(a)

kreditni rizik (2);

(b)

vlasnički instrument;

(c)

fer vrijednost;

(d)

financijska imovina;

(e)

financijski instrument;

(f)

financijska obveza;

(g)

cijena transakcije.

B.2.1.

Nekim se ugovorima nalaže plaćanje na temelju klimatskih, geoloških i drugih fizičkih varijabli (ugovori koji se temelje na klimatskim varijablama ponekad se nazivaju „vremenskim derivatnim instrumentima”). Ako ti ugovori ne ulaze u područje primjene MSFI-ja 4, na njih se primjenjuje ovaj standard.

B.2.2.

Ovim se standardom ne mijenjaju odredbe o planovima primanja zaposlenih u skladu s MRS-om 26 Računovodstvo i izvještavanje o mirovinskim planovima te o ugovorima o licencijskim pravima koji se temelje na obujmu prodaje ili prihodima od pružanja usluga, koji se obračunavaju u skladu s MSFI-jem 15 Prihodi na temelju ugovora s kupcima.

B.2.3.

Ponekad subjekt vrši takozvano „strateško ulaganje” u vlasničke instrumente koje je izdao drugi subjekt s namjerom uspostave ili održavanja dugotrajnog poslovnog odnosa sa subjektom koji je predmet ulaganja. Subjekt koji je ulagatelj ili pothvatnik u zajedničkom pothvatu upotrebljava MRS 28 kako bi utvrdio primjenjuje li se računovodstvena metoda udjela na takvo ulaganje.

B.2.4.

Ovaj se standard primjenjuje na financijsku imovinu i financijske obveze osiguravatelja, osim prava i obveza koji su isključeni u skladu s točkom 2.1. podtočkom (e) jer proizlaze iz ugovora na koje se primjenjuje MSFI 4 Ugovori o osiguranju.

B.2.5.

Ugovori o financijskom jamstvu mogu imati različite pravne oblike, kao što su jamstvo, neke vrste akreditiva, ugovor u slučaju neispunjenja kreditnih obveza ili ugovor o osiguranju. Računovodstveno postupanje s tim ugovorima ne ovisi o njihovu pravnom obliku. Slijede primjeri primjerenog postupanja (vidjeti točku 2.1. podtočku (e)):

B.2.6.

Tvrdnje da izdavatelj smatra ugovore ugovorima o osiguranju mogu se obično naći u korespondenciji izdavatelja s klijentima i regulatornim tijelima, ugovorima, poslovnoj evidenciji i financijskim izvještajima. Nadalje, na ugovore o osiguranju često se primjenjuju računovodstveni zahtjevi koji se razlikuju od zahtjeva koji se primjenjuju na druge vrste transakcija, kao što su ugovori koje izdaju banke ili trgovačka društva. U tim slučajevima financijski izvještaji izdavatelja obično sadržavaju izjavu da je izdavatelj primijenio te računovodstvene zahtjeve.

B.3.1.1.

Na temelju načela iz točke 3.1.1. subjekt u svojem izvještaju o financijskom položaju sva svoja ugovorna prava i obveze u vezi s derivatnim instrumentima priznaje kao imovinu odnosno kao obveze, osim u vezi s derivatnim instrumentima koji onemogućuju da se prijenos financijske imovine obračunava kao imovina koja se drži radi prodaje (vidjeti točku B.3.2.14.). Ako prijenos financijske imovine ne ispunjava zahtjeve za prestanak priznavanja, prenositelj ne priznaje prenesenu imovinu kao vlastitu imovinu (vidjeti točku B.3.2.15.).

B.3.1.2.

Slijede primjeri primjene načela iz točke 3.1.1.:

B.3.1.3.

Redovna kupnja ili prodaja financijske imovine priznaje se obračunavanjem na datum trgovanja ili datum podmirenja, kako je opisano u točkama B.3.1.5. i B.3.1.6. Subjekt istu metodu primjenjuje dosljedno na sve prodaje i kupnje financijske imovine koja pripada istoj kategoriji u skladu s ovim standardom. U tu svrhu imovina koja se obvezno mjeri po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka pripada različitoj kategoriji od imovine za koju je određeno da se mjeri po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka. Nadalje, ulaganja u vlasničke instrumente koja se obračunavaju uporabom opcije iz točke 5.7.5. pripadaju zasebnoj kategoriji.

B.3.1.4.

Ugovor kojim se nalaže ili dopušta neto podmirenje promjene vrijednosti ugovora nije redovni ugovor. Naprotiv, takav se ugovor obračunava kao derivatni instrument u razdoblju između datuma trgovanja i datuma podmirenja.

B.3.1.5.

Datum trgovanja datum je na koji subjekt preuzima obvezu kupnje ili prodaje imovine. Obračun na datum trgovanja odnosi se na (a) priznavanje imovine koju je potrebno primiti i obveze koju je potrebno podmiriti na datum trgovanja te (b) prestanak priznavanja imovine koja je prodana, priznavanje dobiti ili gubitka od otuđenja i priznavanje potraživanja od kupca za plaćanje na datum trgovanja. Općenito, kamate se ne počinju obračunavati za imovinu i povezanu obvezu do datuma podmirenja kada se prenose s njima povezana prava.

B.3.1.6.

Datum podmirenja datum je na koji se imovina isporučuje subjektu ili na koji subjekt isporučuje imovinu. Obračun na datum podmirenja odnosi se na (a) priznavanje imovine na datum na koji ju je subjekt primio i (b) prestanak priznavanja imovine i priznavanje dobiti ili gubitka od otuđenja na datum isporuke imovine od strane subjekta. Ako se primjenjuje obračunavanje na datum podmirenja, subjekt obračunava svaku promjenu fer vrijednosti imovine koju mora primiti tijekom razdoblja između datuma trgovanja i datuma podmirenja na isti način na koji obračunava stečenu imovinu. Drugim riječima, promjena se vrijednosti ne priznaje za imovinu koja se mjeri po amortiziranom trošku, nego se priznaje u računu dobiti i gubitka za imovinu koja je klasificirana kao financijska imovina koja se mjeri po fer vrijednosti u računu dobiti i gubitka te se priznaje u ostaloj sveobuhvatnoj dobiti za financijsku imovinu koja se mjeri po fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit u skladu s točkom 4.1.2.A te za ulaganja u vlasničke instrumente koji se obračunavaju u skladu s točkom 5.7.5.

B.3.2.1.

U sljedećem grafičkom prikazu objašnjava se kako se ocjenjuje je li potrebno, i u kojoj mjeri, prestati s priznavanjem financijske imovine.

B.3.2.2.

Stanje opisano u točki 3.2.4. podtočki (b) (kada subjekt zadržava ugovorna prava na primitak novčanih tokova od financijske imovine, ali preuzima ugovornu obvezu plaćanja novčanih tokova jednom primatelju ili više njih) nastaje, primjerice, ako je subjekt fond i izda ulagačima korisničke udjele u osnovnoj financijskoj imovini koju posjeduje te servisira tu financijsku imovinu. U tom slučaju financijska imovina ispunjava uvjete za prestanak priznavanja ako su ispunjeni uvjeti iz točaka 3.2.5. i 3.2.6.

B.3.2.3.

Pri primjeni točke 3.2.5. subjekt može biti, na primjer, kreator financijske imovine ili skupina koja uključuje ovisni subjekt koji je stekao financijsku imovinu i prenosi novčane tokove na nepovezane treće ulagatelje.

B.3.2.4.

Slijede primjeri u kojima je subjekt prenio gotovo sve rizike i koristi vlasništva:

B.3.2.5.

Slijede primjeri u kojima je subjekt zadržao gotovo sve rizike i koristi vlasništva:

B.3.2.6.

Ako utvrdi da je s prijenosom prenio gotovo sve rizike i koristi vlasništva nad prenesenom imovinom, subjekt ne priznaje ponovno prenesenu imovinu u budućem razdoblju, osim ako ponovno otkupi prenesenu imovinu u okviru druge transakcije.

B.3.2.7.

