IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU

o primjeni Direktive 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu i o Uredbi 924/2009 o prekograničnim plaćanjima u Zajednici

(Tekst značajan za EGP)

I. Direktiva 2007/64/EZ

1.           UVOD

U ovom izvješću preispituje se primjena Direktive 2007/64/EZ o uslugama platnog prometa na unutarnjem tržištu (dalje u tekstu: „Direktiva”), kako je propisano člankom 87. Izvješćem je obuhvaćeno razdoblje od 2009. do 2012. godine. Člankom 87. zahtijeva se izvješćivanje o nizu pitanja kao što su: područje primjene direktive (osobito u vezi s platnim instrumentima niske vrijednosti i elektroničkim novcem); platne transakcije u kojima je samo jedan od pružatelja usluga platnog prometa iz Zajednice („one leg”, tj. jednostrane transakcije) i platne transakcije u svim valutama; zahtjevi za izdavanje odobrenja i prepreke za ulazak na tržište; bonitetni zahtjevi (temeljni kapital/ vlastita sredstva/ zaštita); odobravanje kredita od strane institucija za platni promet; rok izvršenja i neizvršenje ili pogrešno izvršenje. Međutim, opseg ovog izvješća nije ograničen samo na ta pitanja.

Postupak preispitivanja Direktive temelji se na dvama namjenskim vanjskim studijama. U okviru prve studije („pravna studija”) provedeno je pravno ocjenjivanje sukladnosti prenošenja Direktive u 27 država članica[1]. U okviru druge studije („ekonomska studija”) analiziran je ekonomski učinak Direktive i s njom povezane Uredbe 924/2009 o prekograničnim plaćanjima u eurima u usporedbi s njihovim prvotnim ciljevima[2]. U tu su svrhu prikupljeni i podaci od država članica i relevantnih sudionika na tržištu preko savjetodavnih odbora Komisije za politiku plaćanja malih vrijednosti.

U ovom se izvješću opisuje prenošenje Direktive (odjeljak 2.), razmatra se njezina primjena i utjecaj (odjeljak 3.), utvrđuju se glavni problemi koji proizlaze iz primjene Direktive (odjeljak 4.) te se donosi niz zaključaka (odjeljak 5.).

2.           PRENOŠENJE DIREKTIVE

Direktiva je stupila na snagu 25. prosinca 2007. s rokom prenošenja u nacionalno pravo za države članice do 1. studenoga 2009. Neke od država članica nisu poštovale rok. Za provedbu Direktive, većina država članica uvela je novi pravni akt u svoj pravni korpus[3].

Provedba Direktive nije dovela do većih problema te su je države članice propisno provele[4]. Tijekom postupka prenošenja službe Komisije surađivale su s državama članicama te su pružale pomoć kako bi se osiguralo pravilno prenošenje.

No, unatoč tome što je Direktivom utvrđen pristup potpune usklađenosti[5], u pravnoj je studiji utvrđeno da Direktiva sadržava i specifične i apstraktne odredbe koje su dovele do teškoća s provedbom u cijelom EU-u. Neke države članice dopunile su odredbe Direktive dodatnim nacionalnim pravilima.

Direktiva sadržava 25 neobveznih odredbi. U slučaju da je država članica odabrala korištenje neke od neobaveznih odredbi, o tome je morala obavijestiti Komisiju[6]

Velik broj neobveznih odredbi država članica proizlazi iz potrebe da se uzmu u obzir posebnosti domaćih tržišta te iz pregovaračkog procesa koji je doveo do donošenja Direktive[7]. Dionici su općenito bili neutralni u pogledu utjecaja neobveznih odredbi. Ta raznolikost nije dovela do arbitraže nadležnosti bilo od strane korisnika ili pružatelja usluga u vezi s mjestom njihovih aktivnosti[8].

3.           PRIMJENA I UTJECAJ DIREKTIVE

3.1.        Glava I. - Predmet, područje primjene i definicije

3.1.1.     Područje primjene

Člankom 2. definirano je područje primjene. U Prilogu Direktivi utvrđene su radnje obuhvaćene terminom „platne usluge” te je navedeno sedam kategorija platnih usluga. Zajedno s člankom 3., u kojem se definira izuzimanje iz područja primjene, tim se popisom utvrđuju usluge obuhvaćene područjem primjene Direktive.

Na temelju ekonomske studije zaključeno je da je postojeći popis primjeren. S time se slažu i dionici.

No, zaprimljene povratne informacije izazvale su zabrinutost oko definicija i sveobuhvatnosti Priloga. Stekao se dojam da je neke usluge potrebno uključiti u popis platnih usluga te da bi u obzir trebalo uzeti i nova tehnološka i poslovna zbivanja. Važnim se smatralo i uključivanje trećih pružatelja usluga koji nude pokretanje platnih usluga.

