(1)

Kibersigurnost je presudna za uspjeh digitalne transformacije gospodarstva i društva. EU se obvezao na dosad nezabilježena ulaganja kako bi se pridobilo povjerenje građana, poduzeća i javnih tijela u digitalne alate.

(2)

Pandemija bolesti COVID-19 povećala je važnost povezivosti i ovisnost Europe o stabilnoj mreži i informacijskim sustavima te je pokazala da je potrebno štititi cijeli opskrbni lanac. Pouzdani i sigurni mrežni i informacijski sustavi posebno su važni subjektima koja predvode borbu protiv pandemije, kao što su bolnice, medicinske agencije i proizvođači cjepiva. Koordiniranjem napora koji se u EU-u ulažu da bi se spriječilo, otkrilo, obeshrabrilo, odvratilo, ublažilo i odgovorilo na najteže kibernapade na takve subjekte mogli bi se spriječiti gubitak života i pokušaji da se naruši EU-ova sposobnost da na najbrži mogući način porazi pandemiju. Nadalje, jačanjem sposobnosti EU-a za borbu protiv kibernapada učinkovito se doprinosi unapređenju globalnog, otvorenog, stabilnog i sigurnog kiberprostora.

(3)

Zbog prekogranične prirode kibersigurnosnih prijetnji i kontinuiranog porasta složenijih, općih i ciljanih napada (1) relevantne institucije i akteri za kibersigurnost trebali bi povećati sposobnost odgovora na takve prijetnje i napade iskorištavanjem postojećih resursa i boljom koordinacijom napora. Svi relevantni akteri u EU-u moraju biti spremni zajednički reagirati i razmjenjivati informacije vodeći se načelom potrebe za dijeljenjem, a ne čuvanjem tajnosti.

(4)

Premda je u području kibersigurnosti ostvaren velik napredak zahvaljujući suradnji država članica, ponajviše u okviru Skupine za suradnju za sigurnost mrežnih i informacijskih sustava („Skupina za suradnju za NIS”) i mreže timova za odgovor na računalne sigurnosne incidente (CSIRT) uspostavljenih na temelju Direktive (EU) 2016/1148 Europskog parlamenta i Vijeća (2), još ne postoji jedinstvena platforma EU-a na kojoj bi se informacije prikupljene u različitim zajednicama za kibersigurnost mogle razmjenjivati učinkovito i sigurno te na kojoj bi relevantni akteri mogli koordinirati i mobilizirati operativne kapacitete. Zbog toga postoji rizik da će se kiberprijetnje i kiberincidenti suzbijati u odvojenim sustavima, odnosno s ograničenom učinkovitošću i većom ranjivošću. Nadalje, nedostaje kanal na razini EU-a za tehničku i operativnu suradnju s privatnim sektorom, i kad je riječ o razmjeni informacija i kad je riječ o potpori za odgovor na incidente.

(5)

Postojeći okviri, strukture te resursi i stručno znanje dostupni u državama članicama i relevantnim institucijama, tijelima i agencijama EU-a čvrst su temelj za zajednički odgovor na kibersigurnosne prijetnje, incidente i krize (3). Ta postojeća arhitektura obuhvaća, na operativnoj strani, Plan za koordinirani odgovor na kiberincidente i kiberkrize velikih razmjera („Plan”) (4), mrežu CSIRT-ova i Europsku mrežu organizacija za vezu za kiberkrize („EU CyCLONe”) (5), Europski centar za kiberkriminalitet („EC3”) i Zajedničku radnu skupinu za kiberkriminalitet („J-CAT”) u okviru Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva („Europol”) i Protokol EU-a za odgovor tijela kaznenog progona na krizne situacije („EU LE ERP”). Skupina za suradnju za NIS, Obavještajni i situacijski centar EU-a („EU INTCEN”) te alati za kiberdiplomaciju (6) i projekti povezani s kiberobranom u okviru Stalne strukturirane suradnje (PESCO) (7) također doprinose političkoj i operativnoj suradnji u različitim zajednicama u području kibersigurnosti. Europska agencija za kibersigurnost („ENISA”) zadužena je, na temelju ojačanog mandata, za potporu operativnoj suradnji (8) za kibersigurnost mrežnih i informacijskih sustava, korisnika takvih sustava i drugih osoba pogođenih kiberprijetnjama i kiberincidentima. Putem mehanizama za integrirani politički odgovor na krizu (IPCR) EU može koordinirati svoj politički odgovor na velike krize, među ostalim u slučaju kibernapada velikih razmjera.

