(1)

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Konvencija”) prvi je međunarodni instrument kojim se nastoji iskorijeniti nasilje nad ženama, uključujući djevojke mlađe od 18 godina, kao temeljnog uzroka trajne nejednakosti muškaraca i žena uspostavljanjem sveobuhvatnog okvira pravnih mjera i mjera politike za sprečavanje nasilja nad ženama i zaštitu žrtava takvog nasilja te pružanje pomoći tim žrtvama. Konvencija je stupila na snagu 1. travnja 2014. U skladu s člankom 75. Konvencije Unija može postati stranka Konvencije.

(2)

U skladu s odlukama Vijeća (EU) 2017/865 (2) i (EU) 2017/866 (3) Konvencija je potpisana u ime Unije 13. lipnja 2017. u odnosu na pitanja koja su obuhvaćena Konvencijom, a koja su u isključivoj nadležnosti Europske unije, podložno njezinu kasnijem sklapanju.

(3)

Konvencijom se uspostavlja sveobuhvatan i višedimenzionalan pravni okvir za zaštitu žena od svih oblika nasilja. Njome se nastoji spriječiti, progoniti i suzbiti nasilje nad ženama i djevojčicama te nasilje u obitelji. Njome je obuhvaćen širok spektar mjera, od prikupljanja podataka i podizanja razine svijesti do pravnih mjera kojima se inkriminiraju različiti oblici nasilja nad ženama. Ona uključuje mjere za zaštitu žrtava i pružanje usluga potpore te se bavi pitanjima rodno uvjetovanog nasilja u području azila i migracija. Konvencijom se uspostavlja specifičan mehanizam nadzora kako bi se osiguralo da stranke djelotvorno provode njezine odredbe.

(4)

Sklapanjem Konvencije u ime Unije doprinijet će se ostvarenju ravnopravnosti žena i muškaraca u svim područjima, što je temeljni cilj i temeljna vrijednost Unije koje treba postići u svim njezinim aktivnostima u skladu s člancima 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji, člankom 8. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i člankom 23. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nasilje nad ženama nije samo kazneno djelo, već i kršenje njihovih ljudskih prava i ekstreman oblik diskriminacije koja je duboko ukorijenjena u rodnim neravnopravnostima i kojom se doprinosi održavanju i jačanju tih neravnopravnosti. Obvezujući se na provedbu Konvencije Unija potvrđuje svoj angažman u borbi protiv nasilja nad ženama na svojem području i diljem svijeta te pojačava svoje aktualno političko djelovanje i postojeći opsežan pravni okvir u području postupovnog kaznenog prava, što je posebno važno za žene i djevojčice.

(5)

Konvencija obuhvaća pitanja koja su u isključivoj nadležnosti Unije i druga pitanja koja su u nadležnosti država članica.

(6)

Unija bi Konvenciji trebala pristupiti samo u pogledu pitanja koja su u isključivoj nadležnosti Unije, odnosno u mjeri u kojoj relevantne odredbe Konvencije mogu utjecati na zajednička pravila ili mijenjati njihovo područje primjene. Države članice zadržavaju svoju nadležnost u mjeri u kojoj Konvencija ne utječe na zajednička pravila niti mijenja njihovo područje primjene. Pristupanjem Unije Konvenciji u pogledu pitanja koja su u njezinoj isključivoj nadležnosti ne dovodi se u pitanje nadležnost država članica u pogledu ratifikacije Konvencije u pitanjima koja su u njihovoj nacionalnoj nadležnosti.

(7)

U fazi provedbe Konvencije Unija će biti odgovorna za provedbu odredaba Konvencije koje su u njezinoj isključivoj nadležnosti, dok će države članice koje su ratificirale Konvenciju imati isključivu odgovornost za provedbu odredaba Konvencije koje su u njihovoj nacionalnoj nadležnosti.

(8)

Unija je također isključivo nadležna za prihvaćanje obveza utvrđenih u Konvenciji u pogledu vlastitih institucija i vlastite javne uprave. Unija bi trebala do trenutka kad Konvencija stupi na snagu za Uniju osigurati svoju usklađenost s Konvencijom, među ostalim u pogledu vlastitih institucija i vlastite javne uprave.

(9)

Ova se Odluka odnosi na odredbe Konvencije isključivo u mjeri u kojoj se primjenjuju na institucije i javnu upravu Unije. Ne odnosi se na odredbe Konvencije koje se odnose na pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima, azil ili zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement), koje su predmet zasebne odluke Vijeća o sklapanju koju treba donijeti usporedno s ovom Odlukom.

(10)

Vijeće, države članice koje su stranke Konvencije i Komisija sastavili su Kodeks ponašanja kojim se utvrđuju interni aranžmani u pogledu ostvarivanja prava i obveza Unije i država članica na temelju Konvencije („Kodeks ponašanja”). Ti aranžmani obuhvaćaju, među ostalim, ulogu Komisije kao tijela za koordinaciju u smislu članka 10. Konvencije za pitanja koja su u isključivoj nadležnosti Unije, ne dovodeći u pitanje odgovarajuće nadležnosti država članica i autonomiju institucija Unije u pitanjima koja se odnose na njihovo djelovanje; mehanizma nadzora, uključujući izvješćivanje Skupine stručnjaka za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO); sudjelovanje Unije na sastancima tijela osnovanih Konvencijom, posebno na sastancima Odbora stranaka iz članka 67. Konvencije; utvrđivanje stajališta Unije, zajedničkih ili koordiniranih stajališta za takve sastanke; i blisku suradnju na takvim sastancima, posebno u pogledu modalitetâ izlaganja na sastancima i glasovanja. Kodeks ponašanja stoga je zamišljen kao praktičan interni alat kojim se Uniji i njezinim državama članicama omogućuje postizanje dosljednog, sveobuhvatnog i jedinstvenog vanjskog predstavljanja u pogledu Konvencije.

(11)

Konvenciju bi trebalo odobriti,