19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

3

L 160/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

29.05.2000.

(1)

Europska unija je postavila za cilj uspostavljanje područja slobode, sigurnosti i pravde.

(2)

Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta zahtijeva da se prekogranični stečajni postupci trebaju odvijati učinkovito i djelotvorno, a ovu je Uredbu potrebno donijeti kako bi se postigao ovaj cilj koji spada u suradnju sudova u građanskim stvarima u smislu članka 65. Ugovora.

(3)

Aktivnosti poduzetnika sve više imaju prekogranične učinke, pa su stoga sve više uređene pravom Zajednice. Dok insolventnost takvih poduzetnika također utječe na pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, postoji i potreba za aktom Zajednice koji bi zahtijevao koordinaciju mjera koje se poduzimaju u vezi s imovinom insolventnog dužnika.

(4)

Za pravilno je funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno izbjegavati poticanje stranaka da prenose svoju imovinu ili sudski postupak iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem („forum shopping”).

(5)

Ovi se ciljevi ne mogu u dovoljnom stupnju postići na državnoj razini, te je stoga opravdano djelovanje na razini Zajednice.

(6)

U skladu s načelom proporcionalnosti, ovu Uredbu trebalo bi ograničiti na odredbe koje uređuju ovlaštenje za pokretanje stečajnih postupaka i odluke koje se donose neposredno na temelju stečajnih postupaka, te su tijesno povezane s takvim postupkom. K tomu, ova Uredba treba sadržavati odredbe u vezi s priznavanjem onih odluka i propisa koji se primjenjuju, a koji također zadovoljavaju to načelo.

(7)

Stečajni postupci, stečajne nagodbe i slični postupci izuzeti su iz područja primjene Bruxelleske konvencije o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (3), kako je izmijenjena konvencijama o pristupanju uz ovu Konvenciju (4).

(8)

S ciljem poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti stečajnih postupaka koji imaju prekogranične učinke potrebno je i primjereno da odredbe o sudskoj nadležnosti, priznavanju i pravu koje se primjenjuje u ovom području budu sadržane u jednom pravnom aktu Zajednice, koji je obvezujući i izravno primjenjiv u državama članicama.

(9)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na stečajni postupak bilo u slučaju da je dužnik fizička ili pravna osoba, trgovac ili privatna osoba. Stečajni postupci na koje se primjenjuje ova Uredba navedeni su u prilozima. Stečajni postupci koji se tiču osiguravajućih društava, kreditnih institucija, investicijskih poduzeća koja raspolažu sredstvima ili vrijednosnim papirima trećih, te poduzeća za zajednička ulaganja trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe. Na takva se poduzeća ne bi trebala primjenjivati ova Uredba stoga što su ona predmet posebnih propisa i što nacionalna nadzorna tijela imaju široke ovlasti za postupanje.

(10)

Stečajni postupci ne uključuju nužno postupanje sudske vlasti; izrazu „sud” u ovoj Uredbi se treba dati široko značenje i treba uključivati i osobu ili tijelo koji su nacionalnim pravom ovlašteni otvarati stečajne postupke. S ciljem primjene ove Uredbe, postupci (uključujući pravne radnje i formalnosti) trebali bi biti usklađeni ne samo s odredbama ove Uredbe, nego i službeno priznati i pravovaljani u državi članici u kojoj je pokrenut stečajni postupak, pri čemu se mora raditi o cjelokupnom stečajnom postupku koji za posljedicu ima djelomično ili potpuno oduzimanje imovine dužnika i imenovanje stečajnog upravitelja.

(11)

Ova Uredba polazi od činjenice da zbog velikih razlika u materijalnom pravu nije moguće uvesti stečajni postupak s univerzalnim područjem primjene u cijeloj Zajednici. Primjena, bez izuzetaka, prava države u kojoj se pokreće takav postupak bi zbog toga često izazivala teškoće. Na primjer, to važi za vrlo različite zakone o založnom pravu u Zajednici. Nadalje, prava prvenstva koja uživaju neki vjerovnici u stečajnom postupku su u nekim slučajevima potpuno različita. Ova bi Uredba to trebala uzeti u obzir na dva različita načina. S jedne strane trebalo bi osigurati posebna pravila o mjerodavnom pravu u slučaju posebno značajnih prava i pravnih odnosa (npr. stvarnih prava i ugovora o radu). S druge strane, uz glavni stečajni postupak s univerzalnim područjem primjene trebalo bi dozvoliti i nacionalni postupak koji obuhvaća samo imovinu koja se nalazi u državi gdje se pokreće postupak.

