31.5.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 173/20

Izvjestitelj:

Jonathan PEEL

1.1.

Da parafraziramo Marka Twaina (1) – izvješća o smrti WTO-a zbog neuspjeha kruga pregovora iz Dohe uvelike su pretjerana. WTO je i dalje održiv i učinkovit forum za trgovinske pregovore, posebice u poljoprivredi.

1.1.1.

To je dodatno potvrđeno i na 10. ministarskoj konferenciji WTO-a održanoj u prosincu 2015. u Nairobiju. Među ondje donesenim odlukama bilo je stvarno ukidanje subvencija za izvoz poljoprivrednih proizvoda. Glavni direktor WTO-a opisuje ih kao „najvažniji rezultat koji je WTO postigao na području poljoprivrede” u 20 godina. One su uslijedile nakon Sporazuma o olakšavanju trgovine i drugih sporazuma postignutih na prethodnoj Ministarskoj konferenciji održanoj 2013. na Baliju.

1.1.2.

U trgovini poljoprivrednim proizvodima (2) postoje velika politička područja u kojima se trgovinski sporazumi mogu najbolje postići na multilateralnoj razini, posebno u pogledu globalnih razina domaćih subvencija i potpora, izvoznih subvencija i određenih vidova pristupa tržištu. Ovi potonji uključuju posebne zaštitne mehanizme (SSM) te posebno i različito postupanje (SDT) za zemlje u razvoju koje su članice WTO-a.

1.2.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) smatra da trgovina poljoprivrednim proizvodima, koja je često najspornije područje u pregovorima, zahtijeva novi pristup, nove ideje i novi poticaje. Ministarska deklaracija iz Nairobija (3) prvi put nije ponovno potvrdila potpunu predanost tomu da se krug pregovora u Dohi privede kraju, no sadržavala je „snažnu predanost svih članova ubrzavanju pregovora o preostalim pitanjima iz Dohe”, uključujući i o poljoprivredi.

1.2.1.

Umjesto da ga se napusti, o multilateralnom pristupu poljoprivredi mora se ponovno promisliti te ga oživjeti. Kao ideju trgovinskog dijaloga između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, „Dohu” treba očuvati i ojačati, istodobno poštujući načelo prehrambene neovisnosti za sve.

1.2.2.

EU je u dobrom položaju da preuzme vodeću i proaktivnu ulogu u promicanju novog i uravnoteženog pristupa. EGSO ga u tome potiče, između ostalog i zbog toga što mnoga gospodarstva ubrzanog razvoja nisu poduzela primjetne napore da pomognu drugima koji i dalje zaostaju u razvoju. Izgradnja kapaciteta u zemljama u razvoju još uvijek je od presudne važnosti, kao što je i davanje većeg manevarskog prostora manje naprednim zemljama u razvoju kako bi se spriječilo narušavanje njihove sigurnosti opskrbe hranom ili razvoj njihovih poljoprivrednih sektora u nastajanju.

1.3.

Potrebno je i dodatno razmotriti što se bilateralnim i regionalnim pregovorima može najbolje postići u trgovini poljoprivrednim proizvodima, istodobno osiguravajući da ti pregovori ne budu u suprotnosti s multilateralizmom.

1.4.

EGSO vjeruje da usvajanje ciljeva održivog razvoja UN-a, zajedno s Pariškim sporazumom (COP21 (4)) iz temelja mijenja plan svjetske trgovine, posebice u pogledu trgovine poljoprivrednim proizvodima. Ti su sporazumi dalekosežni i nužnost njihove provedbe mora biti u središtu pozornosti svih budućih trgovinskih pregovora.

1.4.1.

Ako se žele ostvariti ciljevi održivog razvoja, trgovina i ulaganje moraju imati središnju ulogu. UNCTAD procjenjuje kako će za ispunjavanje tih ciljeva biti potrebno dodatnih 2,5 trilijuna USD godišnje. Ciljevi održivog razvoja globalne su prirode te su univerzalno primjenjivi – sve zemlje moraju dijeliti odgovornost za njihovo postizanje. Trebali bi dovesti do novog načina rada u svijetu – obuhvatnijeg i usmjerenijeg na sudjelovanje i savjetovanje. Više od 90 zemalja već je zatražilo pomoć drugih za ostvarivanje tih ciljeva.

1.4.2.

U promicanju i provedbi ciljeva održivog razvoja kao u i promicanju europskih vrijednosti u svijetu postojat će uska sinergija, posebice zahvaljujući društvenom napretku i napretku u zaštiti okoliša. Snažno preporučujemo da razine transparentnosti i sudjelovanja civilnog društva, koje je EU naposljetku i dosegla prilikom pregovora sa SAD-om, postanu norma.

1.4.3.