3.1.2.     Teritorijalno i valutno područje primjene

U skladu s člankom 2. stavkom 1., Direktiva i njezina pravila o transparentnosti uvjeta, zahtjevima objavljivanja i poslovanju primjenjuju se samo na transakcije unutar EU-a, tzv. „two leg” odnosno dvostrane transakcije.

Međutim, 13 država članica preuzelo je inicijativu za proširenje nekih pravila Direktive na jednostrane transakcije[9] u području segmenta ulaznog ili izlaznog platnog prometa EU-a, bilo putem nacionalnog zakonodavstva ( u slučaju 11 država članica) ili dopuštanjem odstupanja od ugovora (u slučaju dvije države članice). Područje primjene Direktive ograničeno je na platne usluge u valutama EU-a. Države članice koje su primjenu Direktive proširile na jednostrane transakcije, navedenu Direktivu obično primjenjuju i na valute država izvan EU-a/EGP-a.

Ti različiti režimi utječu na dionike i na potrošače. Uz to potrošači jednostavno nisu svjesni da se primjenjuju različiti regulatorni režimi[10]. Kad je riječ o pružateljima usluga, različite sustave i postupke za jednostrane i dvostrane transakcije[11] koristi njih manje od 25%.

3.1.3.     Izuzimanje iz područja primjene

Člankom 3. utvrđuje se popis platnih transakcija ili usluga na koje se Direktiva ne primjenjuje. Zbog tog izuzimanja potrošačima je teško razumjeti koje su radnje obuhvaćene regulatornim okvirom. Prema anketi provedenoj u ime Komisije, 82 % od 24 udruge potrošača u 20 različitih država članica i 15 nadležnih tijela podržava izmjenu tog negativnog područja primjene[12]. Dionici traže ili razjašnjenje ili brisanje određenih iznimaka. Nadalje, pružatelji usluga platnog prometa često sami procjenjuju je li njihovo poslovanje obuhvaćeno područjem primjene Direktive. To može dovesti do izbjegavanja propisa ili opterećivanja nadležnih tijela prevelikim brojem zahtjeva za informacije od strane pružatelja usluga[13].

3.1.4.     Plaćanja male vrijednosti i e-novac

U člancima 34. i 35. utvrđena su načela za odstupanje od zahtjeva obavješćivanja odnosno pravila poslovanja za jednostavne platne proizvode i platne transakcije niske vrijednosti. Direktivom se omogućuje fleksibilnost jer države članice mogu odabrati snižavanje ili udvostručavanje iznosa propisanih odredbama za nacionalne platne transakcije, kao i povećanje tih iznosa za pretplaćene platne instrumente[14]. Mnoge države članice odlučile su udvostručiti iznos i povećati ograničenje za pretplaćene platne instrumente na 500 eura. Prema anketi provedenoj u ime Komisije, samo 17 od 69 kreditnih institucija navelo je da nude platne instrumente na koje se odnosi odstupanje za platne transakcije niske vrijednosti. Taj blaži pravni režim izravno se nadmeće s drugim još blažim režimima predviđenima Direktivom (tj. izuzeće za male institucije za platni promet, izuzete platne aktivnosti). Prag, razina zahtjeva obavješćivanja i ograničenje prava i obveza za platne transakcije niske vrijednosti smatraju se primjerenima[15].

3.1.5.     Mikropoduzeća

U skladu s člankom 30. stavkom 2. i člankom 51. stavkom 3. države članice mogu odrediti da se glave III. i IV. primjenjuju na mikropoduzeća. Mikropoduzeća su u Direktivi definirana upućivanjem [16] na Preporuku Komisije 2003/361/EZ o definiciji mikro, malih i srednjih poduzeća[17].

Devet država članica iskoristilo je mogućnost iz glave III.[18], a njih osam iz glave IV.[19]. Prema ekonomskoj studiji, neobavezne odredbe mogle bi biti primjerene za najmanja mikropoduzeća, ali ne i za ona čija ukupna godišnja bilanca ne prelazi 2 milijuna eura godišnje i koja zapošljavaju manje od deset radnika[20].

3.2.        Glava II. - Pružatelji platnih usluga

3.2.1.     Režim putovnica

U državama članicama broj institucija za platni promet koje imaju „putovnicu” značajno varira diljem EGP-a. U nekim zemljama značajan broj institucija za platni promet podnio je zahtjev za putovnicu; u drugima, institucije za platni promet nastojale su dobiti putovnicu za rad u inozemstvu[21].

Za dionike, „putovnice” su važna značajka[22]. Nadležna tijela imaju tendenciju primjenjivati različite pristupe. Unatoč tome, uvođenje režima putovnica značajna je promjena i iako učinci ove odredbe još nisu viđeni na tržištu, Direktiva je postavila stabilan okvir za paneuropski razvoj institucija za platni promet[23].

