01/Sv. 007

Službeni list Europske unije

120

32007X1214(01)

C 303/17

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

14.12.2007.

OBJAŠNJENJA (1) KOJA SE ODNOSE NA POVELJU EUROPSKE UNIJE O TEMELJNIM PRAVIMA

2007/C 303/02

Ova su objašnjenja prvotno pripremljena pod vodstvom predsjedništva Konvencije koje je sastavilo Povelju Europske unije o temeljnim pravima. Ažurirana su pod odgovornošću predsjedništva Europske konvencije, u svjetlu prilagodaba teksta Povelje od strane navedene Konvencije (posebno u vezi s člancima 51. i 52.) i daljnjeg razvoja prava Unije. Iako kao takva nemaju status prava, predstavljaju vrijedan alat tumačenja, namijenjen objašnjenju odredaba Povelje.

GLAVA I. — DOSTOJANSTVO

Objašnjenje članka 1. — Ljudsko dostojanstvo

Dostojanstvo ljudske osobe samo po sebi nije temeljno pravo, no čini stvarnu osnovu temeljnih prava. U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. ljudsko dostojanstvo sadržano je u njezinoj preambuli: „Budući da je priznavanje prirođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske zajednice temelj slobode, pravde i mira na svijetu.” U presudi od 9. listopada 2001. u predmetu C-377/98, Nizozemska protiv Europskog parlamenta i Vijeća [2001.] ECR I-7079, točke od 70. do 77., Sud je potvrdio da je temeljno pravo na ljudsko dostojanstvo dio prava Unije.

Posljedica toga jest da se ni jedno od prava utvrđenih u ovoj Povelji ne smije koristiti da bi naštetilo dostojanstvu bilo koje osobe te da je dostojanstvo ljudske osobe jedno od osnovnih prava utvrđenih u ovoj Povelji. Stoga se mora poštovati, čak i kada je pravo ograničeno.

Objašnjenje članka 2. — Pravo na život

1.	Stavak 1. ovog članka temelji se na prvoj rečenici članka 2. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), koja glasi kako slijedi: „1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom …”.

2.	Druga rečenica te odredbe, u kojoj se spominje smrtna kazna, zamijenjena je stupanjem na snagu članka 1. Protokola 6. uz EKLJP, koji glasi kako slijedi: „Smrtna kazna se ukida. Nitko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen.” Članak 2. stavak 2. Povelje temelji se na toj odredbi.

Odredbe članka 2. Povelje odgovaraju odredbama prethodno navedenih članaka EKLJP-a i Protokola uz nju. Imaju jednako značenje i jednak opseg primjene, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje. Stoga, „negativne” definicije koje se pojavljuju u EKLJP-u moraju se također smatrati dijelom Povelje:

(a)

Članak 2. stavak 2. EKLJP-a:

„Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:

(a)	pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;

(b)	pri zakonitom uhićenju ili pri sprječavanju bijega osobe zakonito lišene slobode;

(c)	radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.”

(b)	Članak 2. Protokola 6. uz EKLJP: „Neka država može zakonom predvidjeti smrtnu kaznu za djela počinjena u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti; takva se kazna može primijeniti samo u zakonom određenim slučajevima i u skladu s odredbama toga zakona …”.

Objašnjenje članka 3. — Pravo na integritet osobe

U presudi od 9. listopada 2001. u slučaju C-377/98, Nizozemska protiv Europskog parlamenta i Vijeća [2001.] ECR-I 7079, točke 70., 78. do 80., Sud je potvrdio da je temeljno pravo na integritet osobe dio prava Unije te da obuhvaća, u kontekstu medicine i biologije, slobodan i obaviješten pristanak darovatelja i primatelja.

Načela članka 3. Povelje već su uključena u Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini, koju je usvojilo Vijeće Europe (ETS 164 i dodatni protokol ETS 168). Povelja se ne udaljuje od tih načela i, stoga, zabranjuje samo reproduktivno kloniranje. Ne odobrava niti zabranjuje ostale oblike kloniranja. Stoga ni na koji način ne sprječava zakonodavstvo od zabranjivanja drugih oblika kloniranja.

Upućivanje na eugeničke postupke, posebno one čiji je cilj odabiranje među ljudima, odnosi se na moguće situacije u kojima se organiziraju i provode programi odabiranja, uključujući kampanje u vezi sa sterilizacijom, prisilnu trudnoću, obvezan brak osoba iz iste etničke skupine, sve postupke koji se prema Statutu Međunarodnog kaznenog suda usvojenog u Rimu 17. srpnja 1998. (vidjeti njegov članak 7. stavak 1. točku (g)) smatraju međunarodnim kaznenim djelima.

Objašnjenje članka 4. — Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne

Pravo u članku 4. jest pravo zajamčeno člankom 3. EKLJP-a, koji jednako glasi: „Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni”. Na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, značenje i opseg primjene članka 4. Povelje jednaki su značenju i opsegu primjene članka 3. EKLJP-a.

Objašnjenje članka 5. — Zabrana ropstva i prisilnog rada

Pravo iz članka 5. stavaka 1. i 2. odgovara članku 4. stavcima 1. i 2. EKLJP-a, koji jednako glasi. Stoga ima jednako značenje i opseg primjene kao članak 4. EKLJP-a, na temelju članka 52. stavka 3. Povelje. Iz toga proizlazi:

—	nije moguće legitimno ograničenje prava predviđenog stavkom 1.,

—

u stavku 2., „prisilan ili obvezatan rad” mora se razumjeti u svjetlu „negativnih” definicija sadržanih u članku 4. stavku 3. EKLJP-a:

„U svrhu tumačenja ovog članka pojam «prisilni ili obvezatni rad» ne obuhvaća:

(a)	svaki rad koji se u skladu s člankom 5. ove Konvencije zahtijeva od neke osobe na redovitom izdržavanju kazne ili za vrijeme uvjetnog otpusta na slobodu;

(b)	svaku vojnu službu ili, u zemljama gdje se dopušta odbijanje obnašanja vojne službe zbog prigovora savjesti, drugu službu određenu umjesto obvezatne vojne službe;

(c)	svaku službu koja se traži u slučaju nepogode ili nesreće koje ugrožavaju život i blagostanje zajednice;

(d)	svaki rad ili službu koji su dio uobičajenih građanskih obveza.”

