19/Sv. 6

HR

Službeni list Europske unije

109

L 177/6

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

(1)

Zajednica si je za cilj zadala održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde. Za progresivno utvrđivanje ovog područja Zajednica mora usvojiti mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima s prekograničnim utjecajem, u mjeri potrebnoj za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2)

U skladu s člankom 65. točkom (b) Ugovora, ove mjere moraju uključivati one koje promiču usklađenost mjerodavnih pravila država članica u pogledu sukoba zakona i sudske nadležnosti.

(3)

Europsko Vijeće koje se sastalo u mjestu Tampere 15. i 16. listopada 1999. potvrdilo je princip uzajamnog priznavanja presuda i drugih odluka pravosudnih tijela kao temelj suradnje u pravosuđu u vezi s građanskim stvarima, te je pozvalo Vijeće i Komisiju na usvajanje programa mjera za provedbu tog principa.

(4)

Dana 30. studenoga 2000. Vijeće je usvojilo zajednički program mjera Komisije i Vijeća za provedbu principa uzajamnog priznavanja odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (3). Program utvrđuje mjere koje se odnose na usklađivanje pravila o sukobu zakona i za pojednostavljenje uzajamnog priznavanja presuda.

(5)

Haški program (4), koji je usvojilo Europsko vijeće 5. studenoga 2004., poziva na aktivno djelovanje u pogledu pravila o sukobu zakona u vezi s ugovornim obvezama (Rim I).

(6)

Za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, kako bi se unaprijedila predvidivost ishoda sudskog postupka, pogotovo u pogledu mjerodavnih zakona i slobodnog kretanja presuda, potrebna su pravila o sukobu zakona u državama članicama u svrhu utvrđivanja istog nacionalnog prava bez obzira na državu u kojoj je sjedište suda pred kojim se vodi postupak.

(7)

Sadržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (5) (Bruxelles I) i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II.) (6).

(8)

Obiteljski bi odnosi trebali obuhvatiti rodbinske odnose, brak, srodstvo po tazbini i pobočno srodstvo. Navod u članku 1. stavku 2. u vezi s odnosima koji imaju učinak usporediv s brakom i drugim obiteljskim odnosima, trebao bi se tumačiti u skladu s pravom države članice u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak.

(9)

Obveze koje se odnose na mjenice, čekove i zadužnice, te na druge prenosive vrijednosne papire također se odnose na tovarni list u mjeri u kojoj obveze iz tovarnog lista proizlaze iz njegovog svojstva prenosivosti.

(10)

Obveze koje proizlaze iz trgovanja prije sklapanja ugovora obuhvaćene su člankom 12. Uredbe (EZ) br. 864/2007. Stoga bi te obveze trebalo isključiti iz područja primjene ove Uredbe.

(11)

Sloboda ugovornih stranaka pri odabiru mjerodavnog prava trebao bi biti jedan od temelja sustava pravila o sukobu zakona u pitanjima ugovornih obveza.

(12)

Sporazum među ugovornim strankama da utvrde isključivu nadležnost jednog ili više sudova u državama članicama za rješavanje sporova iz ugovora, trebao bi biti jedan od čimbenika koje je potrebno uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li je odabir prava jasno naznačen.

(13)

Ova Uredba ne sprečava ugovorne stranke da se u ugovoru pozovu na nedržavno pravo ili na međunarodnu konvenciju.

(14)

Ako Zajednica, kroz odgovarajući pravni instrument, usvoji pravila materijalnog ugovornog prava, uključujući standardne odredbe i uvjete, tim se instrumentima može predvidjeti mogućnost odabira ugovornih stranaka hoće li koristiti ta pravila.