3.2.2.     Zahtjevi za izdavanje odobrenja

Neke države članice zahtijevale su dodatne informacije i više detalja u pogledu obrasca zahtjeva[24] koji institucije za platni promet moraju predati da bi poslovale.

Vrijedi napomenuti da u šest zemalja broj institucija za platni promet osnovanih nakon 2007. čini 50% ili više od ukupnog broja institucija za platni promet koje trenutno postoje[25].

3.2.3.     Bonitetni zahtjevi (temeljni kapital/ vlastita sredstva/ zaštita)

Direktivom se propisuju pravila za zahtjeve za bonitetno poslovanje institucija za platni promet uključujući temeljni kapital[26], vlastita sredstva[27] i zahtjeve povezane sa zaštitom[28].

3.2.3.1.  Zahtjevi u vezi s temeljnim kapitalom

Potrebni temeljni kapital kreće se od 20 000 eura do 125 000 eura ovisno o poslovanju pružatelja usluga.

3.2.3.2.  Vlastita sredstva

Dvanaest država članica odlučilo se za primjenu odredbe iz članka 7. stavka 3.[29] prema kojoj države članice mogu odlučiti ne primjenjivati metode utvrđene člankom 8. za izračun vlastitih sredstava za institucije za platni promet koje su uključene u nadzor na konsolidiranoj osnovi nadređene kreditne institucije[30].

Iznos vlastitih sredstava institucije za platni promet može biti do 20 % viši ili niži od iznosa koji bi bio dobiven primjenom odabrane metode[31]. Samo dvije države članice nisu odabrale tu mogućnost. Samo dvije zemlje primijenile su mogućnost povećanja zahtjeva za iznos vlastitih sredstava, a ostale države članice pružile su obje mogućnosti[32]. Ipak, velika većina regulatora nije iskoristila tu odredbu iako su zadržali zakonsko pravo da to učine[33]. Dionici (uključujući 16 nacionalnih tijela) općenito se slažu da su zahtjevi koji se odnose na vlastita sredstva dovoljno visoki[34].

3.2.3.3.  Zahtjevi povezani sa zaštitom

Propisane su dvije mogućnosti u vezi sa zaštitom sredstava: institucije za platni promet mogu ili držati sredstva na zasebnom računu ili imati policu osiguranja. Većina institucija za platni promet ima tendenciju korištenja prve od ovih mogućnosti, jer se smatrala jasnijom, prikladnom, ekonomičnijom i u skladu s nacionalnim pravom i običajima. Zahtjevi povezani sa zaštitom postavili su visoku razinu zaštite za korisnike[35].

3.2.4.     Izuzete institucije za platni promet

Fizičke i pravne osobe mogu biti upisane u registar pružatelja usluga[36] i uživati blaža bonitetna pravila iz članaka 26. i 27. Ova odredba prenesena je u nacionalno pravo u 15 država članica, ali je dosad korištena u samo devet njih. 2 203 takozvanih malih institucija za platni promet – ili izuzetih institucija za platni promet/registriranih institucija za platni promet – dosad je iskoristilo taj blaži režim. Ako izuzeće nije ponuđeno kao opcija, neki pružatelji usluga poslovali bi i izvan regulatornoga okvira[37].

3.2.5.     Pristup platnim sustavima

Većina država članica prenijela je članak 28. na doslovan način[38]. Činjenica da se ta odredba ne primjenjuje na sve platne sustave stvara nejednake uvjete između institucija za platni promet, a osobito kreditnih institucija. Reakcije na savjetovanje Komisije o Zelenoj knjizi „Prema integriranom europskom tržištu za kartična, internetska i mobilna plaćanja”[39] pokazuju da su institucije za platni promet zabrinute zbog učinka odredbi Direktive na pristup platnim sustavima. S druge strane, kreditne institucije obično tvrde da bi platni sustavi trebali biti zaštićeni od svih rizika koji bi mogli imati negativan utjecaj na sustave općenito, te bi zbog toga, s njihova stajališta, platni sustavi trebali ostati pod nadzorom i ograničenog pristupa.

3.3.        Glava III. – Transparentnost i zahtjevi obavješćivanja

3.3.1.     Standardizirani uvjeti i transparentnost u vezi s informacijama o cijenama i izračunu naknada za korisnike i pružatelje usluga

Prepoznati su određeni problemi kod korisnika usluga[40] povezani s područjem primjene, kvalitetom, preopširnim tehničkim sadržajem, nerazumljivosti i dostupnosti.