U Deklaraciji iz Nairobija ističe se da WTO ima važnu ulogu u ostvarenju ciljeva održivog razvoja, što bi to bilo puno teže bez učinkovitoga multilateralnoga trgovinskog mehanizma.

1.5.

Odbor pozdravlja Komunikaciju Komisije „Budući koraci za održivu europsku budućnost”, objavljenu u studenom 2016 (5)., kojom se predviđa potpuno uvrštavanje ciljeva održivog razvoja „u okvir europske politike i aktualne prioritete Komisije”.

1.5.1.

To će biti posebice važno za buduće pregovore o trgovini poljoprivrednim proizvodima. Poljoprivreda ima ključnu ulogu u ostvarivanju većine, ako ne i svih ciljeva održivog razvoja, posebice ciljeva broj 2. (iskorjenjivanje gladi), 12 (održiva potrošnja i proizvodnja) i 15 (degradacija tla). Trgovina pomaže pri ujednačavanju potražnje i ponude, može znatno poboljšati sigurnost opskrbe hranom i prehranu povećavanjem dostupnosti hrane, promicati učinkovito korištenje resursa i povećati ulaganja, mogućnosti na tržištu i gospodarski rast, zahvaljujući čemu se u ruralnim područjima otvaraju radna mjesta, te stvaraju prihodi i blagostanje.

1.6.

EU ima jedinstveni položaj koji mu omogućuje da taj program dodatno potiče: ima težinu kao najveći svjetski izvoznik i uvoznik poljoprivrednih proizvoda, više se ne smatra da njegov stav prema poljoprivredi prvom redu obramben, pokazuje dosljedno zanimanje za trgovinu i razvoj te prije svega, u Nairobiju je pokazao da ima sposobnost smišljanja novih i uravnoteženih ideja. EU posjeduje kredibilitet da bude učinkovita poveznica između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.

1.7.

Međutim, kako bi EU to mogao učinkovito obaviti, EGSO potiče Komisiju da najprije provede potpunu procjenu vjerojatnih posljedica koje će provedba ciljeva održivog razvoja i Pariški sporazum imati za poljoprivredu EU-a i trgovinsku politiku EU-a.

1.7.1.

Istodobno EU mora proširiti svoju procjenu učinka kako bi se njome obuhvatili učinci nedavnih trgovinskih sporazuma EU-a, kao i razvoja u globalnoj trgovini, na poljoprivredu diljem EU-a. Iako su poljoprivreda i trgovina u nadležnosti EU-a više od 40 godina, povremeno je dolazilo do slabljenja komunikacije ili „zajedničkog” razmišljanja između tih ključnih interesa.

2.1.

U sklopu (članak 20.) Sporazuma o poljoprivredi u okviru „urugvajskog” kruga pregovora (URAA) iz 1994., članovi novoosnovanog WTO-a (koji zamjenjuje GATT-a ili Opći sporazum o carinama i trgovini) postigli su sporazum o pokretanju daljnjih pregovora „za nastavak procesa reforme trgovine poljoprivrednim proizvodima” do kraja 1999. U 2001. taj „integrirani plan reformi” postao je dio šireg „kruga pregovora iz Dohe” ili Razvojnog plana iz Dohe (DDA). Iako su izvorno trebali biti zaključeni do 1. siječnja 2005., pregovori i dalje traju nakon 15 godina.

2.2.

Na temelju pregovaračkih podnesaka više od 100 članica WTO-a, u Deklaraciji iz Dohe (6) navedeno je da je njezin dugoročni cilj „ustanoviti pravedni i tržišno orijentirani trgovinski sustav kroz program temeljne reforme”. To je trebalo uključiti „čvršća pravila i konkretne obveze o državnim potporama i zaštiti za poljoprivredu… kako bi se ispravila i spriječila ograničenja i poremećaji na svjetskim poljoprivrednim tržištima”.

2.2.1.

DDA je obuhvaćao „tri stupa” trgovine poljoprivrednim proizvodima, kao što je utvrđeno URAA-om:

2.2.2.

U Deklaraciji iz Dohe posebno i različito postupanje (SDT) za zemlje u razvoju određeno je kao „sastavni dio pregovora” kako bi se zemljama u razvoju omogućilo da zadovolje svoje potrebe, posebno u pogledu sigurnosti opskrbe hranom i ruralnog razvoja. Na temelju podnesaka članica također je dogovoreno da se obuhvate netrgovinska pitanja, kao što je zaštita okoliša.

2.3.

S nekoliko propuštenih rokova, krug pregovora iz Dohe nikad nije dovršen iako je primjetan napredak ostvaren na Baliju i u Nairobiju.

2.3.1.

Ključan dio Deklaracije iz Dohe bio je „jedinstveni paket”, prema kojem se ništa nije moglo dogovoriti dok se oko svega ne postigne dogovor. Iako su članovi WTO-a vrlo često bili blizu sklapanja sporazuma, posljednji put 2008. godine, ipak su ostala neka otvorena pitanja. Međutim, jedinstveni paket konačno je raskinut 2013. na Baliju Sporazumom o olakšavanju trgovine i nizom drugih sporazuma, što je dodatno utvrđeno posebnim sporazumima o poljoprivredi postignutima u Nairobiju.