Subjekt nije zadržao nadzor nad prenesenom imovinom ako primatelj ima stvarnu mogućnost prodaje prenesene imovine. Subjekt je zadržao nadzor nad prenesenom imovinom ako primatelj nema stvarnu mogućnost prodaje prenesene imovine. Primatelj ima stvarnu mogućnost prodaje prenesene imovine ako se njome trguje na aktivnom tržištu jer tako može otkupiti prenesenu imovinu na tržištu ako subjektu treba vratiti imovinu. Na primjer, primatelj može imati stvarnu mogućnost prodaje prenesene imovine ako se na prenesenu imovinu primjenjuje opcija koja subjektu omogućuje njezin otkup, ali primatelj može na tržištu trenutačno dobiti prenesenu imovinu ako se opcija izvrši. Primatelj nema stvarnu mogućnost prodaje prenesene imovine ako subjekt zadrži takvu opciju i primatelj na tržištu ne može trenutačno dobiti prenesenu imovinu ako subjekt izvrši svoju opciju.

B.3.2.8.

Primatelj ima stvarnu mogućnost prodaje prenesene imovine samo ako prenesenu imovinu u cijelosti može prodati nepovezanoj trećoj strani i ako tu mogućnost može izvršiti jednostrano i bez uvođenja dodatnih ograničenja na prijenos. Ključno je pitanje što primatelj može učiniti u praksi, a ne koja ugovorna prava ima u pogledu toga što može učiniti s prenesenom imovinom ili koje ugovorne zabrane postoje. Posebno:

B.3.2.9.

Činjenica da je malo vjerojatno da će primatelj prodati prenesenu imovinu ne znači sama po sebi da je prenositelj zadržao nadzor nad prenesenom imovinom. Međutim, ako opcija prodaje ili jamstvo ne dopuštaju primatelju da proda prenesenu imovinu, prenositelj je zadržao nadzor nad prenesenom imovinom. Na primjer, ako opcija prodaje ili jamstvo imaju dovoljnu vrijednost, ne dopuštaju primatelju da proda prenesenu imovinu jer primatelj u stvarnosti ne bi prodao prenesenu imovinu trećoj strani bez uvođenja slične opcije ili drugih ograničavajućih uvjeta. Umjesto toga, primatelj bi držao prenesenu imovinu kako bi primio plaćanja na temelju jamstva ili opcije prodaje. U tim je okolnostima prenositelj zadržao nadzor nad prenesenom imovinom.

B.3.2.10.

Subjekt može zadržati pravo na dio dohotka od kamata od prenesene imovine kao naknadu za servisiranje te imovine. Dio plaćanja kamata kojeg bi se subjekt odrekao pri prestanku valjanosti ili prijenosu ugovora o servisiranju raspoređuje se na imovinu servisiranja ili obvezu servisiranja. Dio dohotka od kamata kojeg se subjekt ne bi odrekao jest potraživanje od trgovanja samo kamatnim stopama. Na primjer, ako se subjekt ne odrekne kamata po prestanku valjanosti ili prijenosu ugovora o servisiranju, čitav kamatni raspon jest potraživanje od trgovanja samo kamatnim stopama. Za primjenu točke 3.2.13. fer vrijednosti imovine servisiranja i potraživanje od trgovanja samo kamatnim stopama upotrebljavaju se za raspoređivanje knjigovodstvene vrijednosti potraživanja na dio imovine koji se prestaje priznavati i dio koji se nastavlja priznavati. Ako naknada za servisiranje nije navedena ili ako se ne očekuje da će ta primljena naknada biti primjerena za nadoknadu izvršenog servisiranja, obveza za ugovornu obvezu servisiranja priznaje se po fer vrijednosti.

B.3.2.11.

Pri mjerenju fer vrijednosti dijela koji se i dalje priznaje i dijela koji se prestaje priznavati radi primjene točke 3.2.13., subjekt primjenjuje odredbe o mjerenju fer vrijednosti iz MSFI-ja 13, uz one iz točke 3.2.14.

B.3.2.12.

U nastavku je objašnjena primjena načela iz točke 3.2.15. Ako jamstvo koje je pružio subjekt za gubitke nastale nepodmirenjem obveza povezanih s prenesenom imovinom sprječava prestanak priznavanja prenesene imovine jer je subjekt zadržao gotovo sve rizike i koristi vlasništva nad prenesenom imovinom, prenesena se imovina i dalje priznaje u cijelosti, a primljena se naknada priznaje kao obveza.

B.3.2.13.

Slijede primjeri načina na koji subjekt mjeri prenesenu imovinu i povezanu obvezu u skladu s točkom 3.2.16.

(a)

Ako jamstvo koje je subjekt pružio za gubitke nastale nepodmirenjem obveza povezanih s prenesenom imovinom sprječava prestanak priznavanja prenesene imovine u mjeri koja odgovara daljnjem sudjelovanju, prenesena se imovina mjeri na datum prijenosa po nižem od sljedeća dva iznosa: i. knjigovodstvena vrijednost imovine i ii. najveći iznos naknade primljene u okviru prijenosa koji će subjekt možda trebati otplatiti (zajamčeni iznos). Povezana se obveza na početku mjeri po zajamčenom iznosu uvećanom za fer vrijednost jamstva (koja je obično jednaka naknadi primljenoj za jamstvo). Naknadno se početna fer vrijednost jamstva priznaje u računu dobiti i gubitka po izvršenju obveze (u skladu s načelima iz MSFI-ja 15), a knjigovodstvena se vrijednost imovine umanjuje za rezervacije za umanjenje vrijednosti.

(b)

Ako obveza opcije prodaje koju je izdao subjekt ili pravo opcije kupnje koju posjeduje subjekt sprječava prestanak priznavanja prenesene imovine, a subjekt mjeri prenesenu imovinu po amortiziranom trošku, povezana se obveza mjeri po njezinu trošku nabave (odnosno primljenoj naknadi) usklađenom za amortizaciju razlike između tog troška i bruto knjigovodstvene vrijednosti prenesene imovine na datum isteka opcije. Na primjer, pretpostavimo da je knjigovodstvena vrijednost imovine na datum prijenosa 98 novčanih jedinica, a primljena je naknada u iznosu od 95 novčanih jedinica. Bruto knjigovodstvena vrijednost imovine na datum izvršenja opcije bit će 100 novčanih jedinica Početna knjigovodstvena vrijednost povezane obveze je 95 novčanih jedinica, a razlika između 95 i 100 novčanih jedinica priznaje se u računu dobiti i gubitka uporabom metode efektivne kamatne stope. Ako se opcija izvrši, razlika između knjigovodstvene vrijednosti povezane obveze i cijene izvršenja priznaje se u računu dobiti i gubitka.

(c)

Ako pravo opcije kupnje koje je zadržao subjekt sprječava prestanak priznavanja prenesene imovine, a subjekt mjeri prenesenu imovinu po fer vrijednosti, imovina se i dalje mjeri po fer vrijednosti. Povezana obveza mjeri se po i. cijeni izvršenja opcije umanjenoj za vremensku vrijednost opcije ako je cijena izvršenja opcije povoljnija od tržišne cijene ili joj je jednaka ili ii. fer vrijednosti prenesene imovine umanjenoj za vremensku vrijednost opcije ako je cijena izvršenja opcije nepovoljnija od tržišne cijene. Usklađivanjem s mjerenjem povezane obveze osigurava se da je neto knjigovodstvena vrijednost imovine i povezane obveze jednaka fer vrijednosti prava opcije kupnje. Na primjer, ako je fer vrijednost osnovne imovine 80 novčanih jedinica, cijena je izvršenja opcije 95 novčanih jedinica, a vremenska vrijednost opcije 5 novčanih jedinica, knjigovodstvena je vrijednost povezane obveze 75 novčanih jedinica (80 – 5 novčanih jedinica), dok je knjigovodstvena vrijednost prenesene imovine 80 novčanih jedinica (odnosno njezina fer vrijednost).