(15)

Nakon odabira prava, pri čemu se svi ostali elementi vezani za slučaj ne nalaze u onoj državi čije je pravo odabrano, izbor prava ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava te države, od kojih se ne može odstupiti sporazumom. Ovo se pravilo mora primijeniti bez obzira da li je odabir prava popraćen odabirom suda. Budući da nije došlo ni do kakve sadržajne promjene u usporedbi s člankom 3. stavkom 3. Konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze (7) (Rimska konvencija), tekst ove Uredbe usklađen je u najvećoj mogućoj mjeri s člankom 14. Uredbe (EZ) br. 864/2007.

(16)

U svrhu općeg cilja ove Uredbe, odnosno pravne sigurnosti u području europskog pravosuđa, pravila koja se odnose na sukob zakona bi trebala biti jasno utvrdiva. Sudovi bi, međutim, trebali zadržati stupanj slobode odlučivanja o pravu koje je u najužoj vezi s određenom situacijom.

(17)

U pogledu mjerodavnog prava u situacijama kad ono nije odabrano, pojmove „pružanje usluga” i „prodaja robe” trebalo bi tumačiti na isti način kao i kod primjene članka 5. Uredbe (EZ) br. 44/2001, u mjeri u kojoj je prodaja robe i pružanje usluga obuhvaćeno ovom Uredbom. Iako ugovori o franšizi i distribuciji predstavljaju ugovore o uslugama, predmet su posebnih pravila.

(18)

U pogledu mjerodavnog prava u situacijama kad ono nije odabrano, multilateralni sustavi bi trebali biti oni u kojima se trguje, poput reguliranih tržišta i sustava multilateralnog trgovanja, u skladu s odredbama članka 4. Direktive 2004/39/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o tržištima financijskih instrumenata (8), bez obzira na to da li se ona oslanjaju na središnju drugu stranku ili ne.

(19)

Ako pravo nije odabrano, mjerodavno bi se pravo trebalo utvrditi u skladu s pravilom utvrđenim za posebnu vrstu ugovora. Kad je ugovor nemoguće kategorizirati u smislu da pripada pod jednu posebnu kategoriju, odnosno kad su njegovi dijelovi obuhvaćeni s više posebnih kategorija, podliježe pravu države u kojoj ugovorna stranka od koje se očekuje ispunjenje ugovora na karakterističan način ima uobičajeno boravište. U slučaju ugovora koji se sastoji od skupine prava i obveza, koji je moguće kategorizirati tako da je obuhvaćen s više posebnih kategorija, karakteristično bi se ispunjenje ugovora trebalo utvrditi uzimajući u obzir njegovo težište.

(20)

Kad je ugovor vidljivo bolje povezan s državom koja nije država navedena u članku 4. stavku 1. ili stavku 2., zaštitnom bi se klauzulom trebala utvrditi primjena prava te druge države. U svrhu utvrđivanja te države, trebalo bi se između ostalog uzeti u obzir i to da li je navedeni ugovor u uskoj vezi s drugim ugovorom ili ugovorima.

(21)

U nedostatku izbora, kad nije moguće utvrditi mjerodavno pravo bilo na temelju činjenice da se ugovor može klasificirati kao jedna od posebnih vrsta, odnosno utvrditi pravo države uobičajenog boravišta ugovorne stranke koja mora ispuniti ugovor na karakterističan način, ugovor podliježe pravu države s kojom je u najbližoj vezi. U svrhu utvrđivanja te države trebalo bi se između ostalog uzeti u obzir i to da li je navedeni ugovor u uskoj vezi s drugim ugovorom ili ugovorima.

(22)

U pogledu tumačenja ugovora za prijevoz robe, nisu predviđene nikakve sadržajne promjene vezano za članak 4. stavak 4. treću rečenicu Rimske konvencije. Slijedom toga brodarski ugovori za pojedinačan prijevoz i drugi ugovori čija je osnovna namjena prijevoz robe trebali bi se smatrati ugovorima o prijevozu robe. U smislu ove Uredbe izraz „pošiljatelj” bi se trebao odnositi na svaku osobu koja sklopi ugovor o prijevozu s prijevoznikom, a izraz „prijevoznik” bi se trebao odnositi na ugovornu stranku koja se obvezuje prevesti robu, bez obzira na to da li sama izvršava ovaj prijevoz.