Pravila o transparentnosti uvjeta i zahtjeva obavješćivanja primjenjuju se i na jednostavne platne usluge („jednokratna platna transakcija”, tj. jednokratna novčana pošiljka ili plaćanje računa) i na složenije usluge koje se temelje na okvirnim ugovorima (prema kojima se izvršavaju „pojedinačne platne transakcije”). Glavni problem s jednokratnom transakcijom jest pružanje informacija o valutnim tečajevima koji se primjenjuju na kartične transakcije[41]. Direktivom se zahtijeva da korisnik usluge bude unaprijed obaviješten o tečaju koji će biti primijenjen ili, ako će se koristiti referentni tečaj, o relevantnom datumu za određivanje tečaja. U praksi to često nije slučaj. Ostala područja zabrinutosti su raščlamba naknada i informacije o datumu valute odobrenja u slučajevima kad ili račun za plaćanje nema kamatnu stopu ili kad nema računa za plaćanje.

Usklađena pravila za okvirne ugovore uključuju određivanje opširnih predugovornih informacija, određivanje informacija koje se daju prije i poslije platne transakcije, načine dostave informacija (uključujući izravnu komunikaciju i komunikaciju na daljinu), stalnu dostupnost uvjeta ugovora, promjene okvirnog ugovora uključujući promjenu kamatne stope i valute, te raskida ugovora.

Pokazalo se da je glavnih pitanja za zabrinutost malo i da se uglavnom tiču promjena okvirnog ugovora. Dostavljanje informacija o predloženim promjenama i dvomjesečno razdoblje od obavješćivanja o promjenama do njihova stupanja na snagu možda neće uvijek biti ispoštovano. Poseban slučaj promjene okvirnog ugovora jest promjena kamatne stope i naknada.

Direktiva ne uspijeva na sveobuhvatan način riješiti pitanje nepostojanja pristanka korisnika na promjene okvirnog ugovora.

3.4.        Glava IV. – Prava i obveze

3.4.1.     Naplaćivanje dodatnih naknada

U Direktivi se naplaćivanje dodatnih naknada smatra sredstvom usmjeravanja za države članice. Njih 14 općenito je zabranilo naplaćivanje dodatne naknade, jedna zemlja zabranila je dodatne naknade za korištenje debitnih kartica, ali ne i kreditnih kartica, dok ih 12 zemalja nije zabranilo, općenito dopuštajući naplaćivanje dodatnih naknada za plaćanja svakom karticom, a jedna samo za plaćanja kreditnim karticama[42].

U državama članicama gdje je naplaćivanje dodatnih naknada dopušteno, problem je činjenica da je korisnik usluge obaviješten o trošku korištenja kartice tek u kasnijoj fazi. Čini se da je kontroliranje naplaćivanja dodatnih naknada također povezano s kontrolom nad onim što se događa na višoj stepenici opskrbnog lanca platnih usluga. Također se treba prisjetiti da bi se Direktivom o pravima potrošača (211/83/EZ) trebalo ograničiti pravo na naplaćivanje dodatnih naknada počevši od sredine 2014.

3.4.2.     Odgovornost (neodobrene platne transakcije)

Člankom 60. utvrđuje se pravo na nadoknadu za neodobrene platne transakcije. Načelo neposredne nadoknade za sve neodobrene platne transakcije bezuvjetno se primjenjuje za sve korisnike usluga.

Člankom 61. stavkom 1. navodi se odstupanje, prema kojemu platitelji, a ne pružatelji platnih usluga, snose troškove za eventualne neodobrene platne transakcije. Takva odgovornost odnosi se na korištenje izgubljenih ili ukradenih platnih instrumenata, ili njihovoj zlouporabi. Odredbom Direktive propisuje se iznos od najviše 150 eura. Provedba je pokazala različite pristupe: pri čemu se ne ponavljaju svi aspekti predviđeni odredbom Direktive, u nekim državama članicama odgovornost potrošača ili korisnika postavljena je na manje od 150 eura, dok u drugim državama oni i dalje snose ukupni gubitak.

3.4.3.     Pravo na povrat

U skladu s člancima 62. i 63., platitelji mogu zatražiti povrat odobrene platne transakcije u roku od osam tjedana pod određenim uvjetima, a osobito u slučaju da se platitelj ne slaže s primateljem plaćanja oko iznosa plaćanja. Kao što je najavljeno u izjavi Komisije o Uredbi o završnom datumu SEPA-e (Jedinstveno područje plaćanja u eurima), Komisija je ocijenila da li se usklađeno pravilo povrata pokazalo primjerenim za tu svrhu. Pravila su smišljena kako bi se platiteljima pružila široka zaštita. Istovremeno, trenutna pravila ponekad se smatraju manje povoljnima od nekih prijašnjih nacionalnih pravila. To je navelo više država članica na proširenje prava na povrat na sva izravna terećenja bez postavljanja uvjeta. Kako i SEPA-in temeljni pravilnik o izravnim terećenjima (Core Direct Debit Rulebook) omogućuje bezuvjetno pravo na povrat za izravna terećenja, određeni pružatelji usluga dobrovoljno primjenjuju bezuvjetno pravo. Neki pružatelji usluga izražavaju značajnu zabrinutost zbog primjene prava na povrat. Iako se desetodnevni okvir za povrat općenito smatrao prikladnim za izravna terećenja, taj vremenski okvir smatra se problematičnim za kartične platne transakcije jer pružatelj usluga obično nije u mogućnosti donijeti odluku o osnovanosti zahtjeva za povrat u roku od 10 radnih dana[43].