(d)

Ako opcija prodaje koju je izdao subjekt sprječava prestanak priznavanja prenesene imovine, a subjekt mjeri prenesenu imovinu po fer vrijednosti, povezana se obveza mjeri po cijeni izvršenja opcije uvećanoj za vremensku vrijednost opcije. Mjerenje imovine po fer vrijednosti ograničeno je na fer vrijednost ili cijenu izvršenja opcije, ovisno o tome koji je iznos niži, jer subjekt nema pravo na povećanje fer vrijednosti prenesene imovine iznad cijene izvršenja opcije. Time se osigurava da je neto knjigovodstvena vrijednost imovine i povezane obveze jednaka fer vrijednosti obveze opcije prodaje. Na primjer, ako je fer vrijednost osnovne imovine 120 novčanih jedinica, cijena izvršenja opcije je 100 novčanih jedinica, a vremenska vrijednost opcije 5 novčanih jedinica, knjigovodstvena vrijednost povezane obveze je 105 novčanih jedinica (100 + 5 novčanih jedinica), dok je knjigovodstvena vrijednost imovine 100 novčanih jedinica (u ovom slučaju, cijena izvršenja opcije).

(e)

Ako ovratnik u obliku kupljene opcije kupnje i izdane opcije prodaje sprječava prestanak priznavanja prenesene imovine, a subjekt mjeri imovinu po fer vrijednosti, imovina se i dalje mjeri po fer vrijednosti. Povezana obveza mjeri se po i. zbroju cijene izvršenja opcije i fer vrijednosti opcije prodaje, umanjenom za vremensku vrijednost opcije kupnje ako je cijena izvršenja opcije kupnje povoljnija od tržišne cijene ili joj je jednaka ili ii. zbroju fer vrijednosti imovine i fer vrijednosti opcije prodaje, umanjenom za vremensku vrijednost opcije kupnje ako je cijena izvršenja opcije kupnje nepovoljnija od tržišne cijene. Usklađivanjem s povezanom obvezom osigurava se da je neto knjigovodstvena vrijednost imovine i povezane obveze jednaka fer vrijednosti opcija koje posjeduje i koje je izdao subjekt. Na primjer, pretpostavimo da subjekt prenosi financijsku imovinu koja se mjeri po fer vrijednosti dok istodobno kupuje opciju kupnje čija je cijena izvršenja 120 novčanih jedinica i izdaje opciju prodaje čija je cijena izvršenja 80 novčanih jedinica. Pretpostavimo isto tako da fer vrijednost imovine iznosi 100 novčanih jedinica na datum prijenosa. Vremenska vrijednost opcije prodaje iznosi 1 novčanu jedinicu, a opcije kupnje 5 novčanih jedinica. U ovom slučaju subjekt priznaje imovinu od 100 novčanih jedinica (fer vrijednost imovine) i obvezu od 96 novčanih jedinica [(100 + 1) – 5]. Time se dobiva neto vrijednost imovine od 4 novčane jedinice, što je fer vrijednost opcija koje posjeduje i koje je izdao subjekt.

B.3.2.14.

U mjeri u kojoj prijenos financijske imovine ne ispunjava uvjete za prestanak priznavanja, ugovorna se prava ili obveze prenositelja povezana s prijenosom ne obračunavaju zasebno kao derivatni instrumenti ako bi priznavanje i derivatnog instrumenta i prenesene imovine ili obveze koje proizlaze iz prijenosa imalo za posljedicu priznavanje istih prava ili obveza dva puta. Na primjer, opcija kupnje koju je zadržao prenositelj može onemogućiti da se prijenos financijske imovine obračunava kao prodaja. U tom se slučaju opcija kupnje ne priznaje zasebno kao derivatna imovina.

B.3.2.15.

U mjeri u kojoj prijenos financijske imovine ne ispunjava uvjete za prestanak priznavanja, primatelj ne priznaje prenesenu imovinu kao vlastitu imovinu. Primatelj prestaje priznavati novac ili ostalu plaćenu naknadu i priznaje potraživanje od prenositelja. Ako prenositelj ima i pravo i obvezu ponovno steći nadzor nad čitavom prenesenom imovinom za fiksni iznos (npr. u okviru ugovora o otkupu), primatelj može mjeriti svoje potraživanje po amortiziranom trošku ako ono ispunjava mjerila iz točke 4.1.2.

B.3.2.16.

U sljedećim je primjerima prikazana primjena načela prestanka priznavanja iz ovog standarda.

B.3.2.17.

U ovoj je točki prikazana primjena pristupa daljnjeg sudjelovanja kad subjekt i dalje sudjeluje u dijelu financijske imovine.

B.3.3.1.

Financijska obveza (ili njezin dio) prestaje u sljedećim slučajevima:

B.3.3.2.

Ako izdavatelj dužničkog instrumenta otkupi taj instrument, dug prestaje čak i ako je izdavatelj kreator tržišta za taj instrument ili ga namjerava ponovno prodati u kratkom roku.

B.3.3.3.

Plaćanje trećoj strani, uključujući fondu (koji se ponekad naziva „inherentnim poništenjem”) u nedostatku pravnog oslobođenja samo po sebi dužnika ne oslobađa od njegove primarne obveze prema vjerovniku.

B.3.3.4.

Ako dužnik plati trećoj strani da preuzme obvezu i obavijesti svojeg vjerovnika da je treća strana preuzela obvezu za njegov dug, dužnik ne prestaje priznavati obvezu za dug, osim ako je ispunjen uvjet iz točke B.3.3.1. podtočke (b). Ako dužnik plati trećoj strani da preuzme obvezu i dobije pravno oslobođenje od svojeg vjerovnika, dužnik je podmirio svoj dug. Međutim, ako dužnik pristane otplaćivati dug trećoj strani ili izravno svojem prvotnom vjerovniku, dužnik priznaje novu obvezu duga trećoj strani.

B.3.3.5.

Iako pravno oslobođenje, bilo na temelju zakona bilo od strane vjerovnika, dovodi do prestanka priznavanja obveze, subjekt može priznati novu obvezu ako nisu ispunjena mjerila za prestanak priznavanja prenesene financijske imovine iz točaka od 3.2.1. do 3.2.23.. Ako ta mjerila nisu ispunjena, prenesena se imovina ne prestaje priznavati te subjekt priznaje novu obvezu u vezi s prenesenom imovinom.

B.3.3.6.

U smislu točke 3.3.2., uvjeti se znatno razlikuju ako je diskontirana sadašnja vrijednost novčanih tokova po novim uvjetima, uključujući sve plaćene naknade bez naknada koje su primljene i diskontirane uporabom izvorne efektivne kamatne stope, za barem 10 posto različita od diskontirane sadašnje vrijednosti preostalih novčanih tokova izvorne financijske obveze. Ako se razmjena dužničkih instrumenata ili promjena uvjeta obračunava kao prestanak obveze, svi nastali troškovi ili naknade priznaju se kao dio dobiti ili gubitka od prestanka obveze. Ako se razmjena ili promjena ne obračunava kao prestanak obveze, nastalim se troškovima ili naknadama usklađuje knjigovodstvena vrijednost obveze i oni se amortiziraju tijekom preostalog razdoblja promijenjene obveze.

B.3.3.7.

U nekim slučajevima vjerovnik oslobađa dužnika od postojeće obveze plaćanja, ali dužnik preuzima obvezu jamstva za plaćanje ako stranka koja je preuzela izvornu odgovornost ne ispuni obvezu. U tim okolnostima dužnik je dužan učiniti sljedeće:

B.4.1.1.

U skladu s točkom 4.1.1. podtočkom (a) subjekt je dužan klasificirati financijsku imovinu na temelju svojeg modela upravljanja financijskom imovinom, osim ako se primjenjuje točka 4.1.5. Subjekt ocjenjuje ispunjava li financijska imovina uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (a) ili uvjet iz točke 4.1.2.A podtočke (a) na temelju poslovnog modela koji utvrđuje ključno rukovodeće osoblje subjekta (kako je utvrđeno u MRS-u 24 Objavljivanje povezanih stranaka).

B.4.1.2.