2.4.

Iako u stavku 12. Ministarske deklaracije iz Nairobija stoji: „Napominjemo, međutim, da je mnogo manji napredak ostvaren u području poljoprivrede”, tamošnju odluku o ukidanju izvoznih subvencija za poljoprivredne proizvode glavni direktor WTO-a opisao je kao „najvažniji rezultat koji je WTO postigao na području poljoprivrede” u 20 godina (7). Osim toga, Ministarskom deklaracijom članice su također ponovno obvezane na to da nastave raditi na postizanju „mehanizama posebne zaštite za zemlje u razvoju” (SSM), kao i na postizanju trajnog rješenja o „držanju robnih zaliha u svrhu osiguranja hrane”, za donošenje na sljedećoj Konferenciji, „MK11” 2017. Važna je i ministarska odluka o pamuku.

3.1.

Kao što je utvrđeno URAA-om i DDA-om, svi učinkoviti globalni sporazumi o mehanizmima posebne zaštite, posebnom i različitom postupanju ili o ukupnim razinama subvencija u poljoprivredi najbolje mogu se rješavati na multilateralnoj razini. Bez obzira na to, budu li se rješavali zasebno, kao u Nairobiju, preostat će manje poticaja za rješavanje težih pitanja, pri čemu se onima od kojih se očekuje da učine najveće ustupke ima manje toga za ponuditi.

3.1.1.

Odbor za poljoprivredu WTO-a pokazuje sve veću volju za radom kako bi se postigli „rezultati povezani s poljoprivredom” na MK11, koja se treba održati U Buenos Airesu u prosincu 2017., uključujući „ugrađeni plan reformi” iz URAA-a (8), i to ne samo kako bi se pojačao multilateralni pristup.

3.1.2.

Međutim, realno gledajući, krug pregovora iz Dohe dosegnuo je svoj kraj i sad zahtijeva nova razmišljanja i nove ideje, ne samo za buduće multilateralne pregovore nego i za ono što se najbolje može postići na bilateralnoj ili regionalnoj razini bez narušavanja globalne slike.

3.2.

Mjere iz paketa s konferencije u Nairobiju uključivale su šest sporazuma o poljoprivredi, a najvažniji je element obveza ukidanja izvoznih subvencija za izvoz poljoprivrednih proizvoda, čime se djelotvorno rješava problematika jednog od triju stupova poljoprivrede, pri čemu se zemljama u razvoju osiguralo malo vremena da ukinu takve subvencije. Time je također ostvaren ključni niz ciljeva za 2. cilj održivog razvoja („iskorjenjivanje gladi”).

3.2.1.

EU je u tom pogledu bio jedan od glavnih pokretača, posebno jer je prethodno pripremio zajedničko stajalište s velikim globalnim poljoprivrednim izvoznicima, uključujući s Brazilom. Taj sporazum također je uključivao obveze koje su se odnosile na druge oblike izvoznih potpora, uključujući izvozne kredite, na pomoć u hrani i državna trgovinska poduzeća, kao i na ukidanje subvencija za pamuk.

3.3.

DDA rasprave o pristupu tržištu dosad su bile usredotočene na razine carinskih pristojbi, carinske kvote, uređenje carinskih kvota i posebne zaštitne mjere, uključujući posebno i različito postupanje za zemlje u razvoju. Kao rezultat URAA-a, gotovo su se sve necarinske prepreke morale ukinuti ili pretvoriti u carinske pristojbe, osim ako se nisu primjenjivali drugi propisi WTO-a, posebno Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera (SPS) i Sporazum o tehničkim preprekama trgovini (TBT) (9). Budući da su „izračunate ekvivalentne carinske pristojbe” i dalje bile previsoke da bi omogućile bilo kakve stvarne mogućnosti za uvoz, uveden je sustav carinskih kvota, s nižim pristojbama unutar tih kvota.

3.3.1.

Carinske pristojbe i carinske kvote doista se mogu riješiti u bilateralnim trgovinskim sporazumima, ali posebne zaštite te posebno i različito postupanje (SDT) zapravo su multilateralna pitanja. Zemlje mogu jednostrano smanjivati, i smanjuju, svoje carinske pristojbe ili subvencije – a mnoge zemlje to su učinile.

3.4.

Domaća potpora za poljoprivredu nalazi se u središtu multilateralnih pregovora o poljoprivredi, gdje sada postoji manevarski prostor i izgledi za napredak na 11. Ministarskoj konferenciji.

3.4.1.