Stavak 3. proizlazi izravno iz ljudskog dostojanstva i uzima u obzir nedavne razvoje povezane s organiziranim kriminalom, poput organizacije unosnih mreža nezakonitog useljavanja ili seksualnog iskorištavanja. Prilog Konvenciji Europola sadrži sljedeću definiciju koja se odnosi na trgovinu ljudima za potrebe seksualnog iskorištavanja: „trgovina ljudima: znači podvrgavanje osobe stvarnom i nezakonitom utjecaju drugih osoba primjenom nasilja ili prijetnji ili zlouporabom ovlasti ili spletkama s ciljem iskorištavanja prostitucije, oblika seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja maloljetnika ili trgovine napuštenom djecom”. Poglavlje VI. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma, dio pravne stečevine Unije, u kojem sudjeluju Ujedinjena Kraljevina i Irska, sadrži sljedeći tekst u članku 27. stavku 1. koji se odnosi na mreže nezakonitog useljavanja: „Ugovorne stranke obvezuju se uvoditi odgovarajuće sankcije za sve osobe koje, radi financijske dobiti, pomažu ili pokušavaju pomoći da stranac uđe ili boravi na državnom području jedne od ugovornih stranaka kršenjem zakona te ugovorne stranke koji se odnose na ulaz i boravište stranaca.”19. srpnja 2002. Vijeće je usvojilo okvirnu odluku o borbi protiv trgovine ljudima (SL L 203, 1.8.2002., str. 1.) u čijem su članku 1. detaljno opisana kaznena djela u vezi s trgovinom ljudima za potrebe iskorištavanja radne snage ili seksualnog iskorištavanja, koje države članice moraju učiniti kažnjivima na temelju te okvirne odluke.

GLAVA II. — SLOBODE

Objašnjenje članka 6. — Pravo na slobodu i sigurnost

Prava u članku 6. jesu prava zajamčena člankom 5. EKLJP-a, i u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje imaju jednako značenje i opseg primjene. Iz toga proizlazi da ograničenja, koju mogu biti legitimno uvedena u vezi s njima, ne smiju premašiti ona koja dozvoljava EKLJP, u skladu s tekstom članka 5.:

„1. Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanim zakonom:

(a)	ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

(b)	ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

(c)	ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

(d)	ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

(e)	ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

(f)	ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima tog uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1. točkom (c) ovog članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovom puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovog članka ima izvršivo pravo na odštetu.”

Prava navedena u članku 6. moraju se poštovati posebno kada Europski parlament i Vijeće usvoje zakonodavne akte u području pravosudne suradnje u kaznenim pitanjima, na temelju članaka 82., 83. i 85. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, posebno da bi se definirale zajedničke minimalne odredbe u vezi s kategorizacijom kaznenih djela i kazni i određenih aspekata postupovnog prava.

Objašnjenje članka 7. — Poštovanje privatnog i obiteljskog života

Prava zajamčena člankom 7. odgovaraju onima zajamčenima člankom 8. EKLJP-a. Da bi se u obzir uzeo razvoj tehnologije, riječ „dopisivanje” zamijenjena je riječju „komuniciranje”.

U skladu s člankom 52. stavkom 3., značenje i opseg primjene ovog prava jednaki su značenju i opsegu primjene odgovarajućeg članka EKLJP-a. Posljedično, ograničenja koja bi mogla biti legitimno uvedena u vezi s ovim pravom jednaka su onima dozvoljenima člankom 8. EKLJP-a:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Objašnjenje članka 8. — Zaštita osobnih podataka

Ovaj se članak temelji na članku 286. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i Direktivi 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podatka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 281, 23.11.1995., str. 31.) kao i na članku 8. EKLJP-a te Konvenciji Vijeća Europe od 28. siječnja 1981. o zaštiti pojedinaca u vezi s automatskom obradom osobnih podataka, koju su ratificirale sve države članice. Članak 286. Ugovora o EZ-u zamijenjen je člankom 16. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i člankom 39. Ugovora o Europskoj uniji. Upućuje se i na Uredbu (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti pojedinaca pri obradi osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice te o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 8, 12.1.2001., str. 1.). Prethodno navedene direktiva i uredba sadrže uvjete i ograničenja za izvršavanje prava na zaštitu osobnih podataka.

Objašnjenje članka 9. — Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji

Ovaj se članak temelji na članku 12. EKLJP-a, koji glasi kako slijedi: „Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj, u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava.” Tekst članka moderniziran je kako bi obuhvaćao slučajeve u kojima nacionalno zakonodavstvo priznaje dogovore osim braka u vezi s osnivanjem obitelji. Ovaj članak ne zabranjuje niti propisuje status braka na zajednice između osoba istog spola. Ovo je pravo, stoga, slično onom koje predviđa EKLJP, no njegovo područje primjene može biti šire u slučaju kada to predviđa nacionalno zakonodavstvo.

Objašnjenje članka 10. — Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti

Pravo zajamčeno stavkom 1. odgovara pravu zajamčenom člankom 9. EKLJP-a i, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, ima jednako značenje i opseg primjene. Ograničenja, stoga, moraju poštovati članak 9. stavak 2. Konvencije, koji glasi kako slijedi: „Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Pravo zajamčeno u stavku 2. odgovara nacionalnim ustavnim tradicijama i razvoju nacionalnog zakonodavstva u vezi s ovim pitanjem.

Objašnjenje članka 11. — Sloboda izražavanja i informiranja

Članak 11. odgovara članku 10. EKLJP-a, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti povrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, značenje i opseg primjene ovog prava jednaki su onome koje jamči EKLJP. Ograničenja koja se mogu uvesti u vezi s njim, stoga, ne smiju premašivati ona predviđena člankom 10. stavkom 2. Konvencije, ne dovodeći u pitanje sva ograničenja koje pravo Unije o tržišnom natjecanju može uvesti u odnosu na pravo država članica u vezi s izdavanjem dozvola iz članka 10. stavka 1. treće rečenice EKLJP-a.

Stavak 2. ovog članka navodi posljedice stavka 1. u vezi sa slobodom medija. Posebno se temelji na sudskoj praksi Suda u vezi s televizijom, posebno u slučaju C-288/89 (presuda od 25. srpnja 1991., Stichting Collectieve Antennevoorziening Gouda i ostali [1991.] ECR I-4007), i na Protokolu o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama priloženom Ugovoru o EZ-u i sada Ugovorima, te na Direktivi Vijeća 89/552/EZ (posebno njezina sedamnaesta uvodna izjava).

Objašnjenje članka 12. — Sloboda okupljanja i udruživanja

Stavak 1. ovog članka odgovara članku 11. EKLJP-a, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo osnivati sindikate ili im pristupati radi zaštite svojih interesa.

2. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovaj članak ne zabranjuje da se nameću zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.”

Značenje odredaba stavka 1. ovog članka 12. jednako je značenju iz EKLJP-a, no njihovo je područje primjene šire jer se primjenjuju na svim razinama, uključujući europsku razinu. U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, ograničenja tog prava ne smiju premašiti ona koja se smatraju legitimnima na temelju članka 11. stavka 2.EKLJP-a.

2.	Ovo se pravo također temelji na članku 11. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika.

3.	Stavak 2. ovog članka odgovara članku 10. stavku 4. Ugovora o Europskoj uniji.

Objašnjenje članka 13. — Sloboda umjetnosti i znanosti

Ovo je pravo izvedeno ponajprije iz prava na slobodu mišljenja i izražavanja. Izvršava se uz poštovanje članka 1. i može biti podvrgnuto ograničenjima odobrenima člankom 10. EKLJP-a.