(6)

Još, međutim, ne postoji mehanizam za iskorištavanje postojećih resursa i pružanje uzajamne pomoći među zajednicama nadležnima za sigurnost mrežnih i informacijskih sustava, suzbijanje kiberkriminaliteta, kiberdiplomaciju i, prema potrebi, kiberobranu u slučaju krize. Ne postoji ni sveobuhvatan mehanizam na razini EU-a za tehničku i operativnu suradnju svih zajednica u pogledu informiranosti o stanju, pripravnosti i odgovora. Uz to, sinergije sa zajednicama tijela kaznenog progona i obavještajnim zajednicama trebalo bi postići preko Europola odnosno INTCEN-a.

(7)

Komisija, Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (Visoki predstavnik), države članice i relevantne institucije, tijela i agencije EU-a prepoznaju važnost analize prednosti, nedostataka, praznina i preklapanja postojeće arhitekture kibersigurnosti EU-a, izgrađene posljednjih godina. Kao odgovor na tu analizu i kao važan element strategije za sigurnosnu uniju (9), digitalne strategije (10) i strategije za kibersigurnost (11), Komisija je, savjetujući se s državama članicama i uz doprinos Visokog predstavnika, razradila koncept Zajedničke jedinice za kibersigurnost.

(8)

U kriznim bi se situacijama države članice trebale moći osloniti na solidarnost EU-a u obliku koordinirane pomoći, među ostalim iz svih četiriju zajednica za kibersigurnost, tj. civilne, zajednice tijela kaznenog progona (12), diplomatske i, prema potrebi, obrambene. Stupanj intervencije sudionika iz jedne ili više zajednica može ovisiti o prirodi incidenta ili krize velikih razmjera a stoga i o vrsti protumjera koje će biti potrebne za odgovor na incident ili krizu. Dobro osposobljeni stručnjaci i tehnička oprema bitni su resursi koji mogu pridonijeti da se izbjegne velika šteta i mogu omogućiti potpun oporavak kad se dogode kiberprijetnje, kiberincidenti ili kiberkrize. Zato će jasno utvrđeni tehnički i operativni kapaciteti, ponajprije stručnjaci i oprema, koje države članice mogu angažirati u slučaju potrebe biti okosnica Zajedničke jedinice za kibersigurnost. Sudionici te platforme bit će u jedinstvenom položaju da razvijaju i koordiniraju takve kapacitete putem timova EU-a za brzu reakciju u području kibersigurnosti, a pritom će se postići odgovarajuće sinergije s postojećim projektima kibersigurnosti u okviru PESCO-a.

(9)

Zajednička jedinica za kibersigurnost istodobno je virtualna i fizička platformu te ne iziskuje osnivanje dodatnog samostalnog tijela. Njezin ustroj ne bi trebao utjecati na nadležnosti i ovlasti nacionalnih tijela za kibersigurnost i relevantnih subjekata Unije. Zajednička jedinica za kibersigurnost trebala bi imati uporište u memorandumima o razumijevanju među sudionicima. Kao platforma za sigurnu i brzu operativnu i tehničku suradnju među subjektima EU-a i tijelima država članica trebala bi se oslanjati na postojeće strukture, resurse i kapacitete te im dodati vrijednost. Također bi trebala okupiti sve zajednice za kibersigurnost, tj. civilnu, zajednicu tijela kaznenog progona, diplomatsku i obrambenu. Sudionici platforme trebali bi imati operativnu ili potpornu ulogu. Među operativnim sudionicima trebali bi biti ENISA, Europol, tim za hitne računalne intervencije za institucije, tijela i agencije EU-a („CERT-EU”), Komisija, Europska službu za vanjsko djelovanje („ESVD”) (uključujući INTCEN), mreža CSIRT-ova i EU-CyCLONe. Potporni sudionici trebali bi obuhvaćati Europsku obrambenu agenciju („EDA”), predsjednika Skupine za suradnju za NIS, predsjednika Horizontalne radne skupine Vijeća za kiberpitanja i jednog predstavnika relevantnih projekata u okviru PESCO-a (13). Budući da države članice imaju operativne sposobnosti i kompetencije za odgovor na kiberprijetnje, kiberincidente i kiberkrize velikih razmjera, sudionici platforme trebali bi se za postizanje svojih ciljeva ponajprije oslanjati na vlastite kapacitete, uz pomoć relevantnih subjekata Unije.