Poslovni se model subjekta utvrđuje na razini koja odražava način zajedničkog upravljanja skupinama financijske imovine radi ostvarenja određenog poslovnog cilja. Poslovni model subjekta ne ovisi o namjerama rukovodstva u pogledu pojedinačnog instrumenta. Stoga ovaj uvjet ne znači da je riječ o pristupu klasificiranju pojedinačnih instrumenata, nego se određuje na višoj razini objedinjavanja. Međutim, subjekt može imati nekoliko poslovnih modela za upravljanje svojim financijskim instrumentima. Prema tome, klasifikacija se ne određuje na razini izvještajnog subjekta. Na primjer, subjekt može imati jedan ulagački portfelj kojim upravlja radi naplate ugovornih novčanih tokova i drugi ulagački portfelj kojim upravlja radi trgovanja i ostvarenja promjena fer vrijednosti. Slično tomu, u nekim je okolnostima primjereno razdvojiti portfelj financijske imovine na potportfelje kako bi se na pravi način prikazala razina na kojoj subjekt upravlja predmetnom imovinom. Na primjer, to može biti slučaj ako subjekt izdaje ili kupuje portfelj hipotekarnih zajmova i nekim od zajmova upravlja radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova, a drugima radi njihove prodaje.

B.4.1.2.A

Poslovni model subjekta odnosi se na način na koji subjekt upravlja svojom financijskom imovinom radi stvaranja novčanih tokova. Drugim riječima, poslovnim modelom subjekta određuje se hoće li novčani tokovi nastati prikupljanjem ugovornih novčanih tokova, prodajom financijske imovine ili i od jednog i od drugog. Stoga se ta ocjena ne provodi na temelju scenarija koje subjekt ne može razumno očekivati, kao što su „najgori mogući” scenarij ili scenarij „stresnih uvjeta”. Na primjer, ako subjekt očekuje da će određeni portfelj financijske imovine prodati samo u scenariju stresnih uvjeta, taj scenarij ne utječe na njegovu ocjenu poslovnog modela za predmetnu imovinu ako subjekt razumno ne može očekivati da će se takav scenarij ostvariti. Ako se novčani tokovi ostvare na način koji se razlikuje od očekivanja koja subjekt ima na datum ocjene poslovnog modela (na primjer, ako subjekt proda više ili manje financijske imovine nego što je to očekivao pri klasifikaciji imovine), zbog toga ne dolazi do pogreške u financijskim izvještajima subjekta za ranija razdoblja (vidjeti MRS 8) ni do promjene u klasificiranju preostale financijske imovine koja se drži u tom poslovnom modelu (odnosno imovine koju je subjekt priznao u ranijim razdobljima i koju još uvijek drži u posjedu) sve dok subjekt uzima u obzir sve bitne podatke dostupne u trenutku njegove ocjene poslovnog modela. Međutim, pri ocjeni poslovnog modela za novonastalu ili novonabavljenu financijsku imovinu subjekt mora uzeti u obzir podatke o načinu ostvarenja novčanih tokova u prošlim razdobljima, kao i sve druge važne podatke.

B.4.1.2.B

Subjektov poslovni model upravljanja financijskom imovinom treba se temeljiti na činjenicama, a ne na tvrdnjama. Obično ga je moguće pratiti kroz aktivnosti koje subjekt poduzima radi ostvarenja cilja poslovnog modela. Subjekt se pri ocjeni svojeg poslovnog modela upravljanja financijskom imovinom oslanja na prosudbu, no ta se ocjena ne temelji samo na jednom čimbeniku ili jednoj aktivnosti. Naprotiv, subjekt mora uzeti u obzir sve važne dokaze dostupne na datum ocjene. Takvi važni dokazi uključuju, iako nisu ograničeni na, sljedeće:

B.4.1.2.C

Financijskom imovinom koja se drži u okviru poslovnog modela čiji je cilj držanje imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova upravlja se radi ostvarenja novčanih tokova prikupljanjem ugovornih plaćanja tijekom vijeka trajanja instrumenta. Drugim riječima, subjekt upravlja imovinom u portfelju radi prikupljanja određenih ugovornih novčanih tokova (umjesto upravljanja ukupnim prinosom portfelja koji je ostvaren i držanjem i prodajom imovine). Pri određivanju je li moguće ostvarenje novčanih tokova prikupljanjem ugovornih novčanih tokova od financijske imovine potrebno je razmotriti učestalost, vrijednost i vrijeme prodaje u prošlim razdobljima, razloge te prodaje i očekivanja u pogledu prodajnih aktivnosti u budućim razdobljima. Međutim, prodaje same po sebi ne određuju poslovni model te ih se stoga ne može promatrati izdvojeno. Podaci o prodaji u prošlim razdobljima i očekivanjima u pogledu prodaje u budućim razdobljima pružaju dokaze o načinu ostvarenja cilja koji je subjekt postavio u vezi s upravljanjem financijskom imovinom te posebno o načinu ostvarenja novčanih tokova. Subjekt mora uzeti u obzir podatke o razlozima i uvjetima prodaje u prošlim razdobljima i usporediti ih s uvjetima u tekućem razdoblju.

B.4.1.3.

Iako držanje imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova može biti cilj njegova poslovnog modela, subjekt ne mora sve te instrumente držati do njihova dospijeća. Stoga cilj poslovnog modela subjekta može biti držanje financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova, čak i ako je financijska imovina prodana ili se očekuje da će biti prodana u budućim razdobljima.

B.4.1.3.A

Poslovni se model može temeljiti na držanju imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova, čak i ako subjekt proda financijsku imovinu u trenutku povećanja kreditnog rizika imovine. Pri određivanju mogućeg povećanja kreditnog rizika imovine, subjekt uzima u obzir razumne i pouzdane podatke, uključujući podatke o budućim događajima. Bez obzira na njihovu učestalost i vrijednost, prodaja zbog povećanja kreditnog rizika imovine nije u suprotnosti s poslovnim modelom čiji je cilj držanje financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova jer je kreditna kvaliteta financijske imovine važna za subjekt u smislu mogućnosti prikupljanja ugovornih novčanih tokova. Aktivnosti upravljanja kreditnim rizikom čiji je cilj ograničenje mogućih kreditnih gubitaka zbog pogoršanja kreditne kvalitete sastavni su dio takvog poslovnog modela. Prodaja financijske imovine koja prestane ispunjavati mjerila kreditne kvalitete navedena u dokumentiranoj politici ulaganja subjekta primjer je prodaje zbog povećanja kreditnog rizika. Međutim, u nedostatku takve politike subjekt može na druge načine dokazati da je prodaja izvršena zbog povećanja kreditnog rizika.

B.4.1.3.B

I prodaja zbog drugih razloga, kao što je upravljanje rizikom koncentracije kredita (bez povećanja kreditnog rizika imovine), može biti u skladu s poslovnim modelom čiji je cilj držanje financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova. Takve prodaje mogu biti u skladu s poslovnim modelom čiji je cilj držanje financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova ako su rijetke (čak i ako imaju znatnu vrijednosti) ili beznačajne po svojoj vrijednosti, pojedinačno ili skupno (čak i ako su učestale). No ako takve prodaje iz portfelja nisu ni rijetke ni beznačajne po svojoj vrijednosti (pojedinačno ili skupno), subjekt mora ocijeniti jesu li takve prodaje, i na koji način, u skladu s ciljem prikupljanja ugovornih novčanih tokova. Za ocjenu nije važno je li neka treća strana nametnula zahtjev za prodaju financijske imovine ili je to bila odluka subjekta. Povećanje učestalosti ili vrijednosti prodaje u određenom razdoblju nije nužno nesukladno s ciljem držanja financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova ako je subjekt u stanju obrazložiti takve prodaje i dokazati da ne odražavaju promjenu njegova poslovnog modela. Nadalje, prodaja može biti u skladu s ciljem držanja financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova ako je izvršena netom prije dospijeća financijske imovine i ako su sredstva prikupljena prodajom približno jednaka iznosu koji se prikuplja u okviru preostalih ugovornih novčanih tokova.