(23)

U pogledu ugovora sklopljenih s ugovornim strankama koje se smatraju slabijima, te je ugovorne stranke potrebno zaštititi pravilima o sukobu zakona koja su povoljnija za njih od općih pravila.

(24)

S posebnim osvrtom na potrošačke ugovore, pravilo o sukobu zakona bi trebalo omogućiti smanjenje troškova rješavanja sporova koji se odnose na obično relativno male tražbine, te uzeti u obzir razvoj tehnika prodavanja na daljinu. U svrhu usklađenosti s Uredbom (EZ) br. 44/2001 potrebno je i upućivanje na pojam usmjeravanja djelatnosti kao uvjet za primjenu pravila o zaštiti potrošača te da se koncept tumači jednako kao i na temelju Uredbe (EZ) br. 44/2001 i ove Uredbe, uzimajući u obzir da zajednička izjava Vijeća i Komisije o članku 15. Uredbe (EZ) br. 44/2001 navodi da „za primjenu članka 15. stavka 1. točke (c) nije dovoljno samo da poduzetnik usmjeri svoje aktivnosti na državu članicu u kojoj je boravište potrošača, odnosno na niz država članica uključujući i tu državu članicu; potrebno je također sklopiti ugovor u okviru njegova poslovanja”. Izjava također navodi da „sama činjenica dostupnosti portala na internetu nije dovoljna za primjenu članka 15., iako se kao čimbenik uzima u obzir činjenica da ovaj portal na internetu nudi sklapanje ugovora na daljinu, te da je ugovor zaista bio sklopljen na daljinu bilo kojim sredstvima. U tom smislu, jezik i valuta koji se koriste na tom internet portalu ne predstavljaju relevantan čimbenik.”.

(25)

Potrošače bi trebalo zaštititi ovakvim pravilima države u kojoj imaju uobičajeno boravište, od kojih se ne može odstupiti sporazumom, pod uvjetom da je sklopljen potrošački ugovor kao posljedica stručnog obavljanja komercijalnih ili profesionalnih djelatnosti u toj državi. Ista se zaštita mora jamčiti ako poduzetnik, dok ne obavlja svoje komercijalne odnosno stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, na bilo koji način usmjeri svoje aktivnosti na tu državu ili na nekoliko država, uključujući i tu državu, te se ugovor sklapa kao posljedica tih aktivnosti.

(26)

U smislu ove Uredbe, financijske usluge poput investicijskih usluga i aktivnosti te dodatnih usluga koje poduzetnik pruža potrošaču, kako je navedeno u odjeljcima A i B Priloga I. Direktivi 2004/39/EZ i ugovora o prodaji jedinica u poduzećima za zajednička ulaganja, bez obzira na to da li je to obuhvaćeno Direktivom Vijeća 85/611/EEZ od 20. prosinca 1985. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na subjekte za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS) (9), podliježu odredbama članka 6. ove Uredbe. U skladu s time, kod navođenja odredaba i uvjeta koji reguliraju izdavanje odnosno javnu ponudu prenosivih vrijednosnih papira te unos ili otkup jedinica u poduzećima za zajednička ulaganja, ovaj navod mora sadržavati sve aspekte koji vežu izdavatelja odnosno ponuđača za potrošača, ali ne smiju uključivati one aspekte koji se odnose na pružanje financijskih usluga.

(27)

Razni bi se izuzeci trebali utvrditi od općeg pravila o sukobu zakona za potrošačke ugovore. Prema jednom takvom izuzetku, opće se pravilo ne bi trebalo primjenjivati na ugovore koji se odnose na stvarna prava nad nekretninama, odnosno na prava najma te imovine, osim ako se ugovor ne odnosi na pravo najma ili ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, unutar značenja Direktive 94/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti kupaca u pogledu određenih aspekata ugovora koji se odnose na kupnju prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (10).