Objašnjenje članka 14. — Pravo na obrazovanje

Ovaj se članak temelji na ustavnim tradicijama zajedničkima državama članica i na članku 2. Protokola uz EKLJP, koji glasi kao slijedi:

„Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem, država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.”

Smatralo se korisnim proširiti ovaj članak radi pristupa strukovnom i trajnom osposobljavanju (vidjeti točku 15. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika i članak 10. Socijalne povelje) i dodati načelo besplatnog obveznog školovanja. Kako je navedeno, potonje načelo tek naznačuje da u pogledu obveznog školovanja, svako dijete ima mogućnost pohađanja ustanove koja osigurava besplatno obrazovanje. Ne zahtijeva da pohađanje svih ustanova koje osiguravaju obrazovanje ili strukovno i trajno osposobljavanje, posebno privatnih ustanova, bude besplatno. Jednako tako ne isključuje određene oblike obrazovanja koje je potrebno platiti, ako država poduzme mjere odobravanja financijske naknade. U mjeri u kojoj se Povelja primjenjuje na Uniju, to znači da u svojim politikama osposobljavanja Unija mora poštovati besplatno obvezno obrazovanje, no to, naravno, ne stvara nove ovlasti. Pravo roditelja mora se tumačiti u vezi s odredbama članka 24.

2.	Sloboda osnivanja javnih ili privatnih obrazovnih ustanova zajamčena je kao jedan od aspekata slobode vršenja djelatnosti, no ograničena je u skladu s demokratskim načelima i provodi se u skladu s dogovorima definiranima nacionalnim zakonodavstvom.

Objašnjenje članka 15. — Sloboda izbora zanimanja i pravo na rad

Sloboda izbora zanimanja, kako je navedeno u članku 15. stavku 1., priznata je u sudskoj praksi Suda (vidjeti, među ostalim, presudu od 14. svibnja 1974., predmet 4/73 Nold [1974.] ECR 491, stavci 12. do 14. točaka; presudu od 13. prosinca 1979., predmet 44/79 Hauer [1979.] ECR 3727; presudu od 8. listopada 1986., predmet 234/85 Keller [1986.] ECR 2897, stavak 8. točaka).

Ovaj se stavak također temelji na članku 1. stavku 2. Europske socijalne povelje, potpisane 18. listopada 1961. koju su ratificirale sve države članice, te na točki 4. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika od 9. prosinca 1989. Izraz „radni uvjeti” potrebno je razumjeti u smislu članka 156. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Stavak 2. navodi tri slobode koje jamče članci 26., 45., 49. i 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, odnosno slobodu kretanja za radnike, slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga.

Stavak 3. temelji se na članku 153. stavku 1. točki (g) Ugovora o funkcioniranju Europske unije i na članku 19. stavku 4. Europske socijalne povelje potpisane 18. listopada 1961. koju su ratificirale sve države članice. Stoga je članak 52. stavak 2. Povelje primjenljiv. Pitanje zapošljavanja pomoraca koji imaju državljanstvo trećih država kao članova posade plovila koja plove pod zastavom države članice Unije regulirano je pravom Unije i nacionalnim zakonodavstvom i praksom.

Objašnjenje članka 16. — Sloboda poduzetništva

Ovaj se članak temelji na sudskoj praksi Suda koji je priznao slobodu provođenja gospodarske ili komercijalne aktivnosti (vidjeti presude od 14. svibnja 1974., predmet 4/73 Nold [1974.] ECR 491, stavak 14. točaka, i od 27. rujna 1979., predmet 230-78 SpA Eridiana i ostali [1979.] ECR 2749, stavci 20. i 31. točaka) i slobodu ugovoranja (vidjeti, među ostalim, presudu Sukkerfabriken Nykøbing, predmet 151/78 [1979.] ECR 1, stavak 19. točaka, i presudu od 5. listopada 1999., predmet C-240/97 Španjolska protiv Komisije [1999.] ECR I-6571, stavak 99. točaka) te na članku 119. stavcima 1. i 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji priznaje slobodno tržišno natjecanje. Naravno, ovo se pravo provodi uz poštovanje prava Unije i nacionalnog zakonodavstva. Može biti podvrgnuto ograničenjima iz članka 52. stavka 1. Povelje.

Objašnjenje članka 17. — Pravo na vlasništvo

Ovaj se članak temelji na članku 1. Protokola uz EKLJP:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Ovo je temeljno pravo zajedničko svim nacionalnim ustavima. Priznato je u mnogim situacijama putem sudske prakse Suda, prvotno u presudi Hauer (13. prosinca 1979., [1979.] ECR 3727). Tekst je ažuriran no, u skladu s člankom 52. stavkom 3., značenje i opseg primjene prava jednakog su značenja i opsega primjene prava koje jamči EKLJP i ograničenja ne smiju premašiti ona ondje navedena.

Zaštita intelektualnog vlasništva, jedan aspekt prava na vlasništvo, izričito je navedena u stavku 2. zbog svoje rastuće važnosti i sekundarnog zakonodavstva Zajednice. Intelektualno vlasništvo ne obuhvaća samo književno i umjetničko vlasništvo nego i, među ostalim, prava na patente i žigove i srodna prava. Jamstva utvrđena u stavku 1. primjenjuju se na odgovarajući način na intelektualno vlasništvo.

Objašnjenje članka 18. — Pravo na azil

Tekst članka temeljio se na članku 63. Ugovora o EZ-a, koji je zamijenjen člankom 78. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji od Unije zahtijeva poštovanje Ženevske konvencije o izbjeglicama. Trebalo bi se pozvati na protokole koji se odnose na Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku, priložene Ugovorima, te na Dansku, da bi se utvrdila mjera u kojoj te države članice provode pravo Unije u tom području i mjera u kojoj je ovaj članak primjenljiv na njih. Ovaj članak odgovara Protokolu o azilu priloženom Ugovorima.

Objašnjenje članka 19. — Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja

Stavak 1. ovog članka jednakog je značenja i opsega primjene kao članak 4. Protokola 4. uz EKLJP u vezi s kolektivnim protjerivanjem. Njegova je svrha jamčiti da se svaka odluka temelji na posebnom ispitivanju i da se ne može jednom mjerom protjerati sve osobe državljanstva određene države (vidjeti također članak 13. Pakta o građanskim i političkim pravima).

Stavak 2. objedinjuje odgovarajuću sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u vezi s člankom 3. EKLJP-a (vidjeti Ahmed protiv Austrije, presuda od 17. prosinca 1996., 1996-VI, str. 2206., i Soering, presuda od 7. srpnja 1989.).