(12)

Ova Uredba omogućuje da se glavni stečajni postupak pokrene u državi članici gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Ti postupci imaju općenito područje primjene i usmjereni su k tomu da obuhvate svu dužnikovu imovinu. Zbog zaštite različitosti interesa, ova Uredba dopušta pokretanje sekundarnih postupaka koji se odvijaju usporedo s glavnim postupcima. Sekundarni postupci se mogu pokrenuti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan. Učinci sekundarnog postupka su ograničeni na imovinu koja se nalazi u toj državi. Obvezna pravila o koordinaciji s glavnim postupkom zadovoljavaju potrebu za jedinstvenom primjenom u Zajednici.

(13)

„Središte glavnih interesa” trebalo bi odgovarati mjestu gdje dužnik obavlja redovito poslovanje, te kao takvo može biti provjereno od trećih strana.

(14)

Ova se Uredba primjenjuje samo na postupke u kojima se središte dužnikovih glavnih interesa nalazi unutar Zajednice.

(15)

Pravila o nadležnosti iz ove Uredbe utvrđuju samo međunarodnu nadležnost, to jest, ona samo određuju državu članicu čiji sudovi mogu pokrenuti stečajni postupak. Mjesna nadležnost unutar te države članice mora se utvrditi nacionalnim pravom dotične države članice.

(16)

Sud nadležan za pokretanje glavnog stečajnog postupka treba imati mogućnost izricanja privremenih i sigurnosnih mjera od trenutka podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka. Sigurnosne mjere prije i nakon početka stečajnog postupka vrlo su važne za učinkovitost stečajnih postupaka. S tim u vezi, ova bi Uredba trebala predviđati različite mogućnosti. S jedne strane, sudu nadležnom za glavne stečajne postupke trebalo bi također biti omogućeno da odredi privremene sigurnosne mjere koje bi pokrivale imovinu koja se nalazi na području ostalih država članica. S druge strane, stečajnom upravitelju privremeno imenovanom prije pokretanja glavnog stečajnog postupka trebalo bi biti omogućeno da, u državama članicama u kojima postoji poslovni nastan dužnika, primijeni sigurnosne mjere koje su moguće prema propisima tih država.

(17)

Prije pokretanja glavnog stečajnog postupka, pravo podnošenja zahtjeva za pokretanje stečajnog postupka u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan trebalo bi biti ograničeno na domaće vjerovnike i vjerovnike s poslovnim nastanom u toj državi, ili na slučajeve gdje glavni stečajni postupak ne može biti pokrenut prema zakonu države članice gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Razlog ovom ograničenju jest namjera da se slučajevi u kojima se teritorijalni stečajni postupci zahtijevaju prije glavnog stečajnog postupka ograniče samo na one neophodno potrebne. Ako su pokrenuti glavni stečajni postupci, teritorijalni postupci postaju sekundarnima.

(18)

Nakon pokretanja glavnog stečajnog postupka, pravo podnošenja zahtjeva za pokretanje stečajnog postupka u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan nije ograničeno ovom Uredbom. Stečajni upravitelj u glavnom postupku ili bilo koja druga osoba ovlaštena na temelju nacionalnog prava države članice, može zahtijevati pokretanje sekundarnog stečajnog postupka.

(19)

Osim zaštite lokalnih interesa, sekundarni stečajni postupci mogu poslužiti u različite svrhe. Može biti slučajeva gdje je dužnikova stečajna masa previše složena da bi se njome upravljalo kao jedinicom, ili gdje su razlike u dotičnim pravnim sustavima tako velike da se mogu javiti poteškoće kada se djelovanje zakona države članice u kojoj se pokreće postupak proširi i na druge države gdje se imovina nalazi. Iz tog razloga, stečajni upravitelj može zatražiti pokretanje sekundarnog postupka kada je to potrebno radi učinkovitog upravljanja imovinom.