Većina zemalja podupire svoje poljoprivrednike na domaćem tržištu. Za neke je ta potpora minimalna (npr. vodeći izvoznici poljoprivrednih proizvoda, posebno Australija i Novi Zeland). Ostale razvijene zemlje svoje poljoprivrednike podupiru na mnoge važne i različite načine, među ostalima i davanjem naknada za usluge koje pružaju društvu. To čine i gospodarstva u razvoju, pri čemu se smatra da razine potpore znatno rastu kako te zemlje postaju bogatije, ali se brojke prijavljuju WTO-u sa znatnim zakašnjenjem.

3.4.2.

U rujnu 2016. SAD je pokrenuo postupak za rješavanje sporova WTO-a protiv Kine zbog njezinih mjera domaće potpore, posebno za pšenicu, kukuruz i vrste riže. Kina je WTO-u posljednji put prijavila brojke za 2010. i smatra se da se njezina potpora otad znatno povećala. Iako mehanizam za rješavanje sporova može biti složen i možda neće biti cjelovitog postupka, taj korak baca sjenu na rasprave WTO-a o domaćim potporama prije 11. ministarske konferencije. On je također naizgled u suprotnosti s dogovorom postignutim na Baliju da se izbjegavaju sporovi o pitanjima držanja robnih zaliha koji uključuju zemlje u razvoju (10).

3.4.3.

Brojke koje je WTO-u predala vlada SAD-a (11) pokazuju da su se domaće potpore SAD-a povećale s 12 milijardi USD na 14 milijardi USD 2013., što je blizu ukupnog ograničenja predloženog u neuspjelom „Paketu iz srpnja 2008.”. To je uključivalo 6,9 milijardi USD iz „žute kutije” i 7 milijardi USD iz „de minimis” plaćanja. Potpore iz „zelene kutije” iznosile su 132 milijarde USD. Ukupan iznos potpora od preko 140 milijardi USD gotovo je dvostruko veći nego 2007. U tom se izvješću također navodi da je Kina 2010. prijavila subvencije koje narušavaju trgovinu, kako su utvrđene Sporazumom o poljoprivredi sklopljenim tijekom urugvajskog kruga pregovora o GATT-u 1994., u iznosu od nekih 18 milijardi USD, dok je Japan 2012. prijavio 14 milijardi USD, Rusija 5 milijardi USD 2014., a Indija 2 milijarde USD u razdoblju 2010. – 2011. Brazil je prijavio manje od 2 milijarde USD potpore koje narušavaju trgovinu u razdoblju 2014. – 2015. (12).

3.4.4.

U razdoblju 2012. – 2013., prema podacima prijavljenima WTO-u (13), potpora EU-a iznosila je oko 80 milijardi EUR godišnje, što je postojan iznos od početka kruga pregovora iz Dohe. Međutim, od toga je preko 70 milijardi EUR bilo u sklopu potpora iz „zelene kutije”. Ukupne potpore EU-a koje „narušavaju trgovinu”, uključujući potpore iz „žute kutije”, „plave kutije” i klauzule „de minimis”, dosegnule su samo 10 milijardi EUR. Potpora EU-a iz „zelene kutije” (kojom se tržište ne narušava ili se minimalno narušava) uključuje programe zaštite okoliša i regionalnog razvoja.

3.4.5.

Ta velika promjena koju je napravio EU, pretvorivši potpore koje narušavaju trgovinu, a koje su 2001. iznosile više od 60 milijardi EUR, u potpore iz „zelene kutije”, u skladu je sa Sporazumom iz Luksemburga iz 2003., kad su plaćanja EU-a za poljoprivredna gospodarstva promijenjena iz izravnih potpora za pojedine usjeve u „razdvojene (ili odvojene) potpore za dohodak”. Taj veliki jednostrani korak prema ispunjenju ključnog cilja DDA-a u poljoprivredi daje EU-u veću vjerodostojnost kao budućem posredniku u poljoprivrednim pregovorima.

3.4.6.

Međutim, od SAD-a i drugih zemalja može se očekivati da će učiniti ozbiljne ustupke u pogledu domaćih potpora samo u zamjenu za velike ustupke drugdje, uključujući nepoljoprivredna multilateralna pitanja – a izgledi za to nisu ohrabrujući. Neki mogu početi osjećati da nemaju potrebu ići dalje zbog toga što imaju osigurane megaregionalne sporazume.

3.4.7.

Druga pitanja ostaju vrlo kontroverzna između zemalja u razvoju, posebno pitanje „držanja robnih zaliha u svrhu osiguranja hrane” koje susjedne zemlje okreće jednu protiv druge. U Nairobiju je dogovoreno da se nastavi tražiti trajno rješenje za to pitanje, koje je ostalo neriješeno nakon Balija, gdje je pitanje o njemu postavila Indija. Na temelju Odluke iz Balija zemljama u razvoju dopušteno je da nastave s programima držanja robnih zaliha hrane kojima bi se u suprotnome možda prekršila ograničenja WTO-a za domaće potpore.