(10)

Zajednička jedinica za kibersigurnost trebala bi dati nov poticaj procesu koji je započet Planom 2017. Trebala bi dodatno operacionalizirati strukturu Plana i biti odlučan korak prema europskom okviru za upravljanje kiberkrizama u kojem se prijetnje i rizici utvrđuju, smanjuju i suzbijaju koordinirano i na vrijeme. Zatim bi trebala pomagati EU-u da odgovori na trenutačne i predstojeće prijetnje.

(11)

Sudjelovanje u Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost trebalo bi operativnim i potpornim sudionicima omogućiti suradnju sa širim krugom dionika unutar okvira EU-a za odgovor na kiberkrize. Sudionici bi u obavljanju funkcija u granicama svojih ovlasti trebali imati koristi od veće pripravnosti i šire informiranosti o stanju u svim aspektima povezanima s kiberprijetnjama i kiberincidentima te od dodatnog stručnog znanja o kibersigurnosti. Primjerice, sudionici bi trebali redovito sudjelovati u vježbama u koje je uključeno više zajednica, dobiti jasno definiranu ulogu u planu EU-a za odgovor na krize, povećati vidljivost svojih aktivnosti zajedničkom javnom komunikacijom i sklopiti sporazume o operativnoj suradnji s privatnim sektorom. Doprinos Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost trebao bi pak omogućiti sudionicima da ojačaju postojeće mreže, kao što su mreža CSIRT-ova i EU CyCLONe, dajući im alate za sigurnu razmjenu informacija i bolje sposobnosti otkrivanja (tj. sigurnosne operativne centre, „SOC”) i omogućujući im da iskoriste raspoložive operativne kapacitete EU-a.

(12)

Sudionici Zajedničke jedinice za kibersigurnost trebali bi se usredotočiti na tehničku i operativnu suradnju, uključujući zajedničke operacije. Sudionici bi trebali doprinositi takvoj suradnji u mjeri u kojoj im to dopuštaju njihove ovlasti. Suradnja bi se trebala temeljiti na aktualnim aktivnostima i trebala bi im doprinositi. Ovisno o vrsti suradnje, mogu sudjelovati i dodatni sudionici.

(13)

Platforma bi trebala okupiti stručnjake za tehničko i operativno upravljanje krizama iz država članica i subjekata EU-a s ciljem da se odgovori na kiberprijetnje, kiberincidente i kiberkrize koordiniraju iskorištavanjem postojećih kapaciteta i stručnog znanja. Stručnjaci koji sudjeluju u Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost moći će korištenjem fizičkog i virtualnog vida platforme pratiti i štititi mnogo veći prostor za napade. Radi toga bi sudionici trebali koordinirati napore u slučaju prekograničnih incidenata i kriza, kao i pružanje pomoći zemljama pogođenima incidentima putem platforme.

(14)

Da bi se uspostavila Zajednička jedinica za kibersigurnost, potrebno je postupno u korištenje uvoditi i konsolidirati postojeće okvire i strukture navedene u ovoj Preporuci, uključujući mehanizme suradnje uspostavljene u okviru forumâ pod vodstvom država članica (npr. mreža CSIRT-ova, EU CyCLONe, Horizontalna radna skupina Vijeća za kiberpitanja, J-CAT i relevantni projekti PESCO-a) te, na strani institucija, tijela i agencija EU-a, strukturiranu suradnju ENISA-e i CERT-EU-a te međuinstitucijsku skupinu za razmjenu informacija o kibersigurnosti. Trebalo bi primjereno uključiti okvire za hibridne prijetnje, civilnu zaštitu (14) i pojedine sektore (15). Slično tome, trebalo bi uspostaviti strukturiranu vezu s IPCR-om (16). To će omogućiti brzo i učinkovito prenošenje informacija u slučaju krize donositeljima odluka na političkoj razini okupljenima u Vijeću.

(15)

Uspostavljanje Zajedničke jedinice za kibersigurnost trebalo bi stoga biti postupno i transparentno te dovršeno u iduće dvije godine. Zbog toga bi ciljeve utvrđene u ovoj Preporuci trebalo ostvariti postupkom od četiri koraka, kako je opisano u Prilogu ovoj Preporuci. U prva bi dva koraka trebalo pokrenuti pripremni postupak koji bi organizirala i podržala ENISA i u koji bi bili uključeni operativni i potporni sudionici na razini EU-a i država članica, a odvijao bi se u okviru radne skupine koju će osnovati Komisija. U pripremnom radu trebalo bi se voditi načelima uzajamnog angažmana, uključivosti i postizanja konsenzusa. Trebalo bi poticati angažman svih sudionika kako bi se omogućilo izražavanje različitih pogleda i mišljenja te pronalaženje rješenja s najširom mogućom potporom. Rokovi za različite korake navedeni u ovoj Preporuci mogu se prilagoditi ovisno o potrebama i u opravdanim uvjetima.

