15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/49

Izvjestitelj:

g. Pavel TRANTINA

Suizvjestiteljica:

gđa Marie ZVOLSKÁ

1.1.

EGSO smatra da je potrebno staviti naglasak na identifikaciju, evidentiranje, provjeravanje i vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, po mogućnosti uz primjenu poredbene metode razumljive svim dionicima, posebice poslodavcima i obrazovnim ustanovama.

1.2.

Države članice trebale bi građanima raznih dobnih skupina i stupnjeva obrazovanja omogućiti priznavanje rezultata neformalnog i informalnog učenja. To može iziskivati dodatnu suradnju pružatelja usluga neformalnog obrazovanja, javnih tijela i drugih dionika, primjerice u pogledu financiranja i priznavanja.

1.3.

EGSO poziva da se svim dionicima, posebno socijalnim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva, pruži potpora kako bi postali svjesni prednosti priznavanja i mogli aktivno sudjelovati u osmišljavanju nacionalnih kvalifikacijskih okvira i formuliranju stručnih kvalifikacija.

1.4.

Građanima treba pružiti relevantne informacije o prednostima, mogućnostima i mehanizmima za priznavanje sposobnosti. EGSO preporučuje državama članicama da povećaju broj institucija zaduženih za takvo usmjeravanje i savjetovanje te da u taj rad posebice uključe službe za zapošljavanje, ali i informativne centre za mlade, obrazovne ustanove, poslodavce, sindikate, centre za profesionalno savjetovanje, organizacije za mlade, za žene te za potporu migrantima i osobama s invaliditetom kao i javna tijela.

1.5.

Preduvjet je za to kvalitetni pravni okvir na nacionalnoj razini kojim će se osigurati jednakovrijednost potvrda dobivenih po završetku formalnog obrazovanja i neformalnog ili informalnog učenja. To iziskuje visoku kvalitetu procesa priznavanja, koji treba podupirati i financijski, primjerice sredstvima Europskog socijalnog fonda.

1.6.

EGSO poziva obrazovne ustanove, posebno srednje i više stručne škole, da jače promiču priznavanje znanja i vještina stečenih na neformalan način. S tim u vezi u EU-u postoji niz primjera dobrih praksi koje treba širiti.

1.7.

EGSO je uvjeren da kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca mogu igrati važnu ulogu u priznavanju rezultata neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Uz njihovu pomoć treba raditi na priznavanju neformalnog učenja, što bi bio važan doprinos raspravi o operabilnosti i instrumentima za poticanje operabilnosti.

1.8.

U kontekstu visoke nezaposlenosti mladih poželjno je promicati mogućnosti za interakciju između javnih i privatnih zavoda za zapošljavanje, dobrovoljnih organizacija, posebno organizacija mladih ljudi, i poslodavaca. Time se može promicati vidljivost i podizati svijest o važnosti i vrijednosti neformalnog obrazovanja i informalnog učenja u volonterskim organizacijama te istodobno jačati uzajamno povjerenje.

1.9.

Stoga je važno poticati razvoj i primjenu instrumenata za samovrednovanje koji pojedincima pomažu utvrditi i opisati rezultate učenja koji se temelje na iskustvu stečenom u organizacijama civilnog društva. EGSO je već podržao stvaranje Europske mape vještina, a nakon toga i Europske mape iskustva (Europass Experience). Stoga je razočaran time što je Europska komisija obustavila rad na Europskoj mapi iskustva, te je poziva da nastavi i uspješno previde kraju uvođenje tog instrumenta.

2.1.

Unatoč sadašnjoj nepovoljnoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji u mnogim državama članicama EU-a, u kojoj ni formalno obrazovanje nije jamstvo mogućnosti uključivanja na tržište rada, EGSO smatra da EU ne smije zapostaviti skriveno bogatstvo sadržano u iskustvu i vještinama stečenima na neformalan ili informalan način.

2.2.

Takvim se priznavanjem osobito može pružiti prilika određenim skupinama u nepovoljnom položaju (ženama, migrantima, mladima, starijim radnicima). Međutim, time se ne bi smjelo stvarati lažna očekivanja o njegovoj brzoj isplativosti na tržištu rada. Za to je potrebna gospodarska i socijalna politika usmjerena na povećanje ulaganja, stvaranje kvalitetnih radnih mjesta te borbu protiv siromaštva i opasnosti od socijalne isključenosti. Tom se politikom također mora jačati i promicati obrazovanje, osposobljavanje i prekvalifikaciju.

