15.11.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 306/37

(1)

Institucionalni sustav zaštite opisan je u članku 113. stavku 7. Uredbe (EU) br. 575/2013 kao ugovorno ili zakonski određeno uređenje odgovornosti koje štiti svoje institucije članice i osigurava da imaju likvidnost i solventnost potrebnu kako bi se izbjegao stečaj ako to postane nužno. U skladu s tom odredbom, nadležna tijela mogu, u skladu s određenim uvjetima utvrđenim u Uredbi (EU) br. 575/2013, izuzeti određene bonitetne zahtjeve ili odobriti određena izuzeća za članove institucionalnog sustava zaštite.

(2)

Europska središnja banka (ESB), kao nadležno tijelo za bonitetni nadzor unutar jedinstvenog nadzornog mehanizma (SSM) kreditnih institucija koje su razvrstane kao značajne, odgovorna je za procjenu zahtjeva koje podnose te institucije.

(3)

Uvjeti za procjenu institucionalnih sustava zaštite za bonitetne svrhe utvrđeni su u članku 113. stavku 7. Uredbe (EU) br. 575/2013. Ova Uredba daje određena diskrecijska prava nadležnim tijelima pri razvoju nadzorne procjene radi utvrđivanja jesu li ispunjeni uvjeti. Radi osiguravanja dosljednosti, djelotvornosti i transparentnosti, ESB je dodao novo poglavlje u „Priručnik ESB-a o mogućnostima i diskrecijskim pravima koja su dostupna prema pravu Unije” u vezi s pristupom za priznavanje institucionalnih programa zaštite za bonitetne svrhe (3), koje utvrđuje kako će ESB procjenjivati usklađenost institucionalnih sustava zaštite i njihovih članova s gore navedenim uvjetima.

(4)

ESB je odgovoran za djelotvorno i dosljedno funkcioniranje SSM-a, a kao dio svojih nadzornih zadaća, treba osigurati dosljednost u rezultatima nadzora. U tom smislu, ESB donosi smjernice upućene nacionalnim nadležnim tijelima, u skladu s kojima se trebaju izvršavati nadzorne zadaće i donositi nadzorne odluke u odnosu na manje značajne institucije.

(5)

Budući da se institucionalni sustavi zaštite mogu sastojati od značajnih i manje značajnih institucija, važno je osigurati dosljedan tretman njihovih članova unutar SSM-a, radi promicanja dosljednosti u odlukama koje donose ESB i nacionalna nadležna tijela. Za institucionalne sustave zaštite čiji članovi uključuju značajne i manje značajne kreditne institucije, posebno je važno da ESB koji je odgovoran za bonitetni nadzor značajnih institucija i nacionalna nadležna tijela koja su odgovorna za nadzor manje značajnih institucija upotrebljavaju iste uvjete za procjenu prihvatljivosti. Upotreba istih uvjeta od strane nacionalnih nadležnih tijela također je opravdana pri procjeni institucionalnih sustava zaštite koji se sastoje isključivo od manje značajnih institucija, budući da se sastav institucionalnih sustava zaštite te razvrstavanje njihovih članova kao značajnih ili manje značajnih, može tijekom vremena promijeniti,

(a)

je li druga ugovorna strana institucija, financijska institucija ili društvo za pomoćne usluge u skladu s odgovarajućim bonitetnim zahtjevima;

(b)

je li druga ugovorna strana koja traži odobrenje osnovana u istoj državi članici.

(a)

može li vlasnička ili pravna struktura člana otežati prijenos regulatornog kapitala ili otplatu obveza;

(b)

osigurava li formalan postupak odlučivanja u pogledu prijenosa regulatornog kapitala između članova promptni prijenos;

(c)

sadrže li pravilnici članova, sporazumi dioničara ili bilo koji drugi poznati sporazumi bilo kakve odredbe koje bi mogle narušiti prijenos regulatornog kapitala ili otplatu obveza od strane druge ugovorne strane;

(d)

postoje li bilo koje ozbiljne poteškoće u vezi upravljanja ili pitanja u vezi korporativnog upravljanja povezana s članovima koja bi mogla imati negativan utjecaj na promptni prijenos regulatornog kapitala ili otplatu obveza;

(e)

jesu li bilo koje treće strane (6) u mogućnosti izvršavati kontrolu nad promptnim prijenosom ili spriječiti promptni prijenos regulatornog kapitala ili otplatu obveza;

(f)

postoje li naznake iz prošlosti u odnosu na tokove sredstava između članova koje pokazuju mogućnost promptnog prijenosa sredstava ili otplatu obveza.

(a)

uključuje li sustav širok spektar mjera, postupaka i mehanizama koji čine okvir na temelju kojeg djeluje institucionalni sustav zaštite. Ovaj okvir trebao bi uključivati serije mogućih postupanja, od manje drastičnih do značajnijih mjera koje su proporcionalne rizičnosti institucije korisnika i ozbiljnosti njezinih financijskih ograničenja, uključujući izravnu kapitalnu i likvidnosnu potporu. Potpora može biti uvjetna, primjerice ovisna o provedbi određenih mjera oporavka i restrukturiranja od strane institucije;

(b)

upravljačka struktura institucionalnog sustava zaštite i postupak donošenja odluka o mjerama za potporu omogućuju da se potpora pruži pravodobno;

(c)

postoji jasna obveza pružanja potpore kada je, neovisno o prethodnom praćenju rizika i mjerama rane intervencije, član insolventan ili je vjerojatno da će postati insolventan ili nelikvidan i radi osiguravanja da njegovi članovi poštuju relevantne kapitalne i likvidnosne zahtjeve;