(16)

Kako je navedeno u prvom koraku, pripremni postupak trebao bi početi utvrđivanjem relevantnih raspoloživih operativnih kapaciteta EU-a i pokretanjem procjene uloga i odgovornosti sudionika unutar platforme. Drugi bi korak trebao uključivati izradu plana EU-a za odgovor na incidente i krize, u skladu s Planom (17) i Protokolom EU-a za odgovor tijela kaznenog progona na hitne situacije, pokretanje aktivnosti za pripravnost i informiranost o stanju, u skladu s Aktom o kibersigurnosti i Uredbom o Europolu (18), te završetak procjene uloga i odgovornosti sudionika unutar platforme. Radna skupina trebala bi izložiti rezultate te procjene Komisiji i Visokom predstavniku, koji će ih zatim proslijediti Vijeću. Komisija i Visoki predstavnik trebali bi u suradnji, u skladu sa svojim nadležnostima, sastaviti zajedničko izvješće na temelju te procjene i pozvati Vijeće da to izvješće potvrdi u zaključcima Vijeća.

(17)

Nakon te potvrde Zajednička jedinica za kibersigurnost će profunkcionirati kako bi se dovršila preostala dva koraka postupka. U okviru trećeg koraka sudionici bi trebali moći angažirati timove EU-a za brzu reakciju unutar Zajedničke jedinice za kibersigurnost u skladu s postupcima utvrđenima u planu EU-a za odgovor na incidente i krize, pri čemu bi koristili fizički i virtualni vid platforme te doprinosili raznim aspektima odgovora na incidente (od javne komunikacije do ex post oporavka). Naposljetku, u četvrtom koraku dionici iz privatnog sektora, uključujući korisnike i pružatelje rješenja i usluga u području kibersigurnosti, bit će pozvani da doprinesu platformi, što će sudionicima omogućiti da unaprijede razmjenu informacija i poboljšaju koordinirani odgovor EU-a na kiberprijetnje i kiberincidente.

(18)

Do kraja procesa sudionici bi trebali sastaviti izvješće o napretku provedbe ta četiri koraka iz Preporuke s opisom ostvarenih rezultata i problema koji su se pojavili te bi ga trebali predstaviti Komisiji i Visokom predstavniku. Na temelju tog izvješća Komisija i Visoki predstavnik trebali bi procijeniti te rezultate i donijeti zaključke o budućem radu Zajedničke jedinice za kibersigurnost.

(19)

Komisija, ENISA, Europol i CERT-EU trebali bi pružati administrativnu, financijsku i tehničku potporu Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost kako je utvrđeno u odjeljku IV. ove Preporuke, ovisno o proračunu i raspoloživosti ljudskih resursa. Povećanje operativnih kapaciteta relevantnih institucija, tijela i agencija EU-a u području kibersigurnosti bit će ključno za uspješnu pripremu i održivost Zajedničke jedinice za kibersigurnost. Komisija namjerava da buduća uredba o zajedničkim obvezujućim pravilima o kibersigurnosti za institucije, tijela i agencije EU-a (listopad 2021.) bude pravna osnova tog doprinosa u slučaju CERT-EU-a.

(20)

S obzirom na to da joj je Uredbom (EU) 2019/881 („Akt o kibersigurnosti”) proširen mandat, ENISA je u jedinstvenom položaju da organizira i podupire pripremu Zajedničke jedinice za kibersigurnost te da doprinese njezinoj operacionalizaciji. U skladu s odredbama Akta o kibersigurnosti ENISA trenutačno osniva ured u Bruxellesu kao potporu strukturiranoj suradnji s CERT-EU-om. Ta strukturirana suradnja, uključujući susjedne urede, koristan je okvir za olakšavanje stvaranja Zajedničke jedinice za kibersigurnost, uključujući organiziranje njezina fizičkog prostora koji bi trebao biti na raspolaganju sudionicima u slučaju potrebe, kao i osoblju iz drugih relevantnih institucija, tijela i agencija EU-a. Fizičku platformu trebalo bi kombinirati s virtualnom platformom koja se sastoji od alata za suradnju i sigurnu razmjenu informacija. Tim će se alatima iskoristiti obilje informacija prikupljenih u okviru europskog kiberštita (19), što uključuje centre za sigurnosne operacije („SOC”) i centre za razmjenu i analizu informacija („ISAC”).