2.3.

EGSO se pritom poziva na važan dokument: Preporuku Vijeća o priznavanju neformalnog i informalnog učenja od 20. prosinca 2012. (1). U njemu se naglašava da priznavanje rezultata učenja (znanja, vještina i sposobnosti) postignutih na neformalan ili informalan način može igrati važnu ulogu u povećanju operabilnosti i mobilnosti te dati dodatnu motivaciju za cjeloživotno učenje, posebice socioekonomski prikraćenim osobama ili osobama s niskim kvalifikacijama. Priznavanje relevantnih znanja, vještina i sposobnosti može pridonijeti poboljšanju funkcioniranja tržišta rada, promicanju mobilnosti i jačanju konkurentnosti i gospodarskog rasta.

2.4.

Prema mišljenju Vijeća, glavni dionici koji igraju važnu ulogu u pružanju mogućnosti za neformalno i informalno učenje te u povezanim postupcima priznavanja jesu udruge poslodavaca, pojedinačni poslodavci, sindikati, industrijske, trgovačke i obrtničke komore, nacionalna tijela uključena u postupak priznavanja stručnih kvalifikacija i ocjenjivanja i potvrđivanja rezultata učenja, zavodi za zapošljavanje, organizacije za mlade i radnici s mladima, pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja te druge organizacije civilnog društva.

2.5.

Prema Preporuci Vijeća iz 2012. godine, države bi članice najkasnije do 2018. godine, a u skladu s nacionalnim okolnostima i posebnostima te na način koji smatraju primjerenim, trebale uvesti sustav priznavanja neformalnog i informalnog učenja kako bi se građanima omogućilo:

2.6.

Prema Preporuci Vijeća, u sustav priznavanja neformalnog i informalnog učenja trebalo bi na odgovarajući način uključiti sljedeće elemente, pri čemu bi svim pojedincima trebalo omogućiti da iskoriste svaki od njih, pojedinačno ili u kombinaciji, u skladu s vlastitim potrebama:

2.7.

EGSO je u više navrata istaknuo doprinos neformalnog obrazovanja i važnost njegova priznanja. Međutim, to stajalište sada prvi put obrađuje na sveobuhvatan način. Cilj mu je sažeto opisati stavove predstavnika poslodavaca, radnika i drugih organizacija civilnog društva u vezi s praktičnim postupcima priznavanja te iznijeti njihove prijedloge za praktična rješenja.

3.1.

Smanjenje specijalizirane proizvodnje zasnovane na obrtu te tehnološke promjene i, s druge strane, rast uslužnih djelatnosti doveli su do toga da poslodavci u 21. stoljeću daju veću važnost „osobnosti” radnika te „interdisciplinarnim” ili „prenosivim” vještinama. Na značenju sve više dobiva cjeloživotno učenje i priznavanje vještina i znanja stečenih izvan škole.

3.2.

Sveučilište u Bathu i GHK Consulting izradili su 2012. godine po narudžbi Europskog foruma mladih studiju o utjecaju neformalnog učenja u organizacijama za mlade na zapošljivost mladih (3). Organizacije za mlade važni su pružatelji neformalnog obrazovanja. Taj tip obrazovanja u gore navedenim organizacijama nije u prvom redu usmjeren na povećanje operabilnosti, ali vještine koje pojedinci stječu u tom kontekstu mogu doprinijeti njihovoj operabilnosti, a baš se tim aspektom bavi ova analiza.

3.3.

U studiji se dolazi do općenitog zaključka da postoji jasno preklapanje između vještina koje traži poslodavac i onih koje se stječu neformalnim učenjem. Pet od šest najtraženijih „mekih” vještina spada u vještine koje uglavnom razvijaju organizacije za mlade – s iznimkom matematičke pismenosti. „Meke” vještine koje poslodavci najčešće traže jesu: sposobnost komuniciranja, organiziranja ili planiranja, donošenja odluka, timskog rada, pouzdanost ili samostalnost i matematička pismenost. Te „meke” vještine slove kao ključni element koji pojedincima omogućava uspješno obavljanje posla. Razvijaju se i neke karakterne osobine, poput osobne motiviranosti, smisla za preuzimanje inicijative i kreativnosti – osobne kvalitete povezane s pouzdanošću ili samostalnošću i poduzetnošću.