B.4.1.4.

Slijede primjeri slučajeva kada cilj subjektova poslovnog modela može biti držanje financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova. Popis primjera nije iscrpan. Nadalje, u primjerima nisu navedeni svi čimbenici koji bi mogli biti važni za ocjenu subjektova poslovnog modela niti je u njima navedena razmjerna važnost čimbenika.

B.4.1.4.A

U okviru svojeg poslovnog modela subjekt može držati financijsku imovinu čiji se cilj ostvaruje i prikupljanjem ugovornih novčanih tokova i prodajom financijske imovine. U okviru ovog poslovnog modela ključno rukovodeće osoblje subjekta donosi odluku da se cilj poslovnog modela ostvaruje i prikupljanjem novčanih tokova i prodajom financijske imovine. Razni ciljevi mogu biti sukladni s ovom vrstom poslovnog modela. Na primjer, cilj poslovnoga modela može biti upravljanje svakodnevnim potrebama povezanima s likvidnošću radi održanja određenog profila prinosa od kamata ili kako bi trajanje financijske imovine odgovaralo trajanju obveza koje se tom imovinom financiraju. Kako bi ostvario takav cilj, subjekt prikuplja ugovorne novčane tokove i prodaje financijsku imovinu.

B.4.1.4.B

U usporedbi s financijskim modelom čiji je cilj držanje financijske imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova, u okviru ovog poslovnog modela prodaje su obično češće i vrijednost im je veća. Razlog tomu je činjenica da je prodaja financijske imovine sastavni, a ne sporedni element ostvarenja cilja poslovnoga modela. Međutim, ne postoji ograničenje u smislu učestalosti ili vrijednosti prodaje u okviru ovog poslovnog modela jer su i prikupljanje ugovornih novčanih tokova i prodaja financijske imovine sastavni elementi ostvarenja njegova cilja.

B.4.1.4.C

Slijede primjeri slučajeva kada se cilj subjektova poslovnog modela ostvaruje i prikupljanjem ugovornih novčanih tokova i prodajom financijske imovine. Popis primjera nije iscrpan. Nadalje, u primjerima nisu navedeni svi čimbenici koji bi mogli biti važni za ocjenu subjektova poslovnog modela niti je u njima navedena razmjerna važnost čimbenika.

B.4.1.5.

Financijska imovina mjeri se po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka ako se ne drži u okviru poslovnog modela čiji je cilj držanje imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova ili u okviru poslovnog modela čiji se cilj ostvaruje i prikupljanjem ugovornih novčanih tokova i prodajom financijske imovine (vidjeti i točku 5.7.5.). Poslovni je model koji za posljedicu ima mjerenje po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka onaj u okviru kojeg subjekt upravlja financijskom imovinom u cilju ostvarenja novčanih tokova prodajom imovine. Subjekt donosi odluku na temelju fer vrijednosti imovine i upravlja njome kako bi ostvario te fer vrijednosti. U tom slučaju cilj subjekta obično dovodi do aktivnog kupovanja i prodavanja. Čak i ako subjekt prikupi ugovorne novčane tokove dok u posjedu ima financijsku imovinu, cilj takvoga poslovnog modela ne ostvaruje se prikupljanjem ugovornih novčanih tokova i prodajom financijske imovine. Razlog je tomu činjenica da prikupljanje ugovornih novčanih tokova nije komponenta ostvarenja cilja poslovnog modela, nego je njegov sporedni element.

B.4.1.6.

Portfelj financijske imovine kojim se upravlja i čija se uspješnost ocjenjuje na temelju fer vrijednosti (kako je opisano u točki 4.2.2. podtočki (b)) ne drži se radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova, kao ni radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova i prodaje financijske imovine. Subjekt je prije svega usredotočen na podatke o fer vrijednosti kojima se koristi u svrhu procjene uspješnosti imovine i donošenja odluka. Osim toga, portfelj financijske imovine koji odgovara definiciji držanje radi trgovanja ne drži se radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova ni radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova i prodaje financijske imovine. Kada je riječ o takvim portfeljima, prikupljanje ugovornih novčanih tokova samo je sporedni element ostvarenja cilja poslovnog modela. Prema tome, takvi portfelji financijske imovine moraju se mjeriti po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka.

B.4.1.7.

U točki 4.1.1. podtočki (b) od subjekta se zahtijeva klasifikacija financijske imovine na temelju obilježja njezinih ugovornih novčanih tokova ako se financijska imovina drži u okviru poslovnog modela čiji je cilj držanje imovine radi prikupljanja ugovornih novčanih tokova ili u okviru poslovnog modela čiji se cilj ostvaruje i prikupljanjem ugovornih novčanih tokova i prodajom financijske imovine, osim ako se primjenjuje točka 4.1.5. U tu svrhu, uvjetom iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b) od subjekta se zahtijeva da odredi jesu li ugovorni novčani tokovi imovine samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice.

B.4.1.7.A

Ugovorni novčani tokovi koji su samo plaćanje glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice u skladu su s osnovnim sporazumom o posudbi. U osnovnom sporazumu o posudbi naknada za vremensku vrijednost novca (vidjeti točke od B.4.1.9.A do B.4.1.9.E) i kreditni rizik obično su najznačajniji elementi kamate. Međutim, u takvom sporazumu kamata može uključivati i naknadu za ostale osnovne rizike posudbe (npr. rizik likvidnosti) te troškove (npr. administrativne troškove) povezane s držanjem financijske imovine u određenom razdoblju. Osim toga, kamata može uključivati i maržu profita, koja je u skladu s osnovnim sporazumom o posudbi. U iznimnim gospodarskim okolnostima kamate mogu biti negativne ako, na primjer, imatelj financijske imovine izričito ili implicitno plati za polog svojeg novca za određeno razdoblje (i ako ta naknada premašuje naknadu koju imatelj prima za vremensku vrijednost novca, kreditni rizik i druge osnovne rizike posudbe i troškove). Međutim, ugovorni uvjeti kojima se uvodi izloženost rizicima ili promjenjivost ugovornih novčanih tokova koji nisu povezani s osnovnim sporazumom o posudbi, poput izloženosti promjenama cijena vlasničkog kapitala ili cijena robe, nemaju za posljedicu ugovorne novčane tokove koji su samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Stvorena ili kupljena financijska imovina može biti osnovni sporazum o posudbi bez obzira na to je li riječ o zajmu u njegovu pravnom obliku.

B.4.1.7.B

U skladu s točkom 4.1.3. podtočkom (a), glavnica je fer vrijednost financijske imovine pri početnom priznavanju. Međutim, taj se iznos glavnice može mijenjati tijekom vijeka trajanja financijske imovine (npr. u slučaju otplata glavnice).

B.4.1.8.

Subjekt mora procijeniti jesu li ugovorni novčani tokovi samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice u valuti u kojoj je izražena financijska imovina.

B.4.1.9.

Djelovanje poluge obilježje je ugovornih novčanih tokova određene financijske imovine. Djelovanjem poluge povećava se promjenjivost ugovornih novčanih tokova, a posljedica je da nemaju gospodarsko obilježje kamate. Samostalna opcija, terminski ugovori i ugovori o zamjeni (swaps) primjeri su financijske imovine koja uključuje takvo djelovanje poluge. Stoga takvi ugovori ne ispunjavaju uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b) te se ne mogu naknadno mjeriti po amortiziranom trošku ili po fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit.

B.4.1.9.A

Vremenska je vrijednost novca element kamate kojim se osigurava naknada samo za protek vremena. Drugim riječima, vremenska vrijednost novčanog elementa ne osigurava naknadu za ostale rizike ili troškove povezane s držanjem financijske imovine. Kako bi procijenio osigurava li taj element naknadu samo za protek vremena, subjekt se oslanja na prosudbu i razmatra važne čimbenike, kao što je valuta u kojoj je iskazana financijska imovina te razdoblje za koje je utvrđena kamata.