(20)

Glavni stečajni postupak i sekundarni postupci ipak mogu doprinositi djelotvornoj realizaciji ukupne imovine samo ako su svi usporedni neriješeni postupci usklađeni. Tu je glavni uvjet da razni stečajni upravitelji moraju blisko surađivati, posebno u razmjeni dovoljne količine podataka. Kako bi se osigurala značajnija uloga glavnog stečajnog postupka, stečajnom upravitelju u takvom postupku trebalo bi se osigurati više mogućnosti za intervenciju u sekundarne stečajne postupke koji se vode istodobno. Na primjer, on bi trebao imati mogućnost predlagati plan restrukturiranja ili stečajne nagodbe, ili tražiti odlaganje realizacije imovine u sekundarnom stečajnom postupku.

(21)

Svaki vjerovnik koji ima stalno uobičajeno boravište, domicil ili registrirano sjedište u Zajednici, trebao bi imati pravo na podnošenje svojih zahtjeva u svakom stečajnom postupku u Zajednici koji se odnosi na dužnikovu imovinu. Ovo bi se također trebalo primjenjivati i na porezna tijela i institucije socijalnog osiguranja. Međutim, kako bi se osigurao jednak položaj vjerovnika, raspodjela sredstava mora biti usklađena. Svaki bi vjerovnik trebao imati mogućnost zadržati ono što je dobio tijekom stečajnog postupka, ali bi trebao imati pravo sudjelovanja u raspodjeli ukupne imovine u drugom stečajnom postupku samo ako su vjerovnici s istim položajem dobili jednak dio svojih potraživanja.

(22)

Ova bi Uredba trebala osigurati hitno priznavanje sudskih odluka u vezi s pokretanjem, vođenjem i okončanjem stečajnih postupaka koji spadaju u njezino područje primjene, te sudskih odluka donesenih u izravnoj vezi s takvim stečajnim postupcima. Automatsko priznavanje bi trebalo stoga značiti da se učinci pripisani postupku na temelju prava države u kojoj su postupci pokrenuti protežu na sve ostale države članice. Priznanje sudskih odluka koje su donijeli sudovi država članica trebalo bi se temeljiti na načelu međusobnog povjerenja. U tom smislu, razlozi za nepriznavanje trebali bi biti smanjeni na najmanju potrebnu mjeru. Ovo je također osnova na kojoj se treba rješavati svaki spor između dva suda država članica koji imaju nadležnost za pokretanje glavnog stečajnog postupka. Odluka suda koji prvi pokrene stečajni postupak trebala bi se priznavati u ostalim državama članicama, bez mogućnosti tih država članica da preispituju takvu odluku suda.

(23)

Za pitanja koja pokriva, ova Uredba trebala bi propisivati jedinstvena pravila o sukobu zakona koja zamjenjuju, unutar njihovog područja primjene, nacionalna pravila međunarodnog privatnog prava. Osim ako nije drugačije određeno, mjerodavni propis je onaj države članice u kojoj se pokreće postupak (lex concursus). Ovo pravilo o sukobu zakona treba jednako važiti i za glavni postupak i za lokalne postupke; lex concurcus uređuje sve učinke stečajnog postupka, postupovne kao i materijalne, na osobe i pravne odnose kojih se to tiče. On određuje sve uvjete za pokretanje, vođenje i okončanje stečajnog postupka.

(24)

Automatsko priznavanje stečajnog postupka za koji redovno važi propis države u kojoj se postupak pokreće može se kositi s pravilima prema kojima se poduzimaju pravne radnje u ostalim državama članicama. Kako bi se omogućilo otvaranje postupka, zaštitu podataka i pravnu sigurnost u državama članicama u kojima nisu pokrenuti postupci, trebalo bi osigurati cijeli niz izuzetaka od općeg pravila.