3.5.

Bez obzira na to, kao što stoji u komunikaciji Komisije „Trgovina za sve”, sustav multilateralnih odnosa u središtu je svjetske trgovine i mora ostati „temelj trgovinske politike EU-a” (14). WTO razvija i jača pravila globalne trgovine i osigurava globalnu kompatibilnost. Podupire je mehanizam za rješavanje sporova (15), koji se naširoko cijeni i sve više upotrebljava. Ciljevi održivog razvoja i ciljevi konferencije COP21 predstavljaju jasan skup ciljeva. Za razliku od njih, WTO ima jasan mehanizam u pogledu sveopćeg protekcionizma i narušavanja trgovine koji su prethodili Drugom svjetskom ratu i naknadnom osnivanju GATT-a.

3.5.1.

Ta uloga koja se odnosi na donošenje propisa posebno je važna za trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Prije svega, to se odnosi na Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera (SPS) i izrazito složeno područje Pravilnika o podrijetlu (ROO), iako oni nisu dio Razvojnog plana iz Dohe. Preostaje stvaran rizik da bi bilateralni sporazumi mogli dovesti do propisa koji se preklapaju ili su čak oprečni, čime bi se povećala složenost propisa svjetske trgovine umjesto da oni postanu jasniji.

3.5.2.

Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera WTO-a iz 1995. obuhvaća primjenu propisa o sigurnosti hrane i zdravlju životinja i biljaka. Njegov članak 5.7 obuhvaća načelo predostrožnosti koje je sada sadržano u Ugovoru iz Lisabona. Svaki pokušaj da se to promijeni, osim na multilateralnoj razini, snažno bi utjecao na svjetski trgovački poredak i na buduću vjerodostojnost samog Sporazuma.

4.1.

U poljoprivredi i drugdje, bilateralni sporazumi o slobodnoj trgovini moraju osigurati stvarnu dodanu vrijednost. Njima se ostavlja više prostora za regionalne i nacionalne razlike, kao i za osjetljiva kulturna pitanja. Također ih se mora prosuđivati prema tome jačaju li multilateralne odnose.

4.2.

Smanjenje carinskih pristojbi i carinske kvote čine ključni dio bilateralnih sporazuma o trgovini. U Japanu su uvozne carinske pristojbe za hranu i dalje vrlo visoke, dok su u Kini carinske pristojbe mnogo niže. EU bi također mogao imati manevarski prostor kod nekih carinskih kvota, po mogućnosti kod onih koje su uspostavljene u trenutku sklapanja sporazuma iz urugvajskog kruga pregovora i koje se sada promatraju u drugom svjetlu.

4.2.1.

Oznake zemljopisnog podrijetla, za koje se procjenjuje da vrijede 5,6 milijardi EUR godišnje (16), veoma su važno područje na kojem EU mora u najvećoj mogućnoj mjeri povećati svoje interese u bilateralnim pregovorima. Pregovarači EU-a uključili su oko 145 prepoznatih oznaka zemljopisnog podrijetla EU-a u Sporazumu između EU-a i Kanade (17), a još više u sporazumu s Vijetnamom, no to će se mijenjati ovisno o tome što je važno za pojedini sporazum o slobodnoj trgovini. Druge zemlje, posebno u istočnoj Aziji, sporije su određivale oznake zemljopisnog podrijetla, dok SAD mnoge takve oznake smatra generičkim proizvodima.

4.2.2.

EU mora u potpunosti zaštiti i u najvećoj mogućoj mjeri podupirati interese svojeg poljoprivrednog sektora i u bilateralnim pregovorima, naročito kada pregovora s važnim izvoznicima poljoprivrednih proizvoda kao što su Mercosur, Australija ili Novi Zeland. EU se mora odupirati iskušenju da u poljoprivredi radi ustupke u zamjenu za ostvarivanje dobiti na nekom drugom području.

4.3.

Bilateralni sporazumi trebaju ciljati na ukidanje primjene dvostrukih standarda u poljoprivredi, osobito u vezi sa Sporazumom o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera i Sporazumom o tehničkim preprekama u trgovini u partnerskim zemljama. EU će u skladu s ciljevima održivog razvoja također htjeti promicati svoje standarde koji se odnose na zdravlje i dobrobit životinja, kao i svoje ekološke, socijalne i šire standarde održivog razvoja. Odbor pozdravlja razinu transparentnosti i uključenost civilnog društva od početka pregovora koje su konačno postignute uz pomoć Transatlantskog partnerstva za trgovinu i ulaganja, te preporučuje da to postane norma u budućim pregovorima.

4.3.1.

