom redovnog zakonodavnog postupka za donošenje Uredbe o VFO-u kako bi se taj postupak uskladio s odlučivačkim postupcima gotovo svih višegodišnjih programa EU-a, pa i financijskim sredstvima koja im se dodjeljuju, kao i proračunom EU-a; smatra da postupak davanja suglasnosti Parlamentu oduzima ovlast odlučivanja koju ima u donošenju godišnjeg proračuna, dok pravilo jednoglasnosti u Vijeću znači da sporazum predstavlja najmanji zajednički nazivnik jer je nužno izbjeći da ijedna država članica uloži veto;

68.

napominje da se popis institucija u članku 13. UEU-a razlikuje od onog iznesenog u članku 2. Financijske uredbe; smatra da Financijska uredba već odražava trenutačnu praksu;

69.

smatra da u nekim slučajevima slovo Ugovora o funkcioniranju Europske unije ne odgovara praksi i duhu tog ugovora; smatra da te neusklađenosti treba ispraviti u skladu s načelima demokracije i transparentnosti;

70.

podsjeća na to da svaka institucija iz članka 2. točke (b) Financijske uredbe ima autonomiju u izvršavanju dijela proračuna koji se na nju odnosi u skladu s člankom 55. Financijske uredbe; ističe da takva autonomija također uključuje znatnu odgovornost u pogledu korištenja dodijeljenih sredstava;

71.

ističe da je za učinkovit nadzor nad institucijama i tijelima u njihovu izvršavanju proračuna EU-a nužna učinkovitija suradnja s Parlamentom u dobroj vjeri te potpuna transparentnost u pogledu korištenja sredstava, kao i to da sve institucije svake godine podnose dokumente o mjerama poduzetima na temelju preporuka Parlamenta iz razrješnice; izražava žaljenje što se Vijeće ne pridržava te procedure i smatra da se to dugoročno stanje ne može opravdati te da ugrožava ugled čitave Unije;

72.

napominje da je postupak zasebnog davanja razrješnice svakoj instituciji i tijelu EU-a praksa s dugom tradicijom koja je uspostavljena da bi se zajamčila transparentnost i demokratska odgovornost prema poreznim obveznicima EU-a te način za kontrolu relevantnosti i transparentnosti korištenja sredstava EU-a; ističe da se na temelju toga zaista jamči pravo i dužnost Parlamenta da u cijelosti nadzire proračun EU-a; podsjeća na stajalište Komisije iz siječnja 2014. prema kojem sve institucije bez iznimke moraju u potpunosti primjenjivati preporuke koje je Parlament iznio u okviru postupka davanja razrješnice te bi trebale beziznimno surađivati kako bi se postupak davanja razrješnice odvijao bez poteškoća;

73.

zahtijeva od institucija da Parlamentu, kako bi mogao donijeti utemeljenu odluku o davanju razrješnice, izravno podnose godišnje izvješće o radu i pružaju sve informacije u odgovoru na pitanja koja im postavlja tijekom postupka razrješnice;

74.

smatra da bi se UFEU-om trebalo jamčiti pravo Parlamenta da nadzire cijeli proračun EU-a, a ne samo dio kojim upravlja Komisija; zato apelira na to da se shodno tomu ažurira poglavlje 4. glave II. „Financijske odredbe” UFEU-a kako bi se prava i obveze propisani u tom poglavlju primjenjivali na sve institucije i tijela, u skladu s Financijskom uredbom;

75.

ističe da bi sve države članice trebale biti obvezne dostavljati godišnje izvješće o korištenju sredstava EU-a;

76.

potvrđuje ključnu ulogu koju Revizorski sud ima u jamčenju boljeg i promišljenijeg trošenja proračuna EU-a, otkrivanju slučajeva prijevara, korupcije i nezakonitog korištenja sredstava EU-a i pružanju stručnog stajališta o načinima boljeg upravljanja tim sredstvima; podsjeća na važnost uloge Revizorskog suda kao europskog javnog revizijskog tijela;

77.