(28)

Potrebno je osigurati da prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument nisu obuhvaćeni općim pravilom koje se primjenjuje na potrošačke ugovore, s obzirom da to može dovesti do mjerodavnosti različitih prava na svaki od korištenih instrumenata, čime se mijenja njihova priroda i sprečava njihova razmjenjivost kroz trgovinu odnosno ponudu. Jednako tako, kad god su takvi instrumenti izdani odnosno ponuđeni, ugovorni odnosi utvrđeni između izdavatelja ili ponuditelja i potrošača ne bi nužno trebali biti podređeni obveznoj primjeni prava države uobičajenog boravišta potrošača, s obzirom da postoji potreba za osiguranjem jednakih odredaba i uvjeta izdavanja odnosno ponude. Isto se načelo mora primijeniti u pogledu multilateralnih sustava obuhvaćenih odredbama članka 4. stavka 1. točke (h), u pogledu kojih je potrebno osigurati da pravo države uobičajenog boravišta potrošača ne zadire u pravila koja se primjenjuju na ugovore sklopljene unutar tih sustava odnosno s rukovoditeljima takvih sustava.

(29)

U smislu ove Uredbe, pozivanja na prava i obveze koji reguliraju izdavanje, javnu ponudu odnosno javno preuzimanje ponuda prenosivih vrijednosnih papira, te pozivanja koja se odnose na unos i otkup jedinica u poduzećima za zajednička ulaganja, trebala bi uključivati odredbe koje između ostalog reguliraju dodjelu vrijednosnih papira ili jedinica, prava prekomjernog upisa, prava povlačenja i slična pitanja u kontekstu ponude, kao i pitanja navedena u člancima 10., 11., 12. i 13., čime se osigurava da se svi ugovorni aspekti ponude, koji vežu izdavatelja odnosno ponuditelja za potrošača, reguliraju jednim pravom.

(30)

U smislu ove Uredbe, financijskim instrumentima i prenosivim vrijednosnim papirima smatraju se instrumenti navedeni u članku 4. Direktive 2004/39/EZ.

(31)

Ničime se u ovoj Uredbi ne dovodi u pitanje djelovanje formalnog dogovora utvrđenog kao sustav prema članku 2. točki (a) Direktive 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o konačnosti namire u platnim sustavima i sustavima za namiru vrijednosnih papira (11).

(32)

S obzirom na posebnu prirodu ugovora za prijevoz i ugovora o osiguranju, specifične odredbe moraju osigurati odgovarajuću razinu zaštite putnika i osiguranika. Stoga se članak 6. ne bi trebao primjenjivati u smislu navedenih ugovora.

(33)

Kad ugovor o osiguranju koji ne obuhvaća značajan rizik uključuje više od jednog rizika, od kojih se barem jedan nalazi u državi članici i barem jedan u trećoj zemlji, posebna bi se pravila o ugovorima o osiguranju iz ove Uredbe trebala primjenjivati samo na rizik odnosno rizike koji se nalaze u odgovarajućoj državi članici odnosno državama članicama.

(34)

Pravilo o individualnim ugovorima o radu ne bi trebalo dovoditi u pitanje primjenu prevladavajućih obveznih odredaba države u kojoj osoba obavlja posao u skladu s Direktivom 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (12).

(35)

Zaposlenici ne bi trebali biti lišeni zaštite koju im osiguravaju odredbe od kojih se ne može odstupiti sporazumom, odnosno od kojih se može odstupiti samo u njihovu korist.

(36)

U pogledu individualnih ugovora o radu, rad koji je izvršen u drugoj državi trebao bi se smatrati privremenim ako se od zaposlenika očekuje da nastavi raditi u matičnoj državi nakon što je završio s radom u inozemstvu. Sklapanje novog ugovora o radu s izvornim poslodavcem odnosno poslodavcem koji pripada u istu grupu trgovačkih društava kao i izvorni poslodavac, ne bi trebao isključivati pretpostavku da je zaposlenik svoj posao u drugoj državi obavljao privremeno.