EU (i druge zemlje) mora uključiti zakonsku obvezu izgradnje kapaciteta kako bi manje razvijenim zemljama pomogao zadovoljiti te standarde, kao što je pomoć u razvoju prihvatljivog sustava veterinarskog certificiranja, s time da su standardi koji se odnose na sigurnost hrane od ključne važnosti.

4.4.

Jamčenje i poboljšanje sigurnosti opskrbe hranom također će biti temeljni pokretač politika u svim bilateralnim pregovorima o poljoprivredi, kao što je navedeno u mišljenju Odbora Trgovina poljoprivrednim proizvodima/sigurnost hrane na globalnoj razini  (18). Kao što se ističe, trgovina poljoprivrednim proizvodima treba ne samo „zadovoljiti potražnju stanovništva visoke kupovne moći” (vjerojatno prvi put) nego i „pružiti pomoć i podršku tamo gdje nije moguće vlastitim snagama suzbiti glad i nestašicu”. Jednako je važno zadržati dostatnu razinu prehrambene samodostatnosti, ne samo kako bi se zemlje uvoznice zaštitilo od velikih fluktuacija cijene uvezenih proizvoda.

4.4.1.

U tom se mišljenju navodi golema potencijalna potražnja za prehrambenim proizvodima i pićima iz EU-a izvan Europe. Oko dvije trećine poljoprivrednih proizvoda iz EU-a odlazi u daljnju obradu. Izvoz poljoprivrednih prehrambenih proizvoda iz EU-a dosegnuo je 129 milijardi EUR 2015., što je povećanje od 27 % u odnosu na 2011. U drugom tromjesečju 2016. izvoz EU-a ukupno je iznosio 25,4 milijardi EUR, dok je uvoz prehrambenih proizvoda i pića u EU iznosio 17,8 milijardi EUR. Najbolji izvozni proizvodi bili su meso, jaka alkoholna pića, vino, mliječni proizvodi, čokolada i proizvodi od šećera.

5.1.

UN-ovo donošenje ciljeva održivog razvoja u rujnu 2015., koji su temelj njegova Programa održivog razvoja do 2030., i ostvarenje Pariškog sporazuma (COP 21) (19), snažno će utjecati na svjetsku trgovinu. Sveobuhvatna potreba njihove provedbe sada mora biti u središtu svih budućih trgovinskih sporazuma, posebno onih o trgovini poljoprivrednim proizvodima.

5.2.

Ciljevi održivog razvoja imat će izravniji utjecaj na trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Ciljevi održivog razvoja nadovezuju se na milenijske razvojne ciljeve, ali će utjecati na svaku zemlju. Ciljevi održivog razvoja globalne su prirode i univerzalno primjenjivi – sve zemlje moraju dijeliti odgovornost njihova ostvarenja. Ciljevi održivog razvoja znatno su isprepleteni s Pariškim sporazumom: najmanje 13 ciljeva održivog razvoja odnosi se na klimatsku promjenu.

5.2.1.

Kako bi ostvarili ciljeve održivog razvoja, više od 90 zemalja već je zatražilo pomoć drugih. Ciljevi održivog razvoja ključni su za globalnu raspravu, čijem je promicanju pomogao EU. Oni moraju voditi novom načinu globalnog djelovanja – širem, participativnijem i u većoj mjeri savjetodavnom.

5.2.2.

Odbor pozdravlja komunikaciju Komisije „Sljedeći koraci za održivu budućnost Europe”, objavljenu u studenom 2016. (20), u kojoj se zagovara puna integracija ciljeva održivog razvoja „u europski politički okvir i trenutačne prioritete Komisije”, kao što je obvezna činiti na temelju Ugovoru iz Lisabona (21). Ciljevi održivog razvoja „bit će međusektorska dimenzija” za provedbu globalne strategije EU-a. EU je bio, kao što je navedeno, „ključan u oblikovanju” ovog Programa. Postojat će bliska sinergija u promicanju i provedbi ciljeva održivog razvoja i u promicanju europskih vrijednosti u cijelom svijetu, iako ciljevi održivog razvoja izravno ne promiču dobro upravljanje i vladavinu prava.

5.2.3.

Ciljevi održivog razvoja također idu mnogo dalje od milenijskih razvojnih ciljeva jer posebno određuju instrumente ili „sredstva provedbe” za ostvarenje svih 17 ciljeva održivog razvoja i njihovih 169 posebno određenih ciljeva. Trgovina se posebno spominje u 9 ciljeva održivog razvoja (dok se u milenijskim razvojnim ciljevima spominje samo jedanput).

5.2.4.

Kako bi se učinkovito ostvarili ciljevi održivog razvoja, trgovina i ulaganja moraju imati ključnu ulogu, i o zbog toga što je na Konferenciji Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) procijenjeno da će se za ostvarenje tih ciljeva morati osigurati dodatnih 2,5 bilijuna USD godišnje, većim dijelom iz privatnog sektora. Kao što je glavni direktor WTO-a istaknuo, milenijski razvojni ciljevi veću su pokazali „transformativni potencijal trgovine” (22).