GLAVA III — JEDNAKOST

Objašnjenje članka 20. — Jednakost pred zakonom

Ovaj je članak u skladu s općim načelom prava koje je uključeno u sve europske ustave i koje je priznao Sud kao temeljno načelo prava Zajednice (presuda od 13. studenoga 1984., predmet 283/83 Racke [1984.] ECR 3791, presuda od 17. travnja 1997., predmet C-15/95 EARL [1997.] ECR I–1961, i presuda od 13. travnja 2000., predmet C-292/97 Karlsson [2000.] ECR 2737).

Objašnjenje članka 21. — Nediskriminacija

Stavak 1. temelji se na članku 13. Ugovora o EZ-u, zamijenjenog člankom 19. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, članku 14. EKLJP-a i članku 11. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini vezano uz genetsko nasljeđe. U onoj mjeri u kojoj je u skladu s člankom 14. EKLJP-a, primjenjuje se u skladu s njim.

Ne postoji proturječnost ili nesukladnost između stavka 1. i članka 19. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji ima drukčije područje primjene i svrhu: člankom 19. Uniji se dodjeljuje ovlast da usvoji zakonodavne akte, uključujući usklađivanje zakona i drugih propisa država članica, radi borbe s određenim oblicima diskriminacije, iscrpno navedenima u tom članku. Takvo zakonodavstvo može obuhvatiti djelovanje tijela države članice (kao i odnose između privatnih pojedinaca) u bilo kojem području unutar ograničenja ovlasti Unije. Suprotno tome, odredba članka 21. stavka 1. ne stvara ikakvu ovlast za donošenje zakona za borbu protiv diskriminacije u tim područjima države članice ili privatnog djelovanja, niti ne određuje sveobuhvatnu zabranu diskriminacije u tako širokim područjima. Umjesto toga, bavi se pitanjima diskriminacije od strane samih institucija i tijela Unije, kod izvršavanja ovlasti dodijeljenih u skladu s Ugovorima, i od strane država članica, no samo pri njihovom provođenju prava Unije. Stavak 1., stoga, ne mijenja raspon ovlasti odobrenih na temelju članka 19. ni tumačenje toga članka.

Stavak 2. u skladu je s člankom 18. prvim stavkom Ugovora o funkcioniranju Europske unije i mora se primijeniti u skladu s tim člankom.

Objašnjenje članka 22. — Kulturna, vjerska i jezična raznolikost

Ovaj se članak temelji na članku 6. Ugovora o Europskoj uniji i članku 151. stavcima 1. i 4. Ugovora o EZ-a, zamijenjenim člankom 167. stavcima 1. i 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u vezi s kulturom. Poštovanje kulturne i jezične raznolikosti sada je također utvrđeno u članku 3. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Članak je također nadahnut Deklaracijom br. 11 uz Završni akt Ugovora iz Amsterdama o statusu crkava i nekonfesionalnih organizacija, preuzetog u članku 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Objašnjenje članka 23. — Ravnopravnost žena i muškaraca

Prvi se stavak temeljio na članku 2. i članku 3. stavku 2. Ugovora o EZ-u, zamijenjenima člankom 3. Ugovora o Europskoj uniji i člankom 8. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji Uniji daju cilj promicanja ravnopravnosti između muškaraca i žena, te se temelji na članku 157. stavku 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Proizlazi iz članka 20. revidirane Europske socijalne povelje od 3. svibnja 1996. i točke 16. Povelje Zajednice o pravima radnika.

Također se temelji na članku 157. stavku 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i članku 2. stavku 4. Direktive Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela ravnopravnosti muškaraca i žena s obzirom na mogućnosti zapošljavanja, stručnog osposobljavanja, profesionalnog napredovanja i radne uvjete.

Drugi stavak u kraćem obliku preuzima članak 157. stavak 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije prema kojem načelo ravnopravnosti ne sprječava provođenje ili donošenje mjera koje osiguravaju posebne prednosti kako bi se nedovoljno zastupljenom spolu olakšalo bavljenje stručnom djelatnosti ili spriječio odnosno nadoknadio nepovoljan položaj u njihovoj profesionalnoj karijeri. U skladu s člankom 52. stavkom 2., taj stavak ne mijenja članak 157. stavak 4.

Objašnjenje članka 24. — Prava djeteta

Ovaj se članak temelji na Njujorškoj konvenciji o pravima djeteta potpisanoj 20. studenoga 1989. i ratificiranoj od svih država članica, posebno člancima 3., 9., 12. i 13.

Stavak 3. u obzir uzima činjenicu da, kao dio uspostave područja slobode, sigurnosti i pravde, zakonodavstvo Unije o građanskim pitanjima s prekograničnim implikacijama, čije ovlasti proizlaze iz članka 81. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, može uključivati pravo na posjet koje djeci omogućuje održavanje redovitog osobnog i izravnog kontakta s oba roditelja.

Objašnjenje članka 25. — Prava starijih osoba

Ovaj članak proizlazi iz članka 23. revidirane Europske socijalne povelje i članaka 24. i 25. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika. Naravno, sudjelovanje u društvenom i kulturnom životu također obuhvaća sudjelovanje u političkom životu.

Objašnjenje članka 26. — Integracija osoba s invaliditetom

Načelo navedeno u ovom članku temelji se na članku 15. Europske socijalne povelje i također proizlazi iz točke 26. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika.

GLAVA IV. — SOLIDARNOST

Objašnjenje članka 27. — Pravo radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću

Ovaj se članak pojavljuje u revidiranoj Europskoj socijalnoj povelji (članak 21.) i u Povelji Zajednice o pravima radnika (točke 17. i 18.). Primjenjuje se u skladu s uvjetima prava Unije i nacionalnih zakona. Upućivanje na odgovarajuće razine odnosi se na razine prava Unije ili nacionalnih zakona i prakse, koje mogu uključivati europsku razinu kad zakonodavstvo Unije tako predviđa. Unija u ovom području raspolaže značajnom pravnom stečevinom: članci 154. i 155. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te direktiva 2002/14/EZ (opći okvir za obavješćivanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici), 98/59/EZ (kolektivno otkazivanje), 2001/23/EZ (prijenos poduzeća) i 94/45/EZ (Europska radnička vijeća).

Objašnjenje članka 28. — Pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje

Ovaj se članak temelji na članku 6. Europske socijalne povelje i Povelji Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika (točke 12. do 14.) Pravo na kolektivno djelovanje priznao je Europski sud za ljudska prava kao jedan od elemenata prava sindikata utvrđenih u članku 11. EKLJP-a. Što se tiče odgovarajućih razina na kojima kolektivno pregovaranje može stupiti na snagu, vidjeti objašnjenje izneseno za prethodno naveden članak. Načine i ograničenja provođenja kolektivnog djelovanja, uključujući štrajk, uređuju nacionalni zakoni i praksa, uključujući pitanje može li biti istovremeno provedeno u nekoliko država članica.