(25)

Postoji osobita potreba za pravom na odstupanje od propisa države u kojoj se postupak pokreće u slučaju stvarnih prava, a zato što su ona od velike važnosti kod odobrenja kredita. Osnovu, važenje i opseg takvih stvarnih prava trebalo bi stoga redovito određivati prema lex situs, te na njih ne bi trebalo utjecati pokretanje stečajnog postupka. Nositelju stvarnih prava trebalo bi stoga biti omogućeno dodatno jamstvo za ostvarivanje prava na izdvajanje ili odvojeno namirenje. Ako za imovinu vrijede stvarna prava prema pravilima te države, lex situs, a glavni se postupak vodi u drugoj državi članici, stečajnom upravitelju u glavnom postupku trebalo bi biti omogućeno da traži pokretanje sekundarnog postupka u području nadležnosti gdje nastaju stvarna prava ako dužnik tamo ima poslovni nastan. Ako sekundarni postupak nije pokrenut, višak od prodaje imovine koju pokrivaju stvarna prava mora biti plaćen stečajnom upravitelju u glavnom postupku.

(26)

Čak i ako prema propisima države u kojoj se pokreće postupak nije dozvoljena kompenzacija, vjerovnik bi ipak trebao imati pravo na kompenzaciju ako je to moguće prema propisima koji važe za tražbinu insolventnog dužnika. Na taj način, kompenzacija služi kao jamstvo na temelju zakonskih odredaba na koje se vjerovnik kojega se to tiče može osloniti u vrijeme kada nastaje tražbina.

(27)

Postoji i potreba za posebnom zaštitom u slučaju platnih sustava i financijskih tržišta. Na primjer, ovo se odnosi na dogovore o zatvaranju pozicija i netiranju koji se nalaze u takvim sustavima, kao i na prodaju vrijednosnica i na jamstva osigurana za takve poslove koji su uređeni Direktivom 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o konačnom namirenju u plaćanjima i namirenju u trgovini vrijednosnicama (5). Jedino pravo koje vrijedi za takve transakcije trebalo bi biti ono koje važi za dotični sustav ili tržište. Cilj ove odredbe je da, u slučaju insolventnosti poslovnog partnera, spriječi mogućnost izmjene mehanizama za poslove plaćanja i namirenja koji su osigurani u sustavima plaćanja i kompenzacije ili na reguliranim financijskim tržištima država članica. Direktiva 98/26/EZ sadrži posebne odredbe koje imaju prednost pred općim pravilima u ovoj Uredbi.

(28)

S ciljem zaštite zaposlenika i radnog odnosa, posljedice stečajnog postupka na nastavak ili okončanje radnog odnosa i prava i obveze svih strana u takvom odnosu moraju se urediti pravom koje se primjenjuje na ugovor, u skladu s općim pravilima o koliziji prava. Bilo koja druga pitanja o stečajnom pravu, kao što su ona o tomu jesu li tražbine zaposlenika zaštićene pravima prvenstva i koji status mogu imati ta prava prvenstva, trebalo bi odrediti pravom države u kojoj se postupak pokreće.

(29)

Zbog poslovnih razloga glavnina sadržaja odluke o pokretanju postupka trebala bi biti objavljena u ostalim državama članicama na zahtjev stečajnog upravitelja. Ako u državi članici koje se to tiče postoji poslovni nastan, može postojati uvjet obveznog objavljivanja. Međutim, objavljivanje ni u kom slučaju ne može biti preduvjet za priznavanje stranog postupka.

(30)

Postoji mogućnost da neke zainteresirane osobe nemaju saznanja o pokrenutim postupcima, te postupaju u dobroj vjeri na način koji je protivan novonastaloj situaciji. Kako bi se zaštitile takve osobe koje dužniku plaćaju jer nemaju saznanja da su u drugoj državi pokrenuti postupci, i kada bi ustvari trebali plaćati stečajnom upravitelju u drugoj državi, trebalo bi osigurati da takva plaćanja imaju učinak pokrića duga.

(31)

Ova Uredba trebala bi uključiti priloge koji se odnose na organizaciju stečajnog postupka. Kako se ti prilozi odnose isključivo na zakonodavstvo država članica, postoje posebni i opravdani razlozi da Vijeće pridržava pravo izmjene tih priloga kako bi se uzele u obzir bilo kakve izmjene domaćeg prava u državama članicama.