5.3.

Trgovina poljoprivrednim proizvodima također mora imati ključnu ulogu u ostvarenju mnogih, ako ne i većine, ciljeva održivog razvoja, posebno ciljeva br. 2. (iskorjenjivanje gladi, sigurnost opskrbe hranom), 12. (osiguravanje održive potrošnje i proizvodnje) i 15. (degradacija zemljišta).

5.3.1.

Također će biti ključna za ostvarenje ciljeva 1. (iskorjenjivanje siromaštva i pothranjenosti), 8. (uključiv, održiv gospodarski rast), 9. (infrastruktura), 10.(smanjenje nejednakosti), 13. (klimatske promjene), 3. (blagostanje), 5. (rodna ravnopravnost) i 7. (energija). Morat će biti u potpunoj sinergiji s drugim oblicima djelovanja, uključujući razvoj.

5.4.

Kao što je navedeno u Ministarskoj deklaraciji WTO-a iz Nairobija, međunarodna trgovina može imati ulogu u ostvarenju održivog, stabilnog i uravnoteženog rasta za sve (23). U njoj se ističe da WTO ima važnu ulogu u ostvarenju ciljeva održivog razvoja te da bi to bilo mnogo teže bez učinkovitoga multilateralnog trgovinskog mehanizma.

5.4.1.

Mora se uzeti u obzir učinak trgovine i ulaganja u poljoprivredu na klimatske promjene. Pregovori za plurilateralni Sporazum o ekološkim proizvodima (EGA) obećavaju da će biti važan korak u uključivanju klimatskih promjena u multilateralnu trgovinsku politiku, ali daljnje multilateralno djelovanje i dalje će biti potrebno radi promicanja dosljednosti.

5.4.2.

Međunarodna trgovina može znatno poboljšati sigurnost opskrbe hranom i prehranu povećavanjem dostupnosti hrane i poticanjem ulaganja i rasta. S druge strane, pribjegavanje protekcionističkim mjerama može ukloniti važnu fleksibilnost i spriječiti razvoj regionalnih tržišta. Unatoč tomu, trgovinski sporazumi također moraju uključivati učinkovite mjere kojima se manje naprednim zemljama u razvoju daje veći manevarski prostor s ciljem da se spriječi narušavanje njihove sigurnosti opskrbe hranom ili razvoj njihovih poljoprivrednih sektora u nastajanju.

5.5.

EU je bio predvodnik u uključivanju pitanja održivog razvoja u sporazume o slobodnoj trgovini. Od 2010. uspješno je završio šest sporazuma o slobodnoj trgovini, počevši s Južnom Korejom, te jedan Sporazum o gospodarskom partnerstvu (EPA), dok s drugima čeka punu ratifikaciju, uključujući s Kanadom, Singapurom i Vijetnamom. Oni sadrže određena poglavlja o trgovini i održivom razvoju, poduprta zajedničkim mehanizmom civilnog društva za praćenje provedbe. U slučaju oba mehanizma EGSO ima ključnu ulogu.

5.5.1.

Odbor je već pozvao (24) na uključivanje sličnih poglavlja o trgovini i održivom razvoju u trenutačne i buduće pregovore EU-a za zasebne samostalne sporazume o ulaganju. Sporazum o transpacifičkom partnerstvu također sadrži određena socijalna i ekološka poglavlja.

5.6.

Odbor također napominje da su mnogi koji na svjetskoj razini oskudijevaju hranom zapravo poljoprivredni radnici te da je smanjenje gladi s pravom postalo ključan dio milenijskih razvojnih ciljeva, a sada i cilja održivog razvoja br. 2. Djelomično zbog postupnog smanjenja ulaganja u poljoprivredu te kronično niskih poljoprivrednih prinosa u siromašnim zemljama, ali i zbog nedostatka učinkovite poljoprivredne ili trgovinske politike koja u dovoljnoj mjeri ne uzima u obzir posebnosti poljoprivredne proizvodnje (uključujući klimu, resurse, živi materijal ili volatilnost tržišta), 70 % ljudi koji osjećaju nesigurnost opskrbe hranom žive u ruralnim područjima. Ovdje je potrebno uzeti u obzir razmatranja FAO-a, posebno u pogledu socijalne zaštite.

5.6.1.

Unutarnja trgovina u Africi je niska – između 10 i 15 % ukupne trgovine u Africi. Jačanje sposobnosti afričkih država da proširuju trgovinu poljoprivrednim proizvodima povezanu s ciljevima održivog razvoja koji obuhvaćaju infrastrukturu, regionalnu integraciju i produbljivanje unutarnjeg tržišta, uključujući kroz veću sekundarnu obradu, bit će ključno za omogućivanje pozitivnog sudjelovanja Afrike u trgovini poljoprivrednim proizvodima i za jačanje sigurnosti opskrbe hranom.