B.4.1.9.B

Međutim, u nekim se slučajevima vremenska vrijednost novčanog elementa može promijeniti (odnosno nije savršena). To može biti slučaj ako se, na primjer, kamatna stopa za financijsku imovinu povremeno usklađuje, ali učestalost tog usklađivanja ne odgovara roku dospijeća kamatne stope (npr. kamatna stopa svaki se mjesec usklađuje s godišnjom stopom) ili ako se kamatna stopa za financijsku imovinu povremeno usklađuje s prosjekom određenih kratkoročnih i dugoročnih kamatnih stopa. U tim slučajevima subjekt mora procijeniti promjenu kako bi utvrdio predstavljaju li ugovorni novčani tokovi samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. U nekim okolnostima subjekt to može odrediti kvalitativnom procjenom vremenske vrijednosti novčanog elementa, dok će u drugima biti potrebno provesti kvantitativnu procjenu.

B.4.1.9.C

Svrha procjene promjene vremenske vrijednosti novčanog elementa jest utvrditi koliko se ugovorni (nediskontirani) novčani tokovi mogu razlikovati od (nediskontiranih) novčanih tokova koji bi nastali da nije bilo promjene vremenske vrijednosti novčanog elementa (referentni novčani tokovi). Na primjer, ako financijska imovina koja se procjenjuje sadržava promjenjivu kamatnu stopu koja se svaki mjesec usklađuje s jednogodišnjom kamatnom stopom, subjekt bi tu financijsku imovinu usporedio s financijskim instrumentom s jednakim ugovornim uvjetima i jednakim kreditnim rizikom s tom razlikom da se promjenjiva kamatna stopa svaki mjesec usklađuje s jednomjesečnom kamatnom stopom. Ako promjena vremenske vrijednosti novčanog elementa za posljedicu ima ugovorne (nediskontirane) novčane tokove koji se znatno razlikuju od (nediskontiranih) referentnih novčanih tokova, financijska imovina ne ispunjava uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b). Kako bi to utvrdio, subjekt mora uzeti u obzir učinak promjene vremenske vrijednosti novčanog elementa u svakom izvještajnom razdoblju, ali i kumulativno tijekom vijeka trajanja financijskog instrumenta. Razlog za takvo utvrđivanje kamatne stope nije relevantan za analizu. Ako je i bez analize ili na temelju jednostavne analize jasno da se ugovorni (nediskontirani) novčani tokovi financijske imovine koja se procjenjuje znatno razlikuju (ili da bi se mogli znatno razlikovati) od (nediskontiranih) referentnih novčanih tokova, subjekt ne mora provoditi detaljnu procjenu.

B.4.1.9.D

Pri procjeni promjene vremenske vrijednosti novčanog elementa subjekt mora uzeti u obzir čimbenike koji bi mogli utjecati na buduće ugovorne novčane tokove. Na primjer, ako subjekt procjenjuje obveznicu s dospijećem od pet godina i ako se promjenjiva kamatna stopa svakih šest mjeseci usklađuje s petogodišnjom stopom, subjekt ne može zaključiti da su ugovorni novčani tokovi samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice jednostavno zato što je krivulja kamatne stope u trenutku procjene takva da razlika između petogodišnje kamatne stope i šestomjesečne kamatne stope nije znatna. Subjekt mora umjesto toga razmotriti bi li se odnos između petogodišnje i šestomjesečne kamatne stope mogao promijeniti tijekom vijeka trajanja instrumenta u tolikoj mjeri da bi se ugovorni (nediskontirani) novčani tokovi tijekom vijeka trajanja instrumenta mogli znatno razlikovati od (nediskontiranih) referentnih novčanih tokova. Međutim, subjekt ne mora uzeti u obzir sve moguće scenarije, nego samo razumno moguće scenarije. Ako subjekt zaključi da bi se ugovorni (nediskontirani) novčani tokovi mogli znatno razlikovati od (nediskontiranih) referentnih novčanih tokova, financijska imovina ne ispunjava uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b) i stoga se ne može mjeriti po amortiziranom trošku ili po fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit.

B.4.1.9E

U nekim zakonodavstvima kamatne stope određuju vlada ili regulatorno tijelo. Na primjer, takva državna regulacija kamatnih stopa može biti dio šire makroekonomske politike ili se može uvesti u cilju promicanja ulaganja subjekata u određeni gospodarski sektor. U nekim takvim slučajevima cilj vremenske vrijednosti novčanog elementa nije osiguranje naknade samo za protek vremena. Međutim, bez obzira na točke od B.4.1.9.A do B.4.1.9.D, regulirana kamatna stopa smatra se zamjenom za vremensku vrijednost novčanog elementa za potrebe primjene uvjeta iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b) ako se takvom reguliranom kamatnom stopom osigurava naknada koja je uglavnom u skladu s protekom vremena i ne uzrokuje izloženost rizicima ili promjenjivost ugovornih novčanih tokova koji nisu u skladu s osnovnim sporazumom o posudbi.

B.4.1.10.

Ako financijska imovina sadržava ugovorni uvjet koji bi mogao promijeniti vrijeme nastanka ili iznos ugovornih novčanih tokova (npr. ako je imovinu moguće prijevremeno otplatiti prije dospijeća ili ako joj se rok može produljiti), subjekt mora utvrditi jesu li ugovorni novčani tokovi koji bi mogli nastati tijekom vijeka trajanja instrumenta kao posljedica tog ugovornog uvjeta samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Kako bi to utvrdio, subjekt mora procijeniti ugovorne novčane tokove koji bi mogli nastati kako prije, tako i poslije promjene ugovornih novčanih tokova. Subjekt će možda trebati procijeniti i prirodu svakog nepredviđenog događaja (odnosno uzroka) zbog kojeg bi se mogli promijeniti vrijeme nastanka ili iznos ugovornih novčanih tokova. Iako priroda nepredviđenog događaja sama po sebi nije presudan čimbenik, ipak može biti pokazatelj za procjenu jesu li ugovorni novčani tokovi samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Na primjer, usporedimo financijski instrument s kamatnom stopom koja je usklađena s višom stopom ako dužnik ne izvrši određeni broj plaćanja za financijski instrument s kamatnom stopom koja je usklađena s višom stopom ako određeni indeks vlasničkog kapitala dosegne određenu razinu. U prethodnom je slučaju vjerojatnije da će ugovorni novčani tokovi tijekom vijeka trajanja instrumenta biti samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice zbog odnosa između neizvršenih plaćanja i povećanja kreditnog rizika. (Vidjeti i točku B.4.1.18.)

B.4.1.11.

Slijede primjeri ugovornih uvjeta koji za posljedicu imaju ugovorne novčane tokove koji su samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice:

B.4.1.12.

Bez obzira na točku B.4.1.10., financijska imovina koja bi inače ispunjavala uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b), ali ga ne ispunjava samo zato što se ugovornim uvjetom izdavatelju dopušta (ili se od njega zahtijeva) da unaprijed otplati dužnički instrument ili zato što se imatelju dopušta (ili se od njega zahtijeva) ponovna prodaja dužničkog instrumenta izdavatelju prije dospijeća, prihvatljiva je za mjerenje po amortiziranom trošku ili po fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit (pod uvjetom da je ispunjen uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (a) ili uvjet iz točke 4.1.2.A podtočke (a)) ako:

B.4.1.13.

Slijede primjeri ugovornih novčanih tokova koji su samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Popis primjera nije iscrpan.

B.4.1.14.

Slijede primjeri ugovornih novčanih tokova koji nisu samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Popis primjera nije iscrpan.

B.4.1.15.

U nekim su slučajevima mogući ugovorni novčani tokovi financijske imovine opisani kao glavnica i kamata, ali ti novčani tokovi ne predstavljaju plaćanje glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice kako je opisano u točki 4.1.2. podtočki (b), točki 4.1.2.A podtočki (b) i točki 4.1.3. ovog standarda.

B.4.1.16.