(d)

institucionalni sustav zaštite provodi testiranja otpornosti na stres u redovitim vremenskim razmacima radi brojčanog određivanja mogućih kapitalnih i likvidnosnih mjera za potporu;

(e)

kapacitet institucionalnog sustava zaštite za pokriće rizika (koji se sastoji od uplaćenih sredstava, mogućih ex post doprinosa i usporedivih obveza) dovoljan je radi pokrića mogućih mjera za potporu poduzetih u odnosu na njegove članove;

(f)

stvoren je ex ante fond radi osiguravanja da institucionalni sustav zaštite ima sredstva za mjere za potporu koje su na raspolaganju i

(a)

jesu li članovi institucionalnog sustava zaštite obvezni osigurati glavnom upravljačkom tijelu institucionalnog sustava zaštite ažurne podatke o svojim profilima rizičnosti u redovitim vremenskim razmacima, uključujući informacije o svojem regulatornom kapitalu i kapitalnim zahtjevima;

(b)

postoje li odgovarajući prikladni tokovi podataka i informatički sustavi;

(c)

utvrđuje li glavno upravljačko tijelo institucionalnog sustava zaštite jedinstvene standarde i metodologije za okvir upravljanja rizikom koji primjenjuju članovi;

(d)

postoji li, za potrebe praćenja i klasifikacije rizika od strane institucionalnog sustava zaštite, zajednička definicija rizika, prate li se iste kategorije rizika za sve članove i upotrebljava li se ista razina pouzdanosti i isto vremensko razdoblje za kvantifikaciju rizika;

(e)

razvrstavaju li sustavi institucionalnog sustava zaštite za praćenje i klasifikaciju rizika članove u skladu s njihovim profilom rizičnosti, odnosno ima li sustav institucionalnog sustava zaštite utvrđene različite kategorije u koji raspodjeljuje svoje članove radi omogućavanja rane intervencije;

(f)

je li institucionalni sustav zaštite u mogućnosti utjecati na profil rizičnosti svojih članova davanjem uputa i preporuka itd., primjerice da ograniče određene aktivnosti ili da zahtijeva smanjenje određenih rizika.

(a)

procjenjuje li institucionalni sustav zaštite u redovitim vremenskim razmacima rizike i slabosti sektora kojem pripadaju njegovi članovi;

(b)

jesu li rezultati ocjene rizika sažeti u izvješću ili drugom dokumentu te raspodijeljeni odgovarajućim tijelima koja donose odluke institucionalnog sustava zaštite i/ili članovima ubrzo nakon što su dovršeni;

(c)

jesu li članovi obaviješteni o svojoj klasifikaciji u vezi rizika od strane institucionalnog sustava zaštite kako se to zahtijeva člankom 113. stavkom 7. točkom (c).

(a)

je li konsolidirano ili agregirano izvješće revidirano od strane neovisnog vanjskog revizora na temelju odgovarajućeg računovodstvenog okvira ili, ako je primjenjivo, metode agregiranja;

(b)

zahtijeva li se od vanjskog revizora davanje revizorskog mišljenja;

(c)

jesu li svi članovi institucionalnog sustava zaštite i sva društva kćeri, sve posredničke strukture kao što su holdinzi i društva koja upravljaju samim institucionalnim sustavom zaštite (ako je isti pravni subjekt) uključeni u opseg konsolidacije/agregiranja;

(d)

može li, u slučajevima kada institucionalni sustav zaštite izrađuje izvješće koje sadrži agregiranu bilancu i agregirani račun dobiti i gubitka, metoda agregiranja osigurati da su uklonjene sve izloženosti unutar grupe.

(a)

može li vanjski revizor koji je odgovoran za reviziju konsolidiranih ili agregiranih financijskih izvješća potvrditi da su takve prakse uklonjene;

(b)

je li bilo koja transakcija od strane člana dovela do neprikladnog stvaranja regulatornog kapitala na pojedinačnoj, potkonsolidiranoj ili konsolidiranoj razini.

(a)

ima li institucionalni sustav zaštite dovoljno članova (među institucijama koje su potencijalno prihvatljive za članstvo) da bi obuhvatio sve mjere za potporu koje treba provesti;

(b)

poslovne modele članova, poslovne strategije, veličine, klijente, regionalnu usmjerenost, proizvode, strukture financiranja, značajne kategorije rizika, ugovore o trgovinskoj suradnji i ugovore o uslugama s drugim članovima institucionalnog sustava zaštite itd.;

(c)

dozvoljavaju li različiti poslovni profili članova praćenje i klasifikaciju njihova profila rizičnosti upotrebom jedinstveno određenih sustava koje institucionalni sustav zaštite ima na raspolaganju u skladu s člankom 113. stavkom 7. točkom (c) Uredbe (EU) br. 575/2013;

(d)

da su sektori institucionalnih sustava zaštite često utemeljeni na suradnji, što znači da središnje institucije i druge specijalizirane institucije u mreži institucionalnog sustava zaštite nude proizvode i usluge drugim članovima institucionalnog sustava zaštite. Prilikom procjene homogenosti poslovnih profila nacionalna nadležna tijela trebala bi razmotriti opseg u kojem su poslovne aktivnosti članova povezane u mrežu (proizvodi i usluge koje se pružaju lokalnim bankama, usluge zajedničkim klijentima, aktivnosti na tržištu kapitala itd.).