3.4.4.     Rok izvršenja

Pružatelji usluga nisu prijavili veće poteškoće s poštivanjem roka izvršenja ili u primjeni datuma valute na platne transakcije predviđene Direktivom[44]. Većina država članica ispravno je primijenila Direktivu što se tiče pravila o rokovima knjiženja i mogućim odstupanjima prema dogovoru između platitelja i njihovih pružatelja usluga, kao i rokova za platne transakcije koje su inicirane na papiru. No ipak, nisu sve države članice usvojile ta 2 odstupanja.

Iako se Direktivom dopušta da vrijeme zaključenja za izlazne transakcije bude blizu kraju radnoga dana, vrijeme zaključenja koje se primjenjuje u kreditnim institucijama značajno je variralo. Taj pojam tumači se na različite načine. Iz tog razloga ovo može utjecati na stvarni rok izvršenja plaćanja.

3.4.5.     Neizvršenje ili pogrešno izvršenje

U skladu s člankom 75., platiteljev pružatelj platnih usluga dužan je bez odgode nadoknaditi platitelju iznos neizvršene ili pogrešno izvršene platne transakcije.

Pružatelji usluga izrazili su zabrinutost zbog stroge odgovornosti u određenim područjima, posebice u vezi odredbe o transparentnosti uvjeta i informacija. Direktivom se određuje da je povrat rješenje u svim slučajevima pogrešnih izvršenja, što se shvaća kao odobrenje na račun pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja. Ako se tumači doslovno, to pravilo Direktive moglo bi značiti da pogrešno izvršenje obuhvaća i kasno izvršenje. U tom pogledu, glavna je odrednica učinkovitosti odredbi o odgovornosti brzina kojom korisnici usluga mogu dobiti rješenje. Direktivom se ne propisuju određeni rokove za završetak rješavanja problema.

4.           OCJENA DJELOVANJA DIREKTIVE: PROBLEMI KOJI SE POJAVLJUJU

Direktiva je već dovela do značajnog napretka cjelokupne integracije tržišta plaćanja za građanstvo. No, to tržište vrlo je dinamično i doživjelo je značajne inovacije u posljednjih nekoliko godina. Važna područja ovog tržišta, posebice kartična plaćanja i novi načini plaćanja, kao što su plaćanje putem Interneta ili mobilno plaćanje, još su uvijek često raspršeni duž nacionalnih granica čime se otežava učinkovit razvoj digitalnih platnih usluga koje su inovativne i jednostavne za korištenje, te osiguravanje učinkovitih, praktičnih i sigurnih načina plaćanja (s mogućim izuzimanjem kreditnih kartica) potrošačima i pružateljima usluga platnog prometa za građanstvo na paneuropskoj razini za kupnju raznolikih i sve brojnijih dobara i usluga. Najnoviji razvoj događaja na tim tržištima istaknuo je i određene regulatorne propuste i tržišne neuspjehe na tržištima kartičnih, internetskih i mobilnih plaćanja. Kako bi se na pravi način dotaknula ta pitanja, potrebno je zamisliti usklađeni pristup na europskoj razini.

5.           ZAKLJUČCI

Usklađivanje prava i obveza pružatelja platnih usluga u Direktivi doprinijelo je i olakšavanju odredbi o jedinstvenim platnim uslugama diljem EU-a i, za mnoge pružatelje platnih usluga, smanjenju troškova zakonske usklađenosti i proizvodnje. Očekivane pogodnosti još nisu u potpunosti ostvarene zbog razlika u drugim primijenjenim zakonima i propisima (borba protiv pranja novca, zaštita podataka, zaštita potrošača) diljem EU-a. Sa strane potrošača, glavni problemi tiču se različitih pristupa koje koriste pružatelji platnih usluga i države članice s obzirom da im je Direktiva dala manevarski prostor i diskreciju u odnosu na provedbu[45].