3.4.

Svi građani u procesu cjeloživotnog učenja povremeno uče na neformalan i informalan način. Na primjer, žene (i muškarci) koji vode obiteljske poslove razvijaju vještine koje se mogu prenijeti na radno mjesto, posebno u području socijalnih usluga. Ako moraju promijeniti radno mjesto zbog otpuštanja ili obiteljske situacije, te osobe mogu iskoristiti ta znanja i na novom radnom mjestu, odnosno, u slučaju migrantica, za pronalaženje prvog radnog mjesta. EGSO je već pozvao države članice (4) da „ubrzaju postupak priznavanja kvalifikacija i iskustava stečenih u inozemstvu kako bi se omogućilo da žene pronađu posao koji odgovara njihovim sposobnostima i težnjama” te da „uzmu u obzir činjenicu da rad u određenim djelatnostima (čišćenje, čuvanje djece, briga za starije osobe, hotelijersko-ugostiteljski sektor, poljoprivreda itd.) može predstavljati dobru priliku za slabije kvalificirane imigrantice ako se u tim djelatnostima iskorijeni rad na crno, profesionalizira ih se i uvaži njihova vrijednost, ako se žene za ta zanimanja osposobe i omogući im se da napreduju u karijeri”. Socijalne se partnere pozvalo da „u okviru kolektivnih ugovora migranticama olakšaju priznavanje kvalifikacija”.

3.5.

Za uspjeh priznavanja neformalnog i informalnog učenja važno je staviti veći naglasak na rezultate učenja. Osim toga, ta se vrsta učenja od 2004. godine izričito i sustavno potiče u politikama EU-a za obrazovanje, osposobljavanje i zapošljavanje. Nedavna studija Cedefopa (izrađena na temelju istraživanja provedenog u razdoblju 2013.–2015.) pokazuje da prebacivanje naglaska na rezultate učenja sada dobiva na tempu diljem Europe: u razvoju nacionalnih kvalifikacijskih okvira, pri definiranju i popisivanju stručnih kvalifikacija, pri primjeni rezultata učenja u obrazovnim programima i vrednovanju te u vidu referentnih točaka za potrebe priznavanja. Time bi se trebala povećati transparentnost, relevantnost i kvaliteta obrazovanja i otvorenost prema neformalnom i informalnom učenju. Na praktičnoj je razini važno zacrtati jasne ciljeve za učenike ili studente, što povećava motivaciju, omogućuje određen stupanj fleksibilnost u procesu obrazovanja te određuje izbor studija ovisno o procjeni znanja. Istodobno je za postizanje dobrog rezultata nužno unaprijediti i metode te pojedine procese obrazovanja i osposobljavanja.

3.6.

Iz toga proizlazi da naglasak treba biti na ocjenjivanju i određivanju rezultata postignutih neformalnim učenjem, na način koji je razumljiv svim dionicima, a posebno poslodavcima i obrazovnim ustanovama. Ako to dotična osoba želi i ako su ispunjeni odgovarajući uvjeti, ti rezultati mogu biti priznati kao prave stručne kvalifikacije, jednakovrijedne formalnim obrazovnim programima.

4.1.1.

Države bi članice u okviru postupka priznavanja trebale osigurati da se pojedincima i organizacijama stave na raspolaganje informacije i smjernice o mogućnostima i prednostima priznavanja i odgovarajućih postupaka te da priznavanje neformalnog i informalnog učenja bude popraćeno odgovarajućim usmjeravanjem i savjetovanjem i da bude lako dostupno.

4.1.2.

Sustavi priznavanja neformalnog i informalnog učenja moraju biti osmišljeni na odgovarajući način, s obzirom na nacionalne, regionalne i lokalne te sektorske potrebe i okolnosti.

4.1.3.

Potrebno je omogućiti uključenost građana raznih dobnih skupina i stupnjeva obrazovanja. To može iziskivati dodatnu suradnju između neprofitnog sektora, tijela javne vlasti i drugih dionika, primjerice u pogledu financiranja i priznavanja.

4.1.4.