6.1.

Kao što je pokazano u Nairobiju, gdje je suprotno očekivanjima dogovorena važna Ministarska deklaracija, EU je u dobrom položaju da ima vodeću ulogu u budućim pregovorima o trgovini poljoprivrednim proizvodima. To se temelji na percipiranoj vodećoj ulozi EU-a u promicanju održivosti i razvoja (uloga koju je EU imao u Nairobiju) i, kao rezultat prethodnih reformi ZPP-a, više se ne smatra da je EU primarno u obrambenom položaju.

6.1.1.

Zajedno s Pariškim sporazumom, nova Komunikacija Komisije obvezuje EU da bude „predvodnik” u provedbi ciljeva održivog razvoja. Sve inicijative EU-a u području trgovine sada moraju ispunjavati zahtjeve iz tih blisko isprepletenih sporazuma.

6.2.

Komisija je također provela studiju o učinku budućih trgovinskih sporazuma na poljoprivredni sektor (25). Njome se proučavalo 12 budućih sporazuma o slobodnoj trgovini i potencijal europskih poljoprivrednih proizvoda na svjetskom tržištu. Međutim, njome se nije mogao obuhvati puni raspon poljoprivrednih proizvoda, ni općenito prerađena hrana. Komisija i sama prihvaća da je ta studija nedovršena zbog toga što se u njezinoj evaluaciji nije vodilo računa o necarinskim preprekama koje svejedno imaju važan utjecaj na trgovinu.

6.2.1.

Kako bi se omogućilo Komisiji da izradi cjelovitu i učinkovitu strategiju za trgovinu poljoprivrednim proizvodima, studiju bi trebalo proširiti kako bi uključila potpunu procjenu vjerojatnih učinaka koje će provedba ciljeva održivog razvoja i Pariški sporazum imati na poljoprivredu EU-a, zajedno s procjenom učinka u pogledu učinaka nedavnih razvoja u globalnoj trgovini EU-a na poljoprivredu diljem EU-a. Procjena bi trebala obuhvatiti nedavne sporazume o slobodnoj trgovini EU-a, uključujući neizravne razvoje, kao što su slučajevi u kojima je devalvacija valuta partnera imala znatan učinak.

6.2.2.

Potrebno je uključiti i sporazume koji prethode komunikaciji „Globalna Europa” iz 2006. (26), posebno s Južnom Afrikom, Meksikom i Čileom, ne samo zbog toga što su sporazumi s Meksikom i Čileom predviđeni za reviziju.

6.3.

U provedbi tih procjena učinka Komisija mora imati na umu potrebu za time da se osigura da će poljoprivrednici imati pravednu korist od tih trgovinskih sporazuma. Poljoprivrednici imaju ključnu ulogu u opskrbljivanju hranom ne samo njihova lokalnog stanovništva nego i svjetskog stanovništva koje brzo raste. Ključno je održavati održive ruralne zajednice, ublažavajući, koliko je to moguće, njihovu depopulaciju diljem Europe.

6.3.1.

Poljoprivredne prakse koje učinkovito iskorištavaju resurse od ključne su važnosti. Potrebno je poboljšati upravljanje resursima kao i pristup njima, i to povećanjem kapaciteta malih poljoprivrednika za otpornost i prilagodbu na klimatske promjene te jačanjem vještina i produktivnosti na graničnim zemljištima.

6.4.

Poljoprivredi prijeti stvarni rizik od klimatskih promjena. Globalno gledajući, zemljišni i vodni resursi ograničeni su, dugoročne promjene u uvjetima za uzgoj rezultat su većih klimatskih krajnosti, a nestabilnost cijena raste. Snažan i održiv poljoprivredni sektor ključan je za održavanje ili povećanje stabilne, sigurne i zaštićene opskrbe hranom. Trgovina, naravno, pomaže uravnotežiti neravnoteže između ponude i potražnje, promičući učinkovitost u iskorištavanju resursa i povećavajući tržišne prilike i gospodarski rast, stvarajući tako radna mjesta, prihode i napredak u ruralnim područjima.

6.4.1.

S obzirom na to da se procjenjuje da će se stanovništvo koje pripada „srednjem staležu” povećati za oko 2 milijarde do 2030., i te će osobe htjeti uživati u izboru i raznolikosti hrane koju konzumiraju, a koje dosad nisu imali. To će uključivati eksponencijalni rast potražnje za proteinima i drugim poljoprivrednim proizvodima.

6.4.2.

Ovdje je važna Deklaracija Cork 2.0. Poljoprivrednici su čuvari ne samo zemljišnih nego i drugih resursa, dok dobrobit životinja također uvelike zabrinjava. Ovdje je važno Mišljenje EGSO-a o Integriranoj proizvodnji u Europskoj uniji  (27).