To može biti slučaj ako financijska imovina predstavlja ulaganje u određenu imovinu ili novčane tokove te stoga ugovorni novčani tokovi nisu samo plaćanje glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Na primjer, ako je ugovornim uvjetima utvrđeno da se novčani tokovi financijske imovine povećavaju s povećanjem broja automobila na određenoj prometnici s naplatom cestarine, ti ugovorni novčani tokovi nisu u skladu s osnovnim sporazumom o posudbi. Stoga instrument ne ispunjava uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b). To bi mogao biti slučaj i kada je potraživanje vjerovnika ograničeno na određenu imovinu dužnika ili na novčane tokove od određene imovine (npr. financijske imovine bez prava naplate (non-recourse).

B.4.1.17.

Međutim, činjenica da se financijska imovina ne može podmiriti nikojom drugom imovinom ne znači sama po sebi da financijska imovina ne može ispuniti uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b). U tim je situacijama vjerovnik dužan procijeniti (dobiti uvid u) određenu osnovnu imovinu ili novčane tokove kako bi utvrdio jesu li ugovorni novčani tokovi financijske imovine koji se klasificiraju plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. Ako zbog uvjeta financijske imovine dođe do nastanka nekih drugih novčanih tokova ili ograničenja novčanih tokova na način koji nije u skladu s plaćanjima koja predstavljaju glavnicu i kamate, financijska imovina ne ispunjava uvjet iz točke 4.1.2. podtočke (b) i točke 4.1.2.A podtočke (b). Pitanje je li osnovna imovina financijska ili nefinancijska imovina samo po sebi ne utječe na ovu procjenu.

B.4.1.18.

Obilježja ugovornih novčanih tokova ne utječu na klasifikaciju financijske imovine ako bi ona mogla imati samo mali učinak na ugovorne novčane tokove financijske imovine. Kako bi to utvrdio, subjekt mora uzeti u obzir mogući učinak obilježja ugovornih novčanih tokova u svakom izvještajnom razdoblju, ali i kumulativno tijekom vijeka trajanja financijskog instrumenta. Nadalje, ako obilježja ugovornih novčanih tokova imaju nešto veći učinak (u pojedinačnom izvještajnom razdoblju ili kumulativno) na ugovorne novčane tokove, ali ako obilježje novčanog toka nije stvarno, to ne utječe na klasifikaciju financijske imovine. Obilježje novčanog toka nije stvarno ako utječe na ugovorne novčane tokove instrumenta samo nastupom događaja koji je iznimno rijedak, neuobičajen i vrlo malo vjerojatan.

B.4.1.19.

Gotovo u svakoj transakciji posudbe instrument vjerovnika ocjenjuje se u odnosu na instrumente ostalih dužnikovih vjerovnika. Ugovorna novčana plaćanja instrumenta koji je podređen ostalim instrumentima mogu biti plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice ako neplaćanje dužnika predstavlja kršenje uvjeta ugovora te ako imatelj ima ugovorno pravo na nepodmirene iznose glavnice i kamate na nepodmireni iznos glavnice, čak i u slučaju stečaja dužnika. Na primjer, potraživanje od kupca na temelju kojeg je vjerovnik rangiran kao neosigurani vjerovnik ispunjava uvjete plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice. To je slučaj čak i ako su zajmovi dani dužniku osigurani jamstvom, zbog čega imatelj zajma i u slučaju stečaja ima prednost u odnosu na potraživanja neosiguranog vjerovnika u pogledu osiguranja plaćanja, ali to ne utječe na ugovorno pravo neosiguranog vjerovnika na nepodmirenu glavnicu i ostale dospjele iznose.

B.4.1.20.

U nekim vrstama transakcija izdavatelj može utvrditi prioritete plaćanja za imatelje financijske imovine uporabom višestrukih ugovorno povezanih instrumenata koji stvaraju koncentraciju kreditnog rizika (tranše). Svaka tranša nosi oznaku podređenosti kojom se jasno navodi redoslijed kojim se novčani tokovi koje izdavatelj stvori raspoređuju na tranšu. U tim situacijama imatelji tranše imaju pravo na plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice samo ako izdavatelj stvara novčane tokove dovoljne za tranšu višeg prioriteta.

B.4.1.21.

U tim transakcijama tranša ima obilježja novčanih tokova koji su plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice samo ako:

B.4.1.22.

Subjekt mora utvrditi osnovnu skupinu instrumenata koja stvara (a ne samo prosljeđuje) novčane tokove. To je osnovna skupina financijskih instrumenata.

B.4.1.23.

Osnovna skupina mora sadržavati jedan ili više instrumenata s ugovornim novčanim tokovima koji su samo plaćanja glavnice i kamata na nepodmireni iznos glavnice.

B.4.1.24.

Osnovna skupina instrumenata može uključivati i instrumente kojima se:

B.4.1.25.

Ako bilo koji instrument iz skupine ne ispunjava uvjete iz točke B.4.1.23. ili iz točke B.4.1.24., uvjet iz točke B.4.1.21. podtočke (b) nije ispunjen. Pri provedbi ove procjene nije potrebna detaljna analiza skupine po pojedinačnim instrumentima. Međutim, subjekt se mora osloniti na prosudbu i provesti dovoljnu analizu kako bi utvrdio ispunjavaju li instrumenti u skupini uvjete iz točaka od B.4.1.23. do B.4.1.24. (Vidjeti i točku B.4.1.18. za smjernice o obilježjima ugovornih novčanih tokova koji imaju samo mali učinak.)

B.4.1.26.

Ako imatelj pri početnom priznavanju ne može procijeniti uvjete iz točke B.4.1.21., tranša se mora mjeriti po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka. Ako se nakon početnog priznavanja osnovna skupina instrumenata može promijeniti tako da skupina više ne ispunjava uvjete iz točaka od B.4.1.23. do B.4.1.24, tranše ne ispunjavaju uvjet iz točke B.4.1.21. te se moraju mjeriti po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka. Međutim, ako osnovna skupina uključuje instrumente koji su osigurani imovinom koja ne ispunjava uvjete iz točaka od B.4.1.23. do B.4.1.24., sposobnost ostvarenja posjeda nad takvom imovinom zanemaruje se za potrebe primjene ove točke, osim ako je subjekt stekao tranšu s namjerom nadziranja osiguranja plaćanja.

B.4.1.27.

Pod uvjetima iz točaka 4.1.5. i 4.2.2., ovim se standardom subjektu dopušta da odredi financijsku imovinu, financijsku obvezu ili skupinu financijskih instrumenata (financijsku imovinu, financijske obveze ili oboje) po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka, pod uvjetom da time dobiva relevantnije informacije.

B.4.1.28.

Odluka subjekta da odredi financijsku imovinu ili financijsku obvezu po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka slična je odabiru računovodstvene politike (iako se, za razliku od odabrane računovodstvene politike, ne mora primjenjivati dosljedno na sve slične transakcije). Ako subjekt ima takvu mogućnost izbora, točkom 14. podtočkom (b) MRS-a 8 zahtijeva se da posljedica odabrane politike budu financijski izvještaji koji pružaju pouzdane i relevantnije informacije o učincima transakcija, drugih poslovnih događaja i okolnosti na financijski položaj, financijsku uspješnost ili novčane tokove subjekta. Na primjer, u slučaju određivanja financijske obveze po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka, u točki 4.2.2. utvrđuju se dvije okolnosti u kojima je ispunjen zahtjev za relevantnijim informacijama. Prema tome, kako bi odabrao takvo određivanje u skladu s točkom 4.2.2., subjekt mora dokazati postojanje jedne (ili obiju) od tih dvaju okolnosti.

B.4.1.29.

Mjerenje financijske imovine ili financijske obveze i klasifikacija priznatih promjena njihove vrijednosti određuju se klasifikacijom stavke te na temelju toga je li stavka dio odnosa zaštite od rizika. Ti zahtjevi mogu dovesti do nedosljednosti pri mjerenju ili priznavanju (što se ponekad naziva „računovodstvena neusklađenost”) ako se, na primjer, u odsutnosti određivanja po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka financijska imovina klasificira kao imovina koja se naknadno mjeri po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka te ako se obveza, koju subjekt smatra povezanom, naknadno mjeri po amortiziranom trošku (bez priznavanja promjena fer vrijednosti). U tim okolnostima subjekt može zaključiti da bi njegovi financijski izvještaji pružali relevantnije informacije ako bi se i imovina i obveza mjerili po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka.