Građani bi trebali biti informirani o drugim pogodnostima stalnog sudjelovanja u volonterskim organizacijama. Već i kratko razdoblje uključenosti u volonterske aktivnosti može imati znatan učinak u pogledu razvijanja vještina i povećanja operabilnosti.

4.1.5.

S građanima bi trebalo razgovarati na koordiniran način i dostavljati im relevantne informacije o prednostima, mogućnostima i mehanizmima potvrđivanja vještina. Državama članicama preporučuje se da povećaju broj institucija zaduženih za takvo usmjeravanje i savjetovanje te da u taj rad posebice uključe službe za zapošljavanje, ali i informativne centre za mlade, obrazovne ustanove, poslodavce, sindikate, centre za profesionalno savjetovanje, organizacije za dobrovoljni rad i za mlade te javna tijela.

4.1.6.

Savjetovanje je u postupku priznavanja vještina ključno i korisno, osobito za mlade, i to na svim razinama – od identifikacije sve do potvrđivanja. Ono bi trebalo:

4.2.1.

Prema mišljenju Vijeća, države članice trebale bi promicati koordinaciju i sudjelovanje svih relevantnih dionika u razvoju i provedbi elemenata i načela priznavanja. Radi poticanja sudjelovanja u tom procesu:

4.2.2.

EGSO stoga smatra važnim da se svim dionicima, posebno socijalnim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva, pruži potpora kako bi postali svjesni prednosti priznavanja i mogli aktivno sudjelovati u osmišljavanju nacionalnih kvalifikacijskih okvira i formuliranju stručnih kvalifikacija. Rad na „stvarnim” promjenama načina razmišljanja dionika može biti vrlo težak, posebno u onim državama članicama koje to područje ne smatraju prioritetom ili u slučaju kad pristup vrednovanju neformalnog i informalnog učenja nema istinsku potporu građana. Bilo bi korisno osigurati platformu za potporu onima koji su već ostvarili napredak u tom području (npr. pilot-projektima) u njihovim naporima na nacionalnoj razini.

4.3.1.

Države članice trebale bi pojedincima omogućiti dobivanje pune ili, eventualno, djelomične kvalifikacije, na temelju potvrđenoga iskustva stečeno neformalnim i informalnim učenjem. Trebale bi osigurati da postupci priznavanja budu povezani s nacionalnim kvalifikacijskim okvirima i u skladu s Europskim kvalifikacijskim okvirom te da nastanu sinergije između sustava priznavanja i bodovanja koji se primjenjuju u sustavima formalnog obrazovanja i osposobljavanja, kao što su ECTS i ECVET.

4.3.2.

U razvoj nacionalnih sustava kvalifikacija trebali bi u najvećoj mogućoj mjeri biti uključeni (i na odgovarajući način motivirani) među ostalima socijalni partneri i druge organizacije civilnog društva. Iskustvo u nekim državama članicama pokazalo je da za provedbu postupka priznavanja na razini sektora treba uspostaviti i dobro kadrovski popuniti odbore i jedinice za vještine u određenom sektoru. Dakle, na tako definiranim područjima može se provesti osmišljavanje kvalitetnih nacionalnih normi za razna zanimanja i stručne kvalifikacije.

4.4.1.

Države članice trebale bi osigurati transparentne mjere za osiguravanje kvalitete u skladu s postojećim okvirom jamčenja kvalitete, jer takve mjere podupiru pouzdane, korisne i vjerodostojne metode i alate za procjenu. To posebno podrazumijeva odgovarajuće zakonodavstvo – regulatorni okvir za priznavanje i za jamstva u pogledu potvrđivanja u skladu s nacionalnim kvalifikacijskim okvirima zasnovanim na Europskom kvalifikacijskom okviru.

4.4.2.

Za EGSO to obavezno podrazumijeva potrebu za osiguravanjem jednakovrijednosti potvrda dobivenih u okviru formalnog obrazovanja i rezultata neformalnog obrazovanja ili informalnog učenja. To iziskuje visoku kvalitetu procesa priznavanja, koji treba podupirati i financijski, primjerice sredstvima Europskog socijalnog fonda.

4.5.1.

Ključnu ulogu u priznavanju imaju obrazovne ustanove. Prema mišljenju Vijeća, pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja trebali bi olakšati pristup formalnom obrazovanju i osposobljavanju na temelju rezultata učenja u neformalnom i informalnom okruženju te, ako je primjereno i moguće, dodjeljivati izuzeća i/ili bodove za relevantne rezultate učenja u takvim okruženjima.