II. Uredba (EZ) br. 924/2009

1.           Uvod

Uredbom (EZ) br. 924/2009 ukidaju se razlike između naknada za prekogranična i nacionalna plaćanja u eurima. Primjenjuje se na plaćanja u eurima u svim državama članicama EU-a. Njezino osnovno načelo jest da naknade za platne transakcije pružene od bilo kojeg pružatelja platnih usluga u EU-u moraju biti jednake, za platnu transakciju jednake vrijednosti, bez obzira radi li se o nacionalnom ili prekograničnom plaćanju. Uredba se primjenjuje na sve platne transakcije obrađene elektronički, uključujući kreditne transfere, izravna terećenja, podizanje gotovine, platne transakcije korištenjem debitnih i kreditnih kartica te novčane pošiljke.

Uredba (EZ) 924/2009 i njezina prethodnica, Uredba 2560/2001, dovele su do velikog smanjenja naknada koje su potrošači (i korisnici ostalih platnih usluga) plaćali za regulirane platne usluge. Na primjer, naknada za kreditni transfer od 100 eura pala je s prosjeka EU-a od 23,60 eura iz 2001. na 2,46 eura u 2005. Slično tome, naknade za prekogranična podizanja gotovine s bankomata u eurima pale su na razine na koje su vlasnici kartica već navikli u vlastitoj zemlji. Na taj način, ova Uredba donijela je značajnu uštedu milijunima građana EU-a.

2.           Odredba o preispitivanju

Člankom 15. Uredbe zahtijevaju se dva izvješća. Prvo izvješće trebalo bi raspraviti primjerenost ukidanja nacionalnih obveza izvješćivanja na osnovi namire za statističke svrhe i povezano je s člankom 5. Uredbe.

Drugo izvješće trebalo bi ocijeniti opću primjenu Uredbe i detaljnije preispitati sljedeća tri pitanja:

– korištenje IBAN-a i BIC-a u vezi s automatizacijom plaćanja;

– primjerenost gornje granice iz članka 3. stavka 1., tj. gornje granice od 50 000 eura do koje se primjenjuje Uredba;

– kretanja na tržištu u vezi s primjenom članaka 6., 7. i 8., tj. međubankovnim naknadama za transakcije izravnog terećenja i dostupnosti za transakcije izravnog terećenja.

Problemi za koje su potrebna izvješća prema zaključku suzakonodavaca u međuvremenu su dotaknuti u novom Prijedlogu uredbe Komisije, podnesenom u prosincu 2010.

3.           Izmjene uvedene Uredbom (EU) 260/2012 (Uredba o migraciji na SEPA-u)

Uredbom o migraciji na SEPA-u, koja je stupila na snagu 31. ožujka 2012., uvodi se nekoliko promjena u tekst Uredbe o prekograničnim plaćanjima. Promjene se prije svega odnose na sljedeće:

– nacionalne obveze izvješćivanja na osnovi namire ukidaju se za plaćanja svih vrijednosti od 1. veljače 2016.;

– korištenje IBAN-a i BIC-a u vezi s automatizacijom plaćanja predmet je općih pravila Uredbe o migraciji na SEPA-u;

– briše se gornja granica primjene od 50 000 eura iz članka 3. stavka 1.;

– dotaknuto je pitanje pravnog položaja međubankovnih naknada za transakcije izravnog terećenja (članci 6. i 7. Uredbe o prekograničnim plaćanjima);

– potvrđuje se dostupnost za transakcije izravnog terećenja (članak 8. Uredbe o prekograničnim plaćanjima).

4.           Zaključci

Usvajanje Uredbe o migraciji na SEPA-u popraćeno je potpunom revizijom pitanja navedenih u članku 15. Uredbe o prekograničnim plaćanjima. Stoga, nije potrebno revidirati Uredbu po tim točkama. Treba istaknuti kako ukidanje granice od 50 000 eura predstavlja velik i dobrodošao napredak za europsku integraciju tržišta plaćanja za građanstvo.

Iako su postavljena brojna pitanja o primjeni ove Uredbe u kontekstu ekonomskog istraživanja, rezultati ove vježbe općenito su potvrdili kako Uredba funkcionira dobro. Na primjer, naknade za transfere od 100 eura nastavile su trend pada na prosječno 0,50 eura u europodručju za transfere pokrenute internetom i ostale su niske, na 3,10 eura za transfere pokrenute na šalteru banke[46].

Kao rezultat toga, Komisija je došla do zaključka da izmjene teksta Uredbe (EZ) 924/2009 trenutačno nisu potrebne ni preporučljive.

III. KONAČNI ZAKLJUČCI

Cilj je Direktive o uslugama platnog prometa „na razini Zajednice uspostaviti moderan i koherentan pravni okvir za platne usluge, neovisno o tome jesu li te usluge kompatibilne sa sustavom koji proizlazi iz inicijative financijskog sektora za jedinstveno područje plaćanja u eurima, a čija neutralnost osigurava jednake uvjete za sve platne sustave kako bi potrošači i dalje imali mogućnost slobodnog izbora, što bi trebao biti značajan korak naprijed u smislu troškova za potrošače, sigurnosti i učinkovitosti u usporedbi s postojećim nacionalnim sustavima”[47]. Direktiva globalno odgovara svojoj svrsi i sve moguće buduće promjene trebale bi slijediti evolucijski, a ne revolucionarni pristup.