Objašnjenje članka 29. — Pravo na pristup službama za posredovanje pri zapošljavanju

Ovaj se članak temelji na članku 1. stavku 3. Europske socijalne povelje i točki 13. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika.

Objašnjenje članka 30. — Zaštita u slučaju neopravdanog otkaza

Ovaj članak proizlazi iz članka 24. revidirane Socijalne povelje. Također vidjeti Direktivu 2001/23/EZ o zaštiti prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća i Direktivu 80/987/EEZ o zaštiti radnika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca, kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ.

Objašnjenje članka 31. — Pošteni i pravični radni uvjeti

Stavak 1. ovog članka temelji se na Direktivi 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu. Također proizlazi iz članka 3. Socijalne povelje i točke 19. Povelje Zajednice o pravima radnika i, što se tiče dostojanstva radnika, članka 26. revidirane Socijalne povelje. Izraz „radni uvjeti” treba razumjeti u smislu članka 156. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

2.	Stavak 2. temelji se na Direktivi 93/104/EZ o određenim aspektima organizacije radnog vremena, članku 2. Europske socijalne povelje i točki 8. Povelje Zajednice o pravima radnika.

Objašnjenje članka 32. — Zabrana rada djece i zaštita mladih pri radu

Ovaj se članak temelji na Direktivi 94/33/EZ o zaštiti mladih pri radu, članku 7. Europske socijalne povelje i točkama 20. do 23. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika.

Objašnjenje članka 33. — Obiteljski i profesionalni život

Članak 33. stavak 1. temelji se na članku 16. Europske socijalne povelje.

Stavak 2. proizlazi iz Direktive Vijeća 92/85/EEZ o uvođenju mjera za poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje na radnome mjestu i Direktive 96/34/EZ o okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC. Također se temelji na članku 8. (zaštita materinstva) Europske socijalne povelje te proizlazi iz članka 27. (prava radnika s obiteljskim odgovornostima na jednake mogućnosti i ravnopravnost) revidirane Socijalne povelje. „Materinstvo” obuhvaća razdoblje od začeća do prestanka dojenja.

Objašnjenje članka 34. — Socijalna sigurnost i socijalna pomoć

Načelo izneseno u članku 34. stavku 1. temelji se na člancima 153. i 156. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, članku 12. o Europskoj socijalnoj povelji i točki 10. Povelje Zajednice o pravima radnika. Unija ga mora poštovati kod izvršavanja ovlasti koje su joj prenesene člancima 153. i 156. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Upućivanje na socijalne službe odnosi se na slučajeve u kojima se takve službe uvode da bi se osigurale određene prednosti, no ne znači da se takve službe moraju uvesti ako ne postoje. „Materinstvo” mora biti shvaćeno jednako kao u prethodnom članku.

Stavak 2. temelji se na članku 12. stavku 4. i članku 13. stavku 4. Europske socijalne povelje i točki 2. Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika i odražava pravila koja proizlaze iz Uredbe (EEZ) br. 1408/71 i Uredbe (EEZ) br. 1612/68.

Stavak 3. proizlazi iz članka 13. Europske socijalne povelje i članaka 30. i 31. revidirane Socijalne povelje i točke Povelje Zajednice. Unija ga mora poštovati u kontekstu politika temeljenih na članku 153. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Objašnjenje članka 35. — Zdravstvena zaštita

Načela utvrđena u ovom članku temelje se na članku 152. Ugovora o EZ-u, zamijenjenim člankom 168. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, i člancima 11. i 13. Europske socijalne povelje. Druga rečenica članka preuzima članak 168. stavak 1.

Objašnjenje članka 36. — Pristup službama od općeg gospodarskog interesa

Ovaj je članak u cijelosti u skladu s člankom 14. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i ne uvodi ni jedno novo pravo. Samo utvrđuje načelo u skladu s kojim Unija poštuje pristup službama od općeg gospodarskog interesa predviđenih nacionalnim odredbama, ako su te odredbe u skladu s pravom Unije.

Objašnjenje članka 37. — Zaštita okoliša

Načela iz ovog članka temelje se na člancima 2., 6. i 174. Ugovora o EZ-u, zamijenjenima člankom 3. stavkom 3. Ugovora o Europskoj uniji i člancima 11. i 191. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Također proizlazi iz odredaba pojedinih nacionalnih ustava.

Objašnjenje članka 38. — Zaštita potrošača

Načela određena ovim člankom temelje se na članku 169. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

GLAVA V. — PRAVA GRAĐANA

Objašnjenje članka 39. — Pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament

Članak 39. primjenjuje se pod uvjetima određenima u Ugovorima, u skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje. Članak 39. stavak 1. odgovara pravu zajamčenom člankom 20. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (usporediti također s pravnom osnovom u članku 22. Ugovora o funkcioniranju Europske unije za usvajanje detaljnih aranžmana za ostvarivanje tog prava), a članak 39. stavak 2. odgovara članku 14. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Članak 39. stavak 2. preuzima osnovna načela glasačkog sustava u demokratskoj državi.

Objašnjenje članka 40. — Pravo glasovati i biti biran na lokalnim izborima

Ovaj članak odgovara pravu zajamčenom člankom 20. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (usporediti također s pravnom osnovom u članku 22. Ugovora o funkcioniranju Europske unije za usvajanje detaljnih aranžmana za ostvarivanje tog prava). U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, primjenjuje se pod uvjetima određenima u tim člancima Ugovorâ.

Objašnjenje članka 41. — Pravo na dobru upravu

Članak 41. temelji se na postojanju Unije kao predmeta vladavine prava čije su značajke razvijene u sudskoj praksi koja je, među ostalim, uključivala dobru upravu kao opće načelo prava (vidjeti, među ostalim, presudu Suda od 31. ožujka 1992. u predmetu C-255/90 P Burban [1992.] ECR I-2253, i presude Prvostupanjskog suda od 18. rujna 1995. u predmetu T-167/94 Nölle [1995.] ECR II-2589, i 9. srpnja 1999 u predmetu T-231/97 New Europe Consulting i ostali [1999.] ECR II-2403). Tekst tog prava u prva dva stavka proizlazi iz sudske prakse (presuda Suda od 15. listopada 1987. u predmetu 222/86 Heylens [1987.] ECR 4097, stavak 15. točaka, presuda od 18. listopada 1989. u predmetu 374/87 Orkem [1989.] ECR 3283, presuda od 21. studenoga 1991. u predmetu C-269/90 TU München [1991.] ECR I-5469, i presude Prvostupanjskog suda od 6. listopada 1994. u predmetu T-450/93 Lisrestal [1994.] ECR II-1177, 18. rujna 1995. u predmetu T-167/94 Nölle [1995.] ECR II-2589) i tekst koji se odnosi na obvezu obrazlaganja proizlaze iz članka 296. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (usporediti također pravnu osnovu članka 298. Ugovora o funkcioniranju Europske unije za usvajanje zakonodavstva u interesu otvorene, učinkovite i neovisne europske administracije).