(37)

Pitanja od javnog interesa opravdavaju, pod izuzetnim okolnostima, davanje mogućnosti sudovima država članica da primijene izuzetke na temelju javnog poretka i prevladavajućih obveznih odredaba. Pojam „prevladavajućih obveznih odredaba” trebao bi se razlikovati od koncepta „odredaba od kojih se ne može odstupiti sporazumom” te bi ga se trebalo restriktivnije tumačiti.

(38)

U smislu dobrovoljnog ustupa tražbine izraz „odnos” bi trebao jasno naznačiti da se članak 14. stavak 1. odnosi i na imovinski aspekt ustupa tražbine, kao između ustupitelja i primatelja, u određenom pravnom poretku gdje se ovi aspekti tretiraju drukčije od aspekata na temelju obveznog prava. Međutim, izraz „odnos” se ne bi trebao tumačiti tako da se odnosi na bilo koji odnos koji može postojati između ustupitelja i primatelja. Posebno ne bi trebao obuhvaćati preliminarna pitanja u pogledu dobrovoljnog ustupa tražbine ili ugovorne subrogacije. Izraz bi trebao biti strogo ograničen na aspekte koji se neposredno odnose na predmetni dobrovoljni ustup tražbine ili ugovornu subrogaciju.

(39)

U svrhu pravne sigurnosti, definicija uobičajenog boravišta bi trebala biti jasno definirana, posebno za trgovačka društva i druge institucije, s pravnom osobnošću ili bez nje. Za razliku od članka 60. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001 o utvrđivanju tri kriterija, pravilo o sukobu zakona bi se trebalo temeljiti na jednom kriteriju; u suprotnom ugovorne stranke ne bi bile u mogućnosti predvidjeti koje će se pravo primjenjivati u njihovom slučaju.

(40)

Trebalo bi izbjegavati situaciju u kojoj su pravila o sukobu zakona obuhvaćena s više instrumenata, i gdje postoje razlike između tih pravila. Međutim, ovom se Uredbom ne isključuje mogućnost uključivanja pravila o sukobu zakona, koja se odnose na ugovorne obveze, u odredbe prava Zajednice u pogledu određenih pitanja.

Ovom se Uredbom ne dovodi u pitanje primjena drugih instrumenata kojima je cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta u mjeri u kojoj ih nije moguće koristiti s pravom koje se temelji na pravilima ove Uredbe. Primjena odredaba mjerodavnog prava koje se temelji na pravilima iz ove Uredbe ne bi trebala ograničiti slobodno kretanje robe i usluga kako je regulirano instrumentima Zajednice, kao Direktivom 2003/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o pojedinim pravnim aspektima usluga informatičkog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (13).

(41)

Poštovanje međunarodnih obveza koje su države članice preuzele znači da ova Uredba nema utjecaja na međunarodne konvencije kojih su jedna ili više država članica stranke u vrijeme donošenja ove Uredbe. U svrhu veće dostupnosti pravilima, Komisija bi trebala objaviti popis relevantnih konvencija u Službenom listu Europske unije na temelju informacija dobivenih od strane država članica.

(42)

Komisija će Europskom parlamentu i Vijeću podnijeti prijedlog koji se odnosi na postupke i uvjete na temelju kojih bi države članice imale pravo u svoje ime pregovarati i sklapati sporazume s trećim zemljama, u individualnim i izuzetnim slučajevima, u pogledu sektorskih pitanja, te koji sadrže odredbe o mjerodavnom pravu u pogledu ugovornih obveza.