Analiza Direktive i njezina utjecaja ukazuje na to da bi se mogle osmisliti brojne promjene u Direktivi kako bi se poboljšao njezin učinak, pojasnio niz njezinih aspekata[48], osigurali jednaki uvjeti i uzeo u obzir tehnološki razvoj. U tom pogledu, Direktiva se primjenjuje samo na platne transakcije kod kojih se oba krajnja pružatelja usluga nalaze u EGP-u, ali ne i na npr. transakcije koje idu prema ili dolaze iz trećih zemalja (takozvane „one leg” platne transakcije). U vrijeme njezina donošenja, nekoliko platnih aktivnosti ili aktivnosti povezanih s plaćanjima izuzeto je iz područja primjene Direktive. To je dovelo do situacije u kojoj korisnici platnih usluga ne uživaju zaštitu Direktive za sve veći obujam transakcija, do pojave nesigurnosti oko stvarnog područja primjene Direktive i stvorilo je nejednake uvjete. Fleksibilnost koja je Direktivom pružena trgovcima u naplaćivanju naknada ili davanju popusta kako bi se potrošač usmjerio na najučinkovitije sredstvo plaćanja, u kombinaciji s mogućnošću da države članice zabrane ili ograniče svako naplaćivanje dodatnih naknada na svom teritoriju, dovela je do krajnje heterogenosti na tržištu. U svrhu poboljšanja zaštite potrošača i promicanja zakonske sigurnosti, moglo bi se razmotriti daljnje usklađivanje pravila o povratu za izravna terećenja kako bi se izbjegle trenutne europske razlike u tom pogledu. Moglo bi se osmisliti i smanjenje područja primjene „pojednostavljenog režima” za takozvane „male platne institucije”, kao i nekoliko prilagodbi za odredbe o odgovornosti.

Potrebno je uzeti u obzir i tehnološki razvoj poslovanja. Na tržištu su se pojavili novi subjekti (takozvani „treći pružatelji platnih usluga”) koji nude cjenovno pristupačna internetska platna rješenja, pri čemu uz pristanak potrošača koriste njihove kućne aplikacije za internetsko bankarstvo te obavješćuju trgovce da je plaćanje u tijeku, olakšavajući na taj način kupovinu putem interneta. Neki subjekti nude i konsolidirane informacije o različitim računima korisnika platne usluge („usluge izvješćivanja o računu”). Iako ti novi akteri korisnicima platnih usluga općenito – i trgovcima i potrošačima –, ali i konkurenciji na tržištu pružaju neosporne prednosti, potrebno je pozabaviti se nizom pitanja o sigurnosti, pristupu informacijama o platnim računima ili privatnosti podataka na razini EU-a, zajedno s njihovim mogućim licenciranjem i nadziranjem kao platnih institucija obuhvaćenih Direktivom.

Kao što je već navedeno, dodatna revizija područja primjene Uredbe 924/2009 ili njezino prilagođavanje nije potrebno.

Prilog 1 Izmjene Uredbe (EZ) 924/2009 uvedene Uredbom (EU) 260/2012

Uredba o prekograničnim plaćanjima || Izvorna odredba || Uredba o migraciji na SEPA-u || Izmijenjena odredba

Članak 3. stavak 1. || Naknade zaračunate za plaćanja u eurima do iznosa od 50 000 eura trebale bi biti jednake za prekogranična plaćanja i odgovarajuća nacionalna plaćanja jednake vrijednosti. || Članak 17. stavak 2. || Naknade zaračunate za plaćanja u eurima bilo koje vrijednosti trebale bi biti jednake za prekogranična plaćanja i odgovarajuća nacionalna plaćanja jednake vrijednosti.

Članak 5. || Države članice ukidaju obveze izvješćivanja na osnovi namire za statistiku za platne transakcije u iznosu do 50 000 eura || Članak 17. stavak 4. || Države članice ukidaju obveze izvješćivanja na osnovi namire za statistiku za platne transakcije svih vrijednosti od 1. veljače 2016.

Članak 6. || Višestrana međubankovna naknada u visini od 0,088 eura primjenjuje se na prekogranične transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. studenoga 2012., osim ako je ugovorena niža međubankovna naknada. || Članak 6. stavak 3. i članak 8. || Višestrana međubankovna naknada primjenjuje se na prekogranične transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. studenoga 2012. Počevši od 1. veljače 2014. višestrana međubankovna naknada za prekogranične transakcije izravnog terećenja može se primijeniti na R-transakcije, prema strogo utvrđenim kriterijima (pristup temeljen na troškovima).