(21)

Protokol EU-a za odgovor tijelâ kaznenog progona na krizne situacije zbog velikih prekograničnih napada, koji je Vijeće donijelo 2018., daje središnju ulogu Europolovu Europskom centru za kiberkriminalitet („EC3”) (20) kao dijelu okvira Plana. Taj Protokol omogućuje tijelima kaznenog progona u EU-u da u svakom trenutku brzom reakcijom i procjenom odgovore na prekogranične napade velikih razmjera za koje se sumnja da su zlonamjerne prirode te im omogućuje sigurnu i pravodobnu razmjenu ključnih informacija za uspješnu koordinaciju odgovora na prekogranične incidente. U Protokolu je dodatno razrađena suradnja s drugim institucijama EU-a i protokolima za krizne situacije u EU-u, kao i suradnja u kriznim situacijama s privatnim sektorom. Zajednica tijela kaznenog progona, prema potrebi uz potporu Europola, trebala bi doprinijeti Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost poduzimanjem potrebnih koraka u cijelom istražnom ciklusu, u skladu sa zahtjevima okvira kaznenog pravosuđa i primjenjivim postupcima elektroničke obrade dokaza. Europol pruža operativnu potporu i olakšava operativnu suradnju u borbi protiv kiberprijetnji od osnivanja centra EC3 u 2013. Europol bi trebao podupirati platformu u skladu sa svojim mandatom i pristupom u policijskom radu koji se temelji na obavještajnim podacima te pritom koristiti sve vrste internog stručnog znanja, proizvoda, alata i usluge relevantne za odgovor na incident ili krizu.

(22)

Direktivom 2013/40/EU o napadima na informacijske sustave od država članica zahtijeva se i da se pobrinu da imaju operativnu nacionalnu kontaktnu točku koja je na raspolaganju u svakom trenutku za potrebe razmjene informacija o kaznenim djelima utvrđenima u toj direktivi. Mreža operativnih nacionalnih kontaktnih točaka također bi trebala doprinositi Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost osiguravanjem, prema potrebi, uključenosti tijela kaznenog progona država članica.

(23)

Zajednica EU-a za kiberdiplomaciju doprinosi promicanju i zaštiti globalnog, otvorenog, stabilnog i sigurnog kiberprostora, kao i sprečavanju i odvraćanju od zlonamjernih kiberaktivnosti u tom pogledu te odgovaranju na njih. EU je 2017. uspostavio okvir za zajednički diplomatski odgovor EU-a na zlonamjerne kiberaktivnosti („alati za kiberdiplomaciju”). Taj je okvir dio šire politike kiberdiplomacije EU-a. Doprinosi sprečavanju sukoba i većoj stabilnosti u međunarodnim odnosima. EU-u i državama članicama, prema potrebi u suradnji s međunarodnim partnerima, omogućuje primjenu svih mjera zajedničke vanjske i sigurnosne politike („ZVSP”), u skladu s odgovarajućim postupcima njihove provedbe, radi poticanja suradnje, ublažavanja prijetnji i utjecaja na sadašnje i potencijalno zlonamjerno ponašanje u kiberprostoru. Zajednica za kiberdiplomaciju trebala bi surađivati u okviru Zajedničke jedinice za kibersigurnost korištenjem i pružanjem potpore u primjeni cijelog skupa diplomatskih mjera, osobito kad je riječ o komunikaciji s javnošću, podupiranju zajedničke informiranosti o stanju i suradnji s trećim zemljama u slučaju krize.

(24)

U skladu s okvirom Plana Visoki predstavnik, među ostalim putem INTCEN-a, trebao bi doprinositi Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost osiguravanjem stalne zajedničke informiranosti o stanju postojećih i novih prijetnji na temelju obavještajnih podataka, uključujući potrebnu stratešku informiranost o stanju bilo kojeg događaja.