(32)

Ujedinjena Kraljevina i Irska su, u skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, navele svoju želju za sudjelovanjem u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(33)

Danska, u skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, koja je stoga ne obvezuje, niti se na nju primjenjuje,

(a)

„stečajni postupak” znači cjelokupni stečajni postupak iz članka 1. stavka 1. Ti su postupci navedeni u Prilogu A;

(b)

„stečajni upravitelj” znači svaka osoba ili tijelo čija je funkcija upravljanje imovinom ili likvidacija imovine oduzete dužniku, ili nadzor nad njegovim poslovanjem. Te osobe i tijela su navedeni u Prilogu C;

(c)

„likvidacijski postupak” znači stečajni postupak u smislu točke (a) i ima za posljedicu realizaciju dužnikove imovine, uključujući i kada je postupak okončan stečajnom nagodbom ili drugom mjerom za prekidanje insolventnosti, ili kada je okončan zbog nedostatnosti imovine. Ovi su postupci navedeni u Prilogu B;

(d)

„sud” znači sudsko ili drugo nadležno tijelo države članice ovlašteno za pokretanje stečajnog postupka ili donošenje odluka tijekom takvog postupka;

(e)

„sudska odluka” u vezi s pokretanjem stečajnog postupka ili imenovanjem stečajnog upravitelja uključuje i odluku svakog suda ovlaštenog za pokretanje takvog postupka ili imenovanje stečajnog upravitelja;

(f)

„vrijeme pokretanja postupka” znači vrijeme kada sudska odluka o pokretanju takvog postupka stupa na snagu, bilo da se radi o konačnoj sudskoj odluci ili ne;

(g)

„država članica u kojoj se nalazi imovina” znači u slučaju:

(h)

„poslovni nastan” znači svako mjesto poslovanja gdje dužnik obavlja stalnu gospodarsku aktivnost koja uključuje ljudske resurse i dobra.

(a)

stečajni postupak prema stavku 1. ne može se pokrenuti zbog uvjeta propisanih pravom države članice na čijem se državnom području nalazi dužnikovo središte glavnih interesa; ili

(b)

pokretanje teritorijalnog stečajnog postupka zahtijeva vjerovnik koji ima domicil, uobičajeno boravište ili sjedište u državi članici na čijem državnom području se nalazi poslovni nastan, ili čija tražbina proizlazi iz poslovanja tog poslovnog nastana.

(a)

protiv kojih se dužnika dozvoljava stečajni postupak s obzirom na njihovu sposobnost;

(b)

imovinu koja čini dio mase i postupanje s imovinom koju dužnik pribavi ili koja je na njega prenesena nakon pokretanja stečajnog postupka;

(c)

ovlasti dužnika i stečajnog upravitelja;

(d)

pretpostavke za kompenzaciju;

(e)

učinke stečajnog postupka po važeće ugovore gdje je dužnik jedna od ugovornih stranaka;

(f)

učinke stečajnog postupka na postupke pokrenute od strane pojedinačnih vjerovnika, s izuzetkom parnica u tijeku;

(g)

tražbine koje će se prijaviti u vezi s dužnikovom stečajnom masom i postupanje s tražbinama koje su proistekle nakon pokretanja stečajnog postupka;

(h)

pravila koja uređuju prijavljivanje, verifikaciju i priznavanje tražbina;

(i)

pravila koja uređuju raspodjelu sredstava od realizacije imovine, razvrstavanje tražbina i prava vjerovnika koji su dobili djelomičnu naknadu nakon pokretanja postupka u slučaju insolventnosti na temelju stvarnih prava ili kroz kompenzaciju;

(j)

uvjete i učinke okončanja stečajnog postupka, posebno kod stečajne nagodbe;

(k)

prava vjerovnika nakon okončanja stečajnog postupka;

(l)

tko snosi troškove nastale tijekom stečajnog postupka;

(m)

pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike.

(a)

pravo na raspolaganje imovinom ili davanje na raspolaganje, te dobivanje naknade od sredstava ili prihoda od te imovine, posebno na temelju založnog prava ili hipoteke;

(b)

isključivo pravo na podmirenje tražbine, posebno pravo u vezi s tražbinom osiguranom založnim pravom ili ustupanjem potraživanja na temelju jamstva;

(c)

pravo zahtijevanja imovine i/ili traženja naknade od strane onoga tko je posjeduje ili koristi suprotno željama ovlaštenika;

(d)

stvarno pravo na ovlašteno korištenje imovine.