Stavak 3. reproducira pravo sada zajamčeno člankom 340. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Stavak 4. reproducira pravo sada zajamčeno člankom 20. stavkom 2. točkom (d) i člankom 25. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, ta se prava primjenjuju pod uvjetima i u granicama određenima Ugovorima.

Pravo na djelotvoran pravni lijek, važan dio ovog pitanja, zajamčeno je člankom 47. ove Povelje.

Objašnjenje članka 42. — Pravo pristupa dokumentima

Pravo zajamčeno ovim člankom preuzeto je iz članka 255. Ugovora o EZ-u, na temelju čega je naknadno usvojena Uredba (EZ) br. 1049/2001. Europska konvencija proširila je to pravo na dokumente institucija, tijela i agencija, bez obzira na njihov oblik (vidjeti članak 15. stavak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, pravo pristupa dokumentima provodi se pod uvjetima i u granicama predviđenima u članku 15. stavku 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Objašnjenje članka 43. — Europski ombudsman

Pravo zajamčeno ovim člankom jest pravo zajamčeno člancima 20. i 228. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, primjenjuje se pod uvjetima određenima u navedena dva članka.

Objašnjenje članka 44. — Pravo na podnošenje peticije

Pravo zajamčeno ovim člankom jest pravo zajamčeno člancima 20. i 227. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, primjenjuje se pod uvjetima određenima u navedena dva članka.

Objašnjenje članka 45. — Sloboda kretanja i boravka

Pravo zajamčeno stavkom 1. jest pravo zajamčeno člankom 20. stavkom 2. točkom (a) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (usporediti također pravnu osnovu u članku 21.; i presudu Suda od 17. rujna 20002., predmet C-413/99 Baumbast [2002.] ECR I-7091). U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, ta se prava primjenjuju pod uvjetima i u granicama određenima Ugovorima.

Stavak 2. odnosi se na ovlast Unije koja joj je prenesena člancima 77., 78. i 79. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Posljedično, odobravanje tog prava ovisi o institucijama koje izvršavaju tu ovlast.

Objašnjenje članka 46. — Diplomatska i konzularna zaštita

Pravo zajamčeno ovim člankom jest pravo zajamčeno člankom 20. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (usporediti također pravnu osnovu članka 23.). U skladu s člankom 52. stavkom 2. Povelje, primjenjuje se pod uvjetima određenima u navedena dva članka.

GLAVA VI. — PRAVDA

Objašnjenje članka 47. — Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje

Prvi se stavak temelji na članku 13. EKLJP-a:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

Međutim, prema pravu Unije zaštita je širih razmjera jer jamči pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom. Sud je to pravo u svojoj presudi od 15. svibnja 1986. utemeljio kao opće načelo prava Unije (predmet 222/84 Johnston [1986.] ECR 1651; vidjeti i presudu od 15. listopada 1987., predmet 222/86 Heylens [1987.] ECR 4097 i presudu od 3. prosinca 1992., predmet C-97/91 Borelli [1992.] ECR I-6313). Prema Sudu, to opće načelo prava Unije također se primjenjuje na države članice pri njihovom provođenju prava Unije. Uključivanje prethodno navedenog u Povelju nije bilo s namjerom izmjene sustava sudskog nadzora utvrđenog Ugovorima, posebno pravila povezanih s prihvatljivosti izravnih tužbi pred Sudom Europske unije. Europska konvencija razmotrila je sustav sudskog nadzora Unije, uključujući pravila o prihvatljivosti, te ih je potvrdila za vrijeme njihove izmjene vezano uz određene aspekte, kako je iskazano u člancima od 251. do 281. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a posebno u članku 263. četvrtom stavku. Članak 47. primjenjuje se na institucije Unije i institucije država članica pri njihovom provođenju prava Unije i vrijedi za sva prava zajamčena pravom Unije.

Drugi stavak odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP-a, koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.”

Prema pravu Unije, pravo na pravično saslušanje nije ograničeno na sporove koji se odnose na prava i obveze građanskog prava. To je jedna od posljedica činjenice da je Unija zajednica temeljena na vladavini prava kako je Sud istaknuo u predmetu 294/83, „Les Verts” protiv Europskog parlamenta (presuda od 23. travnja 1986., [1986.] ECR 1339). Međutim, u svim aspektima osim njihovog područja primjene, jamstva EKLJP-a primjenjuju se na Uniju na sličan način.

U pogledu trećeg stavka trebalo bi napomenuti da bi, u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, trebalo osigurati pravnu pomoć u slučaju u kojem bi u nedostatku takve pomoći bilo nemoguće osigurati djelotvoran pravni lijek (presuda EKLJP-a od 9. listopada 1979., Airey, serija A, svezak 32., str. 11.). Također postoji sustav pravne pomoći za predmete pred Sudom Europske unije.

Objašnjenje članka 48. — Pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu

Članak 48. jednak je članku 6. stavku 2. i 3. EKLJP-a, koji glasi kako slijedi:

„2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(a)	da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;

(b)	da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

(c)	da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

(d)	da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

(e)	besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu.”

U skladu s člankom 52. stavkom 3., ovo je pravo jednakog značenja i opsega primjene kao pravo zajamčeno EKLJP-om.

Objašnjenje članka 49. — Načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni

Ovaj se članak pridržava tradicionalnog pravila neretroaktivnosti zakona i kaznenopravnih sankcija. Dodano je pravilo retroaktivnosti blažeg kaznenog prava koje postoji u brojnim državama članicama i koje je sadržano u članku 15. Pakta o građanskim i političkim pravima.

Članak 7. EKLJP-a glasi:

„1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenljiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.

2. Ovaj članak ne priječi suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.”

U stavku 2., upućivanje na „civilizirane” narode je izbrisano; to ne mijenja značenje ovog stavka koji se posebno odnosi na zločine protiv čovječnosti. U skladu s člankom 52. stavkom 3., ovdje zajamčeno pravo ima jednako značenje i opseg primjene kao pravo zajamčeno EKLJP-om.

Stavak 3. navodi opće načelo razmjernosti kazni i kaznenih djela temeljeno na ustavnim tradicijama zajedničkima svim državama članicama i sudskom praksom Suda Zajednica.

Objašnjenje članka 50. — Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto kazneno djelo

Članak 4. Protokola 7. uz EKLJP glasi kako slijedi:

„1. Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osuđen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja.

3. Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.”

Pravilo „non bis in dem” primjenjuje se u pravu Unije (vidjeti, između mnogih prethodno navedenih, presudu od 5. svibnja 1966., spojeni predmeti 18/65 i 35/65 Gutmann protiv Komisije [1966.] ECR 149 i noviji predmet, odluku Prvostupanjskog suda od 20. travnja 1999., spojeni predmeti T-305/94 i ostali Limburgse Vinyl Maatschappij NV protiv Komisije [1999.] ECR II-931). Pravilo koje zabranjuje kumulaciju odnosi se na kumulaciju dviju kazni jednake vrste, odnosno kazni izrečenih na kaznenom sudu.