(25)

U okviru zajednice za kiberobranu EU i države članice nastoje ojačati sposobnosti kiberobrane i unaprijediti daljnje sinergije, koordinaciju i suradnju među relevantnim institucijama, tijelima i agencijama EU-a, kao i s državama članicama i među njima, među ostalim u pogledu misija i operacija zajedničke sigurnosne i obrambene politike („ZSOP”). Funkcije te zajednice temelje se na međuvladinom upravljanju na razini EU-a, nacionalnim vojnim zapovjednim strukturama te vojnim ili dvonamjenskim kapacitetima i resursima. Budući da je priroda zajednice za kiberobranu drukčija, trebalo bi uspostaviti posebne veze za razmjenu informacija sa Zajedničkom jedinicom za kibersigurnost (21).

(26)

Stalna strukturirana suradnja pravni je okvir uveden Ugovorom iz Lisabona (22) i uspostavljen 2017. u okviru Unije. Strukturirana suradnja omogućila je pokretanje nekoliko projekata PESCO-a u području kibersigurnosti, doprinijevši tako ispunjenju 11. obveze (23) da se „pojačaju aktivnosti u suradnji u području kiberobrane, primjerice razmjena informacija, osposobljavanje i operativna potpora”. ESVD, uključujući Vojni stožer EU-a i EDA-u, čini tajništvo PESCO-a, koje je jedinstvena kontaktna točka unutar okvira Unije za sva pitanja povezana s PESCO-om, uključujući potporne i koordinacijske funkcije za projekte u okviru PESCO-a (npr. procjena novih prijedloga projekata, priprema izvješća o napretku projekata itd.). Predstavnici relevantnih projekata u okviru PESCO-a trebali bi podupirati Zajedničku jedinicu za kibersigurnost, osobito u pogledu informiranosti o stanju i pripravnosti.

(27)

Sudionici bi preko Zajedničke jedinice za kibersigurnost trebali na odgovarajući način uključiti dionike iz privatnog sektora, među njima i pružatelje i korisnike rješenja i usluga za kibersigurnost, da budu potpora europskom okviru za upravljanje kiberkrizama, pri čemu treba poštovati pravni okvir za razmjenu podataka i sigurnost informacija. Kako bi se kapacitet Jedinice za odgovor na napade i krize velikih razmjera mogao brzo povećati, pružatelji usluga i rješenja za kibersigurnost inicijativi bi trebali doprinositi tako da dijele saznanja o prijetnjama i stavljaju na raspolaganje interventne stručnjake za kiberincidente. Korisnici proizvoda i usluga kibersigurnosti, ponajprije oni obuhvaćeni područjem primjene Direktive NIS, trebali bi moći tražiti pomoć i savjete putem strukturiranih kanala povezanih s ISAC-ovima na razini EU-a, a koji trenutačno ne postoje (24). Platforma bi mogla doprinijeti i jačanju suradnje s međunarodnim partnerima.

(28)

Razvoj i održavanje informiranosti o stanju zahtijeva vrhunske sposobnosti otkrivanja i prevencije upada. Zajednička jedinica za kibersigurnost trebala bi se oslanjati na najsuvremeniju mrežu koja je sposobna analizirati zlonamjerne prijetnje i incidente koji mogu utjecati na ključne komunikacijske i informacijske sustave u Uniji. To znači da bi se, uz informacije iz ostalih izvora, saznanja o prijetnjama dobivena iz komunikacijskih mreža koje prate nacionalni, sektorski i prekogranični SOC-ovi trebala slati Zajedničkoj jedinici za kibersigurnost kako bi sudionici mogli bolje procijeniti prijetnje u EU-u.

(29)

Radi potpore razmjeni operativnih informacija, možda i povjerljivog materijala, platforma bi se trebala oslanjati na odgovarajuće sigurne komunikacijske kanale. Takvi bi se kanali mogli temeljiti i na postojećoj infrastrukturi, kao što je mrežna aplikacija za sigurnu razmjenu informacija („SIENA”) koju koriste Europol i zajednica tijela kaznenog progona. Kako je najavljeno u strategiji za kibersigurnost, alati kojima se koriste institucije, tijela i agencije EU-a trebali bi poštovati pravila o sigurnosti informacija koja će Komisija uskoro predložiti.

(30)

Komisija će, prije svega u okviru programa Digitalna Europa, podupirati potrebna ulaganja za uspostavu fizičke i virtualne platforme te izgradnju i održavanje sigurnih komunikacijskih kanala i kapaciteta za osposobljavanje, kao i razvoj i angažiranje kapaciteta za otkrivanje. Uz to, Europski fond za obranu mogao bi pomoći u financiranju ključnih tehnologija i kapaciteta kiberobrane, čime bi se ojačala nacionalna pripravnost za kiberobranu.