(43)

S obzirom da cilj ove Uredbe države članice ne mogu postići u zadovoljavajućoj mjeri te ih je stoga u smislu opsega i učinaka ove Uredbe moguće bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može na temelju principa supsidijarnosti usvojiti mjere u skladu s odredbama članka 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti, kako je navedeno u spomenutom članku, ova Uredba obuhvaća samo mjere potrebne za postizanje ovog cilja.

(44)

U skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Irska je priopćila svoju želju da sudjeluje u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(45)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, te ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog Protokola, Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, Uredba nije za nju obvezujuća niti ju je dužna primjenjivati.

(46)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, Uredba nije za nju obvezujuća niti ju je dužna primjenjivati,

(a)

pitanja koja se odnose na status ili pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba, ne dovodeći u pitanje članak 13.;

(b)

obveze koje proizlaze iz obiteljskih odnosa i odnosa za koje se na temelju zakona koji reguliraju ove odnose smatra da imaju usporediv učinak, uključujući obveze uzdržavanja;

(c)

obveze koje proizlaze iz režima bračne imovine, te na imovinske režime odnosa za koje se na temelju zakona koji reguliraju ove odnose smatra da imaju usporediv učinak s brakom, oporukama i nasljeđivanjem;

(d)

obveze koje proizlaze iz mjenica, čekova i zadužnica, te drugih prenosivih vrijednosnih papira, u mjeri u kojoj obveze na temelju tih prenosivih vrijednosnih papira proizlaze iz njihove prenosivosti;

(e)

sporazume o arbitraži i sporazume o odabiru suda;

(f)

pitanja regulirana pravom trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, poput osnivanja kroz registraciju ili drukčije, pravne i poslovne sposobnosti, unutarnje organizacije ili likvidacije trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, te osobne odgovornosti službenika i članova kao takvih, za obveze trgovačkog društva ili tijela;

(g)

pitanja u vezi s mogućnosti zastupnika da poveže osobu za čiji račun postupa, odnosno dio trgovačkog društva ili drugu instituciju, s pravnom osobnošću ili bez nje, s trećom stranom;

(h)

osnivanje trustova te na odnose između osnivača, upravitelja i korisnika trusta;

(i)

obveze koje proizlaze iz pregovora koji prethode zaključenju ugovora;

(j)

ugovore o osiguranju koji proizlaze iz poslovanja organizacija koje nisu poduzetnici navedeni u članku 2. Direktive 2002/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. o životnom osiguranju (14), čiji je cilj pružanje pogodnosti zaposlenim ili samozaposlenim osobama unutar poduzeća ili grupe poduzeća odnosno obrta ili grupe obrta, u slučaju smrti odnosno opstanka ili u slučaju prestanka ili ograničenja aktivnosti, odnosno profesionalna oboljenja ili nesreće na radu.

(a)

ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište;

(b)

ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište;

(c)

ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama odnosno na pravo najma ili zakupa nekretnina podliježe pravu države u kojoj se nekretnina nalazi;

(d)

neovisno o točki (c), najam nekretnina ugovoren za privremeno privatno korištenje u razdoblju koje nije duže od šest uzastopnih mjeseci, podliježe pravu države u kojoj najmodavac ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da je najmoprimac fizička osoba, te da ima uobičajeno boravište u istoj državi;

(e)

ugovor o franšizi podliježe pravu države u kojoj korisnik franšize ima uobičajeno boravište;

(f)

ugovor o distribuciji podliježe pravu države u kojoj distributer ima uobičajeno boravište;

(g)

ugovor o prodaji robe putem dražbe podliježe pravu države u kojoj se odvija dražba, ako je to mjesto moguće utvrditi;

(h)

ugovor sklopljen unutar multilateralnog sustava koji spaja odnosno pojednostavljuje spajanje interesa trećih osoba kod višestruke kupovine i prodaje u vezi s financijskim instrumentima, kako je definirano člankom 4. stavkom 1. točkom (17.) Direktive 2004/39/EZ, u skladu s nediskrecijskim pravilima, te koji regulira samo jedno pravo, podliježe tom pravu.