smatra da je u pogledu važne uloge koju ima Europski revizorski sud u reviziji prikupljanja i korištenja sredstava EU-a apsolutno nužno da institucije u potpunosti uzmu u obzir njegove preporuke;

78.

podsjeća da su sastav Revizorskog suda i postupak imenovanja njegovih članova utvrđeni člancima 285. i 286. UFEU-a; smatra da bi Parlament i Vijeće trebali biti ravnopravni u imenovanju članova Revizorskog suda, ne bi li se zajamčio demokratski legitimitet, transparentnost i potpuna neovisnost tih članova; poziva Vijeće da u potpunosti prihvati odluke koje Parlament donese nakon saslušanja kandidata za članove Revizorskog suda;

79.

žali zbog činjenice da su neki postupci imenovanja rezultirali sukobom oko odabira kandidata između Parlamenta i Vijeća; naglašava da Parlament ima dužnost ocijeniti kandidate, kao što je navedeno u Ugovoru; ističe da ti sukobi mogu naštetiti dobrim radnim odnosima Revizorskog suda s navedenim institucijama, a mogli bi i nepovoljno utjecati na kredibilitet i, samim time, učinkovit rad Suda; smatra da bi Vijeće u duhu dobre suradnje među institucijama EU-a trebalo prihvatiti odluke Parlamenta donesene na temelju tih saslušanja;

80.

poziva na uvođenje pravne osnove za uspostavljanje agencija Unije koje mogu obavljati određene izvršne i provedbene funkcije koje su im dodijelili Europski parlament i Vijeće u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom;

81.

ističe da u skladu s Ugovorima Parlament Komisiji daje razrješnicu za izvršenje proračuna; smatra da bi, budući da sve institucije i tijela EU-a samostalno upravljaju svojim proračunima, Parlamentu trebalo dodijeliti izričitu nadležnost za davanje razrješnica svim institucijama i tijelima EU-a, koji bi trebali biti obvezni u potpunosti surađivati s Parlamentom;

82.

naposljetku, smatra da je trenutačni postupak ratifikacije Ugovora suviše krut za nadnacionalni sustav poput Europske unije; predlaže da se omogući stupanje izmjena Ugovora na snagu, ako ne referendumom na razini EU-a, onda nakon ratifikacije kvalificirane većine od četiri petine država članica, uz prethodno dobivenu suglasnost Parlamenta;

83.

poziva da se Sudu Europske unije dodijeli puna nadležnost nad svim politikama EU-a koje se odnose na pitanja pravne prirode, kao što je i primjereno u demokratskom sustavu koji se temelji na vladavini prava i diobi vlasti;

Ustavotvorni postupak

84.

obvezuje se da će u tim važnim ustavnim promjenama imati vodeću ulogu i odlučan je u svojoj namjeri da pravovremeno podnese vlastite prijedloge za izmjenu Ugovora;

85.

zastupa mišljenje da je 60. godišnjica Ugovora iz Rima prikladan trenutak za promišljanje o budućnosti Europske unije i usuglašavanje oko vizije za sadašnje i buduće generacije europskih građana koje će dovesti do konvencije u cilju pripremanja Europske unije za naredna desetljeća;

o o

86.

nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Europskom vijeću, Vijeću, Komisiji, Sudu Europske unije, Europskoj središnjoj banci, Revizorskom sudu, Odboru regija, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te parlamentima i vladama država članica.

(1) https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/5-presidents-report_hr.pdf

(2) SL C 436, 24.11.2016., str. 49.

(3) SL C 436, 24.11.2016., str. 47.

(4) SL L 347, 20.12.2013., str. 884.

(5) SL C 373, 20.12.2013., str. 1.

(6) http://ec.europa.eu/budget/mff/hlgor/library/reports-communication/hlgor-report_20170104.pdf

(7) Mišljenje Suda Europske unije 2/13 od 18. prosinca 2014.

(8) SL L 181, 29.6.2013., str. 57.

(9) SL C 468, 15.12.2016., str. 176.

(10) Usvojeni tekstovi, P7_TA(2014)0378.

(11) SL C 419, 16.12.2015., str. 185.

(12) SL C 75, 26.2.2016., str. 109.