U skladu s člankom 50., pravilo „non bis in idem” primjenjuje se ne samo unutar nadležnosti jedne države nego i između nadležnosti nekoliko država članica. To odgovara pravnoj stečevini Unije; vidjeti članke 54. do 58. Schengenske konvencije i presudu Suda od 11. veljače 2003., C-187/01 Gözütok [2003.] ECR I-1345, članak 7. Konvencije o zaštiti financijskih interesa Europskih Zajednica i članak 10. Konvencije o borbi protiv korupcije. Izuzetno ograničene iznimke u navedenim konvencijama koje državama članicama dozvoljavaju odstupanje od pravila „non bis in idem” obuhvaćene su horizontalnom klauzulom članka 52. stavka 1. Povelje u vezi s ograničenjima. U pogledu situacija iz članka 4. Protokola 7., primjenu načela unutar iste države članice, zajamčeno pravo ima jednako značenje i opseg primjene kao odgovarajuće pravo uEKLJP-u.

GLAVA VII. — OPĆE ODREDBE KOJIMA SE UREĐUJE TUMAČENJE I PRIMJENA POVELJE

Objašnjenje članka 51. — Područje primjene

Cilj članka 51. jest utvrditi područje primjene Povelje. Teži se jasnom utvrđivanju primjene Povelje najprije na institucije i tijela Unije, u skladu s načelom supsidijarnosti. Ova je odredba sastavljena u skladu s člankom 6. stavkom 2. Ugovora o Europskoj uniji prema kojem Unija mora poštovati temeljna prava, te u skladu s mandatom podijeljenim u okviru Europskog vijeća u Kölnu. Pojam „institucije” utvrđen je u Ugovorima. Izraz „tijela, uredi i agencije” obično se koristi u Ugovorima za upućivanje na sva tijela uspostavljena na temelju Ugovora ili sekundarnog zakonodavstva (vidjeti, npr., članke 15. ili 16. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).

U vezi s državama članica, nedvojbeno proizlazi iz sudske prakse Suda da je poštovanje temeljnih prava definiranih u kontekstu Unije obvezujuće za države članice samo kad postupaju unutar područja primjene prava Unije (presuda od 13. srpnja 1989., predmet 5/88 Wachauf [1989.] ECR 2609; presuda od 18. lipnja 1991., predmet C-260/89 ERT [1991.] ECR I-2925; presuda od 18. prosinca 1997., predmet C-309/96 Annibaldi [1997.] ECR I-7493). Sud je potvrdio navedenu sudsku praksu: „Osim toga, trebalo bi zapamtiti da su zahtjevi koji proizlaze iz zaštite temeljnih prava u pravnom poretku Zajednice također obvezujući za države članice pri njihovoj primjeni pravila Zajednice…” (presuda od 13. travnja 2000., predmet C-292/97 [2000.] ECR I-2737, stavak 37. točaka). Naravno, ovo se pravilo, kako je utvrđeno ovom Poveljom, primjenjuje na središnja tijela kao i na regionalna ili lokalna tijela i javne organizacije, pri njihovoj primjeni prava Unije.

Stavak 2., zajedno s drugom rečenicom stavka 1., potvrđuje da Povelja ne može proširiti ovlasti i zadaće koje su Ugovorima dodijeljene Uniji. Ovdje se izričito spominju logične posljedice načela supsidijarnosti i činjenica da Unija ima samo one ovlasti koje su joj dodijeljene. Temeljna prava koja jamči Unija nemaju nikakav drugi učinak osim onoga u kontekstu ovlasti dodijeljenih Ugovorima. Posljedično, obveza institucija Unije, u skladu s drugom rečenicom stavka 1., koja se odnosi na promicanje načela iznesenih u Povelji postoji samo unutar ograničenja tih istih ovlasti.

Stavak 2. također potvrđuje da Povelja ne proširuje područje primjene prava Unije izvan ovlasti Unije utvrđenih Ugovorima. Sud je već utvrdio ovo pravilo u odnosu na temeljna prava priznata kao dio prava Unije (presuda od 17. veljače 1998., C-249/96 Grant [1998.] ECR I-621, stavak 45. točaka). U skladu s ovim pravilom, razumije se samo po sebi da se upućivanje na Povelju u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji ne može razumjeti kao proširenje opsega djelovanja države članice koje se smatra „provedbom prava Unije” (u smislu stavka 1. i gore navedene sudske prakse).

Objašnjenje članka 52. — Opseg i tumačenje prava i načela

Svrha članka 52. jest utvrditi područje primjene prava i načela Povelje te pravila za njihovo tumačenje. Stavak 1. odnosi se na režim ograničenjâ. Tekst se temelji na sudskoj praksi Suda: „… u skladu s dobro ustaljenom sudskom praksom Suda, ograničenja mogu biti uvedena na ostvarivanje temeljnih prava, posebno u kontekstu zajedničke organizacije tržišta, pod uvjetom da ta ograničenja uistinu odgovaraju ciljevima od općeg interesa za koje se zauzima Zajednica i, u odnosu na željeni cilj, ne čine nerazmjerno i neopravdano uplitanje koje podcjenjuje samu bit tih prava” (presuda od 13. travnja 2000., predmet C-292/97, stavak 45. točaka). Upućivanje na opće interese koje priznaje Unija obuhvaća ciljeve navedene u članku 3. Ugovora o Europskoj uniji i ostale interese zaštićene posebnim odredbama Ugovora poput članka 4. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji i članka 35. stavka 3., te članaka 36. i 346. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Stavak 2. odnosi se na prava koja su već izričito zajamčena Ugovorom o osnivanju Europske zajednice te su priznata u Povelji, a sada se nalaze u Ugovorima (posebno prava koja proizlaze iz građanstva Unije). Objašnjava da takva prava ostaju predmet uvjeta i ograničenja primjenljivih na pravo Unije, na kojem su temeljeni, i koji su predviđeni u Ugovorima. Povelja ne mijenja sustav prava dodijeljenih Ugovorom o Europskoj zajednici i preuzetih Ugovorima.

Namjena stavka 3. jest osigurati potrebnu sukladnost između Povelje i EKLJP-a uspostavom pravila tako da, ako prava u sadašnjoj Povelji također odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP-om, značenje i opseg primjene tih prava, uključujući odobrena ograničenja, budu jednaka onima navedenima u EKLJP-u. To posebno znači da zakonodavac, pri utvrđivanju ograničenja tih prava, mora poštovati jednake norme, određene u detaljnim sporazumima o ograničenjima u EKLJP-u, koje su time primjenljive za prava obuhvaćena ovim stavkom, bez štetnog učinka na autonomiju prava Unije i Suda Europske unije.