(a)

putnik ima uobičajeno boravište; ili

(b)

prijevoznik ima uobičajeno boravište; ili

(c)

prijevoznik ima mjesto središnje uprave; ili

(d)

se nalazi mjesto odlaska; ili

(e)

se nalazi mjesto odredišta.

(a)

provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili

(b)

bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu,

(a)

ugovor za pružanje usluga kad je usluge potrebno pružiti potrošaču isključivo u državi koja nije država u kojoj ima uobičajeno boravište;

(b)

ugovor o prijevozu koji ne predstavlja ugovor o paket putovanju u smislu Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o paket putovanjima, organiziranim izletima i paket aranžmanima (15);

(c)

ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na pravo najma nekretnina, a koji ne predstavlja ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, u smislu Direktive 94/47/EZ;

(d)

prava i obveze koji predstavljaju financijski instrument, te prava i obveze koji predstavljaju odredbe i uvjete kojima podliježe izdavanje odnosno javna ponuda i javno preuzimanje ponuda prenosivih vrijednosnih papira, te unos i otkup jedinica u organizacijama za kolektivno ulaganje, u mjeri u kojoj te aktivnosti ne predstavljaju pružanje financijskih usluga;

(e)

ugovor sklopljen unutar one vrste sustava koji je obuhvaćen člankom 4. stavkom 1. točkom (h).

(a)

pravo bilo koje države članice gdje se nalazi rizik u vrijeme sklapanja ugovora;

(b)

pravo države u kojoj osiguranik ima uobičajeno boravište;

(c)

u slučaju životnog osiguranja, pravo države članice čiji je osiguranik državljanin;

(d)

za ugovore o osiguranju koji pokrivaju rizike ograničene na događaje u jednoj državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi rizik, pravo te države članice;

(e)

kad osiguranik ugovora koji je obuhvaćen ovim stavkom obavlja komercijalne ili industrijske aktivnosti, odnosno slobodno zanimanje, te ugovor o osiguranju pokriva dva ili više rizika koji se odnose na te aktivnosti i nalaze se u različitim državama članicama, pravo bilo koje od predmetnih država članica ili pravo države u kojoj osiguranik ima uobičajeno boravište.

(a)

ugovor o osiguranju ne ispunjava obvezu sklapanja osiguranja ako ne ispunjava posebne odredbe koje se odnose na to osiguranje, a koje je utvrdila država članica koja propisuje osiguranje. Kad je pravo države članice u kojoj se nalazi rizik u suprotnosti s pravom države članice koja propisuje obvezu sklapanja osiguranja, prevladava ovo potonje;

(b)

iznimno od odredaba stavaka 2. i 3., država članica može utvrditi da ugovor o osiguranju podliježe pravu države članice koja propisuje obvezu ugovaranja osiguranja.

(a)

propisuju ti zahtjevi bez obzira na državu u kojoj je sklopljen ugovor i bez obzira na pravo kojem podliježe ugovor; i

(b)

ne može od tih zahtjeva odstupiti sporazumom.

(a)

tumačenje;

(b)

izvršenje;

(c)

unutar granica ovlasti dodijeljenih sudu na temelju postupovnog prava, posljedice potpune ili djelomične povrede obveza, uključujući procjenu štete u mjeri u kojoj je reguliraju zakonski propisi;

(d)

razne načine ukidanja obveza te preskripciju i zastaru tužbi;

(e)

posljedice ništavosti ugovora.

(a)

popis konvencija naveden u stavku 1.;

(b)

otkazivanja navedena u stavku 1.

(a)

studiju o mjerodavnom pravu vezano za ugovore o osiguranju te ocjenu učinka odredaba koje treba uvesti, ako ih ima; i

(b)

ocjenu primjene članka 6., posebno u pogledu dosljednosti prava Zajednice u području zaštite potrošača.