4.5.2.

EGSO poziva sveučilišta na pružanje veće podrške priznavanju vještina i znanja stečenih na neformalan i informalan način. Kao primjer može poslužiti Irska. U njezinoj Nacionalnoj strategiji za visoko obrazovanje do 2030. godine izražava se podrška društvenoj misiji visokog obrazovanja i njegovoj „isprepletenosti sa širom zajednicom” kao „jednoj od triju međusobno povezanih glavnih uloga visokog obrazovanja”. Ta se isprepletenost definira kao „suradnja s poduzećima, civilnim društvom, javnom politikom te s umjetničkim, kulturnim i sportskim životom kao i s ostalim pružateljima usluga obrazovanja u općinama i regijama, pri čemu se sve veći naglasak stavlja na međunarodnu suradnju” (5).

4.5.3.

Međutim, nisu samo sveučilišta ta koja mogu priznati rezultat neformalnog i informalnog učenja. Na primjer, malteškom se srednjoškolskom potvrdom i profilom, predstavljenima u rujnu 2010. godine, priznaju svi oblici učenja stečeni tijekom pet godina srednje škole. Također se dodjeljuju bodovi kako za formalno, tako i za neformalno obrazovanje, čime se učenici potiču na daljnje i visoko obrazovanje.

4.6.1.

U Preporuci Vijeća naglašava se važnost provedbe priznavanja na radnom mjestu te stoga preporučuje da države članice promiču sudjelovanje svih važnih dionika, kao što su poslodavci, sindikati, gospodarske, industrijske i obrtničke komore te nacionalni subjekti uključeni u postupak priznavanja stručnih kvalifikacija. Pored toga, poslodavci su pozvani promicati i omogućavati identificiranje i evidentiranje rezultata učenja u okviru radnih aktivnosti.

4.6.2.

Priznavanje neformalnog i informalnog učenja može biti sastavni dio kolektivnih ugovora (što je slučaj u Nizozemskoj). Ta je mjera izvrstan primjer za to kako zaposlenicima omogućiti pristup priznavanju, a pridonosi i učinkovitom upravljanju ljudskim resursima u poduzećima. Poslodavci bi trebali biti aktivno uključeni u ocjenjivanje znanja, vještina i kompetencija kako na radnom mjestu, tako i prilikom osmišljavanja planova za obrazovanje i osposobljavanje, čime bi se povećala vrijednost priznavanja i pridonijelo jačanju povjerenja u njega.

4.6.3.

Kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca mogu imati važnu ulogu u postupku vrednovanja neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Konkretan primjer na europskoj razini predstavlja Europska federacija radnika u metalnoj industriji (EMF) koja radi na priznavanju neformalnog učenja kao važnog doprinosa raspravi o operabilnosti i instrumentima za njega.

4.6.4.

U nekim zemljama sindikalni aktivisti preuzimaju novu ulogu: tijekom radnog vremena pružaju usluge savjetovanja i pregovaranja s poslodavcima o slobodnom pristupu mogućnostima obrazovanja na radnom mjestu. U Austriji, Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini predstavnici sindikata djeluju kao „veleposlanici obrazovanja”, podupirući zaposlenike u daljnjem obrazovanju i popunjavanju praznina u pogledu njihovih vještina te savjetujući poduzeća o njihovim obrazovnim potrebama (6).

4.6.5.

Budući da poslodavci prilikom zapošljavanja mladih s malo ili bez radnog iskustva vrlo cijene sudjelovanje u radu organizacija za mlade, taj bi angažman trebalo poticati kao jednu od mjera pomoći za mlade pri prelasku iz škole na tržište rada (7).

4.6.6.

Povrh toga, svim osobama zainteresiranima za priznavanje treba omogućiti bolje usmjeravanje i edukaciju kako bi prilikom prijavljivanja za određeno radno mjesto mogli uspješno predstaviti svoje vještine i kompetencije stečene neformalnim i informalnim putem te kako bi bolje razumjeli na koji način te vještine mogu primjenjivati u radnom okruženju i pridonositi obavljanju konkretnih zadaća na radnom mjestu. Doprinos tom procesu mogu dati profesionalne službe za savjetovanje, savjetnici u školama i na sveučilištima, sektor za mlade i zavodi za zapošljavanje te poslodavci i međunarodne organizacije. U tom bi se pogledu mladima moglo pomoći pružanjem informacija i „dobrih savjeta”.