—

je za navedenu radnju mjerodavno pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut, i

—

u tom se slučaju te radnje ni na koji način ne smiju osporiti sukladno tom pravu.

—

nepokretnu imovinu, ili

—

brod ili zrakoplov koji podliježe upisu u javni registar, ili

—

vrijednosnice čije postojanje pretpostavlja upis u registar utvrđen zakonom,

(a)

stečajni upravitelj u glavnom postupku;

(b)

bilo koja druga osoba ili tijelo ovlašteno da zatraži pokretanje stečajnog postupka na temelju prava države članice na čijem je državnom području zatraženo pokretanje sekundarnog stečajnog postupka.

—

na zahtjev stečajnog upravitelja u glavnom postupku,

—

na vlastitu inicijativu, na zahtjev vjerovnika ili na zahtjev stečajnog upravitelja u sekundarnom postupku ako se ta mjera više ne čini opravdana, posebno što se tiče interesa vjerovnika u glavnom postupku ili u sekundarnom postupku.

(a)

Konvenciju između Belgije i Francuske o nadležnosti, valjanosti i provedivosti odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Parizu 8. srpnja 1899.;

(b)

Konvenciju između Belgije i Austrije o stečaju, stečajnim nagodbama i obustavi plaćanja (s Dodatnim protokolom od 13. lipnja 1973.), potpisanu u Bruxellesu 16. srpnja 1969.;

(c)

Konvenciju između Belgije i Nizozemske o teritorijalnoj nadležnosti, stečaju i valjanosti i provedivosti odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Bruxellesu 28. ožujka 1925.;

(d)

Ugovor između Njemačke i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisan u Beču 25. svibnja 1979.;

(e)

Konvenciju između Francuske i Austrije o nadležnosti, priznavanju i provedivosti odluka o stečaju, potpisanu u Beču 27. veljače 1979.;

(f)

Konvenciju između Francuske i Italije o provedivosti odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Rimu 3. lipnja 1930.;

(g)

Konvenciju između Italije i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisanu u Rimu 12. srpnja 1977.;

(h)

Konvenciju između Kraljevine Nizozemske i Savezne Republike Njemačke o međusobnom priznavanju i provedivosti odluka i drugih ovršnih isprava u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Haagu 30. kolovoza 1962.;

(i)

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Belgije koja propisuje uzajamnu provedivost odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, s Protokolom, potpisanu u Bruxellesu 2. svibnja 1934.;

(j)

Konvenciju između Danske, Finske, Norveške, Švedske i Islanda o stečaju, potpisanu u Kopenhagenu 7. studenoga 1933.;

(k)

Europsku konvenciju o određenim međunarodnim vidovima stečaja, potpisanu u Istanbulu 5. lipnja 1990.

(a)

u bilo kojoj državi članici, dok je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem proizlaze iz konvencije koju je ta država zaključila s jednom ili više trećih zemalja prije stupanja na snagu ove Uredbe;

(b)

u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, dok god je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem i likvidacijom insolventnih društava proizlaze iz dogovora s Commonwealthom koji postoje u vrijeme stupanja na snagu ove Uredbe.

—

Het faillissement/La faillite

—

Het gerechtelijk akkoord/Le concordat judiciaire

—

De collectieve schuldenregeling/Le règlement collectif de dettes

—

Das Konkursverfahren

—

Das gerichtliche Vergleichsverfahren

—

Das Gesamtvollstreckungsverfahren

—

Das Insolvenzverfahren

—

Πτω'χευση

—

Η ειδικη' εκκαθα'ριση

—

Η προσωρινη' διαχει'ριση εταιρι'ας. Η διοι'κηση και η διαχει'ριση των πιστωτω'ν

—

Régime spécial de liquidation du notariat

—

Η υπαγωγη' επιχει'ρησης υπο' επι'τροπο με σκοπο' τη συ'ναψη συμβιβασμου' με τους πιστωτές

—

Concurso de acreedores

—

Quiebra

—

Suspensión de pagos

—

Liquidation judiciaire

—

Redressement judiciaire avec nomination d’un administrateur

—

Compulsory winding up by the court

—

Bankruptcy

—

The administration in bankruptcy of the estate of persons dying insolvent

—

Winding-up in bankruptcy of partnerships

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation of a Court)