Članak 7. || Višestrana međubankovna naknada primjenjuje se na nacionalne transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. studenoga 2012., ali samo ako je postojala u toj državi članici prije 1. studenoga 2009. || Članak 6. stavak 3., članak 8. i članak 17. stavak 5. || Višestrana međubankovna naknada primjenjuje se na nacionalne transakcije izravnog terećenja izvršene prije 1. veljače 2017., ali samo ako je postojala u toj državi članici prije 1. studenoga 2009. Počevši od 1. veljače 2014. može se primijeniti na R-transakcije, prema strogo utvrđenim kriterijima (pristup temeljen na troškovima)

Članak 8. || Dostupnost za transakcije izravnog terećenja osiguravaju do 1. studenoga 2010. pružatelji platnih usluga u državama članicama europodručja. Do 1. studenoga 2014. osiguravaju je pružatelji platnih usluga u državama članica koje nisu u europodručju. || Članak 3., članak 16. stavak 2. i članak 17. stavak 6. || Dostupnost za (kreditni transfer i) transakcije izravnog terećenja osiguravaju odmah pružatelji platnih usluga u državama članicama europodručja. Do 31. listopada 2016. osiguravaju je pružatelji platnih usluga u državama članica koje nisu u europodručju.

Članak 15. stavak 2. || Korištenje (IBAN-a i) BIC-a u vezi s automatizacijom plaćanja || Članak 5. stavci 4. i 5. te članak 17. stavak 3. + Prilog || Korisnici platnih usluga imaju obvezu korištenja BIC-a, ali samo onda kada je to potrebno, do 1. veljače 2014. za nacionalna plaćanja i do 1. veljače 2016. za prekogranična plaćanja. Od 1. veljače 2016. potreban je samo IBAN.

[1]               http://ec.europa.eu/internal_market/payments/docs/framework/transposition/psd_transposition_study_report_en.pdf

[2]               Istraživanje London Economics i Iff u suradnji s PaySys.

[3]               Tipik – str. 4.

[4]               Tipik – str. 5.

[5]               Članak 86. stavak 1. Direktive

[6]               http://ec.europa.eu/internal_market/payments/framework/options_en.htm

[7]               iff, London Economics i PaySys – str. 169.

[8]               iff, London Economics i PaySys – str. 171.

[9]               iff, London Economics i PaySys – str. 136.-9.

[10]             iff, London Economics i PaySys – str. 141.

[11]             iff, London Economics i PaySys – str. 148.

[12]             iff, London Economics i PaySys – str. 130-1.

[13]             iff, London Economics i PaySys – str. 131.

[14]             Članak 34. stavak 2. Direktive

[15]             iff, London Economics i PaySys – str. 152-3.

[16]             Članak 4. stavak 26. Direktive

[17]             http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri= OJ:L:2003:124:0036:0041:en:PDF

[18]             Tipik– str. 31.

[19]             Tipik– str. 42.

[20]             iff, London Economics i PaySys – str. 165.

[21]             iff, London Economics i PaySys – str. 175.

[22]             iff, London Economics i PaySys – str. 180.-183.

[23]             Prema podacima koji postoje u 13 država članica - iff, London Economics i PaySys – str. 177.

[24]             Tipik – str. 10.

[25]             iff, London Economics i PaySys – str. 192.

[26]             Članak 6. Direktive

[27]             Članak 7. Direktive

[28]             Članak 9. Direktive

[29]             Tipik – str. 12.

[30]             u skladu s Direktivom 2006/48/EZ

[31]             Članak 8. stavak 3. Direktive

[32]             Tipik – str. 13.

[33]             iff, London Economics i PaySys – str. 198.

[34]             iff, London Economics i PaySys – str. 200.

[35]             iff, London Economics i PaySys – str. 197.

[36]             Utvrđeno u članku 13. Direktive.

[37]             iff, London Economics i PaySys – str. 207.

[38]             Tipik – str. 30.

[39]             http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/ LexUriServ.do?uri=COM:2011:0941:FIN:EN:PDF – Odgovori: https://circabc.europa.eu/faces/jsp/extension/wai/navigation/container.jsp

[40]             iff, London Economics i PaySys – str. 295.

[41]             iff, London Economics i PaySys – str. 246.

[42]             Tipik – str. 44.

[43]             iff, London Economics i PaySys – str. 267.

[44]             iff, London Economics i PaySys – str. 270.

[45]             iff, London Economics i PaySys – str. 288.

[46]             Podaci iz rujna 2012.

[47]             Uvodna izjava 4. Direktive

[48]             iff, London Economics i PaySys – str. 275.