4.7.1.

Vijeće u Preporuci ukazuje na važnost aktivnog uključivanja volonterskog sektora u postupak priznavanja; organizacije za mlade i organizacije civilnog društva trebale bi promicati i olakšavati identifikaciju i evidentiranje rezultata učenja na radnom mjestu ili u okviru dobrovoljnih aktivnosti, i to uz pomoć odgovarajućih alata za priznavanje radi jamčenja transparentnosti, poput alata osmišljenih u okviru Europassa i Youthpassa.

4.7.2.

Građani bi trebali biti svjesniji važnosti koju poslodavci pridaju vještinama i kompetencijama stečenima na neformalan ili informalan način, primjerice u okviru volonterskog rada. To se posebno odnosi na osobe s nižom razinom obrazovanja, koje su nerijetko manje svjesne važnosti te vrste aktivnosti za poslodavca i manje osposobljene za predstavljanje tih vještina.

4.7.3.

U kontekstu visoke nezaposlenosti mladih poželjno je promicati mogućnosti interakcije između javnih i privatnih zavoda za zapošljavanje, volonterskih organizacija (posebno za mlade) i poslodavaca. Time se može povećati vidljivost neformalnog obrazovanja u volonterskim organizacijama te podići svijest o važnosti i vrijednosti koju ono ima. Time se također može pojačati uzajamno povjerenje.

4.7.4.

Potrebno je poticati razvoj programa volonterskih organizacija za ocjenjivanje i osposobljavanje jer je njihov opstanak povezan s višom razinom razvoja vještina. S tim u vezi također treba podsjetiti na znatne razlike u aktivnostima volonterskih organizacija, a samim time i u mjerilima koja one primjenjuju za procjenu vještina razvijenih kroz svoje aktivnosti. U tom pogledu treba promicati veću dosljednost u pogledu terminologije i metoda ocjenjivanja na području volontiranja. Usklađivanje mjerila moglo bi, primjerice, pridonijeti tomu da više volontera postane svjesno vještina koje razvijaju svojim sudjelovanjem u društvenom radu volonterskih organizacija.

4.8.1.

Radi osiguravanja transparentnosti Vijeće u Preporuci stavlja naglasak na zajedničke europske alate za priznavanje, kao što je okvir Europass i Youthpass. Države članice trebale bi osigurati sinergije između sustava priznavanja i bodovanja koji se primjenjuju u sustavima formalnog obrazovanja i osposobljavanja, kao što su ECTS i ECVET.

4.8.2.

Znanja i vještine razvijeni radom u organizacijama civilnog društva imaju vrijednost i na tržištu rada, ali često nisu evidentirani i dostatno vidljivi. Stoga je važno poticati razvoj i primjenu instrumenata za samovrednovanje koji građanima pomažu utvrditi i opisati prirodu iskustva stečenog učenjem u organizacijama civilnog društva. Na primjer, izrada osobnog portfelja kompetencija može predstavljati dodanu vrijednost za pojedinca u njegovu daljnjem obrazovanju i nastojanjima u poslovnom životu.

4.8.3.

Potvrde i portfelji važna su sastavnica priznavanja neformalno stečenih kompetencija i kvalifikacija. Pružatelji usluga neformalnog obrazovanja trebali bi nastojati izdavati potvrde/dokumente u kojima su detaljno opisani priroda i rezultat sudjelovanja u njihovim obrazovnim aktivnostima te informirati građane o tome zašto su te aktivnosti korisne. Tu je prije svega posrijedi obrazovna vrijednost tih dokumenata (poboljšanje informiranosti pojedinaca o vještinama i kompetencijama koje su stekli u organizacijama civilnog društva te o tome kako te vještine iskoristiti pri zapošljavanju ili daljnjem obrazovanju), a ne toliko dokazivanje uspjeha.

4.8.4.

EGSO je već podržao stvaranje Europske mape vještina, a nakon toga i Europske mape iskustva (Europass Experience). Stoga je razočaran što je Europska komisija obustavila rad na Europskoj mapi iskustva.