Upućivanje na EKLJP obuhvaća i Konvenciju i protokole uz nju. Značenje i područje primjene zajamčenih prava utvrđeni su ne samo tekstom tih instrumenata nego i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije. Namjena posljednje rečenice stavka jest dopustiti Uniji da jamči širu zaštitu. U svakom slučaju, razina zaštite koju pruža Povelja nikad ne smije biti niža od one koju jamči EKLJP.

Povelja ne utječe na mogućnosti država članica da iskoriste članak 15. EKLJP-a koji omogućuje derogiranja od prava EKLJP-a u slučaju rata ili ostalih javnih opasnosti koje ugrožavaju život naroda, pri poduzimanju mjera u području nacionalne obrane u slučaju rata ili održavanja zakona i reda, u skladu s njihovim odgovornostima iz članka 4. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji i članaka 72. i 347. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Popis prava koja se trenutačno, bez isključenja razvoja u području prava, zakonodavstva i Ugovora, mogu smatrati sukladnima pravima EKLJP-a u smislu značenja ovog stavka iznesen je u nastavku. Ne uključuje prava dodatna onima iz -EKLJP-a.

Članci Povelje koji su jednakog značenja i opsega primjene kao odgovarajući članci -EKLJP-a:

—	članak 2. odgovara članku 2. EKLJP-a,

—	članak 4. odgovara članku 3. EKLJP-a,

—	članak 5. stavci 1. i 2. odgovaraju članku 4. EKLJP-a,

—	članak 6. odgovara članku 5. EKLJP-a,

—	članak 7. odgovara članku 8. EKLJP-a,

—	članak 10. stavak 1. odgovara članku 9. EKLJP-a,

—	članak 11. odgovara članku 10. EKLJP-a ne dovodeći u pitanje ikakva ograničenja koja bi pravo Unije moglo uvesti na pravo država članica na izdavanje dozvola iz članka 10. stavka 1. treće rečenice EKLJP-a,

—	članak 17. odgovara članku 1. Protokola uz EKLJP,

—	članak 19. stavak 1. odgovara članku 4. Protokola 4.,

—	članak 19. stavak 2. odgovara članku 3. EKLJP-a prema tumačenju Europskog suda za ljudska prava,

—	članak 48. odgovara članku 6. stavcima 2. i 3. EKLJP-a,

—	članak 49. stavci 1. (uz izuzetak posljednje rečenice) i 2. odgovaraju članku 7. EKLJP-a.

Članci čije je značenje jednako značenju odgovarajućih članaka EKLJP-a, no čiji je opseg primjene širi:

—	članak 9. obuhvaća jednako područje kao članak 12. EKLJP-a, no njegov se opseg primjene može proširiti na ostale oblike braka ako su oni utvrđeni nacionalnim zakonodavstvom,

—	članak 12. stavak 1. odgovara članku 11. EKLJP-a, no njegov je opseg primjene proširen na razinu Europske unije,

—	članak 14. stavak 1. odgovara članku 2. Protokola uz EKLJP, no njegov je opseg primjene proširen da obuhvaća pristup strukovnom i trajnom osposobljavanju,

—	članak 14. stavak 3. odgovara članku 2. Protokola uz EKLJP u pogledu prava roditelja,

—	članak 47. stavci 2. i 3. odgovaraju članku 6. stavku 1. EKLJP-a no ograničenje u vezi s određivanjem građanskih prava i obveza ili kaznenih prijava ne primjenjuje se na pravo Unije i njegovu provedbu,

—	članak 50. odgovara članku 4. Protokola 7. uz EKLJP, no njegov je opseg primjene proširen na razinu Europske unije između sudova država članica,

—	Zaključno, građani Europske unije, u okviru područja primjene prava Unije, ne smiju se smatrati strancima, zbog zabrane ikakve diskriminacije na temelju državljanstva. Ograničenja iz članka 16. EKLJP-a u pogledu prava stranaca se, stoga, ne primjenjuju na njih u ovom kontekstu.

Pravilo tumačenja iz stavka 4. temelji se na tekstu članka 6. stavka 3. Ugovora o Europskoj uniji i uzima u obzir pristup Suda u vezi sa zajedničkim ustavnim tradicijama (npr., presuda od 13. prosinca 1979., predmet 44/79 Hauer [1979.] ECR 3727; presuda od 18. svibnja 1982. predmet 155/79 AM [1982.] ECR 1575). Prema tom pravilu, umjesto strogog pristupa „najnižeg zajedničkog nazivnika”, dotična prava Povelje trebalo bi tumačiti na način koji pruža visoku razinu zaštite koja je primjerena pravu Unije i u skladu sa zajedničkim ustavnim tradicijama.

Stavak 5. razjašnjava razliku između „prava” i „načela” određenih Poveljom. U skladu s tim razlikovanjem, prava pojedinaca treba poštovati, a načela se treba pridržavati (članak 51. stavak 1.). Načela se mogu provoditi putem zakonodavnih ili izvršnih akata (usvojenih od strane Unije u skladu s njezinim ovlastima, i od strane država članica samo ako provode pravo Unije); shodno tome, postaju važna za sudove samo kad se takvi akti tumače ili revidiraju. Međutim, ne utječu na izravne zahtjeve za pozitivnim djelovanjem institucija Unije ili tijela država članica. To je u skladu sa sudskom praksom Suda (usporediti sudsku praksu u vezi s „načelom opreznosti” u članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije: presuda Prvostupanjskog suda od 11. rujna 2002., predmet T-13/99 Pfizer protiv Vijeća, uz brojna upućivanja na raniju sudsku praksu; i niz presuda u vezi s člankom 33. (bivši 39.) o načelima poljoprivrednog prava, npr. presuda Suda u predmetu 265/85 Van den Berg [1987.] ECR 1155: pregled načela tržišne stabilizacije i razumnih očekivanja) i u skladu s pristupom ustavnih sustava država članica „načelima”, posebno u području socijalnog prava. Primjeri načela priznatih u Povelji uključuju, primjerice, članke 25., 26. i 37. U pojedinim slučajevima, članak Povelje može sadržavati elemente prava i načela, npr. članci 23., 33. i 34.

Stavak 6. odnosi se na razne članke Povelje koji, u duhu supsidijarnosti, pozivaju na nacionalne zakone i praksu.

Objašnjenje članka 53. — Razina zaštite

Namjera ove odredbe jest primjenjivati razinu zaštite koju, u okviru svojih opsega primjene, trenutačno priznaju pravo Unije, nacionalni zakoni i međunarodno pravo. EKLJP je spomenut zbog svoje važnosti.

Objašnjenje članka 54. — Zabrana zlouporabe prava

Ovaj članak odgovara članku 17. EKLJP-a:

„Ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.”

(1) Napomena urednika: Upućivanje na brojeve članaka u Ugovorima je ažurirano te su ispravljene manje tehničke greške.