B.4.1.30.

U sljedećim je primjerima prikazano kada se taj uvjet može ispuniti. U svim slučajevima subjekt može upotrijebiti taj uvjet za određivanje financijske imovine ili financijskih obveza po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka samo ako je ispunjeno načelo iz točke 4.1.5. ili točke 4.2.2. podtočke (a):

B.4.1.31.

U slučajevima kao što su opisani u prethodnoj točki, određivanje pri početnom priznavanju financijske imovine i financijskih obveza koji se inače ne mjere po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka može otkloniti ili znatno umanjiti nedosljednosti pri mjerenju ili priznavanju i osigurati relevantnije informacije. Iz praktičnih razloga subjekt ne mora istodobno ubrojiti svu imovinu i obveze koje dovode do nedosljednosti pri mjerenju ili priznavanju. Dopuštena je razumna odgoda pod uvjetom da se svaka transakcija odredi po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka pri njezinom početnom priznavanju i da se u to vrijeme očekuje izvršenje svih preostalih transakcija.

B.4.1.32.

Ne bi bilo prihvatljivo odrediti po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka samo neku financijsku imovinu i financijske obveze koje uzrokuju nastanak nedosljednosti ako se time ne bi otklonila ili znatno umanjila nedosljednost te ako se time ne bi osigurale relevantnije informacije. Međutim, bilo bi prihvatljivo odrediti samo određeni broj slične financijske imovine ili sličnih financijskih obveza ako bi se time postiglo znatno umanjenje (po mogućnosti veće nego što bi se postiglo drugim dopuštenim određivanjima) nedosljednosti. Na primjer, ako se pretpostavi da subjekt ima određeni broj sličnih financijskih obveza, čiji je ukupni iznos jednak 100 novčanih jedinica, i određeni broj slične financijske imovine, čiji je ukupni iznos jednak 50 novčanih jedinica, ali koji se mjere na različitim osnovama. Subjekt može znatno umanjiti nedosljednost pri mjerenju tako da pri početnom priznavanju odredi po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka svu imovinu i samo neke obveze (npr. pojedine obveze čiji je ukupni iznos jednak 45 novčanih jedinica). Međutim, budući da se određivanje po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka može primijeniti samo na čitav financijski instrument, subjekt u ovome slučaju mora odrediti jednu ili više obveza u cijelosti. Subjekt ne može odrediti komponentu obveze (npr. promjene vrijednosti povezane samo s jednim rizikom, kao što su promjene referentne kamatne stope) ili dijela (tj.. postotka) obveze.

B.4.1.33.

Subjekt može upravljati i ocjenjivati učinkovitost skupine financijskih obveza ili financijske imovine i financijskih obveza tako da se mjerenjem te skupine po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka dobiju relevantnije informacije. Pozornost je u ovome slučaju usmjerena na način na koji subjekt upravlja i mjeri učinkovitost, a ne na vrstu njegovih financijskih instrumenata.

B.4.1.34.

Na primjer, subjekt može upotrijebiti taj uvjet za određivanje financijskih obveza po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka ako je ispunjeno načelo iz točke 4.2.2. podtočke (b) i ako subjekt ima financijsku imovinu i financijske obveze koje su izložene jednome ili više istih rizika, a tim se rizicima upravlja i oni se ocjenjuju na osnovi fer vrijednosti u skladu s dokumentiranom politikom upravljanja imovinom i obvezama. Primjer je subjekt koji je izdao „strukturirane proizvode” koji sadržavaju višestruke ugrađene derivatne instrumente i koji upravlja rizicima koji iz toga proizlaze na osnovi fer vrijednosti upotrebljavajući i derivatne i nederivatne financijske instrumente.

B.4.1.35.

Kako je prethodno navedeno, taj uvjet ovisi o načinu na koji subjekt upravlja i ocjenjuje učinkovitost skupine financijskih instrumenata koji se razmatraju. Prema tome (uz primjenu zahtjeva povezanih s određivanjem pri početnom priznavanju), subjekt koji određuje financijske obveze po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka na temelju tog uvjeta dužan je tako odrediti sve prihvatljive financijske instrumente kojima upravlja i koje ocjenjuje zajedno.

B.4.1.36.

Dokumentacija o strategiji subjekta ne mora biti opsežna, ali bi trebala biti dovoljna da bi se dokazala sukladnost s točkom 4.2.2. podtočkom (b). Ta dokumentacija nije potrebna za svaku pojedinu stavku, već je dovoljno da postoji za portfelj. Na primjer, ako se sustavom upravljanja učinkovitosti za odjel – koji je odobrilo ključno rukovodeće osoblje subjekta – jasno dokazuje da se njegova učinkovitost ocjenjuje na toj osnovi, nisu potrebni dodatni dokumenti kako bi se dokazala sukladnost s točkom 4.2.2. podtočkom (b).

B.4.3.1.

Kada subjekt postane stranka u hibridnom ugovoru kojemu osnovni ugovor nije imovina obuhvaćena primjenom ovog standarda, točkom 4.3.3. zahtijeva se da subjekt utvrdi sve ugrađene derivatne instrumente, procijeni je li ih potrebno odvojiti od osnovnog ugovora i izmjeri derivatne instrumente koje je potrebno odvojiti od osnovnog ugovora po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka pri početnom priznavanju i nakon toga.

B.4.3.2.

Ako osnovni ugovor nema navedeno ili unaprijed utvrđeno dospijeće te ako predstavlja preostali udio u neto imovini subjekta, tada ima ista gospodarska obilježja i rizike kao vlasnički instrument, a ugrađeni bi derivat trebao imati obilježja vlasničkog kapitala koja se odnose na isti subjekt kako bi se smatrao usko povezanim s tim ugovorom. Ako osnovni ugovor nije vlasnički instrument i odgovara definiciji financijskog instrumenta, njegova gospodarska obilježja i rizici jednaki su onima koje ima dužnički instrument.

B.4.3.3.

Ugrađeni neopcijski derivatni instrument (kao što je ugrađeni terminski ugovor ili ugovor o zamjeni) odvaja se od osnovnog ugovora na temelju njegovih navedenih ili podrazumijevanih bitnih odredaba kako bi pri početnom priznavanju njegova fer vrijednost bila jednaka nuli. Ugrađeni opcijski derivatni instrument (kao što su ugrađena opcija prodaje, opcija kupnje, najviša i najniža opcija, te opcija zamjene) odvaja se od osnovnog ugovora na temelju navedenih uvjeta mogućnosti opcije. Početna knjigovodstvena vrijednost osnovnog instrumenta jednaka je ostatku vrijednosti nakon odvajanja ugrađenog derivatnog instrumenta.

B.4.3.4.

Općenito se s višestrukim ugrađenim derivatnim instrumentima u jednom hibridnom ugovoru postupa kao s jedinstvenim složenim ugrađenim derivatnim instrumentom. Međutim, ugrađeni derivatni instrumenti koji se klasificiraju kao vlasnički kapital (vidjeti MRS 32) obračunavaju se odvojeno od onih koji se klasificiraju kao imovina ili obveze. Nadalje, ako hibridni ugovor ima više od jednog ugrađenog derivatnog instrumenta, a ti su derivatni instrumenti povezani s različitom izloženosti rizicima i moguće ih je lako odvojiti i neovisni su jedan od drugoga, obračunavaju se odvojeno jedan od drugoga.

B.4.3.5

Gospodarska obilježja i rizici ugrađenog derivatnog instrumenta nisu usko povezani s osnovnim ugovorom (točka 4.3.3. podtočka (a)) u sljedećim primjerima. Ako su ispunjeni uvjeti iz točke 4.3.3. podtočaka (b) i (c), u tim primjerima subjekt obračunava ugrađeni derivatni instrument odvojeno od osnovnog ugovora.