—

Arrangements under the control of the court which involve the vesting of all or part of the property of the debtor in the Official Assignee for realisation and distribution

—

Company examinership

—

Fallimento

—

Concordato preventivo

—

Liquidazione coatta amministrativa

—

Amministrazione straordinaria

—

Amministrazione controllata

—

Faillite

—

Gestion contrôlée

—

Concordat préventif de faillite (par abandon d’actif)

—

Régime spécial de liquidation du notariat

—

Het faillissement

—

De surséance van betaling

—

De schuldsaneringsregeling natuurlijke personen

—

Das Konkursverfahren

—

Das Ausgleichsverfahren

—

O processo de falência

—

Os processos especiais de recuperação de empresa, ou seja:

—

Konkurssi/konkurs

—

Yrityssaneeraus/företagssanering

—

Konkurs

—

Företagsrekonstruktion

—

Winding up by or subject to the supervision of the court

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation of a court)

—

Administration

—

Voluntary arrangements under insolvency legislation

—

Bankruptcy or sequestration

—

Het faillissement/La faillite

—

Das Konkursverfahren

—

Das Gesamtvollstreckungsverfahren

—

Das Insolvenzverfahren

—

Πτω'χευση

—

Η ειδικη' εκκαθα'ριση

—

Concurso de acreedores

—

Quiebra

—

Suspensión de pagos basada en la insolvencia definitiva

—

Liquidation judiciaire

—

Compulsory winding up

—

Bankruptcy

—

The administration in bankruptcy of the estate of persons dying insolvent

—

Winding-up by or subject to the supervision of the court

—

Winding-up in bankruptcy of partnerships

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation by the court)

—

Arrangements under the control of the court which involve the vesting of all or part of the property of the debtor in the Official Assignee for realisation and distribution

—

Fallimento

—

Liquidazione coatta amministrativa

—

Faillite

—

Régime spécial de liquidation du notariat

—

Het faillissement

—

De schuldsaneringsregeling natuurlijke personen

—

Das Konkursverfahren

—

O processo de falência

—

Konkurssi/konkurs

—

Konkurs

—

Winding up by or subject to the supervision of the court

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation by the court)

—

Bankruptcy or sequestration

—

De curator/Le curateur

—

De commissaris inzake opschorting/Le commissaire au sursis

—

De schuldbemiddelaar/Le médiateur de dettes

—

Konkursverwalter

—

Vergleichsverwalter

—

Sachwalter (nach der Vergleichsordnung)

—

Verwalter

—

Insolvenzverwalter

—

Sachwalter (nach der Insolvenzordnung)

—

Treuhänder

—

Vorläufiger Insolvenzverwalter

—

Ο συ'νδικο

—

Ο προσωρινο'ς διαχειριστη'ς. Η διοικου'σα επιτροπη' των πιστωτω'ν

—

Ο ειδικο'ς εκκαθαριστη'ς

—

Ο επι'τροπος

—

Depositario-administrador

—

Interventor o Interventores

—

Síndicos

—

Comisario

—

Représentant des créanciers

—

Mandataire liquidateur

—

Administrateur judiciaire

—

Commissaire à l’exécution de plan

—

Liquidator

—

Official Assignee

—

Trustee in bankruptcy

—

Provisional Liquidator

—

Examiner

—

Curatore

—

Commissario

—

Le curateur

—

Le commissaire

—

Le liquidateur

—

Le conseil de gérance de la section d’assainissement du notariat

—

De curator in het faillissement

—

De bewindvoerder in de surséance van betaling

—

De bewindvoerder in de schuldsaneringsregeling natuurlijke personen

—

Masseverwalter

—

Ausgleichsverwalter

—

Sachwalter

—

Treuhänder

—

Besondere Verwalter

—

Vorläufiger Verwalter

—

Konkursgericht

—

Gestor judicial

—

Liquidatário judicial

—

Comissão de credores

—

Pesänhoitaja/boförvaltare

—

Selvittäjä/utredare

—

Förvaltare

—

God man

—

Rekonstruktör

—

Liquidator

—

Supervisor of a voluntary arrangement

—

Administrator

—

Official Receiver

—

Trustee

—

Judicial factor